27. 05. 2018.

85 godina ramazanskog posta dede Sejdalije Bećirovića




Edib Kadić 
02.06.2017
STAV-Sedmični časopis za politiku, društvo i kulturu
http://stav.ba/85-godina-ramazanskog-posta-dede-sejdalije-becirovica/

 “Jednog ramazana, mislim da je to bilo 1955. ili 1956. godine, Muhamed ef. Mujić i ja za 30 teravija obišli smo 30 različitih džamija u Sarajevu. Onda bismo se vraćali kući, sve uzbrdo, nije bilo ni auta ni ničega. On bi zastani, ko kad je bio čovjek u golemim godinama, okrene se prema meni, pa mi kaže: 'Efendum Sejdalija, nemoj žuriti! Kad se brzo uzbrdo ide, srce oslabi.' Ja se u sebi mislim: 'Ma kakvo srce, ja i ne znam da ga imam', ali ipak umanjim korak. Vazda bismo pričali k'o jarani, a on je bio od mene stariji pedesetak godina”

“Odbiješ pet ili šest godina od 90 i eto koliko sam ramazana postio. Počeo sam s pet ili šest godina postiti i nikad nisam prekidao pa da mi, kobajagi, prešivaju k'o ostaloj djeci. Negdje pred akšam bih zavelesio, k'o dijete povazdan se igraš i trčiš, pa me babo stane moliti da prekinem post, ali nisam ga nikad htio poslušati. Ma druga su to vremena bila, a i druga japija. Svejedno u koje doba godine bi dolazio ramazan, vazda se postilo. I kad se rade teški poslovi, nije bilo govora da li da se posti ili ne. Da se ne posti, to nikako nije moglo i to niko nikad nije ni spominjao. Vazdan kosiš, okopavaš, radiš oko zemlje, pa onda odeš jedan sahatak legneš u hlad da odmoriš. Najteže je kad se vrše žito. Osuše se usta pa ne možeš da progovoriš. Ona vrućina, pa onda ona prašina, pa se sve lijepi za tebe. Ali nema prekinut’, ni govora”, kaže devedesetogodišnji dedo Sejdalija Bećirović, dugogodišnji imam džamije Rogo-zade u Vinogradu.
Otkako je stari Šerif ef. Prljača preselio na ahiret 1980. godine, Sejdalija Bećirović dobrovoljno je preuzeo ulogu imama u ovoj džamiji u Starom Gradu, jednoj od najmanjih u Sarajevu. Sejdalija Bećirović rodio se 1927. godine u Kramer Selu kod Rogatice. Po rođenju je dobio ime Alija, ali ga je majka prozvala Sejdalija. Onda su ga tako i svi zvali, a tako je i upisan u matičnu knjigu nakon Drugog svjetskog rata, pošto je sva prethodna dokumentacija u ratu izgorjela. S tri godine ostaje bez majke. “Ljeto je bilo, sjećam se tih vremena. Malka se zvala. Gledao sam kad je odnesoše uza selo da je ukopaju. Ja nisam znao šta je to, nisam ni plakao. Nena mi je bila živa pa sam onda s njom nekolke godine živio. Sjedi bih pred nju, pa mi ona priča mnoge priče. Imao sam i dvije sestre, Naza dvije godine starija od mene, a Behka tri godine mlađa. Sve je to rahmetli”, kaže Sejdalija.

SAMO TI MENE PIŠI MUSLIMAN I ISLAM
Kad je bio dijete, za ramazan bi sjedio u sobi i povazdan učio Kur'an. Kaže da je htio i malo izići i poigrati se s drugom djecom, ali babo je htio da se prvo završe hatme. Kad bi jednu završio, on bi mu odmah drugu rekao da počne, njegovom dedi, nani, babinom dedi ili nani, ili nekome drugom iz sela. “Uvijek se ima kome učiti. U Kur'anu sam naučio učiti u mejtefu, i to u onom vremenu za vrijeme stare Jugoslavije. Tad se išlo u mejtef svim danima u sedmici i povazdan se ostajalo, pa je, pored mejtefa, škola izgledala kao vannastavna aktivnost. Sjećam se da je sa mnom u mejtef išao i šejh Mustafa ef. Čolić, samo je on bio pet-šest godina stariji”, priča Sejdalija Bećirović.
Ubrzo nakon toga i Sejdalijina nena seli na bolji svijet, a zatim i babo 1942. godine, tako da s nepunih 15 godina ostaje da se brine o sebi i dvjema sestrama. Poslije Drugog svjetskog rata odlazi u Janju, jer u Rogatici i svim okolnim selima, kako kaže, nije bilo nafake. “To je bilo poteško vrijeme. Prvo sam s još dva druga otišao u Sokolac, pa onda u Vlasenicu, Zvornik, a iz Zvornika u Janju. U Janji smo jednu noć prenoćili na nakoj štali, nikog nismo pitali. Ujutro izađemo na pijacu, kad utom dođe jedan stari čovjek. Suljo Maslić se zvao. Između nas trojice izabra mene da odem s njim da mu pomažem oko poslova. Dade mi grablje da grabim žito. Kad sam završio, Suljo mi predloži da ostanem kod njega do proljeća, a da će mi za to dati 150 kila kukuruza. Idući dan me na pijaci zasreti jedan stari čovjek, pa me upita koliko sam pogodio sa Suljom da mi da kukuruza. Rekoh: ‘150 kila.’ ‘Malo je, trebao si mu kazati 250 kila’, odgovori čovjek i negdje se među onim svijetom gajb učini. Sulji nije bilo drago kad sam mu rekao da hoću 250 kila, pa je nevoljko pristao. Nije mu se samom ostajalo, a bio sam mu plaho koristan”, prepričava Sejdalija.

Dok je bio kod Sulje Maslića, redovno su ustajali ujutro na sabah. “Proljeće je bilo. U sobi mangala, žerava i kahva na onoj žeravi. Jedno jutro se probudimo prije vakta, pa mi Suljo reče: ‘Bogami, Alija’, on me zvao Alija, ‘rano nam je još, trebali smo još malo leći.’ Tamam mi legnemo, njemu se zakašlja. Ustanem, pripalim lampu i pridržim mu glavu, a sva mi se ruka u znoju utopi. Malo prođe i on umrije”, prisjeća se Sejdalija davnih vremena. Suljo Maslić, prema riječima Sejdalije, bio je jako bogat čovjek. Imao je mnogo stoke i velika polja koja su mnogo rađala. Nije oskudijevao ni u čemu. Imao je preko 50 košnica meda i magacin u kojem je držao med u velikim kazanima. Tu su pored stajali i veliki kolutovi voska; u jednom bi bilo i preko 10 kila. “Tog dana kad je Suljo umro ja sam bio otišao i uzeo onaj jedan kolut voska pa ga ostavio za sebe. Svakako to niko nikad ne bi saznao, a mnogo je vosak tada bio skup. Sjećam se da se za dva ili tri koluta mogao uzeti dobar vo. Malo zatim dođe ikindijsko vrijeme, ja stadoh na namaz i onda mi samo dođe: ‘Vidi, tu si stao da klanjaš, a tamo si uzeo ono što ti ne pripada.’ Kad preselamih, brzo odem, uzmem onaj kolut voska i vratim ga u onu hudžeru”, kaže Sejdalija.
“Rekoh da sam postio i nikad nisam mrsio, ali, evo, sjetih se da nije tako. Kad sam bio u vojsci, ta dva ramazana nisam postio. Nisu komunisti dali postiti u vojsci, nema ni govora. U Makedoniiji u Prilepu sam služio vojsku i tamo ostao 30 mjeseci. Trebalo je biti pune tri godine, ali dođe skraćenje roka negdje oko marta mjeseca 1952. godine. Daić Savo mi je bio stariji aktivni vodnik i dobro me bio zavolio, ne znam vam reći što. Kad bismo kreni na obuku, ponesi bi hljeba, pa nas dvojica sjedemo u hlad i to jedemo, a oni vojnici rade i vježbaju. Kad se završe vježbe, Savo bi pregledavao oružje u vojnika, je l’ očišćeno lijepo i je l’ sve na svom mjestu, pa bi onda ruži one vojnike: ‘Kako u Sejdalije vazda očišćena i uredna puška, a u vas nikakve!’ A ono jok, ja je nikad nisam ni čistio”, kroz smijeh će dedo Sejdalija, te nastavlja: “Savo je imao Slovenku ženu; ja kaka je lijepa bila, Bože mili. Čim bi nešto trebalo, mene bi zovnuo da mu odnesem to kući. Jedanput sam tako otišao kući da mu odnesem neku obavijest iz štaba. Tada su na vojničkim čizmama bile one cveke, pa kad hodaš, ono klepeće za tobom. Kad sam došao do njegove kuće i ušao u avliju, žena reče Savi: ‘Ja uvijek znam kad Sejdalija dolazi.’ ‘Kako?’, on je pita, a ona mu odgovori: ‘Pa nije teško, lako se prepoznaje, u njega je njemački korak.'”
Negdje pred kraj služenja vojnog roka, u vojnoj bazi u Prilepu vršeno je popisivanje vojnika. Svaki je vojnik morao odgovoriti na određena pitanja i kazati na kraju vjeru i naciju. Pošto je radio u magacinu, a tih je dana bilo mnogo posla, Sejdalija je bio izostao s popisa. “Odem kasnije u štab, a tamo pet-šest oficira, kapetani, pukovnici. Bio je tu i jedan stariji aktivni vodnik i kod njega se to upisivalo. Veliki list, svašta te tu pitaju. Kad je došlo do nacije i vjere, pita me šta sam. Rekoh mu: ‘Musliman i islam’, tad nije bilo ni govora o Bošnjacima. ‘Ne mere to’, skoči onaj stariji vodnik, a svi oni oficiri što ih je bilo u baraki ušutili i stali, pa gledaju, a mi se već haman svađamo. Frka. ‘Samo ti mene piši Musliman i islam’, zbrusih mu na kraju. Bogami me tako i zapisa. Oni veliki oficiri, svi odreda gledaju i ništa ne govore. Kad sam krenuo prema izlazu, onaj me jedan, meni se čini da je bio pukovnik, upita: ‘A kad si Musliman, klanjaš li?’ ‘Klanjam, jašta. Ovdje ne mogu, nemam uslova, ali kad se vratim kući, ako Bog da ću klanjati’, isto vako mu rekoh. Zadugo me gledao, šutio i nije progovorio nijedne riječi. I oni oficiri stali pa zakokotili. Ne znam koliko sam tu tako stajao, možda dvije-tri dekike, pa mi onda na kraju reče da sam slobodan. Moj dragi, sad kad se sjetim kako sam mlad bio i u koje vrijeme sam to kazao, dobro sam prošao”, prisjeća će Sejdalija.

ONO ĆE BITI ŠTA JE ZAPISANO I NIKAKO DRUGAČIJE
Godinu se dana prije vojske dedo Sejdalija ženi, a u Sarajevo s porodicom dolazi 1954. godine. Kupio je zemlju od vrhovnog šerijatskog suca Muhameda ef. Mujagića i njegovog brata u Roginoj ulici iznad Sumbuluše. “Jednog ramazana, mislim da je to bilo 1955. ili 1956. godine, za 30 teravija obišli smo 30 različitih džamija u Sarajevu. Gdje god bismo dođi, ljudi bi ga pazili i uvažavali. Poslije teravije obavezno je svraćao u kafanu. Meni se nije toliko išlo, jer valjalo je sutra rano na posao, ali džabe je, nisam ga mogao ostavljati samog. Ondje pod Kovačima je bila kafana, bila je odlična kahva, meščini i sad joj se sjećam okusa. Onda bismo se vraćali kući, sve uzbrdo, nije bilo ni auta ni ničega. On bi zastani, ko kad je bio čovjek u golemim godinama, okrene se prema meni, pa mi kaže: ‘Efendum Sejdalija, nemoj žuriti! Kad se brzo uzbrdo ide, srce oslabi.’ Ja se u sebi mislim: ‘Ma kakvo srce, ja i ne znam da ga imam’, ali ipak umanjim korak. Vazda bismo pričali k'o jarani, a on je bio od mene stariji pedesetak godina”, prepričava Sejdalija Bećirović.
Jednom se usudio pa ga je pitao da li je ikad išta pogriješio, pošto je vjerovao da je Muhamed ef. dobar čovjek i izuzetan vjernik: “On se malo zamisli, pa mi odgovori: ‘Efendum, jesam.’ ‘A šta si pogriješio?’, odvažno ga upitah, a on odgovori: ‘Jednom sam išao putem i vidio pijanog čovjeka kako leži u kanalu. Naredio sam da ga zatvore heftu dana u zatvor. Poslije toga, kad se trebala praviti zgrada suda u Sarajevu, nije se moglo nikako odrediti gdje će biti, pa su mene upitali za savjet. Ja sam dozvolio da se pravi ondje gdje se i sada nalazi, a dobro sam znao da je to vakufska zemlja. Allah, dž.š., me kaznio pa su me partizani kad su došli na vlast odveli u zatvor zato što sam pisao levhe u Zagrebačkoj džamiji. Zatvorili su me 6 mjeseci u zgradu koju sam dopustio da ondje na vakufskoj zemlji naprave.'”
U Sarajevu je našao posao prvo u Vojno-tehničkom zavodu, da bi nakon toga do kraja radnog staža proveo radeći kao metalostrugar, kasnije i instruktor u fabrici “Zrak”, koja se bavila proizvodnjom metalnih dijelova za vojsku. Nakon što je naučio raditi i postao dobar majstor, dobio je posao gdje se u jednoj seriji trebalo uraditi i nekoliko hiljada metalnih dijelova. To je bio posao “na normu”, pa se plaćalo po urađenom poslu. “Ja sam već naučio bio da podesim nož na mašini da u isto vrijeme reže dva komada, pa sam duplo brže radio nego ostali radnici. Doduše, to šefovi nisu smjeli saznati jer bi odmah smanjili cijenu po komadu. Bože mili, tada sam radio dan i noć. Tih dana, kada sam tu seriju završavao, bio sam otišao ujutro na posao, radio sam prvu, drugu i treću smjenu, onda idući dan ujutro opet prvu i drugu da bih završio na vrijeme. Nikako kući nisam išao. Zbog tog posla, taj mjesec sam zaradio plaću višu nego generalni direktor ‘Zraka’, pa je onda idućih dana i direktor došao u radionicu da upozna radnika koji je taj mjesec zaradio više od njega”, s ponosom će Sejdalija.
“Jedne godine, ne sjećam se tačno koje, bio je ramazan i, hvala Allahu, ispostilo se lijepo, bez ikakvih problema. Ko sutra je Bajram i kroz radionicu je prolazio šef odjeljenja Milan Glušica. Svi su odmah ostavili posao i krenuli njemu da ga pitaju za slobodan dan za Bajram, a ja posla nisam napuštao, nit’ sam ikoga pitao za slobodan dan. Glušica je pogledao prema meni, okrenuo se i samo im kazao: ‘Samo Sejdalija može sutra da ne dođe, a vama je Bajram isto k'o i meni'”, priča dedo Sejdalija i tvrdi da su svi znali da posti ramazan, a i redovno je uzimao izlaz petkom za džumu: “Jednom sam uzeo izlaz i otišao kod Mirsada Begića, direktora našeg oura, da mi potpiše, a kod njega je sjedio njegov zamjenik Risto Šolaja. Šolaja se odmah poče buniti i govoriti: ‘Sejdalija, ne može to tako, ne možeš ti u toku radnog vremena izlaziti tako kad hoćeš!’ Valah mu odmah odgovorih: ‘Ama, slušaj ti, Risto! Dok sam ja izgrađivao, pridonosio i uveličavao ovu firmu, ti si po lugu čeprko. I ići ću na džumu.’ ‘Izvini, Sejdalija, šalim se’, odvrati on. ‘Ja se ne šalim’, kazah, uzeh onu potvrdu i preko vrata.”
Godinama prije nego je otišao u penziju, u džamiji Rogo-zade klanjao je kao imam sabah, akšam i jaciju. Džamija po hajrat‑sahibiji nosi naziv Rogo-zade, pa se i ulica zove po tom osnivaču džamije, Rogina ulica. Uz džamiju je vezano i turbe, koje je manje poznato turbe jer nije na prometu kao druga turbeta u Sarajevu. Dedo Sejdalija kaže da su u turbetu ukopani Mađari koji su bježali pred zakonom mađarskog kralja: “Turci su izgubili Mađarsku negdje polovinom 18. stoljeća. Onda je mađarski kralj donio zakon po kome su se svi muslimani morali pokrstiti i preći na kršćanstvo, ili će biti ubijeni. To je bio veliki zulum nad muslimanima. Međutim, kad Allah daje, ne pita smaje. Jedan broj muslimana uspio je na forforac pobjeći preko Save na jug, nigdje drugo nego u našu lijepu Bosnu. To su bile plaho bogate porodice koje nisu htjele preći na kršćanstvo i nisu dozvolili da budu ubijeni. Ocijenili su da je ovaj ovdje kraj iznad Sumbuluše sunčana strana s plodnom zemljom. Bili su jako dobri poljoprivrednici pa su to sve znali, a tvrdi se i da su donijeli kaleme vinove loze sa sobom. Odatle se i ulica ispod Rogine zove Vinograd. Prvo troje koje je umrlo ukopano je u današnjem turbetu. Tvrdi se da su unutra ukopani jedna žena i dva muškarca. Kasnije je taj hajrat‑sahibija Rogo-zade izgradio džamiju kad je već naselje malo ojačalo i džamiju vezao uz turbe. I danas je turbe vezano uz džamiju, pa se u turbe ulazi iz džamije.”
U turbetu se nalaze tri mezara i, kada se pogledaju nišani, može se vidjeti da su nišani isti i na glavi i na nogama. Na njima nema ni tariha, tako da im se ne zna ni ime ni godina kad su ukopani. Dedo Sejdalija objašnjava da su se takvi nišani koji su isti i na glavi i na nogama stavljali maktubima. “To su ljudi koji su ubijeni po sili zakona, bilo šerijatskog, bilo svjetskog. Ovi ukopani u turbetu nisu ubijeni, ali su im stavili te maktupske nišane jer su ti ljudi zaista ubijeni samim tim odlaskom i povlačenjem iz Mađarske i ostavljanjem cijelog tog bogatstva i svega što su imali, a i ostavljanjem svojih krajeva i domovine. Eto, zato su im stavljeni nišani maktuba”, pojašnjava dedo Sejdalija.
U toj je džamiji Sejdalija 36 godina bio imam. Svi su se namazi i sve teravije klanjale, čak i u ratu. Ljudi su dedu Sejdaliju u ratu savjetovali da skrati teraviju na osam rekjata i da je puno da se klanja 20 jer je rat, puca se, padaju granate. “Ja nešto nisam htio da to kratim, a ono će biti šta je zapisano i nikako drugačije. Poslije rata su pisali u ‘Preporodu’ da je to jedina džamija u Sarajevu u kojoj se u ratu klanjao svaki vakat. Međutim, nisu bili u pravu. Ne znaju da sam jednu jaciju i jedan sabah u ratu propustio kad sam morao ići po noći na vodu”, šaljivo će Sejdalija.
Na pitanje hoće li postiti i ovaj, otprilike svoj 85. ramazan, dedo Sejdalija začudi se zašto ga se to uopće pita, pa odgovori: “Ah, pa kako me to pitate! Nema razloga da se ne posti ako je čovjek zdrav. Tu nema ništa teško. To je budalaštinja ikako pitati i o tome razmišljati. Postit ću, jašta, ako Bog da. Vam da preselim, jedino onda neću.”

FOTOGRAFIJE: Velija HASANBEGOVIĆ

16. 05. 2018.

Selo Dobrače


Selo Dobrače
Autor: Velija Palo
 

Položaj

Selo Dobrače je jedno od krajnjih sela na zapadu rogatičke opštine. Smješteno na brežuljku koji se lagano spušta ka Batovu Polju. Na suprotnoj strani se ”nadnijelo” selo Kovačica. Na neki način je selo bilo kao središte donjeg dijela sočičkog kraja. Tu je bila prodavnica (o kojoj sam pisao), i od nje je polazio nedeljom autobus za Sarajevo (nakon ukidanja željezničke pruge 1978) , a petkom dolazio iz Sarajeva. Isto tako je vozio svakodnevno autobus učenike na Stjenice i u Rogaticu. Sa ulice je vodio i jedan put za Kovačicu, Gradinu, Podgradinu i dalje Budake, Mahalu, Vrlazje. Na suprotnom kraju je puta ka Sočicama, Banj Stijeni i Jarovićima.  U Dobračama je u dva navrata bila i privremena škola. Negdje do polovine sedamdesetih godina bio je i teferič za prvi dan bajrama. Selo je dobilo električnu energiju prvog maja 1970. godine, kad i ostala sela donjeg dijela sočičkog kraja. Ogroman doprinos k tomu je dao Ramo Bajraktarević (i o njemu sam pisao). Nagrada mu je bila jedna velika sijalica na stubu na ulici koja bi svijetlila kad za vrijeme sijela. Što se vode tiče, Dobrače su bile u nešto povoljnijem položaju u odnosu na okolna sela. Odmah ispod sela, na nekoliko minuta hoda, za stoku je bila lokva Gnjla, koja teško da je kad presušila. Ispod puta je poznati bunar Seferovac, sa živom vodom, tako da su mještani sela manje imali potrebu za bunarima. Negdje krajem osamdesetih godina su mještani napravili rezervoar iznad sela sa crpljenjem vode iz Seferovca, i razvodili vodu do kuća. Poslije rata je to ponovo dovedeno u funkciju. U stara vremena, za vrijeme žešćih suša, kod lokve na Gnjili su se učile dove i prizivala kiša.

Dobrače kroz istoriju

Selo je, kao i ostala sela na našem kraju, postojalo i u starom vijeku. Sigurno ne pod ovim nazivom. Pod ovim nazivom se selo pominje tek u austrijskim popisima. U ranijem turskom periodu, prema dostupnim popisima, je pisano u sklopu Sočica, a o kasnijem dijelu turskog perioda nemam izvora. Ovaj naziv je selo sigurno dobilo u zadnjem vijeku turskog perioda po prezimenu koje se tu naselilo. O tome nešto kasnije. Po prvom austrijskom popisu iz 1879. godine u selu je u dvanaest kuća živjelo jedanaest porodica sa ukupno 75 osoba.  Po sljedećem popisu iz 1885. godine je u trinaest kuća živjelo osamnaest porodica sa 92 osobe. Od domaćina je bilo 19 težaka, što će reći slobodnih seljaka, zemljoradnika i dva koji su se vodili kao kmetovi. Nisam uspio odgonetnuti ko su bili ovi kmetovi. Po popisu iz 1895 godine je u petnaest kuća živjelo šesnaest porodica sa ukupno 102 osobe. Poredeći sa prethodnim popisom da se uočiti da je moglo biti raseljavanja. Vjerovatno su Jahići otišli prema Prači. Po popisu iz 1910. godine je u dvadeset tri kuće živjelo isto toliko porodica, sa ukupno 121 osobom.  Iz dva popisa za vrijeme kraljevine se nije mogao vidjeti broj stanovništva po selima. Maksimalan broj žitelja selo je imalo 1948. godine kad je u trideset dvije kuce bilo 177 osoba. Poslije toga iseljavanje uzima maha. Tako je 1961. godine u selu bilo 155 osoba. U kasnijjim popisima je i Kovačica pisana pod Dobračama tako da je malo teže pratiti broj stanovnika sela. Tako su 1971. godine u ta dva sela bile 174 osobe ( a 212 deset godina ranije), 1981. bilo je 139 osoba,  1991. godine svega 65 osoba.Sad da se vratim u 1880. godinu i popis domaćina pri izradi katastra kad su postavljeni i kućni brojevi. Bile su tri kuće Čonga, od čega su se dvije, na broju jedan i pet vodile na Fehratu Čongi a u trećoj na broju deset je bio Ejub Čongo. Za kuću na broju jedan stoji u napomeni ”junior”, što znači da je za sina. I Osmanovića su bile tri kuće i to Meho na broju šest, Mustafa na broju devet i Šećo na broju jedanaest. Bajraktarevića su bile dvije kuće i to Mustafa na broju sedam i Adem na broju osam. Na Mustafi se vodio još jedan objekat bez broja koji nije mogao imati status kuće. I Hodžica su bile dvije kuće i to Omer na broju dva i Hasan na broju četiri. Dvije kuće ali jedan kućni broj (tri) je imao Salih Jahić. I na kraju na broju dvanaest je bio Alija Eminović. Kasnije je u selu bilo još nekih prezimena kao Dobrača i Pezo.

Kao i u ostalim selima, osnovno zanimanje stanovništva je bila poljoprivreda. Stočarstvo i zemljoradnja. Gosina je bila jako pogodna ispaša za stoku. Imanja oko sela i u Batovu Polju su obezbjeđivala dovoljno sijena za ishranu stoke preko zime. Sijalo se za vlastite potrebe sve što je vremenom bilo aktuelno. Voćarstvo je takođe bilo aktuelno. I još nešto: od svih sela na sočičkom kraju Dobrače su imale daleko najviše košnica pčela. Jedan dio Dobračana je radio i na željeznici. Kasnije, kad se stasa za posao, kretalo se ka  Sarajevu. Selo je spaljeno 21. septembra 1992. godine. Kasnije je nesto kuća obnovljeno ali bez stalno naseljenih.

Stanovništvo

I Dobrače su, kao i ostala sela sočičkog kraja, bile naseljene od davnina. Kao i ostala sela, harala ih je kuga u više navrata. Nakon zadnje dvije epidemije kuge (kraj 18. i početak 19. vijeka), je izgleda bilo prezivjelih. Selo je skoro pet vijekova bilo naseljeno isključivo muslimanskim življem izuzev u samo jednom kratkom periodu kad je Čongo bio naselio Šibalije, na dnu sela, niže kasnije prodavnice. Mještani su bili nezadovoljni time jer ženski dio populacije protivio. Onda im je kupio zemlju u Budacima gdje su se naselili. Tu je kupio 150 dunuma zemlje za konja i 100 dukata od trgovca Zečevića iz Sarajeva. Taj Zečević je potomak Erneba koji je imao ćifluke u Budacima. Ostatak je najvjerovatnije kupio Vajzović. U selu su bila sljedeća prezimena: Osmanović, Dobrača, Bajraktarević, Čongo, Hodžic, Jahić, Eminović, Pezo i kratko Šibalija.
Osmanovići su najstarije prezime u Dobračama. Za njih sam siguran da su preživjeli zadnju veliku kugu 1813-1817. Prije kuge su bili brojni. Za njih Čobović tvrdi da su kao stočari došli s Osmanlijama. Sami znaju da su došli iz Crne Gore. Ali kad? Najvjerovatnije zadnjih 30 godina 17. vijeka do prvih 30 godina 18. vijeka. Podavno sam slučajno pročitao podatak da su kotorski hajduci upadali, pljačkali i robili i poslije prodavali robove Mlečanima. Tu sam našao ime jednog Osmanovića. Jedan od njih se ranije bavio istraživanjem prezimena i zaključio da su, najviše zbog hajduka, dvojica braće otišla prema Rogatici. To je sigurno moralo biti prije 1711. godine. Sa prezimenima treba biti oprezan pri donošenju zaključaka. Ovo prezime je rasprostranjeo širom Bosne. Poučen iskustvom vlastitog prezimena koje je skoro endemsko (i još dva iz susjednih sela) teže se usuđujem tvrditi nešto bez dobrih dokaza. Najpouzdaniji dokaz može biti DNK analiza, u što sam se i sam uvjerio. Kod Osmanovića se upamtilo, da su nekad bili brojni, ali i da su neki od kuge bili ”zaobiđeni”. Dolaskom Austrije bilo ih je ukupno četri kuće: tri u Dobračama i jedna na Tukovcu u Sočicama.

Dobrača je prezime po kome je selo i dobilo naziv. Nailazio sam u izvorima iz turskog perioda pominjnje njihovog prezimena na različitim lokacijama i u različitim periodima. Podatke koje su Dobrače prikupile o svom prezimenu, negdje osamdeseth godina prošlog vijeka, su mi nesebično ustupili, na čemu sam im zahvalan. Po tim podacima je u Dobrače došao, opet poslije neke epidemije kuge, Ferhat bajraktar. Kad je to moglo biti nije sigurno i tu se malo razilazim s Dobračama. Moglo je to biti u 18. vijeku, ranije sigurno ne. Ferhat je očito imao titulu spahije i dobio je timar a dijelovi timara su mogli biti i na drugim lokacijama, sve do Sandžaka.  Ferhat je imao jednu kćerku i sedam sinova, od kojih su četvorica preživjela: Ibro, Zahir, Emin i Ahmet. Od Ibre su Dobrače na Karačićima i kasnije u Dobračama. Od Zahira su Zahiragići koji su bili nastanjeni u Rakitnici, da bi hiljadu osamsto šezdeset i neke preselili u Vrbarje. Od Emina su, po tvrdnji Dobrača, Eminovići. Ranije sam čuo od Eminovića da su oni došli iz Stoca. Taj koji je došao je bio hodža. Da li ga je možda služba vodila u Stolac, pa se vratio u zavičaj, ili ga je služba dovela u Dobrače, nisam mogao utvrditi. U Dobračama je najviše traga ostavio Ahmet Dobrača, ili kako su ga zvali Ahmet bajraktar. I on je znači imao titulu spahije i mogao naslijediti očev timar. Oženio je Hanku, kćerku Alajbega Hodžića iz Vragolova koji je bio veoma bogat. To prezime je usljed kuge izumrlo u Vragolovima i Hanka je naslijedila imanje. Sa Hankom je imao dva sina, Ferhata i Hasana i od njih su Dobrače u Vragolovima. U selo se tad vratila jedna mlada udovica Osmanovićka i nju je Ahmet oženio kao drugu ženu. Nakon nekog vremena se nezadovoljna prva žena vrati sa svoja dva sina na očevo imanje u Vragolove i od njih su Dobrače u Vragolovima. Sa drugom ženom je Ahmet izrodio tri sina: Mujagu, Adema i Derviša. Oni su živjeli u Dobračama, i od njih su Bajraktarevići. Izgleda da dio Ahmetovog (a time i očevog mu) dijela timara u Dobračama nije bio veliki. Poznato mi je šta su posjedovali a nisam čuo da je bilo prodaje zemlje. U Dobračama je kasnije bilo ponovo prezimena Dobrača. Bila je jedna kuća u blizini prodavnice gdje je bio hodža Ilijas Dobrača. Prezimena nije bilo u selu u austrijskom periodu.

Od Čonga sam čuo interesantnu priču o njihovom porijeklu. Po tom kazivanju njihov predak je došao iz Užica. Ubirao je porez. Procijenio je da, poslije srpskih ustanaka, tamo teško da ima opstanka i sa blagom od poreza u bisagama uputio se prema Bosni. Ostalo je upamćeno da su pri prelasku ćuprije na Drini u Višegradu, morali i on i konj proći kroz dim zapaljene slame. Ovaj podatak navodi na zaključak da je to moglo biti u doba velike kuge 1813-1817 ili neposredno poslije nje. U prvi mah je imao u planu zaustaviti se u Rogatici, međutim nakon par dana krenuo je prema Prači. U predvečerje je prošao Batovo i zanoćio u konaku koji se nalazio između Dobrača i Kovačice. Po običaju bi mještani došli na sijelo kad naiđe putnik namjernik. Za domaće življe je to bila prilika da se sto čuje, o prilikama iz kojih putnik namjernik dolazi. Sijelilo se do kasno tu noć i putnik namjernik je odlučio ostati u Dobračama.Taj putnik namjernik se zvao Mehmed. Kako se zvao i prezivao s onu stranu Drine, nije poznato. Jednostavno nije smio reći. Iz istog razloga treba imati rezerve i prema mjestu ranijeg boravka. Kupio je dosta izuzetno kvalitetne zemlje, ali nije ostalo upamćeno od koga. Oženio je jednu od dvije kćerke nekog Kadrića. Kad je ona umrla na porodu, oženio je drugu. Kasnije su kupili jeftino dosta zemlje na Borovsku. Taj ćifluk je 1835 godine obrađivao izvjesni Milutin Trivković. Kao vlasnik ćifluka ili ćifluk sahibija, kako se to tada zvalo, pominje se Hasan-spahija Čongo. Titula spahije mu je vjerovatno pripisana prilikom popisa, koji pominje Dr. Sućeska. Trivković je na taj ćifluk došao iz Vrhlazja, gdje mu je brat obrađivao ćifluk Erneb Mustafe. Kasnije je 1890. godine Petar Trifkovic vodio neki sudski proces protiv Čonga.

Kao što sam naveo, dolaskom Austrije su ih u Dobračama bile po dvije kuće. Hodžici i Jahići su od dva brata, što znači istog porijekla. Po priči Hodžica, jedan je došao u Rogaticu iz pravca Tuzle s karavanom i imao je sedam sinova. Od njih sedam su dvojica došla u Dobrače. Jednog su, a ne znaju zašto, zvali ”Hodžo” i njegovi potomci su Hodžići. Od Jahića porijeklom iz Dobrača sam čuo da su došli od Nikšića. Da li se predak nekad i negdje ogriješio o zakon pa morao bježati, ostaje nepoznato. U tim slučajevima se nastojalo ”zamesti” trag pa se najčešće navodio suprotan pravac iz kog se došlo. Jahići su negdje u austrijskom periodu prodali što su imali u Dobračama i otišli prema Prači, a daleko kasnije prema Sarajevu. I danas postoje toponimi Jahića njiva, ili vrtača ili slično.
Eminoviće sam pominjao, kao i njihovo kazivanje da su došli od Stoca. Isto tako sam pomenuo priču Dobrača da im je predak Emin, jedan od sinova prvodošlog Dobrače. Od Eminovića se oženio Hamdo Pezo negdje s početka pedesetih godina prošlog vijeka. Prezime se pominjalo ranije u Osječanima gdje je jedan Pezo bio spahija. Međutim i njihovo porijeklo bi moglo biti od Stoca pa da je jedan spahija dobio timar na zemlji opustošenoj kugom. Takvih je iz Hercegovine bilo na rogatičkom kraju više nego što se misli.


 

10. 05. 2018.

Nadgrobni prizmatični žrtvenik


Nadgrobni cipus se nalazi u parku Doma zdravlja u Rogatici. Veličine: vis.1,65 m, šir. 0,88 m, deb. 0,45 m. Izgrađen je od kamenena vapnenaca.
Sepulkralni spomenik u obliku cipusa ima prizmatičnu formu sa tri obrađene strane: prednjom i bočnim. Bogate su ornamentikom biljnog i životinjskog karaktera. Spomenik nije baš dobro sačuvan, bočne su mu strane oštećene, a i prednja s natpisom, koji se danas posve izgubio.
Na lijevoj strani u profiliranom okviru prikazana je figura Atisa u poznatoj pozi s prekriženim nogama. Odjeven je u kratku potpasanu tuniku, podbočen na štap, oslanjajući glavu na lijevu ruku. Na glavi nosi frigijsku kapu, a na ramenima se prikazuje ogrtač oko vrata. Ovu bočnu stranu ukrašava bordura koja je sačuvana na desnoj strani, a predstavlja lezenu koja je pokrivena ljuskom ili je, još bolje, gusto spletena listovima. U gornjem dijelu prikazan je zec, a u donjem dva lava koja su okrenuta jedan prema drugome. Na desnoj bočnoj strani, u profiliranom okviru, prikazuje se Atis u poznatom stavu s prekriženim nogama, jednako je odjeven, podbočen na štap i s frigijskom kapom. Bordura je ista, što se vidi na lijevoj strani, dok je desna odlomljena. Važno je istaći da se na ovoj strani cipusa, u gornjem dijelu, prikazuju dvije girlande, a u jednoj figura delfina, što je vjerojatno antitetički postavljena i u drugoj girlandi. Ispod se, međutim, prikazuje amfora s rebrastim gornjim dijelom grla, iz koje raste plod vinove loze. Na prednjoj strani cipusa imamo profilirani okvir i unutar njega natpisno polje sa slabo sačuvanim redovima natpisa. Naokolo je izrađena bordura od biljnog ornamenta. Gornji dio ukrašavaju četiri volute. Bordura se sastoji od sastavljenih listića, koji sliče gusto spletenom vijencu. Od natpisa imamo samo tragove posvetne nadgrobne formule: D(is) M(anibus), gentilnog imena Aelius, te zaključne formule bene merenti.

Literatura: Sergejevski 1936, 129, Tab. IV, Sl. 18 i 19.II–III st. n. e.

U GZM BiH iz 1936  XLVIII Dimitrije Sergejevski u članku  Novi kameni spomenici iz Ustikoline i Rogatice piše o ovom rimskom  nadgrobnom spomeniku :
Nadgrobni prizmatični žrtvenik od krečnjaka, ukrašen bogatim ornamentom. On je bio već dva puta kratko opisan od g. Pača.Visok 1.67 m, š. 0.90 m, d. sa 0.45 m. S prednje strane (Tab. IV sl. 19) polje sa tragovima natpisa, koji je obelodanio g. Pač. Naokolo je profilisan okvir i bordura od biljnog ornamenta: gore su četiri velike bogato ukrašene volute; dole nešto manjih dimenzija. Bordura sa strana je sastavljena od po dva sastavljena listića. Na levoj strani spomenika(Tab. IV sl. 18) u profilisanom okviru Atis u uobičajnome stavu; sa desne strane je bordura u obliku lizene, pokrivene ljuskom; gore je prikazan zec, dole dva lava, okrenuta jedan protiv drugog. S leve strane okvir i bordura su odbijeni. Na desnoj strani spomenika prikazan je isto jedan Atis, iznad njega dve girlande i delfin, sa strane slična bordura. Spomenik je jako postradao, zadnji deo odbijen, prednja strana oštećena naročigo na levom gornjem i donjem ćošku; natpis izlizan. Spomenik leži u bašti kod vojnih baraka (»Forcanova bašta«).