22. 04. 2018.

Neotkriveno ubitstvo

Presuda u jednom sporu od prije 105 godina. Optuženi su bili trojica Čoba (poslije prvog svjetskog rata Čobović). 
Objavljeno u ”sarajevskom Listu”.
OKRUŽNI SUD U SARAJEVU, oktobar 1913. godine
obradio: Velija Palo

Neotkriveno ubitstvo 

Jučer je dovršena glavna rasprava protiv Alekse, Milovana i Boška Čobe iz Rusanovića, kotar Rogatica, koji su optuženi bili, da su kamenjem izubijali Jovu Hršuma iz istog sela i tako ga ozlijedili da je umro.
Bilo je to dne 27. jula o.g. kad je Jovo Hršum pošao ranim jutrom da potraži svoga konja koji je na pašnjaku prenoćio. Kad je putem došao do svoje njive posijane kukuruzima opazi u njivi tuđe ovce pa pošto je upoznao, da su iz kuće Čoba, poćerao ih do njihove kuće, te se i u njihovu kuću svratio i kazao njima da im je ovce iz svojih kukuruza išćerao.
U njihovoj kući zadržao se neko vrijeme, bila je baš nedjelja, te onda putem ode svojoj kući. Što mu se dogodilo putem nije se moglo ustanoviti, ali kad je stigao kući bio je vas krvav ozleđen po glavi i obim rukama, a kroz kratko vrijeme onesvijestio se i za sat dva umro.
Kad je došao svojoj kući, kazao je svojoj rodbini i to Vasiliju, Maksimu i Stani Hršum, da su ga ubili Aleksa, Milovan i Boško Čobo a i svojim komšijama Risti, Boji i Joki Šarović, koji su se na glas da je izubijan, bili sakupili, rekao je da su ga ubili Čobe ali potankosti nije mogao ispričati jer je doskora izgubio svijest i umro. Kako se poslije ustanovilo pukla mu je lobanja, te se raskinula krvna žila i ušljed krvarenja je umro. Tom slučaju nije bilo svjedoka samo su nekoji svjedoci vidili kako iz gaja kojim je pokojni Jovo Hršum pošao kući, bježe Milovan i Aleksa Čobo, dočim Boška Čobu niko nije vidio premda je Jovo Hršum pred smrt i na njega kazivao.
Na glavnu raspravu, kojoj je predsjedavao sudski savjetnik Davidczak, dovedeni su Čobe iz istražnog zatvora, te su kao i ranije porekli da su oni krivi smrti Jove Hršuma. Branili su se da sa pokojnim Jovom Hršumom zbog ovaca nisu imali nikakovu svađu, što im je potvrdio i svjedok Danilo Kušić, koji je bio baš u ono vrijeme u kući Čobe kad je stigao Jovo Hršum, te su tvrdili, da se oni nakon odlaska ubijenog nisu makli iz kuće samo da je Boško Čobo otišao govedima.
To su im potvrdili i njihovi ukućani. Ostali svjedoci iskazali su samo što im je kazivao pokojni Jovo Hršum pred smrt i da su vidili dvojicu bježati, koje su upoznali da su Milovan i Aleksa Čobo.
Sud je riješio svu trojicu od svake krivice, jer se, kako je predsjedatelj u obrazloženju istaknuo, nije mogao uvjeriti da su krivi. Osuda stupila je odmah na snagu te su sva trojica pušteni na slobodu.

18. 04. 2018.

Pečat i grb Pavlovića

Pečat i grb Pavlovića

Pečat Pavlovića

Porodica Pavlović, ostavila je za sobom šest porodičnih pečata i svi oni kao osnovnu heraldičku sliku imaju kulu, odnosno utvrđen grad. Najstariji prikaz je sa pečata iz 1397. gde je prikazan grad sa jednom i sa tri kule. Utvrđeni grad sa pečata Pavlovića vjerovatno je izrađen po uzoru na dubrovačke pečate. Njihov pečat na kojem je bio oslikan grad s tri kule i danas se čuva u dubrovačkom arhivu. Ovaj grad koji se javlja na pečatima verovatno je bio u upotrebi kao porodični grb. 

 

 

Na "ilirskim" grbovima je grb Pavlovića prikazan kao utvrđeni grad sa tri kula i na štitu i na čelenci. Na štitu crvene boje grad je zlatan, u čelenci je crven. Autor Ohmućevićevog grbovnika je na štit dodao i tri zlatna ljiljana. Rekonstrukcija na slici je data prema grbovniku Korenića-Neorića a kule su prikazane na osnovu pečata. Grad Rogatica je ranije koristila izgled njihovog grba kao zaštitini znak.

 

 

 

 

 




VELIKI VOJVODA RADOSAV PAVLOVIĆ – PEČAT na povelji od 25 oktobar 1432.


Povelja od pergamenta, ispod teksta savijena i na tri mjesta probušena. Kroz rupe provučena vrpca od ugasito crvenih svilenih končića. Na vrpcu je utvrđen pečat od prirodnog voska, u koji je utisnut grb na zelenkastom vosku. Sa druge strane na tri mjesta izlaze raščešljani konci od vrpce.
Vojvodin grb predstavlja gradski zid sa otvorenom kapijom, ukrašen sa tri kule, od kojih su dvije niže, pobočne, kule, snabdevene sa tri, a srednja, visa, sa pet proreza za pucanje.
Legenda, linijom odijeljena od polja, glasi: + PEČAT VOJVODE RADOSAVA PAVLOVIĆ
Slika ovog pečata je i na 213. strani 22. toma enciklopedije Austro-Ugarske iz 1901. godine.

 


VELIKI VOJVODA RADOSAV PAVLOVIĆ – PEČAT na povelji od 24 aprila 1421.

Povelja od pergamenta, ispod teksta probušena na tri mjesta, kroz rupe provučena vrpca od zagasito crvenih svilenih končića, na kraju vrpce utvrđen pečat od prirodnog voska, u koji je utisnut na zelenom vosku vojvodin grb. S druge strane pečata na tri mjesta izlazi vrpca.
Pečat od prstena. U polju gradski zid.
Legenda, linijom odeljena od polja, glasi : + VOJVODE RADOSAVA PEČAT


 VELIKI VOJVODA RADOSAV PAVLOVIĆ – PEČAT na povelji od 7 april 1423.

Povelja od pergamenta, ispod teksta savijena i na tri mjesta probušena, kroz rupe provučena vrpca od ugasito cevenih svilenih končića, na vrpcu je utvrđen pečat od prirodnog voska, u koji je utisnut na zelenkastom vosku vojvodin grb. Grb predstavlja gradski zid sa kapijom, no legenda oko grba je nečitka. Sa druge strane pečata izlazi vrpca na dva mjesta.


KNEZ PAVLE RADENOVIĆ – PEČAT na povelji od 25. mart 1397.

Povelja od dvostruke hartije, ispod teksta oba lista hartije probušena na jednom mjestu i kroz rupu provučena vrpca od crvenkastih izblijedelih konaca. Vrpca je raspletena. Na nju je utvrđen jedan pečat od prirodnog voska.
U polju je slika gradskih zidina sa otvorenom kapijom. Tid je frankiran sa dvije niske kule između kojih je jedna visoka. I gornji i donji dio grba prosjeca granicu poljai dijeli legendu u dva dijela.
Legenda glasi: SIGILLUM DOMINI PAULI (u prijevodu sa latinskog: PEČAT DOMA PAVLOVIĆA

 

 

 

 

 

 

  PEČATI VELIKAŠKE PORODICE PAVLOVIĆ
Vlastelinska porodica Pavlović, gospodari slavnog srednjovjekovnog grada Borača i istočne Bosne, na vrhuncu moći krajem XIV i početkom XV vijeka, ostavila je za sobom šest pečata i svi oni, kao osnovnu heraldičku sliku, imaju kulu, odnosno utvrđeni grad. Najstariji prikaz ovoga grba poznat je sa pečata kneza Pavla Radinovića iz 1397. godine. Na pečatu je prikazan utvrđeni grad sa jednom kulom. Na pečatima njegovog sina velikog vojvode Radosava Pavlovića ("Ja, vojvoda Pavlović od Radasela, gospodar i knez ove zemlje...") pojavljuje se grad sa jednom i sa tri kule, a sačuvan je i pečat vojvode Ivaniša Pavlovića, sina Radosavljevog, gdje se takođe pojavljuje grad sa tri kule. Kao što su grbovi u zapadnoj Evropi povećanjem posjeda i ženidbom dobijali razne modifikacije tako je bilo i kod srpskih feudalaca. Ilirski grbovnici donose kao grb Pavlovića, utvrđeni grad sa tri kule, i na štitu, i na čelenci.
U Državnom arhivu Austrije nalazi se oko 200 povelja srpskih srednjovjekovnih vladara i vlastele od XII do kraja XV vijeka. Povelje potiču iz Dubrovačkog arhiva, prenete u Beč 1833. godine, i sadrže u sebi privilegije, ugovore i prepisku između Dubrovačke republike i srpskih vladara i feudalaca. Među njima su i povelje naših Pavlovića.
Grbove je prvobitno publikovao Franja Mikošić u zbirci Monumenta Serbica.

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/9/97/Pavlovi%C4%87i.png 
 






Rezultat slika za pečati pavloviča

17. 04. 2018.

MEJTAŠ

MEJTAŠ




To je poseban kamen, na koji se polaže tabut sa mejtom prilikom obavljanja dženaze namaza umrlim muslimanima. Sam naziv mejtaš dolazi od arapske riječi mejt (ميت ), što znači leš ili mrtvac i turske riječi taš što  znači kamen ("kamen mrtvaca").
Ovaj mejtaš nalazi se na Topliku na prostranom raskršću ulica za čaršiju, Poljun, Hočkovac (Pohrid), Dolove i izvor Toplika. Na mejtaš se spuštao tabut sa mejtom kada se obavljala dženaza za mezarje Zahrid kako bi se ljudi odmorili pred veliki uspon do mezarja. Od Arnaudije džamije, gdje se klanjala dženaza, do Mejtaša tabut sa mejtom bi nosili svi prisutni na dženazi sa ruke na ruke, a nakon kraćeg odmora i do mezarja. Na kamenu – mejtašu se rahmetlije posljednji put opraštaju sa ovim dunjalukom i dunjaluk od njih. Kažu da kamen pamti, da skuplja i veselje i tugu, ali da uspomene prenosi samo odabranim. 
Nema pouzdanih podataka o vremenu kada je mejtaš postavljen na ovu lokaciju. Nije zabilježeno njegovo postojanje u pisanom i fotografskom obliku. Da li je ovo njegov prvobitni položaj ili je postavljen ovdje sa neke druge lokacije? Da nije prenesen sa neke srušene rogatičke džamije? Prostor oko mejtaša naziva se "Mejtaš" i zauzima centralni dio mahale Toplik. Dimenzije mejtaša su približno, 120 x 100 x 80 cm i mase oko 2000 kg.


16. 04. 2018.

Prvi spomen Rogatice

Rogatica (naselje, trg) se prvi put spominje u dokumentima Dubrovačkog arhiva (Monumanta Ragusina), augusta 1425. godine kao odredište karavana koji se kretao iz Dubrovnika. Vlasi Klapac Stanković i Pokrajac Milićiević obavezali su se dubrovačkom vlastelinu Andriji Bobaljeviću da će njegovih jedanaest tovara tkanina i druge robe prevesti za pet perpera po tovaru do Rogatice koja se nalazi u Bosni, pored Borča, ili do Glasinca, do crkve u Glasincu. Uz tovare će ići Radivoj Bogulinović.

 
Clapaç Stanchovich promisit et se obligauit super se et omnia sua Andree Petri de Babalio deferre cum equis et animalibus suis ex Ragusio usque ad loco qui dicitur Rogatiçe in Bosna supra Boraç aut usque ad locum qui dicitur Glasinaç ad ecclesiam qua ibi est prout voluint et precepit Radivoi Bogulinovich qui iturus est cum ipsis salmas, salmas undecim pannorum et mercantiarum ... yperperorum quinque grossorum sex pro qualibet salma ... Et Pocraiaç Milichievich super se et bona sua se obligauit ad predicta simul cum dicto Clapaç.

  • (15. august 1425. godine), Državni arhiv u Dubrovniku, Diversa Cancellariae, Svezak XLIII, Folija 180v-181 

Međutim, 10.11.1417. godine, sklopljen je ugovor između vlaha i četvorice Dubrovčana o prevozu 22 tovara robe „ad Toplich in Bosnia prope Borac“. "Kako i na gradskom području Rogatice postoji lokalitet Toplik, to se s pravom može pretpostaviti da je naselje u Rogatici  postojalo i prije 1425. godine i da mu je prvobitno ime vjerovatno, bilo Toplik".

15. 04. 2018.

Nišan Topčo-Sinanpaše

obrada: rogatica - BiH

U selu Stop, zaseoku Tulež na tamošnjem lokalnom muslimanskom mezarju Trojan nalaze se dva velika šehidska nišana, a od kojih onaj veći pripada vojskovodi Topčo-Sinanpaši. U neposrednoj blizini nišana je i šest stećaka (4 ploče, 1 sanduk i 1 sljemenjak).  Ovaj šehidski nišan je tipičan primjer nišana iz najranijeg perioda islama, doba Feth, i pripisuju se osmanskim vojnicima poginulim pri osvajanju Bosne. Nišan na sebi ima ukrase polumjeseca, bajraka i buzdovana, što aludira da se radi o vojskovođi, sa sve četiri strane ima četiri jabuke, što asocira na broj ranjavanja, a jabuka na vrhu nišana je dokaz da je pao kao šehid.
Vlasnik ovog nišana spominje se u živoj predaju o zauzimanju Žepe od strane sultana Mehmed Fatiha koju Žepljaci čuvaju i prenose sa koljena na koljeno.
”Eno, vidiš tamo ono brdo, vele oni svakome, što se nagelo dolje kao da će sada pasti. Na vrh tog brda i dan danile imaju zidine od starih kula. To se brdo zove Grad. A selo za njim Vratar – nekadašnji grad Vratar, koji je bio vrata od Žepe i sjedište nahijskog starješine”.
Pa kad je sultan Fatihova vojska prešla Drinu, veli njihova legenda, stari ”bošnjaci” su joj se najduže opirali iz kamenih kula s grada Vratara. Sultan Fatihov  topčija Ibrahim, gađao je najprije sa žepskog polja, pa ispod Zlovrha, onda s brda Gradine, pa s Pasjaka, ali branitelja nije mogao istjerati. I tek, kada je prošao s gornje strane i počeo gađati s današnjeg Alinog Vrha, branitelji su bili prisiljeni napustiti grad i pobjeći. Sultan Fatih je poslao topčiju Ibrahima, da uvidi, da li se iko tu na gradu nalazi. On je tamo našao samo jednu staru babu koju je potjerao iz Žepe u današnje  selo Babjak. Kao nagradu za uspjeh, sultan Fatih je dozvolio svome topčiji Ibrahimu da izbere najljepše mjesto u pitomoj Žepi, gdje će se naseliti. On je izabrao današnje selo Topčije. Tu je i umro, gdje mu se još i danas  znade grob, s vrlo visokim nadgrobnim nišanima.




izvor fotografija: Žepa online