PRIMJERI ČOVJEKOLJUBLJA U OBIČAJIMA MUSLIMANA ROGATIČKOG KRAJA

PREPOROD 1982

Ibrahim Hodžić

Riječ je o običajima iskonskog (predislamskog) podrijetla, a u islamu su dobili još jači stimulans i osobit značaj zbog svog hu­manitarnog i čovjekoljubivog karaktera. Te običaje mogli bi svrstati u dvije grupe; 1) Prvu bi sačinjavali običaji koji predstavljaju trenutno dobročinstvo, pa kod današnjeg muslimanskog svijeta imaju karakter »sadake« (Dao Bog da sadaka bude« ili »E da bu­de sadaka«. 2) Drugu grupu čine običaji ko­ji predstavljaju dobročinstva od trajne koris­ti (»Akibet-hajr« - s trajnim korisnim po­sljedicama), pa kod naroda imaju karakter »hajrova« ili »hajrata«.Običaji iz prve grupe najčešće su vezani za neku prigodu, pretežno iz poljodjelskog zanimanja. Tako, na primjer, prigodom po­četka proljetne sjetve i iznošenja prvog sje­mena na njivu, običaj je kod muslimanskih seljaka rogatičkog kraja da se ispeče velika, i što može biti, ukusnija pogača ili maslanica. Ta pogača (maslanica) umota se vruća u peškir i zagnjuri u sjeme koje će se u vreći nositi na njivu i posijati. O tome se obavijes­te komšije, prvenstveno djeca (čobančad) da dođu na njivu i da pojedu komad vruće pogače prije nego li se u zemlju baci »prva ruka sjemena«. Svi prisutni na njivi, koji posjedaju uokolo, dobiju po komad vruće po­gače, koju domaćin izvadi iz vreće sa sjemenom i izlomi na onoliki broj komada, koli­ko ima prisutnih. Kao da i sada gledam i čujem svoga amidžu Bećira, kako uget pod vrećom prvog sjemena i vrućom pogačom unutra, glasno saziva nas djecu da idemo za njim na njivu i projedemo po komad vruće»sjemenske pogače«.

Gatanje nagrđuje običaj

Drugi jedan običaj vezan je za sprema­nje zimnice, i to kod »klanja posjeka« za su­šenje pasrtme na dimu. Oni koji zakolju »krupan posjek« — velikog vola ili kravu ili više komada brava — tom prigodom saziva­ju najbliže komšije »na burek« t.j. na večeru, gdje se pored obaveznog bureka (pite od mesa) daje obilan objed. Poslije večere »gleda se« na »golu plećku« zaklanog govečeta ili bravčeta, što čini najbolji poznavalac toga ogledanja. On na plećki »ogleda« da li će biti teška nastupajuća zima, da li će biti opasno od vukova, hoće li te zime biti mno­go hastaluka (bolesti) i.t.d. Naravno, i ovo je jedna vrsta gatanja koje je po islamu zabra­njeno ukoliko se shvati ozbiljno i u takva ga­tanja vjeruje. Gatanjem se narušava ovaj inače lijepi običaj.

Nekada je bio običaj da se i prigodom završetka žetve (»dožionica«) i, osobito, završetka vršidbe (»dovrhonica«) sazivaju naj­bliže komšije na večeru. No, u novije doba taj se običaj sveo samo na to da se u tim prigodama (dožionice i dovrhonice) priprema bolja i obilnija večera jedino za vlastitu kućnu čeljad.

Običaj pripravljanja lijekova

Postoji još jedan običaj koji bi se mogao svrstati među običaje čovjekoljubnog (humanitarnog) karaktera. To je aktivno stara­nje da se pomogne svakom eventualnom bolesniku na kakav bilo način. O tome se ponajviše brinu starije žene, koje u tu svrhu. pripremaju razne »iladže« (lijekove) i osvje­žavajuće napitke za haste (bolesnike). Nije to ni slično slučaju vračara ili gatara, koje to čine za bakšiš. Daleko od toga. Riječ je o istinskim dobročiniteljima iz čisto humanih pobuda. To su, rekosmo, mahom starije že­ne koje preko ljeta skupljaju ljekovito bilje i spravljaju lijekove: prave »nani-ruh« (men­tol), suše korijenje za kađenje (oman ili anduz), pripravljaju materijal za smolanice pro­tiv uboja i raznih kostobolja (borov luč), pra­ve razne mehleme i čajeve itd. itd. Zatim prave osvježavajuće napitke za »haste u hararetu« (bolesnike u temperaturi), kao što su razne turšije (od krušaka, smreke, šipka, drijena, gloga i si.), sirće od divljih jabuka, razne pekmeze (džemove), sokove ili himbere od drijena, od višanja itd. Sve te lijeko­ve kao i napitke one rado daju besplatno svakoj hasti bez razlike o kome se radi i bez pomisli da to naplate, napominjući da za li­jek ne treba ni zahvaljivati već naprotiv, prije će se naći uvrijeđene ako im se što za to ponudi.

Briga za putnika namjernika

Običaji koji predstavljaju dobročinstva od trajne koristi, pa kod svijeta imaju karak­ter hajra ili hajrata, javljaju se u raznim vido­vima, jer imaju raznorazne ciljeve (namjene). Mada je islamska ustanova vakufa (zavještanja) zajedno s naglašenom preporukom brige i staranja o musafiru (putniku) stvorila brojne zadužbine (vakufe) u vidu musafirhana i raznih svratišta u našim krajevima, ipak mnoge indicije govore da u tim i sličnim ma­nifestacijama čovjekoljublja, i altruizma ima i tragova praiskonske sklonosti našega svije­ta ka tome. Posebno se to opaža u tradicio­nalnoj brizi za putnika-namjernika i pažnji prema rado primljenom gostu. Otuda i ono prastaro bosansko ime - Radost, kao pradavni eho toga mentaliteta. Želja da se putniku pomogne i olakša dug i naporan put pokazuje se u više vido­va: u gradnji česama i bunareva pokraj dru­mova. i to baš na mjestima gdje postoje svi izgledi da će putnik biti žedan i željan osvježenja: u sadnji voćki pokraj puta; u izgradnji javnih prenoćišta (konaka), te i u dobrovoljnom ustupanju vlastitog zemljišta u korist javnog puta.

Izgradnja javnih česama, ili bunareva, što je češći slučaj, vlastitim trudom ili troš­kom od strane pojedinaca kao dobrotvora, drevni je običaj kod muslimana posebno u BiH. Kako već rekosmo, bunarevi kao hajrati, najčešće su podizani pokraj drumova radi žednih putnika. Taj lijepi i humani običaj spominje se i u starim narodnim pjesmama, kao, na primjer, u junačkoj pjesmi »Hrnjica Omerica«, koju pjesrnu sam više puta slu­šao od nekadašnjeg najboljeg guslara sela Godomilja (kraj Rogatice), Muje Hodžića (umro 1935). Evo stihova iz te pjesme u ko­joj se spominje bunar, kao hajrat Hrnjice Muje:

A kad pođe mali Omerica

Kada pođe niz kamenu kulu

Sve mu sablja basamake broji

Za njim ide i sjetuje sina:

— A moj sinko, brigo materina.

Idi mudro ne pogini ludo

Dušmani ti pod nogatna bili

Sve ti dobri na put izlazili

Ne zateži dizgina đogatu

Neka ide kud je njemu drago

Dogat znade staze i bogaze

A kad stigneš na Kunar-planinu

Na Kunaru Mujinu bunaru

Đe je Mujo hajr načinio

Tu napoji sebe i đogata

Bunarevi za žedne

Hair je u toliko bolji u.koliko se više ko­risti, pa i Hrnjičina ljuba ne prepušta upozo­riti sina da napoji i sebe i dogata iz bunara, kao hajrata Hrnjice Muje.

I zaista nisu rijetki slučajevi da »hajrsahibije«, kao i Hrnjica Mujo na kunari, podižu bunareve na vrhovima brda i visoravnima, na koja se putnik mora uspeti i zaželjeti osvježenja. Poznajem u svom rodnom kraju dva takva bunara usred šume na vrhu brda Bokšanice, između Godomilja (odn. Borika) i Žepe, gdje su seljaci iz okolnih brdskih sela dolazili s tovarima žita radi meljave. Uz Вокšanicli je veoma težak put sa strmim uspo­nom.

Negdje na pola puta idući uz Bokšanicu, na lokalitetu Dolovi, postoji bunar kao hajr moje nene (po majci). Umije Halilović, rod. Džindo iz Žepe. Moja nena još prije Prvog svjetskog rata dala je iskopati tu lijep bunar, plativši sve troškove i uloženi trud oko toga. Za taj njen dobri gest i hajr saznao sam prvi put* kao mali dječak kada sam se prvi put napio vode iz »krbe« na tom bunaru, a u društvu sa mojim amidom, koji mi tada kaža:

»Ovaj bunar je hajir tvoje nene iz Žepe«.

Drugi bunar u šumi Bokšanici, za koji se sigurno zna da je također nečiji hajrat, mada mu je »hajir-sahibija« uglavnom nepoznat, nalazi se pokraj drugog puta, što od Godomilja vodi ka istočnom dijelu Žepe - prema selima Ribiocu i Slapu na Drini. Taj se bunar sada zove - Bunarić, pa je i njegov lokalitet dobio po tome ime - kod Bunarića. U austro-ugarskim vojnim kartama rogatičkog regiona taj je bunar ubilježen pod imenom »Hodžin bunar«, što nedvosmisleno kazuje da je on hajrat nekog hodže. Od prošlog ra­ta kod njega se nalazi grob šehide, Kadrić Hatidže, iz sela Ribioca, koja je tu i ubijena. Dosta puta sam se napio vode i iz pom. »hodžinog bunara« (možda hajrata moga pretka po kojem nosim i prezime), i to iz kupaste posude od omorikine kore (»krbe«). Kada ta posuda ostari i postane lomljiva nađe se uvi­jek netko da napravi drugu.

Svojevrstan znak — drvena sjekira.

Pažnja i susretljivost prema putniku na­mjerniku najneposrednije se pokazuje u gostoprimstvu. Gostoprimstvo pučanstva rogatičkog kraja odvajkada je bilo njegova naravna osobina. Vratiti gosta s kućnog pra­ga bilo je nemoguće i zamisliti, već naprotiv, trebalo je nečim označiti da je kuća (dom) otvorena za svakog putnika - namjernika. Kao znak da je kuća za putnika otvorena služila je drvena sjekira prikovana uspravno na vrhu krova, na sljemenu kuće. Drvenih sjekira na sljemenima muslimanskih kuća moglo se viđati sve do nedavno. Ja sam svojom rukom napravio sjekiru za sljeme naše kuće u selu Godomilju (Rogatica) kada smo joj mijenjali krov 1930. godine. Najčešći slučajevi drvenih sjekira na krovu (sljemenu) bili su na tzv. seoskim konacima. Konaci su bili posebne kuće samo za primanje putnika na prenoćišta ili na konak, po čemu su i do­bili naziv - konaci. Gotovo svako veće selo imalo je konak. Ako bi putnik »pao u selo« zajedno s padanjem noći, značilo je da je »pao na konak« i da tu mora prenoćiti. Po iz­razima »pasti na noćenje« ili »pasti na konak« nastao je i stari naziv za prenoćište - »padalište«, koji je kasnije zamijenjen tur­skom riječi - konak. Vidio sam u jednom hrvatsko-turskom rječniku, pisanom u cije­losti arebicom, da je turska riječ »konak« privedena sa »padalište«.

Zajednički konak za putnike

Konake su podizali prvenstveno bogati pojedinci, odnosno bogatije obitelji, no bilo je slučajeva da su i pojedina sela zajednički podizala svoje konake za primanje putnika - namjernika. Ti posebni konaci za putnike (musafire) podizani su radi stvarnog osiguranja svih uslova da se putnik zaista primi na konak, tj. da se izbjegnu sve eventualne smetnje zbog kojih putnik ne bi mogao biti primljen na prenoćište, kao, na primjer, zbog nedostatka prostora u kući (baškaluka), zbog bolesti u obitelji itd.

Brigu o smještaju putnika (musafira) vo­dio je vlaisnik konaka, koji ga je i podigao. On je osiguravao ogrev, hranu, postelju i os­talo što je trebalo za putnika. U konacima, što su ih zajednički podizali seljani jednog sela, briga o smještaju i usluživanju putnika (musafira) išla je po utvrđenom radu, »s ku­će na kuću«. Mada je u pravilu putnik trebao biti i uslužen sa svim što mu treba, ima ne­kih indicija koje kazuju da su se putnici (musafiri) u konacima ponekad i sami uslužival samo se nije smjelo dozvoliti da putnik zanoći u »praznu konaku«. Najnužnije što je morao naći i imati u konaku jest: drva, sjekiru, brašna i krčag (bardak) s vodom. Drva i sjekira su bili najnužnija potreba za putnika u konaku. Pogotovu za hladnog vremena.  Otuda je ona sjekira na vrhu krova (sljemena) postala znak ugošćenja - da se prizebli putnik može tu na ognjištu ugrijati, skuhati kašu ili kačamak. Putnik je mogao sa sobom nositi i hrane u putnoj torbi, što je najčešće i bio slučaj, ali sjekiru i drva nije mogao nositi. Za njega je toplo ognjište sa vatrom u konaku bila najpoželjnija stvar.

Konaci sa samoposluživanjem

Vjerojatno da je moglo biti i propusta kod dočekivanja putnika u konake. Таkvih siromašnijih sela, gdje je briga o smještaju i ugoščenju musafira išla po redu -‘ »s kuće na kuću«, jer se propusti i dešavaju najčešće tamo gdje je moguć slučaj - »brigo moja pređi na drugoga«. Kada bi »godina izdala« siromašni seljak je bio sretan ako je mogao suhim kruhom prehraniti i vlastitu čeljad, pa nije bilo isključeno da nekada nije bio u stanju ni šake brašna izdvojiti za musafirski konak. Otuda je i moglo biti slučajeva da putnik (musafir) tu i tamo »padne‘‘ prazan konak«, što se spominje i u narodnim stihovima:

Teško šuki s vukom ratujući

Teško mišu s mačkom vojujući

Udovici kćeri udajući

A magarcu s konjima putujući

A pametnu luda slušajući

Teško gladnu u konaku praznu

A junaku u selu nejaku....

Upravo u ovaj slučaj - da  se u narodnoj pjesmi spominje »padanje putnika u  prazan konak«, te još i pomenuti slučaj isticanja drvene sjekire na vrhu krova, kao znaka da tu putnik može nacijepati drva i naložiti vatru, jasna su indicija da su se putnici u nekim konacima bar ponekad i sami usluživali.

S vremenom nestaju i konaci

U rogatičkom kraju sam zapamtio tri - četiri stara konaka, čije su trošne i puste zgrade još uspravno stajale. Jedan je bio selu Podstrane, pokraj puta što vodi od Rogatice za Žepu i Srebrenicu. Četiri godine sam svakodnevno prolazio pokraj toga starog konaka idući u osnovnu školu na Borikama. To je bio begovski konak, a u vrijeme kad ga opisujem, bio je vlasništvo Hašimbega  Arnautovića, na lokalitetu Brezak. Konak je nekada bio vlasništvo begova (Selimbegovića?) iz Arnautovića. Zgrada konaka je bila na jedan kat (prizemlje i kat) sa karakterističnim demirima na prozorima. Taj konak je ponekad služio i za zajedničke ramazanske  namaze (teravije) i posijela, kako mi jedanput moj otac kaza, kada smo prolazili pokraj njega - »Ja sam u ovome konaku klanjao teravije«, pokazujući mi rukom na staru zgradu konaka.

Konak u selu Staroj Gori je po svoj prilici bio djelo (hajrat) svih seljana Stare Gore. Dok je god, pa i onako trošan i pust, stajao uspravno nosio je to svoje ponosno ime - konak i svi su ga tako nazivali. Zadesio sam se jedanput u kući, najbližoj do toga konaka, kada je iznenada nastala strahovita oluja s kišom i gradom. Jak orkan u jednom trenu diže pola krova s kuće u kojoj sam se zadesio. Poslije stišavanja oluje svi smo se čudili da je trošna zgrada konaka ostala uspravno jer ju je »matica orkana mimoišla«. Čuh tad kako jedan seljak reče: »Mnogi se je musafir ovdje ugrijao, odmorio i nahranio, pa nije to moglo biti bez hajra «. Pogledao sam tada dobro po zgradi konaka i vido da mu se natruhla drvena sjekira na sljemenu okrenula ka zemlji, ne stoji uspravno.

Veliki aginski konak Bogilovića u selu Godomilju stajao je uspravno sve do 1935. god. Dugo godina je bio najveća zgrada u selu. Od brojnih musafira koji su u njemu nočivali ostaio je sjećanje i na Alipašu Derendeliju, koji je tu »konačio pred sami Jurjev«, kako pričahu stari godomiijci, - Alipaša Derendeiija je tada bio postavljen za bo­sanskog vezira, pa je krenuo iz Srbije za Bosnu da primi dužnost, poslije demisije - ostavke Ibrahim Hilmipaše. Zakonačivši u Višegradu, krenuo je preko Sjemeća i pao na konak u Godomilju. Uz vojnu pratnju je imao i dva topa. Derendeiija je stigao u Sa­rajevo 5. maja 1813. godine. Starješini poro­dice Bogilovića u čijem je konaku prenoćio Ali-paša Derendelija je darovao krasan ruko­pisni mushaf, ukrašen raznobojnom orna­mentikom. Taj mushaf je nestao za vrijeme prošlog rata.

I običaj iznošenja šerbeta pred umorne svatove zaslužuje da se spomene, i ako taj običaj nije bio opčenit i uvijek poštivan. Upražnjavao se samo za vrijeme ljeta, t.j. ljet­nih vrućina. Šerbe (osvježavajuće hladno slatko piće) iznosilo se svatovima koji bi bili na prolazu pokraj (ispod) sela, bez obzira o čijim se svatovima radi. Dobro se sjećam da su neke moje komšije i rođaci iz Godomilja iznosili šerbe svatovima izvjesnog Milana Đerića.

Darivanje za zajedničke potrebe

Uzgajanje voćki pokraj puta Slučajevi žrtvovanja dijela vlastitog zem­ljišta u korist javnog puta su toliko česti, da bi se moglo navesti mnogo i mnogo primje­ra. I moji roditeiji su dobrovoljno i samoinici­jativno, bez ičijeg traženja i insistiranja, ot­vorili put preko naše parcele. Bare, samo da bi se skratio prilaz i dolazak na vodu zapad­nom dijelu našeg sela. Ima na stotine takvih primjera.

I pojilišta za stoku mogu biti dobri i ko­risni hajrati, osobito u stočarskim i vodom oskudnim predjelima, kakav je upravo slučaj s glasinačko-boričkom visoravni, a posebno diljem tzv. »Bosanske grede«, koja se pruža sve od obala Drine od istoka, pa ispod juž­nih obronaka (podgorja) brdovitog lanca, što ga čine brda Bokšanica, Dobratuš, Gvozd, Batura, Devetak i dr. sve do Glasinca. Tom »Gredom« (kako je narod zove) su smještena sela: Stara Gora, Živaljevići, Godomilje, Babajak, Rađevići, Beheći, Točionik, Kalimanići, Sokolovići, Vjetrenik, Pločnik, Košutica i dr. sa obližnjim zaseocima. To je mahom stočarski predio i dosta oskudan u tekućim vodama, pa pojilišta za stoku pretežno čine lokve (vještački iskopana ma­nja jezerca), gdje se skuplja kišnica ili voda s nekog obližnjeg izvora.

Lokve — pojilišta za stoku

Iskopati dobru lokvu nije lagan posao, a dobra lokva, kao pojilište za stoku je velika blagodat u stočarskom kraju. Otuda se i po­jilišta za stoku, kao velike lokve, u ovim kra­jevima pojavljuju kao hajrati izvjesnih do­brotvora. Najbolji primjer takvog hajrata je tzv. Žigina Lokva, usred šume Bokšanice vi­še Godomilja, na lokalitetu Zaprisoje. To je velika i duboka lokva u najšumovitijem dijelu brda Bokšanice, u čijoj se bistroj vodi ogledaju visoke jele i omorike, koje je sa svih strana okružuju. Na zapadnom kraju (rubu) lokve ima živi izvor, zbog čega lokva nikada ne presušuje, te u slučaju sušnih ljeta »spa­šava stoku od skapavanja« iz cijelog niza okolnih sela. Ta lokva je dobro djelo (hajr) nekog Hadži Žige, pod kojim imenom ga svi­jet jedino i spominje, jer za puno ime mu se, nažalost, više ne zna. Njegovih direktnih po­tomak: nema sada u Godomilju, Žepi, Višegradu, Sarajevu i drugdje. Kada je učinio pomenuti hajr (dao iskopati lokvu) živio je u Godomilju. Po svoj prilici to je bilo prvih de­cenija XIX. stoljeća. Dobro se sjećam sušnih ljeta, 1927/28 kada su cijela krda stoke iz okolnih sela dogonjena na Žiginu lokvu. Os­tale su mi u sjećanju riječi staroga Petka Čućule, koji jednom reče: »Da taj Adži Žiga nije ništa drugo dobro učinio osim ove lok­ve, dovoljno mu je da mu duša bude spašena!«

Nedaleko od lokve (lokalitet Zaprisoje) danas ima grob šehide, izvjesne Emine iz sela Živaljevića, koja je tu ubijena jeseni 1941. godine.

Lokve, kao stočna pojilišta, moraju se s vremena na vrijeme Čistiti od raznih nanosa. Čišćenje lokvi najčešće vrše zainteresirani stočari, a nekada i pojedinci kao svoje osobno dobro djelo — »za sevab«. Žiginu Lokvu su još prije I svjetskog rata temeljito očistili braća Barimci (Mujaga, Dedaga i Salko) iz Godomilja. Sva tri pomenuta brata su pobijeni 1914. godine i ukopani na licu mjes­ta pogibije, lokalitet Zarožac. Kada sam 1964. godine dolazio u Kramer selo, koje se nalazi pokraj puta (ceste) Rogatica - Sokolac (ili Sarajevo), zatekao sam niže sela seljaka Omera Dugaliju kako »u ime hajra« sam čisti lokvu, kao stočno pojilište.

Uzgajanje voćki pokraj puta

Sadnja i kalemljenje vočaka po »ničijem  zemljištu«, po šumama i gajevima, a poseb­no pokraj puteva i drumova spada također u običaje i poslove »od hajra«. Bivalo je ljudi koji su u sezonama sadnje ili kalemljenja na­mjerno išli s kalemarskim priborom u (obliž­nje) gajeve da kaleme voćke ili presađuju »prisade«. Zapamtio sam da je to činio ug­ledni težak Aga Zimić iz Živaljevića, zaselak Zimići. Gotovo svaka samonikla voćka i po­neki glog u gaju iznad Zimića i Podstrana bili su nakalemijeni njegovim rukama. To je či­nio i njegov sin Mujo. Prvi put sam baš tu vi­dio da se i na glog mogu kalemiti kruške i mušmule. Slično je činio Mušan-spahija Kulovac iz Žepe, a kasnije i njegov unuk. inače izvrsni voćar i pčelar, Himzo Kulovac.

Zapamtio sam u mom zavičaju nekoliko lijepih voćki (krušaka »takiša«) pored dru­mova, koje je neko nekada posadio, ili kao samonikle nakalemio.

Ima slučajeva da je i podizanje malih mostića od kamenih ploča (tzv. »platica) preko potoka činjeno u ime hajra. Zna se si­gurno da su to činili već pomenuta braća Barimci -  Mujaga, Dedaga i Salko. i to na potoku ispod sela Godomilja. kao i na dru­gom potoku na lokalitetu Zarožac.

Poklon zemlje za groblje

Vrijedan je hvale i pomena još jedan čov­jekoljubivi gest pom. braće Barimaca iz Godomilja i njihovog zeta Emina Hajdarovića (umro 1934. god.). Taj čovjekoljubivi gest je poklon dijela zemljišne parcele, zvane Prsten u korist srpsko-pravoslavnog grob­lja. Ta parcela (zv. Prsten) nalazi se između sela Godomilja i Sjeverska, sada tik uz ces­tu što vodi za Žepu. Darovatelji su poklonili gornji, odnosno južni dio pomenute parcele, od strane Sjeverska.

Ovakve lijepe običaje, što u sebi nose elemente humanosti i čovjekoljublja treba podržavati i cijeniti. Takvi običaji doprinose širenju čovječnih odnosa među ljudima i, prenoseći se s koljena na koljeno, doprino­se boljoj budućnosti cjelokupnog naroda naše dične doimovine.

Ibrahim Hodžić