23. 08. 2017.

Zoranova pogibija


Od đaka pješaka do akademika

Vlatko Doleček
 
Zoranova pogibija




Doktor Zoran Gavr
Početkom maja stigla je do mene, ne znam ni kako, vijest da je Zoran dobio srčani udar. On je kao stomatolog radio u Zdravstvenom centru Rogatica. Često je bio na terenu, pa je tako otišao i na Borike. Na Borikama je njegov Zdravstveni centar imao odjeljenje i upravo sam razmišljao da posjetim Zorana, iako su komunikacije bile otežane, a Sarajevo potpuno blokirano. Jednog dana, baš kad sam izašao iz podruma i došao   u svoj stan, koji se nalazi na 4. spratu zgrade u kojoj stanujem, zazvonio je telefonKad  sam  podigao  slušalicu, začuo sam nepoznat muški glas, koji me odmah oslovio s profesore. Rekao mi je da se javlja iz Kalinovika i zamolio da nikako ne idem u Rogaticu, jer ću nastradati, pošto su mi pripremili zamku. Bio sam u dilemi šta da uradim, jer sam Zorana mnogo volio. Sjećam se da sam nekako u to vrijeme u gradu sreo njegovog zeta, muža njegove jedine sestre Željke, koji me malo prekorio  što  nisam  otišao  do Zorana.  Ja sam mu, u ljutnji, na to odgovorio da, ako se   vdesil jedna  nesreća, ond je pametno izbjeći drugu. 
Poslije toga, Zoranova sestra Željka je otišla u Rogaticu, nakon čega mi je pričala kroz kakve je sve peripetije prošla dok je tamo stigla. Saznao sam od nje da Zoran nije imao nikakav infarkt, nego je, 12. maja 1992. godine, ubijen mjestBorikkoRogatice. Kasnije  sam od nekoliko izbjeglica iz Rogatice čuo priču njegovih kolega s posla, da je Zoran imao jednog tehničara, po nacionalnosti Muslimana – Bošnjaka, s kojim je bio u dobrim prijateljskim odnosima. Početkom maja taj tehničar se zatekao na Borikama, a kada je do Zorana došla vijest da su ga tamo zarobili pripadnici Belih orlova, srpske paravojne formacije poznate po ratnim zločinima u Bosni, Zoran je svojim automobilom sam otišao u namjeri da ga spasi. Tamo su ih, poslije maltretiranja, zlikovci likvidirali. Vina smatra da su te paravojne jedinice bile pod komandom domaćeg zlikovca Rajka Kušića, inače optuženog za ratne zločine, ali koji danas živi kao slobodan čovjek u nekom malom mjestu u Srbiji. Slučaj je htio da je vozač iz Zdravstvenog centra u Rogatici vozio nekog drugog tkog bolesnika u bolnicu na Sokolac. Na putu do Sokoca pacijent je umro, a vozač je otišao u bolnicu da ga smjesti u prostoriju za preminule. Tamo je nao i prepoznao Zoranovo bivotno tijelo, stavio ga u svoja kola i dovezao u Rogaticu. Očevici koji su vidjeli Zoranovo tijelo potvrdili su mi da su mu ruke bile vezane bodljikavom žicom. O Zoranu su njegovi poznavaoci i prijatelji mnogo pričali kao o jednom veoma humanom čoveku, koji je i noću ustajao da bi pomogao nekome koga je bolio samo zub. O njemu je napisana i jedna pjesma. (Prilog 16)

S njim sam imao jako prisne odnose. Više mi je bio kao drug, a manje kao muž moje sestre. Iza njega ostalo je dvoje djece, kćerka Aleksan- dra koja je završila Ekonomski fakultet u Banjoj Luci, gdje i danas živi, i sin Aleksandar, minski inženjer, koji radi i živi u nchenu, u jednoj firmi koja se bavi projektovanjem i proizvodnjom različitih minskih instalacija. Moja sestra Vlasta sve vrijeme rata provela je u Rogatici. Kada sam pokušavao da je prebacim u Sarajevo kod sebe, vlasti u okupiranom Sarajevu rado su je stavljale na spisak za razmjenu, ali bi je druga strana uvijek skidala sa spiska. I u Zoranovom slučaju potvrdilo se da su srpski nacionalisti pod vođstvom Radovana Karadžića na samom početku rata likvidirali ljude srpske nacionalnosti koji su se družili s muslimanima i one koji su se suprotstavljali njihovoj politici. Mojoj sestri Vlasti nisu dozvoljavali da de u Sarajevo kod mene i zbog toga što su se plili da ona ne otkrije tu bolnu istinu o likvidiranju neposlušnih uglednih Srba od njihove zločinačke ruke.  


Prilog 16. Sjećanje na heroja dr. Zorana Gavrića

Prof. dr. Smajil Durmišević
U vrijeme obilježavanja godišnjice pogibije trebinjskog heroja Srđana Aleksića, koji je poginuo braneći čast i život svoga vršnjaka, komšije, Bošnjaka, muslimana od napada razularenih srpskih nacionalista, želim da skromnim stihovima podsjam rod i zavičaj na heroja dr. Zorana Gavrića, stomatologa iz Doma zdravlja Rogatica, rodom od Kaknja, koji je izgubio život od istih srpskih nacionalista, samo zato što se brinuo i raspitivao o iznenadnom nestanku medicinara Ćamila Polje, koji je bio u njegovom timu došao na Boriku, na svoje radno mjesto, da pomaže, prevashodno stanovništvu srpske nacionalnosti. 
Neka je dr. Zoranu vječna slava i pokoj, a njegovoj porodici i rodbini osjećaj časti i ponosa što su rodili i odgojili čovjeka () I neka je vječni rahmet i stepen šehida napaćenoj Ćamilovoj duši. Amin. 
Neka se dobro dobrim spominje.



Zoran




Bijaše

Tamo

U žepskom kraju

Čovjek, Srce mu bilo Bosansko Toplo,

A korijen Srpskoga roda. A ime,

Čisto

I svijetlo

Ko

Majska zora!





I pade čovjek

Častan

I hrabar, Junak i doktor, Od ruke

Zlica

Svojega roda





Samo je pitao

Brižno,

Pogane zlice –

Ma, ljudi, Gdje mi je

Ćamil,

Bože,

Gdje

Ćamil ode!?

                                        (Iz neobjavljene zbirke pjesama „Almasli grana“)