23. 04. 2019.

Izvor Rakitnice

autor: Mirsad Durmišević


Rakitnica je lijeva pritoka rijeke Prače i zauzima dio središnjeg slivnog područja ove rijeke. Izvorište (izvorišna čelenka) Rakitnice se nalazi u jednom proširenom amfiteatru u kojem, iz umrtvljenog sipara, izvire veći broj malih vrela koja sva zajedno daju Qmin 140 l/s vode. Izvorište se nalazi između brda Prisoj i Jasika  (Stupni do, Dolovi), kod Vojinovića kuća, nedaleko od sela Šenkovića na istočnom obodu Glasinačkog polja. Izvor rijeke je na visini 760 metara, a svoj tok završava ušćem u rijeku Praču u Sastavcima, istočno od sela Mesića (zaseok Izgumanje) na  nadmorskoj visini 460 metara. Visinska razlika je oko 300 metara, što znači da je pad vrlo veliki. Dužina toka je 23 km. Ima merdijanski pravac pružanja toka. Površina sliva Rakitnice je je 302 km². Rakitnica ima stupnjeviti uzdužni profil, koji se sastoji od nejednakih padova, pri čemu se u pojedinim sektorima javljaju prelomi i veći padovi sa slapovima i brzacima. 
Izvorište rijeke Rakitnice nudi prekrasan ambijent, koji je dobrim djelom očuvan, pa se stoga očuvanost datog prostora uz pravilno upravljanje tj. održivi razvoj, može uvrstiti kao potencijal u svrhu razvoja turizma. Relativno solidna ocjena ovog fenomena leži u tome da područje same izvorišne čelenke predstavlja autentičan sklop (pejsaž) reljefnih, hidro i biogeografskih elemenata. Izvorište je skriveno između proplanaka i šumaraka bukve (Fagus sylvatica) uz pojedinačne primjerke hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i javora klena (Acer campestre). Naravno tu je prisutna i hidrofilna prizemna vegetacija.
Rijeka i selo  Rakitnica su dobili ime vjerovatno po vrbi rakiti kojom je tok obrastao gotovo cijelom dužinom. Moguće da je Rakitnica dobila ime i po rakovima koji su živjeli, u tada njenoj čistoj vodi. Omer Hadžiselimović u djelu Bosanski gradovi krajem 19. vijeka Rakitnicu naziva "Rakov potok", kao i  Johan Von Azbot "Potok rakova", u knjizi Bosna i Hercegovina, slike i putovanja!

16. 03. 2019.

Prezime Palo u austrijskim listama


autor Velija Palo


Stotinjak godina poslije završetka prvog svjetskog rata postale su dostupne liste austrijskih vojnika izbačenih iz stroja. Izbačenih iz stroja znači poginuli, ranjeni, zarobljeni, nestali.
Iznenadilo me da je prezimena Palo bilo u Slavoniji i okolini Stare Pazove i bili su brojniji od nas istočno od Sarajeva.
Austrijanci su te liste prilično ažurno radili, ali sigurno nije sve obuhvaćeno. Na njima nekad nedostaju podaci, kao godina rođenja, mjesto porijekla i slično.
Ukupno sam našao pet imena sa prezimenom Palo, trojica su sigurno iz Jarovića, jedan je sa područja Prače i Podgraba, a za posljednjeg petog ne znam.
Radi se o sljedećim imenima:
- HALIL PALO, infst., bh. IR Nr.1, Bosnien, 9.Komp. tot (26.11.1914). Poginuo 26.11.1914. godine. Za njega nisam siguran odakle je. Ako je iz Jarovića, onda je imao isto ime kao i otac mu. Na listi je od 1915. .godine.
- HAMID PALO, Bosnien, ResInfts. IR, Nr. 1, bh, 2. Komp. Verw. Znači ranjen i to već 1914. godine. Hamid je moj djed, ali nikad o ovome nisam ranije čuo. Umro je 1943. godine, sedam godina poslije moždanog udara. Pričalo se da je govorio da će ustašama i četnicima i mišja rupa biti široka. Poslije rata, do bolesti 1936. godine radio na želejznici.
- HAŠIM PALO, (pise Hasin) infst., bh. IR Nr.1, Bosnien, Rogatica (piše Rogatyca), Sočice (piše Sotoezyce), 1880, kriegsgef. (War kriegsgef. Im Austauschwege zurück gekehert. Znači zarobljen, ili ranjen i zarobljen prema listi iz 1916. godine. Prema listi iz 1919. godine razmijenjen. Bio u italijanskom zarobljeništvu. Radio na željeznici par godina poslije rata kad ga je jedno kupanje poslije posla u rijeci Prači koštalo života. Najstarije preživjelo dijete mu je bilo 1910. godište. Bio je Hamidov brat.
- NURKO PALO, gefr.IR, Nr.4, verw. (lista 198/1915). Znači ranjen 1915. godine ili ranije. On je s područja Prače ili Podgraba.
- SALIH PALO, 1885, Jarovići, Rogatica, zarobljen, Pereslawi Saljesskij, Rusija. Zarobljavanje je bilo u januaru 1916. godine. O zarobljenim sa ruske strane se vrlo malo zna. Zna se da su imali oko 1500 logora za zarobljenike od kojih se vrlo mali broj vratio kući. Jedan od njih je Juso Čongo s Kovačice.
Osim ovih pet imena siguran sam da je još jedan Palo bio u prvom svjetskom ratu a to je Ramo Palo. Mogao je s početka rata tek biti punoljetan, a došao je kuci neokrznut. Vjerovatno je bio nešto oko konja, jer su mu konji ostali ljubav do smrti. Znam da je pominjao dva mjesta u Galiciji u kojima je bio a to su Konjovo i Kozlovo, koja se u originalu vjerovatno ne pišu ovako.

28. 02. 2019.

Bunar na Ljunu


autor: Mirsad Durmišević

Bunar se nalazi ispod samog vrha brda Ljuna (872 m.), na malom proplanku, okruženom pretežno hrastovom šumom. Iskopan je vjerovatno u Drugom svjetskom ratu za potrebe vojnika koji su čuvali položaje u okolini. Bunar je ozidan kamenom i ako je dosta plitak (oko 2 metra),a  u njemu je bilo uvjek vode, čak i u najtoplijim ljetnim danima. To je bilo omiljeno izletište Rogatičana, posebno sa Toplika i Poljuna  gdje se dolazilo i ljeti i zimi a posebno na nezaboravne prvomajske uranke. Polazilo se u ranim jutarnjim satima sa punim ruksacima hrane, pića... Do vrha Ljuna se nije bilo nimalo lahko popeti, jer je trebalo i do sat pješačiti uz Klisku stijenu i Malicu dosta strmim usponom, uskom stazom, kroz gustu borovu i jelovu šumu koju su zasadile pedesetrih i šesdesetih godina učenici i gorani. Šuma prekriva velik dio južnih i istočnih padina Ljuna, gotovo do samog vrha. Kad bi umorni došli na proplanak ispod vrha Ljuna odmah bi očistili bunar od  istruhlog lišća, zapalili vatru i krenula bi pjesma.
Po pričama starijih ljudi ako bi došao neko kod bunara  ko je u životu dosta griješio voda u bunaru nestane kao da je nikad nije bilo! Kad bi otišao “grešnik”, voda bi se ponovo povratila u bunar.  Zato nije mogao svako čistiti bunar, samo odabrani, čestiti i pošteni  ljudi sa Toplika i Poljuna. Jer kad oni očiste bunar voda se brže povrati. U bunar se bacao i metalni novac. Vjeruje se da darivanje bunara donosi sreću. Novac je bio namjenjem  onima koji su čistili bunar, ali su oni ipak nakon čišćenja vraćali novac natrag u bunar.
Tranšei oko kote Ljun (872 m) iz Drugog svjetskog rata

18. 02. 2019.

Stećak Vlatka Vlađevića



Stećak Vlatka Vlađevića sa nekropole Brdo u selu Lađevine kod Rogatice, prenesen je u Zemaljski muzej u Sarajevo 1914. godine skupa sa stećkom vojvode Miotoša. Davne 1530. godine kroz Bosnu prema Carigradu prolazi poslanstvo austrijskog cara Ferdinanda I. Među njima je i Slovenac Benedikt Kuripešić. Zaustavili su se kratko u  Lađevinama (Vlađevinama), gdje su im pažnju privukli izuzetni mramorovi (stećci). Najveći stećak na nekropoli pripada vojvodi Vlatku Vlađeviću. Kuripešić ih je opisao u svom putopisu. Pokušao je pročitati i natpise na njima. Upravo nekoliko njegovih rečenica predstavlja prvi zapis o stećcima uopće. 
Stećak spada među nekoliko najvećih sanduka sa postoljima. Sam sanduk je dug 295, širok 113, a visok 142 centimetra. Postolje mu je dugačko 357, široko 161 i visoko 68 centimetara. Prema tome, volumen spomenika iznosi 8,64 m3, a težina 24 192 kg.
Još jedan kuriozitet se veže uz ovaj jedinstveni stećak. Natpis je jako sadržajan i nudi obilje podataka. U njemu se, između ostalog, kaže da je ispod stećka pokopan vojvoda Vlatko Vlađević, koji je obišao mnoge zemlje, a kod kuće je poginuo. Pisar je posebno naglasio da nije imao ni sina niti brata koji bi ga naslijedili. Zbog toga je na ovoj lokaciji ukopan milošću kneza Petra, a njegov vojvoda i vlastelin Miotoš mu je podigao ovaj monumentalni stećak. Analizom slovnih oblika i duktusa jednostavno se da uočiti da je tekst tog natpisa klesao isti klesar koji je uklesao tekst na stećku Vlađevićevog vojvode Miotoša. Tekst oba stećka može se čitati samo ako se tri puta obiđe oko njih, s tim što se kod Miotoša mora kretati u smjeru suprotnom od kazaljke sata, a kod Vlađevića u smjeru kazaljke. Smjer obilaženja Vlađevićevog stećka zahtijevao je pisanje s desna na lijevo, pa je pisar okrenuo tekst i slova kao u ogledalu. Tekstovi oba stećka smisaono su povezani: na Vlađevićevom se spominje Miotoš, na Miotoševom Vlađević,
Uopćeno se smatra da je Vlatko Vlađević bio vlastelin moćnih oblasnih gospodara Radenovića, možda i najuglednija ličnost na dvoru Pavla Radenovića (1370–1415). Pretpostavlja se da je poginuo negdje 1408/1409. godine.





Nekropola u Vlađevinama oko 1901.g. ilustracija Huga Čarlemonta
Lađevine, nekropola stećaka 1894. godine
Ilustracija je iz putopisa Dinarska lutanja austrijskog arheologa Morica Hoernesa

Arheolog Ćiro Truhelka angažujući i neke jedinice Austro-ugarske armije stećak Vlatka Vlađevića prenio je 1914.g. u Sarajevo gdje se i danas nalaze u bašti Zemaljskog muzeja.