29. 06. 2019.

Bitka u Budučinom potoku kod Žepe


Bitka u Budučinom potoku kod Žepe juna 1992. godine – prvi ozbiljniji poraz agresora u toku odbrambeno-oslobodilačkog rata
Decembar 8, 2018
Bosnae



Dana 4. juna 1992. godine u 8 sati Štabu Teritorijalne odbrane Žepe je javljeno kako se iz pravca Han Pijeska kreće kolona motornih vozila u čijem sastavu su dva tenka, dvije “prage” i desetak kamiona. Obzirom da pregovori nisu podrazumijevali kretanje srpskih motornih vozila kroz teritorij kojeg kontroliše TO Republike Bosne i Hercegovine u Žepi, branioci Žepe su se spremili da pruže otpor, ukoliko bude neophodno. Cilj agresora, koji se kretao prema Zlovrhu, je bio da zaposjedanjem dominantne kote, na kojoj se nalazio najsavremeniji radiorelejni uređaj JNA, stvori preduslove za napad i ovladavanje Žepom. Kolona je nesmetano prošla preko prvih barikada u mjestu Jelovci, ali je već kod narednog sela Stoborani major srpske vojske Šuka Dragan javio svojoj Komandi kako je na kolonu otvorena vatra iako to nije bilo tačno. Branioci Žepe su pomno pratili kretanje kolone sve do raskrsnice puteva u selu Luke, gdje se jedan krak odvaja prema vojnom objektu na planini Zlovrh, a drugi prema Han Pijesku. Na tom putu se nalazio jedan most kojeg su borci TO onesposobili kako bi blokirali kolonu. Kada je srpska vojska stigla do mosta, jedan dio vojske je pristupio osposobljavanju mosta, dok su motorna vozila uperila cijevi prema selu Brložnik i krenula pucati na njega. Iznenađeni ovim činom, branioci koji su se nalazili sa lijeve strane puta su uzvratili vatru. Dio kolone se uputio preko osposobljenog mosta dejstvujući putem po naseljenim objektima. Tom prilikom su zapalili 8 kuća. Tim činom došlo je do Bitke u Budučinom potoku.
Kako su branioci Žepe bili daleko inferiorniji u opremi i naoružanju, u odnosu na srpsku vojsku, presudan dio bitke bio je čin kada je borac Mehmed Zimić sa još nekoliko branioca motornom pilom odsjekao bor i popriječio put motornim vozilima. Tada je tenk koji je bio na čelu kolono skliznuo sa odsječenog bora i dijelom sa puta te tako onemogućio dalje kretanje kolone prema planini Zlovrh. Srpska vojska je drugim tenkom pokušala izvući prvi tenk, ali bezuspješno. U tom trenutku neprijateljska pješadija je izašla iz motornih vozila i otvorila vatru na branioce. Uvidjevši da bi tenk mogao pasti u ruke branilaca srpski vojnici su ga polili benzinom i zapalili.
Istovremeno je, na kilometar udaljenosti od Bučinog potoka, u mjestu Borak trajala grčevita borba “prsa u prsa” koja je okončana velikim gubicima na obje strane, ali poslije koje je srpska vojska bila primorana da se povuče prema Budučinom potoku, gdje je nastavljena borba. Također, jedna od prekretnica bitke bila je i odbrana mjesta Palež, gdje srpska vojska nije uspjela ostvariti proboj u cilju ovladavanja Zlovrha. Jedinica iz sela Brložnik, kojom je komandovao Nail Nuhanović, bila je locirana iznad Budučinog potoka, gdje je kontrolisala dominantne položaje. Koristeći zapaljive gume koje su spuštali prema neprijateljskim vozilima, zapalili su jedan kamion u kojem se nalazio MTS, što je izazvalo jaku detonaciju i paniku među srpskim vojnicima. Teška borba odvijala se sve do kraja narednog dana, 5. juna 1992. godine. Na ratištu je ostalo 48 ubijenih srpskih vojnika, dok su 34 zarobljena. Uništen je i jedan tenk te 8 kamiona, uz zarobljavanje desetina sanduka municije i drugog lahkog naoružanja. Za odmazdu srpska vojska, koja je bila u povlačenju prema Han Pijesku, zapalila je nekoliko kuća i pratećih objekata u selu Brložnik.
Narednog dana, 5. juna, u 15 sati otpočeo je novi žestok napad srpske vojske na selo Stoborani i prema selu Gođenji. U napadu su korištena oklopno – mehanizovana sredstva. Nakon što su ovladali selom Stoborani, uništene su gotovo sve kuće i popratni objekti uključujući i objekat šumskog preduzeća Han Pijesak. Zauzećem sela srpska vojska se podijelila na dva dijela – jedan je išao prema centru naselja, a drugi preko Stoboranskog polja. Uslijed srpskih zločina civilno stanovništvo se povlačilo prema selu Stijene. Ipak, prilikom proboja srpska vojska je otvorila vatru prema civilima i tom prilikom ubila 10 civila ukljčujući 7 članova familije Sejfić među kojima se nalazila i petnaestomjesečna beba Safet Sejfić. Isti dan granatirano je i selo Gođenji, poslije čega su ušli u naselje i tom prilikom ubili pet pripadnika TO Žepe koji su u Osnovnoj školi čuvali zarobljene srpske vojnike iz Bitke u Budučinom potoku. Dio sela koji nisu zauzeli granatirali su cijelu noć 5/6. juni 1992. godine, da bi u jutarnjim satima sa dvije pješadijske čete pokrenuli napad. Jedna četa je napadala pravcem Dobri potok – izvor Gvozd – zaseok Luke, a druga pravcem Vijenci – Kule – Autobuska stanica. Branioci su uz velike napore odbili napade ali je tom prilikom poginulo 5 rezervnih policajaca i 2 pripadnika TO Žepa. Istog dana, dok su se srpske snage povlačile prema Han Pijesku, djelovali su i avioni iz Srbije, vjerovatno u cilju bombardovanja prostora Budučinog potoka, gdje su vođene borbe. Međutim, avio bombe su pale na prostor srebreničke općine.
Poslije rata u Budučinom potoku su postavljena dva spomen obilježja – jedno koje podsjeća na 48 poginulih srpskih vojnika i drugo na kojem su ispisana imena poginulih branilaca Žepe koji su poginuli u toku Bitke za Budučin potok. Srpska strana poraz posmatra kao zločin, navodeći da su srpski borci ubijeni iz zasjede na putu da dostave hranu gladnim vojnicima JNA koji su bili stacionirani na planini Zlovrh. Na spomeniku je navedeno da su poginuli “pali za slobodu i čast srpskog naroda”.

Prva puška u Žepi


Prva puška u Žepi,
Preporod 1993, br. 9/10, 15 maj


HILMO MUJKIĆ r.a.
Prije nekoliko dana došao sam iz Žepe (preko Srebrenice pa konvojem do Tuzle). Mnogi me zaustavljaju (ne sarno Žepljaci pitaju i mole da im ponešto ispričam o herojskoj Žepi. Tako me je i Salih-ef Smajlović zamolio da nešto na­pišem, pa sam odlučio da vas upoznam sa glavnim junakom ve­like pobjede nad četnicima 4. juna 1992. u Žepi, koja je imala veliki značaj za moral naših boraca širom Bosne i Hercegovine. Taj junak je Hilmo Mujkić sin hadžije Mehmeda. Ukratko ću pre­pričati ono što su mi njih dvojica pričali nekoliko dana poslije bit­ke. Hadžija Mehmed je radio nešto oko kuće kad je odjednom začuo tutnjavu tenkova. Uskoro je ugledao četničku »motorizovanu« kolonu kako se približava selu. Glas sa megafona sa jed­nog »tiče« vikao je: »Građani Brložnika, srpska vojska hoće da prođe... »U tom stiže i kurir iz štaba po mlađeg hadžijinog sina Himzu koji je bio predsjednik SDA Han-Pijesak. Kazao je da su četnici došli šumskim putem preko Stoborana i da su zaprijetili da će sve sravniti sa zemljom ako neko nešto pokuša. Kažu da idu na Zlovrh da »izbave« vojnike koji opslužuju centar veze na tom brdu koje dominira cijelim područjem. Svakome je bilo ja­sno zašto oni idu na Zlovrh, ali je bilo teško zamisliti da ih je u to­me moguće spriječiti. Pored dva tenka u koloni su bili još i mino­bacači, PAT-ovi, PAM-ovi, mitraljezi na tenkvima i osam punih kamiona do zuba naoružanih četnika. Osim toga to su bila vozila sa municijom, hranom, sanitet, kuhinja na točkovima, i više ma­lih auta. Sva ova vozila sada se nalaze ispod ceste na mjestu gdje je bila bitka. Što se tiče onih koji su bili u vozilima oni su, osim malog broja koji je uspio živ umaći i proći šumom do srpskih sela, položili svoje živote za Veliku Srbiju. Ali da se vrati­mo našem junaku. Čim je ugledao kolonu Hilmo je dograbio pušku i potrčao prema mjestu gdje je njegov otac hadžija Meh­med već bio poskidao drvene talfe sa željeznog mosta na rijeci Žepi. Znao je da kolona tu mora stati »Izabrao sam dobar za­klon, priča Hilmo, i čekao. Kad ugledaše oboren most kolona stade. Jedan siđe do mosta, razgleda i nešto doviknu gore, kao da nema opasnosti, može se lahko popraviti. Izlaze iz kamiona, iz kola... Tražim kakvog visokog oficira. Ugledah jednog sa dosta zvjezdica i nanišanim. On zađe za tenk. Spustim pušku i ispružim ruke da vidim imam li tremu. Znam da mi u lovu drhte ruke kad hoću da pucam. Nisu mi drhtale. Opet nanišanim i opa­lim. On pade. Pucao sam još jednom u jedna mala kola i jedva uspio sageti glavu. Otpočela je pucnjava. Pucali su prema meni sa Pam-ovima, a prema selu sa tenkovima.Nisam se uplašio jer sam imao siguran izlaz kroz kanjon.«
Ovaj Hilmin pucanj mobilisao je čitavo područje tako da je za kratko vrijeme organizovana zasjeda. Tome je doprinio i zastoj zbog srušenog mosta. Tako je propala zamisao. Karadžića da »paradnim korakom« prođe kroz Žepu. Naoružanje i municija koja je zarobljena! u ovoj bitci bila je odlučujući faktor u kasnijim (još tri) bitkama za Žep u. Niz sretnih okolnosti koje su omogućile pobjedu govori o Božijoj pomoći. Tako na primjer PAM-ovi su bili beskorisni četnicima jer ne mogu tući »naniže«, tenkovi su propušteni, a onda kolona presječena. Zatim su udarili na velika stabla oborena preko ceste. Šuma je štitila Žepljake od pogleda i pušaka tako da su sa bojišta četnici javljali: »Pobiše nas, a ne znamo odakle«. Nisu im pomogli ni avioni jer su umjesto u Luke poslani u selo Luku koje je na Srebreničkoj opštini Srebrenica. Žepa odavno bije još jednu mnogo težu bitku: sa glađu. S Božijom pomoću i ovu ćemo bitku dobiti i očuvati svoja ognjišta i svoju domovinu. Hilmo je kasnije poginuo kao žrtva četničke zasjede. Da Allah nagradi njega i sve naše poginule borce šehidskim mertebom. Amin!

Hodžić Dervišalija imam iz Godijena

20. 06. 2019.

Hadži Ferid ef. Alagić


Hadži Ferid ef. Alagić (1933 – 2018)


U subotu 28. 04. 2018. godine na Bolji svijet je preselio h. Ferid ef. Alagić u 85. godini života. Time je Ferid ef. okončao uspješan, plodotvoran i buran ovodunjalučki život. Dženaza namaz je obavljena u ponedjeljak 30. 04. 2018. u Butmiru, a dženazu namaz je klanjao njegov sin Mehmed ef. Alagić. Rođen je 10. 06. 1933. g. u selu Lubardići, opština Rogatica od oca Ibrahima i majke Hajre. Od novembra 1943 do 1946 g. proveo je kao ratno siroče u selu Džajići, opština Konjic, kod Džajić Mustafe-Baše. Imamski ispit je položio 1960 g. i od tada obavlja dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Lubardići kod Rogatice, gdje ostaje do 1967 g. Od 1967. do 1968. g. imamsku dužnost obavlja u džematu Mutnik kod Cazina. Nakon toga biva premješten u džemat Ostružnica kod Bos. Krupe, gdje ostaje do 1975g. Od 1975. g. do 1990. imamsku dužnost obavlja u džematu Otoka-Bešići kod Bos. Krupe, a od 1990. do juna 1992 u džematu Suhača-Brđani kod Bosanskog Novog, kada biva protjeran sa ostalim džematlijama od strane agresora na BiH. Period agresije na BiH proveo je u Beču, radeći kao imam sa izbjeglicama. Od 1997. do 2003. g. honorarno, kao penzionisani imam, obavlja dužnost imama, hatiba i muallima u džematu Ljusina kod Bos. Krupe, nakon čega napušta službu i dolazi svojoj kući u Sarajevo. Imamsko-hatibsko-muallimski posao je obavljao 43 godine, nastojeći da to bude na najbolji mogući način. Prioritet mu je uvijek bio rad sa djecom. Danas veliki broj njegovih učenika, razasutih po cijelom Dunjaluku, slijede ono čemu ih je Ferid ef. podučavao. Cijeli njegov život je bio vezan za Kur’an. To potvrđuje i činjenica da je on dugi niz godina redovno učio sabahsku mukabelu u džamiji ili u svojoj kući. Želeći da svoja životna iskustva ostavi u amanet budućim generacijama, Ferid ef. je napisao i objavio knjigu „Sjećanja“. A, njegova sjećanja su, zaista, bogata ljudima, predjelima i događajima. Njegovo bogato životno iskustvo je sticano na prostoru velikog dijela BiH, ali i van njenih granica. Obuhvata period neposredno pred početak Drugog svjetskog rata, period socijalističke Jugoslavije, agresiju na BiH 1992-1995. god., kao i događaje nakon agresije.
Molimo Allaha, dž. š, da Ferid ef. primi dobra djela, oprosti grijehe i, Svojom milošću ga uvede u Džennet.
RAHMETULLAHI ‘ALEJHI RAHMETEN WASI’AH!

M. A.