Rogatička čaršija u vrijeme austrougarske uprave

Rogatica je i u vrijeme austrougarske uprave zadržala svoj izgled kakav je imala u doba turske uprave. Dućani su se nizali s jedne i druge strane glavnog druma. Okolni narod je dolazio u kasabu u većem broju ponedeljkom kada je bio pijačni dan, a masovnije je posjećivao godišnji vašar koji je održavan dva puta godišnje: u proljeće 25.-27. aprila i u jesen 13.-17. oktobra. 

Rogatička čaršija se brzo razvijala. Najviše je bilo dućana u kojima se prodavala mješovita roba, a velike dućane mješovitom robom pri kraju austrougarske uprave držali su Suljaga Vaizović, Bećir Čapljić, Lutvo Daidžić i Mile Janković a samo je Nazif-efendija Daidžić imao veliki dućan sa željeznom robom. Manje dućane sa mješovitom robom držali su: Osman Akšamija (1897.), Alibeg Babić (1914.), M. Barara (1912.), Ibro Čolić (1911.), Uzeir Daidžić (1890.), Z. Danon (1912.), Nazif Ferhadbegović (1911.), Todor Gojković (1901.), Mahmud Hadžiahmetović (1901.), Ilija Kojić (1904.), Gavrilo Janković (1901.), Mile Janković (1914.), Giovani Suffi (1914.), Mustafa Nalbantić (1904.), Risto Savović (1904.), Pero Milinković (1914.), Mustafa-efendija Muftić (1914.), Ljubo Obradović (1912.), hadži Abdulah Pašić (1911.), Jakupaga Škaljić (1897.), Mustafa Škaljić (1897.), Anton Skopal (1901.), Nurbeg Teskeredžić (1904.) i Semišbeg Tskeredžić (1908.). Manju trgovinu željeznom robom držao je hadži Ahmet Ahmetašević, vojni liferant je bio Lutvibeg Branković, a trgovci stokom bili su Hasib Kazić (1898.) i Aksentije Kojić koji je držao mesnicu.

Zanati su izumirali tako da je u Rogatici bilo samo nekoliko zanatlija. "Sahadžisku radnju" je držao Sabit Gladan od 1912., a obućarsku hadži Mehmed Ahmetović od 1904. godine. 

U Rogatici je neko vrijeme radila i "tobhana", domaća radionica za štavljenje kože, a bilo je i radionica koje su izrađivale i papuče. Pokušano je da se osnuju i manja preduzeća, pa je 1890. otvorena manja fabrika likera sa etivažom šljiva, ali je brzo propala.
Zatim je sagrađena pekara, a prilikom njene gradnje 1885. naišlo se na mrki ugalj. Ispitivanja su pokazala da je u pitanju lignit po kvalitetu sličan onom koji je vađen u Donjoj Tuzli. Međutim, s obzirom na to da je sjeverna Bosna bila bogata tim ugljem, da je onaj u Zenici bio boljeg kvaliteta i da je Rogatica udaljena od Sarajeva 72 km, to je ovaj pronalazak zanemaren.Bio je veći broj kafana i svratišta, a veće ugostiteljske radnje «protokolirali» su Ernestina Gotfrid, kaja je izdavala putnicima dvije sobe, i Franc Jakić koji je imao četiri sobe za iznajmljivanje.