1.10.14.

Vjerski objekti u Sočičkom kraju

Reakcije: 


Vjerski objekti u Sočičkom kraju
autor: Velija Palo


1. Natraške kroz istoriju
Na samom početku mi je najveći izazov bio istorijat džamije u Batovu. Po veličini groblja i po starosti nišana, se moglo zaključiti da nije ni iz bliza staro kao staro jarovićko groblje. Obratio sam se mailom na IVZ BiH, nadajući se da bi možda oni mogli nešto znati o starosti i istorijatu ovog vjerskog objekta. Pozitivno me iznenadio brz odgovor. Nisu znali, ali su mail proslijedili Centru za islamsku arhitekturu (ili tako nekako). I od njih je odgovor stigao brzo. Kažu, prvi put je podignuta na toj lokaciji na prelazu sa devetnaestog na dvadeseti vijek. Znači više od dvije decenije po dolasku Austrije. Istovremeno su zamolili ako imam kakvih fotografija da im pošaljem, jer nemaju ništa. Dobili su fotografije.
Lokacija džamije u Buratima
Tih nešto više od stotinjak godina mi nije bilo dovoljno. Išao sam tragom priče da je tu prenešena s Burata. U kontaktima sa ljudima sa gornjeg dijela sočičkog kraja saznajem da je nekad tu prenešena iz Sočica, s tim što je jedan dio tvrdio da je nešto prenešeno i od džamije sa Podromanije. Međutim koliko dugo je mogla egzisitrati na Buratima nije niko mogao preciznije odgovoriti. Otišao sam na lice mjesta jednog maglovitog novembarskog dana i imao sreću da potrefim na jednog vrlo predusretljivog Katicu, čijeg se imena ne sjećam. Obišli smo lokaciju te nekadašnje džamije. Da pokušam objasniti gdje je to. Većina zna gdje se, u julu mjesecu, održavao teferič na Stublenom Brdu. Na onoj strani do sela bila je neka ograda, a iza ograde livada. Na toj livadi je bila džamija i groblje. Možda nekih stotinjak metara dalje je šuma u kojoj se nalazi velika nekropola stećaka. Katica kaže da je decenijama tu bio jedan kamen sa udubljenjem na koji su se oslanjala vrata. Nažalost, sve je toliko zaraslo da nismo mogli precizno naći. Hamdo Katica je uzeo fotos tačne lokacije. Na fotografiji ispod se vidi kamenjem oivičeno mezarje na toj lokaciji.
staro groblje uz nekadasnju džamijuu Buratima
Ovdje se otvara nekoliko pitanja: zašto su dijelovi preneseni iz Sočica i Podromanije, zašto je džamija nestala sa ove lokacije i još neka. Tačnog odgovora vjerovatno nikad neće biti, ali na osnovu svega što sam do sada uspio saznati, slušajući i čitajući, imam neke pretpostavke. Kao što je mnogima poznato, zadnja velika kuga 1813-1817 je opustošila sočički kraj, ali i šire područje. Čitava sela su ostala pusta. Prva sela koja su ponovo naseljena su vjerovatno bila Burati, Kramer Selo, Gazije. Sigurno su bila naseljena 1821. godine. Moguće da je ova sela poharala neka prethodna kuga, nekih petnaestak godina ranije. Poslije kuge su na poharanim podrućjima dodjeljivani timari ili spahiluci. Pretpostavljam da su tad doseljeni uzeli ponešto što se moglo koristiti sa džamija u Sočicama i Podromanije da imaju vjerski objekat kakav takav, jer su neki od njih došli iz Sarajeva gdje je tih objekata bilo na svakom koraku. Imajući u vidu starost tih objekata i sistem gradnje u vremenu o kom su građeni, nije toga moglo mnogo biti.
Ne mogu dati ni cjelovit odgovor na drugo pitanje, zašto je ta džamija nestala u austrijskom periodu. Čuo sam nekoliko verzija. Jedna je da su lokalni pravoslavci hrjeli crkvu na Stjenicama, što mnogima nije bilo po volji pa je nađeno srednje rješenje – ni crkva, ni džamija. Druga je da se neki od Hadžihasanovića smrzao idući iz džamije pa dao 24 dunuma zemlje kod bunara Vrbovika za izgradnju džamije. Isto tako sam sklon tvrdnji da je taj objekat bio i dotrajao i po izgradnji džamije u Batovu je inetres opao. 

2. Džamija u Sočicama
 
Džamija u Batovu i bunar Vrbovik
Ali kad je mogla biti izgrađena ta ranija džamija u Sočicama? Put me odveo do Gazi Husrevbegove biblioteke u Sarajevu. Tu me čekalo jedno vrlo prijatno iznenađenje. Dobivam prevedena tri dokumenta, tri berata, upravo o džamiji u Sočicama, pisana 1640. 1641. i 1682. godine.Prvi dokument datira iz 21. aprila 1640. godine Iz jednog berata direktno sa porte saznajemo da je u Sočicama tad bio mesdžid. Naime, Mehmed-hodža, imam i hatib iz sela Sočice, žalio se porti da ga je mjesni spahija upisao u rajinski defter, te da od njeg traži tekalife i resm-i bennak, drugim riječima traži od njega plaćanje nekih poreza, što on smatra protuzakonitim. Ovdje navodim berat (naredbu) u cjelini: ” Kada stigne ovaj dokument kadiji Čelebi Pazara / Rogatice neka bude na znanje slijedeće: Muhammed -hodža (ili Mehmed-hodža) , stanovnik sela Sočice u spomenutom kadiluku na kog se odnosi carska naredba poslao je molbu na moju uzvišenu Portu . On je sada stvarno imam prema mom časnom beratu u mesdžidu koji se nalazi u spomenutom selu . Spahija spomenutog sela samo da bi dobio nešto za popravku ovog (mesdžida) traži rajinske poreze od ovog (hodže) rekavši da je njegova raja i da ga je upisao u rajinski defter. Uzimajući u obzir da nije miran od uznemiravanja i da ima fetve po ovom pitanju te da imami i hatibi predvode ljude izvolio sam kazati da su (navedeni) oslobođeni od svih poreza i davanja. Kada stigne moja časna naredba, ako je on stvarno imam u spomenutom mesdžidu prema mom časnom beratu neka se spomenuto pitanje registrira i neka se stekne uvid u njegove fetve (tj. fetve koje on ima) i , u skladu sa podnesenom predstavkom, neka se ne dozvoli da ga dok je u službi imama na taj način niko uznemirava traženjem poreza bennaka pa, također, nek se spriječi i spahija spomenutog sela.”
Iz ovoga se može zaključiti da je lokalni spahija nije poznavao propise, jer je stalni boravak jednog hodže na njegovom području bilo nešto novo. Za razliku od njega, pomenuti Mehmed-hodža je očito poznavao svoja prava i obaveze što je i uticalo da se odvaži napisati pomenutu žalbu. Kad se uzme u obzir geografska udaljenost, brzina kojom je išla pošta, i uvijek vrijeme čekanja za rješenje bilo kakvog predmeta, onda se može pretpostaviti, da je mesdžid u Sočicama počeo s radom godinu dana ranije, tj. 1639. godine ako ne i ranije. Za manje od godinu dana nalazimo još jedan pisani dokument. To je berat datiran 14. marta 1641. godine kojim se neki Osman postavlja za mujezina i muteveliju u džamiji u selu Sočicama, kadiluk Rogatica/Čelebi Pazar, a koju je sagradio sahibu-l-hajrat Mehmed uz plaću od pola akče dnevno. Postavljanje je izvršeno nakon smrti mutevelije Alije, Osmanovog oca.
I iz ovog dokumenta se mogu izvući neki zaključci i postaviti neka pitanja. Te 1641. godine je već postojao mujezin i mutevelija džamije, koja je već bila u funkciji, a koji te godine umire. U to vrijeme, van Rogatice i Prače, nije bilo mnogo vjerskih objekata. Kako je pao izbor na Sočice koje su od Rogatice udaljene nekih petnaestak kilometara. Objašnjenje može biti samo u pretpostavci da je neko iz tog sela, negdje u carevini, stekao nekog bogatstva pa se sjetio zavičaja. U svakom slučaju to nije bio lokalni spahija.
Treći pisani dokument je berat od osmog marta 1682. godine, kojim se Islam-halifa postavlja za imama džamije u selu Sočice na mjestu njegovog umrlog oca Mehmeda uz plaću od jedne akče dnevno. Prevod dokumenta donosim u cijelosti.
“Umro je imam Mehmed kome je bila uvjetovana plata od jedne akče u mesdžidu koji je sagradio dobrotvor (sahibul-hajrat) Mehmed (ili Muhammed-hodža) a koji se nalazi u selu Sočica u kadiluku Čelebi Pazar. Pošto je njegovo mjesto ostalo upražnjeno postavljen je sin spomenutog umrlog Islam-halifa koji je podstakao pisanje ovog pisma (tj. berata) a koji je u svakom pogledu sposoban i podesan. Na njegovu molbu da mu se izda moj časni berat kadija, neka mu se vrline uvećaju, je podnio predstavku / arz pa je učinjena milost spomenutom (tj. dodijeljen mu je berat). Izdao sam ovaj berat da kada stigne spomenuti Islam-halifa nakon što bude obavljao svoju službu imama u spomenutom časnom mesdžidu umjesto svog oca uživa dnevno jednu akču što mu je uvjetovano (tj. dato prema uvjetu vakifa dobročinitelja). Treba da istraje u tome da čini dove za dušu vakifa, za moj život (tj. život sultana) i za moju državu. Tako neka se zna i n eka se oslone na moj časni znak. Napisano 28. mjeseca safera godine 1093. Zaštićena Konstantinijja”
Ovdje treba primijetiti da se ponovo pominje mesdžid, a ne džamija. Znači nije bilo munare. Najvjerovatnije se radi o istom objektu, pominjanom u dva prva dokumenta. Objašnjenje za nedostatak munare može biti dotrajalost nakon četrdeset godina i vremenske nepogode ali i neka epidemija kuge, kad život zamre najmanje jednu deceniju.
Moram jos navesti jednu rečenicu koja je slijedila uz poslane dokumente: ”Vrlo je rijetko da neko u nekom selu u Bosni ima sačuvana tri dokumenta od polovine 17. stoljeća”.
Nisam jedini koji je postavio pitanje gdje je mogla biti ova prva dżamija. U periodu u kom je izgrađena je bio običaj da se džemat nazove po imenu sela u kom se nalazi. Ne treba zaboraviti da su tad Sočicama pripadali i Jarovići, Banj Stijena, Dobrače, Kovačica. Na ovaj zaključak me navodi popis iz 1604. godine i broj domaćinstava koji je tad naveden. Mještani samih Sočica, čiji su preci doselili bar vijek i po poslije datuma pomenutog u trećem dokumentu, nisu znali za postojanje ovog objekta. Jedino što se u predanju sačuvalo je da bi to moglo biti na Banj Stijeni. I danas se jedan dio u bašči Galiba Omerbegovića zove – ”iza džamije”. Kao i ostali, i Omerbegovići su došli daleko kasnije. Da li je to zaista prava lokacija ili je bilo nešto privremenog, lokalnog karaktera, teško je reći. Razmatrao sam i druge lokacije i faktore koji su mogli uticati na izbor lokacije. Osim naseljenosti, ulogu je mogla igrati vidljivost, blizina bunara sa vodom, i još neki. U ono vrijeme je običaj bio da se uz džamiju oformi i groblje, kao što je to bio slučaj na Buratima. Na Banj Stijeni takvih tragova nema. Ne znam na kojoj udaljenosti je mogao biti bunar u to vrijeme. Razmatrao sam i mogučnost uz, ili u blizini starog jarovićkog groblja, koje datira s prelaza iz petnaestog na šesnaesti vijek, gdje bi se koristio bunar na Bjeloti. Treća mogućnost koju sam razmatrao je bila na Stupinama, nedaleko od sadašnje džamije, gdje postoji staro groblje, bunar Vrbovik je u blizini a i pozicija je centralna u odnosu na okolna sela. I naravno da postoji mogucnost i za same Socice, npr na Tukovcu, koje vjerovatno imaju neki stari bunar. U nedostatku više dokaza, lično ne bih favorizirao ni jednu od pomenutih mogućnosti.
Prva, stara džamija u Batovu je bila kompletna drvene konstrukcije i izdržala oko devedeset godina. Sitnijih opravki i održavanja je moralo biti. Izgrađena je iznova na istim temeljima i od čvrstog materijala 1989/90. godine. Koordinator kompletnih aktivnosti je bio neki Hadžihasanović.

3. Najstariji vjerski objekat
I konačno stigosmo do najstarijeg vjerskog objekta na sočičkom kraju, a radi se o jednom mektebu podignutom u Vrbarju 1558. godine. Podigao ga je Husejn-beg, sin Ilijasa, uz još neke zadužbine u Rogatici, između ostalih i Arnaudiju džamiju. Pretpostavlja se da je on sin spahije Ilijasa Arnauta, pa se stoga pominje kao Arnautović. Bio je oženjen Hatidžom, sestrom Sinan-vojvode. Oboje su uvakufili pozamašna sredstva za izdržavanje izgrađenih objekata. Po svoj prilici je Hatidža bila mnogo mlađa od Husejn-bega, jer jednom vakufnamom određuje ko će vršiti neke dužnosti poslije smrti njenog supruga. Nedaleko od Vrbarja, a ne tako daleko od puta Sokolac-Rogatica, nalaze se dva stara nišana. Nisam ih obilazio i ne znam da li ima kakvih natpisa na njima, ali ne bih isključio mogućnost da su to upravo nišani Husejn-bega Arnautovića i supruge mu Hatidže. Čuo sam da su jedan, ili oba nišana oštećeni (ili prebijeni ili izvaljeni) u ratu 1992. godine. Mirko Šarović je obećao da će se popraviti što se popraviti može. Ne znam da li je održao obećanje, jer tim drumom nisam dugo hodio.

4. Ostali vjerski objekti
Osim džamije u Batovu, na sočičkom kraju su postojale jos tri: U Vragolovima, Kramer Selu i Vrlazju, Sve su porušene u septembru/oktobru 1992. godine. O njima nisam puno istraživao jer sam ih bio ostavio za drugu fazu projekta koja nije nikad realizovana.
Za džamiju u Vragolovima nisam siguran da li je podignuta 1959 ili kasnije ali sam siguran da je postojao mejtef dugo. Postojao je sigurno prije sto godina jer su se Austrijanci žalili da muslimanska djeca radije idu u mejtef u Vragolovima nego u novootvorenu školu na Stjenicama. Mejtef je sigurno postojao mnogo ranije jer je selo poslije kuge naseljeno novim spahijama, i imalo je uvijek vjerski učenih ljudi. Godine 1947, poslije hapšenja simpatizera mladomuslimanskog pokreta,  mejtef je prestao sa radom i u njemu je bila osnovna škola do izgradnje škole na Lješćicama. Bila mi je simpatična opaska jednog mještanina, kada se u dobra vremena šalio sa komšijom pravoslavcem, podsječajući ga da su zajedno išli u mejtef.
U Kramer Selu je napravljena džamija 1978. godine. Tad je prilog dao i poznati travar Jovo Mijatović u iznosu od 300.000 dinara. Teško je ocijeniti vrijednost tadašnjeg novca ali bi iznos mogao odgovarati jednoj prosječnoj plati. Prije toga u oba sela je postojao mejtef. Kad je otvoren nije mi poznato.
Džamija je Mahali, ili u Vrlazju kako se može takođe čuti, je djelo Nurije Milića iz Mahale. Ne znam da li je dovršena prije rata, ali je sigurno da za nju Nurija nije dobio dozvolu. Ostalo je zabilježeno da je jedino Nurija Milić protestvovao jasno i glasno pri hapšenju Izetbegovica i drugih 1983. godine, čak toliko glasno da ga je policija morala smirivati.

Batovska džamija i nekropola stećaka u polju

29.9.14.

Porijeklo i istorijat Hodžića ( Isakovića i Durmiševića ) do 3 generacije

Reakcije: 


Porijeklo i istorijat Hodžića (Isakovića i Durmiševića)
iz knjige Porijeklo i istorijat Hodžića iz Šatorovića, Godomilja i Žepe naselja Istočne Bosne
autor: Hamdija Hodžić


















24.9.14.

Ramo Bajraktarević, Dobrače, (1910-1992)

Reakcije: 

 Ramo Bajraktarević, Dobrače, (1910-1992) 
autor: Velija Palo 

Ramo Bajraktarević je bio najpoznatiji od Bajraktarevića, koga je pamtila moja generacija. On je praunuk Ahmeta-bajraktara Dobrače, po kome je ovo prezime i nastalo u Dobračama, no o tome će biti riječi kasnije. Većina ga je, čak i pravoslavaca, oslovljavala jednostavno sa Ramaga. Čovjek koji je bio izuzetno respektovan među obje nacije. Nešto detalja iz njegove biografije koje nisam poznavao, sam našao u člancima ”Oslobođenja”, iz pera rogatičkog dopisnika Sretena Mitrovića. Ramo je, daleke 1934. godine, izabran za odbornika opštine pračanske, sreza rogatičkog, kako piše. Od tada pa do prvih višestranačkih izbora 1990. godine je bio odbornik. Biran je i za prvog odbornika narodnooslobodilačkog odbora, već u prvim danima ustanka u drugom svjetskom ratu. Dekret o tome su potpisala dvojica od organizatora ustanka na Romaniji Mihailo Bjelaković i Savo Pređa. I na prvim poslijeratnim izborima Ramo je ponovo biran za odbornika. Iako zemljoradnik i samouk, nastojao je da dužnosti odbornika odgovori koliko je umio i mogao. Na području njegove izborne jedinice i uopšte na području Sočica ni jedan značajniji događaj nije prošao da o njemu nije dao mišljenje i odbornik Ramo. U nekoliko posljednjih saziva Skupštine opštine u Rogatici imao je čast da kao najstariji odbornik predsjedava prvim sjednicama novoizabranih odbornika. Ramo je tokom dugogodišnjeg odbornikovanja bio biran i na niz drugih društveno-političkih funkcija – u SSRN, savjetima škole, zadružne savjete i druge. Ramina riječ se uvijek posebno cijenila i najčešće imala odlučujuću ulogu. On miri zavađene, dijeli očeve i sinove, braću. Negdje s početka sedamdesetih godina prošlog vijeka bila je neka vojna vježba na teritoriji Sočica uz izuzetno loše vremenske uslove. Rukovodstvu vježbe je Ramo predložio da vojska konači po kućama u Dobračama i na Kovačici što je i prihvaćeno. Ovaj gest Bajraktarevića nije ostao nezapažen i kao priznanje njemu i njegovom selu dodijeljen je TV prijemnik na poklon od Skupštine opštine i rukovodstva vježbe. Odbornikovanje je bio samo jedan dio posla. Bio je član Opštinskog odbora SUBNOR-a, delegat SIZ-a osnovnog obrazovanja, mjesne konferencije SSRN-a, predsjednik mirovnog vijeća u mjesnoj zajednici. Ni društvena priznanja nisu izostala. Dobitnik je Ordena rada sa srebrnim vijencem kojim ga je odlikovao drug Tito, pohvala za angažovanje u vježbi ”Jesen 73”, šestoseptembarsko priznanje koje se daje najzaslužnijima za razvoj rogatičke opštine i druga. Ramo je bio saradnik narodnooslobodilačkog pokreta od samog početka. Tiho, neprimjetno. Par puta ga je Teufik Hodžić pomenuo i knjizi „Crni Mujo“ upravo u tim početnim fazama ustanka i kad je prijetilo krvoproliće. Negdje 1941-42. godine kod njega su bila četvorica partizana sa Romanije.Imena ne znam, samo znam da je jedan proglašen narodnim herojem ili je kasnije bio general. Ta vijest je došla do ustaša i njihov zapovijednik Lojo pošalje Selima Spahića (iz Sočica) da ih likvidira ili privede. Opkolili su kuću, partizani su bili na tavanu. Ramo je izašao i pričao sa Selimom, nakon čega je ovaj postrojio jedinicu i otišao neizvršenog zadatka. Jedan od četvorice partizana je kroz ”komin” slikao Selima na konju.. Ovaj primjer pokazuje koliko je Ramo bio respektovan. Priča se ovdje nije završila. Po završetku rata je Selim Spahić pozvan na suđenje za učešće u ustaškom pokretu. Pokazana mu je slika ustaše na konju i pitanje je da li je to on. Na potvrdan odgovor su ga podsjetili na momenat kad je slika uzeta što je rezultiralo oslobađajućom presudom. Selim je kasnije napravio jednu grešku i dopao robije. Prvih mjeseci s početka drugog svjetskog rata je bilo nekih ubitstava i osveta počinjenih od ustaša i četnika. Tako je kao osveta za nekog ubijenog Karića iz Podgraba na kućnom pragu stradao neki od Radovića. Ramo je stigao malo prekasno. Ali su on i Osman Osmanović dogovorili sa Radovićima da se uzajamno štite i to se poštovalo sve do oslobođenja. Negdje 1942-43. su se pojavili srbijanski četnici. Ramu su uhvatili i odveli u kuću Osmanovića na Tukovcu, gdje je trebao ”progovoriti”. Pri polasku je samo rekao ženi – ”Radovići”, i vrlo brzo su se petorica Radovića s puškama našla u Sočicama, naružili Srbijance i Ramo je došao kući u Dobrače kojima je ostao vjeran čitav zivot. Čitav život zemljoradnik i odupro se svim ponudama za privlačne dužnosi poslije oslobođenja. Odbio je i penziju uz obrazloženje da nikad nije bio u radnom odnosu. Bio je pismen i to samouk. Poslije oslobođenja je učestvovao u tečajevima opismenjavanja dok škola nije počela raditi. A škola čija je zgrada u Batovu spaljena u toku rata, je počela je po oslobodjenju u Dobračama. Sočički kraj je bio prilično zapostavljen od opštine. Ramo je dao svoj doprinos i za otvaranje prodavnice mješovite robe u Dobračama u prvoj polovini šezdesetih godina prošlog vijeka. Isto tako je bio vrlo aktivan i oko elektrifikacije donjeg dijela sočičikog kraja koji je dobio električnu energiju (ili ”svjetlo”, kako se to onda govorilo) tek prvog maja 1970. godine. Jedno priznanje nije mogao odbiti. Za Novu 1972. godinu je pozvan sa suprugom na novogodišnji doček u Skenderiju. Voditeljica je bila čuvena Mirjana Jančić. Predstavljen je kao poljoprivrednik iz Sočica. Bilo bi interesantno izračunati koliko kilometara je Ramo prepješačio za tih 56 godina aktivnosti. Do Rogatice je 15 km a do Stjenica 10 km. Autobusi su došli tek 1978. po ukidanju pruge. A do tad samo pješke. Ne može se reći da je baš svima bio po volji. Prvi put je to osjetio odmah po oslobođenju kad je pozvan u Udbin logor negdje prema Han Pijesku, gdje je glavni bio neki Sava Bilić. Zvalo se to ”Pod Crvenkom” ili tako nekako. Odatle su se rijetki vratili kući. Ramu je neko, vjerovali ili ne, optužio za saradnju sa četnicima. Doveli su jednog isprebijanog četnika da prepozna njihovog ”saradnika”. Taj je samo rekao: ”Glavu ću izgubiti ali dušu neću, ja ovoga čovjeka nikad nisam vidio”. Poslije toga se Ramo vratio kući. Drugi put je izbjegao smrt 1947. godine. Vraćajući se iz Rogatice, negdje ispod Lješčica čuo je glas koji pita ”Ramo, jesi li to ti?” Na potvrdan odgovor, uslijedio je pucanj. Ranjen, uspio je, ili doći na Drijenjak, ili dozvati Božidara Vučkovića (i o njemu će biti riječi) koji mu je previo ranu i onda ga na konju prebacio u Dobrače. Oko ove epizode nije nikad ”dizao prašinu”. Trebalo je ponovo hoditi istim drumom, trebalo je zacjeljivati ratne rane, trebalo je izgrađivati zemlju. Znam za nekoliko slučajeva kad su žene imale problema sa nasljedstvom muževe penzije. Valjda se u prvoj Jugoslaviji nisu uvijek vjenčavali kod matičara već samo pred kadijom ili kako je to već moglo ići. Onda je Ramin iskaz bio dovoljan da se to reguliše. I na kraju, dvadeset godina nakon pohvale teritorijalne odbrane, u septembru 1992. godine, kad je počelo konačno uništenje posljednjih sela na sočičkom kraju, Ramo Bajraktarević je poginuo od prve granate koja je pala na njegove Dobrače 18. septembra, mada mu je (neki) Radović garantovao sigurnost, ali su sad bila neka druga vremena. Sad nije bilo ravnoteže straha kao pedeset godina ranije a ni partizanima se nije moglo nadati. Dan ili dva kasnije selo je spaljeno. Poznavao sam Ramagu i dobro se sjećam prvog i posljednjeg rukovanja s njim. Prvi put je to bilo na svadbi njegovog najmlađeg sina Taiba negdje sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka.. Tad je bio običaj da uveče bude sijelo a narednog dana, rano ujutro je bila pješačka trka sa tri nagrade: košulja, peškir i maramica (onda se to još nerijetko zvalo ”rubac”). Tad sam, kao mlad student, pobijedio tu trku, ili ”uteko” kako se to onda govorilo. Profurao sam štapove na kojima su nagrade visile ne uzevši nijednu. Još dobro zadihanom, prilazi mi Ramaga s košuljom u jednoj ruci dok mi je drugom čestitao. Osjetioo sam tad izvjesnu dozu stida. Posljednji put sam se rukovao s njim krajem osamdesetih godina. U Batovu smo čekali autobus za Sarajevo. On je pratio nekog od svojih. Tad su bili na vrhuncu mitinzi Miloševićevih hordi. Vidno uznemiren me pitao na što će ovo izaći. Odgovorio sam “ da bog da na dobro, Ramaga”.

Selo Dobrače


20.9.14.

Sočički kraj - uvod

Reakcije: 
autor: Velija Palo


Kad u životu prođu faze obrazovanja, odgoja djece, ganjanja karijere, i kad se, povrh svega, živi nekoliko hiljada kilometara od rodnog doma, onda misli počinju tegliti nazad u mladost, u djetinjstvo u zavičaj. I redovno se bude ljut sam na sebe, što se u ono vrijeme nije pokazao interes i znatiželja za saznanjem više o zavičaju, njegovoj istoriji, stanovništvu. A od tadašnjih starih osoba se moglo saznati dosta. Zadnjih četiri-pet godina sam se počeo tim baviti, sa različitim intenzitetom, zavisno od raspoloživog vremena, mogućnosti kontakta sa osobama koje bi mogle nešto znati, roviti po različitim arhivama, da bih saznao nešto više o istorijatu sočičkog kraja i njegovog stanovništva. Za one koji ne znaju, da kažem da se radi o najzapadnijem dijelu rogatičke opštine, nekih oko 70 km².
To je kraj od Vragolova na istoku, do Mahale, Vrlazja i Gosine na zapadu, od rijeke Prače na jugu do Vrbarja, Zagajeva, Obrtića, Hrabra, Grivaca na sjeveru. To je oblast kojom sam se ja bavio, međutim moguće je da je starom sočičkom džematu pripadalo još nekoliko sela, kao Karačići, Borovsko i možda Ferizovići. Vrlo rado bih znao više i o ovim selima i njihovom stanovništvu. (Nadam se da čitaoci tu mogu pomoći). Osim što nisam nikad bio u tim selima, nisam ni poznavao nikog od njihovih žitelja. Stari sočički džemat datira negdje od 1640. godine, a od tada do danas, ili bolje reći do rata 1992. godine, se njegovo stanovništvo izmijenilo nekoliko puta. Međutim, ako ima zainteresovanih onda možemo zajednički pokušati dopunjavati mozaik kraja. To sam u nekim slučajevima već činio. Generacije, čije djetinjstvo nije vezano za rodni kraj roditelja već postaju punoljetne. Ovim putem činim koliko mogu, da saznaju bar nešto o zavičaju svojih roditelja.



Da sam tačno znao koliki je to posao, vjerovatno ne bih ni počinjao. Odakle početi? Šta tražiti i gdje? Bez ikakva predznanja i bez poznavanja ijednog čovjeka kome je istorija struka. Malo mi je izgledalo čudno kad prof.dr. Kurtović reče: ”Velija, samo se potrudi da poslije 30 godina rada na tome, nekom preneseš rezultate, da može nastaviti. Vremenom sam se uvjerio da je stopostotno u pravu i da zna o čemu govori. Bez obzira što je sočički kraj, geografski i istorijski gledano, samo jedno mikro područje u kom se ništa nije posebno dešavalo, ipak bi čitav tim imao posla. Mnogo je prezimena o kojima se može saznati ponešto, tamo gdje ima interesovanja. Moram priznati da ga uvijek nije bilo. Do pisanih tragova je bilo vrlo teško doći. U proteklim ratovima je stradalo sigurno dosta vrijedne građe u Rogatici, ali i u Sarajevu jer je Orijentalni institut izgorio u maju 1992. godine a u njemu i sidžili rogatičkog kadije. Iz njih bi se moglo dosta toga “odmotati”. Kontaktirao sam i dosta profesora istoričara i od njih dobio neke upute, gdje i šta tražiti. Posebno je dr. Husnija Kamberović, direktor istorijskog instituta, bio brz u odgovorima, na čemu sam mu posebno zahvalan. Od njega sam dobio inspiraciju za još jedan projekat ako kad vrijeme i okolnosti dozvole. Već 40 godina se zamaram sa voltima i amperima, možda i zbog toga što nisam volio istoriju. A kad čovjek postane svjedokom istorije onda se uvjeri da je tačna ona stara (moguće rimska) izreka da je istorija učiteljica života. Trebalo je čitati mnogo istorijske literature i opet nikad dosta. Uzgred da pomenem da sam pročitao oko 30 hiljada stranica istorijske literature. Prvo je trebalo steći predstavu koliko je to moguće, o tome kako su se događaji odvijali u pojedinim istorijskim fazama, a usput bi se ”uhvatilo” i neko zrnce podataka koji mogu biti relevantni za oblast koja je predmet mog interesovanja. Radi boljeg razumijevanja prilika ponekad dajem i malo širi prikaz, znači i šire od sočičkog kraja. Možda bude ponešto i izvan sočičkog kraja, koje su mi usput došle u ruke. Vrlo rano sam stupio u kontakt sa gospodinom Mirsadom Durmiševićem. Saradnja je bila izuzetna od prvog dana, nesebično smo izmjenjivali mišljenja i informacije, čitavo ovo vrijeme. I kad bih malo pokleknuo, on me bodrio da nastavim. 

Od literature mi je najveći input dao ”Popis ćifluka …” od dr. Avde Sućeske. A u najnovijoj monografiji Rogatice o njemu su napisana dva i po reda teksta. I brojem – 2,5 reda uz jednu minijaturnu fotografiju. Koristio sam i oba izdanja Čobovićeve monografije o Sočicama, naviše dio o pravoslavnim prezimenima. U istorijskom dijelu je dosta neslaganja s njim. Rekao bih da pripada školi ”spisatelja” pravoslavne crkve. I činjenica da je objavio knjigu guslarskih pjesama iz ”otadžbinskog rata” dovoljno govori. Nešto malo materijala sam dobio iz Beča. Možda se tamo može još ponešto naći ali je to vrlo teško i skupo. Pošto mi nije cilj nivo nekog naučnog djela, neću se libiti dati i lično mišljenje o dešavanjima ili osobama koje sam poznavao. Neću se držati ni nekog hronološkog reda već kako se kad prilagodi koja tematika ili dio iste. I upravo će u narednom nastavku biti riječi, o možda najviše respektovanom čovjeku na sočičkom kraju.

19.8.14.

Husejin-begova (Arnautovića-Arnaudija) džamija

Reakcije: 
autor: Rogatica - BiH

Nalazila se na desnoj obali Rakitnice i predstavlja prvu džamiju i mahalu na ovoj strani naselja. Podigao ju je oko 1558. godine Husejin-beg, sin Ilijasa i  Hafize, kako se to vidi iz njegove zakladnice (vakufname).  Žena Huseinbegova zvala se Hatidža sa kojom je imao kćerku Aišu (umrla prije 1558.godine). Džamija je bila masivno zdanje sa lijepom  i vitkom kamenom munarom sa lijepo izvedenim stalaktitima ispod šerefe, što se rijetko nalazi u Bosni. Njezin graditelj je neki mimar Jusuf, potpisan među svjedocima Husen-begove vakufname.
Dobrotvor Husejin-beg je osim džamije izgradio  je mekteb i vodovod i za njihovo održavanje ostavio: hamam, karavan-saraj, jedanaest dućana (H.Kreševljaković piše 21 dućan), tabhanu (kožaru) na Topliku, tri mlina i stupu za valjanje sukna. Osim toga, uvakufio je gotovinu od 77.430 srebrenih akči, njegova žena Hatidža 15.016 akči, a njena sestra Muhri hanuma 3.000 akči, i odredio da se ovaj novac daje poslovnim ljudima uz 10% kamate.  Husejin-begova vakufnama se danas nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (ranije u Vakufskoj direkciji pod brojem 534) u Sarajevu gdje se nalazi i originalan projekat ove džamije.


Husejinbega narod je  nazivao Arnautovićem (u vakufnami ovo ime se ne spominje) po čemu je i njegova džamija u narodu dobila ime Arnautovića ili Arnaudija džamija. Nakon uvakufljenja Huseinbeg se povukao na svoje imanje u Vrhbarje gdje je i umro.
Džamija je temeljito obnovljena 1938. g. pri čemu joj je izmijenjen izgled. Munara je originalni element one prve džamije. Na ulazu nema trijema nego zatvoren prostor; prozori su dobili novi oblik, pokrivena je crijepom, dok je unutrašnji prostor smanjen. Nakon Drugog svjetskog rata džamija je adaptirana. U sklopu džamije je izgrađena gasulhana, prostorije za kupanje i spremanje mejta, a u dvorištu je izgrađena fontana gdje se mogao uzeti abdest. Imala je mahfil-odnosno galeriju u džamiji gdje obično klanjaju žene. U dvorištu džamije je bilo nekoliko starih mezareva sa nišanima starih nekoliko stotina godina.








Džamija je  porušena tokom agresije 1992. godine. Mjesto gdje je nekad bila  džamija danas je poravnato i obraslo u korov, nema tragova o postojanju ove predivne džamije. Pripreme za obnovu džamije su u toku.







22.7.14.

Avdo Palić

Reakcije: 

Avdo Palić (4.4.1958 - 5.9.1995?) je bio pukovnik Armije Bosne i Hercegovine i glavno komandujući odbrane Žepe  tokom  agresije na Bosnu i Hercegovinu. Palić je zarobljen i ubijen nakon pada Žepe 1995. godine. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine ali nisu bili identificirani do auvgusta 2009. godine.
Avdo Palić rođen u mjestu Krivača kod Han Pijeska. Tokom studija u Sarajevu  upoznao je svoju suprugu Esmu iz Žepe . Prije rata žive u Vlasenici  gdje Avdo zaposlen kao nastavnik u lokalnoj srednjoj školi. Za bajram 1992. godine Avdo i Esma putuju u Žepu u posjetu rodbini. U međuvremenu Avdin otac Murat je preminuo od srčanog udara nakon protjeravanja iz Krivače na putu za Srebrenicu.
U međuvremenu počinje agresija na BiH. Avdo Palić ostaje u Žepi  i organizuje otpor agresoru. Slijedeće tri i po godine branioci Žepe pružaju žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju. Tokom rata Avdo i Esma su se vjenčali. Esma je rodila dvije kćerke, Semru i Nejru.
Na pregovorima o evakuaciji civila iz tzv. zaštićene zone Žepa 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, zajedno s Palićem, kukavički su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe. Njihova tijela ranije su identificirana i ukopana u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu. Palić je iz Žepe odveden 4. avgusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović.



Upravo se taj datum, 5. septembar smatra danom kada je ubijen, iako lokacija na kojoj se to dogodilo nije poznata. Prema nalazima, odnosno na osnovu posmrtnih ostataka Palića, zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Pretpostavlja se da mu je pucano s leđa.
Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava. Potraga za kostima je trajala 14 godina. Masovnu grobnicu u Vragolovima 2001. godine otkrio je Jusuf Karahmet, nekoliko mjeseci nakon što se vratio svojoj kući. Ekshumacija je obavljena 3. novembra iste godine. Ekshumirano je devet kompletnih tijela, a dvije lobanje nađene su nekoliko metara van grobnice. U Palićevom slučaju uzorak nije bio "genetski dovoljno dobar", zato je pri prvom podudaranju s uzorcima krvi u ICMP-jevoj bazi pokazana podudarnost s Palićevom sestrom i djecom u svega 22 posto. Nakon neuspješne DNK analize Palić je ukopan na mezarja u Visokom, pod oznakom NN. Druga analiza DNK je obavljena u avgustu 2009. godine i sa preciznošću od 99,99 posto dokazuje da je riječ o skeletnim ostacima Avde Palića.
Moralni lik heroja Avde Palića najbolje se vidi iz njegove humane i posljednje životne odluke o spašavanju naroda Žepe: "Dužan sam otići na pregovore ratnim zločincima po cijenu da izgubim sopstveni život ako ću pri tome spasiti i jedno dijete".