22.7.14.

Avdo Palić

Avdo Palić (4.4.1958 - 5.9.1995?) je bio pukovnik Armije Bosne i Hercegovine i glavno komandujući odbrane Žepe  tokom  agresije na Bosnu i Hercegovinu. Palić je zarobljen i ubijen nakon pada Žepe 1995. godine. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine ali nisu bili identificirani do auvgusta 2009. godine.
Avdo Palić rođen u mjestu Krivača kod Han Pijeska. Tokom studija u Sarajevu  upoznao je svoju suprugu Esmu iz Žepe . Prije rata žive u Vlasenici  gdje Avdo zaposlen kao nastavnik u lokalnoj srednjoj školi. Za bajram 1992. godine Avdo i Esma putuju u Žepu u posjetu rodbini. U međuvremenu Avdin otac Murat je preminuo od srčanog udara nakon protjeravanja iz Krivače na putu za Srebrenicu.
U međuvremenu počinje agresija na BiH. Avdo Palić ostaje u Žepi  i organizuje otpor agresoru. Slijedeće tri i po godine branioci Žepe pružaju žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju. Tokom rata Avdo i Esma su se vjenčali. Esma je rodila dvije kćerke, Semru i Nejru.
Na pregovorima o evakuaciji civila iz tzv. zaštićene zone Žepa 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, zajedno s Palićem, kukavički su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe. Njihova tijela ranije su identificirana i ukopana u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu. Palić je iz Žepe odveden 4. avgusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović.

Upravo se taj datum, 5. septembar smatra danom kada je ubijen, iako lokacija na kojoj se to dogodilo nije poznata. Prema nalazima, odnosno na osnovu posmrtnih ostataka Palića, zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Pretpostavlja se da mu je pucano s leđa.
Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava. Potraga za kostima je trajala 14 godina. Masovnu grobnicu u Vragolovima 2001. godine otkrio je Jusuf Karahmet, nekoliko mjeseci nakon što se vratio svojoj kući. Ekshumacija je obavljena 3. novembra iste godine. Ekshumirano je devet kompletnih tijela, a dvije lobanje nađene su nekoliko metara van grobnice. U Palićevom slučaju uzorak nije bio "genetski dovoljno dobar", zato je pri prvom podudaranju s uzorcima krvi u ICMP-jevoj bazi pokazana podudarnost s Palićevom sestrom i djecom u svega 22 posto. Nakon neuspješne DNK analize Palić je ukopan na mezarja u Visokom, pod oznakom NN. Druga analiza DNK je obavljena u avgustu 2009. godine i sa preciznošću od 99,99 posto dokazuje da je riječ o skeletnim ostacima Avde Palića.
 

21.7.14.

Zehra Alispahić-prva žena koja je doktorirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

Zehra Alispahić, (kćerka Sejde i Mujesire) rođena je 1965. godine u Rogatici. Osnovnu i srednju ekonomsku školu je završila u Rogatici. Godine 1984. pisala se na Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za orijentalne jezike i književnost. Diplomirala je u septembru 1988. godine. Od 1988. do 1998. godine radila je kao novinar u glasilima Preporod, Muslimanski glas i Ljiljan, te na Radiju Stari Grad. Postdiplomski studij je pohađala na Univerzitetu Muhammed Peti u Rabatu (Kraljevina Maroko), u periodu od 1998. do 2000. godine. Magistarsku tezu je odbranila 2000. Godine o temi „Metodika izučavanja arapskog jezika u srednjoškolskim obrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini“. Od 2001. do 2006. godine, radila je kao profesor arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, a od 2005. godine radi, najprije spoljni saradnik, kao asistent a potom i kao viši asistent na predmetu arapski jezik na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Bila je dugogodišnji urednik vjerskog programa Radija Federacije Bosne i Hercegovine, uređivale je i vodila autorske serijale na Radiju IZ „BIR“ i stručni je saradnik Televizije Bosne i Hercegovine. Članica je Sabora IZ u Bosni i Hercegovini, Redakcije Novog muallima, Udruženja ljubitelja arapskog jezika.
Aktivno govori arapski jezik a služi se ruskim, engleskim i turskim. Angažirana je u području organizovanja vjerskih i kulturnih aktivnosti u okvirima IZ Bosne i Hercegovine. Učestvovala je u radu značajnog broja domaćih i međunarodnih stručnih seminara iz oblasti arapskog jezika i islamske kulture i civlilizacije, religije, medija, ljudskih prava i pozicije žene u religiji. Autorica je nekoliko dokumentarnih filmova koji tretiraju teme iz oblasti islamske tradicije Bošnjaka.
 Dana 18. 6. 2014. godine na Fakultetu islamskih nauka magistrica Zehra Alispahić je uspješno odbranila doktorsku disertaciju o temi „Arapski prijedlozi i semantika glagola u Kur'anu“, pred komisijom u sastavu: dr. Mehmed Kico (mentor), dr. Mejra Softić, dr. Jusuf Ramić, dr. Enes Karić i dr. Amrudin Hajrić, postavši tako prva žena koja je doktorirala na na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.




Rogatička dovišta

Ajvatovica kroz djela učenjaka hanefijskog mezheba i u govoru bošnjačko-hercegovačkih alima (dio članka)
 Minber.ba
Piše: hfz. Dževad Gološ

Najpoznatije dovište u Bosni i Hercegovini je Ajvatovica, gdje su se sedmog ponedjeljka iza Jurjeva okupljali vjernici i historijski je utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil. Isto tako, vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogumila. Tako historijski izvori spominju Ajni-dedu, Šemsi-dedu, Suknen-dede itd.“

Poznati historičar, prof. Salih Jalimam, navodi da su večina dovišta zapravo zaostaviština bosanskih bogumila. A i prethodni reisu-l-ulema, Mustafa ef. Cerić, u jednom obraćanju i sam »priznaje« da je Ajvatovica bogumilsko naslijeđe i praksa čije obilježavanje su napustili katolici i hrišcani, i da su smo samo »mi« nastavili da njegujemo tu tradiciju. Nažalost!

Zapravo, „radi se o dovištima ili molitvištima, gdje su se obavljali određeni obredni postupci, prije svih molitve za kišu na grobljima bogumila. Istrajnim istraživanjima ustanovljeno je postojanje sljedećih lokaliteta: Preljubovići (dova se obavlja šeste nedjelje poslije Jurjeva), Turkovići (Knežina – dova se obavlja sedme nedjelje po Jurjevu), Miletine (dova se obavlja osme nedjelje po Jurjevu), Kruševci (dova se obavlja desete nedjelje po Jurjevu), Šaševci (dova se obavlja po Alidunu), Bakići (dova se obavlja sedme nedjelje po Jurjevu), Vrući (Ozren – dova se obavlja trece nedjelje po Jurjevu), Drinčići kod Nišica, (dova se obavlja jedanaeste nedjelje po Jurjevu), Petov do (Vratar – dova se obavlja odredeni dan po Jurjevu kada dugo nema kiše), Dumanjići kod Borike, Kurtino  groblje (Rogatica), Poljanici (Rogatica), Točlice, Gvozdevići. Treba znati da su dovišta i molitvišta u kozmologiji bosanskih bogumila zanimljiva i vrijedna veza bogumilstva i islama, što samo dalje usložnjava pitanje ovih veza.



Kako se prizivala  kiša

U Rogatici skupe 7000 kamenčića, koje hodže između sebe razdijele, kako bi na svaki kamenčić po tri puta proučili suru Ihlas te kišnu dovu. Zatim metnu sve kamenčiće u jednu vreću i polože ih na onakvo mjesto, gdje ne mogu doći u dodir sa nečistim stvarima, naime u bunar, u zemlju ili u džamiju.

Na Panjku kod sela Purtići,  lokalitet koji se zove „šehova džamija“ su Žepljaci išli da uče kišnu dovu kada bi bilo sušno ljeto. S koljena na koljeno se prenosi da se Žepljaci nikada sa tog mjesta nisu vratili kada bi išli da uče kišnu dovu a da ne pokisnu dok dođu kući.

9.7.14.

Sudžauddinova (Čaršijska) džamija u Rogatici



Sudžauddinova džamija je smještena u središtu rogatičke čaršije, pa je otuda među mještanima poznata kao  Čaršijska džamija. Sagrađena je u XVI vijeku (1576.g.) i zaostavština je vakifa i vojskovođe Šudžauddina, ali pobližih podataka o njemu nema. Čini se, da je ovaj dobrotvor bio savremenik Huseinbegov, a tradicija kaže da mu je bio zet. Po izradi i opremi veoma je slićna Arnautovića (Huseinbegovoj) džamiji. Imala je mahfil-odnosno galeriju u džamiji gdje obično klanjaju žene. Njen unutrašnji prostor iznosio je 10,75 X 9,40 metara i predstavlja čisti centralni tip bosanskih džamija. Džamija je zajedno sa čaršijom izgorjela 17.9.1914.godine prilikom ulaska (okupacije) crnogorske vojske u Rogaticu, a temeljno je obnovljena 1933 godine. Od stare zgrade su ostali zidovi i munara sa stalagtitnim ukrasima. 


O ovoj obnovi postojao je i natpis (tarih) iznad ulaza u džamiju. Natpis je isklesan u lijepom neshi pismu na kamenoj ploči od bijelog mermera uzidanoj nad ulazom u džamiju a sastavio ga je Mehmed ef. Handžić i glasi:
“Ova Šudžaudinova džamija, sagrađena prije tri stotine i pedeset godina, izgorjela je za svjetskoga rata, pa je u ime Allaha obnovila ehalija (stanovništvo) ovog mjesta hiljadu tri stotine i pedeset druge godine po Hidžri Vjerovjesnika.”



U sklopu džamije bila je i gasulhana, prostorija za kupanje i spremanje mejta. U dvorištu džamije je bio šadrvan gdje se mogao uzeti abdest i napiti hladne vode, nekoliko  nišana, a preko puta džamije i staro mezarje. Nakon Drugog svjetskog rata džamija je bila temeljito obnovljena i uređena.




Džamija je zapaljena i srušena 20.6.1992. godine, zajedno sa nišanima i mezarima, šadrvanom i zgradom islamske zajednice koja se nalazila  uz glavnu ulicu. Džamija je obnovljena zahvaljujući donaciji istanbulske općine Beledija, a 12.08.2007. godine svečeno otvorena i predata na upotrebu.





Uz džamiju je postojala i medresa od 1731. do 1914. Ne zna se ko joj je osnivač, ali se zna da je prvi muderis Medrese bio kadija hafiz Mehmed Omerefendić. Ležala je svojom dužom stranom prema čaršiji, i to do same Čaršijske džamije. Izgrađena je od polumasivnog materijala. U prizemlju medrese sa istočne strane, prema čaršiji bila su četiri velika dućana čija je kirija bila namjenjena za ulaganje u fond za održavanje medrese i druge namjene. A sa zapadna, u prizemlju; kuhinja, kupatilo, učionice i dvije sobe za učenike, dok su se na spratu nalazile dvije učionice i šest soba za učenike. Na gornjem spratu prostirala se drvena veranda prema čaršiji i sa bočnih strana. Odmah poslije okupacije 1878. godine zgrada je temeljno renovirana, a djelimično i adaptirana jer je  bila toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. Muhamed Škaljić, muderris u spomenutoj medresi od 1898. godine, u „Opisu medrese u Rogatici“ od 21.07.1921. godine, piše da je ovu medresu 1900. godine narod sagradio a da je ista već 1914. godine izgorjela. On piše da je škola tada imala osam učenika i služila za naobrazbu imama i hodža. Potpuno je izgorjela 1914.godine  zajedno sa džamijom i više nije obnavljana. Medresa u Rogatici je nakon 1930. godine prestala sa radom kao i mnoge druge medrese po manjim mjestima u BiH. Džamija i medresa su imale  vakufe.

U  sastavu vakufa Sudžauddinove džamije   je bio i  han koji je postojao sve do 1943. godine kada je izgorio. Nalazio u blizini džamije se uz samu ulicu čaršije. To je bila zgrada na sprat, paralelno sa ulicom i izgrađena od mješanog materijala. U han se ulazilo pravo s čaršije kroz veliku kapiju. Han je imao veliko dvorište za tovarenje i otovaranje robe. U zgradi do ulice u prizemlju su bili dućani, a na spratu sobe za putnike. Sa stražnje strane dvorišta, kao odvojen objekat, nalazila se štala za konje. Čini se da je han imao na spratu, prema ulici, verandu, kako navodi 1857. godine, ruski konzul Hilferding, navodeći da ga je sa verande tog hana dočekao i pozdravio rogatički mundir.

2.7.14.

Ostrvce Treskavac



 autor: Mirsad Durmišević



Treskavac je mala kamenita ada obraslo rijetkim listopadnim i četinarskim drvećem nastala formiranjem Perućačkog jezera (Drinskog jezera) na rijeci Drini  u blizini sela Slap (Žepa). Ovdje se rijeka Žapa ulijeva u Drinu, tačnije u Drinsko jezero. Tu se nalazio  čuveni most na Žepi ali je zbog izgradnje hidrocentrale Bajina Bašta i stvaranja akumulacionog jezera bio ugrožen njegov opstanak pa je 1966. godine demontiran i izmješten nekoliko kilometara uzvodno uz rijeku Žepu. Ostrvce ima mali improvizovani pristanište za brodice i čamce, a na sredini  ostrvca nalazi se manji objekat drvene konstrukcije sa stolom i klupama za kojim se može odmoriti i uživati u prelijepom krajoliku. Ovo je raj za oko, dušu, za puno srce. Ovo je  čarobno carstvo prirode, ljepota koje se ne možete  nagledati i kad je god gledate, nije bitno koje je godišnje doba, uvijek je magično, privlačno, novo u igri boja i sjenki. Na ostrvcu možete biti i usluženi i specijalitetima iz obližnjeg restorana čiji je vlasnik povratnik Nezim Cocalić. Uslužni domaćin će vam ponuditi i vožnju čamcem kroz kanjon Drine prema Višegradu.  Ljubitelj ribolova ovdje mogu, ako imaju pribor i pecati jer je Drinsko jezero bogato svim vrstama bijele ribe. Ako i ne upecate koju ribu, ni to nije problem; možete je kupiti u firmi „Ribarstvo Slap", čiji je vlasnik povratnik Muhamed Tabaković. Želite li prenoćiti, provesti noć kraj vode, odmah uz rijeku nalaze se bungalovi i vikend kućice za iznajmljivanje po pristupačnim cijenama. U fazi gradnje je i  hotel uz samu lijevu obalu jezera. 
Na mjestu gdje se sada nalazi ostrvce Treskavac, prije formiranja Drinskog jezera nalazio se Gornji  Buk (Gornji Slap). Buk se nalazio između dvije okomite stijene, manje “Žepe” sa lijeve i veće “Treskavca” sa desne strane. Drina je  između tih stijena bila jako sužena, širina je bila jedva 22 metra. Riječna matica išla je sasvim s desne strane pored  Treskavca. To je jedna okomita, na vrhu zaobljena stijena, podlokana odozdo tako da je činila utisak kao da pliva na vodi.  Gornji Buk je imao riječni pad  od 3,79 ‰  i pri visokom vodostaju  je bio vrlo opasan i neprelazan za splavove i čamce. Čim se izađe iz ovog  tjesnaca Drina se  naglo širila i dosezala širinu od 105 metara. Na pomenutom proširenju, sa lijeve strane, je bilo splavište i točilo, za spuštanje balvana iz šume za Trgovinsko-industrijsku banku u Beogradu.

Ova okomita stijena je sad potopljena jezerom i sad je to malo ostrvo Treskavac!
Slike nedvojbeno govore da je priroda netaknuta ali na slikama se i nemože vidjeti koliko je zapravo netaknuta. Ko nije vidio nemože ni zamisliti ljepotu ovog kraja, stoga, jedan od narednih vikenda vrijedi odvojiti za posjetu ovome kraju...Isplati se!










Most na rijeci Žepi - (stara lokacija mosta) 1965.g.


21.6.14.

Abdulah Jesenković

Abdulah Jesenković (15.07.1929 Rogatica - 15.02.1994 Sarajevo) bio je istaknuti privrednik i jedan od osnivača Izdavačko-Knjižarskog preduzeća „Svjetlost“ Sarajevo.
Rođen je u Rogatici u imućnoj trgovačkoj porodici. Nakon Drugog svjetskog rata preselio se u Sarajevo gdje je nastavio školovanje u srednjoj Ekonomskoj školi i kasnije diplomirao na Pravnom fakultetu. 1953. godine je postao urednik male izdavačke kuće „Džepna Knjiga“ te od 1955. godine njen glavni direktor. Krajem 1959. godine došlo je do integracije izdavačkih preduzeća „Džepna Knjiga“ i „Svjetlost“. Novonastalo preduzeće je od 1. januara 1960. godine nosilo naziv „Izdavačko knjižarsko preduzeće Svjetlost Sarajevo“. Abdulah Jesenković je tada izabran za zamjenika glavnog direktora. Abdulah Jesenković bio je generalni direktor sarajevske IP „Svjetlosti“ u dva mandata i to od 1972-1981 godine. Izuzetna je njegova uloga u politici poslovanja i ekspanziji ove izdavačke kuće, koja je 1973. godine u centru Sarajeva otvorila vlastitu, tada najmoderniju poslovnu zgradu na Balkanu i važila već od 1977. godine kao „prva“ izdavačka kuća bivše Jugoslavije, kako po broju objavljenih naslova tako i po broju zaposlenih. Ovu poziciju IP „Svjetlost“ je zadržalo sve do 1985. godine. Abdulah Jesenković je najveći dio svoje poslovne karijere (31 godinu), proveo u IP „Svjetlosti“ i bio istovremeno angažovan u mnogim drugim društvenim asocijacijama kao što su:
  • Član Upravnog odbora Republičkog fonda za unapređenje izdavačke djelatnosti (01.06.1960 – 01.06.1964)
  • Član Savjeta za kulturu Gradskog vijeća Sarajevo (1963 – 1965)
  • Član Savjeta za privredu Gradskog vijeća Sarajevo (1971 – 1973)
  • Član Skupštine Privredne Komore BiH, Sarajevo (1973 – 1975)
  • Član Savjeta za grafičku i novinsko – izdavačku djelatnost SFRJ
  • Predsjednik Udruženja izdavača i knjižara Jugoslavije (1973 – 1980)
  • Predsjednik Skupštine Općine Centar Sarajevo (1982 – 1983)
  • Član Finansijske komisije Organizacionog komiteta XIV Zimskih Olimpijskih igara, ZOI Sarajevo 1984
 Priznanja
  • Orden rada sa zlatnim vijencem 1966. godine
  • Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva1971. godine (Grupna nagrada zajedno sa Vladimirom Knorom i Slavkom Bilobrkom)
  • Dvadesetsedmojulska nagrada Republike SRBiH 1978. godine
  • „Povelja knjige“, posebno priznanje Skupštine Poslovne zajednice izdavača i knjižara Jugoslavije