12. 05. 2019.

Blagoslov roditeljski


Blagoslov.
BOŠNJAK 1907
Napisao: Mirhab.

Akšam je. — Vani kiša pljušti, sijeva i grmi kao da se nebo rastavilo, kao da iz njega voda i vatra sipa na crnu, tamom zastrtu, zemlju. Nigdje ni jednog glasa! Tišina... ^sve zaspalo... sve ušutjelo i zanijemilo pred silnim gradom, pred žestokim i brzim svjetlom munje, iza koje silno, jako zagrmi i zatutnji, kao da će još ove noći odzvoniti čovječanstvu... kao da do­lazi sudnji danak... dan, kad svak’ svoje grijehe pred najvišim sudijom otkriva i kazuje.
Potoci nabujali; krše, lome i nose drvlje i ka­menje, dok se Drina na njihovu toliku riku i bijes smješi i prkosi im svojim još bistrim valovima, koji se poput pećina nadignu i onda ruše u dubine... u bezdanj i tad nastane gromovita huka i jeka, a do po sata već nestane za tri četiri metra njene obale, koju orijaški talasi zapljusnu.Na desnoj se strani rijeke Drine iz omalene kuće, koja odmah uz cestu stoji, vidjelo nešto malo svjetla, koje bi se dok bi svjetlica prestala — poka­zalo i svoje sićušne zrake tamo po valovima prosipalo.
U prizemnoj sobi, koja je do polovice zemljanog poda droljom zastrta — sjela stara žena Derviša sa svoje troje djece i nešto šaptala.. učila, bojeći se svaki čas toga strašnog nevremena, koje vani bjesni. Lice joj je staračko, svo od bora isprepleteno; vidjelo se, da jeprevalila pedesetu. Na desnoj strani uz majčino koljena legla djevojčica, dok su dvojica muškaraca zarinuli svoja lica u majčino krilo, da ne. vide grozote i urli­kanja groma pod mračnim nebom.
»Majko, gladan sam« — prošapta lagano Ibro, komu je moglo biti desetak godina.
»Sad će, sine, otac doći,« — reče Derviša i scijediše joj se dvije krupne suze niz staračko lice.
»I ja sam gladan« — Alija će, komu je moglo biti pet do šest godina.
Derviša na to bolno uzdahnu. »Sad... sad, strpite se malo, djeco moja; sad... eto dok otacr dogje« i prigrli ih majka oboje, privuče ili bliže grudima, kao da bi im rada makar svojim zagrljajem glad utišati.
»A gdje je otac?« — opet će Ibro, gledajući njeno okvašeno lice.
»Ne znam, ali doćiće.. doći« - odgovori ona
»A vidiš kako kiša pada; on ne može doći majko, nego daj, da večeramo« — reći će Ibro gledajući na sve strane, ima li štogod od jela; Ali njegovi oči ne vidješe ništa, do li golih zidova i ona krpa po duvaru.
»Pa zar ništa nema je l’ ? — tužno će on jednako gledajući po sobi.
»Biće, ako Bog da, Ibrahime, samo da oca pri­čekamo.«
To ona reče dosta blago, j dosta sažaljno, spomemenuvši Boga, jer njemu se ima sve zahvaliti, od njega se sve može dobiti. Pa i starica, kao prava Muslimanka, držala se vazda toga. Ona ne bi ništa počela ii uradila, a da ne bi stvoriteljeve ime spome­nula i njega u pomoć pozvala.
»Hljeba, majko, boli me trbuh« — zajeca Alija i poče ju milovati... poče se oko nje verati, a njeno se srce tim riječima još više napuni boli... i uzdahnu starica, te svojim iznemoglim rukama plačna oka pri­grli svoga milog sinčića.
»Nije još pečen« — promuca ona gledajući da kako bilo zavara svoju djecu. S tim se riječima izvi iz njezinih slabih grudi tužan uzdah, kao da će reći: »Nemamo ništa, majka va*s vara, al’ mora« a i same oči. pa gubice i cijeli izraz lica pokazivaše, da si mogao to kod izgovora sve pročitati... Samo djeca toga ne ražumjcše....
Na majčine se riječi oboje spusti na njeno krilo, kao da kane čekati, dok se hljeb ispeče a starica premišljala i osluškivala, da li se muž odkle čuje, da li ko dolazi od komšiluka, da ga po muža spremi, da djeci glad utiša. Ali nikog. Ta ko bi došao po tako ružnom vremenu Derviši — pa još takovoj sirotinji. No! Ti se naši ljudi kao da plaše siromaha: mjesto, da mu pomognu, da vide šta je s njime, da li je živ ili mrtav vole to vremena potrošili u birtiji i pare za piće dati. Ra nagje li se iko, ko pomože ovu sirotinju? pitaće kogod! Ne! A čija je to kuća, gdje se samo »hljeba, hljeba« traži, a ne mesa i slatka?
To je veoma siromašna kuća, kako se može rijetko naći. Nekad je stari Junuzaga — čovjek -osred­njeg stasa, smegje kose i duboko upalog lica — bio dosta bogat, ali mu Drina postepeno svo njegovo bo­gatstvo, svo imanje strpa u svoj nezasitni zalogaj. On je radio najviše japijom, koju bi Drinom spremao i preprodavao, ali eto prije jedanaest godina osiromaši, a osobito onda, kada se Drina 10. novembra 1896. izli iz svoga korita i uze u zagrljaj gotovo pol varoša V. pa i Junuzaginu japiju i kuću i sve što je imao, te tako ostade kao suha grana bez ičega. Jučer eto bijaše trgovac, a danas?... Danas nadničar i ubogi siromah, koji u jelu i odijelu štedeći sagradi nešto prizemne kućice uz cestu.
»Vaj majko« — viknu Alija i pripi se kao pijajavica uz majku... a grmljavina se — pošto grom puče — čula i gubila postepeno tamo iza »Butkovih stijena.« »Ne plači! Uči samo!« tješaše ga Derviša, njene usne šaptahu molitvu za spas svoje djece od nevremena i oluje.Ona bi čas ustala na prozor, da vidi ide li Ju- nuzaga, ali nikada ne bi ništa vidjela osim svjetlice munje i velikog pljuska kiše. Bijaše je spopao strah, da ne bi otkle voda nahrupila preko praga kućnog, a ujedno strah i bojaz, da joj se djeci što ne dogodi, jer već dugo nijesu ništa jeli.Tek iza jacije spusti se starica sa svojom djecom na tvrdu postelju, jer bijaše uvidjela, da joj muž ne će doći osobito kad je baš oko jacije još više kišilo.U sobi je jošte tinjalo slabo svjetlo i bacalo svoje blijede zrake po blijedim licima uboge sirote... a tihi glasovi se jošte neko vrijeme čuli: »Hljeba, majko, hljeba, gladni smo!«
Baš se pred sami sabah počelo pomalo vedriti; oblaci raskomadani prelijetali nebesku polukuglu gu­beći se tamo za brda i iščezavajući u neizmjernoj udaljenosti.
Rzava, mutna kao od same ilovače, izlila se iz svoga korita već oko jacije i zaprijetila mnogome svojim bijesom. Tu se na sve strane cijelu noć isprt- Ijavalo iz kuća, koje su bile blizu rijeke, te je bilo kuća, gdje su po dvije-tri obitelji nekoliko večeri za­jedno obitavale. Te iste večeri nekako u samu jaciju čula se jaka pucnjava i onda nešto zapuca kao urne­besni gromovi, a glas se raznese po cijeloj varoši: Rzava odnijela most.
Ranom zorom stajao je na nekom brežuljku, koji gleda ravno prema Junuzovoj kući i tamošnjoj oko­lici, jedan čovjek u gaćama i poderanoj košulji na ramenima. Bio je to glavom Junuz. Stoo na brežuljak i gleda... motri na drugu stranu. U tom je pogledu nepomičan poput mumije, samo suze i bolni starački uzdisaji za djecom i ženom pokazivahu, da je u životu i ako je još nepomičan stajao i zurio tamo, da bugledao svoje koje dijete i time ublažio boli svoga srca, koje jedino za djecu i ženu kuca... za njihov spas i sreću.
Pa zašto on nije sinoć otišao svojoj kući prije, nego što se je most srušio i tako odvojio ih jedno od drugog? — pitoće možda štovani čitaoci. Lahko ćeš pogoditi, dragi čitaoče, kad znaš, da je on bio siromah... ubogi siromah..., a kod kuće žena i troje još nejake djece. Takav je čovjek prinužden na svaki posao od ranog sabaha, pa do kasno u večer raditi i to za mali, vrlo mali novac.
Eto tako je radio i naš Junuz kod gazde N. dnevno po krunu i još bi morao iza ahšama ostati, da mu kod kuće drva razbije, vode donese i kravu napoji. To je siromah Junuz morao sve podnositi, jer »kruha... kruha« išću djeca, a zarada a drugom mjestu slaba. Svaki ovdje kod nas voli uzeti stranog radnika pa i za 3—4 K, nego našeg za dvije.Ove noći Mara, žena gazde N., zabavi Junuza, da joj pomogne haljine po »ganjku« prostrijeti i drva iscijepati.
— »Ovo ćeš malo kruha ponijeti djeci« tako mu reče i pruži mu jedan omaleni uzlić. On se brzo spremi i pogje da svojoj djeci makar kruhom glad utiša; bio je vas veseo i zadovoljan, ali se brzo povrati, kad vidje, što se s mostom dogodilo i upravi u kahvu svoga još od mladosti najboljeg prijatelja Saliha, gdje je prenoćio.
Dakle saznađosmo, zašto nije Junuz došao kući, ' ijer kadgod bi otišao od Mare, a ne bi krave napojio I vode donio, te drva iscijepao, odbio bi mu gazda koji desetak, a njemu bogme kao siromahu jazuk
Junuz je sve do podne stajao na obali i motrio tamo prema svojoj strani, prema malenoj, ali najdražoj kućici, gdje mu počiva sreća i blago., i sve što jošte na ovom svijetu ima. Strašne ga misli obuzele, jer je znao, da brašna nema ni trunke, a hljeba ni korice. Kako je njegov pogled bio tužan kao da stoji nad gro­bom oca ili majke, prijatelja ili druga i cijedi suze niza borama obsuto lice.., drhće poput tananog pruta na vodi, a kroz tanko poderano odijelo prodiru kišne kapljice iz nešto malo naoblačenog neba. — Da li su živi? lagano prošapta i skupi se, pograbi za košulju i kao da će sad svući se i rinuti u te bijesne valove, da spasi djecu i ženu od gladi, da ih bar korom kruha okrijepi, što mu je Mara dala.
Pred samo podne sastaviše ljudi, na jauk i viku djece i siromaha, od nekoliko balvana neku vrst »skele« za prevažanje, te tako se i Junuz vas potresen od veselja, što će svojoj djeci i ženi pomoći preveze i upravi brzim koračajima kući.
»Otac ide« — vrisnu Ibro i brzo uleti u sobu, da materi kaže, a onda upravi pred svoga najmilijeg oca.
»Nosiš li hljeba? Gladni smo« — Ibro će leteći u susret ocu. U to se na vratima i Derviša pojavi sva blijeda u licu od nesanice i jauka djece za kruhom.
»Zar si u životu«, — prošapta ona tiho, da ju je Junuz jedva čuo i spusti svoju ruku na njegovo rame.
»Jeste li svi zdravi« — kao kroz plać će Junuz »kako su djeca? Je li živa moja mala Ajiša?«
»Sve je dobro« — ona će i unigjoše u sobu.
»Babo, ja te poželio! Jesi li donio hljeba?« — mali će Alija dižući se i idući krilu očevu.Junuzu se scijediše dvije suze niz lice, a neka mu tugaljiva boja obavi pogled, koji mu dosad bijaše radio ili ne radio uvijek vedar i bistar.
»Jesam« — reče Juuuz i ogrli svoga sinčića Aliju, dok Ibro kao malo odskočio, obavijaše ruke oko očeva vrata.
»Jeste li što jeli?« — upita Dervišu Junuz.
»Ništa. Već se Ajiša eno izgubila od gladi., pla­kala je, plakala isvu noć, pa se više i prošla i eto je gdje spava.«
Junuz na to uzdahnu, bolno uzdahnu, pogleda na ono mjesto gdje Ajiša spavaše i opet proli suze, a onda prigje i lagano poljubi svoju kćerku. Ona se ipak ne probudi...
»A što nisi sinoć došao?« — upita ga Derviša.
»Svrati me Mara i dok kod nje razbili drva, ha­ljine prostrijeli i krave napojih, bijaše već jacija. E Bog zna šta će se dogoditi! Ona mi dade ovo malo hljeba, da vam ponesem. Ja sam se veselio, noseći barem ovo komadića hljeba, jer sam znao, da nemate ni mrvice — ali kad dogjoh mostu, opazih, da ga nema i tako se povratim natrag; to je sve, zašto nisam došao« to on progovori i još nešto htjede, ali ga presiječe Alija: »De nam daj hljeba, kad si donio!«
U isto se vrijeme probudi i Ajiša, te će preki- dajućim glasom: »hljeba, babo, ja...gla...dna«
Junuz se na te riječi gušio u plaču i odvezav uzlić, dijelio im hljeba i sira, što ga je idući kući kupio…, te im tako ublaživao bolove od gladi... al’ ne »halvom« i »baklavom« nego korama kruha, koji su djeca pohlepno grabili i jeli sa zadovoljstvom, dok je Junuz lijevao suze zajedno sa Dervišom, gledajuć, da će skoro ostaviti u velikoj bijedi i siromaštvu to svoje jedino uzdanje, jedinu sreću i razgovor u bijedi...
—Junuz dade Ibru odmah do godinu dana na kundurdžiluk, dok Aliju poslije dvije godine dade brijaču na zanat, te tako obojica za kratko vrijeme izučiše zanat i počeše raditi iz dana u dan, sve bolje.
Oni postaše sretni jer ostaše uz svog oca i majku kao vjerni i pošteni sinovi. Kako stekoše i dobiše zanat u ruke nijesu dali nikada, da im se roditelji bud’ čim bilo napate, nego bi ih pomagali i još savjete od njih primali za budući život.
Mjesto ove kućice sagradiše novu na dva boja kuću, kupiše vrt i kravu, te se svim opskrbiše, samo da im roditelji prožive svoje zadnje dane u rahatluku i zadovoljstvu, jer su se sjećali vazda one noći, kad su vikali: »hljeba, majko... hljeba gladni smo!«.
Prije nekoliko mjeseci preminu i Junuz. i Derviša, ostavivši svojoj djeci nezaboravan spomen, koji je najljepši i najuzvišeniji — a to je »blagoslov roditeljski«…

08. 05. 2019.

JEDNA NEZABORAVNA NOĆ I JEDAN ČOVJEK U NJOJ


JEDNA NEZABORAVNA NOĆ I JEDAN ČOVJEK U NJOJ
Glasnik Islamske zajednice - 1965
 Salih Kulovac, učenik

Tiha, mjesečinom obasjana noć, noć bez šumova i dnevne užurbanosti. Laganim korakom prolazim toliko poznatim stazama iz djetinjstva. Bezbrojne su uspomene koje se nižu jedna za drugom. Ah, kako je divno provoditi dane u ovom mjestu daleko od knjige, škole, profesora...
Ali ni tišina ne traje vječno. Sa visokog minareta odjeknuo je čarobni glas muezina, glas pun vjernosti i odanosti prema Svemogućem, glas koji odjekuje blago i toplo u srcima koja vjeruju.
Tihim korakom krenuo sam do vode. I njen šum se stapa s muezinovim glasom dajući mu posebnu boju.Ušao sam u prostranu, okićenu i uređenu džamiju. Stotine nas okrenulo se ka svetom mjestu, otvorilo srce i dušu Svemogućem.
Lejle-i-kader, divna noć, noć kada se Božijem Milosniku prvi put javio Svemogući suretom ”Ikre”.
Poslije klanjanja namaza i teravije održan je lijep i prigodan vazu-nasihat, koji je obuhvatio niz tumačenja kur'anskih ajeta i hadisi šerifa, o radu i dužnostima pravog muslimana prema Islamu i zajednici, o značaju sure ”Ikre”, o velikom značaju pismenosti i pohađanju vjerske obuke, higijeni, lijepom ponašanju i alkoholu.
Iza vazu-nasihata pristupilo se učenju mevludi-šerifa koji je nadopunio utiske ovog jednog od najboljih časova moga života.
Kome dugujemo zahvalnost na ovoj velikoj usluzi koju on čini? Ne, ne postoji dovoljno riječi kojima bi se mogla izraziti zahvalnost tom čovjeku. Prije 8 godina džamiju u Žepi posjećivalo je nekoliko desetina džematlija; trebala je da se zatvori džamija. Ali iznenada je došao on, i to u pravi čas. Osam godina se on stapao sa ovim mjestom u istočnoj Bosni, sa narodom i njegovim običajima. On je svojim predanim radom učinio mnogo za ovo mjesto. Džamija, koja je bila stara, oronula, prokišnjavala je. Ali on je krenuo naprijed tih i pun elana sa svojih 300 džematlija, i za dvije godine dana sinula je moderno uređena džamija, okićena i osvijetljena. Vrijeme nije stajalo, točak vremena se okretao, naše mjesto je vjekovima bilo odsječeno od svijeta, od napretka i kulture. Trebao je put... i onda mnogo radnih dana on je sa svojim džematlijama uzidao u nj. I mnoge druge korisne akcije nisu se mogle zamisliti bez njega.
Dvije stotine djece primilo je osnovno znanje potrebno muslimanima i muslimankama. Svaki čovjek ovog mjesta ponosan je na svog imama, i to ne samo mjesta njegova prebivališta i njegove okolice, nego i izvan granica njegova džemata.
Taj vrijedni čovjek je ALI ef. AHMETOVIĆ, imam iz Žepe.

06. 05. 2019.

Hasanu Čoliću srebreni nišan za zasluge sa krunom od Franje Josipa I


Bošnjak 1900 ,br. 15
Naši dopisi.
Rogatica, 4. aprila 1900 
Štovani gospodine uredniče!
Lijepo Vas molim da ovo par redaka uvrstite u naš cijenjeni list „Bošnjak”.
U mjesecu novembru prošle godine zapalila se je kuća Lazara Božića iz sela Kovanja kraj Rogatice. Kad se je u kući vatra porodila Lazar je bio otišo u Rogaticu na pazar, a njegova supruga otišla prati rublje na obližnjoj vodi, te nije u kući bilo nikoga osjem 14.-godišnje šćeri Lazareve i 1.-godišnjeg djeteta u bešici. Kad je vatra bila uzela veliki mah, sakupilo se je više žitelja (megju kojima bijaše ponajviše hrišćana) da vatru trnu. Mala 14.-godišnja šćerka Lazaneva pomagala je i vikala da je u sobi u bešici ostalo 1.-godišnje dijete, nu kako je vatra bila obuzela svu kuću, to se niko nije smijo od­važiti ni u sobu po nesretno dijete unići. U taj tren do­letio na mjesto požara Hasan čolić seljak iz sela Lepenice rogatičkog kotara, koji je bio pošo u Ragaticu na pazar, čim je Hasan saznao da ima u sobi 1. godišnje dijete, odmah je bez imalo razmišljanja uz najveću po­gibelj svoga života, uletio u zapaljenju kuću, te pograbio iz sobe dijete sa bešikom i iznio ga neozlijcgjena na polje, ne zadobivši srećom ni on nikakve ozljede. U kakvoj je pogibelji bilo to nevino djetešce najbolje se vidi od tuda, što se je i sama bešika, u kojoj je isto ležalo bila zapalila, i što se je zapaljeni tavan na onom istom mjestu, gdje je bešika stajala, prolomio u onaj čas, kad se hrabri i junačni Hasan sa djetetom bio na kućnim vratima. Za ovo junačko djelo Hasana Čolića, bio je isti nagragjen sa 50 kruna od visoke zemaljske vlade, a iza toga obasjala je rečenog Hasana i Previšnja milost Nje­gova Apostolskog Veličanstva cara i kralja Franje Josipa I. Naime Njegovo Veličanstvo car i kralj je Previšnjim riješenjem od 8. marta o. g. blagoizvoljelo najmilostivije podijeliti rečenom Hasanu Čoliću srebreni nišan za zasluge sa krunom. Predaja ovog Previšnjeg odlikovanja Hasanu Čoliću bila je dne 2. o. mj. u ponedjeljak. Predaju je izvršio naš obljubljeni kotarski prestojnik poglaviti gosp. A. pl. Draganić u prisustvu svega ovdašnjeg oficirskog zbora, svega činovništva i gradskog zastupstva sa obljubljenim našim gradonačelnikom g. H. Abmed begom Bukvicom na čelu. Kod predaje Previšnjeg odličja izgovorio je po­glaviti g. prestojnik prema Hasanu vrlo dirljiv i zanosan govor, koji sve prisutne ganuo. Izmegju ostalog reče g prestojnik Hasanu, da se je on prilikom spašavanja gore opisanog djeteta pokazao onako junačan, kako su se stari Bošnjaci pokazivali. G. prestojnik je svoj govor završio sa usklikom da Bog poživi Njegovo Apostolsko Veličanstvo cara i kralja Franju Josipa I., našto prisutni jednoglasno kliknuše trokratno „Živio !”
Pošto su se poklici smirili stupi naprijed naš dični gradonačelnik g. Hadži Ahmed beg Bukvica te se u ime Hasana Čolića zafali na ovom Previšnjem odlikovanju naglasivši, da svakom Muslimanu njegova vjera nalaže da pritječe u svakom slučaju u pomoć nevoljnome i ne­moćnome bez obzira na vjeroispovijesti. Na dalje je g. go­vornik naglasio, da sve prisutne Muslomane veseli što je junački čin Hasana Čolića našo priznanja i na Previšnjem mjestu, te ga je Njegovo Veličanstvo udostojilo Svojom Previšnjom milosti podarivši mu nišan, s kojim će se Hasan do svoje smrti dičiti i ponositi. G. govornik je završio svoj govor sa poklikom da Bog poživi Njegovo Apostolskog Veličanstva cara i kralja Franju Josipa I. na što su opet prisutni kliknuli tri puta „Živio!”
S ovim je ta rijetka megju nama svečanost završena te su se prisutni vesela srca razišli. Više ništa nego g. uredniče primite od mene bratski selam.

Nova medresa u Rogatici



Nova medresa u Rogatici.
Bošnjak-1901, broj 12


Na drugom mjestu našeg današnjeg broja donosimo “javnu zahvalu” , iz koje se vidi, da se je u kasabi Rogatici sagradila jedna nova medresa. Poznato je da je kasaba Rogatica od vajkada imala tu sreću, da pred svjema kasabama i varošima naša mile domovine prednjači u tome, što se tamo rodilo i odgajalo veliki broj alima i šeriatskih sudija, koji su širom nam mile domovine vršili kadinske dužnosti. U Rogatici se rodio i odgojio i onaj glasoviti učenjak Muhamedi-Refik ef. Hadžiabdić, koji je u svoje vrijeme postao Šejh ul Islamom. Ko još nije čuo, za bivšeg glasovitog muftiju dobrotvora merhum  Hadži Ahmed ef. Škaljića, koji je zbog svog visokog znanja, vrlo darežljive svoje ruke i nadasve milostivog svog srca bio steko neograničene simpatije svakoga, ko je maker za njegova dobročinstva čuo, bez razlike vjere i staleža. Napokon Rogatica je rodno mjesto i današnjeg načelnika glavnog grada Sarajeva i umirovljenog vrhovnog šeriatskog sudije, veleučenog gosp. H. Nezir ef. Škaljića, kao sadašnjeg I. vrhovnog šeriatskog sudije veleučenog gosp. Hadži Nuruddin ef. Hafizovića i nekoliko šeritskih sudija, koji po raznim mjestima naše domovine vrše kadinska zvanja. Može se reći da je stanovnicima kasabe Rogatice u krvi prirogjena hlepnja za naukom, a tome se dakako mora svaki Musliman upravo diviti. U Rogatici je do pred kratko vrijeme postojala jedna stara medresa, koja nije imala nikakve vakufe i prihode, ali u njoj je gore spomenutu  i neprežaljivi muftija merhum Hadži Ahmed ef. Škaljić sasvim besplatno ders kazivao, a osjetu toga i svoje siromašnije talibe o svom trošku izdržavao. Nakon smrti merhum H. mufti-efendije  je  u rečenoj medresi muderisku službu preuzeo merhunov sin Hadži Muhamed ef. Škaljić, gdje je po primjeru svoga neprežaljenog oca besplatno muderisku službu vršio a i talibe potpomagao. U vršenju muderiske službe je rečenog Hadži Muhamed ef. izdašno potpomagao i tamošnji kadiatski sudija vrlo zaslužni i od tamošnjeg stanovništva obljubljeni g. Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović. No zubom vremena je stara medresa došla u takvo stanje, da je bilo gotovo nemoguće da u istoj talibi više stanuju. Videći ovako trošno stanje rečene medrese, potaknu velezaslužni šeriatski sudija g. Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović miso, da bi bilo dobro pokušati sabrati dobrovoljnih priloga, da se mjesto stare sagradi jedna nova medresa. Ova plemenita misao rečenog dobrotvora naigje na  tako oduševljenje, da se u času i u krugu gdje je ista otkrivena upisalo u tu svrhu oko 2800 kruna. Videći ovakvo oduševljene rogatičkih gragjana, rečeni dobrotvor Muhamedi Nedžati ef. vruće lati posla te u prvom redu sastavi odbor, koji će se brinuti za sakupljanje priloga i za gradnju medrese.U odbor su stupila slijedeća gospoda: Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović šeriatski sudija, Hadži Ahmed beg Bukvica gradonačelnik, Hadži Muhamed ef. Škaljić muderis, Mulla  ef. Muftić mualim i hatib, Muhamed beg Pašić posjednik, Mujaga Jesenković posjednik i trgovac i Jakub aga Škaljić trgovac. Ovom odboru nije se trebalo dugo moriti, a da sakupi potrebnu svotu novca za izvedenje ovako plemenite namisli, jer čim se pronio glas da se u tu svrhu otvorio ianetefler odmah je i bogat i siromašan, stanovao on u kasabi ili u selu, pohrlio da u tako korisnu svrhu doprinese svoj darak, a što je još najpopularnije i lijep broj hanuma je u tu svrhu žrtvovale lijepe svotice novca, na čemu i mi s naše strane budi izrečena fala. U ovakve plemenite svrhe su pohitjeli da svoj dio doprinesu i oni dobrotvori, koji su istina rodom iz Rogatice, a koji već odavno stanuju u Sarajevu, a to su veleučeni i visokopoštovani  naš gradonačelnik g. Hadži. Nezir ef. Škaljić, vrhovni šeriatski sudija, g. Hadži Nuruddin ef. Hafizović i politički pristav g. Asim  ef. Škaljić, koji su darovali lijepe svote novca i stijem iskazali da svoje rodno mijesto ljube i za njegovim napredkom teže.Tako isto je u ovu plemenitu svrhu darovao lijepu svotu novca i čuveni dobrotvor  g. Ibrahim ef. Rašidkadić veleposjednik iz Goražda na čemu je stekao zafalnost rogatičkog elbi-Islama. Odbor videći ovoliko oduševljenje Muslimana, nije ni časa počasio, nego je odmah poduzeo korake da se gradnja što prije izvede. Najprija je ta želja saopćena vrlo obljubljenom i za narodnu prosvjetu odveć zauzetnom kotarskom predstojniku poglavitim gosp. Pl. Draganiću, koji je zamoljen, da kod visoke zemaljske vlade posreduje da se dozvoli besplatno siječenje potrebite japije u državnoj šumi, na što se je poglaviti gospodin sa najvećom pripravnošću toj molbi odazvao, te odboru izjavio da ga osobito veseli, što vidi da se mjesni Muslimani tako vruće zauzimaju za unaprijegjenjem prosvjete. Za vrlo kratko vrijeme je stigla od visoke zemaljske vlade besplatna dozvola, a megju tijem je odbor o nakani izvjestio i visoko vakufsko ravnateljstvo za Bosnu i Hercegovinu, koja je takogjer u ovu svrhu darovala lijepu svotu od 600 K. Iza toga je odmah radnja započeta, te se je pred prošli ramazan I svršila. Nova je medresa vrlo lijepo izragjena i sastoji se od 10 vrlo lijepih prostornih soba za stanovanje taliba, jedne dershane i ostalih nusgrednih prostorija sa dvorištem. Pod medresom su sa istočne strane vrlo lijepa i prostrana 4 dućana, koja već sad nose vrlo lijepe kirije. Kad je medresa bila dovršena, onda je priregjeno svečano otvaranje iste, koje je 15-tu noć šabani-šerifa sa velikim sjajem izvršeno. Nekoliko darežljivim otačbenika u Rogatici  darovalo je po neku svotu novca u svrhu priregjenja večere, koja se je dala pri otvaranju nove medrese. Večera se priredila za preko 100 pozvanih gostiju, megju kojima bijahu na prvom  mjestu poglaviti i uopće obljubljeni kotarski prestojnik pl. Draganić, mjesni vojni zapovjednik major g. Bodanski, upravitelj suda, sudbeni pristav g. Kunstovny i još drugih odličnika. Nova medresa biješe te večeri iskićena samnogobrojnim fenjerima i lampionima, te je krasno bila urešena. Na odregjeno vrijeme skupiše se pozvani gosti, te posjedoše odmah za gotove sofre. Kad se je večera svršila izgovorio je poglaviti g. kot. prestojnik vrlo krasnu i jezgrovitu besjedu, u kojoj je naglasio, da ga  osobito veseli, što muslimanski stanovnici grada Rogatice, koja je od vajkada na glasu kao gnijezdo učenih ljudi, ovako lijepo i stvarno  zasvjedočavaju, da i oni ljube prosvjetu i napredak islamske nauke, napomenuvši da za ovo djelo najviše fala ide neumornom i za narodnu dobrobit požrtvovanom gosp. Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović šeriatskom sudiji, te mu se na ovakvom sjajnom uspjehu i od srca zafaljuje i isto mu čestita. Iza ovog uze riječ spomenuti šeriatski sudija, te se poglavitom  gosp. kotarskom prestojniku srdačno zafali na ovako laskavim riječima i srdačnoj čestitki, naglasivši, da za ovo plemenito djelo nije u prvom redu njegova zasluga nego je to zasluga požrtvovanih darovatelja, koji su prilozima sasvim požrtvovano i oduševljeno  pritekli u pomoć, a da nije ovog bilo, svako nastojanje bi bilo uzaludno. Iza ovog je uzeo riječ podgradonačelnik ( budući je gradonačelnik zbog bolesti bio odsutan) g. Hadži Hasib beg Tanković, te se u ime svega elhi-Islama grada i kotare rogatičkog zafalio svjema onima, koji su bud kako doprinjeli, da se ova nova medresa ovako krasno i sasvim brzo podigne. Govornik se u svom govoru najsrdačnije zafalio visokoj zemaljskoj vladi i visokom vakufskom ravnateljstvu na pruženoj izdašnoj  potpori kao i poglavitom gosp. prestojniku na njegovom vrućem zauzimanju i nastojanju da se gradnja što prije i što  ljepše izvede. Iza toga je proučen Mevludi-šerif i tako je nova medresa svojoj svrsi predana.
Budući da novosagragjena medresa nema nikakvih prihodnih sredstava, to se je nastojanjem velezaslužnog kadije i predsjednika kotarskog vakufskog povjereništva i tome doskočilo. Naime sadašnji muderis  veleštovani Hadži Muhamed ef. Škaljić po primjeru svog oca merhum Hadži mufti efendije, dragovoljno pristao,  da će sasvim besplatno muderisku službu obavljati, na to je kot. vakufsko povjerenstvo u sporazumu sa drugim odličnim Muslimanima odlučilo, da za vrijeme od 5 godina svu kiriju od ona 4 dućana što su sagragjena pod medresom kao i sve što se ubere kroz 5 godina od sakupljenih kurbanskih koža, ulaže sad za sad u koji novčani zavod te i kamata od svega toga, da se uračunaju u taj fond. Nakon 5 godina, polovica prihoda od kirija i kurbanskih koža opet će se ulagati u taj fond, doćim druga polovica će se moći upotrebljavati za nagradu muderisu i potrebite popravke u medrese i dućana. Na taj način sakupljeni fond će moći kot. vakufsko povjerenstvo u sporazumu sa odličnicima uložiti i u nepokretnosti, ako bi se vidjelo, da će isto nositi veću korist. Eto marljivim radom i nastojanjem požrtvovanih rodoljuba , Rogatica ne samo što dobi vrlo krasnu medresu, koja je kasabi pravi ures, a tamošnjim Muslimanima dika i nada, nego se nagje puta i načina, da se istoj medresi osigura i njen opstanak, da joj se uspostavi capital, koji će je moći u svakom slučaju izdržavati. Zaista ovim djelom su tamošnji šeriatski sudija gosp. Muhamedi Nedžati ef. Bulbulović i gradonačelnik Hadži Ahmed beg Bukvica kao i svi odbornici i darovatelji stekli velike zasluge i njihova će imena ostati duboko usagjena u srcima zafalnih rogatičkih Muslimana. I mi s naše strane im se srdačno zafaljujemo i kličući im živjeli! Želimo da se i drugi naši rodoljubi i bogataši u ove požrtvovane dobrotvore ugledaju.