20.06.2015.

Sočički kraj 1992

Reakcije: 


 autor: Velija Palo

 

U predvečerje rata


Mnogo je pisano o događajima koji su prethodili ratu 1992. godine. Nacionalna polarizacija je počela, neskriveno od pojave Slobodana Miloševića. Ni sočički kraj nije mogao biti izuzetak. Potvrda nacionalne polarizacije su bili izbori 1990. godine. Pobjedničke stranke SDA i SDS su na sočičkom kraju jednostavno „pomele“ i bivše komuniste i reformiste. Na Stjenicama su tako te dvije stranke dobile ukupno jedan glas, i to glas Mušana Katice. Ni u Batovu nije bilo mnogo bolje.  Petar Ješić je bio tu čitav dan i tu glasao, ali za SDS. Na predizbornom skupu SDP-a u Batovu, vatreno je govorio kao kandidat te partije, ali ispostavilo se da ni sam nije glasao za SDP, a kamoli da mu je neko od Ješića dao glas. Takav je bio izborni inženjering SDS-a. Vragolovi su glasali u školi na Lješčicama, ali ne znam kakv je tamo ishod bio, sigurno ne mnogo različit od onog na Stjenicama i u Batovu.

Sa sočičkog kraja za opštinsku skupštinu su izabrani Muharem Suljagić, Kasim Bajraktarević i Sinan Kapo. Ne znam da li je ko od pravoslavaca izabran.

Već naredne 1991 godine bilo je mnogo razloga za zabrinutost. Rat u Hrvatskoj se pratio sa nekom zlom slutnjom ali još uvijek ne vjerujući da bi se na našim prostorima tako nešto moglo desiti. A bilo je i takvih koji su upravo to i priželjkivali pa  su, kao dobrovoljci, otišli na ratište u Hrvatsku. Primjer su Miroslav Vukašinovic s Gradine i Ognjen Gluhović s Planja.

U julu 1991. mjesecu državno predsjedništvo je izašlo sa preporukom da je odlazak na odsluženje vojnog roka u JNA dobrovoljan. Ali na odsluženju je već bila jedna grupa mladića rođenih 1970-72 kako onih koje je uputio vojni odsijek iz Rogatice, tako i onih koji su se ranije preselili, najviše u Sarajevo i na Pale. Neki su se zatekli na područjima gdje je bilo ratnih dejstava, a neki su prebačeni tamo naknadno. Nekim je nakon odsluženih godinu dana rok naprasno produžen za tri mjeseca. Snalazio se kako je ko mogao i umio. Bilo je naprasnih upisivanja fakulteta u cilju izbjegavanja produžetka vojnog roka. Bilo ih je dosta koji su primili telegrame o smrti roditelja. Nekima je to pomoglo i završilo vojni rok, dok neki nikad nisu bili obaviješteni o telegramima. Sve je zavisilo od mjesta služenja i volje neposrednog starješine. Tako je bio jedan slučaj kad je starješina rekao: „Evo ti sedam dana, obavi tu sahranu, ali ako si pametan ne vraćaj se više.“ Međutim nisu svi bili takve sreće.  Tako je Hajrudin Milić iz Mahale odslužio vojni rok u Kninu i preko Užica i Višegrada došao u opkoljeno Goražde u avgustu 1992. godine.(Nažalost, kasnije je poginuo na goraždanskom ratištu). Bilo ih je i koje je po odsluženju vojnog roka bilo teško razuvjeriti da su podlegli propagandi. Pošto sam i sam radio kod JNA, u komandi u Sarajevu, obratilo mi se nekoliko zemljaka s molbom da pomognem da bar saznaju gdje su im djeca. Nažalost pomoći im nisam mogao jer moje molbe nisu išle dalje od prve osobe kojoj sam se obratio. Na kraju sam i sam bio uklonjen.

Sreo sam par zemljaka po odšluženju vojnog roka krajem 1991. godine. Priče tih mladih ljudi su zaista potresne, svaka je roman za sebe. Mladi ljudi rođeni i odrasli u miru, najednom moraju ubijati ili biti ubijeni, bez vlastite krivice. Usput su se morali suočiti sa činjenicom da ime i prezime igra odlučujuću ulogu. Kako jedan zemljak reče: ”Samo je bilo pitanje da li ćeš kuglu dobiti u čelo ili u potiljak”.

Oko prvog jula 1991. su mnogi pozvani u rezervu na Han Pijesak a odatle pravac Zalužani kod Banja Luke. Ostali su tamo deset dana. Jedino se Mujo Palo sakrio i onda došao kući.

U septembru mjesecu 1991. godine osnovana je SAO Romanija koja je podrazumijevala i sočički kraj. Ubrzo poslije toga u osnovnoj školi na Stjenicama je bila jedna od destinacija srpske policije. Već u oktobru je bivša JNA opkolila tri veća sela s muslimanskom populacijom: Kukavice, Kovanj i Kramer Selo. Izgovor je bio da imaju dojavu da se u selima okupljaju zelene beretke. Pošto takvih nije bilo otišli su bez problema. To sa zelenim beretkama je naravno farsa ali cilj je bio demonstrirati silu i moć i pribaviti dodatne informacije o terenu radi finaliziranja ratnog plana, pravljenog u Han Pijesku. Kasnije se moglo vidjeti kako su ta tri sela kasnije prošla.

A planovi su rađeni u saradnji sa ljudima sa našeg kraja. JNA je čak i topografske karte izmijenila ubacujući umjesto pravih naziva mjesta prezimena srpskog stanovništva u selima u kojima nisu bili većina. Tako se na karti sočičkog kraja mogu naći ”mjesta” kao: Hršumi, Konjokradi, Kušići i sl.

U martu 1992. godine JNA je imala u planu instalirati artiljeriju na Gosini kako bi ”obezbijedili” sigurnost narodu. Kao komandant bi bio Musliman. Narod je to primio sa izuzetnom zabrinutošću i odlučeno je da jedna grupa (Hasib Karić, Esed Šuvalija i Sabit Suljagić) ide na Sokolac prenijeti neraspoloženje naroda prema tom planu. To je urodilo plodom, što će se kasnije pokazati od izuzetne važnosti jer je upravo zahvaljujuci Gosini hiljadama ljudi spasilo glavu.



Kad je počeo rat?


Kao što je poznato prvog marta 1992. je održan referndum za nezavisnu Bosnu i Hercegovinu. O referendumu u Batovu i događajima poslije toga, je svoje doživljaje i zapažanja iznio Alija Palo, a objavljeni su na www.rogatica.com. Smatram da je najbolje da citiram objavljeni tekst:

”Na referendumu za nezavisnu BiH na izbornoj jedinici Batovo bio sam presjednik izborene komisije u čijem je sastavu između ostalih bio i učitelj Božo Perković, vjerovatno u ulozi obavještajca i naplati dobre dnevnice od opštine. Moram napomenuti da je glasao među prvima, ali brojanjem glasova našli smo jedan bjanko listić, na šta je on predložio da i na njemu zaokružimo  ZA. Nisam dozvolio (predpostavljam da se radi o njegovom listiću). Drugi dan glasanja izašao sam vani da zapalim cigaretu i u tom trenutku je naišao Boban Ješić. Pozdravili smo se kao uvijek, našalili, jer smo odrasli zajedno, radili zajedno, donosili medalje TPR-u sa FAMOS-ovih igara zajedno. Pozvao sam ga da glasa pa makar i protiv, nije pristao i otišao je do Kušica u Jaroviće. Izbori su protekli bez problema sa jednim nevažećim glasom. U tom periodu živio sam kod oca u Jarovićima, a povremeno svraćao u stan na Stjenicama. U osnovnoj školi na Stjenicama boravila je policija RS sastavljena od mještana koje sam sve poznavao. Petog marta obaviješten sam da je moj stan obijen i da se nešto stvari vidi u dvorištu škole. Znao sam da mi nije bezbjedno otići na Stjenice i vidjeti šta se dogodilo.Otišao sam u Rogaticu i o svemu izvjestio Ismeta Osmanovića. Zatražio sam od njega obećano oružje ali se on nije sjećao datog obećanja i postavio mi pitanje, zašto nismo kupili oružje. Nisam mogao vjerovati da to govori on i samo sam izašao iz kancelarije. Otišao sam kod Selimbegović Senita. U razgovoru sa njim vidio sam da ozbiljno shvata situaciju na području opštine i da je zabrinut. Pozvao je u kancelariju Mehu Agića, koji je došao sa kartom područja Stjenica u ruci i raširio je po stolu. Odmah sam primjetio da Meho poduzima mjere i pripreme za odbranu,ali nažalost nije imao pravo donositi odluke. Da  su mu prepustili da odlučuje za  neka pitanja, vjerovatno bi situacija bila drugačija, jer je dugo radio u ŠTAB-u kao operativac i na njeghovoj osposobljenosti  mogli su mu zaviditi mnogi visoki oficiri bivše JNA. Naš razgovor prekinuo je ulaskom u kancelariju presjednik opštine Adil Lutvić. Prva rečenica bila mu je : “Šta radite, hoćete da izazovete rat na opštini, hoćete li da vas zatvorim”. Meho je otišao a ja sam nastavio razgovor sa njim u njegovoj kancelariji. Rekao mi je : „J..o te namještaj kupiti ćemo ti zlatan samo ne zaoštravaj situaciju“. Ne znam čime sam ja zaoštravao situaciju, ako sam samo razgovarao sa njima i tražio obećano. Naglasio je da je situacija na području opštine stabilna i da se on druži sa Milom Ujićem, sa kojim ga mogu vidjeti danas u šetnji. Ako je tako možeš li obezbijediti da uđem u svoj stan i vidim u kakvom je stanju. Pristao je i brzo je riješio to pitanje. Formirana je komisija u satavu: Ramiz Alajbegović, Mile Ujić, Izet Bahtanović i ja kao oštećeni. Takođe sam mu predložio da se organizuje sastanak mještana podružnice Stjenice i da se pokušaju smiriti strasti. Pristao je i ugovorio sa Milom Ujićem. Dolaskom pred stan zatekli smo vrata odškrinuta 10-ak centimetara. Mile je pokazao rukom da uđem prvi, što sam odbio i rekao mu možda je minirano. Kaže da nije(op.a). U hodniku su bili zamrzivač i frižider isječeni sjekirom , a lijevo u sobi sav namještaj je bio uništen. Na Ramizovom licu sam primjetio veliku promjenu i dobio osjećaj da je imao mogućnost istog momenta bi počinioce stavio iza rešetaka uz primjenu  vaspitnih mjera (pendrek). Otvorili smo sljedeću sobu i primjetili da nije ništa uništeno.Vrata od prvog dijela regala bila su otvorena, gdje se nalazila  moja uniforma bivše JNA( rezervni oficir),činovi su bili odnešeni ostalo je bilo na svom mjestu. Iz regala je nedostajalo nešto malo zlata (zaboravio ponijeti sa sobom ) i krznena bunda. Mile Ujić je izjavio da je ovu sobu vjerovatno sačuvala uniforma bivše JNA, međutim, po neprovjerenim  informacijama reagovao je komšija Milan Kremenović i istjerao bandu napolje.

Na moj zahtjev Mile je naredio da se policija  povuče do iza krivine na Stjenicama kako mogu odvući stvari. Obišao sam učionice škole gdje sam nasao svoj TV i primjetio na zidu veliki natpis „OVDJE SU BILI ČETNICI“, čime su ostavili  jasnu poruku da se ne radi ni o kakvoj policiji  već o onome što nam je svima poznato.Pošto je predsjednik opštine Adil Lutvić tvrdio da je situacija dobra, tražio sam da sa Milom Ujićem ugovori sastanak na Stjenicama gdje bi svi zainteresovani mogli biti prisutni. Nastojao me odbiti, ali nisam popuštao i bio sam na momente i drzak, te je pristao.

Sastankom su rukovodili Mile Ujić i Adil Lutvić, a učionička sala u školi bila je prepuna radoznalih i zabrinutih  mještana koji su željeli  iz prve ruke čuti kakva je bezbjednosna situacije na opštini i šta poduzimaju da ne dođe do nečeg neželjenog. Bilo je raznih diskusija , a hadžija Sinan Kapo je predlagao da se odmah na sastanku prikupe novčana sredstva i meni nadoknadi nastala šteta, sto sam ja odbio. Radan Jovanović u svom izlaganju zatražio je moje misljenje o svemu ovome. U svom izlaganju nisam osudio učesnike demoliranja već politiku koja je dovela do svega ovoga, na šta je oštro reagovao Adil i maltene mene okrivio za sve, Nisam mu ostao dužan odgovorio sam mu.Važno je napomenuti da je Zahid Feriz iz Kramer Sela , pozivajući se na drugi svjetski rat, kad nije bilo puno zločina u ovom kraju, tražio od Bobana Ješića da se sačini i potpiše dokument o nenapadanju bilo šta da se desi na području opštine. Boban se nije izjasnio o istom i znamo svi šta se kasnije desilo sa Kramer selom i sa Bobanom.

U tom momentu na Stjenicama je bilo još nešto Muslimana. Bila su trojica braće Bajića. Izbjegli su ali ne znam gdje. Sa porodicom je bio i kamenorezac Ćazim Katica, koji se povukao u Burate. U šumarskoj kući na Stublenom Brdu je živio sa porodicom šumar Munib Jašarević, porijeklom iz Konjević Polja. On je bio uhapšen i proveden na Sokolac. Kasnije proslijedjen u Burate i tu bio do razmjene 1994. godine .

Dan-dva nakon što sam pobjegao iz Crne Gore, negdje oko 15. marta, otišao sam u Jaroviće sa Hamdom Salihagićem iz Sočica. I to samo jedan konak jer već četiri mjeseca nisam bio u selu. Samo da vidim svoje i da se uvjere da sam živ. Meni je nakon Crne Gore bila totalna zbrka u glavi od svega što sam vidio i čuo, a iz ono malo razgovora pri toj posjeti nisam bio ohrabren. Na povratku sam na Stjenicama vidio policiju gdje je nikad nisam vidio, na mjestu gdje se put priključivao putu za Sarajevo. Imali su neke ambleme koje ranije nisam viđao. Nisu nas zaustavljali. Pogledao sam u Hamdu i on u mene istovremeno, i učinilo mi se da u tom momentu isto mislimo, a to je da bi moglo proći dosta vremena prije nego ponovo vidimo zavičaj. Nažalost, vrijeme je pokazalo da smo bili u pravu.

Razvoj situacije poslije referenduma je bio zabrinjavajući. Pravoslavno stanovništvo je izdašno naoružavano oružjem bivše JNA. Naravno sve pod okriljem i u organizaciji SDS-a. Prvi čovjek za sočički kraj, za njegov donji dio, je bio Boban Ješić, koji je imao povjerenje Rajka Kušića s Borike koji se i danas krije i piše knjige.. Uticaj na razvoj događaja su imala još dvojica s našeg kraja: Petar Ješić i Mirko Šarović. Rusanovići su ipak nekako bili centar svega svega što je uslijedilo kasnije. Mirko Šarović je bio u najužem rukovodstvu SDS-a i prema tome jedan je od arhitekata etničkog čišćenja na sočičkom kraju. Apsolutno je do najmanje sitnice znao šta se dešava na sočičkom kraju. Inače ga poznajem iz osnovne škole u Batovu. Bio je generacija iza mene, družili smo se često na odmorima do ljeta 1966. godine kad sam ja nastavio školovanje na Stjenicama a oni preselili u Rogaticu.

Petar Ješic mi je predavao likovno u šestom razredu na Stjenicama i negdje osamdesetih smo imali par poslovnih kontakata, gdje je bio više nego korektan. Možda je uzrok tome njegova (tada) netrpeljivost prema nekom Sokoloviću (moguće da se zvao Mile). Stoga me iznenadilo ono što sam čuo i čitao o njemu kasnije. Bio je rezervni oficir i brzo se prestrojio.

Boban Ješić me nije iznenadio. I njegova majka, rođeno Vukašinović s Gradine,  je bila suđena kao četnički jatak poslije drugog svjetskog rata. I nešto je odležala.

Ovdje moram napraviti jednu digresiju i navesti neke stvari koje sam imao u planu reći na drugom mjestu. I u drugom svjetskom ratu su Rusanovići bili najsigurnije utočište četnika.

 U Rusanovićima je polovinom šezdesetih godina sahranjen (ponovo) četnički komandant Radivoje Kosorić, koji je poginuo 1945 u selu Pljesko gdje je pvobitno i sahranjen. Kasnije mu je podignut i spomenik. Isti taj Radivoje Kosorić se u susjednim Rudinama sastao petog januara 1943. godine  sa pukovnikom Gašćićem, zapovjednikom 13. pješačke pukovnije, a po odobrenju zapovjednika njemačke 718. pješ. divizije. Ne znam da li je to bio uzrok ali 17. februara 1943 u Rusanoviće su naletili partizani i pobili trinaest četnika u kući nekog Šarovića. Od njih trinaest, devet je bilo sa sočičkog kraja.



Prije Kramer Sela


Početkom aprila i početkom ratnih dešavanja u Sarajevu, situacija se naglo pogoršava. Veza sa Sarajevom se prekida i oni koji su za bajram došli u rodni kraj, već iza podne nisu se mogli vratiti. S druge strane većina pravoslavaca koji su imali prebivalište na Palama i u Sarajevu (i u još nekim mjestima) su najednom bili u zavičaju.Mnogi koji su bili nastanjeni u Rogatici su se povukli u rodni kraj.

Isto tako početkom aprila prestaje voziti đački autobus za Rogaticu. U Batovu i nije bilo mnogo učenika. Ne znam kako je bilo na Lješčicama. Nije mi poznato ni do kada su djeca iz Burata, Kramer Sela i Gazija išla u školu na Stjenice.

Prodavnicama u Dobračama, Batovu, Lješčicama i Radovanu je već u martu usporena a onda i skroz obustavljena isporuka robe. Redovno snabdijevanje je imala samo prodavnica na Stjenicama. Međutim i tu je krajem maja rečeno žiteljima Kramer Sela i Gazija da ne dolaze jer im se ne može garantovati sigurnost.

Negdje u maju, su tri transportera krenula iz Rusanovića (a odakle bi drugo). Jedan od njih se uputio prema Jarovićima i zaustavio na Bjeloti kod kuća Božovića. Bila je to demonstracija sile. Taj transporter je pravio, za ovaj kraj, neuobičajeno jaku buku i mjestane Jarovića je obuzeo strah. Većina je nekoliko noći spavala u Jarovića Brdu. Prvih noći svi pod jednom ceradom, a kasnije su se malo podvojili. Jednu veče su na prostirci našli metak automatske puške, što bi trebalo da znači – samo da znate da vas pratimo.

Sočički kraj je bio izolovan. Za Sarajevo se nije moglo, iz Rogatice se bježalo. Bilo je pojedinačnih pokušaja odlaska u Sarajevo pješice. Negdje u maju mi je na pijaci na Ciglanama pričao Juka Katica da su dvojica sa gornjeg kraja uspjeli ući u Sarajevo. Rekao mi je i imena ali sam zaboravio. Išli su negdje preko Bogovića. Muharem Osmanović i Enver Čongo su takođe pokušali, ali su negdje bili uhvaćeni i što su tad preživjeli mogu samo zahvaliti predratnom policajcu Tomislavu Hršumu koji ih je dovezao do sela.

Narod je obavljao sjetvu i druge poljoprivredne radove kao da je stanje normalno ali je živio kao u rezervatu. Kontakti sa komšijama su bili sve rjeđi. Pravoslavne komšije su izbjegavale kontakte. Nevjerovatno sa kojom disciplinom je sve provođeno. Možda i da je neko htio nešto reći ili pomoći, nije smio. Tako su na primjer iz predostrožnosti evakuisali Mana Kušića iz Jarovića i suprugu mu Milanu negdje u Srbiju. Prije toga je ona negdje izletila pa rekla ”eno došo traktor oružja kod Milankovog đubreta”. ( Kad već pomenuh Milanu, moram pomenuti još nešto vezano za nju. Prvi put poslije rata sam posjetio zavičaj 1999. godine. Ostao sam nekih pola sata u ostatku mog voćnjaka, kad dolazi Milana da se pozdravi i vodi unuku uz koljeno. U toku razgovora pita dijete: “Bako, je li i ovo bilo tursko?”)

Kontakti su vremenom svedeni na jednog jednog ili dva čovjeka koji su bili zaduženi za kontakte sa muslimanskim selima. Za Jaroviće, Sočice i Banj Stijenu su to bili Dragan Božović i Todor Kušić. Ti kontakti su održavani iz još jednog razloga – ekonomskog. Trebalo je izvući što više novca od naroda. To se najefikasnije radilo prodajom cigareta.

Kakva je sudbina namijenjena Sočicama, mnogi su se mogli uvjeriti dvadeset prvog maja kad je napadnuto i spaljeno područje Hrenovice. Tada je stanovništvo Vinče, Petovića, Strana, i dijelom Kaljani izbjeglo u Mahalu, Vrlazje i neka druga sela, gdje je ko imao rodbinu. Već ranije su na sočičkom kraju utočište našle i neke izbjeglice od Rudog i Višegrada. Krajem maja i početkom juna su počele masovnije dolaziti u sočička sela i izbjeglice iz Rogatice. Najbrojniji su bili poslije četničkog masakra naselja Gračanice devetnaestog juna. Najveći broj izbjeglica se u prvi mah skrasio u dva najveća sela Vragolovima i Kramer Selu. I u drugim selima je rijetko bila koja kuća da nije imala izbjeglica. Samo u Vragolovima je tad bilo oko 1000 izbjeglica iz Rogatice. U jednoj kući, uključujući i štale, bilo ih je trideset šest. Ništa manje ih nije bilo ni u Kramer Selu. Dosta Rogatičana je našlo utočište i u drugim selima: Karačićima, Golubovićima, Jarovićima, Sočicama, Banj Stijeni i drugim. Mjesno stanovništvo, izuzev pojedinaca, nije bilo naročito pripremljeno kad su u pitanju rezerve hrane. Osim toga zadnjih  mjeseci nije bilo mogućnosti snabdijevanja. Sa dolaskom izbjeglica su se te rezerve kod većine ”istopile” veoma brzo. U početku, dok je to još bilo moguće, je jedan dio izbjeglih Rogatičana išao kući donijeti nešto hrane.

Bilo je jasno da se mora nešto poduzimati jer sa ovolikim brojem stanovnika se nije moglo dugo. Osim toga i još gore, samo je bilo pitanje dana kad će i naša sela biti napadnuta i spaljena. To je svima bilo jasno. Na Gosini, u Vučijim Vrtačama, je počelo okupljanje s namjerom evakuacije prema Barama i Goraždu. Ali kud i kako? Moglo se pokušati samo noću. Ispostavilo se da je najbolji poznavalac terena Evlija Salihagić, zvani Šaban,  koji je zahvaljujući momačkoj i lovačkoj znatiželji poznavao mnoge staze i bogaze. Bilo je ranije više manjih konvoja 20-100 duša prije napada na Kramer Selo sa žiteljima pordučja koja su ranije ”očišćena” – Kovanj, Lepenica, Kozadre, Borovsko, Rakitnica. Najveći konvoj je bio trećeg avgusta, veče poslije napada na Kramer Selo. Tu veče se oko pet stotina duša s prvim mrakom uputilo na put u neizvjesnost. Kolona, jedan po jedan, bez i najmanjeg šuma se lagano kretala. Čelo kolone je bilo na Gunjačama, kad je začelje polazilo. Prazni stomaci, poneki zavežljaj i osjećaj da niko jezika nema. Bilo je i starih i tek rođene djece. Jedan je vodio jednu kravicu. Jedan je u civarama vozio staru majku. Spuštanje strmom kozjom stazom do rijeke Prače i mjesta gdje je bila najlakša za pregaziti, u blizini ”spajanja” Čemernice u Prače. Pri prelasku rijeke, stariji, iznemogli i oni koji su se plašili vode u mraku su imali vodičevu pomoć. Poslije odmora je valjalo ”brdu uz planinu”, uz Sikole. Putovanje ovog konvoja je trajalo oko 24 sata. I opet … na ledinu. A kakvo je to putovanje u nepoznato bilo, najbolje znaju oni koji su prošli taj put. Išao sam jednom putem sa Gosine u Hrenovicu i pokazali su mi kud su se izbjeglice kretale prema Barama. Od samog pogleda na urvine oko rijeke Prače, se ledi krv u žilama. 

Jedan ili dva konvoja iz Vragolova su išli negdje preko Sudića pa starom željezničkom prugom i ispod Kaljani se priključivali ”putu života”.

Negdje početkom juna je došla naredba za predajom oružja. Kramer Selu je određena predaja oružja u Buratima, Vragolovima i Golubovićima na Lješčicama, a donjem dijelu kraja u Batovu. Predstavnici Jarovića, Banj Stijene, Sočica, Kovačice i Dobrača su pozvani na sastanak na Bjeloti uz prisustvo Bobana Ješića, te Kušica i Božovica. Prisutni su bili Hasib Karić, Alija Omerbegović, Hasib Bajraktarević, Esed Šuvalija, Velija Čongo i moguće neko od Suljagića. Zaprijetili su da će u slučaju ne predavanja oružja kuće biti spaljene. Svi za koje se znalo da imaju oružje, su ga i predali. Izuzetak je bio Adem Palo koji nije htio predati pištolj. Rekao je da mu ga oni nisu dali i da mu ga oni neće ni uzeti. Zauzvrat, više nije u kući noćio.

Burati i Vrbarje su dva sela koja su ostala pošteđena razaranja i ubijanja do iseljenja 1994. godine. Razloga k tomu može biti više. Jedan je da su im ta muslimanska sela trebala služiti za slikanje i kao dokaz da ne vrše etničko čišćenje. Za Burate može razlog biti i bliskost Mušana Katice i Bogoljuba Perovića. Za Vrbarje razlog može vući korijene još od početka drugog svjetskog rata. Tad su na Glasincu ubijena tri njemačka vojnika vozeći se na motoru. Vrlo brzo, Nijemci su pohapsili petnaestak lokalnih pravoslavaca koji su odvedeni u Rogaticu. Lokalni muslimani, prevashodno iz Vrbarja su uspjeli isposlovati kod Nijemaca da budu pušteni, garantujući da oni nisu ubili ta tri vojnika. Svojevremeno je i Milanko Renovica to isticao. Kako su prošli mještani Vrbarja, manje mi je poznato. Neki kažu da su im dovodili popa da se vrate ”veri pradedovskoj”. Nisam ovo mogao provjeriti. Mještani Burata su vjerovatno zažalili što su ostali. O poniženjima koje su doživjeli nisu voljni pričati. Svi muskarci iz Burata su bili u radnim vodovima. Kosili su 1993. sijeno u Batovu, kopali rovove po Gosini i gdje je sve zatrebalo na području Rogatice i dalje. U selu nisu smjeli imati nikakva sredstva informisanja.

Gazije su jedino selo čiji su se žitelji uspjeli na vrijeme izvući prema Olovu, ali ne znam tačno kad.

Prva faza realizacije plana je bilo granatiranje sela kao opomena šta slijedi. Tako je Kramer Selo, koje je bilo poseban trn u oku, granatirano već u junu mjesecu kad je teže povrijeđen Fuad Sejtarija. Otac Atif i zet mu Muhamed Pleho (radio u Tehnotransu) su ga odvezli u bolnicu na Sokolac. Njima dvojici se tu gubi svaki trag i posmrtni ostaci su im nađeni ispod Trovrha, gdje su poginuli u živom štitu.



Pokolj u Kramer Selu


Drugog avgusta, oko pola sedam ujutro, prema selu je ispaljena prva obilježavajuća granata a onda je krenulo. Tenk je tukao sa Grivaca, PAM sa Rasol Gore, a minobacači i snajperi sa Kokovine. Nakon otprilike sat vremena se iz pravca Burata pojavila i pješadija. Postupala je po ustaljenom receptu: baci bombu kroz prozor, a ko izađe iz kuće biva uhvaćen, a kasnije i kuća zapaljena. Tom prilikom su poginula trojica napadača za koje sumnjam da su ikad bili u Kramer Selu. To su: Dobrislav Hršum iz Rusanovića, te dvojica Ješića; Srđan – sin Mila Ješića i Boban Ješic, inače prva violina SDS-a na sočičkom kraju. Uslijedila je krvava odmazda i taj dan su ubijene trideset četiri osobe, što u selu, što kod škole na Stjenicama. U selu su odmah ubijeni: Feriz (Zajko) Ramo i dvojica sa Borovska koji su prethodni dan preživjeli golgotu čišćenja svog sela. To su Osman Zukanović i Juso Hećo koji je ubijen na kućnom pragu Asima Feriza. Pobili su taj dan još nekoliko starijih žena. To su: .Hećo (Huso) Tema sa Borovska koja je ubijena i bačena u bunar u dvorištu Ragiba Kape. (Pronađeni su posmrtni ostaci ali bez glave), Feriz (Sulejman) Timka koja je bila nepokretna, zatim Kapo Fata, rođena u Dobračama i posmrtni ostaci nisu nikad pronađeni. Sve što su uhvatili, odvedeno je na Stjenice. Žene i djecu su potrpali u autobuse i odvezli do linije gdje su pušteni. Muškarci su pobijeni isti dan kod škole na Stjenicama. Prizor je bio stravičan. Krv na sve strane. Oni koji su živjeli još koji minut pošto su bili pogođeni, tražili su vode. (I sam sam bio u toj situaciji kad si pogođen i kad samo tražiš vode, ali za razliku od ovih nesretnika tad sam već bio na operacionom stolu).Trebalo je proći čitavih devetnaest godina, da se sazna gdje su ih ”komšije sahranile”. Posmrtni ostaci, ili bolje reći dio njih, su nađeni na Ivan polju. Među njima je bilo i dosta ljudi koji su se sklonili u selo prethodni dan ili pretgodnih dana. Eshumirani su na Ivan Polju, 2011. godine::

1.      Čolic (Avdo) Abdulah, 1929, Kovanj, invalid bez jedne noge.

2.      Bećirovic (Mustafa) Fadil, 1927, Kramer Selo,

3.      Bećirovic (Salko) Salko, 1934, Kramer Selo,

4.      Čavčić (Suljo) Bajro, 1944, Čavčići/Kovanj.

5.      Čavčić (Salih) Suljo, 1965, Čavčići/Kovanj.

6.      Detlić (Hamdo) Ahmed, 1949, Lepenica,- Kovanj,

7.      Dugalija (Velija) Velija, zvani Enver, 1956, Kramer Selo, tgovao stokom.

8.      Dumanjić (Ahmet) Sakib, 1964, Rogatica.

9.      Jamaković (Jusuf)  Fadil, 1947, Kovanj, nastavnik

10.  Kapo (Ramiz) Ramo. 1946, Kramer Selo,  stopostotni invalid

11.  Kapo (Derviš) Riifet, 1933, Kramer Selo, .

12.  Omanović (Bećir) Kasim, 1931, Kramer Selo/Rogatica,

13.  Pašić (Nazif) Arif, 1949, Rakitnica,

14.  Pašic (Derviš) Sinan, 1920, Rakitnica,

15.  Ručić (Halil)  Bego, .1945, Rogatica,

16.  Sejtarija (Atif) Hajro, 1916, Kramer Selo, .

17.  Selmanović (Ago) Muharem,

18.  Zajko (Salko) Munir, 1970, iz Gaočića kod Rudog, živio u Višegradu.

19.  Zukanović (Salko) Osman, 1905, Borovsko,

  1. Bičic (Ćamil) Avdija, 1936, Žepa/Kovanj.



Još su ubijeni Delić Ahmo iz Kovanja i Ćutahija  (Hilmo) Meša, 1927 iz Rakitnice,

Jedan dio, uglavnom iz donjeg dijela sela, je uspio pobjeći i dočepati se Gosine a pojedini su preživjeli na čudesan način.

Jedini koga su pustili je nekadašnji podvornik škole na Stjenicama, Huso Dugalija. Kod mlina/bunara su ga pustili i pripucali za njim. Očevici kažu da je u Burate, gdje je i proveo rat,  došao prestravljen od straha. Poslije napada na Kramer Selo, svima je postalo jasno da će se događaji odvijati veoma brzo i da je došao kraj životu na ovim prostorima. Sela se počinju prazniti. Žene, djeca i stariji, izuzev onih najupornijih, se polako prebacuju prema Barama. I oni što su ostali su sve rjeđe spavali po kućama.

Dvanaestog avgusta Dragan Božović i Todor Kušić prenose naredbu da svi moraju iseliti najkasnije do šesnaestog avgusta u deset sati. Ranije je bio odeređen neki datum da svi dodju u Batovo odakle bi autobusima bili evakuisani. Bila su dva signala da se ta ponuda ne prihvati, ali se znalo da neće biti prihvaćena poslije događaja u Kramer Selu, ali i ostatku opštine kao i u čitavom Podrinju. Ti signali su bili samo dio taktike.

Neki koji su bili prebačeni na Bare su se vraćali. Tako se Asim Šuvalija vratio i umro u svojoj kući devetog septembra. Sahranjen je u blizini kuće, jer nije bilo teorije da bude sahranjen na mjesnom groblju.

I moj otac se bio vratio samo nekoliko dana prije nego će selo biti spaljeno. Bio je svjestan ozbiljnosti situacije ali mu je bilo svejedno. Tad se po Jarovićima slabo šta kretalo i bio je opažen. Nekad  mu dobar drug, Novica Kušić, je rekao: ”Amede, bolan šta ćeš vođe, idi za đecom izgubićeš glavu uludo”. Moguće da mu je i nešto hrane dao. I otišao je ponovo.

U sela se sa Gosine silazilo samo u potrazi za hranom, ako je gdje šta ostalo ili sakriveno. Ili da se izvadi koji krompir. A moralo se donijeti i vode. Bilo je pripucavanja kad bi bili primijećeni. Jedni su otkrili neki med sakriven u nekoj gromili na Banj Stijeni i zasladili nekoliko dana. Jedna od posljednjih sakrivenih rezervi u Jarovićima su bile jedna vreća brašna i jedna vreća šećera. Iako je najkritičnije bilo sa brašnom, odlučeno je da se napravi halva za one koji su još uvijek bili na Gosini, a iz dana u dan ih je bilo sve manje. Zadatak je ”izvršio” Mehmed Palo, koji je inače bio kuhar u vojsci.

U potrazi za hranom su dvojica otisla 26. avgusta u Kramer Selo. Safet Sejtarija se nije vratio, ubijen je negdje na Ravnama.

Pšenica, zasijana prethodne godine je odavno bila dozrela. Moralo se pokušati iskoristiti nešto od toga. Tako je 25. avgusta pokošena pšenica Eseda Šuvalije. Naredni dan, 26. avgusta, je odlučeno da se pokosi pšenica Ramiza Omerbegovića U Batovu, nedaleko od džamije. S obzirom na lokaciju, znalo se da je rizik ogroman, ali glad očiju nema. Četvorica su se prihvatila zadatka. Dok su kosili naišao je automobil, koji je nekad bio najvjerovatnije vlasništvo Hamde Omanovića iz Kramer Sela. Stao je, izašli su Todor Kušić i Dragan Božović, pozdravili su se, ali se na njihovim licima primijetilo iznenađenje i začuđenost da se neko usudio tu doći. Po završenoj koševini pšenice se četvorka povukla vrlo brzo, ali ne idući u grupi jer je pripucano od šume ispod Rusanovića. Taj dan je u školi u Batovu bio Marijan Ješić i htio pucati na tu četvoricu, ali ga je spriječio učitelj Božo Perković. Na povratku kući je zapalio plast sijena, i pošto je bila izuzetno sušna godina, nadao se da će vjetar prenijeti vatru na tek pokošenu pšenicu. To se nije dogodilo jer je vjetar promijenio pravac i duvao u suprotnom smjeru, tako da je izgorela sva njegova ljetina i dio u Rusanovićima. Moguće i neki objekat. Tad je SRNA objavila da su zelene beretke zapalile 500 dunuma srpske zemlje i da je nastala ogromna šteta.

U Jarovićima je 28. avgusta Alija Palo gađan tromblonom.

Dan kasnije,29. avgusta, je pokošena pšenica Muharema Suljagića. 

Sad kad je nešto pšenice sklonjeno, razmišljalo se kako je iskoristiti. Može se nešto omlatiti vilama, ali kako je samljeti. Tad se neko sjetio da se na Karačićima, kod Sulejmana Vražalice nalazi mlin, priključak na traktor, što sve ukupno teži oko tri storine kilograma. Deset najodvažnijih se uputi da ga donesu. I povedu jednog konja do Golubovića. Na povratku iz Golubovića se s njima uputila neka žena, koju su zvali Fetka, a koja je bila u tranzitu i željela se prebaciti na Bare. Ne znam odakle je. Sa tolikim teretom put od Karačica na Gosinu se čini kao vječnost. Primijećeni su i ispaljeno je nekoliko granata ali bez posljedica. Po dolasku na Gosinu je u to ime okrenut ražanj.

Sedmog i osmog septembra je iz pješadijskog naoružanja i iz pamova pucano po Jarovićima, Banj Stijeni i Sočicama.

Trinaestog septembra su u izviđanje na Gosinu došla dvojica sinova Hašima Dragulja čija se porodica nije micala iz Draguljevića jer je jedan od njih tad bio oženjen kćerkom Bogdana Čobovića. Kao prodavali su cigarete a cilj je bio izviđanje na Gosini. Već naredni dan su granate počele ”pretraživati” Vučije Vrtače.



Strada i donji kraj


Teritorijalna odbrana je negdje zarobila nekog Stanišica porijeklom iz Rudina, koji je kasnije razmijenjen za tri žene iz Vragolova: Dobrača Melćiju, Džabija Habibu i još jednu. Od njega se saznalo kao da muškarci iz Vragolova i Karačića s njima sarađuju. Ta saradnja se svodila na kupovinu cigareta. Naređeno je da ih se privedu i trinaestog septembra su privedeni i proslijedjeni za Goražde:

  1. Vražalica Nezir, 1918
  2. Alagić Alija, 1933
  3. Dobrača Alija, 1929
  4. Dobrača Sabrija, 1930
  5. Bahtanović Šaban, 1930
  6. Pinjo Muhamed, 1929
  7. Bahto Osman, 1946
  8. Alajbegović Osman, 1964



Saslušani su i puštani. Ovo privođenje im je tad spasilo život jer bi doživjeli istu sudbinu kao i žene koje su ostale u selu. Samo šest dana kasnije Vragolovi su spaljeni (a vjerovatno tu negdje i Karačići i Golubovići). Tom prilikom u Vragolovima su u ubijeni:

  1. Alajbegović (Suad) Hanifa, 1910, nije nikad pronađjena.
  2. Dobrača (Hašim) Biba, Vragolovi, ubijena u Vragolovima u blizini porodične kuće.
  3. Feriz (Juso) Habiba, 1928, Vragolovi, (majka Hasana Jarovića), nestala u Vragolovima,nije pronađena
  4. Feriz (Osman) Razija, 1935, Vragolovi, (supruga Ahmeda Feriza), ubijena 1992 i tijelo nije pronađeno.
  5. Jarović (Juso) Biba, Vragolovi, ubijena u selu, posmrtni ostaci nisu nikad nađeni.
  6. Jarović (Hamid) Ramiza, 1939, ubijena u selu. Posmrtni ostaci nisu nikad nađeni.
  7. Kadrić (Alija) Bejda, 1914, Golubovići, ubijena u selu 1992. godine. Posmrtni ostaci ekshumirani nakon rata I sahranjeni u Sarajevu na groblju Humka.
  8. Karahmet (Hamid) Ramiza, Vragolovi, ubijena u Vragolovima, tijelo nije nikad pronađeno.
  9. Karović Bibija, 1937, Vragolovi, (supruga Karović Ibre), ubijena zajedno sa dvije kćerke i pronađene bez glava u krečani ispod džamije u Vragolovima.
  10. Karović (Ibro) Ferida, Vragolovi, ubijena sa majkom i sestrom i pronađene bez glava.
  11. Karović (Ibro) Vahida, 1958, Vragolovi, ubijena sa majkom i sestrom i pronađene bez glava.
  12. Muhić (Šećo) Ćamka, 1909, Vragolovi, ubijena u Vragolovima, nije pronađena.



Nisam siguran da je ovaj spisak konačan.

Prvo spaljeno selo na donjem dijelu sočičkog kraja je Brezje. Bilo je to četrnaestog septembra. Poslije intenzivnog granatiranja nastupila je pješadija od Purkovića kuća i od Petrovca i selo je u potpunosti spaljeno. U selu je ostala samo jedna žena, Devla Hadžihasanović. Posmrtni ostaci joj nisu nikad nađeni..

Dan ili dva kasnije, spaljeni su Mahala, Dolovi, Tokače, Vrlazje, Kosovići. Tad su u Mahali u kući ubijeni stari Ešef Milić i supruga mu Đehva, te Enver Milić. U Kosovićima su u kući ubijeni i spaljeni Osman Mušanović i supruga mu.

Petnaestog septembra je artiljerija tukla po ostalim selima: Dobračama, Kovačici, Jarovićima, Banj Stijeni. Da bi se sila demonstrirala, pet-šest tenkova je prošlo Draguljeviće, Rusanoviće, Rudine, Drijenjak, uz Batovo Polje do Gnjile i uputilo se ka Stjenicama. Da su se uputili prema Dobračama, Ramo Bajraktarević je bio spreman izaći pred njih, da bi dan kasnije, šesnaestog septembra, oko 18 sati, poginuo od prve granate koja je pala taj dan na Dobrače. Sahranjen je na brzinu i tad je posljednje stanovništvo napustilo selo. Time su bili sigurni da su sela prazna.

Na Gosini je bilo sve manje i manje stanovništva. Porodice evakuisane, sela gore i sve ih je bilo manje koji su bili voljni biti tu. Ono malo muškaraca što je bilo ostalo na Gosini se kradom spuštalo u selo zbog vode i ako se moglo još naći nešto hrane. Mogli su naći voća u izobilju. Tako se desilo da su dvadeset prvog septembra prilikom izviđanja trojica od njih bila iznenađena. Sudarili su se direktno sa pješadijskim krilom koje je išlo iznad Sočica. Tad je najvjerovatnije uhvaćen Bilal Čaušević, čiji posmrtni ostaci nisu nikad nađeni. Ostala dvojica su uspjela umaći i ako je jedan bio ranjen. Taj dan su spaljene Dobrače, Kovačica, Sočice, Banj Stijena, Jarovići. Ostavili su po jednu kuću na Kovačici i na Banj Stijeni, koje su kasnije koristili za svoje potrebe.

Ono malo muškaraca što je bilo na Gosini se izgubilo glavom bez obzira. Taj dan je, pri konačnom odlasku i vodeći konja sa nešto stvari ubijen i Hasib Karić, negdje iznad Kaljani. Tog dvadeset prvog septembra je jesen za stanovnistvo Sočica, nakon dva vijeka, počela negdje drugdje.

Narednog dana, dvadeset drugog septembra je ista ”sočička” družina spalila i selo Novoseoce na sokolačkoj opštini. I izvršioci i komandni kadar su bili s našeg kraja, tu dileme nema. A da li je neko odgovarao za sve pobrojane zločine i etničko čišćenje. Do danas, dvadest tri godine kasnije još ne.




06.06.2015.

Džamija u Žepi

Reakcije: 
Pripremio:  Rogatica - BiH


Žepska, Redžep-pašina džamija sa svojom vitkom munarom stoljećima  dominira žepskom dolinom, srce je herojske Žepe. Ne postoje pouzdani podaci o gradnji prve džamije u Žepi. Prema predajama koje se prenose sa generacije na generaciju prva džamija u Žepi sagrađena je u XVII stoljeću (1636.godine). To je bila jedna od dvije vojne džamije uz Drinu, dimenzija 16 x 16 m., sa kamenim zidovima debljine 1 m. U džamiju je bio ugrađen izvjestan broj stećaka (prema Šefiku Bešlagiću - Stećci), a u haremu nalazio se stećak u obliku sanduka gdje je spuštan mejt u vrijeme klanjanja dženaze. U svojoj dugoj povijesti rušena je i paljena više puta. Nakon Drugog svjetskog rata naporima džematlija džamija je obnovljena. U toku posljednje agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, 28. jula 1995. godine nakon izgona muslimanskog stanovništva iz Žepe, džamija je minirana i potpuno porušena. I ako konstantno granatirana, džamija je  bila je centar vjerskih i kulturnih dešavanja. U njoj su se održavali mevludi, večeri ilahija i kasida. Uz potporu humanitarne organizacije BIRDS iz Islamske Republike Iran džamija je na temeljima one u ratu srušene temeljito rekonstruisana i svečano otvorena 31. septembra 2002. godine. Prva je obnovljena džamija na području opštine Rogatica.  
Uz žepsku džamiju nalazi se i staro mezarje u kome se nalazi turbe Ibrahima Čavčića. Odmah pored džamije 1933 godine je  izgrađena vakufska zgrada. U prizemlju se nalazila velika učionica za mekeb sa kancelarijom, a na spratu je bio stan za imama. I ova zgrada je porušena u protekloj agresiji ali je  2007. godine obnovljena i stavljena u funkciju donacijama Federalnog Ministrastva za izbjeglice i raseljena lica, Iranske ambasade u Sarajevu, Vakufske direkcije Sarajevo i Džematskog odbora  Žepa. Dimenzija vakufske zgrade su 15x7 m., sa slijedećim sadržajima: kancelarija Medžlisa IZ-e Žepa sa bibliotekom, imamski stan, tri apartmana sa 8 ležajeva i dva poslovna prostora. 












05.06.2015.

U Živaljevićima

Reakcije: 


Autor: Mediha Rađo Hasanović



Konačno sam došla poslije niza godina tamo gdje postoji nešto moje. Magnetna privrženost ovom selu, livadi, polju, strani, kamenu. Izlazim ispod groblja da prvi selam na zovem mehrumima ispod visokih kamenih nišana koji sigurno pamte hodžu Barlova i stotinu kuća u selu Živaljevići. Selam mom a.r. dedi kojeg prenesoše sa Zečice, gdje je rukama svoje supruge ukopan nakon što ga ubiše u polju 1941 godine. Godine kad je zlo uništilo stotinu kuća i u njima kompletne porodice. Uz selo kao skeleti vire kameni temelji kuća, litice i ostaci ograda. Jecaju lipe i orasi. Trešnje lišćem žubore neke ilahije tužne, pretužne, obrasle travom čikme. Bunar u selu tužan i sam prekriven teškom metalnom pločom sa velikim kamenom. Preko puta džamije koja gordo stoji kuća sa baščom punom cvjeća. Na pragu starica u katu i šamiji. Ulazim u avliju, prilazim i ljubim je u ruku. Majka Behko kako si, pitam je. Dobro sam Bogu fala, mislila da mi je sin sa autom pa pošla avliju da otvorim, a čija si ti?
Drhtavim glasom joj rekoh ko sam. Obgrli mi ruke i zaplaka, reče kako je voljela moju majku puno, i da je nosi u duši sa najljepšim uspomenama. Ima kaže i sliku njenu. Selamim je i idem dalje, neka me milina obuzela izmješana sa sjetom i tugom. Dođem u avliju nenine kuće od koje nema ni traga. Sjedi dajdžinica junakinja mojih lijepih raspusta i još ljepših uspomena iz Živaljevića. Obradovala se kao i uvijek, ustreptala, pa ne zna šta bi prije. Obiđoh avliju i novu kuću, bi i kahva gotova. Dođe i rođak,  sa mobitelom dajdžinica pozva  sina iz šume. Srdačan, nasmijan, rumen, nosi reduše, ko da je znao da ću ja doći. Laganim korakom dođe i nana Behka, majka zlatnog ljiljana Samira, nosi u rupcu umotanu sliku. Starica od osamdeset i pet godina bez naočala pokazuje na slici grupu djevojaka, njenog rahmetli muža i djecu. Slikali su se negdje na teferiću. Moja a.r. majka prelijepa, u katu, šamijici, dugih crnih pletenica, savršenih crta lica, oborenog pogleda. Zajecah, nemoj sine reče nena, dala bih ja tebi sliku, al' mi je na njoj sve moje. pa ne mogu, al' uradi sebi pa mi vrati.Osjetim njenu bol, ponos, dobrotu, vjeru. Divan narod pun ljudskosti koje je sve manje među nama danas. Vratih se za Sarajevo sa mojom nevesinjkom, koja je prvi put bila u istočnoj Bosni. Oduševljena, iznenađena, već moli da dođemo opet, i hoćemo aBd!

13.05.2015.

Kanjon rijeke Prače

Reakcije: 


Autor: Mirsad Durmišević



Rijeka Prača je lijeva pritoka Drine, nastaje na istočnim padinama planine Jahorine u izvorišnoj čelenci iz koje nastaju izvori, Stansko vrelo, Kadino vrelo i Vrela Prače. Izvorište je definisano izvorom koje se naziva Kadino vrelo. Nadmorska visina glavnog izvora Prače u Jahorini iznosi oko 1500 m nadmorske visine, a ušće u Ustripači ima nadmorsku visinu 327 m, pa je ukupni pad 1173 m ili 23,5‰. Veliki padovi rijeku Praču svrstavaju u izrazito planinski tok. Protiče kroz naseljena mesta: Podgrab, Prača, Hrenovica, Mesići i Ustiprača. gdje se ulijeva u Drinu. Dužina toka je 56,9 kilometara, a dužina vodotoka koji protiče kroz područje opštine Rogatica  je 24 km. Sliv Prače definisan orografskim razvođem ima povrsinu 1109 km². Sliv je dosta asimetričan. Lijeva slivna površina je višestruko veća i iznosi 828 km², u odnosu na desnu, koja iznosi 281 km². U geološkom pogledu sliv je predstavljen paleozojskim kompleksom koje čine podlogu mezozojskim naslagama. Najniži fluvijalni oblici predstavljeni su kvartarnim naslagama. Za vrijeme oligomiocena  doline rijeka Prače nije imala sadašnju dubinu. Njeno  usijecanje u apsolutnoj je vezi sa usijecanjem rijeke Drine. Taj proces  počeo je u vrijeme srednjeg miocena i vršio se tokom oligomiocena, tj. za vrijeme jezerske faze. Doline Drine, kao i doline Prače, starije su od pleistocena (ledenog doba).


























Prosječni mjesečni proticaj na vodomjeru Ustiprača za period 1920-1975.godina-
Iz priložene tabele se uočava da je proticaj rijeke Prače najniži u avgustu i septembru kada vladaju ljetni minimumi, a najveći proticaji se pojavljuju u novembru i decembru. Ova prava planinska rijeka je svojom vodom udubila korito i napravila atraktivnu riječnu dolinu. Njena dolina puna je prirodnih ljepota u kojima čovjek može da se odmori i zadovolji onim što mu priroda nudi.


Ulazak rijeke Prače u kanjon kod Kaljana
Lijevo se vidi put preko Gosine
Pogled sa hidroelektrane Kaljani na vodotok Prače, koja se priprema za probijanje ka Mesićima, kroz uzan kanjon

Kod mjesta Hrenovica, zaseok Kaljani, na 639 metara n.v. Prača ulazi u debele slojeve trijaskih krečnjaka u kojima usijeca duboku kanjonastu dolinu (kanjon Kračule) u planini Gosina, na mjestima i preko 600 metara duboku. Korito je usječeno sve do verfenskih klastika (Gojčevica), te predstavlja erozioni bazis ovog područja. Kanjon Kračule (Kaljani-Mesići) je dug oko 20 kilometara i samo na nekoliko mjesta presječen je desnim pritokama, koje odsječno završavaju u Prači.  
 
Pogled na kanjon Prače uzvodno od Banj Stjene

Kanjon rijeke Prače je po svom oblikovanju prvorazredna prirodna rijetkost. Osim toga u njemu se nalazi osebujna vegetacija puna rijetkih oblika, a takođe i fauna pokazuje niz prirodnih rijetkosti.Ova dolina je potpuno izvan dohvata ljudskih naselja. Sa svojim liticama daje izvanredan ambijent za ljubitelje prirode i onih koji se bave planinarenjem, speleologijom i ribolovom. Rijeka Prača i njen kanjon Kračule predstavljaju zvanično proglašeni zaštičeni prirodni pejzaž.

Malo je mjesta gdje se kao na rijeci Prači može uživati u ribolovu na autohtone vrste riba, pastrmke i lipljana.

Ulaz u pećinu Banj Stijena


 
pećina Govještica


U kanjonu, posebno sa lijeve strane kanjona postoji veliki broj pećina  među kojima ima još i onih koje nisu ispitane.Mračna pećina je poznata od početka XX stoljeća, kada zbog izgradnje pruge kroz kanjon Prače dobiva određeni turistički značaj. Pećina Govještica se nalazi na lijevoj strani rijeke Prače, nekoliko stotina metara nizvodno od ulaza u pećinu Banja Stijenu. Po svojoj veličini, morfologiji i pećinskim ukrasima predstavlja neprocjenljivo bogatstvo. Speleolozi iz Bolonje u Italiji i BiH, koji su je intenzivnije istraživali od 2010. utvrdili su da je dužine 9682 metra i najduža je pećina u Bosni i Hercegovini. U kanjonu se nalaze i Podgorelica, Golubovićka, Međeđa, Šuplja pećina i dr.

Kanjon Prače uzvodno od HE Mesići


Brzaci na Prači uzvodno od Mesića

Od Hrenovice do Mesića Praču vodom bogate potočni sistemi kao desne pritoke; Čemernica, Dolovski potok, izvor nizvodno od HE Mesići i Dobrovački potok nizvodno od Mesića koji slivno odvodnjavaju Hadžića Ravan (1298 m) i Oštro (1004m).  Lijeva slivna površina Prače je hidrografski dezorganizirana i zbog propustljive geološke podloge ona je bezvodana. Iz tih razloga na ovom potezu Prača ne prima niti jednu značajniju pritoku, osim kraških vrela promjenljive izdašnosti u Sudićima (Qmin 400 l/s) i  Govještica (Qmin 1250 l/s) u pećini Govještica. Voda Govještice dolazi iz jednog izvora iz neispitanih dijelova podzemlja same pećine, u zimsko i proljetno doba izlazi voda iz pećine kao velika rijeka. Tada voda ističe slapom iz prostranog ulaza u pećinu stvarajući nesvakidašnji prizor. Istraživač Daneš, pretpostavlja da se podzemne vode rječice Rešetnice, koja ponire na Glasinačkoj visoravni, pojavljuju ovdje u Govještici.


Izvor prije prvog tunela od Mesića, a nizvodno od brane HE Mesići

Izvor Govještice (Dugovještice) iz istoimene pećine i ušće u rijeku Praču
Kanjon Prače u blizini HE Mesići

Prača ima i veliki hidropotencijal pa je na njoj, u Mesićima, izgrađena hidroelektrana HE "Mesići" 1950 godine, a u planu je izgradnja još pet slične veličine. U toku je izgradanja MHE "Ustiprača", MHE "Dub" nizvodno od sela Mesića.
Brana HE „Mesići“ nalazi se oko 3,5  kilometra prije Mesića, dok se samo postrojenje za proizvodnju električne energije nalazi u Mesićima.

Hidrocentrala "Ustiprača" imaće instalisanu snagu 6,8 megavata. Brana je kod "Desete stražare", na teritoriji Rogatica, odakle će voda ići zatvorenim betonskim kanalom dužine 3.560 metara, trasom bivše željezničke pruge, do mašinske zgrade iznad Ustiprače.
Brana MHE Ustiprača
Pripremni radovi na brani MHE Dub

Hidroelektrana "Dub" ima instalisanu snagu 8,8 megavata. Brana je u mjestu Sastavci, ispod sela Izgumanje kod Mesića. Odatle će se voda Prače i Rakitnice transportovati tunelom dužine 2.300 metara kroz kanjon do mašinske zgradeu Dubu.
JZ 85-031 bei Banja Stijena 20.7.1969
 
Željeznička stanica Banj Stijena "U tom kanjonu nalazio se jedan od najčudnijih kolodvora (ukrižje?) koje sam ikada vidio, a zvao se Banja Stijena. Na putovanju 1971. tu smo stali na mimoilaznom kolosjeku radi križanja s drugim putničkim vlakom. Za razliku od naše garniture imao je parnu vuču i to sa dvije lokomotive. Ne pitajte me za serije, ali mi iz pamćenja navire da nisu bile iste (vučna 85, zaprežna 83, sigurnost cca 50% - ?). Zašto govorim o čudu? Ne znam gdje je bila Banja, ali Stijena je bila ravno iznad naših glava, jer je cijeli kolodvor bio doslovce usječen u kanjon (nešto poput rimskog puta kroz stari Đerdap)!"
Dolinom Prače je prolazila i uskotračna željeznička pruga Sarajevo - Užice, koja je ukinuta 1974 godine. Prugu je izgradila Austro-Ugarska 1906 godine. Najljepši dio trase ove pruge išao je kanjonom Prače od  Hrenovice  do Mesića. 
 
Pogled nizvodno od Banj Stjene
M-5: SARAJEVO – USTIPRAČA
PRIKAZ NEIZGRAĐENE DIONICE HRENOVICA - MESIĆI

Nekadašnja trasa uske pruge Hrenovica-Mesići danas je  Magistralni put M-5 i nalazi se na pravcu Evropskog puta broj 761.(E 761). Tom dionicom makadamskog  puta kroz kanjon Prače jedva se može proći luksuznim automobilom, a ukoliko dođe do njene izgradnje bilo bi to jedna od najfrekvetnijih saobraćajnica u ovom dijelu Evrope. Ukupna dužina trase puta koja je kanjonska je 19.772 km. Na trasi Hrenovica – Mesići po idejnom projektu ima 23 tunela ukupne dužine 4273 m, od kojih je najduži 496 m, i 8 mostova ukupne dužine 315 m raspona od 30 do 40 m. A jedan duži most je u Mesićima na ušću rijeke Rakitnice u rijeku Praču.
Srednjovjekovni grad Borač

Pogled sa Dolovske gradine na kanjon Ptače

Na liticama kanjona nalazi se  stari grad Borač koji je bio je centar posjeda i stolni grad feudalne porodice Radenović-Pavlović koji su vladali istočnom Bosnom. Prvi put se spominje u povelji ugarsko-hrvatskog kralja Bele IV iz 1244. godine. Sagrađen je sa obje strane kanjona rijeke Prače koja tu pravi dvostruku krivinu. Glavni dio grada je smješten na Varoškoj Gradini u blizini sela Varošište (na lijevoj strani Prače), a manji dio na Dolovskoj Gradini u blizini sela Dolovi (na desnoj strani Prače). Na pojedinim djelovima kanjona postoje rizične površine od neeksplodiranih ubojitih sredstava zaostalih iz minulog rata. Ove površine obilježene su tablama za upozorenje "MINE!"

Pogled sa Bošnjakinje (G. Mesici) na Mesiće
Kanjon se samo malo prekida u Mesićima, gdje se proširuje u dolinu okruženu jako ubranim slojevima u jurskim škriljcima.U Mesićima, kod sela Izgumanje  Praču vodom bogati sa lijeve strane rijeka Rakitnica. Od ušća Rakitnice Prača teče vrlo usklom i dubokom klisurasto - kanjonastom dolinom jugoistočne orijentacije prema Drini u Ustiprači, gdje završava potopljenim ušćem Višegradske akumulacije.
Trasa Istočne pruge u Sastavcima
Prača - nizvodno od Sastavaka
Selo Otricevo u klisuri Prače


Kanjon Prače-prema Ustiprači
Ustiprača