24. 06. 2017.

Hodžin bunar


 obrada: Rogatica - BiH


foto: Ragib Hodžić

Hodžin bunar se nalazi oko 1,5 do 2 kilometra sjeveroistočno od sela Godomilja. Bunar je ograđen a zidovi su ozidani kamenom bez korištenja vezivnih materijala. Bunar je hajr hodže Ibrahima koji je bio imam u džamiji u Godomilju. Živio je u periodu između 1700. i 1780. godine. Učio je škole u Istanbulu i bio veliki ljubitelj knjige pa je napisao više kitaba (rukopisa). Zna se da je po uzoru na običaje u Istanbulu prvi u Godomilju podigao avliju oko kuće i postavio zvono na avlijska vrata. Za njegova života su zakonski uvedena prezimena u Bosni i svi njegovi direktni potomci pored imena nose prezime Hodžić iz razloga što je on bio hodža. Nije upamćeno koliko je tačno članova porodice Ibrahim imao, ali sa sigurnošću se zna da je imao tri sina; Mahmuta (Ahmeta), Ali-spahiju II i Bećira. Sin Mahmut je bio imam u džamiji u Živaljevićima, koji se poslije ženidbe preselio u Šatoroviće i zasnovao brojnu lozu Hodžića. Ali-spahija II je bio imam džamije u Godomilju. Dobio je ime po svom  djedu Ali-spahiji I. Najmlađi Ibrahimov sin Bećir je kupio zemlju u selu Vrelo-Žepa i tamo zasnovao brojnu lozu Hodžića.
Ibrahimov otac Ali-spahija I je živio između 1660. - 1740.godine je bio veoma bogat spahija i turski vojskovođa koji je, pored ostalih, učestvovao i u bici na rijeci Prut 1711.godine. Bio je najbogatiji spahija u nahijama Vratar i Borač sa prihodom 31 900 akči. Koliku je on porodicu imao nije moguće ustanoviti, ali predanje kaže da je imao tri sina: Ibrahima, Ishaka i Durmiša  i da od njih direktno počinju loze Hodžića, Isakovića i Durmiševića.

foto: Ragib Hodžić

19. 06. 2017.

Ezan Envera Kazića još odzvanja Rogaticom

 STAV
Hamza Ridžal, 15.11.2016.g.



Enver Kazić od rane mladosti mujezinio je u džamijama Rogatice. Upamtio je svih sedam džamija koje su u gradu postojale do Drugog svjetskog rata. Poslije je postao mujezin Arnaudije, jedne od dviju preostalih rogatičkih džamija. Posljednji je zaključao ovu džamiju u junu 1992. godine, nakon čega je gledao kako tenk uništava 450 godina historije. Petnaest godina poslije, prvi je otvorio Sudžuadinovu džamiju, jedinu obnovljenu nakon agresije na BiH, iz koje i danas, u sedamdesetdevetoj godini, na namaz poziva bošnjačke povratnike
Ako vas put nanese kroz Rogaticu i odlučite u obnovljenoj Sudžuadinovoj džamiji klanjati namaz, nemojte se iznenaditi ako u njoj zateknete samo jednog čovjeka. Enver Kazić, sedamdesetdevetogodišnji povratnik, od 2007. godine, kada je obnovljena jedina od sedam rogatičkih džamija, redovno otključava džamiju i mujezini za svaki namaz. Svi su navikli na njegov bosanski mekam koji već pola stoljeća odzvanja Rogaticom. Može se desiti da efendija ne dođe u džamiju, da ne dođe niko od malobrojnih povratnika, da nikog ni besputica ne nanese u obnovljenu bogomolju, ali Enver je redovan. Ne postoji razlog za nedolazak jači od njegove ljubavi prema džamiji. Najsretniji je dok izgovara drevne riječ ezana i ikameta, pozivajući druge na molitvu. Jedino devera s pritiskom i s nostalgijom za vremenom kad su Rogaticom odzvanjali ezani sa sedam džamija.



 Mujezin od mladosti
Do Drugog svjetskog rata u gradu Rogatici bilo je sedam džamija, i to šest od masivnog materijala i s kamenom munarom, a jedna od polumasivnog materijala i s drvenom munarom. Ni jedna nije imala kupole. Svih sedam rogatičkih džamija po svojoj arhitekturi, munarama i unutrašnjim uređenjem predstavljale su dragocjene spomenike islamske arhitekture. Njihovo uništenje nenadoknadiv je gubitak za arhitekturu ne samo Rogatice nego i ovih prostora uopće. Od sedam džamija u gradu Rogatici, kraj Drugog svjetskog rata dočekale su samo dvije: Arnautovića džamija zvana Arnaudija i Sudžuadinova džamija poznata kao Čaršijska. Tokom 1992. godine i one su porušene, ali i sve druge na prostoru općine Rogatica.
Za dvije gradske džamije Enver je sudbinski vezan. U jednoj je mujezinio do agresije na Bosnu i Hercegovinu, a u drugoj nakon obnove 2007. godine. Prisjeća se da je još kao mladić redovno odlazio u Arnaudiju. “Čaršijska džamija bila je mektepska, a Arnaudija je bila glavna džamija u Rogatici. Živio sam blizu Arnaudije i često sam u nanulama dolazio u džamiju. Jedna Refa, koja je stanovala odmah do džamije, s prozora bi govorila: ‘Envere, ja samo za tebe i za Hanifu smijem garantovati da idete u džamiju.’ Samo je nas uvijek viđala”, prisjeća se Enver.
Kaže da se kao momak uvijek trudio biti pod abdestom, pa i onda kada je izlazio na korzo. Bilo je, kaže, mnogo lijepih djevojaka, pa zato nije propuštao korzo. Budući da nije htio propustiti ni jedan namaz, iz kuće bi izlazio pod abdestom, pa je, kada dođe vrijeme molitve, s ceste utrčavao u džamiju. “Ja sam se neprimjetno izdvajao, trkom išao u džamiju, klanjao, pa se opet vraćao na korzo. Vakta nisam htio propustiti”, kazuje Enver.
Tako se od rane mladosti vezao za Arnaudiju, u kojoj ubrzo počinje mujeziniti. Kaže da je to bila jedna od najljepših džamija koju je ljudska ruka izgradila. Sagradio ju je Husein-beg Arnautović 1558. godine. Bilo je to masivno zdanje s naročito lijepom i unikatnom munarom, koja je predstavljala jedinstven arhitektonski biser orijentalno-islamske kulture u Bosni i Hercegovini. Četiri stotine i pedeset godina odolijevala je zubu vremena, različitim ratovima i bunama, ali nije odoljela tenkovskoj granati ispaljenoj na nju u junu 1992. godine. Enver je bio u džamiji, na jednom od dnevnih namaza, kada je neko istresao rafal metaka na munaru.


 Puče munara, k’o da mi je srce puklo
“Mustajbeg, alarahmetile, Galija i ja bili smo u džamiji. Kad ti neko istrese rafal po minaretu. Mi izišli da vidimo ko je. Ja vičem Galiji: ‘Skloni se s vrata! Šta je onom da te ubije.’ A vidi ti što je to interesantno. Rat je već na Ustiprači, a u nas korzo. Oni nisu htjeli da ovdje zakuhavaju dok ne završe dolje. Sve je to bilo sračunato. Nakon što su ispucali taj rafal, ja sam Arnaudiju zaključo, zadnji. Zamisli, zadnji sam izišo iz nje, poslije toga je srušena”, prisjeća se Enver.
“Oni su poslije toga pritjerali tenk blizu džamije i ispalili granatu na munaru. Munara je pala preko ceste. Mi smo tad otišli odavde. Kako je to strašno bilo kad je to puklo! Onda su oni uzeli gusle, pa na megafon”, kazuje Enver. Na pitanje kako se osjećao kada je vidio da je srušena munara, Enver duboko uzdahnu, pusti suzu i nekako, kao da upravo gleda rušenje, kroz zube procijedi: “K’o da mi je srce puklo!”
U noći s 19. na 20. juni 1992. godine Enver je bio u grupi koja je posljednja napustila Rogaticu. S porodicom je izbjegao u Goražde. Posebno se prisjeća scene kada mu je u Goraždu efendija dao tri kile brašna. “To je bilo bogatstvo. Ne može se to mjeriti ni s čim danas. Nekoliko godina poslije, vidim ja tog efendiju Ibrahima u bolnici, a on je bio iz Strgačine. Kad, bogami, sjeti se on mene, da mi je dao brašna u Goraždu. A eto kakav je bio čovjek, nije htio da se ja osjećam ružno. Kad mi je davo brašno, reko mi je: ‘Ovo je meni prekomjerno, višak, pa ako ti nemaš ništa protiv, s tobom bih ga podijelio.’ Nije rek'o: ‘Evo ti ovo, drži, ti nejmaš’, nego je onako ljudski postupio. To mu ja ne mogu nikad zaboraviti”, kazuje Enver. Preko Grepka je 1993. godine otišao u Tuzlu. Kroz osmijeh se prisjeća kako su u Tuzli reagirali na granate. “Prič’o sam ja njima u Tuzli šta je to granatiranje i šta je pakao. Kad bi kod njih negdje daleko pukla granata, odmah su se sklanjali. Kod nas je sve bilo uzorano, ni sam ne znam kako smo preživjeli”, kaže Enver.


 Posljednji ezan pred rušenje i prvi nakon obnove proučio je Enver
Kada je aktualizirana priča o povratku u Rogaticu, Enver se vratio među prvima, još 2001. godine. Sanjao je obnovu rogatičkih džamija, ali je morao čekati punih pet godina da započne obnova Čaršijske džamije, zahvaljujući donaciji istanbulske općine Beledija. Pomagao je majstorima koliko je mogao, a s kaligrafima iz Turske sporazumijevao se i rukama i nogama, ali se nekako ipak uspijevao razumjeti. U augustu 2007. godine džamija je konačno obnovljena. A ko bi je drugi mogao svečano otvoriti ako ne onaj koji je posljednji proučio ezan u zlokobnoj atmosferi straha koja je vladala Rogaticom 1992. godine. Posljednji je zaključao džamiju u Rogatici, a sada, simbolično, prvi otključao jedinu obnovljenu džamiju.
“Mene je Allah dragi nagradio da otvorim ovu džamiju. Zamisli ti to da su oni baš mene odabrali. Pomagao sam koliko sam mogao u obnovi. Omer Begić i Omer Kadrić, naše stare hodže, kao i muftija Hamed ef. Efendić i Nezim ef. Halilović, zaslužni su za to. E to mi je bio jedan od najsretnijih trenutaka u životu”, kazuje Enver. Nakon što je otvorio džamiju, ispunila mu se još jedna velika želja – odlazak na hadž: “Svakom bih preporučio da ode. To je nešto posebno, nešto što ti ne mogu nikako opisati. Svi su jednaki i skrušeni, i onaj crni, i žuti, i bijeli. Jedino što od njih niko ne puši, a ovi naši kad zapuše, ne vidi se u hotelu”, veli Enver.
Otkako je proklanjana Čaršijska džamija, Enver redovno mujezini na svih pet namaza. Samo ponekad dopusti efendiji da prouči ezan, jer, ako Enver ne uči, odmah svi misle da je bolestan pa se raspituju.
Iako je povratak u Rogaticu simboličan, džamija se otvara pet puta na dan, što nije slučaj i s nekim mjestima u kojima su muslimani velika većina. Enver na prste nabraja Bošnjake koji su se vratili u Rogaticu: “Sejo, Galib, Tidža, Dinko, i jedna ovdi ima, i onaj tamo i žena mu, i, eto, hodža i ja. To je što je u gradu. Ima nas još iz okolnih sela. Dođe i iz Tekije Zehra”, nabraja Enver. Kaže da svima pripovijeda kako se nekad živjelo u Rogatici, kako su stoljećima radile medresa i tekija. “Narod je bio pismen. U mene je mati čitav život pisala arebicom, a sad nam govore da u nas žene nisu znale čitati ni pisati. Doduše, živjelo se siromašno, ali je narod bio sretan. Ljudi su se više družili jedni s drugima. Onda je u Drugom svjetskom ratu Rogatica bila spaljena, ali se i poslije naš svijet pazio”, ističe on.
Kaže da je sretan iako živi sam. Još mu je ostala jedna želja, da prouči ezan u Arnaudiji, od koje su ostali samo temelji munare te šadrvan koji se nalazio uz džamiju. Enverova želja mogla bi se i ostvariti jer su pripreme za obnovu ove džamije u toku. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na sjednici održanoj od 1. do 3. februara 2016. godine donijela je odluku o proglašenju Arnaudije nacionalnim spomenikom. Komisija smatra da obnovljena džamija treba biti izgrađena u savremenom arhitektonskom izrazu uz upotrebu savremenih materijala i metoda građenja, a da se svi originalni fragmenti izvornog objekta džamije, kao i fragmenti nišana koji eventualno budu pronađeni i sakupljeni na lokaciji ili na nekom drugom mjestu, registriraju i snime te da se na odgovarajući način konzerviraju i prezentiraju u sklopu harema džamije.
Iako Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH u svome izvještaju ne spominje Envera, Rogatičani znaju da je i on dio Arnaudije jednako onako kako su to šadrvan ili izgubljeni kamen koji je 450 godina stameno štitio vjernike među zidinama rogatičkog bisera. Ako živ i zdrav dočeka obnovu, Enver će prvi proučiti ezan iz ove džamije. Rogatičani će pomisliti da je kazaljka vremena vraćena u neki sretniji trenutak, poput Medinelija, koji pomisliše da je Poslanik živ nakon što su čuli Bilalov ezan za kojim čeznuše godinama.

18. 06. 2017.

Prodavnica u Dobračama



autor: Velija Palo
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst


Donji dio sočičkog kraja, (sela: Planje, Vrlazje, Mahala, Gradina, Podrgradina, Budaci, Kosovići, Kovačica, Dobrače, Banj Stijena, Sočice, Jarovići, Brezje, Draguljevići i Rusanovići) je zbog udaljenosti od Rogatice (ca.15 km) i Stjenica (do 10 km), imao dugo problema sa snabdijevanjem osnovnim namirnicama. Dio koji gravitira Stjenicama nije nikad imao problema, jer je prodavnica bila odavno, jedno vrijeme čak i dvije. U Vragolovima, tačnije na Lješčicama je otvorena prodavnica gdje su se osim Vragolova snabdijevali i Golubovići, Karačići, Lađevine, Ferizovići i dijelom Maravići.

Pri otvaranju škole u Batovu negdje oko 1950. godine je otvorena i nekakva prodavnica. Tu se nije moglo bog zna šta kupiti. Uglavnom ono što je stanovništvu u ono vrijeme i sa ondašnjom kupovnom moći bilo najneophodnije: konopci, lanci za stoku, ekseri i razna gvožđarija za poljoprivredu, gumena obuća. Nije bila rentabilna i nakon nekoliko godina je zatvorena. Prvi prodavač je bio Adil Osmanović iz Dobrača, a po njegovom preseljenju u Sarajevo Borko Božović iz Jarovića. Nesto slično je bilo i u Dobračama, samo ne znam da li prije ili kasnije. Prodavač je bio Abid Bajraktarević. I to je zatvoreno iz istih razloga. U periodu od 1952-53. do 1966.godine donji dio sočičkog kraja nije imao nikakve prodavnice. Rogatica, Stjenice ili Lješčice, a to je podrazumijevalo gubitak dobrog vremena. Prirast stanovništva je bio znatan i upavo je tih godina kraj bio najnaseljeniji sa populacijom do 1500 duša. Mnogi su radili u Sarajevu a dolazili vikendom i generalno je standard bio nešto veći a samim tim i potrebe. Prodavnica je bila neophodna. Odbornik Ramo Bajraktarević je bio inicijator ponovnog otvaranja prodavnice. U Dobračama kao centralnom selu je održan sastanak gdje su prisustvovali Esed Hadžihasanović koji je imao neki položaj i bio uticajan, i direktor Bekir (?) Behlulović. Rekli su mještanima ako se u nekoj kući može naći prostorija, otvoriće prodavnicu odmah. Bila rentabilna ili ne, neće se zatvarati. Dogovor je brzo postignut i ustupljena je jedna prostorija u kući Salke Osmanovića.

Ne tako dugo po otvaranju prodavnice dobio sam zadatak od roditelja da po povratku iz škole iz Batova odem do prodavnice i kupim nešto jer u te proljetne dane oni nisu imali vremena za gubljenje. Nisam u Dobračama nikad bio ali je zato sa mnom u klupi sjedio Ramiz Bajraktarević te se uputim s njim. Ušao sam stidljivo. Jedna manja prostorija. Ta prva slika unutrašnjosti prodavnice mi se tako urezala u sjećanje da bih i sad mogao reći gdje je koja roba bila. Snimao sam pogledom kao fotoaparatom dok me nije trznuo jedan glas: ”Čiiii si ti”? Tako je uvijek bilo kad se pojavi nepoznat klipan. Glas je bio od nekoga kome vrijeme nije značilo previše, pa bi uz pivu ili čašicu ljutog progovorio s nekim. Kad je takvih bilo previše i kad je vrijeme dozvoljavalo, onda bi prošli s drugu stranu kuće pod Salkin orah, gdje bi im se i on često pridružio.

Nakon pola godine prodavnica prelazi u kuću Nume Osmanovića, samo preko puta. I tu ostaje do izgradnje nove prodavnice na ulici koja je otvorena istovremeno sa elektrifikacijom, prvog maja 1970. godine. Malo je izgradnja isforsirana, ali su direktor ”Prometa” Bekir Behlulović i predsjednik opštine Omer Ajanović insistirali da mora biti završena do tog datuma.

Kako i čime dovoziti robu u prodavnicu kad je jedva postojao neki put za zaprežna kola do Stjenica? Prvih pola godine je Velija Bahto iz Vragolova dovozio robu i za Lješčice i za Dobrače. Potom su neko vrijeme vozili Sabit Suljagič iz Sočica i Ševkija Hadžihasanović s Brezja. Mogli su u jednoj turi dovesti tonu robe. Po njihovom odlasku na rad u Njemačku nastavio je Dejan Gluhović s Planja. Poslije njega Omer Katica iz Burata i Zdravko Perović iz Grivaca. A onda je pred ukidanje ćire napravljen kakav takav put sa Stjenica da bi autobus kupio učenike i vozio do Stjenica i Rogatice. Malo prije su se pojavili i prvi traktori, što je olakšavalo transport robe sa Stjenica. Po dovršetku puta prevoz je bio direktno iz Rogatice kamionima od osam tona. Često su u sezoni znala i dva kamiona dovesti robu odjednom. I tako do rata 1992. godine.

Ko je sve radio u toj prodavnici? Prvih mjesec dana je to bio Omer Ajanović iz Rogatice čija je majka od Hadžihasanovića s Brezja. Potom se Ismet Osmanović vratio iz Sarajeva, preuzeo prodavnicu i vodio je do njenog prestanka u maju 1992. godine. Za to vrijeme su u toj prodavnici zanat izučile Bogdanka Šibalija iz Budaka i Rabija Bajraktarević iz Dobrača. I jednu godinu kćerka Smaje Hadžihasanovića s Brezja, imena se ne sjećam, možda Sabina.

Ono što je najvažnije, prodavnica je bila rentabilna od prvog dana, da bi kasnije postala druga po obrtu od seoskih prodavnica na opšini. Pogotovu u ljetnom periodu kad su se raseljeni vraćali zavičaju.

Šta se moglo kupiti u prodavnici i kako se to vremenom mijenjalo? S obzirom na skučen prostor prvih četiri godine, samo ono najosnovnije što je narodu trebalo. Pivo i alkohol su uvijek išli dobro. I gumena obuća je išla dobro. Rekord je postavila jedna žena koja je odjednom kupila osam pari opanaka. Ulje, tad poznatije kao zejtin, je dolazilo u početku u buradima sa slavinom a flaše su donoslili kupci. Prvih godina je potrošnja bila skromnija a kasnije je, kad se počelo prodavati flaširano ulje, prodavalo se mnogo. Neke vrste robe su dolazile u vrećama pa se istresale u drvene sanduke, a odatle u fišeke pa na vagu. Bilo je to brašno, (tad još poznato kao mlivo) koga se u početku nije mnogo prodavalo jer se do kraja šezdesetih uglavnom jeo ječmeni hljeb iz vlastite proizvodnje. Vagao se i šećer, so, kafa, riža. Nekoliko vrsta cigareta se dobro prodavalo. Bilo je tu još neke robe, ali je izbor bio više nego ogranicen. Izbor je prosiren prelaskom u vlastite prostorije. Voća i povrća nije nikad bilo ni lako kvarljive robe koja je zahtijevala frižider.

Prodavnica je bila zatvorena ponedeljkom. Vjerovatno zbog narudžbe robe i predaje pazara. Pošto je Ismet stanovao blizu prodavnice znao je često otvoriti prodavnicu i van radnog vremena, čak i noću. Najčešće se radilo o alkoholu. Jednom su u dva sata po ponoći naišli brojni srpski svatovi (ne znam da li iz Budaka ili nekog drugog sela) i vrlo korektno se organizovali i ulazili po dvojica da se ne stvara gužva. Zadnji koji se podmirio je uz zahvalnost častio Ismeta gajbom piva.

Pojam veresije, tj. kupovine na veresiju vjerovatno nije bio specijalitet samo prodavnice u Dobračama. Ismet je imao jednu teku u koju je bilježio ime, prezime, datum i iznos i kad bi dotični platio bivao je prekrizen. Obično bi to bivalo poslije plate, penzije ili kad se nešto proda. Pitao sam Ismeta dvadesetak godina kasnije o toj veresiji i da li mu je možda neko neko ostao dužan. Nikad. I nikad on nije pozurivao nekog da plati. Naveo mi je primjer Jovice Kušića iz Rusanovića koji bi uzimao po dvije gajbe piva i po dva litra konjaka odjednom. Kad je iznos narastao, prodao je bašću svom sinu, nije htio ostati dužan. Tad moral još nije bio potrošna kategorija.

Ismet je poznavao svakog i znao je s ljudima. Nikad se nije desilo da je s nekim došao u konflikt ili se zamjerio.

Prodavnica je zvanično prestala raditi u maju 1992. ali je snabdijevanje bilo obustavljeno nešto ranije.

17. 06. 2017.

Sudžauddinov han

 autor: Mirsad Durmišević
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

 http://2.bp.blogspot.com/-JlDZsVhL3ps/U73hQRetT1I/AAAAAAAAFKg/K3sq_HJyE4M/s1600/1d%C5%BE.jpg
U sastavu vakufa Sudžauddinove džamije je bio i han koji je postojao sve do 1943. godine kada je izgorio. Nalazio se u blizini džamije uz samu ulicu čaršije. To je bila zgrada na sprat, paralelno sa ulicom i izgrađena od mješanog materijala. U han se ulazilo pravo s čaršije kroz veliku kapiju. Han je imao veliko dvorište za tovarenje i otovaranje robe. U zgradi do ulice u prizemlju su bili dućani, a na spratu sobe za putnike. Sa stražnje strane dvorišta, kao odvojen objekat, nalazila se štala za konje. Čini se da je han imao na spratu, prema ulici, verandu, kako navodi 1857. godine, ruski konzul Hilferding, navodeći da ga je sa verande tog hana dočekao i pozdravio rogatički mundir. Dugi niz godina han je držao pod zakup Hakija Muftić. On ga je i midernizirao. Godišnja kirija mu je bila 1889.godine 150 forinti, a 1913. godine 400. kruna. Kasnije je u hanu bilo i vakufsko povjereništvo.

Sudžauddinova (Čaršijska) džamija u Rogatici



Sudžauddinova (Čaršijska) džamija u Rogatici
autor: Mirsad Durmišević
 *Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

http://2.bp.blogspot.com/-JlDZsVhL3ps/U73hQRetT1I/AAAAAAAAFKg/K3sq_HJyE4M/s1600/1d%C5%BE.jpg

Sudžauddinova džamija je smještena u središtu rogatičke čaršije, pa je otuda među mještanima poznata kao Čaršijska džamija. Sagrađena je u XVI vijeku (1576.g.) i zaostavština je vakifa i vojskovođe Šudžauddina, ali pobližih podataka o njemu nema. Čini se, da je ovaj dobrotvor bio savremenik Huseinbegov, a tradicija kaže da mu je bio zet. Po izradi i opremi veoma je slična Arnautovića (Huseinbegovoj) džamiji. Imala je mahfil-odnosno galeriju u džamiji gdje obično klanjaju žene. Njen unutrašnji prostor iznosio je 10,75 X 9,40 metara i predstavlja čisti centralni tip bosanskih džamija. Džamija je zajedno sa čaršijom izgorjela 17.9.1914.godine prilikom ulaska (okupacije) crnogorske vojske u Rogaticu, a temeljno je obnovljena 1933 godine. Od stare zgrade su ostali zidovi i munara sa stalagtitnim ukrasima. 

http://4.bp.blogspot.com/-QZZXj7SBDQ8/U73sU0ikB4I/AAAAAAAAFLc/JesU9ls-DyQ/s1600/1+d%C5%BE%C5%BE%C4%87.jpg


http://2.bp.blogspot.com/-CnOHU-sinL4/U73hyZ6mk5I/AAAAAAAAFK4/8RfEhZkUwaI/s1600/3d%C5%BE.jpg

O ovoj obnovi postojao je i natpis (tarih) iznad ulaza u džamiju. Natpis je isklesan u lijepom neshi pismu na kamenoj ploči od bijelog mermera uzidanoj nad ulazom u džamiju a sastavio ga je Mehmed ef. Handžić i glasi:
“Ova Šudžaudinova džamija, sagrađena prije tri stotine i pedeset godina, izgorjela je za svjetskoga rata, pa je u ime Allaha obnovila ehalija (stanovništvo) ovog mjesta hiljadu tri stotine i pedeset druge godine po Hidžri Vjerovjesnika.”

[Слика: 5+d%25C5%25BE.jpg]

U sklopu džamije bila je i gasulhana, prostorija za kupanje i spremanje mejta. U dvorištu džamije je bio šadrvan gdje se mogao uzeti abdest i napiti hladne vode, nekoliko nišana, a preko puta džamije i staro mezarje. Nakon Drugog svjetskog rata džamija je bila temeljito obnovljena i uređena.

http://1.bp.blogspot.com/-H3L9PKzk3pU/U73hyNMFPeI/AAAAAAAAFK0/b0XhXz16UtQ/s1600/4d%25C5%25BE.jpg

http://3.bp.blogspot.com/-ZG78TDVCusE/U73hP_UsKOI/AAAAAAAAFKo/V9Mg8-0RwYo/s1600/2+d%25C5%25BE.jpg

Džamija je zapaljena i srušena 20.6.1992. godine, zajedno sa nišanima i mezarima, šadrvanom i zgradom islamske zajednice koja se nalazila uz glavnu ulicu. Džamija je obnovljena zahvaljujući donaciji istanbulske općine Beledija, a 12.08.2007. godine svečeno otvorena i predata na upotrebu.




http://4.bp.blogspot.com/-Pkk0iGyrUMc/U73ipUFjytI/AAAAAAAAFLI/bxycU8uhnt4/s1600/1+ddd.jpg



[Слика: 1+dd.jpg]

Sudžauddinova medresa
Uz džamiju je postojala i medresa od 1731. do 1914. Ne zna se ko joj je osnivač, ali se zna da je prvi muderis Medrese bio kadija hafiz Mehmed Omerefendić, ležala je svojom dužom stranom prema čaršiji, i to do same Čaršijske džamije. Izgrađena je od polumasivnog materijala. U prizemlju medrese sa istočne strane, prema čaršiji bila su četiri velika dućana čija je kirija bila namjenjena za ulaganje u fond za održavanje medrese i druge namjene. A sa zapadna, u prizemlju; kuhinja, kupatilo, učionice i dvije sobe za učenike, dok su se na spratu nalazile dvije učionice i šest soba za učenike. Na gornjem spratu prostirala se drvena veranda prema čaršiji i sa bočnih strana. Odmah poslije okupacije 1878. godine zgrada je temeljno renovirana, a djelimično i adaptirana jer je bila toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. Muhamed Škaljić, muderris u spomenutoj medresi od 1898. godine, u „Opisu medrese u Rogatici“ od 21.07.1921. godine, piše da je ovu medresu 1900. godine narod sagradio a da je ista već 1914. godine izgorjela. On piše da je škola tada imala osam učenika i služila za naobrazbu imama i hodža. Potpuno je izgorjela 1914.godine zajedno sa džamijom i više nije obnavljana. Medresa u Rogatici je nakon 1930. godine prestala sa radom kao i mnoge druge medrese po manjim mjestima u BiH. Džamija i medresa su imale vakufe.

Sudžauddinov han
U sastavu vakufa Sudžauddinove džamije je bio i han koji je postojao sve do 1943. godine kada je izgorio. Nalazio u blizini džamije se uz samu ulicu čaršije. To je bila zgrada na sprat, paralelno sa ulicom i izgrađena od mješanog materijala. U han se ulazilo pravo s čaršije kroz veliku kapiju. Han je imao veliko dvorište za tovarenje i otovaranje robe. U zgradi do ulice u prizemlju su bili dućani, a na spratu sobe za putnike. Sa stražnje strane dvorišta, kao odvojen objekat, nalazila se štala za konje. Čini se da je han imao na spratu, prema ulici, verandu, kako navodi 1857. godine, ruski konzul Hilferding, navodeći da ga je sa verande tog hana dočekao i pozdravio rogatički mundir. Dugi niz godina han je držao pod zakup Hakija Muftić. On ga je i midernizirao. Godišnja kirija mu je bila 1889.godine 150 forinti , a 1913.godine 400. kruna. Kasnije je u hanu bilo i vakufsko povjereništvo.

07. 06. 2017.

Selo Kovačica



autor: Velija Palo
 *Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst




Selo Kovačica je na krajnjem zapadu rogatičke opstine. Naziv sela se pominje (na osnovu do sada poznatih dokumenata) tek u prvom austrijskom popisu 1879. godine. U turskim popisima je pisano pod Sočicama. Dugo se vjerovalo da se selo ranije zvalo Batočeva, koje je brojalo oko 20 kuća 1468. godine do 30 kuća 1604. godine. Selo Batočeva nije bilo Kovačica i tu nema nikakve dileme. Daleko kasnije, u jednom austrijskom popisima, kad je naseljenost bila daleko veća, selo nije imalo 10 kuća. Pogrešnom ubiciranju ovog sela je doprinio Ibrahim Pašić prilikom pisanja neke svoje knjige. Izjave dva svjedoka o nečemu od prije 540 godina se ne mogu uzimati kao valjan izvor kad se zna da se stanovništvo u međuvremenu izmijenilo više puta. Batočeva može biti samo s drugu stranu Batova Polja, i moglo je obuhvatati Brezje, Rusanoviće i možda Draguljeviće.

Nije poznato tačno kako i kad je nastao sadašnji naziv sela. Može se pretpostaviti da je tu nekad bila kovačnica, pa vremenom iščezlo jedno slovo, manje vjerovatno je da je bila neka žena kovač. Tih kovačnica je bilo u turskom periodu duž puteva, gdje su konjske potkovice bile primarni proizvod. Postoji više naselja sa istim nazivom i u BiH i van nje. Interesantno, da pored Dobrača, sa strane prema Batovu, ima toponim Kovačice a ne Kovačica. Za eventualnu povezanost tog toponima sa selom nemam objašnjenje.





Kovačica je smještena u podnozju planine Gosine na nadmorskoj visini od oko 780 metara, na brijegu koji se izdiže nekih 40 metara iznad sela Dobrače. Pošto su Dobrače vazdušnom linijom udaljene nekih tri stotine metara, doima se kao da se selo nadnijelo nad Dobrače koje se vide kao na dlanu. Inače je pogled s Kovačice fantastičan, vidi se sve do Vragolova.
 
Pogled s Kovacice na Dobrace i Batovo


Pristup selu je moguć samo pravcem starog puta za Hrenovicu i Praču, preko Gosine. Put za Kovačicu se na Pašić Ulici odvaja od puta za Gradinu. Tu je prilična uzbrdica. Većina zemlje mještana Kovačice je bila izvan sela, a ljetinu je tebalo dovući. Podnošljiviji  put su mještani napravili negdje 1983-84 godine. S gornje strane je donekle popravljen i put do Kupušnjaka, mjesta gdje se održavao teferič. Put koji prolazi kroz selo je krak starog puta od Borča i Rogatice prema Hrenovici i Prači. Između Kovačice i Dobrača je bio i jedan konak.
Selo je bilo naseljeno još od praistorije, s prekidima u periodima kuge ili ratnih dešavanja. Samo u turskom periodu se stanovništvo sela, zbog epidemija kuge izmijenilo više puta. Posljednji put 1813-1817. godine. Koju deceniju poslije kuge su se naselili  Salihagići i Šuvalije. Dugo su ta dva prezimena bila jedina u selu. Nije sigurno odakle su došli Salihagići. Bilo je povezivanja sa tim prezimenom u Fojnici, a i da su došli iz Budima. S druge strane, Arif Salihagić, prvi koji se pomijne u pisanim izvorima, kao i njegov sin su medresu završili u Mostaru, sto upućuje na neku vezu sa Hercegovinom. Imali su dosta zemlje. Nešto su im obrađivali i kmetovi. Bili su naseljeni u gornjem dijelu sela.
Šuvalije su staro fočansko prezime. Vjerovatnoća da su došli još sa turskom vojskom nije mala. Kasnije ih je bilo i u Sarajevu. Kad i odakle su došli na Kovačicu, ne zna se sigurno. Kad bude riječ o prezimenima, biće više o ovom prezimenu. Bili su naslejeni u donjem dijelu sela. Dvojica Šuvalija su poginula u Vitnju na Glasincu 21.09.1878. godine, gdje je Austriji pružen posljednji otpor pri zauzimanju BiH.
Kasnije su na Kovačici bila još prezimena Osmanović, Čongo i Bardak. Alija Osmanović iz Dobrača se oženio od Salihagića i došao na ženevinu. Na isti način je došao i Mujo Bardak iz Grabove Ravni kod Ustikoline, negdje poslije drugog svjetskog rata. Juso Čongo se po povratku iz ruskog zarobljeništva u prvom svjetskom ratu oženio od Šuvalija i došao na ženevinu.
Brojno stanje kuća i stanovništva možemo pratiti tek od prvog austrijskog popisa. Tako su 1879. godine u selu u šest kuća živjele četiri porodice sa ukupno 19 osoba. Na broju jedan na Behluluši je bio Ćamil Šuvalija. Ta kuća je sigurno bila tu i trideset godina kasnije. Kako je nastao toponim Behluluša, nije mi poznato. Može se pretpostaviti ili da je neko bio oženjen od Behlulovića, ili da se neka udala za Behluloviće pa se vratila. Na broju dva je je bio Numo Šuvalija a na broju tri Omer Šuvalija. Na broju četiri je bio Arif Salihagić koji je imao kuću i u Sočicama. Na brojevima pet i šest kuće je imao Hasan Salihagić.
Na drugom popisu, šest godina kasnije, tj.1885. godine, je u sedam kuća živjelo isto toliko porodica, sa ukupno 25 osoba. Po trećem popisu iz 1895. godine, je takođe bilo sedam porodica u sedam kuća ali sa 38 osoba. Po zadnjem austrijskom popisu iz 1910. godine je u osam kuća živjelo sedam porodica sa ukupno 30 osoba. Kako je ovaj popis bio čak petnaest godina iza prethodnog, logično bi bilo očekivati značajan prirast stanovništva. Međutim broj stanovništva se smanjio za oko 21% . Objašnjenje je u raseljavanju. Jedna familija Salihagiča sa šest članova je odselila ka Turskoj (gdje nikad nije stigla). Jedna familija Šuvalija odselila u Rogaticu. Kad je jedan odselio u Bogoviće, nije mi poznato.
Po popisu iz 1948 su u sedam kuća živjele 63 ososbe. Po popisu iz 1961. godine u selu je zivjelo 67 osoba, što je rekordan broj. U kasnijim popisima 1971, 1981 i 1991 je selo popisivano pod selom Dobrače, ali se brojno stanje stanovništva smanjivalo istim tempom kao i u ostalim selima. Pred rat 1992. Osmanovići i Bardaci su se bili raselili, a navraćali su samo ponekad vikendom.
Mještani Kovačice su se sahranjivali na groblju kod lokve Gnjile gdje i većina Dobračana. Samo su dva izuzetka. Na Kovačici su sahranjena braća Ahmet i Asim Šuvalija. Ahmeta su ubili ponorski četnici 1942. godine nedaleko od sela prema Sočicama. Asim je, pedeset godina kasnije,  1992. godine bio otišao prema Goraždu, ali se vratio i umro u svojoj kući, samo koji dan prije nego je zapaljena.
Na željeznici je radio samo Mujo Bardak. Osnovna djelatnost mještana je bila poljoprivreda, tj. zemljoradnja i stočarstvo. Posebno im je stočarstvo bilo jako. I voćarstvo im je bilo na zavidnom nivou, posebno šljiva i jabuka. Jedan od poduzimljivijih je bio Esed Šuvalija. Nije se bojao rizikovati. Krajem sedamdesetih je nabavio nekog dvotonca, kasnije kamion, a s početka osamdesetih i traktor kad su bili oni povoljni krediti. Negdje šezdesetih godina su sinovi Asima Šuvalije kopali rudu barit na brdu zvanom Rasoha (okolina sela Vinča), konjskom zapregom je transportovali do želejznicke stanice u Hrenovici a odatle vozom u Visoko, gdje su je prodavali. Tad su i kupili neko imanje u Hrenovici. 
Selo se vodom snabdijevalo iz vlastitih bunareva a ranije sa Kupusnjaka i bunara na Dužici. Za stoku je postojala lokva iznad sela i naravno ona na Dražicu u ljetnim mjesecima.

Kupusnjak


Na Kovačici, tačnije na zaravni iznad sela, zvanoj Kupušnjak se održavao muslimanski teferič za spasov ili Spasovdan. Bio je dobro posjećen dok proces raseljavanja nije uzeo maha. Posljednji put je održan 1979. godine. Naredne godine, kratko poslije Titove smrti, nije održan i time je jedna viševjekovna, a možda čak i hiljadugodišnja tradicija iščezla.  Prekidi su jedino bili za vrijeme epidemija kuge i za vrijeme ratova. U suštini je to paganski blagdan,  i posvećen je žitu, jedan od pet takvih koji su bili u periodu od sjetve do žetve. Ovaj je bio kad žito ”otiči”, prekrije zemlju, tj. kad njiva ozeleni.
Selo je spaljeno 21.09.1992. godine. Nešto kuća je izgrađeno ponovo, ali nema permanentno naseljenih. U ratu je poginulo sedam mještana Kovačice, šest u odbrani Sarajeva a jedan je ubijen u Kalimanićima.
Najviše potomaka nekadašnjih stanovnika Kovačice danas živi u Sarajevu, ali ih ima i u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Norvešskoj, Francuskoj, Beogradu.