6.11.14.

Sočički kraj - turski popisi (nastavak) i islamizacija

Reakcije: 


autor: Velija Palo
Drijenjak
Kao što smo vidjeli iz popisa 1468/69. godine, tj. pet godina nakon osvajanja ovog dijela Bosne, nije bilo prelaska na islam. Međutim, već iz deftera iz 1489. godine, vidimo da je islamizacija već bila uzela maha.. Taj defter mi nije bio u cjelini dostupan, kao ni neki kasniji, ali se može naći ponešto . Nemam konkretne i kompletne podatke za sočički kraj, ali iz podataka za nahiju Borač se mogu povući neke paralele i izvući neki zaključci. Tako vidimo da je u čitavoj nahiji bilo samo 2.524 poreska obveznika. Od toga je bilo 38% muslimana i 62% nemuslimana. Od 150 upisanih naseljenih mjesta, samo u njih 15 nije bilo muslimanskog stanovništva. Desetak slabije naseljenih mjesta su bila bez nemuslimanskog stanovnistva. Dva su mi poznata i stoga interesantna. Tako su Kozadre imale pet muslimanskih domaćinstava i Vragolovi sa sedam muslimanskih domaćinstava. U samoj Rogatici je od 92 poreska obveznika bilo samo sedam muslimana, što iznosi malo preko 7%.   Po ovome je u Rogatici bilo domaćinstava otprilike koliko u Sočicama i Vrlazju zajedno.
Po popisu iz 1516. godine, znači 27 godina kasnije, se vidi da se broj poreskih obveznika skoro udvostručio i bilo ih je 4.741. Trend islamizacije se nastavio i procenat muslimana se udvostručio – bilo je 77% muslimana i 23% nemuslimana. I u samoj Rogatici se slika izmijenila. Između dva popisa procenat poreskih obveznika muslimana je narastao sa 7% na 71%. Za sočički kraj postoje podaci samo za sire područje Vrlazja gdje je odnos muslimana i nemuslimana bio pola-pola.
Popis iz 1530. godine pokazuje da je trend islamizacije nastavljen. Po ovom popisu je 91% muslimana poreskih obveznika i 9% nemuslimana. U Vrlazju je bilo devet nemuslimana.
Popis iz 1580. godine kaže da je u nahiji Borač bilo 6.343 poreska obveznika, što je otprilike dva i po puta više nego sto godina ranije. Po ovom popisu je bilo muslimana 98,7%, a nemuslimana je bilo ukupno 82, ili 1,3%. U samoj Rogatici je bilo 500 muslimanskih domaćinstava i 13 nemuslimanskih. U Vrlazju je bilo jedno nemuslimansko domaćinstvo.
 Jedan interesantan podatak daje opširni popis iz 1604. godine. Očekivalo bi se da naseljenost raste, međutim vidljivo je da je od zanjeg popisa, znači za 24 godine, broj poreskih obveznika smanjen za 38%, i pao je na 4.670, sto je čak manje nego 90 godina raije, tj. 1516. godine. Objašnjenje za ovo može samo biti posljedica neke kuge (o epidemijama kuge će biti rijeci kasnije). Možda da je bilo i slučajeva preseljenja u kasnije osvojena područja, kao u Slavoniju, Mađarsku, Krajinu i dijelove Hrvatske.
Po ovom popisu je muslimana bilo oko 99,5%. Nemuslimana je u čitavoj nahiji bilo 22, a uzimajući u obzir da se tu računaju i oženjeni i neoženjeni, broj domaćinstava je bio manji. U Rogatici ih je bilo šest, u Prači sedam, u Zoviku četiri i po jedno u pet sela. Ni jedno od tih pet sela nije bilo sa sočičkog kraja.
Osvajali su Turci mnoga druga područja ali nigdje nije zabilježen slučaj tako brze i obimne islamizacije. Mnogo se istoričara tim bavilo, cesto sa prenaglasenim nacionalnim predznakom, organizovani su naučni skupovi na tu temu. Dio objašnjenja se može naći u uslovima prelaska na islam. Prelazak na islam u petnaestom i šesnaestom vijeku je bio vise formalnog karaktera. Morala su biti ispunjena samo tri uslova: nije se smjela jesti svinjetina, moralo se imati muslimansko ime i moralo se biti obrezan. Za većinu, drugih obaveza nije bilo. Generacije su se rađale i umirale u novoj religiji a da su o njoj znale vrlo malo, ili nimalo. Mnogi su još dugo zadržali elemente učenja crkve bosanske i što formalno, što suštinski bili u obje religije. Vjerovatno je iz tog doba ona stara narodna izreka ”do podne Alija, od podne Ilija” (ili obratno ne sjećam se sad).  Kao što smo vidjeli u popisu iz 1604. godine, sočički kraj je bio 100% islamiziran a ipak trideset sedam godina kasnije spahija stavlja imama džamije u Sočicama na rajinski spisak. To govori koliko je i sam malo znao o propisima, kome se smije a kome ne nametati porez. Možda su nijansu više dodira sa islamom imale spahije koje su ratovale tamo gdje ih se pozivalo. Kod njih se vjerovatno više vrednovalo kakvi su u boju, nego kakvi su u molitvi.
Mnogi su potencirali ekonomsku stranu. Naime, nemuslimani su plaćali 25 akči poreza a muslimani 22 akče. Radi se o smanjenju poreza za 12% što je imalo uticaja ali nije moralo biti odlučujuće. Ovo nije odlučujući faktor koji je uticao na intenzitet islamizacije. Odlučujući faktor su, po meni, prilike koje su tad vladale u Bosni. Crkva bosanska je bila dezorjentisana i vijekovima gušena svim sredstvima, posebno od katoličke crkve. Nije imala stroge okvire kao katoličanstvo i pravoslavlje. U tvrdnnje o dodirnim elementima crkve bosanske i islama ne bih ulazio pošto mi poznavanje religija nije jaka strana.
Moguće je da je na islam prvo prelazila vlastela a onda i kmetovi. Međutim to je išlo postepeno i trajalo, bar na sočičkom kraju preko sto godina.. Kad se vidi da oni koji su formalno prešli na islam nemaju nikakvih obaveza, onda su i drugi to činili. Ako se pogleda karta rasporeda stećaka u BiH, uočiće se da se ona doslovno poklapa sa područjima gdje je islamizacija bila totalna. Turci su osvojili Dobrun daleko prije sočičkog kraja ali procenat islamizacije je bio manji više nego duplo. Razlog: tu je bilo dosta pravoslavnog življa. Jedno je sigurno, da prisilne islamizacije nije bilo, za razliku od katoličanstva i pravoslavlja koji su manje ili više, nametnuti silom. Upravo suprotno tvrde svi oni koji su po svaku cijenu služili interesu pravoslavne crkve a nerijetko i pisali istoriju, ili imali veliki uticaj. Mislim da u taj red spada i Čobović kad piše o procesu islamizacije. Citiram:
”…Međutim, obzirom da je grad Borač vrlo brzo opustio, sasvim je sigurno da se hrišćansko stanovništvo, kao i u mnogim drugim mjestima, odmah našlo na velikim mukama. To potvrđuju i turski izvori iz petnaestog vijeka iz kojih se može vidjeti da je odmah po dolasku Turaka došlo do snažnog pritiska na domaće pravoslavno stanovništvo. Pritisak se ogledao i u sve izraženijoj islamizaciji domaćeg stanovništva, koje, htjelo to ili ne, nije moglo zaobići ni Sočice….”
Mislim da ovdje nije potreban komentar. ”Pritisak na domaće pravoslavno stanovništvo”, ali ne navodi koje. Nije ga bilo i došlo je (i prošlo) upravo s Turcima. Da je htio, mogao je navesti i pisanje Vladislava Skarića iz 1940. godine koji kaže: ”krivo je mišljenje da se na Balkanskom poluostrvu islam širio naglo i da se širio silom.” To potkrepljuje jednostavnim i logičkim zaključkom ”da XIX vijek ne bi zatekao nijednog hrišćanina, niti bi bilo i jedne crkve i manastira, da je islam širen državnom silom. Islam su jednostavno širile prilike i ljudske okolnosti”. Mislim da je ovom zadnjom rečenicom rekao suštinu stvari.
Jos jedna specifičnost i dokaz da je sočički kraj bio naseljen sljedbenicima crkve bosanske je došao do izražaja kad su prvi ”novi muslimani” počeli umirati, negdje s pocetka šesnaestog vijeka. Gdje i kako se sahranjivati? Logično da je želja bila da budu u blizini predaka. Tako su nastala groblja u neposrednoj blizini nekropola stećaka. U Jarovićima je to bilo samo sa drugu stranu puta za Vrbovik, zatim između Dobrača, Kovačice i Podgradine je formirano muslimansko groblje odmah ispod nekropole stećaka, na Drijenjku odmah u produzetku nekropole, u Vrbarju na lokaciji Popovac  i tako dalje. Uglednijim bi se podizao spomenik, nišan, kad već nije mogao stećak. I tu se vidi koliko je nesnalaženja bilo, i koliko je nepoznavanja nove religije bilo. Na nišanu kod Vrbarja su simboli kao nekad na stećcima. Ili primjer nisana braće Radilovića u Čadovini, gdje su natpisi na sve četiri strane. Mlađeg su datuma nišani u jarovićkom groblju, na Brezju, u Kramer Selu.
Brezje
U prvoj fazi, ali ne znam koliko dugo, je bio običaj da se mezari, pojedinačno ili grupno, oivičavaju redom kamenja a kasnije je to iščezlo. Tako obilježenog mezarja ima i danas na svim pomenutim  grobljima. Čuo sam da je bilo staro groblje i na Grivcima. Ne znam sta je bilo na području Vragolova, Maravića, pa i Rusanovića. Posebno je interesantno staro groblje na Stupinama nekih stotinjak metara od džamije u Batovu. Osim oivičenih mezarova vidljiv je i jedan kamen, nedovoljno obrađen, koji lici stećku. Jedno veliko staro groblje je iščezlo. Nalazilo se ispod Brezja, na lokaciji zvanoj Pobrdalje, sa obje strane puta prema Vrboviku na povrsini od nekih 40-50 dunuma. Tu je otac negdje 1965/66 kupio zemlju od Mehe Kadrića iz Golubovića. Poslije krčenja je narednog ljeta došao red i na prvu koševinu. Teren je toliko neravan da se nije moglo pošteno kosom mahnuti. Već tad mi je to ličilo na groblje i sretan bih bio kad bi tih dan-dva bili odrađeni. S jedne strane puta su se i tu mogli primijetiti manji ostaci oivičavanja mezarja. Do nas su bile njive Šuvalija, a niže u produžetku zemlja Galiba Čonge. I nakon više od četrdeset godina sam slučajno u razgovoru sa Galibom Čongom u njegovom stanu u Sarajevu, došao i na tu temu. Pričali smo i o starim grobljima i tad od njega čujem da je groblje na Pobrdalju bilo izuzetno veliko. Tad on reče da je tih petnaestak dunuma orao i sijao nekoliko godina upravo da izravni teren jer je bio neravan i zbog toga težak za kositi. Tvrdi da je isto bilo na zemlji Šuvalija. Kad su doselili na Brezje poslije neke kuge, Hadžihasanovici su dobili zemlju od sela i u cjelini naniže skoro pravolinijski, ali ovaj kompleks su preskočili. Može biti samo iz razloga što je bilo groblje. Vremenom, kad je groblje napušteno, i kad se zbog prenaseljenosti počeo osjećati manjak zemlje, pogotovu plodne, počelo je iščezavati groblje koje je egzistiralo nekoliko stotina godina.
Stupine
Stupine

26.10.14.

Sočički kraj - turski period

Reakcije: 


  Sočički kraj - turski period

   autor: Velija Palo

 

Osvajanje zemlje Pavlovića

Tursko osvajanje Bosne nije išlo tako brzo. Od prvog upada akindžija negdje u okolini Bileće, nešto prije kosovske bitke (1389) pa do konačnog osvajanja Bihaća 1592. i područja Velike Kladuše 1633. prošla su skoro dva i po vijeka. Akindžije su bili naoružani konjanici koji su se ubacivali na neprijateljsku teritoriju, s ciljem širenja straha i slabljenja ekonomske moći protivnika. Pojavljivali su se iznenada, žarili, palili, odvodili u ropstvo i ulijevali strah. Plata im je bila opljačkani plijen. Iza sebe su ostavljali pustoš.
Po Mehmedu Handžiću su Turci osvojili Višegrad i Sokol 1418. godine, a nešto ranije Pljevlja, Čajnice, Foču i Nevesinje. Hodidjed i Vrhbosnu (Sarajevo), Turci su zauzeli 1428. godine a permanentno 1435. godine. Put ih je vodio preko Prače a došli su na poziv zavađenih bosanskih moćnika, pomažući i Kosačama i Pavlovićima, a i jedni i drugi su im bili vazali i morali plaćati za to velike iznose u dukatima, koji su se na kraju morali uzimatu od raje, što je njen položaj činilo još nepodnošljivijem. Dobar dio Istočne Bosne je bio u posjedu vlastelinske porodice Pavlovića, tj područje opština Višegrad, Rudo, dio Čajnica, Rogatica, Sarajevo, Olovo, Sokolac, Han Pijesak i jedan dio u Hercegovini u zaleđu Dubrovnika. A i Kosača je izmedju Goražda i Foče držao sedam hiljada turskih vojnika. U Ustikolini je tako već 1448. godine podignuta džamija.
Sa druge strane najbliže sočičkom kraju, Turci su bili na Romaniji. Handžić navodi jedan ferman sultana Murata iz 1442/43 godine kojim neku zemlju daje nekom Širmedu na Romaniji za zasluge. Handžić navodi i još jedan dokument vezano za ovu zemlju iz 1519. godine, po kojem je bio neki spor izmedju Šahbega, Širmedovog sina (ili unuka) i seljaka iz Miletina i Breskovica. To je onda moralo biti u okolini sela Šahbegovića koje je i dobilo ime po pomenutom Šahbegu. S tim u vezi je i istoimeno prezime.
Nema preciznih podataka o tome kad je rogatički kraj, a time i sočički, došao pod tursku upravu. Uzima se zvanično da je to bilo sredinom 1463. godine mada nije nemoguće da je to bilo i nešto ranije. (Ako je ova godina tačna onda je to bilo tačno deset godina po osvajanju Carigrada). Pošto je Višegrad osvojen ranije i rogatički kraj je, a samim tim i sočički,  neko vrijeme bio u sastavu višegradskog kadiluka. Pavlovići (oni koji nisu pobjegli u Hercegovinu) kao i krupnija vlastela su smaknuti ili odvedeni u ropstvo. Mustafa Imamović tvrdi da je preživio samo jedan koji se kasnije zvao Ali-beg Pavlović. O samom osvajanju naših prostora, nema još pisanih izvora.
Ne postoji mnogo podataka o prilikama prije osvajanja. Ne zna se kakva je bila naseljenost u sočičkom kraju u to vrijeme, ali je moguće da je bila nesto veća od prosječne gustine naseljenosti u BiH. Na ovaj zaključak navodi nekoliko stvari. Prvo, u zemlji Pavlovica nije bilo progona pripadnika crkve bosanske, niti je područje bilo izloženo ratnim dejstvima u dužem periodu. Drugo,   velika je koncentracija stećaka i blizina Borča koji je udaljen od istočnog dijela sočičkog kraja, to jest od sela Golubovića i Vragolova nekih 2-3 kilometra.  Nije isključeno da je upravo zbog te blizine bilo otpora pri osvajanju. A u tim slučajevima je znala i trećina stanovništva biti preseljena. Po popisu iz 1468/69. godine, neka naselja su bila pusta ili nenaseljena Manje vjerovatna mogućnost, je da je jedan dio stanovnistva izbjegao. Gdje se moglo izbjeći? Treća mogućnost je da je i kuga pomorila stanovništvo, kao i više puta kasnije.

Prve godine turske vladavine

Po osvajanju je zemlja Pavlovića preimenovana u ”Vilajet Pavli”, sa manjim upravnim jedinicama – nahijama. Iz popisa 1468. godine vidimo da su to bile nahije Borač, Čataldža (Prača), Glasinac, Mokri (Mokro), Bogazi Jumru (Pale), Hrtar, Višegrad, Brodar, Dobrun, Studena, Volujak i Olovo. Vremenom je dolazilo do reorganizacije nahija pa su neka sela ”mijenjala” nahiju. Najprostranija je bila nahija Borač kojoj pripada Rogatica i sočički kraj. Novoosvojene teritorije 1463 su, u odnosu na ono sto su Turci do tada držali, bile velike. Trebalo je uspostaviti vlast na tim teritorijama, urediti sistem, početi ubirati poreze. U toj fazi nije bilo ni dovoljno ljudstva za to. Prvi koga je zapala dužnost upravljanja nahijom Borač bio je Mehmed Čelebi, ili poznatije Mehmed Čelebija. On je sin poznatog Ishak-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva i Novog Pazara. Po Mehmedu Čelebiji je Rogatica nazvana Čelebi Pazar. Naziv Rogatice se pominje u pisanim izvorima u petnaestom stoljeću. Ranije se zvala Vrače.
Mehmed Čelebija je ostao u Rogatici do 1468. godine, tj. do izvršenja prvog popisa stanovnistva u čitavom dijelu osvojene Bosne, ali je posjede zadržao još nekih dvadesetak godina. Iz tog perioda prije popisa nisam mogao doći do pisanih izvora ali zaključak Čobovića za ovaj period je pogrešan kad između ostalog kaže: “da je i krupni feudalni posjed Pavlovića sasvim sigurno vrlo brzo razdrobljen na veliki broj sitnih spahijskih posjeda”. Kako ćemo vidjeti iz prvog popisa, ti posjedi se takoreći nisu imali kome dodijeliti. Osim samom Čelebiji i nekolicii njegovih saradnika, dodijeljeni su timari još samo posadnicima tvrđave Borač. U poređenju sa kasnijim periodima se može vidjeti da su to bili izuzetno veliki posjedi. Usitnjavanje posjeda se dešavalo kasnije i to postepeno, prateći donekle proces islamizacije. Ostalo je imalo status carskog hasa. Jos jedan podatak: Mehmed Čelebija je pri osnivanju Rogatice zamijenio njivu sa nekim Tvrdkom, sto znači da Čobovićeva tvrdnja o prostoj otimačini nije tačna.

Popis iz 1468/69. godine

Prvi pisani dokument iz turskog perioda gdje se mogu naći informacije i o sočičkom kraju, je popis iz 1468/69. godine. Ovaj defter je preveo i obradio Ahmed S. Aličić.
Ono što ograničava i otežava detaljnije sagledavanje i analizu ovog, kao i kasnijih turskih popisa, su imena sela. Uglavnom zvuče staroslovenski i arhaično. Nije sigurno i da je postojao toliki broj sela kao krajem dvadesetog vijeka. Sela su nastajala i nestajala. Za više od polovine sela se, po ondašnjim nazivima, ne može utvrditi koje bi to selo moglo biti danas. Šteta, slika bi bila potpunija kad bi bila poznata imena svih sela.  Na sočičkom kraju je dešifrovano samo sedam sela i to: Sočice, Vrlazje, Planje, Draguljevići, Vrbarje, Grivci i Kovačica. Kod Kovačice su neki postavljali znak pitanja, s obzirom da se ranije selo zvalo Batoheva ili Batočeva. Ako je Aličiću podatak o nazivu ovog sela dao Ibrahim Pašic, kad piše o predslavenskim korijenima Bošnjaka, onda je znak pitanja nepotreban jer se tu ne može raditi o Kovačici, već nekom selu s drugu stranu Batova Polja, ili Brezju ili Rusanovićima. Kao i u kasnijim popisima, može se vidjeti da je previše domova za selo kakvo je Kovačica. Pomenuh Ibrahima Pašica jer on to tvrdi na osnovu izjava dvojice svjedoka čiji preci nisu tu stari ni dvije stotine godina.
Nedostaje dosta većih sela koja su sigurno bila naseljena kao sto su Vragolovi, Kramer Selo, Burati, Brezje i još neka gdje  je najveća koncentracija stećaka.
Sudbina nekih sela je vezana za tvrđavu Borač, pa je red nešto reći i o njoj. Iz popisa vidimo da je tvrđava korištena kao vojni objekat do 1471. godine kad je izgorela, ili planski uništena. (Šteta što nauka nije nikad našla za shodno izvršiti temeljitije istraživanje ovoh kompleksa). Kao i tvrđava Hodidjed kod Sarajeva, ni tvrdjava Borač nije imala veliku stratešku vrijednost. Nije bila u pograničnom području a i geografski je manje pristupačna i van najkraćeg puta prema Sarajevu. To je vjerovatno bio razlog što se Čelebija opredijelio za Rogaticu.
U vrijeme popisa je, dakle, tvrđava imala posadu, i posadnici su dobili određen broj okolnih sela kao timar. Ovdje Čobovic izvodi prozvoljan zaključak. Citiram:
”Iz turskih pisanih izvora takođe vidimo i to da su se Turci dugo vremena ”mučili” da u Borču postave svoje ključne ljude, ali su ”predloženi”, kako izgleda, na sve moguće naćine”izbjegavali” da se prihvate tih obaveza, baš zbog toga što je veliki prostor zemlje bio potpuno pust pa kandidatima za takve funkcije možda nije bilo u interesu da se prihvate dužnosti”.
Smatram ovaj zaključak proizvoljnim, amaterskim, bez istorijske podloge. Biti posadnik tvrđave je bilo daleko privlačnije, nego ići u rat i nova osvajanja. Osim toga sumnjam da su mogli birati, jer se radilo o vojnim naredbama.
Nije jednostavno razumjeti tursku zemljišnu i poresku politiku tog doba. Po osvajanju, sva zemlja ima status carskog hasa, a kasnije se dodjeljivala drugima po vojnoj liniji. Timar je donosio prihod do 20.000 akči, a oni kojima su dodijeljeni su se zvali spahije. Sama riječ timar je arapskog porijekla koja bi u prevodu značila – njegovanje konja. Zemlja nije dodijeljivana u trajno vlasništvo već samo pravo na ubiranje poreza od stanovništva. Za uzvrat su morali učestvovati u vojnim pohodima kad god budu pozvani. Neispunjavanje ove obaveze je automatski povlačilo oduzimanje timara i dodjeljivanje drugom. Timari nisu bili nasljedni. Sami su mogli posjedovati samo manju površinu, zvanu baština, koja je bila do 10 dunuma. Stanovništvo koje je moralo plačati porez, je zauzvrat moglo nasljeđivati pravo obrade zemlje od koje živi.
Prvo selo na sočicćkom kraju koje je dodijeljeno kao timar, je selo Vrlazje, dugo se pisalo i Vrhlazje, a u momentu popisa se zvalo Vrh-Lazi sto znači njiva na vrhu. Selo je najvjerovatnije obuhvatalo kraj zapadno od Batova Polja, tj. Vrlazje, Mahalu, Gradinu, Podgradinu, Budake. Bio je ukupno dvadeset i jednan dom, pet neoženjenih i jedna udovica. Ovo selo je dodijeljeno kao timar dizdaru (upravniku) tvrđave Borač, Hajdari Doganu. Pošto je tvrđava izgorela, naređeno je da pomenuti bude serasker (komandant), a da ostali posadnici ove tvrđave postanu eskindži timarnici (nešto kao vojni timarnici i da pomenutog Dogana priznaju sebi za seraskera. Pisano (7-16.10.1471 u okolini Andzugiza). Međutim pomenuti je Dogan uz plaću postao dizdar Toricana te je njegov timar dat jaja-baši Aliji, s tim što će on obavljati dužnost seraskera. Pisano u Konstantiniji 22.12.1473. (Jaja-baša je bio na čelu jedinice od sto vojnika)  Međutim za njega je izviješteno “da nije došao na dužnost” i da je mefk-ufdzija prihode prisvojio (uzaptio). Zbog toga mu je timar oduzet i dodijeljen Karadži iz Vidina (grad u Bugarskoj) pod uslovom da on obavlja dužnost seraskera. (Pisano u Kuzulu Pazaru 15.03.1476.) Dakle za manje od jedne decenije su se izmijenila tri timarnika u ovom selu. Ovom timaru je pripadalo selo Surovi i još tri sela sa ukupno sedamdeset pet domova.
Selo Batohova ili Batočeva, dakle Brezje ili Rusanovići, sa devetnaest domova i četiri neoženjena je bilo timar Ahmedov i Alije, sina Sundukova. Zajednički ga uživaju. Ahmed je umro. Njegov dio timara je dat njegovom sinu Mehmedu. (Pisano u Konstantiniji 24.01.1473). Osim ovog sela ovaj timar je obuhvatao jos četiri sela sa ukupno šezdeset domova.
Prema pomenutom defteru, prvo selo na sočićkom kraju, koje je dodijeljeno kao timar su Grivci, tadašnjeg imena Grivca. U selu je tad bilo osam domova. Interesantno da se ovo selo u kasnijim defterima ne pominje, vjerovatno je pisano u sklopu nekog sela čije ime ne znamo, jer su Burati i Kramer Selo nazive dobili kasnije. Selo je sa još šest sela i ukupno pedeset tri doma, dodijeljeno Iljasu, sinu Sarudžina i Hasanu njegovom brat. Zajednički ga uživaju. Hasan je umro pa je njegov dio timara, na osnovu sandžak-begovog pisma dat Firuzu, s tim što će, prema ranijoj odluci, obavljati službu ćehaje. (Ćehaja je pomoćnik nekog visokog dostojanstvenika). Pisano 13-22.04.1470 godine na području s onu stranu Drine.
Dio sela Sočice, tadasnjeg imena Solčica (jedna kuća) i dio Draguljevića, tadasnjeg imena Dragulović (dvije kuće) je  pripadao timaru seraskera Mehmedija. Timar se sastojao od dijelova tridesetak sela sa područja Višegrada, Rogatice, Prače i Olova a dat je pomenutom Mehmediju kao povišica jer se pokazao sposobnim u vojnim pohodima i na osnovu deftera Ajas-begovog dat mu je određen broj vojnika.Vojnici su bili poluvojne formacije a za uzvrat su imali slobodne baštine i nisu plaćali porez. Bili su hrišćani. Ovaj vojnički rod je vremenom polako izčezavao, tako da se u sedamanestom vijeku već rijetko susretao.
Ostala poznata sela sa sočičkog kraja su imala status carskog hasa. Selo Solčica, danasnje Sočice, je imalo 40 domova i prihod od 2.416 akči. Oni koji poznaju Sočice će odmah primijetiti da je broj kuća u Sočicama izuzetno velik, a pogotovu za ono vrijeme. Sočice kao selo nisu nikad imale više od petnaestak kuća i ovdje je očito riječ o širem području, vjerovatno uključujući i Jaroviće, Banj Stijenu, Dobrače, Kovačicu.
Još dva sela su pripala pomenutom: Planje i Vrbarje. Planje se navode kao selo Plana, sa četiri doma a Vrbarje se navodi kao Vrhbara sa trinaest domova. 
Carskom hasu je pripadalo i selo Dragulo sa dva doma, što su današnji Draguljevići, ili njihov dio. Zatim nenaseljeno selo Solčic, što mora biti neki zaseok bliže Sočicama.
Isti status je imala i mezra Dražić. Mezra je naziv za veću nenaseljenu površinu. Autor ovaj Dražić navodi – nepoznato. Mislim da bi ovo samo moglo biti na Gosini, gdje se nalazi i lokva i taj dio se zove Dražić. Kad se zna da je Gosina bila naseljena u praistorijskom periodu, onda se može vjerovati da je lokva na Dražiću, u nekoj formi, nastala još u tom periodu, tj. nekoliko hiljada godina. Lokva na Dražiću je bila centralno mjesto ispaše i nisam nikad čuo da je presušila. Ostala je upamćena pjesma: „Oj Dražiću jezerskog izgleda, zborno mjesto sočičkih goveda”. Pjesma nije nastala bez razloga. Gosina je prilično veliko područje i bila je ispaša za mnogo sela: Sočice, dio Banj Stijene, Dobrače, Kovačica, Gradina, Podgradina, Mahala, Strane itd. U ljetnom periodu je oko lokve znalo biti stotinama grla krupne stoke.
Vjerovatno nema više interesa da se dopuni prvo izdanje, sa pravim nazivima koji su sad poznati. O tome sam pričao sa dr. Jusufom Mulićem koji kaže da on sad zna nazive dvadesetak naselja u okolini Konjica koja se vode kao neubicirana (nije odgonetnuto o kom se mjestu radi).




1.10.14.

Vjerski objekti u Sočičkom kraju

Reakcije: 


Vjerski objekti u Sočičkom kraju
autor: Velija Palo


1. Natraške kroz istoriju
Na samom početku mi je najveći izazov bio istorijat džamije u Batovu. Po veličini groblja i po starosti nišana, se moglo zaključiti da nije ni iz bliza staro kao staro jarovićko groblje. Obratio sam se mailom na IVZ BiH, nadajući se da bi možda oni mogli nešto znati o starosti i istorijatu ovog vjerskog objekta. Pozitivno me iznenadio brz odgovor. Nisu znali, ali su mail proslijedili Centru za islamsku arhitekturu (ili tako nekako). I od njih je odgovor stigao brzo. Kažu, prvi put je podignuta na toj lokaciji na prelazu sa devetnaestog na dvadeseti vijek. Znači više od dvije decenije po dolasku Austrije. Istovremeno su zamolili ako imam kakvih fotografija da im pošaljem, jer nemaju ništa. Dobili su fotografije.
Lokacija džamije u Buratima
Tih nešto više od stotinjak godina mi nije bilo dovoljno. Išao sam tragom priče da je tu prenešena s Burata. U kontaktima sa ljudima sa gornjeg dijela sočičkog kraja saznajem da je nekad tu prenešena iz Sočica, s tim što je jedan dio tvrdio da je nešto prenešeno i od džamije sa Podromanije. Međutim koliko dugo je mogla egzisitrati na Buratima nije niko mogao preciznije odgovoriti. Otišao sam na lice mjesta jednog maglovitog novembarskog dana i imao sreću da potrefim na jednog vrlo predusretljivog Katicu, čijeg se imena ne sjećam. Obišli smo lokaciju te nekadašnje džamije. Da pokušam objasniti gdje je to. Većina zna gdje se, u julu mjesecu, održavao teferič na Stublenom Brdu. Na onoj strani do sela bila je neka ograda, a iza ograde livada. Na toj livadi je bila džamija i groblje. Možda nekih stotinjak metara dalje je šuma u kojoj se nalazi velika nekropola stećaka. Katica kaže da je decenijama tu bio jedan kamen sa udubljenjem na koji su se oslanjala vrata. Nažalost, sve je toliko zaraslo da nismo mogli precizno naći. Hamdo Katica je uzeo fotos tačne lokacije. Na fotografiji ispod se vidi kamenjem oivičeno mezarje na toj lokaciji.
staro groblje uz nekadasnju džamijuu Buratima
Ovdje se otvara nekoliko pitanja: zašto su dijelovi preneseni iz Sočica i Podromanije, zašto je džamija nestala sa ove lokacije i još neka. Tačnog odgovora vjerovatno nikad neće biti, ali na osnovu svega što sam do sada uspio saznati, slušajući i čitajući, imam neke pretpostavke. Kao što je mnogima poznato, zadnja velika kuga 1813-1817 je opustošila sočički kraj, ali i šire područje. Čitava sela su ostala pusta. Prva sela koja su ponovo naseljena su vjerovatno bila Burati, Kramer Selo, Gazije. Sigurno su bila naseljena 1821. godine. Moguće da je ova sela poharala neka prethodna kuga, nekih petnaestak godina ranije. Poslije kuge su na poharanim podrućjima dodjeljivani timari ili spahiluci. Pretpostavljam da su tad doseljeni uzeli ponešto što se moglo koristiti sa džamija u Sočicama i Podromanije da imaju vjerski objekat kakav takav, jer su neki od njih došli iz Sarajeva gdje je tih objekata bilo na svakom koraku. Imajući u vidu starost tih objekata i sistem gradnje u vremenu o kom su građeni, nije toga moglo mnogo biti.
Ne mogu dati ni cjelovit odgovor na drugo pitanje, zašto je ta džamija nestala u austrijskom periodu. Čuo sam nekoliko verzija. Jedna je da su lokalni pravoslavci hrjeli crkvu na Stjenicama, što mnogima nije bilo po volji pa je nađeno srednje rješenje – ni crkva, ni džamija. Druga je da se neki od Hadžihasanovića smrzao idući iz džamije pa dao 24 dunuma zemlje kod bunara Vrbovika za izgradnju džamije. Isto tako sam sklon tvrdnji da je taj objekat bio i dotrajao i po izgradnji džamije u Batovu je inetres opao. 

2. Džamija u Sočicama
 
Džamija u Batovu i bunar Vrbovik
Ali kad je mogla biti izgrađena ta ranija džamija u Sočicama? Put me odveo do Gazi Husrevbegove biblioteke u Sarajevu. Tu me čekalo jedno vrlo prijatno iznenađenje. Dobivam prevedena tri dokumenta, tri berata, upravo o džamiji u Sočicama, pisana 1640. 1641. i 1682. godine.Prvi dokument datira iz 21. aprila 1640. godine Iz jednog berata direktno sa porte saznajemo da je u Sočicama tad bio mesdžid. Naime, Mehmed-hodža, imam i hatib iz sela Sočice, žalio se porti da ga je mjesni spahija upisao u rajinski defter, te da od njeg traži tekalife i resm-i bennak, drugim riječima traži od njega plaćanje nekih poreza, što on smatra protuzakonitim. Ovdje navodim berat (naredbu) u cjelini: ” Kada stigne ovaj dokument kadiji Čelebi Pazara / Rogatice neka bude na znanje slijedeće: Muhammed -hodža (ili Mehmed-hodža) , stanovnik sela Sočice u spomenutom kadiluku na kog se odnosi carska naredba poslao je molbu na moju uzvišenu Portu . On je sada stvarno imam prema mom časnom beratu u mesdžidu koji se nalazi u spomenutom selu . Spahija spomenutog sela samo da bi dobio nešto za popravku ovog (mesdžida) traži rajinske poreze od ovog (hodže) rekavši da je njegova raja i da ga je upisao u rajinski defter. Uzimajući u obzir da nije miran od uznemiravanja i da ima fetve po ovom pitanju te da imami i hatibi predvode ljude izvolio sam kazati da su (navedeni) oslobođeni od svih poreza i davanja. Kada stigne moja časna naredba, ako je on stvarno imam u spomenutom mesdžidu prema mom časnom beratu neka se spomenuto pitanje registrira i neka se stekne uvid u njegove fetve (tj. fetve koje on ima) i , u skladu sa podnesenom predstavkom, neka se ne dozvoli da ga dok je u službi imama na taj način niko uznemirava traženjem poreza bennaka pa, također, nek se spriječi i spahija spomenutog sela.”
Iz ovoga se može zaključiti da je lokalni spahija nije poznavao propise, jer je stalni boravak jednog hodže na njegovom području bilo nešto novo. Za razliku od njega, pomenuti Mehmed-hodža je očito poznavao svoja prava i obaveze što je i uticalo da se odvaži napisati pomenutu žalbu. Kad se uzme u obzir geografska udaljenost, brzina kojom je išla pošta, i uvijek vrijeme čekanja za rješenje bilo kakvog predmeta, onda se može pretpostaviti, da je mesdžid u Sočicama počeo s radom godinu dana ranije, tj. 1639. godine ako ne i ranije. Za manje od godinu dana nalazimo još jedan pisani dokument. To je berat datiran 14. marta 1641. godine kojim se neki Osman postavlja za mujezina i muteveliju u džamiji u selu Sočicama, kadiluk Rogatica/Čelebi Pazar, a koju je sagradio sahibu-l-hajrat Mehmed uz plaću od pola akče dnevno. Postavljanje je izvršeno nakon smrti mutevelije Alije, Osmanovog oca.
I iz ovog dokumenta se mogu izvući neki zaključci i postaviti neka pitanja. Te 1641. godine je već postojao mujezin i mutevelija džamije, koja je već bila u funkciji, a koji te godine umire. U to vrijeme, van Rogatice i Prače, nije bilo mnogo vjerskih objekata. Kako je pao izbor na Sočice koje su od Rogatice udaljene nekih petnaestak kilometara. Objašnjenje može biti samo u pretpostavci da je neko iz tog sela, negdje u carevini, stekao nekog bogatstva pa se sjetio zavičaja. U svakom slučaju to nije bio lokalni spahija.
Treći pisani dokument je berat od osmog marta 1682. godine, kojim se Islam-halifa postavlja za imama džamije u selu Sočice na mjestu njegovog umrlog oca Mehmeda uz plaću od jedne akče dnevno. Prevod dokumenta donosim u cijelosti.
“Umro je imam Mehmed kome je bila uvjetovana plata od jedne akče u mesdžidu koji je sagradio dobrotvor (sahibul-hajrat) Mehmed (ili Muhammed-hodža) a koji se nalazi u selu Sočica u kadiluku Čelebi Pazar. Pošto je njegovo mjesto ostalo upražnjeno postavljen je sin spomenutog umrlog Islam-halifa koji je podstakao pisanje ovog pisma (tj. berata) a koji je u svakom pogledu sposoban i podesan. Na njegovu molbu da mu se izda moj časni berat kadija, neka mu se vrline uvećaju, je podnio predstavku / arz pa je učinjena milost spomenutom (tj. dodijeljen mu je berat). Izdao sam ovaj berat da kada stigne spomenuti Islam-halifa nakon što bude obavljao svoju službu imama u spomenutom časnom mesdžidu umjesto svog oca uživa dnevno jednu akču što mu je uvjetovano (tj. dato prema uvjetu vakifa dobročinitelja). Treba da istraje u tome da čini dove za dušu vakifa, za moj život (tj. život sultana) i za moju državu. Tako neka se zna i n eka se oslone na moj časni znak. Napisano 28. mjeseca safera godine 1093. Zaštićena Konstantinijja”
Ovdje treba primijetiti da se ponovo pominje mesdžid, a ne džamija. Znači nije bilo munare. Najvjerovatnije se radi o istom objektu, pominjanom u dva prva dokumenta. Objašnjenje za nedostatak munare može biti dotrajalost nakon četrdeset godina i vremenske nepogode ali i neka epidemija kuge, kad život zamre najmanje jednu deceniju.
Moram jos navesti jednu rečenicu koja je slijedila uz poslane dokumente: ”Vrlo je rijetko da neko u nekom selu u Bosni ima sačuvana tri dokumenta od polovine 17. stoljeća”.
Nisam jedini koji je postavio pitanje gdje je mogla biti ova prva dżamija. U periodu u kom je izgrađena je bio običaj da se džemat nazove po imenu sela u kom se nalazi. Ne treba zaboraviti da su tad Sočicama pripadali i Jarovići, Banj Stijena, Dobrače, Kovačica. Na ovaj zaključak me navodi popis iz 1604. godine i broj domaćinstava koji je tad naveden. Mještani samih Sočica, čiji su preci doselili bar vijek i po poslije datuma pomenutog u trećem dokumentu, nisu znali za postojanje ovog objekta. Jedino što se u predanju sačuvalo je da bi to moglo biti na Banj Stijeni. I danas se jedan dio u bašči Galiba Omerbegovića zove – ”iza džamije”. Kao i ostali, i Omerbegovići su došli daleko kasnije. Da li je to zaista prava lokacija ili je bilo nešto privremenog, lokalnog karaktera, teško je reći. Razmatrao sam i druge lokacije i faktore koji su mogli uticati na izbor lokacije. Osim naseljenosti, ulogu je mogla igrati vidljivost, blizina bunara sa vodom, i još neki. U ono vrijeme je običaj bio da se uz džamiju oformi i groblje, kao što je to bio slučaj na Buratima. Na Banj Stijeni takvih tragova nema. Ne znam na kojoj udaljenosti je mogao biti bunar u to vrijeme. Razmatrao sam i mogučnost uz, ili u blizini starog jarovićkog groblja, koje datira s prelaza iz petnaestog na šesnaesti vijek, gdje bi se koristio bunar na Bjeloti. Treća mogućnost koju sam razmatrao je bila na Stupinama, nedaleko od sadašnje džamije, gdje postoji staro groblje, bunar Vrbovik je u blizini a i pozicija je centralna u odnosu na okolna sela. I naravno da postoji mogucnost i za same Socice, npr na Tukovcu, koje vjerovatno imaju neki stari bunar. U nedostatku više dokaza, lično ne bih favorizirao ni jednu od pomenutih mogućnosti.
Prva, stara džamija u Batovu je bila kompletna drvene konstrukcije i izdržala oko devedeset godina. Sitnijih opravki i održavanja je moralo biti. Izgrađena je iznova na istim temeljima i od čvrstog materijala 1989/90. godine. Koordinator kompletnih aktivnosti je bio neki Hadžihasanović.

3. Najstariji vjerski objekat
I konačno stigosmo do najstarijeg vjerskog objekta na sočičkom kraju, a radi se o jednom mektebu podignutom u Vrbarju 1558. godine. Podigao ga je Husejn-beg, sin Ilijasa, uz još neke zadužbine u Rogatici, između ostalih i Arnaudiju džamiju. Pretpostavlja se da je on sin spahije Ilijasa Arnauta, pa se stoga pominje kao Arnautović. Bio je oženjen Hatidžom, sestrom Sinan-vojvode. Oboje su uvakufili pozamašna sredstva za izdržavanje izgrađenih objekata. Po svoj prilici je Hatidža bila mnogo mlađa od Husejn-bega, jer jednom vakufnamom određuje ko će vršiti neke dužnosti poslije smrti njenog supruga. Nedaleko od Vrbarja, a ne tako daleko od puta Sokolac-Rogatica, nalaze se dva stara nišana. Nisam ih obilazio i ne znam da li ima kakvih natpisa na njima, ali ne bih isključio mogućnost da su to upravo nišani Husejn-bega Arnautovića i supruge mu Hatidže. Čuo sam da su jedan, ili oba nišana oštećeni (ili prebijeni ili izvaljeni) u ratu 1992. godine. Mirko Šarović je obećao da će se popraviti što se popraviti može. Ne znam da li je održao obećanje, jer tim drumom nisam dugo hodio.

4. Ostali vjerski objekti
Osim džamije u Batovu, na sočičkom kraju su postojale jos tri: U Vragolovima, Kramer Selu i Vrlazju, Sve su porušene u septembru/oktobru 1992. godine. O njima nisam puno istraživao jer sam ih bio ostavio za drugu fazu projekta koja nije nikad realizovana.
Za džamiju u Vragolovima nisam siguran da li je podignuta 1959 ili kasnije ali sam siguran da je postojao mejtef dugo. Postojao je sigurno prije sto godina jer su se Austrijanci žalili da muslimanska djeca radije idu u mejtef u Vragolovima nego u novootvorenu školu na Stjenicama. Mejtef je sigurno postojao mnogo ranije jer je selo poslije kuge naseljeno novim spahijama, i imalo je uvijek vjerski učenih ljudi. Godine 1947, poslije hapšenja simpatizera mladomuslimanskog pokreta,  mejtef je prestao sa radom i u njemu je bila osnovna škola do izgradnje škole na Lješćicama. Bila mi je simpatična opaska jednog mještanina, kada se u dobra vremena šalio sa komšijom pravoslavcem, podsječajući ga da su zajedno išli u mejtef.
U Kramer Selu je napravljena džamija 1978. godine. Tad je prilog dao i poznati travar Jovo Mijatović u iznosu od 300.000 dinara. Teško je ocijeniti vrijednost tadašnjeg novca ali bi iznos mogao odgovarati jednoj prosječnoj plati. Prije toga u oba sela je postojao mejtef. Kad je otvoren nije mi poznato.
Džamija je Mahali, ili u Vrlazju kako se može takođe čuti, je djelo Nurije Milića iz Mahale. Ne znam da li je dovršena prije rata, ali je sigurno da za nju Nurija nije dobio dozvolu. Ostalo je zabilježeno da je jedino Nurija Milić protestvovao jasno i glasno pri hapšenju Izetbegovica i drugih 1983. godine, čak toliko glasno da ga je policija morala smirivati.

Batovska džamija i nekropola stećaka u polju