29. 10. 2018.

Rogatička čaršija u vrijeme austrougarske uprave



Rogatica je i u vrijeme austrougarske uprave zadržala svoj izgled kakav je imala u doba turske uprave. Dućani su se nizali s jedne i druge strane glavnog druma. Okolni narod je dolazio u kasabu u većem broju ponedeljkom kada je bio pijačni dan, a masovnije je posjećivao godišnji vašar koji je održavan dva puta godišnje: u proljeće 25.-27. aprila i u jesen 13.-17. oktobra. 

Rogatička čaršija se brzo razvijala. Najviše je bilo dućana u kojima se prodavala mješovita roba, a velike dućane mješovitom robom pri kraju austrougarske uprave držali su Suljaga Vaizović, Bećir Čapljić, Lutvo Daidžić i Mile Janković a samo je Nazif-efendija Daidžić imao veliki dućan sa željeznom robom. Manje dućane sa mješovitom robom držali su: Osman Akšamija (1897.), Alibeg Babić (1914.), M. Barara (1912.), Ibro Čolić (1911.), Uzeir Daidžić (1890.), Z. Danon (1912.), Nazif Ferhadbegović (1911.), Todor Gojković (1901.), Mahmud Hadžiahmetović (1901.), Ilija Kojić (1904.), Gavrilo Janković (1901.), Mile Janković (1914.), Giovani Suffi (1914.), Mustafa Nalbantić (1904.), Risto Savović (1904.), Pero Milinković (1914.), Mustafa-efendija Muftić (1914.), Ljubo Obradović (1912.), hadži Abdulah Pašić (1911.), Jakupaga Škaljić (1897.), Mustafa Škaljić (1897.), Anton Skopal (1901.), Nurbeg Teskeredžić (1904.) i Semišbeg Tskeredžić (1908.). Manju trgovinu željeznom robom držao je hadži Ahmet Ahmetašević, vojni liferant je bio Lutvibeg Branković, a trgovci stokom bili su Hasib Kazić (1898.) i Aksentije Kojić koji je držao mesnicu.
Zanati su izumirali tako da je u Rogatici bilo samo nekoliko zanatlija. "Sahadžisku radnju" je držao Sabit Gladan od 1912., a obućarsku hadži Mehmed Ahmetović od 1904. godine. 

U Rogatici je neko vrijeme radila i "tobhana", domaća radionica za štavljenje kože, a bilo je i radionica koje su izrađivale i papuče. Pokušano je da se osnuju i manja preduzeća, pa je 1890. otvorena manja fabrika likera sa etivažom šljiva, ali je brzo propala.
Zatim je sagrađena pekara, a prilikom njene gradnje 1885. naišlo se na mrki ugalj. Ispitivanja su pokazala da je u pitanju lignit po kvalitetu sličan onom koji je vađen u Donjoj Tuzli. Međutim, s obzirom na to da je sjeverna Bosna bila bogata tim ugljem, da je onaj u Zenici bio boljeg kvaliteta i da je Rogatica udaljena od Sarajeva 72 km, to je ovaj pronalazak zanemaren.Bio je veći broj kafana i svratišta, a veće ugostiteljske radnje «protokolirali» su Ernestina Gotfrid, kaja je izdavala putnicima dvije sobe, i Franc Jakić koji je imao četiri sobe za iznajmljivanje.

28. 10. 2018.

Bitka na Glasincu 21.09.1878.godine

Bitka na Glasincu desila se  21.09.1878.,. godine  kada su se sukobile bosanske snage sa okupatorskom austrougarskom vojskom. Nakon ulaska austrougarskih trupa u Sarajevu, okupacione trupe su septembra 1878. godine u istočnoj Bosni naišle na poslednji snažan otpor, na Glasincu. Ustanici su se utvrdili na položaju između Bandina Odžaka i Šenkovića na Glasincu. Austrougarskoj vojsci od 7638 ljudi, 75 konja i 12 brdskih topova suprotstavila se bosanska vojska od 6000 - 7000 ljudi koji su imali samo dva topa. Borba je, 21.09.1878., trajala od 7 satu ujutro do 1 sat poslije podne i bila je žestoka. Završila se teškim porazom pobunjeničkih trupa. Posle boja pobunjenici su se sa Glasinca povukli preko Sokolovića i Rogatice, kroz koju su prolazili punih šest sati te dalje prema Goraždu i Višegradu. U borbi su austrougarske jedinice imale osjetne gubitke, 473 čovjeka izbačena iz stroja a bosanska vojska oko 300 ljudi. Pod komandom pukovnika Rakosovića austrougarske trupe ušle su bez otpora u Rogaticu 22. septembra 1878. u pet sati poslije podne, a zatim i u ostala mjesta istočne Bosne. Po ulasku u mjesta  istočne Bosne odmah je počelo razoružavanje naroda, koji je pod prijetnjom smrtne kazne pozvan da preda oružje.

25. 10. 2018.

Suljo Mirvić


 Njegovom smrću izgubili smo svi, ali dobila je povijest

STAV, 10.10.2018.g.
Amir Sijamhodžić


Zbog svojih zasluga u ratu, posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”. Također, 12. januara 1996. godine posthumno je proizveden u čin natkapetana Armije RBiH. Iako po rođenju nije bio Bužimljanin, u ovom je mjestu ostavio veliki trag, prvo kao učitelj, a na koncu kao jedan od najznačajnijih starješina bužimske brigade. Osnovna škola “Konjodor”, u kojoj je svojevremeno i bio zaposlen, nosila je njegovo ime od 1999. do 2006. godine, kada je taj naziv ukinut. Ove godine, Skupština Unsko-sanskog kantona vratila je ime Sulje Mirvića u naziv ove škole. Iza njega su ostali supruga Suvada i sinovi Admir i Anel
Ljudska sudbina, poput nabujale rijeke, ima svoju nepredvidivu putanju. Takva je bila i sudbina Sulje Mirvića, kojeg je život vodio od rodne Rogatice do Bužima, Sanskog Mosta i Bihaća. I Suljo Mirvić se rodio s odranije predodređenom misijom i svrhom. Učitelj, društveni radnik, nogometaš, vojnik i komandant, sve je to bio Suljo. Ali, kada ga se u jednoj riječi pokušava opisati, onda je to riječ “ljudina”, jer, toplina kojom je Suljo zračio i emocija koju je vrlo otvoreno iskazivao glavne su crte njegove osobnosti koje su se najdublje urezale u sjećanje svih onih koji su ga poznavali. Njegovom smrću izgubili smo svi, ali dobila je povijest. Vidik, kako su ga zvali kodnim imenom, napustio nas je prije 23 godine, u jeku oslobodilačke operacije “Sana ‘95”.

KOMANDANT “ŽUTIH MRAVA”

Suljo Mirvić rođen je 1953. godine u rogatičkom mjestu Osovo. Završio je Pedagošku akademiju u Sarajevu. Dolaskom u Bužim, kao učitelj se zaposlio u osnovnoj školi u Konjodoru 1982. godine. Tokom agresije na BiH bio je pripadnik 505. bužimske i 517. cazinske brigade. Najpoznatiji je postao kao komandant jedinice “Žuti mravi”, što je bio drugi naziv za 4. bataljon. U redovima 517. obavljao je dužnost zamjenika komandanta brigade. Na kladuškom ratištu ranjen je 19. jula 1995. godine u bitkama s tzv. autonomašima. Nedugo potom, u operaciji “Sana ‘95”, 25. septembra 1995. godine, ponovo je teško ranjen u rejonu Lušci-Palanke. Dan kasnije izgubio je bitku za život u bolnici u Bihaću.

Zbog svojih zasluga u ratu, posthumno je odlikovan najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”. Također, 12. januara 1996. godine posthumno je proizveden u čin natkapetana Armije RBiH. Iako po rođenju nije bio Bužimljanin, u ovom mjestu ostavio je veliki trag, prvo kao učitelj, a na koncu kao jedan od najznačajnijih starješina bužimske brigade. Osnovna škola “Konjodor”, u kojoj je svojevremeno i bio zaposlen, nosila je njegovo ime od 1999. do 2006. godine, kada je taj naziv ukinut. Ove je godine Skupština Unsko-sanskog kantona vratila ime Sulje Mirvića u naziv ove škole. Iza njega su ostali supruga Suvada i sinovi Admir i Anel.
“Otkad znam za prve formacije iz Konjodora, znam i za Sulju. On je bio u 1. i 4. bataljonu, a jedno vrijeme i u komandi brigade. Bio je učesnik svih bitaka koje su vođene prema srpskim položajima i nijednu nije preskočio. Također je bio angažiran i na velikokladuškom ratištu, mada jedno vrijeme kao pripadnik 517. brigade. Sjećam se da je nakon pogibije Hasana Musića 1. bataljon preuzeo major Jusuf Čaušević, koji je bio rezervni major i prijeratni profesor na Višoj ekonomskoj školi u Bihaću. Čaušević je bio komandir čete ili neki zamjenik u vodu za specijalna dejstva kod Senada Šarganovića u 501. bihaćkoj brigadi. Njegova je četa došla kao ispomoć 105. brigadi kako bi se naše snage malo odmorile nakon borbi na Kedića Glavici.
Poslije Musine pogibije, Čaušević je imenovan za komandanta bataljona, a Suljo Mirvić za njegovog zamjenika”, sjeća se glavni “bezbjednjak” u 505. brigadi Zijad Nanić. “Kad je krenula ‘autonomija’, major Čaušević je postavljen za komandanta novoformirane 517. cazinske brigade, a Suljo Mirvić ponovo za njegovog zamjenika. I tu će Suljo boraviti od jeseni 1993. pa do početka ljeta 1994. godine, kada je ranjen. Kada se vratio u 505. brigadu, postavljen je za komandanta 4. bataljona, zamijenivši Rasima Suljića Rusa. Nakon akcije ‘Breza 94’, komandant ga je stavio među mladu vojsku s obzirom na to da je Suljo bio vrlo prosvijećen čovjek. Od tada pa do dolaska Seada Jusića za komandanta brigade bio je na čelu 4. bataljona, kada će biti premješten u Operativno-nastavni centar u komandi brigade.”
Komandant 505. brigade Sead Jusić priča kako je Suljo Mirvić početkom rata predao direktorsku poziciju Suadu Derviću i priključio se redovima TO Bužim. “Otišao je u rat sa svojim komšijama kod kojih je došao raditi, s kojima je više od decenije živio, igrao nogomet i iz čijeg komšiluka se oženio. On je izrazito volio nogomet, vodio ekipe i organizirao u Konjodoru razne sportske manifestacije. Mislim da je na samom početku sa svojim vodom bio na Dobrom Selu. Onda se ponovo nakratko vratio u školu, pa se ponovo uključio i ostao mobilisan do kraja rata. Sjećam se da je u ljeto 1995. godine, kada smo radili operaciju ‘Trokut’ i još neke akcije na velikokladuškom ratištu, Suljo bio na čelu 4. bataljona, u kojem su bile dvije čete mlade vojske, a jedna četa je bila sastavljena od starijih ljudi, ‘teritorijalaca’, kako smo ih mi zvali. I kasnije je i 3. četa popunjena mladim vojnicima, tako da je 4. bataljon dobio naziv ‘Žuti mravi’ jer su to sve bili mladi vojnici, i to je trajalo sve do pogibije komandanta Nanića. U operaciji ‘Sana '95’ je bio operativac, vrlo zahvalan saradnik. I doista, sve je do pogibije bio od velike pomoći u toj operaciji.”
Jusić se dobro sjeća Mirvićeve smrti. “Vodili smo teške borbe oko Lušci-Palanke. I onda smo morali preduzeti neka ofanzivna dejstva oko Skucanog Vakufa. S tih prostora smo pokušavali neprijatelja prebaciti dalje da bi se otvorio put prema Fajtovcima. Preduzeli smo tu nekoliko izviđačkih akcija. I onda sam odlučio da sutradan otpočnemo napad na više pravaca. Između ostalog, i kod Skucanog Vakufa. Sa Suljom i Sedom Šekićem sam otišao na to područje da dam instrukcije na licu mjesta za pravce napada. Prvo smo došli na minobacačke položaje Asima Bajrektarevića. Asim je tu neposredno rukovodio vatrom iz minobacača. I Suljo je bio tu na položaju.

Malo oštrijim tonom sam naružio Asima, naravno, odvojivši ga od drugih. Rekao sam mu da je nedopustivo da komandant bataljona bude tu, tako otvoreno izložen neprijatelju. I to njegovo prisustvo na prvoj borbenoj liniji, kako se kasnije nažalost i pokazalo, prethodilo je njegovoj pogibiji, jer je ponovo došao na te položaje izloživši se otvorenoj vatri neprijatelja. Otišli smo na Bajića Brdo, sjeverozapadno od Lušci-Palanke. Tu sam ga ostavio da dalje komanduje, trebao mi je na toj koti kako bih mogao koordinirati akciju s druge pozicije jer je bio slab signal. I odatle sam se sa Sedom Šekićem vratio nazad. Imali smo jedno jako teško vraćanje, uz dosta pucnjave, pod stalnom paljbom, i pravo je čudo kako smo izvukli žive glave”, priča Jusić.
“Ujutro smo počeli napad. Čujem kako Sultan, kako smo kodnim imenom zvali rahmetli Asima Bajrektarevića, traži da neko dođe do naše prage i da je navodi da pokrije neprijateljsku pragu. Tad se javlja Vidik, što je bilo Suljino kodno ime, i kaže: ‘Idem ja, Sultan!’ I ja ga uporno zovem: ‘Vidik, ostani gdje jesi’, znajući kuda mora proći da bi došao do naše prage, ali ne dobivam povratnu informaciju. Zvao sam ga, ali me nije čuo. Vjerovatno je već bio krenuo s tog brda jer je meni signal dolazio u prekidima. I u jednom momentu čujem dozivanje Sultana. Javlja mi da je Suljo došao do naše prage i da ga je tu pogodila protivnička praga, geler od rasprskavajućeg metka. Bio je teško ranjen u želudac, izišao je na otvoreno.
Hitno je prebačen u bihaćku bolnicu, gdje je sutradan podlegao. Poginuo je herojski, izvršavajući dužnost, žrtvujući se i nimalo ne štedeći, iako je imao naredbu da ne ide s tog mjesta, sve u želji da pomogne svojim saborcima. Sudbina je htjela da tako bude. Kad te smrt priziva, onda se to mora i desiti, pa sve da imaš i milion naredbi da ne ideš. Valjda je tako bilo propisano. Kasnije sam više puta rekao da je u operaciji ‘Sana '95’ bužimska brigada imala ubjedljivo najmanji broj poginulih, ali moja nesreća ili žal jeste što sam u toj operaciji izgubio mnoge prijatelje i saborce poput Asima i Sulje, kao i dosta mojih Konjodorana. Ali to je tako u ratu. Nismo mi oni koji u konačnici odlučujemo o tome.”

BOSNA U SRCU I U GRUDIMA 

Bliski Suljin saradnik u posljednjih godinu dana rata bio je i Remzija Mulalić, pomoćnik za logistiku u 4. bataljonu. “Uvijek je volio ići naprijed i biti sa svojim borcima nego planirati zadatke u kancelariji. U svakom momentu je imao Bosnu u srcu i grudima. Bilo je malo nepravde na početku jer su ga često premještali. Čini mi se da je on došao na svoje tek kad je formiran 4. bataljon. Jednostavan čovjek, prava ljudina. Cijenio je svakoga. Svačije znanje, sposobnost, trud i doprinos. Tako se postavio prema svima. Nikada nije zagalamio na nekoga, u duhu pravog pedagoga”, priča Mulalić.
Nakon ranjavanja, u Suljinoj pratnji bio je sanitetlija Kasim Skenderović. On pamti nekoliko dirljivih situacija koje najbolje oslikavaju Suljin karakter. “Nakon što je ranjen u Lušci-Palanki, prevezli smo ga do brigadnog saniteta. Dok smo ga vozili, iako teško ranjen, on je tješio momke iz pratnje koji su išli s nama, govoreći im: ‘Dobro je, momci. Nemojte se sikirati. Bit će to sve dobro.’ Nije paničario. Sjećam ga se i iz samog početka rata, kada je on bio komandir linije u vrijeme teritorijalne odbrane na Banjanima i Dobrom Selu. Kasnije sam ga gledao na Pržinama, u vrijeme ‘autonomije’, kad je bio komandant mladih vojnika.
Sve svoje vojnike je doživljavao kao rođenu djecu. Kad je jedan od njegovih mladih vojnika ranjen, on je plakao za njim. To je bio tako fin čovjek”, iskreno će Skenderović. “Kad god bi se desio neki problem među vojnicima, on je to vrlo lahko rješavao. Sakupi ih, porazgovara s njima i za tren riješi nesporazum. Bio je vrstan moralista i pedagog. Imao je neki poseban karakter i ponašanje, bez truna oholosti u sebi. Uvijek nasmijan, veseo i raspoložen. Od svih starješina koje sam upoznao, po mom mišljenju, on je bio najveća ljudina.”
Pomoćnik komandanta za moral u bataljonu “Hamza” Husein Kovačević sjeća se prve džume koju je organizirala komanda 505. u vrijeme operacije “Sana ‘95”. Klanjana je u jelovoj šumi usred Grmeča. “Kiša je pomalo rosila. Rahmetli Suljo, Asim i ostali iz grupe koji smo tada bili slobodni klanjali smo džumu. Nažalost, svih ovih godina malo toga se ispričalo i zapisalo o Sulji. Zato ga u široj javnosti slabo poznaju. Zanimljivo je to da je on bio čovjek vjernik koji je volio sedždu. I baš u operaciji ‘Sana '95’ on je bio nekako poseban. Gdje god bi se organizirao zajednički namaz, on je s nama klanjao. Njegova deviza bila je vjera i obrazovanje.
Kad god bismo razgovarali o planu aktivnosti, uvijek mi je govorio: ‘Akobogda, efendija!’ Bio je vrlo hrabar i potpuno predan vojničkom pozivu. Ni jednog trenutka se nije plašio smrti i ni jedan vojnik kod njega nije mogao primijetiti ni trun slabosti ili straha”, kazuje Kovačević. “Kada smo prilikom napada prema Skucanom Vakufu naišli na jaku neprijateljsku vatru, u jednom trenutku svi smo zalegli, jedino je Suljo ostao stajati. Tolika je pucnjava bila žestoka da nismo mogli oči otvoriti. I mi svi ležimo, a on stoji. Vičemo mu: ‘Lezi, Suljo’, a on nam odgovara: ‘Moram da lociram odakle tuče praga. Moramo je nekako poklopiti!’ To je ta neviđena hrabrost koja je bila karakteristična za njega. Nakon dva dana, na tom mjestu je došlo do njegove pogibije. Kasnije su na istom mjestu poginuli i Asim Bajrektarević, moj brat Hasan i još neki. Tu nam je stradalo najviše boraca”, navodi Kovačević.

POSLJEDNJA KAHVA

O saradniku i velikom prijatelju Sulji Mirviću dirljivo kazivanje ima i Meho Velić, pomoćnik komandanta za bezbjednost i obavještajne poslove u 1. bataljonu. Kako kaže, Sulju je odmilja zvao Jaro. “Vjerovali smo jedni drugima, što je bilo u ratu veoma važno. Kao i svugdje drugo, i u našem bataljonu je bilo raznih profila ljudi kojima je trebalo znati prići, razumjeti ih, jer rat je sa sobom nosio hiljadu problema: nema obuće, nema odjeće, problemi kod kuće, sabiranje usjeva u situaciji kada su neki borci bili nosioci poslova u svojim porodicama.
Suljo je tu često uspijevao svojim nastupom i razgovorom uvjeriti borce da ipak moraju čuvati liniju, da neprijatelj ne miruje i da će se iznaći neko rješenje i za njihove zahtjeve. Onda bi predlagao komandantu Musi da pojedine borce puste kući na dva-tri dana da riješe svoje poslove, a da komanda bataljona popuni rovove, što je Musa obično i prihvatao. Suljo je stvarno uvijek bio smiren i uvijek je bio čovjek od riječi. Kada je nešto obećao, to je i ispoštovao. Tako da se u bataljonu vrlo brzo stvorilo povjerenje, zajedništvo, što će se nastavljanjem borbenih dejstava nebrojeno puta i potvrditi”, priča Velić.
“Tako je i došla akcija ‘Munja '93’, kada smo radili brojna izviđanja, odlazeći pod same neprijateljske linije. Oko ponoći smo se pripremali da krenemo. Pošto je bio snijeg, zagrnuli smo se bijelim čaršafima. Bilo je napeto i tad me je Suljo pozvao da svoju ekipu odvojim nastranu. Borci su se postrojili za pokret, a on im je prišao i u opuštajućem tonu kazao: ‘Zapalite još po jednu cigaru, pa ćemo krenuti.’ Prišao mi je, ponudio me cigarom i rekao: ‘Jaro, da se odmah nešto dogovorimo. Ja mislim da bi trebalo napadati u pravcu škole, jer je to moj fah i tu su sigurno nastavnici, a ti idi desno.’ Nasmijali smo se i krenuli. Došli smo na liniju napada i bez pozdravljanja smo se razišli u dva smjera. Akcija ‘Munja '93’ je završena uspješno.”
Njihovu posljednju kahvu obilježila je Suljina dilema da nakratko ode do Zagreba kako bi posjetio rodbinu iz Rogatice. “Odmah sam primijetio da ga nešto muči, ali ga nisam pitao šta je. Kad smo naručili drugu kahvu, on je kazao da se čuo s članovima svoje porodice koji su izbjegli izvan BiH i da je dobio dozvolu od komandanta korpusa da ih posjeti. Lomio se jer je htio da završi ono što je započeo 1992. godine. Bojao se da će ljudi pomisliti da je otišao kako bi izbjegao daljnje ratovanje.
S druge strane, postojala je i nevjerovatna želja da vidi svoju rodbinu. I ja mu kažem: ‘Odi, bolan, vidi svoje! Borbi i bitaka će biti.’ Tu smo se rastali uz uobičajenu uzrečicu: ‘Vidimo se, akobogda.’ I nije otišao u tu posjetu. Dragi Allah je tako odredio, da ostane i pogine. Sudbina je htjela da je to bio moj posljednji susret s njim. Bilo mi je strašno žao i teško kad sam čuo da je poginuo. Njegovim odlaskom izgubio sam druga, istinskog prijatelja, iako smo se upoznali u ružnom (ratnom) vremenu i prilično se kratko poznavali. Jaro je bio veliki čovjek, veoma lijepih manira, hrabar, a istodobno i smiren. Za svakoga je uvijek bio tu, za saslušati i riješiti probleme. Obećavao je samo ono što je mogao riješiti”, navodi Velić.
Senad Kauković bio je pomoćnik komandanta za moral, a kasnije i Suljin zamjenik u 4. bataljonu. Njihova saradnja se nastavila i u vrijeme operacije “Sana ‘95”, iako je Suljo tada bio u Operativno‑nastavnom centru brigade. Sjeća se da je smjena s pozicije komandanta bataljona Sulji pala vrlo teško, doživio je to kao veliku degradaciju. “On je bio gromada od čovjeka, vrhunski karatista, ali i vrlo osjećajna osoba. Teško mu je palo to što više neće biti komandant svojim ‘Žutim mravima’. Taj detalj je samo sa mnom podijelio i više nikada i nikom nije iskazao neslaganje s odlukom pretpostavljenih.”
Kauković navodi još jedan detalj koji mu uvijek namami suze. Kako kaže, išao je sa Suljom desetak dana prije pogibije da pošalju Suljinoj majci i bratu nešto novca i nekoliko fotografija u Sarajevo. Suljo je imao veliku želju da majka dobije fotografije njegovih sinova. Kako kaže, tu su pošiljku predali novinarima koji su boravili u Bihaću, a tek je kasnije Senad saznao da je Suljina majka te fotografije dobila tek nekoliko dana nakon Suljine pogibije. “U Sulji sam imao i prijatelja i brata i komandanta. Kada bih bio u mogućnosti da sve što imam materijalno založim za njegov život, bez truna razmišljanja sve bih založio, samo da ga mogu vratiti da opet bude živ”, priča Kauković.
Suljin sin Admir, nekadašnji nogometaš bihaćkog “Jedinstva”, bio je 13-godišnjak kada je izgubio oca. Ponosan je kada ga prepoznaju kao Suljinog sina, ponosan što je njegov otac dobrovoljno stao u odbranu naroda i države, iako je mogao raditi cijeli rat u konjodorskoj školi, koja u ratu nije prekidala rad. “Oca su svi voljeli jer je vazda okupljao društvo. Koga god sam sreo i upoznao od njegovih saboraca i starješina, sve najbolje i najljepše mi je kazao o njemu. Ne samo da kratko kažu da su ga znali već posvete pažnju, prepričaju neki zanimljiv događaj, zastanu, tako da svaki put steknem dojam koliko im je bio bitan”, govori nam Admir. “Očigledno je da nije bio obični borac ili starješina, već baš neko ko je značio puno više od toga. Naravno da mi uvijek imponuje da mi je otac bio takav. I danas se živo sjećam svih onih iščekivanja oca da dođe s linije. Ti svakodnevni pogledi mene i brata na svako auto koje se pojavi u daljini. Danas, kad god sam u prilici, posjetim njegov mezar u Konjodoru.”

23. 10. 2018.

ROGATICA U OSMANSKIM POPISIMA



KULTURNO NASLIJEĐE
Muallim 1997

Osmanske katastarske knjige

Osmanske katastarske knjige izv. tapu tarir defteri predstavljaju popis stanovništva, vršen od strane centralne vlasti. Sultanovi povjerenici sun a licu mjesta vršili popis državnih prihoda. Ti državni prihodi  su činili timare, zeamete i hasove. Timari su feudalni posjedi koji donose prihod do 20 000 akči godišnje. Zeamet je veći posjed čiji prihod iznosi od 20 000 do 100 000 akči godišnje i uživa ga zaim. Has je posjed čiji prihod iznosi najmanje 100 000 akči. Hasove su posjedovali sultan, članovi njegove porodice i visoki državni službenici kao što su begler-beg i sandžak-beg.
Osmanski tapu defter veoma su značajni i pouzdani izvori za našu historiju osmanskog perioda, naročito u prva dva stoljeća. Postoje opširni defter, tzv. Defter mufassal u kome su pojedinačno popisani nosioci domačinstava, zatim odrasli neoženjeni članovi domačinstva, tzv. mudžerredi svi izvori feudalnih prihoda popisane oblasti. Osim opširnih postoje i sumarni, tzv. mudžmel defter koji daju zbirni popis prihoda i raspodjelu na hasove, zeamete i timare.
Najveći broj originala ovih popisa čuva se u arhivu Republike Turske; Bašbakanlik Aršivi u Istanbulu i Tapu ve Kadastro u Ankari. Kod nas se kopije nekihod ovih izvora mogu naći na Akademiji nauka i umjetnosti.
Za bosanski sandžak najznačajniji su defteri Popis krajišta Isa-bega Ishakovića iz 1455. godine čiji je prijevod 1964. u izdanju Orjentalnog institute objavio Hazim dr. Šabanović. Slijede opširni defteri iz 1489., 1528-30., 1540., 1570. i 1604. Među sumarnim najznačajniji su iz 1468., 1485., 1516.



Rogatica u defterima

Rogaticu u defterima susrećemo i pod imenom Čelebi Pazar. Ovaj naziv dobila je po Mehmed čelebiji, sinu Isabega Ishakovića. Mehmed čelebi je bio gospodar zemlje Pavlovića 1463 – 1469., a u defter iz 1489. Upisan je kao zaim, uživalac zeameta koji je između ostalog obuhvatao i pazare Višegrad, Prača i Rogatic.1 Rogatica u popisu 1489. Ima 78 kriščanskih kuća, 3 hudovice i 6 neoženjenih i 5 muslimanskih kuća sa 2 neoženjena. U ovom defter spomenuta je zavija (tekija) koju je podigao derviš Muslihuddin na posjedu koji mu je poklonio Mehmed- čelebi. Tekije su najčešće prvi vjerski objekti u budućim kasabama. Kao i Isa-begova u Sarajevu i ova je izgrađena prije džamije. Uloga prvih tekija nije samo vjerska, one su i prenočišta, tj, musafirhame. Unutar tekija nalazile su se prostorije za boravak putnika, a derviši su vodili brigu o njihovom ugoščavanju. Ovakva uloga tekije je veoma značajna za formiranje prvih kasaba u Bosni.2 Obzirom da se nalazila na značajnom putu nesumnjivo je i ova tekija imala tu ulogu. Kasnije se spominje i zavija šejh-Junusa, koju je podigao Bajazid II, koja je između ostalog imala ulogu i musafirhane.
Na osnovu deftera ne može se tvrditi da se islam u početku više širio u gradovima. Naprotiv, neke seoske sredine broje procentualno mnogo više muslimana nego gradsko. Gradovi širenjem islama dobivaju urbane karakteristike osmanskih gradova.U razvoju gradova nema stihije. Kasabe su nastale na prometnim putevima i njihov nastanak i razvoj bio je pod stalnom kontrolom centralnih vlasti. Prva džamija u Rogatici je carska, podigao ju je Bajazit II, i registrovana je u defter iz 1516. godine. Službenici ove džamije, kao što je bio slučaj i sa Carevom džamijom u Sarajevu imali su utvrđenu platu koja se obezbjeđivala iz državne kase.
Na osnovu deftera iz 1516. godine može se utvrditi snažno širenje islama. Stanovništvo naseljeno u mahali oko džamije broji već 24 muslimanske kuće sa 7 neoženjenih, a u mahali varoši Rogatica ima 59 muslimanskih kuća sa 42 neoženjena i 42 kršćanske kuće sa 11 baštine i dvije udovice. Procenat muslimanskih kuća već iznosi 60%.
U defteru iz 1528. godine nalazimo podatke u muafijetu, oslobađanju od poreza gradskog stanovništva kojima stanovništvo stiče gradski status. Navodi se da stanovništvo neće plačati resmove i da su oslobođeni plaćanja poreza avarizi divanijje, da će davati jedino ušrove na žitarice, voće i povrće, ukoliko ih gaje. U ovom defteru broj muslimanskih kuća već dostiže 88 %. Gradski status privlači veći broj muslimana iz okolnih sela ili iz same varoši, tako da mahala Careve mahale, u odnosu na prethodni popis, za samo 12 godina udvostručuje broj muslimanskog stanovništva. Stanovništvo čine vjerski službenici, hatib i mujezzin i u najvećem broju zanatlija. Navedeno je i nekoliko timarlija.
Popis vakufa u defteru iz 1540. svjedoči nam da je Rogatica već poprimila lik osmanske kasabe.3 U njemu se navodi vakuf kožara Alije, sina Bajramlije, koji je uvakufio 12 dućana, jednu tabhanu4, bašču i 500 akči u novcu za opravku mosta i karavan-saraja.
1558. višegradski kadija ovjerava vakufnamu Husejn-bega, sina llijasovog. On uvakufljuje džamiju, mekteb,. hamam i vodovod, tabhanu, 21 dućan, dvije kuće s baštom, tri mlina i valjaonicu sukna na rijeci Rakitnici i 76 430 akči. Uz njegov vakuf i njegova žena Hatidža uvakufila je 15 016 srebrenih akči i namijenila ih za plaću imamu Oruč-aginog mesdžida.5 Radi se o sinu llijasa Arnauta, spahije koji je još ranije uvakufio prihod od hamama i gotovinu od 10 000 akči za održavanje mekteba i učenje džuza.6
1604. Čelebi Pazar ima četiri mahale: mahalu džamije Husejna čelebija i jednu mahalu hrišćana. Muslimanskih domaćinstava je ukupno 224 sa 32 mudžerreda i 6 hrišćanskih kuća.

A m i n a  K U P U S O V IĆ

1) Amina Kupusović, Širenje islama u vilajetu Pavli, Prilozi za orijentalnu filologiju 41/1991, 113-153.
2) Adem Handžić, Studije o Bosni, IRCICA, Istanbul 1994, 91-99
3) Behija Zlatar, Popis vakufa u Bosni iz prve polovice XVI stoljeća, POF 20-21, Sarajevo 1974, 120.
4) tabhana = kožarska radion­ica
5) Vakufname iz Bosne i Hercegovine (XV i XVI stoljeće, Orijentalni institut, Sarajevo 1985., 129-135.
6) vidi bilješku br. 3.