25.06.2016.

Stećci na otvoru jame Bezdana na području Vražalica


Na području Vražalica, općina Prača nalaze se dvije nekropole stećaka koje svojim izgledom privlače pažnju i predstavljaju veoma važne spomenike kulture na ovom prostoru. Zašto je nekoliko stećaka je u specifičnom položaju na otvoru prirodne jame?
Najveća nekropla nalazi se na lokalitetu Kamenjače sa 57 stećaka. Druga nekropola je u neposrednoj blizini sela Vražalice a nalazi se na manjem uzvišenju pored prirodne pukotine u narodu poznate pod nazivom «Bezdan». Pored «Bezdana» nalazi se osam stećaka od kojih se posebno izdvajaju četiri. Ova četiri stećka imaju oblik sanduka s postoljem ali koji su okrenuti naopako tako da postolje stećka predstavlja gornju stranu. Da li ova četiri stećka, imaju originalan izgled ili ih je neko u slijedećem periodu okrenuo i tako postavio, nemamo sigurnih podataka koji bi na to pitanje dali odgovor! S obzirom na to da se otvor jame nalazi na nagetom terenu nije moguće da otvor jame zatvaran s ciljem stvaranje manje akumulacije vode (lokve) za pojenje stoke ili neke druge potrebe. Jedino što se može pretpostaviti da je otvor jame zatvoren stećcima da bi se spriječilo upadanje stoke u jamu. Brojne su legende na o tome da su životinje upadale u jame ili ponore, a da ih je voda izbacila na nekom drugom mjestu.

Sloj mahovine upućuje na zaključak da nisu pomicani vjerovatno u poslijednjih 200 godina jer u suprotnom nebi se mogao stvoriti sloj mahovine debljine oko 2 cm. Okrenuti stećci postavljeni su jedan pored drugog tako da im se postolje jednog stećka oslanja na drugi stećak pored i ispod njega i izgledaju kao jedan zid. Svakako u narednom periodu pred istraživačima se postavlja zadatak da na ovo pitanje daju odgovor.
Osim ovih stećaka oko «Bezdana» u neporednoj blizini na kosi nalazi se još 12 stećaka koji su u značajnoj mjeri oštećeni i utonuli u zemlju. Stećci na području Vražalica na lokalitetima «Bezdan» i Kamenjača pokazuju veliku vještinu majstora kovača koji su ih izrađivali jer postoji nekoliko sanduka koji po svom izgledu se djelimično razlikuju od drugih sanduka. Njihova gornja strana nije ravna površina već je obrađena tako da se od bočnih strana simetrično spušta srednji dio. Klesarski radovi su izvedeni sa velikom preciznošću što dodatno pojačava vrijednost kako ove nekropole tako i područja Vražalica. Oblici stećaka koji se javljaju na području Vražalica su ploče, sanduci, sanduci s postoljem, visoki sanduk, sljemenjak i sljemenjak s postoljem. O ukrasima ili natpisima na stećcima nekropola «Bezdan» i Kamenjača ovom prilikom nije moguće pisati jer je najveći broj utonuo u zemlju ili su prekriveni mahovinom i niskim rastinjem. Kada se bude uređivala ova nekropola, kojom prilikom će se izvršiti njeno čišćenje i konzerviranje, tada će se moći u potpunosti odgovoriti o kvalitetima nekrople stećaka na području Vražalica. Značaj konzervacije stećaka se nameće kao prioritet tim više što se radi o području na kojem se nalazi reprezentativni turistički kompleks a sama konzervacija istakut će estetski izgled stećaka. Sa ovim aktivnostima značajno će se pojaćati turistička ponuda jer se na ovom području nalazi Turistički kompleks «Bijele vode» koji nudi različite sadržaje; smještaj, odmor, rekreaciju, lov, sport i dr.
Za Bosnu i Hercegovinu stećci predstavljaju jednu od mogućnosti da se kulturna slika čitave države unaprijedi. One ne mogu rješiti probleme, ali mogu ponuditi posjetiocima da upoznaju, područja Bosne i Hercegovine. Takva područja nude mogućnost boravka u čistim i ekološkim prirodnim sredinama sa obilaskom lokaliteta na kojima se nalaze spomenici kulture iz naše historije.
Udruženje «Kulturna baština» Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, u okvirima svojih mogućnosti, ističe značaj lokaliteta sa spomenicima kulture kroz segment nauke, kulture, umjetnosti, turizma itd. Na web stranici ovog udruženja www.kbbpk.ba može se vidjeti trenutni izgled spomenika kulture koji se nalaze na području BPK Goražde.
Do nekropola sa stećcima na području Vražalica može se doći iz dva prvaca, Sarajeva i Goražda. Put od Sarajeva vodi pored Pala, Prače, Hrenovice, Krive Drage ukupne dužine od 61 km. Iz Goražda do Vražalica vodi Regionalni put preko Jabuke i Krive Drage ukupne dužine od 18 km. Ne treba posebno naglašavati da se radi o saobračajnicama koje prolazi kroz područja kojima dominiraju prirodne ljepote.






Piše: Eldin Baljević, Udruženje ''Kulturna baština''
Bosansko-podrinjskog kantona Goražde


21.06.2016.

Rogatička medresa

autor: Rogatica -BiH
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst



Rogatička medresa postojala je od 1731. do 1914.godine. "U njoj  je svršio početne nauke velik broj sinova ovog mjesta i okolice, a mnogi su pošli i na više nauke u Sarajevo Stambol i nakon dovršenih nauka služili svojoj domovini i van nje kao mualimi, hatibi, muderisi, kadije i muftije, a da nije bilo ovog rasadnika islamske prosvjete, sigurno bi mnogi od njih ostao nepismen". Medresa je bila centar okupljanja i opismenjavanja muslimanske omladine koja je tu dobivala vjersko i svjetovno obrazovanje. Ne zna se ko joj je osnivač, i ako rahmetli Ismet dr. Kasumović u knjizi " Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave" piše, kako se ova medresa zvala Šudžauddinova, i ako se najčešće spominje samo kao "medresa u Rogatici". Ležala je svojom dužom stranom prema čaršiji, i to do same Šudžauddinove (Čaršijske) džamije. Izgrađena je od polumasivnog materijala. U prizemlju medrese sa istočne strane, prema čaršiji bila su četiri velika dućana čija je kirija bila namjenjena za ulaganje u fond za održavanje medrese i druge namjene. A sa zapadna, u prizemlju; kuhinja, kupatilo, učionice i dvije sobe za učenike, dok su se na spratu nalazile dvije učionice i šest soba za učenike. Na gornjem spratu prostirala se drvena veranda prema čaršiji i sa bočnih strana. Odmah poslije okupacije 1878. godine zgrada je temeljno renovirana, a djelimično i adaptirana jer je  bila toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. Imala je 10 vrlo lijepih i prostranih soba za stanovanje učenika, jednu darshanu i ostale uzgredne prostorije sa dvorištem.
Muhamed Škaljić, muderis o spomenutoj medresi od 1898. godine, u „Opisu medrese u Rogatici“ od 21.07.1921. godine, piše da je ovu medresu 1900. godine narod sagradio a da je ista već 27.9.1914. godine izgorjela prilikom upada Crnogorske vojske u Rogaticu zajedno sa džamijom i čaršijom i više nije obnavljana. On piše da je škola tada imala osam učenika i služila za naobrazbu imama i hodža.  Medresa u Rogatici je nakon 1930. godine prestala sa radom kao i mnoge druge medrese (22) po manjim mjestima u BiH kako muslimani ne bi mogli sticati vjersko obrazovanje.  Osim medrese u Rogatici su bila i četiri mekteba i to uz džamije Arnaudiju, Tekijsku, Carevu i Gračanici.


Zapaljena 1914,godine i obnovljena 1933.godine



 Crnogorska vojska 27.9.2014.godine u rogatičkoj čaršiji kada su je zapalili, kao i čaršijsku džamiju i medresu

 Odbornici SO-e Rogatica  na redovnoj 31. sjednici. 30.6.2015.godine odlučili da će dvadesetsedmi septembar i zvanično biti praznik opštine Rogatica! 
S R A M O T A
 Nakon ulaska BiH u sastav Osmanskog carstva njeno školstvo se automatski veže za osmanski školski sistem, čiji je razvoj išao tako što su se mektebi (osnovne škole) gradili uz džamije i predstavljali glavne mahalske objekte. Medrese su nastajale kasnije i one su predstavljale srednji stupanj obrazovanja. U njih su se upisivali samo oni učenici koji su udovoljili zahtjevima učitelja (mu'allima), tj. savladali gradivo učeno u mektebima. Podizane su u većim kulturnim i administrativnim centrima. Diplome o završenim školama su izdavali i potpisivali učitelji, pozivajući se na znanje naslijeđeno od svojih učitelja.

Žepa (Esej) 1955

Žepa  (Esej)
Dragoš Stevanović
Croatian Journal of Fisheries : Ribarstvo, Vol. 10 No. 3 , 1955





17.06.2016.

Gradske džamije u Rogatici








Do Drugog svjetskog rata u gradu Rogatici bilo je sedam džamija, i to šest od masivnog materijala i s kamenom munarom, a jednu od polumasivnog materijala i s drvenom munarom. Ni jedna džamija nije imala kupole. Svih sedam rogatičkih džamija po svojoj arhitekturi, munarama i unutrašnjim uredenjem, predstavljale su dragocjene spomenike islamske arhitekture i kulture. Njihovo uništenje je nenadoknadiv gubitak za Bošnjacko-muslimanski narod ali i za arhiktekturu ovih prostora uopće.
Od  7 džamija u gradu Rogatici kraj Drugog svjetskog rata dočekale su samo dvije i to, Čarsijska džamija i Arnautovića džamija, ali i kod njih su samo munare oni stari, originalni elementi.  

Serhadija, Tekijska i Oručagina džamija posle završetka Drugog svjetskog rata

Tokom 1992 godine porušene su sve džamiji na teritoriji općine Rogatica. Srušene su i obje džamije u gradu Rogatici. 


  Lokacija gdje je nekad bila  Arnaudija džamija danas je poravnato i obraslo u korov, nema tragova o postojanju ove  džamije.







Tekijska ili Šejh-islamija džamija je sagrađena u prvim decenijama XVI stoljeća. Podigao ju je čuveni Sinan-vojvoda, kao prvu džamiju na trgu koji se tada zvao Čelebi Pazar. Oko nje se razvila mahala Tekija, pa su kasnija pokoljenja tu džamiju prozvala Tekijska. Ova džamija nije bila velika, unutrašnji prostor 9,60 X 7,40 m., i zidana je od kamena. Imala je kamenu munaru dosta pomno oblikovanu. Lijepu umjetničku vrijednost u toj džamiji činio je drveni strop i unutrašnja drvena galerija, a sve izvedeno u rezbariji, po kojoj se naročito isticala velika rozeta ili sofraluk u intarziji na sredini stropa. U vanjskoj kompoziciji objekta vanredno je djelovao perforirani zid oko džamije koji je u vidu jače horizontalne lamele pružao krasnu dopunu vertikalno izvedenim linijama munare i stabla kraj nje. Zapaljena je 1943 godine i nikada više nije obnovljena.





Careva džamija (Hungarija) je spadala među najljepše kulturne građevine na ovom području. Prozvana je Carevom jer ju je sagradio sultan Selim drugi 1571/72 godine. Imala je izvanredno lijepu i visoku kamenu munaru. Sliku objekta dopunjavao je horizontalni pojas visoke kamene ograde. Lijep i izuzetno vrijedasn detalj u Carevoj džamiji predstavljala je velika slika u bojama na zidnom malteru veličine 2,55 X 1,50 metara. Slika se nalazila više ulaza i pokazivala džamiju Aja-Sofiju s njenih šest munara.Sve je do temelja propalo krajem 1943 godine.





Oručaginu džamiju izgradio je Oruč-aga, sin Sinan-vojvode prije 1558-me godine u mahali Gračanica, Izgrađena je od polumasivnog materijala sa tipičnom drvenom munarom sa uzdužnim letvicama i pokrivenom galerijom. Imala je malo predvorje na drvenim stupovima i isto tako malom unutrašnjom površinom 12,00 X 6,20 m. U vanjskom izgledu potpuno je jednostavna sa jednim redom prozora, nešto izduženog oblika. Zapaljena 1943.g. i nikada nije obnovljena.















Serhadija džamija se nalazila na južnoj periferiji grada. Ne zna se kada je sagrađena, niti ko je graditelj. U prošlom vijeku bila je dotrajala, pa je na njenim temeljima novu džamiju sagradio 1873. godine rogatički muftija hadži Mehmed efendija Škaljić, ali je zadržala staro ime.To je manji objekat ( unutrašnji prostor 7,65 X 5,76 m) i pokazuje običnu obradu. Zna se da je i zgradu i munaru, koja je slične obrade kao i sama džamija, zidao neimar Krsto Lalović iz Sočica. Narod je ovu džamiju nazivao Ahmedija ili Muftijina.I ova džamija je porušena 1943 godine i nije obnovljena.









Serdarija džamija je zadužbina nekog janičarskog serdara ili zabit-age Ibrahima. Stajala je na dnu čaršije tik uz samu ulicu. Ne zna se kad je sagrađena. To je bio objekat manje veličine (unutrašnjost 9,60 X 5,90 m), bez naročite obrade u arhitekturi i s munarom s lijeve strane, do same ulice, što predstavlja iznimku, vjerovatno zato da bi se glas s nje mogao bolje čuti na što većem prostoru čaršije. Munara je stradala od groma oko 1932. god. i odmah zatim definitivno je porušena. Sam objekat džamije propao je u požaru 1943. godine.








Sudžaudinova džamija poznata kao čaršijska jer se nalazila u središtu rogatičke caršije. Sagrađena je 1576.godine i zaostavština je vakifa i vojskovođe Šudžaudina, Uz džamiju je postojala i medresa od 1731. do 1914.godine. Džamija i medresa su imale vakufe. Po izradi i opremi veoma je slićna Arnautovića džamiji. I ova džamija je imala lijepu i visoku munaru. Njen unutrašnji prostor iznosio je 10,75 X 9,40 metara. Izgorjela je 1914.godine, a temeljno je obnovljena 1933 godine. Na ulaznoj strani imala je trijem sa drvenim stupovima. Munara je ostala originalna, od stare džamije. Zapaljena i srušena 20 juna 1992 godine.

 
Džamija je obnovljena, a 12.08.2007.godine svečeno otvorena

  



Husein-begova džamija, kasnije prozvana Arnaudija ili Arnautovića džamija. Sagradio ju je Husein-beg Arnautović 1558 godine .To je bilo masivno zdanje sa naročito lijepom visokom munarom. Temeljno je obnovljena 1938 godine pri čemu su otvori modernizovani a unutrašnji prostor nešto smanjen. Srušena pa zapaljena juna 1992 godine. Nije još obnovljena do sad, ali su pripreme oko obnavljanja u toku. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na  sjednici održanoj od 1. do 3. februara 2016.godine donijela je odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom BiH Historijsko područje - mjesto i ostaci Arnaudije džamije u Rogatici.





11.06.2016.

Četrdeset osam sati na ekskurziji

Četrdeset osam sati na ekskurziji
autor: Velija Palo

Gospodin Velija jedino svoje zapise objavljuje na našoj stranici.
Hvala Veliji i na  ovom ustupljenom privatnom zapisu.


Prebirajući po uspomenama i zapisujući ponesto sjetio sam se nečeg skoro sasvim izblijedjelog iz sjećanja, moje prve ekskurzije u Dubrovnik, kojom prilikom sam prije vidio (za jedan dan) Dubrovnik i njegove tramvaje nego sarajevske. Na početku ću prvo reći šta je prethodilo toj ekskurziji.
Samo što smo zakoračili u sedmi razred u školi na Stjenicama, s početka septembra 1968. godine, jedno jutro nas je čekalo jedno veliko iznenađenje. Kažu, danas nema nastave već idemo pomoći zadruzi pri branju krompira. Neki su se obradovali, ja nisam. Sličnih ”akcija” smo imali i u školi u Batovu kod učitelja Žarke Blagojevića koji je znao sa seljacima, i nikad nikakve fajde nisam od toga vidio. Bunio se nisam ali se ne bih ni izdvajao, već ”kud svi Turci, tu i mali Mujo.”
Ne znam da li je bio samo moj razred ili ih je bilo više, ili je to variralo od dana do dana. Zadružna njiva se nalazila niže Stjenica, s desnu stranu puta, skoro u Kramer Selu. Traktor je već uveliko izoravao krompir. Te godine je krompir tako rodio, kao nikad kasnije. Kako su mi se samo tad učinile dugim one brazde sa izoranim krompirom. Nikad kraja, kao u Banatu. Tad sam prvi put vidio crveni krompir. Bilo je izuzetno krupnog krompira. Slabo sam tad imao osjećaj za kilogram, ali bilo je blizu. Najveći koji sam našao taj dan sam krišom strpao u školski ruksak pored knjiga. Imali smo krompira tonama ali ovaj, i zbog boje i zbog veličine, sam htio pokazati u selu. Vidim i ocu interesantno, pa pošto naredna dva dana nije bilo knjiga u ruksaku, ja bih strpao po dva. To je ponukalo oca pa je kasnije kupio vreću takvog sjemenskog krompira i sijali smo ga neko vrijeme.
Krompir smo brali u mrežaste vreće (koje sam tad prvi put vidio) od 25 kg. Obično nas dvojica po jednu vrstu, a između bi pomjerali vreću. Puni se toliko samo da se može zavezati. Kako je bilo divno pogledati kad 15-20 vreća stoji kao u redu. Išlo je to jako brzo. A onda su odrasli tovarili te vreće na traktor i vozili u skladište na Stjenicama gdje su ih žene danima prebirale do kasno u jesen. Ova tri dana sam dobro zapmtio, ali zato slabo jedan vikend iz juna mjeseca, naredne 1979. godine. Kažu jedan dan da osmi razred ide na ekskurziju u Dubrovnik. Škola je zaradila novac branjem krompira. Kažu potreban je samo džeparac, koliko kome treba. Slabo sam ih poznavao jer ih je s donjeg kraja malo bilo. Na zadnjem času taj dan obavještava nastavnik matematike Đorđe Tešanovic iz okoline Prače da ima u autobusu još pet mjesta i da će se pet najboljih učenika ”sedmaka” pridružiti njima ukoliko to žele. Moje ime je prvo pročitao. Kako sam se osjećao u tom trenutku? Nekako kao poluhajvan. I tačno je da sam se do tada više družio sa hajvanom nego sa insanom. Socijalizacija je tad bio manje poznat pojam. Pogotovu ako se iz manjeg zabačenog sela u koje je osim poštara i šumara, slabo ko navraćao. A i sa njima su pričali samo odrasli. Djece mog uzrasta je slabo bilo i onda je normalno da se posjeduje veću dozu stida i nelagode pri susretu sa svim nepoznatim. Na povratku kući taj dan iz škole, sam na svakom kilometru, a bilo ih je deset, mijenjao mišljenje – hoću ići, neću ići. Međutim nije sve zavisilo od mene. Trebalo je vidjeti da li će biti kakva džeparca i da li se ima kakva prigodna odjeća i obuća za tu priliku. Sutra treba reći, idem ili ne idem. Sve sam prezentirao roditeljima i nisam ih čuo da diskutuju o tome. Pogotovu je obuća bila problem jer do tada sam samo opanke mijenjao čizmama i čizme opancima. Nisam bio jedini i sigurno je da nas bar pola nije probalo drugu vrstu obuće. Nije se nigdje išlo a brzo se raslo tako da je to bio nepotrebni luksuz. Uveče mi majka pokaza neke sandale da probam. Gdje ih je našla nikad nisam saznao. Vidim potijesne ali u tom momentu nisam imao izbora, a zaključujem da su roditelji odlučili da me pošalju. Kažem da nisu tijesne. Majka mi kaže da mogu dobiti 300 dinara za džeparac ali da nije jazuk ako nešto i vratim kući.
Naredni dan, petak, nismo imali puno časova, već kući, spremiti se i nazad, autobus ispred škole polazi popodne negdje oko četiri sata. Išlo je po planu samo donekle jer se brzo ispostavilo da će mi sandale upropastiti ekskurziju. Žuljevi i crvenilo su mi se pojavili već na prvom kilometru. U narednih devet sam išao više bos skoro do Burata. Dalje me bilo sramota i trpio sam. Vođe puta su bili pomenuti Đorđe Tešanović i nastavnik istorije i geografije Milivoje Stević, koji je bio odnekle od Loznice.Kad se ispostavilo da su svi došli ukrcali smo se u autobus i onda prašnjavim drumom naniže prema Rogatici, Goraždu, Foči. Bila je to moja prva vožnja autobusom i uopšte nekim prevoznim sredstvom na motorni pogon. Buljilo se kroz prozor, čudilo ponečemu, kao kanjonu rijeke, brdu ili mnoštvu kuća. Autobus je truckao i prva pauza je bila negdje kod Tjentišta. Već se bilo smračilo. Moglo je biti oko ponoći kad smo doćli u Trebinje i imali kraći čas istorije u nekom parku gdje su bile biste nekih narodnih heroja. U Dubrovnik smo došli dobro iza ponoći, umorni, sanjivi uz napomenu da ćemo ujutro prisustvovati pristajanju nekog velikog broda. Raspoređeni smo u nekom privatnom smještaju, neke žene su nas odvodile po dvoje ili četvoro, zavisno koliko soba su izdavale. Mene je izgleda zapala najdalja soba. Ne sjećam se da je žena koja nas je vodila, riječi progovorila. Uvela nas je u sobu i otišla. Moj cimer je bio neki Mihajlo s gornjeg kraja negdje oko Stjenica. Znao sam ga iz viđenja ali nismo nikad riječi razmijenili, ni prije ni poslije. Izgledao mi je vise izgubljenim nego što sam sam bio. Kao da je razmišljao ”što mi je ovo trebalo”. Pospali smo kao pokošeni i spavali kao panjevi. Bilo je mračno u sobi, valjda zbog onih zatvorenih drvenih kapaka. U neka doba nam kuca gazdarica, kao vrijeme je isprazniti sobu jer je treba spremiti za naredne goste. Koliko je moglo biti sat? Možda negdje između devet i deset. Ali ”kamo dalje rođače”? Pitamo gazdaricu a ona samo, bez riječi, pokaza rukom pravac u kom trebamo ići. Osjećaj nedefinisan. Zar trebamo otići tako daleko da se izgubimo. Srećom bili smo još bunovni i nismo bili svjesni situacije. Išli smo polako, zvjerali unaokolo, kad u neka doba ugledamo dvije curice iz našeg autobusa; jedna je bila Ramiza Dragulj a ne znam ko je druga bila. I one su prespavale. Obradovali smo se jedni drugima kao da smo vidjeli najrodjenije poslije nekoliko decenija. I tako vukući nogu za nogom i provjeravajući šta su one zapamtile od sinoć sretosmo još jednog koji reče da je zborno mjesto tu blizu na nekim stepenicama koje silaze na glavnu ulicu. Super, ja ne mrdam odatle. Sandale su uzrok da mirujem. Počeli su se i ostali iskupljati. Neki su prepričavali šta su vidjeli ili doživjeli. Dvojica su se čak stigla provozati tramvajem. Vidio sam i ja te tramvaje, ali me nisu impresionirali. Možda deceniju kasnije, kad sam ponovo posjetio Dubrovnik, poželio sam se provozati tim tramvajem, ali je bio ukinut.
Iskupljali smo se polako na tim stepenicama. Prodavac sladoleda nekoliko metara niže je napravio dobar pazar. Bilo je i boze i limunade. I ja sam tu pojeo moj prvi sladoled u životu. I ne samo jedan. Potom smo obišli neke stare zidine. Dan ću pamtiti po onome što je uslijedilo. Plovidba na neko ostrvo. Bio je to neki brodić ili čamac, ili kako se to već zove gdje je taman bilo mjesta za sve nas. Bile su neke klupe i okolo i po sredini. Cinilo mi se da je voda bila nekih petnaest centimetara od ivice brodića. Jednom rukom sam mjerio temperaturu vode i bio začuđen koliko je topla. Neki su provjeravali i da li je tačno ono što smo učili u školi da je morska voda slana.Za jednog dječaka tamo negdje iz Bosne nestvaran dozivljaj. Vozio bih se tako čitav dan ali smo se morali iskrcati. Ostali smo tu nekoliko sati. Ime tog ostrva nikad nisam saznao.
Negdje s mrakom smo se morali oprostiti s Dubrovnikom da bi kasno uveče zakonačili u Mostaru. Smještaj nije bio kakav, nešto improvizovano, licilo je studentskom domu. Jedino čega se sjećam od boravka u Mostaru je bila posjeta partizanskom groblju. Kraći čas istorije, ali sam bio oduševljen izgledom u uređenošću i stazama. Bilo je dovršeno samo koju godinu ranije. Nisam ga mogao porediti sa starim jarovićkim grobljem. Ne sjećam se da li smo vidjeli most. Sljedeća stanica - Sarajvo.
Tih par sati boravka u Sarajevu se sjećam samo po jednom detalju sa ručka. Bilo je to vani, u bašti nekog restorana tik do ulice. Moglo je to biti ondje negdje gdje je kasnije napravljena robna kuća. Konobari su nam servirali jelo i, dobro se sjećam, u malim tanjrima salatu od isjeckanog zelenog luka. Neko je primijetio da je luk crvljiv a konobar je to čuo. Izvinuo se i donio drugu salatu. Za to vrijeme su i ostali obratili pažnju na luk i polovina je primijetila crve. Donosio je konobar i vraćao dok mu nije dosadilo i rekao kome se jede neka jede, kome ne, neka ostavi. Tu sam primijetio da su mnogi od nas bili švorc, potrošilo se sve što se ponijelo. Ja sam bio tek na pola i mogao sam si priuštiti i sok i sladoled. Ne sjećam se da smo vidjeli čaršiju, možda smo samo prošli do busa kod vijećnice. Sat i po kasnije naš bus se spuštao lagano niz Romaniju i radovali smo se povratku, otprilike četrdeset osam sati po odlasku. Moje muke tu nisu prestale jer je trebalo u onim sandalama tabanati deset kilometara do kuće. Opet sam većinu puta savladao potpuno bos.
Po dolasku kući vratio sam majci stotinu dinara od onih tri stotine koje sam dobio. Nije jazuk što su vraćene.

Aktivnosti SKOJ-a u selima Šatorovići i Osovo u okolini Rogatice








27.05.2016.

Nišan u Vragolovima (Drijenjak)

Nišan u Vragolovima (Drijenjak)
Nišani XV i XVI vijeka u Bosni i Hercegovini
        Šefik Bešlagić