20.04.2015.

Hadži Kasim ef. Hodžić

Reakcije: 

Hadži Kasim ef. (ZULFO) Hodžić

Objavio MIZ Sarajevo

20-04-2015-14-dzen-kas-hodz-1U nedjelju 19.04.2015. godine Allahovim emerom na Ahiret je preselio hadži Kasim ef. (Zulfo) Hodžić. Dženaza namaz će se klanjati u utorak 21.04.2015. godine,  poslije podne namaza ispred centralne džamije u Hrasnici,  a druga dženaza i ukop će se obaviti na mezarju Ravne Bakije poslije ikindije namaza (17,30h).
Kasim ef. Hodžić rođen je 1940. godine u selu Pokrivenik, općina Rogatica. Aktivnu imamsku službu počeo je 1967. godine u rodnom mjestu, naslijedivši mula Zulfu, svoga oca, poznatog alima rogatičkog kraja.  Nakon pet godina Kasim efendija prelazi u grad Rogaticu gdje ostaje nepune dvije godine, nakon čega se vraća u džemat Lubardići-Pokrivenik, gdje ostaje sve do početka agresije na Bosnu i Hercegovinu. Početkom agresije Kasim efendija Hodžić odlazi u Goražde, gdje obavlja dužnost imama, hatiba i muallima u džamiji Šukrije Kukavice, zatim u džematu Podobarkom te je u isto vrijeme predavao i vjeronauku u Osnovnoj školi „Husein efendija Đozo“. U Medžlisu Islamske zajednice Goražde ostaje do 1996. godine kada prelazi u džemat Careva Ćuprija, MIZ Olovo, gdje također osim imamsko-hatibske i muallimske dužnosti, predaje vjeronauku u osnovnoj školi.  Nakon dvije godine službe u ovom džematu na obalama rijeke Krivaje, Kasim efendija 1998. godine prelazi u medžlis islamske zajednice Sarajevo, džemat Briješće gdje ostaje sve do penzionisanja 2006. godine.
Za vrijeme vršenja časnih dužnosti imama, hatiba i muallima,  Kasim efendija odgojio je i obrazovao, naročito kroz mekteb, stotine momaka i djevojaka učeći ih prvim Kur'anskim poglavljima, prvim harfovima pa sve do posebnih svečanosti i proučenih hatmi kojih se svi ti polaznici i danas sjećaju s posebnom sjetom, a uspomenu na njih čuvaju s posebnom pažnjom i ljubomorom. To se posebno odnosi na vrijeme provedeno u rodnom selu i matičnom džematu Lubardići. U tom nevelikom selu, iz svega tridesetak kuća, znalo se osamdesetih godina, tokom ljetnih perioda, u džamiji u Lubardićima okupiti preko 15 softi, imama, hatiba i muallima. Mnogi od njih obavljali su i obavljaju i danas, osim imamskog poziva, najodgovornije dužnosti u javnom, društvenom i političkom životu Bosne i Hercegovine. Broj onih koji su kroz Islamsku zajednicu i druga polja djelovanja časno služili svome narodu i domovini broji se desetinama. Svi su oni bili učenici Kasim efendija Hodžića.
Kasim efendija Hodžić je bio oženjen hadži Razija hanumom, s kojom ima troje djece. Sinovi Kasim efendije, Dževad i Elmedin također su svršenici Gazi Husrev – begove medrese i Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i čitav svoj život, poput oca Kasim ef. u službi su Islamske zajednice i muslimana u Bosni i Hercegovini.
07.01.2014. godine Kasim ef. Hodžić je primio priznanje od strane glavnog imama MIZ Sarajevo dr. Ferid ef. Dautovića na ceremoniji u amfiteatru GHM.Tada je MIZ Sarajevo dodijelio priznanje trojici imama u penziji, koji su svojim dugogodišnjim imamskim te hatibsko – muallimskim  radom ostavili dubok trag u mjestima gdje su službovali te u MIZ Sarajevo, a jedan od njih trojice je bio i rahmetli Kasim ef. Neka mu je rahmet u ime svih sarajevskih imama i njegovih učenika koje je izveo na selamet!Sarajevski imami, kolege njegovog sina Elmedin ef. Hodžića, su proučile hatmu, koja će biti predana u utorak u džamiji Hrasnica prije podne namaza.
Rahmetullahi alejhi rahmeten vasiah!
Edin Spahić
  

19.04.2015.

Rogatica - dvostruki stećci

Reakcije: 


 obradio: Rogatica - BiH

 
Dvostruki sanduk iz Ladjevina kod Rogatice ((Bešlagić 1971. 252; Bešlagić 1982. 100)

Postoji više različitih oblika stećaka, jedan od njih je dvostruki ili dvojni oblik stećaka. Ovaj oblik je veoma rijedak. Evidentirano je samo 48 primjeraka na cjelokupnom teritoriju rasprostiranja stećaka. U literaturi je ustaljena podjela dvostrukih stećaka na tri osnovne grupe: dvostruki sljemenjak, dvostruki sanduk i kombinovani sljemenjak i sanduk.
 
Seljani-Turska voda
To su stećci koji izgledaju kao dva spojena stećka, ali su izrađeni od jednog monolita. Njihova dvojnost je izražena u gornjem dijelu stećka, tj. imaju dvojan krov, dok je donji dio stećka spojen, jedinstven. Većina istraživača smatra ih dvojnim grobom, najčešće supružnika ili zajednički grobom dvojice braće ili dviju sestara. Najveća koncetracija ovih stećaka je definitivno istočna Bosna. Samo tri lokalna područja imaju više ovakvih stećaka. Najveći broj dvojnih stećaka je na području općine Rogatica (13 primjeraka na 10 lokaliteta)), Višegrad (8 primjeraka, većinom su kombinovani oblik sljemenjak-sanduk) i Olovo (8 primjeraka, 7 sljemenjaka i jedan kombinovani). Od 13 primjeraka dvojnih stećaka na području općine Rogatica, 9 je u obliku dvostrukog sanduka,  3 u obliku kombinovanog sljemenika i sanduka i jedan dvostruki sljemenik.








15.04.2015.

Džamija u Rakitnici

Reakcije: 


Džamija u selu Rakitnici izgrađena je na obali istoimene rijeke, u opštini Rogatica davne 1872. godine. Za vrijeme Drugog svjetskog rata zločinci su je porušili. Poslije rata, tamošnji Bošnjaci su je obnovili. 1958 godine. A onda, početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, u junu 1992. godine, zločinci su ponovo porušili ovu ljepoticu. Ostaće zabilježeno kako je od Rakitničke džamije nakon rušenja ostala oskrnavljena munara, ali uspravna. Duž i poprijeko naselja, koga čine dijelovi naziva: Mlin, Selo, Han, Jezero, Mujakin do, Brdo i Gromila, svi objekti su sravnjeni sa zemljom. Jedino je munara uspravno dočekala povratnike. Prema nekim pričama, zlikovci su iz minobacača, sa obližnjeg brda, ispalili nekoliko granata na džamiju. Kompletan objekat je bio porušen. No, munara je ostala. U nakani da poruše i munaru, zlikovci su ispalili još dvije granate. I nisu uspjeli. Treća granata je eksplodirala u cijevi minobacača, a sedmorica agresorskih vojnika su poginula. Nakon toga, niko više nije ni pokušao rušiti munaru. Ostala je netaknuta. Dana 02.09.2012.godine svečano je otvorena obnovljena džamija. Obnovljenu džamiju  je otvorio gospodin Adil Pašić uz prisustvo preko 1000 Rakitničana i prijatelja Rakitnice. U selu Rakitnica prije rata je živjelo 47 domaćinstava sa 170 stanovnika, Bošnjaka. Početkom agresije, u ovom mjestu je ubijeno veći broj bošnjačkih civila. Zločinci su tada ubili i tamošnjeg glavnog imama Sinana ef. Pašića. Stanovnici Rakitnice još traže kosti svoja 22 sugrađanina. Danas u Rakitnici živi tek nekoliko povratničkih porodica, a kuće u naselju su uglavnom porušene.


12.04.2015.

Čistog obraza i čiste duše

Reakcije: 
  Čistog obraza i čiste duše
autor: Mediha Rađo Hasanović 

Polahko odlazi noć, povlači svoj crni plašt razastrt po brdima, livadama, selima, kućama. Pojavljuje se svijetlost blaga i tiha, donoseći svježinu jutra. Prolomi se ezan... Zvonki glas džamijskog imama poziva na spas, na obraćanje jedinom stvaraocu i gospodaru svih svjetova, tame i svjetla, vidljivog i nevidljivog, jedinog nam Boga! Ptičice cvrkuću, horozi pjevaju, čuje se klepetanje bakrača i kašljucanje ustalih seljana. Mala kučica, huđera okrečena u bijelo sa zelenim prozorčičima od jednog krila sastavljenog od šest cijelina, razdjeljenih drvenim pregradicama na kojima je okčen punim bodom vezeni kratki šifončić, cvjetnih motiva. Vrata od daske, colarice, izblanjana, zelena sa velikom halkom! Pred pragom napolju velika ploča, ali u stvari od godina gaženja izlizani kamen koji je bio već stotinama godina tu i jedini preživio paljenje i golgotu četničku od 1942 do 1945 godine, kad se vratiše preživjeli seljani i od države dobiše te huđerice. Domaćica koja nađe samo tu ploču-kamen i metnu je pred svoja vrata, gdje je i pripadala. Već je prošlo petnest godina kao je i ona i ploča tu. Udovica pogurena pokrivena bijelom šamijom sa vezenim listovima i katu i pletenom poluveru uvijek je nalazila posla oko kuće, mala, sebi i svoje djece. Bilo ih je četvero. Rodila je devetero... Kad pomisli na njih orose joj se zelene oči upale i prazne, uvehle od tuge i prolivenih suza. Nastradaše u krvoločnim pohodima čeničkim kao djeca i mladići. Muž, cjenjeni domaćin u džematu bio je među prvim žrtvama dok je kosio žito u polju. Preživjelu djecu trudila se kao i svi koji su sa tog podneblja, da odgoji kao čestite i vesele ljude, koji će stvarati novi i ljepši svijet. Narod Rogatičkog kraja krase osobine pripisane čestitim i poštenim ljudima, velikim radnicima i borcima. Žene, vesele, poštene radine majke i supruge, sestre i ščeri. Kroz stoljeća Rogatica je iznjedrila čestite ljude u punom smislu te riječi. Osobe sa stavom, vjerom, poštenjem, održanjem zadate riječi, bez obzira na status, obrazovanje i položaj, sve do jednog je krasilo ljudstvo! Iz male kučice u svijet odoše dva sina i dvije ščeri. Gdje dođoše tu donesoše toplotu ljetnog dana,s vježinu zimskih hladnih noći uokvirenu čistoćom bijelog svjetlucavog snijega. Mirisu homore i pokošenog žita. Majčinim savjetima podkovaše mudrost življenja, obećanjem o čestitošću života vodiše svoje porodice i evlad. Učiše, stvaraše, prenosiše svu ljepotu zajedništva bratske i sestrinske ljubavi. Miris pite iz tiš šporeta pomaščene kajmakom, iftarskim jelima i slatkim pitama po kojima rogatičankama nema ravnih. Moja Istočna Bosna majka, kao i majka sa početka priče. Prosu po cijelom svijetu evlad. Čistog obraza i čiste duše njene ščeri, njeni sinovi danas kad pročitaju istoriju i priču o majci Rogatici i Istočnoj Bosni, grudi im ispuni ponos i ljubav, želja da to održe i budu bar malo kao njihovi preci po kojima je istorija ostala i opstala čista i ponosna...

10.04.2015.

B E D E L I

Reakcije: 

  RAMAZANSKE PRIČE
 ALIJA NAMETAK



2


"Ovo je priča iz zbirke pripovjedaka našeg poznatog pripovjedača Alije Nametka, koja sastoji se od 16 pripovjedaka i koje je autor napisao u periodu od 1933. do 1967. god. U ovim pripovijetkama on uglavnom opisuje život bosanskohercegovačkih muslimana, sa prepoznatljivim toplim pristupom prema Bošnjacima i islamu, i sa razumijevanjem njihovih problema koji su bili i njegovi vlastiti. Većina pripovjedaka u sebi nose i islamsku odgojnu poruku, što je vjerovatno bio i jedan od motiva da se izdaju u zbirci pod naslovom Ramazanske priče. Ovo su priče koje se čitaju u dahu, pamte i rado prepričavaju."

B E D E L I

Bedel je ona osoba koja izvršava hadž po želji i oporuci lica koje nije u stanju da lično obavi hadž zbog fizičke slabosti ili nekog drugog šeriatski opravdanog razloga.


 

Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bos-nu, on nije nikad ostao da ne bi našao bedeluk. On je bio neka vrsta mekanskog plemića, starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se zatekli pred ramazan ili uz ramazan u našem gradu priznavali kao nekog starješinu, a on je imao i nekakvo gospodsko držanje. Bio je visok i vitak, lijepo se nosio, a gotovo trideset godina je redovno dolazio, osim za prvog svjetskog rata, a da se nije moglo na njemu opaziti da stári. Znao je lijepo turski govoriti, a dolazeći redovito desecima godina u našu zemlju i čineći usluge našim hadžijama koji su išli posjećivati sveta mjesta, a po pravilu nisu znali nikakva jezika osim onoga koji su usisali s majčinim mlijekom i koji su nazivali
bosanskim, on je govorio i bosanski toliko da se moglo razumjeti šta hoće da kaže, a i on bi dobrim dijelom razumio šta naši ljudi govore. Odsjeo bi u Morića hanu, a prizivali su ga na iftare i sijela političari, hodže i trgovci, plemići i skorojevići. Bilo je dana da je bio pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i nikad se nije mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest raznih jela uz iftar.
Bio je odani sultanov podanik i nije volio Hašimije, koji su se odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije Suudije. Čini se da su Turci zlatom kupovali naklonost arapskih šejhova, srebrom sitne građane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi se mogli smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao čorbu od srebra s udrobljenim rijetkim dukatićem, ali je vazda s oduševljenjem govorio o sultanu koji je bio i halifa. Svaku večer uz ramazan sijelilo se u velikoj kahvi u Morića hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad je ramazan padao u zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo studeno da klanjaju u čaršijskim džamijama, ova kahva pretvorila u džamiju. Svakako u njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po sećijama i prostrtom podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije, začas potrnule cigarete i sklonili findžani i ibrici, a po podu se razastrle ovčije kožice ili serdžade. I imam bi se našao za cio ramazan, pa bi mu se uoči bajrama skupila lijepa svota novca. Tražilo se samo da brzo klanja, stenografijom, da bi teravija bila čas prije gotova, da bi džematlije mogle što više sjediti i pričati i da ne izdangube u pušenju duhana. Nekad jc duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko za-tražio od kahvedžije Hasage Dedića da otvori čekmu na prozoru, a on bi se, ters kakav je bio, samo obrecnuo: - Kome udi dim, nek se slegne. Pri tlima nejma dima.« Kad bi netko otvorio vrata, povirio da vidi ima li u društvu onoga koga on traži, pa nahrupila iz hodnika svježjija hava, povikali bi odmah neki: »Zatvori vrata, uteče mačka!« Jednog ramazana kad se već uglavnom znalo tko će ići na hadž, a za koga će ići bedel, i kad je ostalo nekoliko Arapa bez bedeluka, i Sej jid Emin je, što bi se danas reklo, izvisio. U Sarajevu nije nitko htio slati bedela za svoje nemoćne starce ili umrle roditelje, koji su bili bogati i za života trebali ići na hadž. Neki domaći ljudi, da bi pomogli siromašne musafire Arape, tražili su im pismeno bedeluke po provinciji. Kako je bio ramazansiki tátil, i Salih Safvet efendija iz Nuvaba bio je u svom rodnom mjerstu uz ramazan. Tamo je upravo bio umro jedan bogat građanin, i Salih-efendnja se sjetio Sejjid-Emina.Nagovorio je sinove umrlog da pošalju za oca bedela. Pristali su i odmah je udaren tel Uzeiragi da pronađe Sejjid-Emina, da mu iznajmi auto do Duvna, gdje će biti obavljen ikrar i gdje će se bedelu dati pare za bedeluk. Uzeir-aga pronašao šofera i auto, a Sejjid Emin je jedva čckao da dobije kakav bilo bedeluk.
Nije onda kao danas bilo i automobila i autobusa kakvih možeš samo zamisliti. Pošta se prenosila jednom ili dva puta heftično, a kad zapadā snijeg na Kupresu i puhne vjetar kroz Kupreška vrata, onda sva zapadna Bosna ostane bez ikakve veze sa Sarajevom. A te godine je ramazan bio uza zemherije pa, iako nije bilo velika snijega, bila je suhomrazica koja je svrdlala kroz insanske kosti. Na takvom vremenu Uzeir-aga je našao Sejjid-Eminu automoibil na kojemu su prozori bili od prozirnog kaučka, vrata su štitila putnika samo da ne ispadne iz auta, a što se tiče promahe, nije je nedostajalo. Nije uostalom bilo ni puno ni mnogo boljih automobila od ovoga. Putovanje makadamom trajalo je čitav zimski dan, a kad su bili na Kupreškim vratima pukla je guma, pa su morali u akšamskom sumraku rezervnu montirati. U kafani u Kupresu su se putnici malo raskravili, a Sejjid Emin je pitao mještane kako se ovo mjesto zove. - Kupres - rekli su mu. - Kibris? - pitao je začuđen Sejjid Emin, koji nije mogao izgovoriti p, a i vokale je drukčije čuo i izgovorio. - Kupres! - Kibris? Subhanallah! Ovo je bosanski Kibris? - Jah, jah! - potvđivali su mu ljudi, dok je on krávio zamrzle noge kraj peći i pio neku toplu tekućinu koju je kahvedžija nazivao čajem. Došli su po mraku u Šuicu pa u Duvno. Zahvalno je zagrlio Salih-Safvet-efendiju koji mu je našao bedeluk. S mnogo patetike i grimasa govorio je Salih-efendiji materinskim i turskim jezikom kako se napatio putem, a on je, razumijevajuići oba jezika, pucao od smijeha. Prevodio je i domaćinima iz čije će kuće ići bedel i svi su se smijali Sejjid-Eminovu pričanju. Iako je bio veliki doček i zijafet, Sejid-Emin je želio što prije u Sarajevo, pa, ako i drugi Arapi budu našli bedelluke, da odmah krenu u svoju toplu domovinu, noseći bosanske dukate, da kao blaga plodonosna kiša orose suhu arapsku zemlju.
Šofer se htio odmah vratiti u Sarajevo ujutro, ali se vrijeme promijenilo i snijeg napadao pa zatrpao puteve od Duvna do Šuice, Kupresa i do pola Koprivnice, prema Bugojnu. Jedino je još bio otvo-ren put preko Aržanog u Split, a otuda u Mostar, ali prijetilo je nevrijeme da će ostati Duvno i s te strane zatvoreno. Zato je na brzinu obavljen u džamiji ikrar, a u hadžijskoj kući iftar, i Sejjid-Emin se odmah po sehuru, zagrlivši se sa Salih-efendijom i oprostivši se od domaćina, koji su mu dali mastan bedeluk, krenuo u Mostar, pa onda prekosutra ujutro u Sarajevo. Isprozebao, jedva je čekao iftar, da se mogne liječiti čajevima, tamnim i olje slatkim. Po teraviji je već bio u kahvi, gdje se sakupilo redovno sijelo: Uzeir-aga, dvojica Edhem-aga, dvojica braće Aga, a kad se kaže Aga, zna se da su to industrijalci, koji su imali pilane pa im nije u društvu nikad ni trebalo navoditi ni imena, a još manje prezimena, doktor, hećimbaša, Sejfaga Tašaković i druge sitnije čaršijske age, a među njima ih je bilo koji su se odijevali više nego skromni, da bi im tko ih nije poznavao mogao udijeliti i sadaku, a oni su mogli općini zajmiti para da isplati ajluke svim svojim memurima na prvog, ako bi općina zapala u takvu priliku da ostane kokuz. Jedva se sačekalo da se sakupi obično društvo, jer netko klanja u ovoj, netko u drugoj džamiji, a u doktora se doma klanja džematile teravija, pa je sve jedne hefte imam Hafiz Džafer Fakih iz Medine, a druge hefte hatib Gazi Husrevbegove džamije. Njega valja ponajdulje pričekati, jer se u njega posijeli malo prije teravije, uz kahvu i cigaretu, a tako isto i poslije teravije, dok se svijet nakon kraćeg zadržavanja raziđe: netko doma, netko u »El-Kamer«, netko u ovu a netko u onu kahvu, da malo pokrati noć sijelom. Uzeir-agi su vazda bili dragi zevzekluci, pa bi povukao za jezik Sejjid-Emina da nešto ispriča. On bi mahsus, i sam misleći drukčije, naročito isticao tobožnje zasluge bivšeg mekanskog šerifa Husejna, od dinastije Hašimija, koga su, nakon što im je učinio ogromne usluge u prvom svjetskom ratu protiv Turaka, Englezi surgunisali na Cipar. Dovoljno je bilo pred Sejjid-Eminom spomenuti šerifa Husejna, pa da skoči kao da su poda nj bacili šaku konjskih muha.
Napokon se sve društvo okupilo i Sejjid Emin počeo pričati o svome putovanju preko Kupresa, ali ga Uzeir-aga prekide i napomenu mu, kako je nekad ovaj isti Sejjid-Emin prije dvadesetak godina došao u Bosnu da traži bedelluk, pa ga jedan aga poveo na vrelo Bosne. Do Ilidže su se dovezli pasažerom, a usput je Asim-aga Lopardija pjevao uz harmonike. Zelenilo, cvijetne staze, vodoskoci na Ilidži, a malo zatim i vrelo Bosne s obiljem bistre vode toliko su zadivili Sejjid-Emina, da je uzviknuo: »Vallahi, ako vam se Allah ne smiluje, nećete nijedan u dženet, jer je u vas dženet na ovom svijetu.« - A šta sad veliš na ovaj snijeg? - E, ovaj vas snijeg liječi. Ovo je vaš džehennem. Uživali su u njegovoj gestikulaciji, pričanju i, uveličavanju bure i snijega. Ali kad je pričao o Kibrisu, o vjetru, o autu koji se zamalo nije prevrnuo, bilo je smijeha do suza. - Ima i u nas Kibris - a mislio je na Cipar, kako ga Arapi izgovaraju - ali je ono dunjalučki džennet. Tamo raste grožde, smokve, masline, ali ovaj vaš Kibris ... - Kupres, Kupres - ispravljao ga je Uzeir-aga. - Jah, jah, Kibris. U ovaj Kibris je trebalo surgunisati šerifa Husejna, a ne u onaj na denjizu... Opisujući strahote vjetra nije više nalazio riječi u našem jeziku da bi i njemu i nama dočarale atmosferu kulminacije njegove razorne snage, pa je zatrtosio turski: Vallahi, orada ruzgârun Pādišâ-hi. Nastale su priče o bedelima i njihovu traženju bedeluka. Sijeldžije su prebirale na glas tko je dužan ići na hadž, za koga bi treblo slati bedela. Obavljali su neku vrstu inventure svačijeg imov-nog stanja. Izredali su dosta imena, samo se prisutni nisu uzimali u obzir, od kojih je malo bilo hadžija, a svi su, po imućstvenom stanju, mogli i trebali ići na Ćabu. Spominjali su ovog ili onog, a Arapi, patencijalni bedeli, slušali su onoliko koliko su razumijevali. Bili bi oni zadovoljni da se nađe i kakav potanak bedeluk, da im se plati samo putni trošak i da im nešto malo ostane za porodični život, skroman kako su se odvajkada naučili, ali su bili slabi izgledi.
Samo je šejh-Abdulah našao bedeluk u jednom selu kod Rogatice, ali se i on napatio gore nego i Sejjid-Emin. Njega su iz Sarajeva uputili s pismom u Rogaticu, ali onaj na koga su ga uputili bio je otišao u Sarajevo. Jedva se je nekako sporazumio sa subesjednicima da traži bedeluk, a onda su ga ljudi uputili u neko selo, dva sahata hoda udaljeno od Rogatice. Nisu baš bili veoma obazrivi prema musafiru da ga netko osobno odvede do sela, što inače nije adet Rogatičana, nego su mu samo pokazali pravac u kojemu treba da ide i na sahatu mu pokazali za koliko će vremena doći do sela. On se uputio u svojoj antariji i tankom kaputiću, a zemlja je bila smrznuta kao kost. Kad je promrznut došao nadomak sela, nasrnuli su na njega psi tornjaci, da ga raznesu. On se saginjao da uzme kamen s puta da njime otjera pse, ali svaki kamen srastao sa zemljom. U muci je vikao: »Prokleta ova bosanska zemlja! Puste pse na te, a svežu ti kamenje za zemlju da se ne možeš braniti!«

08.04.2015.

Rogatička cicvara

Reakcije: 
Rogatička cicvara
http://www.coolinarika.com/recept/rogaticka-cicvara/

Cicvara je jedno od finih starih jela, ukusna i visokokalorična, a glavni sastojci za izradu su neka vrsta brašna, kajmak i puter ili maslo . Iz nekog razloga Rogatičani su odlučili da recept malo promijene i umjesto brašna koriste skuhani krompir. Što se mene tiče u potpunosti se slažem sa izborom, iako volim original cicvaru, i ova mi u potpunosti odgovara jer obožavam krompir, i može se koristiti umjesto priloga nekom finom mesu...

 

Sastojci za 4 osobe
 1/2 kg krompira
2 kašike masla
1 kašika putera
1 kašikica brasna
2 vrhom pune kašike milerama ili kisele pavlake ili
kajmaka
1 šolja od čaja ili 2 dl mladog sira
1 mala kašikica soli
1/2 vezice peršina

Priprema:

 
1. Krompir skuhamo u ljusci, ogulimo i samo ga grubo zdrobimo ili kako bi se reklo stučemo.

2. U tavi rastopimo maslo, dodamo brašno te pržimo na srednjoj temperaturi da porumeni pa onda dodamo sir i kajmak i pustimo da se istopi i provrije.

3. U istopljenu masu dodamo krompir, posolimo po potrebi. Serviramo tako sto napravimo udubljena u krompiru i pomastimo sa vrelim puterom i pospemo sjeckanim peršunom.

4. Rogatička cicvara baš kao i regularna cicvara može da se služi sama za sebe.



02.03.2015.

Rogatica - MEMOARI SA BALKANA 1858-1878.

Reakcije: 






MEMOARI SA BALKANA 
 1858-1878. 
MARTIN GJURGJEVIĆ


 
IV. poglavlje.
 
(Put u Prištinu preko Novog pazara.)

 Valjalo mi je jašiti iz Sarajeva 60 sati do Prištine, po pet-šest sati na dan, to jest desetak dana. Moglo se je putovati i poštom jahaćom, a plaćalo se je po 1 i pol groša svaki sat. Pošta je bila gonjena tatarski, a konji su se mijenjali na stacijama (menzilhana) svako pet-šest sati. Odlučih i ja poštom putovati. U mjesecu maju 1869. uzeh na pošti jahaćeg konja i jednog tovarnog za svoju prtljagu. Uputih se poštom, koja je sastojala od 25 konja, to jest: vogja pošte jedan Tatar, ja, četiri jahaće zaptije, 14 gončina i 15 konja, koji su nosili pisma, novce i ostale pakete. Tatar je letio pred nama ko munja, najviše grabom, a za nama su gončini (surudžije), većinom cigani, vikali ko bijesni i udarali nemilice kandžijama (bičevima dugačkim) pred sobom jadne konje, da sve trče. Prva stacija bijaše Mokro pod Romanijom. Sjašismo, da se konji promijene. Mene su već legja boljela. Nakon četvrt sata pojahasmo nove konje, te nastade divlja vika surudžija i užasan štropot konjskih kopita po kamenju. Stigosmo i u Rogaticu (Čelebi-pazar). Iz Sarajeva do Rogatice imade 12 sati, a mi smo to prevalili za 5 sati. Moje kosti, premda sam bio mlad i vitak, bile sve rastrešene; boljelo me je svako udo tijela. Sjašismo s konja i ja odmah legoh. Rekoh, da ja ne mogu dalje menzilski. Tatar odjuri, a ja ostadoh kod kajimekama. Tatar bi svaki činio svoj put iz Carigrada do Kostajnice za 10 dana, a tako isto natrag. Tatari su imali u Carigradu Tatar-agu, svoga vrhovnog inspektora, koji bi u Carigradu u izvjesna vremena pregledao menzilhane i tatarsko službovanje. Kajimekam je bi smiješno obučen. Imao je na sebi evropski lijep crni kaput salonski, crne lijepe, ali kratke hlače, bijele čarape, crvene cipele (postule) i veliki crveni janjičarski fes na glavi s modrom teškom kitom. U ruci je imao dug jasminski čibuk sa ćeribali takumom (od Ambre). Sutri-dan dade mi kajimekam konje za jahanje i prtljagu i jednog zaptijanskog čauša za pratnju. Uzjaših i odoh put Višegrada.
O Višegradu tadanjem ne bih imao šta osobita pričati; bio je puno sličan Konjicu. Oba ova grada imadu slične mostove: jedan na Neretvi, a drugi na Drini, dok su im kuće gotovo jednake.