07.02.2016.

Arheološki izlet u pograničnu koloniju (Rusanovići)

 Arheološki izlet u pograničnu koloniju

 Aleksandar Palavestra


U ljeto 1894. austrougarska Zemaljska vlada u Bosni i Hercegovini, organizovala je Zemaljskom muzeju u Sarajevu Kongres arheologa i antropologa. Cilj Kongresa bio je da se evropski arheolozi i antropolozi upoznaju s rezultatima arheološkog istraživanja u Bosni i Hercegovini, te da svojim savetom usmere dalja istraživanja.Učesnici Kongresa doputovali su u Sarajevo 15. avgusta, a 19 avgusta posjetili su Glasinac, planinsko područje i visoravan u jugoistočnoj Bosni sa velikim brojem praistorijskih humki i gradina iz bronzanog i gvozdenog doba. Istraživan od 1880.

Dvodnevna ekskurzija na Glasinac bila je, nesumnjivo, vrhunac Kongresa. Putovalo se kočijama i bosanskim konjićima, a gosti su spavali u velikoj austrougarskoj kasarni, koja je za tu priliku bila zgodno ispražnjena. Manro u svojoj knjizi ne štedi reči, opisujući lepote divljeg pejsaža, legendarne romanijske hajduke (Starinu Novaka) i živopisne, naoružane, stanovnike Romanije i Glasinca koji sviraju čudne instrumente: Feleberg je kupio od jednog seljaka tamburicu, a Manro od drugog kuburu (Munro 1900, 69–73). I Firhov u svom izveštaju pominje bivše romanijske hajduke, od kojih im je jedan svirao gusle (Virchov 1895, 39). Manro detaljno (uz mnogo čuđenja) opisuje ognjište u kućama, peku (sač), i delove nameštaja. Stanovnici su se s strancima sporazumevali preko tumača, ili znakovnim jezikom (kako Manro veli „iz pre-lingvističkog vremena”). Učesnici kongresa obišli su jednu srednjovekovnu nekropolu pod stećcima, kao i pećinu Megara,(10) a drugog dana, 20.8. uz vojnu pratnju stigli su do praistorijske nekropole u Rusanovićima. Tu je doček stranih naučnika bio impozantan. Gradonačelnik Rogatice održao je govor (na koji je Firhov ljubazno uzvratio), svirala je ciganska muzika, devojčice u narodnim nošnjama delile su cveće, a onda je zvanicama prikazana sveže iskopana praistorijska humka. Zanimljivo je da je „najbolji deo” iskopavanja (čišćenje skeleta i nalaza) ostavljen za strane goste (Szombathy 1894, 206). Tako su Montelijus, Sombati, ali i neki drugi, spremno uskočili u sondu i otkopali dva groba, od kojih je jedan (ženski) od priloga sadržavao dve bronzane fibule i dve narukvice (Sl. 4, 4a). 


Dok su potom arheolozi ručali na travi, svirali su im i igrali meštani u narodnim nošnjama. Naročitu pažnju je izazvao „patuljak” (po imenu Ivan Dobrača), čija je pojava uzbudila Firhova. Čuveni antropolog iz Berlina je Dobraču odmah, na licu mesta pregledao i premerio i sve te rezultate pedantno zabeležio. Navodno je Dobrača bio toliko ponosan zbog Firhovljeve pažnje, da je od radosti hodao na rukama čitav minut (Munro 1900, 79–80, Virchow 1895, 51, Szombathy 1894, 206). (11) 
Manro navodi da su „meštani bili zadovoljni što su mogli da se ravnopravno druže s naučnicima” (Munro 1900, 80–81), te očigledno, uprkos pokroviteljskom tonu, nije delio rasističko gađenje čuvenog arheologa Artura Evansa sa zbog prisnog načina na koji se Bosanci ophode sa strancima.
 



11- Za razliku od Manroa i Sombatija, koji vele Ivan,  Firhov pak navodi da se dotični zvao Ibrahim Dobrača iz Vragolova, te da je bio star preko pedeset godina (Sombati kaže 56) i visok 112,5 cm.

03.02.2016.

Rogatičani na mađarskim grobljima 1915-1918

Rogatičani na mađarskim grobljima 1915-1918
autor:Velija Palo

Mnogo Bosanaca i Hercegovaca je upućeno na istočni front u prvom svjetskom ratu.Mnogi se nikad nisu kući vratili, niti se saznalo kad i gdje su umrli ili poginuli. Našao sam izvor koji kaže da je preko dvije hiljade njih sahranjeno na mađarskim grobljima, najviše u Budimpešti ali i u nekim drugim mjestima. Prešao sam te spiskove i našao 36 imena iz rogatickog kotara. Nije bilo uvijek lako desifrovati kako su Madjari pisali imena, prezimena i nazive naselja. Osim ovih podataka naveden je rod vojske kome su pripadali, groblje na kom su sahranjeni kao i broj parcele. U rubrici ”uzrok smrti” je samo navedeno ako su umrli od neke zarazne bolesti, kao dizenterija, malarija i sl.
Pretostavljam da je još veći broj zarobljen od ruske vojske. Do tih spiskova nije moguće doći, ako ih ima. Jedino su poznata imena oko 1500 ruskih logora za zarobljenike u prvom svjetskom ratu.
Sa područja rogatičkog kotara našao sam sljedeća imena:

Agić Suljo, Rogatica, rođen 1880, umro 25.05.1915.
Avdić Salih, Purtići, Rogatica, rođen 1897, umro 21.03.1916.
Branković Ismet, Rogatica, rođen 1890, umro 03.04.1918.
Brezo Kosta, Vinograd, Rogatica, rođen 1868. umro 07.08.1917.
Ćutuk Osman, Strane, Prača, datum rođenja nepoznat, umro 21.07.1918.
Dizdarević Omer, Osovo, Rogatica, rođen 1897, umro 08.12. 1915.
Dizdarević Mustafa, Osovo (piše Ozozvec), Rogatica, rođen 1897. umro 10.12.1915.
Dragovac Smail, Prača, rođen 1895. umro 19.03.1915.
Džebo Mustafa, Žepa, Rogatica, datum rođenja nepoznat, umro 05.09.1917.
Đericć Ilija, Begzadići, Rogatica, rođen 1871, umro 23.07.1917.
Husić Hasan, selo Maksići (?), Rogatica, rođen 1897. umro 23.04.1917.
Kaljanac Salko, Kaljani Rogatica, rođen 1899, umro 06.03.1918.
Kapo Rizvo, Rogatica, rođen 1872, umro 21.07. 1917.
Karić Rizvan, Glasinac, Rogatica, rođen 1891, umro 19.03.1918.
Kulović (ime nečitko, napisano Hritim), Zepa, Rogatica, rođen 1871, umro 19.09.1917.
Kušić Danilo, Rusanovići, Rogatica, rođen 1886. umro 03.09.1917.
Kušić Maksim, Sočice, Rogatica, rođen 1872. umro 04.04.1917.
Kušić Milorad, Borike, Rogatica, datum rođenja nepoznat, umro 14.12.1917.
Mehić Ragib, Živaljevići, Rogatica, rođen 1882. umro 08.11.1917.
Milić Meho, Sočice, Rogatica, rođen 1883. umro 30.03.1916.
Nalbantić Mehmed, Rogatica, rođen 1875. datum smrti nepoznat
Parnica (kao) Šaban, Vratar, Rogatica, rođen 1885. umro 14.12.1917.
Pleho Muradif, Osovo, Rogatica, rođen 1896. umro 16.09.1917.
Salihagić Jusuf, Sočice, Rogatica, rođen 1884. umro 12.11.1915.
Spahić Ibro (piše Ibno), Bereg, Rogatica, rođen 1850. umro02.05.1917.
Spalić Hfadžić (pišem kako je zapisano), Lučice, Rogatica, darum rođenja nepoznat, umro13.05.1918.
Sokolović Alija Rogatica, rođen 1878, umro 27.05.1918.
Šabanić Ahmed, Šatorovići, Rogatica, rođen 1868. datum smrti nepoznat.
Šabanovic Alija, Ljubomislje, Rogatica, datum rođenja nepoznat, umro 29.12.1917.
Šehic Himzo, rođen 1895, umro 12.01.1918.
Šibalija Mijat, selo necitko, Rogatica, rođen 1869. umro 29.09.1917.
Škipina Krsto, Prača rođen 1892. umro 07.04.1915.
Vidaković Milan, datum rođenja nepoznat, umro 20.11.1917.
Zukić Lutvo, Crijep, Rogatica, rođen 1867. umro 05.02.1918.
Zulfić Hakija, Godimilje, Rogatica, rođen 1886, umro 17.02.1918.
Žiga (ime nečitko), Rogatica, rođen 1898. umro 03.06.1917.

30.01.2016.

Porijeklo stanovništva sočičkog kraja

Porijeklo stanovništva sočičkog kraja


autor: Velija Palo


Ranije smo mogli ponešto dokučiti o naseljenosti u Sočicama u ranijim istorijskim fazama. Ovdje bih se malo više pozabavio periodom od zadnjih tri stotine godina, a posebno druge polovine dvadesetog vijeka. Koliko dugo su pojedina prezimena naseljena u pojedinim selima, odakle su dosla ta prezimena u sočički kraj, koja su najstarija prezimena na sočičkom kraju, su samo neka od pitanja na koja sam pokušao naći odgovor. I mene, kao vjerovatno i druge, je najviše interesovalo porijeklo stanovništva koje je tu živjelo zadnjih decenija dvadesetog vijeka. Do bilo kakvih konkretnijih informacija, bar kad su muslimanska prezimena u pitanju,  je vrlo teško doći. Da nije izgorio Orijentalni institut u Sarajevu u maju 1992. godine, moglo bi se nešto naći u sidžilima rogatičkog kadije, tako da je najvrjedniji pisani dokument ”Popis ćifluka u rogatičkom kadiluku 1835. godine” od prof. dr. Avde Sućeske koji sam već pominjao. Ovaj rad je donekle rasvijetlio prilike, vjersku i posjedovnu strukturu 1835. godine. Nešto malo, ali zaista vrlo malo, se moglo prikupiti od onoga što je ostalo upamćeno kod pojedinih prezimena. Daću i osvrt na Čobovićevo pisanje na ovu temu.
Mnogima će izgledati iznenađujuće kao što je to bio slučaj i sa mnom, kad kažem da etnička slika sočičkog kraja kakvu poznajemo iz zadnjih decenija prošlog vijeka nije stara ni dvije stotine godina. Tu etničku sliku je, najvećim dijelom, formirala posljednja velika kuga 1813-1817 godine kad su mnoga sela ostala bez stanovništva. Sočički kraj, zajedno sa Glasincem i područjem Prače je vjerovatno najčešće ”pohodila” kuga u čitavoj Bosni. Do konkretnih izvora nisam mogao doći (ako ih uopšte ima), te ću navesti dio onog što sam mogao naći generalno, a na osnovu čega se može stvoriti neka slika o pogubnosti epidemija kuge.  Popis najvećeg broja epidemija kuge u BiH, u turskom periodu je dao Đorđe Pejanović. Zabilježene su godine haranja kuge i to: 1465, 1493, 1507, 1533, 1546, 1574, 1588, 1614, 1663, 1672,, 1686, 1690, 1707, 1731-32, 1741-43, 1756, 1761-65, 1771, 1780, 1781-84, 1788, 1792-98, 1813-1817, 1832, 1834, 1836, 1843, 1849, 1856, 1865-75. Ovo nije kompletan spisak jer se u literaturi pominju i druge godine, a epidemije su pogađale različita područja i znale su trajati i više godina.
Pisanih tragova nema mnogo, ali i iz onoga sto je zapisano može se spoznati koliko su te epidemije bile pogubne. Prateći turske deftere, može se uočiti da je 1604. godine broj stanovništva u nahiji Borač, kojoj pripada i sočički kraj, za četvrtinu manji nego po popisu iz 1580. godine. Bilo bi logično očekivati da se za to vrijeme očekuje prirast stanovništva za četvrtinu, što znači da je stanovništvo moglo biti prepolovljeno usljed epidemije 1588. godine. U napomeni popisa iz 1604. godine su interesantne napomene za dva sela: Sudiće i Šiljkovice. Za Sudiće stoji ”Većina stanovnika pomenutog sela umrla je od kuge, a oni koji su ostali , napustili su zavičaj. Oni koji izvana uživaju ovu zemlju plaćaju vlasniku zemlje šerijatske obaveze i običajne pristojbe. Tako je izloženo u starom defteru, a na izloženi načn je upisano i u novi defter”.
Slično se kaže i za neko selo Šiljkoviće (za koje ne znam gdje bi moglo biti) koji su takođe pripadali Borču: ”Selo Šiljkovići je već trideset godina neobrađeno i napušteno. Stanovništvo pomenutog sela je prije više od trideset godina pomrlo od kuge”.
Sudiće sam naveo iz razloga što nisu daleko od sočičkog kraja. Za selo Šiljkoviće nije poznat današnji naziv ali moze biti da je bilo u susjedstvu Sudića. U tom periodu su izgleda Vragolovi mogli ostati bez stanovništva. Legenda koju je 1896. godine, tada sedamdesetogodišnji Nurija Muhić ispričao austrijskom arheologu dr. Fiali bi možda mogla imati veze s tom kugom. Legenda kaže da je neku epidemiju kuge od dvadeset dva stanovnika sela preživjela samo jedna djevojka. Kasnije je naišao neki mladić “kao da ga je vrag donio”, uzeli su se i nastavili živjeti u selu. Po legendi je po tome i selo dobilo ime. U nekim izvorima se navodi i kao Vragolovići. Možda je ime sela tad nastalo, ali selo je naseljavano kasnije više puta.
Iz ove dvije napomene se može ponešto zaključiti. Prvo, da je kuga pustošila čitava sela i drugo, da ta sela nisu tako brzo naseljavana ponovo. U to vrijeme nije bilo većih migracija stanovništva, i što je bilo, bilo je uglavnom prema sjeveru i zapadu gdje su dodjeljivani timari novim spahijama. Vrlo je vjerovatno da je neko i sa sočičkog kraja otišao dalje.
O epidemijama kuge malo više informacija u periodu 1746-1804 nam je ostavio Bašeskija u svom ”Ljetopisu”. Iz njegovog pisanja se može zaključiti da je narod čitavo vrijeme bio isprepadan kugom. Mnogo neobičnih snova i stvari je smatrano predznakom kuge. Na primjer, ako psi zalaju dok se čuje ezan, za narod je bio predznak kuge. Ili ako neko napravi obilatu sofru od 40-50 groša, odmah se to tumačilo kao predznak kuge. Bašeskija je zabilježio da se godine 1762 pojavila kuga u Čajnicu i Slatini kod Goražda. I već naredne godine kuga je počela harati u Sarajevu. Prvi je umro neki Čabrić sa Vratnika koji je zaražen izvan Sarajeva, pa njegov brat i onda je u periodu od tri godine samo u Sarajevu od kuge pomrlo oko petnaest hiljada ljudi. 
Drugi veliki slučaj epidemije Bašekija bilježi 1772. godine i kaže: ”Pojavila se kuga na Glasincu, Srebrenici, Kopačima kod Goražda, na Palama kod Sarajeva i u Rogatici. Ovdje se jednostavno može podrazumijevati i sočički kraj.
Treću veću epidemiju Bašeskija bilježi 1784. godine. Za godinu dana, koliko je kuga trajala, u Sarajevu je umrlo osam hiljada ljudi. Znalo je biti po 20-30 dženaza pred begovom, i isto toliko pred carevom džamijom. Nije pominjao šta se dešavalo van Sarajeva.
Dvije epidemije kuge pominje i dr. Bandžović u ”Godišnjaku 2006” i to onu iz 1731. godine i deset godina kasnije i kaže da je znalo biti i po tri stotine sahrana dnevno. Vjerovatno se ovo odnosilo na Sarajevo, ali malo je vjerovatno da je sočički kraj bio zaobiđen.
I katolički sveštenici su znali zabilježiti ponešto o epidemijama kuge. Tako fra Mijo Batinić tvrdi da je 1764 godine u Bosni i Hercegovini pomrlo od kuge nekoliko stotina hiljada ljudi, a 1782. godine da je pomrlo oko 20 hiljada katolika i oko 100 hiljada drugih religija (Djelovanje franjevaca u Bosni, knjiga III). S kolikom god rezervom da se pomenute cifre uzmu izgledaju zastrašujuće.
Posljednju veliku epidemiju kuge 1813-1817. godine pominje Muvekkit i kaže: ”Te godine pojavila se kuga u Bosanskom ejaletu. Kada se istom pojavila, bila je uzela žestokog maha, kasnije je jenjavala, ali se zadržala oko tri godine. Priča se i ovo – da su pred Gazi Husrevbegovu džamiju, Carevu džamiju na Hisetima i Alipašinu džamiju u Sarajevu, danju-noću donošeni umrli da se obavi namaz, pa je svaki dan tad stizalo preko pedeset dženaza. Svijet se toliko bio izgubio kada su iznosili tabute iz navedenih džamija, rodbina i drugi bi ponekad uzimali sasvim druge tabute, pa bi na mezarju opazili da su uzeli nečiji drugi tabut. Ali ova pometnja je bila samo u prvim danima pojave kuge”. O ovoj epidemiji će biti riječi malo kasnije.
Na području Glasinca i Rogatice su bile pogubne epidemije krajem 17. i u drugoj polovini 18. vijeka jer je poznato da je podrucje Glasinca ( a samim tim i sočički kraj i oblast Prače) tad bilo slabo naseljeno. To potvrđuje podatak iz 1714. godine kad je Numan-paša Ćuprilić pokupio vojsku da umiri crnogorsku hajdučiju koja je bila prevršila mjeru dok se ratovalo protiv Rusa, npr. na Prutu. Izašao je na Cetinje, popalio i pohvatao što je stigao i da bi riješio problem poveo sa sobom 2000-4000 (zavisno od izvora) zarobljenika i naselio ih na slabo naseljeno područje Glasinca. Pisani izvori kažu da je od svih njih preživio samo jedan stari bračni par Čajića. Inače su dobili na obradu više zemlje i kvalitetniju zemlju nego što su je imali u crnogorskim brdima i crnogorskom kamenjaru. Vjerovatno su nakon ovoga, a prije nego sto ih je kuga pomorila nastali nazivi nekih sela na sočičkom kraju, kao na primjer, Rusenovići, Golubovići, Rudine, Božine, Kosovići (ili Kosojevići kako je još pisano). Prezime Rusenović je nekad egzistiralo na području današnje Crne Gore. Da li su svi pohvatani i naseljeni u jedno selo, pa poslije neke epidemije kuge, ostao samo naziv sela? Ti prvi, na silu dovedeni pravoslavci, su brzo uspostavili kontakt sa zavičajem preko kiridžija koji su na konjima transportovali robu. Brzo se saznalo gdje je ko. Vjerovatno je bilo i posjeta zavičaju. Kasnije će vrijeme pokazati da ce se taj ”saobraćaj” odvijati u glavnom u jednom pravcu – prema Bosni. Tražila se mogućnost da i svoju rodbinu dovedu. Na širem području Glasinca su 1835. godine bile 32 pravoslavne familije a stotinjak godina kasnije (1930-1933)  Milenko Filipović navodi oko 200 pravoslavnih prezimena i oko 100 muslimanskih.
Profesor Avdo Sućeska je pominjao pojam ”bježanija”. Kad kuga počinje uzimati žrtve, onda se bježalo u brda ili druge krajeve da se izbjegne zlu sudbinu. To je međutim samo rijetkim pomagalo. Jedan takav slučaj je zabilježio i Milenko Filipović u knjizi o Glasincu, ali se prezimena ne sjećam. Valjda je bio pobjegao u raniji zavičaj pa se poslije vratio. S druge strane su bježanije mogle samo doprinijeti širenju kuge na druga područja. Uz pojam bježanije bi se moglo dovesti prezime Jarović sa istoimenim selom. Jarovići su bili nastanjeni u Vragolovima. Od njih sam čuo da su u Vragolove došli iz Gračanice (nekad) pored Rogatice a dalje porijeklo im je nepoznato. Uopšte nije nemoguće da su neki od njih pobjegli iz Jarovića, radi spašavanja života., pa se daleko kasnije naselili u Vragolove. A moguće je da je selo po njima dobilo ime.
Uzimajući u obzir sve navedeno, moguće je da su neka sela ostajala pusta i naseljavana više puta. Osim doseljavanja pravoslavnog stanovništva bilo je i doseljavanja i muslimanskog stanovništva. Prije svega onog koje je napustilo Mađarsku i Slavoniju poslije Bečkog rata, tj. poslije 1686. godine. Zna se da je prezime Bećirović iz Kramer Sela, a koje je prethodno bilo na Grivcima,  iz ”Undžurije”, kako su u narodu zvali Mađarsku. Oni su možda došli kasnije. Iz Mađarske su i Pešte, čije prezime vjerovatno označava da su došli iz Pešte. Imali su zemlju na Božinama i još nekim mjestima. Kasnije su preselili u Rogaticu. Na rogatičkom kraju ima još prezimena iz tih krajeva. Nisam ih istraživao, ali znam da je prezime Balaš iz Žepe jedno od njih.
Kad sam radio DNK analizu vlastitog porijekla i po ocu i po majci, bio sam iznenađen kad sam saznao da je majčina haplogrupa ”W” (isključivo po ženskoj liniji). Ova grupa je najzastupljenija u Mađarskoj.
Bilo je vjerovatno i izbjeglih iz Srbije odmah s početkom 19. vijeka, međutim o njima nema nigdje nikakve evidencije, za razliku od onih koji su izašli organizovano nekih 60 godina kasnije. Tad je u Dobrače došao Čongo iz Užica ili okoline. I Vajzović je došao iz Srbije.
Migracija iz današnje Crne Gore je bilo u manjoj ili većoj mjeri od 1687. (gubitkom Herceg Novog) do 1878. godine kad sjeverni dijelovi pripadaju Crnoj Gori. Hadžihasanovići bi trebali biti jedno od prezimena koje je iz Herceg Novog, vremenom došlo na Brezje. Migracije iz danasnje Crne Gore su bile skoro u kontinuitetu da bi bile pojačane zadnjih decenija turske vladavine u tim krajevima. Bježalo se u Sandžak (Dedajići) kao i opštine Višegrad, Čajniče, Goražde i Foča, a onda dalje kako se ko snađe.
Posebna vrsta migracije je bježanje pred zakonom. Kad se u ranijem mjestu boravka prekrši zakon, kao na primjer ubitstva, pljačke (ovo dvoje je često bilo povezano) onda  se bježi u zabačena brdovita područja, gdje se predstavlja i drugim prezimenom i mjestom iz kog se dolazi. Trag je trebalo zametnuti što bolje i o tome se pred djecom manje govorilo, s ciljem da se što brže zaboravi.
Ilustrativan je članak, koji to potvrđuje objavljen u beogradskoj Politici od 03.03.2009. godine kad pišu o selu Đimrije pod naslovom ”Selo u koje se bežalo od  krvne osvete”, gdje mještani govore da tamo niko nije došao a da nije nešto zgriješio. Kad bi neko u vrijeme krvne osvete, nekog ubio, ili nešto ukrao ili se o zakon ogriješio, onda bi iz Crne Gore bježao u Bosnu. Naravno zu izmjenu prezimena. Dr. Zahid Čaušević u svojoj knjizi o Prači navodi nekoliko primjera. Tako su Maksimovići promijenili prezime u Brezo, Jovovići u Gutalj, itd. Vjerovatno je i u sočičkom kraju bilo tih slučajeva, kao npr Konjokrad i još neki.
Istini za volju ova vrsta migracije nije bila svojstvena samo pravoslavcima. Bilo je sličnih slučajeva i kod muslimana. Moje prezime, i u Jarovićima i na području Prače i Podgraba je vjerovatno napustilo prethodna staništa zbog sukoba sa zakonom. Isto važi za Jahiće i Hodžice iz Dobrača.
Još jedan faktor koji je mogao imati udjela u naseljavanju sočičkog kraja je dodjela timara novim agama ili novim spahijama koje su dobivali poslije ”razvijanja bajraka”. Zemlja se dodjeljivala tamo gdje je ostala bez vlasnika. Takvih slučajeva je bilo mnogo. Ono što se sigurno zna, je da su 1821. godine tri prezimena sigurno bila tu, a to su: Gazija, Kapo i Katica. Muvekkit je zabilježio da je te godine, zbog nepošlusnosti, u sarajevsku tvrđavu zatvoreno dvanaest rogatičkih spahija. Tad je na rogatičkom kraju, teško pogođenom posljednjom kugom, donesen poseban zakon da i spahije moraju platiti nešto poreza, jer je raje bilo vrlo malo. Ja bih rekao posebno malo na sočičkom kraju. Između ostalih obaveza koje su se morale finansirati od poreza bilo je i održavanje menzilhane u Prači. Za one koji ne znaju, da kažem da je menzilhana nešto kao poštanska stanica. Morao se održavati određen broj upotrevljivih konja na kojima su najčešće Tatari, transportovali poštu. Dvanaest pomenutih spahija se nisu htjeli povinovati tom zakonu i zbog toga je Dželaludin-paša naredio da se privedu i zatvore u sarajevsku tvrđavu. Petorica od njih -  Alija Redžovic i Mustafa Džino iz Godimilja, te Mehmed Katica, Derviš Kapo i Gazi-Mustafa su podmitili dizdara i pobjegli. Narednog dana je dizdar zbog toga pogubljen. Šta je bilo s petoricom odbjeglih nije mi poznato. S obzirom da je to samo nekoliko godina poslije posljednje velike kuge, moguće je da su tu bili od ranije, tj. da su došli poslije neke ranije epidemije. Mislim da su tu negdje timare dobili i Dobrača, Bahto, Feriz, Kadrić, Omanović, Džabija i još neki. Nije se radilo o prevelikim timarima, najčešće su ih obrađivali sami i uz pomoc najamne radne snage. Ukidanjem timarskog sistema, zemlja im je ostala u vlasništvo.
Na naseljavanje sočičkog kraja su izvjestan uticaj imali Tankovići sa Glasinca, koji su se tad prezivali Hadžići. Upada u oči da su imali ćifluke u više različitih džemata, od Duba i Međeđe do Osječani, i od Žepe do na Glasinac. Objašnjenje za ovoliko zemlje bi se moglo naći u činjenici da je Ibrahim-beg Tanković bio ćehaja bosanskog deftedara, što bi se pojednostavljeno moglo nazvati pomoćnikom prvog čovjeka u Bosni za katastar. Sa tog položaja je imao uvid u stanje stvari i bez posebnih problema je mogao doći u posjed upražnjenih imanja. Što se našeg kraja tiče, imao je zemlju u Vrbarju i u Zagajevima. Kad je „podmirio“ sebe onda je isto činio rodbini i prijateljima. Priča se da se zemljom koju je on dodijelio moglo otići od Sočica do Devetaka. Na sočičkom kraju su najviše dobili Hadžihasanovići, mada postoji mogucnost da su zemlju dobili i po vojnoj liniji.  Imali su i najveći posjed u jednom komadu. Osim zemlje od Brezja do Rusenovića, sa jednim dijelom Batova Polja, njihovi su bili Donji i Gornji Obrtići, te jedan dio u Ferizovićima. Najvjerovatnije se radilo o trojici braće: Ali-begu, Derviš-begu i Mustafa-begu.
Još neka prezimena su dobila zemlju na ovaj način; Pašici, Suljagići, Salihagići, i moguće neko u Gazijama.

Može se postaviti pitanje da li neko potječe još iz predturskog perioda. Sa sigurnošću se ne može ništa tvrditi. Lično ne mislim da na sočičkom kraju postoji ijedno prezime iz predturskog perioda. Isto tako lično mislim da su najstarija prezimena iz zadnjih sto godina turske vladavine. Na čemu baziram takvo misljenje? Jednostavno na činjenici da na čitavom kraju nije ostala upamćena lokacija džamije koja je postojala i bila u funkciji 1682. godine. Jedna od tri epidemije kuge koje su ubrzo uslijedile (1686, 1690 i 1707. godine) su opustošile kraj. Na sirem području rogatičkog kadiluka je bilo takvih. Neki su imali zemlju na sočičkom kraju kao Šahinpašici, Tankovići i jedna ”grana” Sijerčića. Nisam istraživao, ali mi se starim porijeklom čine prezimena Oprašić, Branković, Bogilović a ima ih još.
Na sočičkom kraju su samo su dva prezimena kod kojih postoji neka mala teoretska mogućnost. Rekao bih više za one koji ne poznaju kraj a bavili su se ovom problematikom. Jedan od njih je bio vrsni istoričar Vladislav Skarić. Jedno od njih je prezime Dragulj. Tako Skarić piše:
”Na istočnoj strani od Sarajeva, na platou, koji opasuju dvije Miljacke i gdje se na samim njihovim sastavcima nalaze ruševine grada Hodidjeda, ima naselje Dragulje, koje spada selu Pribnu (?) u opć. Pale u sarajevskom kotaru. Na teritoriji države Jablanića ima još jedno istoimeno selo, Draguljevići, u opć. Sočicama u rogatičkom kotaru. Ali na teritoriji Kosača imaju dva  istoimena sela, oba na goraškoj (goraždanskoj, op.a.) ispostavi i to jedno u seoskoj opć. Goraždu na lijevoj strani Drine, a drugo na desnoj u opć. Oglečevu. Nije moguće znati, da li je samo jedno od ova četiri naselja i koje, ili su, može biti, sva četiri sačuvala spomen na porodicu Radiča Draguljevića, koji je služio najprije vojvodi Radoslavu Pavloviću, a poslije prešao u službu Vlatka (Kosače, op.a).  Radi ovoga bi se moglo misliti, da je porodica Radičeva živjela u Radosavljevoj državi, pa se docnije on sa svojom užom porodicom naselio u državi Hercegovoj, te se po njemu i njegovim našljednicima prozvala ona dva sela u goraškoj ispostavi.”
Ako je suditi po prezimenima i nazivima sela, onda bi osim Dragulja tu došlo i prezime Planja. Lično ne vjerujem u tako staro porijeklo ova dva prezimenima na našem kraju. Prije bi moglo biti da su uzeli prezime po nazivu sela. O Planjama znam vrlo malo. Čobovic tvrdi da su Cigani. Teško mogu komentarisati tu tvrdnju, ali mislim da su došli kasnije, kad i većina ostalih.
Sad se može postaviti pitanje koja su najstarija prezimena na sočičkom kraju. Odgovor ne mogu dati ali ima prezimena koja su egzistirala prije zadnje velike kuge. Siguran sam za Osmanoviće i Marave, a navešću i neka  za koja nisam  potpuno siguran, ali postoji mogucnost: Feriz, Dobrača, Bahto, Muhić, Džabija, Dugalija, Handrka, Bajraktarević, Hodžić, Zahiragić. Možda i Karić. Marave su mi velika zagonetka i prva su begovska porodica na sočičkom kraju. Bili su veliki zemljoposjednici, koji su imali zemlju čak i na Borikama. Nema sumnje da je selo Maravići po njima dobilo ime.
Za nekoliko od ovih prezimena Čobović tvrdi da su došla ”sa turskom vojskom”. Ovaj izraz ne odgovara jer se zna kako su se timari dodjeljivali. Oni koji su tad dobili timare na sočičkom kraju (posada tvrđave Borač) su iščezli usljed brojnih epidemija kuge. Jedino prezime za koje se sa priličnom sigurnošću može reći da je prijeklom sa strane, tj. da nije primilo islam na Balkanu je prezime Feriz, a moguće i Šuvalija.
Sad se može postaviti pitanje koja su najstarija prezimena na sočičkom kraju. Odgovor ne mogu dati ali ima prezimena koja su egzistirala prije zadnje velike kuge, što znači da su došli krajem osamnaestog vijeka. Siguran sam za Osmanoviće i Marave, a navešću i neka  za koja nisam  potpuno siguran, ali postoji mogućnost: Feriz, Dobrača, Bahto, Bajraktarević. Možda i Karić. Moguće da ih ima više. Marave su mi velika zagonetka i prva su begovska porodica na sočičkom kraju. Bili su veliki zemljoposjednici, koji su imali zemlju čak i na Borikama. Nema sumnje da je selo Maravići po njima dobilo ime.
Što se pravoslavnog stanovnistva tiče, pomenuo sam da od onih dovedenih 1714. godine nje niko preživio naredne epidemije kuge. Znaćajnije naseljavanje je počelo poslije kuge 1813-1817. godine. U pomenutom popisu ćifluka iz 1835. godine registrovana su i pravoslavna domaćinstva i ovdje ih navodim.
U Vrlazju (a ja bih rekao u Budacima) je Erneb Mustafa alemdar imao dva ćifluka; jedan veliki koji je obrađivao Trifković (Tad je pisan kao Tripković), koji je kasnije preselio na ćifluk Čonge na Borovsku, i jedan u pola manji koji je obrađivao neki Marijan. I Derviš spahija Karić iz Vrlazja je imao dva ćifluka koje su obrađivali Vasilj Lukić i Mihajlo Lazić.
U Podgradini je ćifluk Hasan-bega Pašica, obradjivao Vasilj Mirvić.
U Golubovićima su bila dva ćifluka. Prvi Lutfi-bega, sina Sait-begovog, koji je obrađivao Janko Bijeljanin. Šteta što ovdje nije navedeno vlasnikovo prezime. Drugi ćifluk Hasan-spahije Pametanovića je obrađivao Stojan Maksimović, a sustanar mu je bio tek pristigli Maksim Kušić.
U Maravićima su bila dva ćifluka. Prvi, Mehmed-spahije Marave je obrađivao Risto Konjokrad, a drugi, Numan-bega Marave je obrađivao Bjelak Planinčić.
U Buratima je ćifluk Osman-bega Marave obrađivao Petar Pantović.
Na Božinama je veliki ćifluk Bekir-spahije Pešte obrađivao Mihajlo Kosorić.
U Rusanovićima je veliki ćifluk Ali-bega Hadžihasanovića obrađivao Staniša Obućina,
Na Brezju su manje ćifluke Ali-bega Hadžihasanovića i braće obrađivali Jovan Komšić, Vasilj Kujundžijević i izvjesni Ivan.
U Vragolovima je ćifluk Ibrahim-bega Šahinpašića obrađivao Mitar Pantović.
U Vrbarju je ćifluk Ibrahim-bega Hadžića (Tankovića) obrađivao Jovo Sičević.
Iz pobrojanog proizilazi da je te 1835. godine na sočičkom kraju bilo osamnaest pravoslavnih domaćinstava. Nemoguće je odgovoriti koliko osoba je živjelo u tih osamnaest domaćinstava, ali je sigurno da su tad familije su tad bile mnogo brojnije.
Ono što se još može zaključiti iz ovog popisa je da je samo jedno pravoslavno prezime bilo naseljeno na istom mjestu i stotinjak godina kasnije, a to su Kosorići na Božinama. Seljakanje sa ćifluka na ćifluk je moglo biti iz tri razloga. Prvi, ako se nađe veći i bolji ćifluk. Drugi, ako se nemarno odnosi prema zemlji, tadašnji zakon je jedino u tom slučaju omogućavao otkaz kmetu. I treći razlog je cijepanje domaćinstava zbog bržeg razmnožavanja.
Naseljavanje pravoslavnog stanovnistva je nastavljeno ubrzanim tempom sve do kraja turskog perioda ali i za vrijeme austrijskog perioda. Prema prvom austrijskom popisu 1878. godine znamo da ih je na sočičkom kraju bilo 488 osoba. Gruba procjena bi bila da se pravoslavno stanovništvo brojno uvećalo oko tri puta od 1835. do 1878. godine. Koju godinu kasnije je taj odnos nešto veći, nakon što je Šahinpašic iz Grivaca iselio muslimane a naselio pravoslavce.
Jedan broj pravoslavnih prezimena se doselio i poslije 1900. godine kao npr. Radojevići, Božovići i moguće još neki.

Popisi stanovništva

Kroz popise stanovništva se može pratiti brojno stanje stanovništva od 1879. do 1991. godine. Četiri popisa su iz austrijskog perioda i pet popisa iz bivse Jugoslavije omogućavaju da se stvori prilično dobra demografska slika. Popise iz 1921. i 1931., kao i iz 1951. godine nisam mogao koristiti jer nema brojnog stanja stanovništva po selima.

Popis 1879. Godine


Selo
Kuća
Porodica
Muških
Ženskih
Ukupno
Muslimani
Pravoslavni
Banj Stijena
2
2
11
12
23
14
9
Brezje
6
8
18
17
35
30
5
Budaci
7
7
38
30
68
26
42
Burati
12
12
49
37
86
53
33
Dobrače
12
11
36
39
75
75
-
Draguljevići
5
5
16
19
35
10
25
Gazije
7
7
23
18
41
41
-
Golubovići
7
6
24
14
38
28
10
Grivci
8
8
34
36
70
70
-
Jarovići
9
10
39
31
70
21
49
Kovačica
6
4
9
10
19
19
-
Kramer Selo
17
18
63
47
110
94
16
Maravići
10
9
28
30
58
-
58
Mahala
6
5
24
14
38
24
14
Obrtići
4
5
38
22
60
-
60
Planje
10
10
40
33
73
32
41
Rudine
3
3
15
8
23
-
23
Rusanovići
7
8
25
25
50
13
37
Sočice
9
8
22
21
434
43
-
Vragolovi
27
30
90
86
176
156
20
Vrbarje
4
3
5
6
11
11
-
Vrlazje
7
9
29
28
57
40
17
Zagajevi
5
5
16
13
29
-
29
Ukupno
190
195
692
596
1288
800
488

Samo godinu dana po anektiranju Bosne i Hercegovine, Austrijanci su napravili prvi popis stanovništva. Doduše dosta oskudan ali ipak dovoljan da se može pratiti brojna, vjerska i polna struktura stanovništva, te broj kuća i domaćinstava.
Od gore navedenih sela neka su bila prebačena u druge administrativne jedinice. Tako su se Vragolovi našli pod Rogatica-vanjska a Vrbarje pod Glasinac. Neka sela ili zaseoci nisu navedeni što znači da se vode pod nekim druugim selima. To važi npr. za Han Stjenice, Hrabar, Božine i još neka.
Gledajuci zbirne cifre vidimo da je na starom sočičkom kraju živjelo 1288 stanovnika od čega 800 (62%) muslimanske i 488 (38%) pravoslavne vjeroispovijesti.
Još dvije cifre pobuđuju pažnju: odnos muškog i ženskog roda je 663:568, što znači da je bilo 95 muškaraca više nego žena. Izraženo procentualno, to bi bilo 54:46. Ta nesrazmjera je najizraženija u Kramer Selu 63-47, Obrtićima 38-22, Buratima 49-37, Mahali 24-14, Budacima 38-30, Jarovićima 39-31, Planjama 40-33, Rudinama 15-8. Suprotno, neznatno brojniji ženski rod su imala sela kao: Dobrače 36-39, Draguljevići 16-19.
Vragolovi su bili najbrojnije selo sa 30 familija i 176 žitelja.
Drugo selo po broju stanovnika je bilo Kramer Selo, ukupno 110.
Dakle samo dva sela su brojala preko 100 stanovnika.
Za nas koji se sjećamo većine druge polovine prošlog vijeka iznijeću nekoliko zapažanja za pojedina sela.
Banj Stijena – samo dvije kuće i to jedna kuća Omerbegovića i jedna pravoslavna, Terzića koji su se kasnije pisali kao Vukašinovići i prešli su na Gradinu.
Pod Buratima se sigurno vode i Božine.
Grivci i Hrabar su bili naseljeni stopostotno muslimanskim stanovništvom, a vidjećemo u narednom popisu, šest godina kasnije stopostotno pravoslavnim stanovništvom.
Rusanovići su tad bili mješovito selo sa trećinom muslimanskog življa. Tu su bili Ajanovići i Arnautovići mada su se obje kuće vodile na Ajanovićima.
Zagajevi su bili naseljeni 100% pravoslavnim stanovništvom. Mirvići su dosli kasnije.
Te 1879. godine kasaba Rogatica je imala 1831 stanovnika a Sokolac 27 (dvadeset sedam) stanovnika isto koliko i Banj Stijena sa dvije kuće.

Popis 1885. godine



Selo
Kuća
Porodica
Muških
Ženskih
Ukupno
Muslimani

Pravoslavni
Tezaci
Kmetovi
Vlastela
Banj Stijena
3
4
11
11
22
18
4
6
-
-
Brezje
10
7
23
19
42
38
4
1
1
9
Budaci
8
7
44
27
71
21
50
6
15
-
Burati
14
20
54
44
98
42
56
13
16
-
Dobrače
13
18
47
45
92
92
-
19
2
-
Draguljevići
6
5
17
22
39
12
27
8
4
-
Gazije
9
11
29
30
59
59
-
14
-
-
Golubovići
7
7
27
24
51
32
19
8
4
-
Grivci
11
18
40
46
86

86
-
10
-
Jarovići
10
10
42
42
84
23
61
2
17
-
Kovačica
7
7
10
15
25
25
-
8
-
-
Kramer Selo
18
27
76
56
132
117
15
31
4
-
Maravići
10
10
43
34
77
-
77
-
22
-
Mahala
7
7
26
24
50
36
14
10
2
-
Obrtići
5
6
39
20
59
-
59
-
16
-
Planje
11
13
41
44
85
34
51
4
16
-
Rudine
3
4
18
8
26
-
26
-
10
-
Rusanovići
8
10
24
27
51
14
37
3
12
-
Sočice
9
12
27
24
51
51
-
10
-
-
Vragolovi
35
35
101
102
203
178
25
27
19
-
Vrhbarje
4
4
17
17
34
17
17
2
1
4
Vrlazje
8
11
27
28
55
44
11
10
4
-
Zagajevi
5
5
16
16
32
-
32
-
10
-
Ukupno
218
254
799
724
1524
853
671




Drugi austrijski popis je napravljen 1885 godine, šest godina poslije prvog. Uočava se znatno povećan broj stanovništva, 1524, što je povećanje od 18,3% u odnosu na šest godina ranije (1288). Procenat muslimanskog življa pada sa 62% na 54%, dok procenat pravoslavnog življa raste sa 38% na 46%. Ovdje  se ne radi samo o prirodnom prirastu stanovništva Doseljavanje pravoslavnog stanovništva je još uvijek bilo aktuelno. Osim toga i jedan nesvakidašnji primjer je uticao na ovu promjenu. Sela Grivci i Hrabar su šest godina ranije bila naseljena muslimanskim življem. O čemu se radi? Zemlja je bila u posjedu nekog Šahinpašića. Isti se našao jednog dana na gumnu za vrijeme vrševine. Došlo je do prepirke između njega i radnika što je rezultiralo time da je neko bega udario. On je uzvratio otkazom stanovništvu ta dva sela nakon čega je naselio pravoslavce. Kud je otišlo dotadasnje stanovništvo i koja su to prezimena bila?
Ovaj popis je nesto opširniji od prvog. Osim standardnih rubrika o broju kuća i domaćinstava, te nacionalne i polne strukture, uveden su i neke nove rubrike koje bacaju više svjetla na imovinsku strukturu stanovništva i društveni status.
Tako imamo rubriku „vlastela“, koja je bila aktuelna samo za dva sela: Brezje – Hadžihasanoviċi i Vrbarje – Zahiragići. Lično mislim da su popisivači ovu rubriku shvatali neujednačeno, jer velikih zemljoposjednika na sočičkom kraju je bilo još.
Rubriku „težaci“ možemo shvatiti kao „slobodni seljaci“, kako se i zovu u narednom popisu. Uglavnom se to odnosi na muslimansko stanovništvo ali ne u potpunosti. Najizrazitiji primjer su Vragolovi gdje se navodi da je bilo 19 kmetova a pravoslavnog stanovništva ukupno 25. Ali bilo je i pojedinih kmetovskih porodica iz redova muslimanskog življa.
Novost je i rubrika „pomoćni radnici“ kojih je bilo ukupno 20.. Najviše ih je u Vragolovima, 12 a u još nekoliko sela preostalih 8. Ovaj podatak može voditi zaključku da je jednom dijelu stanovništva Grivaca i Hrabra, poslije iseljenja, „prva stanica“ bila u Vragolovima i vjerovatno nešto u Kramer Selu.
U rubrici „privatnici“ je samo jedan iz Grivaca. Vjerovatno se radi o Risti Peroviću koji je bio kiridžija i ”vozio“ čak do Bijeljine. Negdje do 1912. godine Bećirbeg Šahinpašić se sudio sa nekim Neđom Perovićem. Međutim kad je riječ o privatnicima, mislim da je zanemareno da su na Stjenicama i niže prema Rogatici držali hanove Katice i Kape.
Najbrojnije selo su opet Vragolovi, ovaj put sa 203 stanovnika. Slijedi Kramer Selo sa 117.
Najveći prirast stanovništva je zabilježen u Maravicima, čak 30%. Skoro isti slučaj je bio i sa Mahalom i Obrtićima. U Mahali se radilo o prirodnom priraštaju, dok je u Maravićima i Obrtićima moglo biti novih doseljenika. Nešto jači prirast je bio i u Gazijama.
U Rusanovićima su jos uvijek bile tri muslimanske kuće.
Najveća promjena je bila u Vrhbarju gdje je stanovništvo utrostručeno za šest godina sa 11 na 34. Polovina su pravoslavci kojih ranije nije bilo tu. Izgleda da se radi o jednoj brojnoj familiji Šaraca. Moguće i da je bilo administrativnih, teritorijalnih promjena u  odnosu na prethodni popis.
Jedino selo gdje je broj žitelja za nijansu manji (tri osobe) nego u prvom popisu, bilo je Vrlazje. Kad se uzme u obzir da su doselili Vukašinovići s Banj Stijene onda je taj deficit veći. Moguće da je i ovdje moglo biti iseljavanja u Tursku, ali  i u Sarajevo.
Usporedbe radi, te godine je Rogatica imala 2013 stanovnika a Sokolac 77, jos uvijek manje nego sto su sami Jarovići imali.

Popis 1895. godine

selo
kuća
Por.
Musl.
Prav.
Ukup.
Brezje, Novaci, Ornice,Gaj
13
9
50
18
68
Budaci, Gojavići, Kosovići,Šadići
9
12
33
36
69
Burati,Božine,Povoze,Pobrnica,Štavanj, Stupine
17
18
51
63
114
Dobrače
15
16
102
-
102
Draguljevići, Kalinov Do, Petrovac
7
6
14
35
49
Gazije, Gradina
10
12
63
7
70
Golubovići, Gradac, Grabovi
11
10
56
11
67
Grivci,Hrabar,Han Stjenice, Han Kapić
15
17
1
100
101
Jarovići,Bjelota,Gaj,Dubovice,Luka,M. Do
11
13
25
69
94
Kovaciča, Behluluša
7
7
38
-
38
Kramer Selo, Gradac, Lokva, Osmanov Han, Rudine, Rasol Gora
21
23
131
11
142
Mahala, Podgaj
11
9
58
13
71
Maravići, Bobvina Izgovača, Rasolovići Radakov Do, Lisičine
12
13
6
81
87
Obrtići Gornji i Donji
5
7
-
59
59
Planje, Greben, Haluge Lokva, Nišani, Prekače Hodžin Do
13
14
33
58
91
Rudine, Drijenjak
3
5
-
29
29
Rusanovići, Savin Čair, Zagaj
19
11
3
51
54
Sočice,Banj Stijena, Radovčići,Batovo
13
12
78
-
78
Vragolovi,Han Lješčice,Han Radovan Ravan,Rudine,Bahric,Gojevica,Jelovac
40
38
199
32
231
Vrhbarje, Trnovača
5
6
23
14
37
Vrlazje, Gradina, Podgradina, Tokače
11
11
57
23
80
Zagajevi, Laništa, Alijin Zakos
6
8
-
41
41
Ukupno


1021
751
1772

Popis iz 1895 je uglavnom sličan prethodnom.  Jedino u ovom popisu su navedena i imena zaselaka uz selo kome pripadaju. Razlika je i u nekoliko novih rubrika koji nemaju neku veću važnost. To se odnosi na društveni status. Prvi put se susreće pojam i kmeta i slobodnog seljaka istovremeno. U rubrici – ostalno civilno stanovništvo su samo četiri osobe ali se ne može znati da li je riječ o vjerskim službenicima, poštarima, šumarima ili nekom vrstom državnih službenika. U nekim rubrikama stoji +. Broj prije ovog znaka označava domaćine a poslije ovog znaka pripadnike njihovih familija. Kao i u prošlom popisu, popisivači su imali neujednačena tumačenja npr. ko su veliki posjednici. U prošlom popisu su to bili samo Hadžihasanovici,dok ih sad nema kao krupnih vlasnika što nije tačno. Za uzvrat se navodi jedan na Kovačici,  dva na Planjama, jedan u Mahali i jedan u Vrhbarju.
 U odnosu na prethodni popis, priraštaj stanovništva je nešto preko 11,6% tj 1772 (1524). Procentualno je bilo 57,6% muslimanske i 32,4% pravoslavne populacije. Nešto veći je bio priraštaj muslimanskog stanovništva 11,9% tj. 1021 (853). Priraštaj pravoslavnog stanovništva je bio oko 11,1% tj. 751 (671).
Sada je već pet sela sa preko 100 stanovnika. Najbrojniji su Vragolovi sa 231, zatim Kramer Selo sa 142, Burati 114, Dobrače 102, Grivci 101.
Procentualno je najveći priraštaj imala Kovačica, čitavih 50%, zatim Mahala 42%, Zagajevi 28%, Brezje i Budaci po 16%, Vrlazje 14,5. Jedino selo koje je ostalo na istom su Obrtići. Niža stopa prirasta je zabilježena kod Rusanovića 5%, Sočica 6%, Vrhbarja 8%.
U ovom popisu je Banj Stijena u sastavu Sočica tako da ovo selo ne mogu odvojeno pratiti.
U Maravićima je samo u ovom popisu bila jedna muslimanska porodica sa šest članova.
U Rusanovićima je od muslimanskog življa samo troje što znači jedanaest osoba manje nego na prethodnom popisu. Zbog ovoga je i prirast u selu niži. Uzeir Arnautović je tamo živio negdje do 1900-te godine.
Te godine je Rogatica imala 2508 stanovnika a Sokolac 66, sto će reći manje od petnaest pojedinačnih sela na sočičkom kraju.

Popis 1910. godine


Selo
Kuća
Porodi
Ukup
Mušk
Ženskih
Musli
Pravos
Katolici
Brezje
13
13
83
39
44
70
13
-
Budaci
15
15
101
56
45
61
40
-
Burati
26
26
152
75
77
74
78
-
Dobrače
23
23
121
67
54
121
-
-
Draguljevići
5
5
31
17
14
12
19
-
Gazije
18
18
98
51
47
95
3
-
Golubovići
14
14
78
37
41
53
25
-
Grivci
18
15
130
66
64
-
130
-
Jarovići
20
19
131
66
65
41
90
-
Kovačica
8
7
30
14
16
30
-
-
Kramer Selo
29
28
163
90
73
149
14
-
Mahala
16
14
97
51
46
69
28
-
Maravići
15
14
122
70
52
-
122
-
Obrtići
13
12
94
49
45
-
94
-
Planje
14
14
97
54
43
36
61
-
Rudine
7
5
25
13
12
-
25
-
Rusanovići
10
9
70
39
31
-
70
-
Sočice
26
22
122
59
63
115
5
2
Vragolovi
59
60
288
147
141
242
46

Vrhbarje
6
6
58
35
23
38
20
2
Vrhlazje
17
15
105
54
51
75
30

Zagajevi
13
13
73
37
36
19
54




2269
1186
1083
1300
967
2

Popis iz 1910 je bio četvrti po redu i posljednji u austrijskom popisu. Dosta je pojednostavljen i sadrži samo nacionalnu i polnu strukturu stanovništva. Održan je petnaest godina poslije prethodnog popisa što je dug period. Nastavljen je trend porasta stanovništva u periodu od petnaest godina. Čitavih 28% ili brojkama 2269 u odnosu na 1772 petnaest godina ranije. Omjer muslimanskog i pravoslavnog stanovništva je skoro isti kao na prethodnom popisu: 57-33. Ovo znači da je doseljavanje još uvijek bilo aktuelno. Ovaj put je prirast muslimanskog stanovništva bio 27%, dakle nešto sporiji, 1272 (1021 ranije). Prirast pravoslavnog stanovništva je bio 29% tj. 967.
Sad je već deset sela sa preko 100 stanovnika i to: Vragolovi 288, Kramer Selo 163, Burati 152, Jarovići 131, Grivci 130, Sočice i Maravići po122, Dobrače 121, Vrlazje 105 i Budaci 101.
Po prvi put se u selu Sočicama javljaju i pripadnosti katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Pošto je željeznička pruga dolinom Prače bila u pogonu već nekoliko godina, ovdje se radi o osoblju koje je radilo u stanici. Bila su ukupno četiri stana, dva u samoj stanici i dva u kući kod Malog Tunela, kojih 100-200m uzvodno. Pošto je Banj Stijena u popisu u sastavu Sočica onda su tu i zavedeni.
Gledano procentualno, najveći prirast su zabilježili Zagajevi, 78% jer se prvi put se pojavljuju Mirvići sa devetnaest osoba. Obrtići su imali prirast od 60%, Vrhbarje 56%, Budaci 46%, Gazije i Maravići po 40%, Jarovici 39%, Mahala 37%. Porast u Jarovićima je uzrokovan dokaskom jedne loze Pala koja nije bila u selu pri prethodnim popisima, kao i nekoliko pravoslavnih porodica.. Zabilježen je i negativan prirast, što znači manji broj stanovništva u Draguljevićima, Golubovićima, Kovačici i Rudinama. Za Kovačicu i Goluboviće objašnjenje leži u činjenici da je bilo seldbi u Tursku. 
Prema ovom popisu je napravljen ”Riječnik naseljenih mjesta u Bosni i Hercegovini” iz kog se može vidjeti koliko je stanovništva bilo u pojedinim zaseocima.
U Jarovićima je bilo sedam kuća Pala i jedna kuća Karića. Na Bjeloti su bile četiri kuće – Božovići i Babići. Na Luci jedna kuća Na Gaju su bile dvije kuće Kušica sa 27 članova. Na Dubovicama su bile tri kuće – Danojlići i Kušići. U Mahovu Dolu je bila jedna kuća Maksimovića. U Lisičinama su bile dvije kuće Hršuma.
U Sočicama je bilo jedanaest kuća Suljagića i Osmanovića. U Radovčićima sedam kuća – Salihagići, Spahići i Saračevići. Na Banj Stijeni sedam kuća – Omerbegovići i Spahići. U Banj Stijeni je tad bilo i dvoje katolika.
U Rusanovićima je bilo šest kuća – Hršumi, Kušići, Šarovići. Dvije kuće su bile na lokaciji Zagaj te po jedna na lokacijama Vranjak  Savin Čair.
U Vrlazju je bilo šest kuća, u Tokačama tri, U Balićima dvije, U Dolovima dvije kuće Karića, na Gradini dvije kuće Vukašinovića i u Podgradini dvije kuće Radovića.
U Golubovićima  je bilo 12 kuća (10 musl i 2 pravosl) i u Grabovima 2 kuće Vučkovića.
U Budacima su bile tri kuće sa 36 članova, Gojevićima četiri kuće sa 22 člana, Kosovićima sedam kuća sa 28 članova, Šadićima jedna kuća sa 15 članova.
Vragolovi četrdeset i jedna kuća sa 210 članova, Behrići tri kuće sa 17 članova, Bare jedna kuća sa 4 člana, Gojevića Ravan dvije kuće sa 14 članova, Han Lješčice dvije kuće a smao jedna osoba, Han Radovan dvije kuće sa 7 članova, Jelovci dvije kuće sa 10 članova, Rudine pet kuća sa 25 članova.
Burati petnaest kuća sa 79 članova, Božine tri kuće sa 13 članova, Pobrnica jedna kuća sa 8 članova, Povozi jedna kuća sa 8 članova, Štavanj Brdo dvije kuće sa 12 članova, Stupine četiri kuće sa 26 članova.
Brezje sedam kuća sa 51 članom, Gaj pet kuća sa 19 članova i Novaci jedna kuća sa 13 članova.
Grivci sedam kuća sa 71 članom, Han Stjenice sedam kuća sa 26 članova, Hrabar četiri kuće sa 33 člana.
Kovačica sedam kuća sa 25 članova i Behluluša jedna kuća sa 5 članova.
Kramer Selo dvadeset dvije kuće sa 131 članom, Lokva jedna kuća sa 8 članova, Osmanov Han jedna kuća sa 5 članova, Rasul Gora tri kuće sa 10 članova, Rudine dvije kuće sa 9 članova.
Draguljevići četiri kuće sa 25 članova (Dragulji i Hršumi) i Podpetrovac jedna kuća Ješića sa 6 članova.
Maravići četiri kuće sa 23 člana, Bobovina dvije kuće sa 15 članova, Izgovača četiri kuće sa 43 člana, Lisičine jedna kuća sa četiri člana, Radakov Do tri kuće sa 20 clanova, Rasolovići jedna kuća sa 7 članova.
Obrtići Gornji devet kuća sa 54 člana, Obrtići Donji tri kuće sa 31 članom i Ivan Polje jedna kuća sa 4 člana.
Rudine četiri kuće sa 21 clanom, Drijenjak jedna kuća Vučkovića sa 4 člana.
Gazije sedamnaest kuća sa 95 članova i Gradina jedna kuća sa 3 člana.
Zagajevi pet kuća sa 33 člana i Lanište osam kuća sa 40 članova.
Te godine je Rogatica imala 3378 stanovnika a Sokolac 155, manje od Kramer Sela a pogotovu od Vragolova.

Popis iz 1948. Godine

Selo
Kuca
Ukupno
Muslima
Pravosla
ostali
Bozine
18
123



Brezje
29
169



Burati
19
108



Budaci
20
125



Dobrace
32
177



Draguljevici
5
37



Gazije
19
127



Golubovici
20
134



Grivci
29
139



Jarovici
32
158



Kovacica
7
63



Kramer Selo
          72
352



Mahala
25
161



Maravici
          26
144



Obrtici
22
154



Planje
          22
158



Rusanovici
13
79



Socice
          33
202



Stjenice





Vragolovi
          63
        339



Vrbarje
98
98



Vrlazje
32
        203



Zagajevi
          11
90



Ukupno

3340



Procenti






Prvi popis nakon drugog svjetskog rata, sa nedovoljno podataka za detaljnije analize. Jedino sto se moze zakljuciti je da se u odnosu na 1910. godinu stanovnistvo uvecalo za 47% i ovih 3340 osoba su cini oko 10% populacije na rogatickoj opstini. Taj procenat je bio vise manje isti od pocetka austrijskog perioda pa do pocetka sezdestih godina kad je iseljavanje sa socickog kraja bilo daleko intenzivnije nego sa ostatka opstine.
Procenat prirasta stanovnistva izgleda veliki ali treba imati u vidu da je to za period od 38 godina i da su u medjuvremenu „protutnjala“ dva svjetska rata koja su uzela svoju cijenu.
Jedino u ovom popisu (mozda i nije slucajno) su Rudine pisane u sklopu Vragolova. Prirast stanovnistva je, u odnosu na 1910. godinu iznosio samo 8%. Objasnjenje je dosta stradalih Vragolovaca u drugom svjetskom ratu. U samo jednom danu ih je ubijeno 40 na mostu u Gorazdu.
I to je bio razlog sto je ovaj put Kramer Selo najmnogoljudnije selo sa 352 osobe, dok su Vragolovi zajedno sa Rudinama brojali 339 osoba. Po prvi put Socice i Vrlazje broj evis eod 200 osoba. Ukupno 17 sela broji preko 100 stanovnika.
Kao sto sam naprijed rekao, popis iz 1951. godine ne daje mogucnost kao ostali popisi, ali izgleda da je upravo tad socicki kraj bio najmnogoljudniji u svojoj istoriji i procjenjujem da se broj stanovnistva kretao oko 3.500.

Popis iz 1961. godine
Selo
Ukupno
Muslimani
Pravoslavni
Ostali
Bozine
147

147

Brezje
127
106
18
1+2
Burati
111
95
16

Budaci
122
35
87

Dobrace
155
144
4
7
Draguljevici
51
16
35

Gazije
156
155
1

Golubovici
125
80
45

Grivci
114

114

Jarovici
169
32
137

Kovacica
67
63

4
Kramer Selo
293
270
12
1+10
Mahala
126
99
27

Maravici
134

134

Obrtici
107

107

Planje
126
22
96
8
Rudine
67

67

Rusanovici
77

76
1
Socice
197
169
11
*+1+15
Stjenice
57
2
50
5
Vragolovi
386
330
47
1+1+1+5
Vrbarje
82
81
1

Vrlazje
221
149
70
2
Zagajevi
77
17
60

Ukupno
3294
1865
1362
65


56,64%
41,36%
2%

Počevši od ovog popisa broj stanovništva se stalno smanjuje. U odnosu na popis iz 1948. godine broj stanovništva je manji za gotovo 10%. Procentualno je iseljavanje bilo najizraženije sa Brezja 35%, Obrtića 30%, Mahale 22%, Planja 20%, Kramer Sela 17%, Vrbarja 16%. U nekoliko sela je bio i porasta stanovništva, kao u Draguljevićima 38%, Gazijama 22%, Božinama 19%, Jarovićima 7%. Inače period s kraja pedesetih i početka šezdesetih godina se karakterisao i velikim brojem učenika u osnovnim školama u Batovu, Stjenicama i Lješčicama. Znam da je u Batovu bivalo i do 50 učenika u jednom razredu. U moje vrijeme (1962-1966) se taj broj kretao od 35-40 i poslije je konstantno padao.

Popis iz 1971. godine

Selo
Ukupno
Muslimani
Pravoslavni
ostali
Bozine
97
-
96
*
Brezje
151
101
50

Burati
103
82
21

Dobrace
174
168
5
*
Gazije
147
147
-
1
Golubovici
82
53
29

Grivci
151
12
137
*1
Jarovici
133
30
102
*
Kramer Selo
290
278
12
-
Mahala
96
69
27

Maravici
99
-
99

Obrtici
77
-
77

Planje
97
19
78

Rusanovici
125
-
125

Socice
156
156
-

Vragolovi
402
370
32

Vrbarje
71
71
-

Vrlazje
246
127
119

Zagajevi
48
8
39

Ukupno
2745
1690
1048
2


61,5%
38,5%


Tendencija smanjenja brojnog stanja stanovnistva se nastavlja. Za deset godina se populacija smanjila za skoro 17%. Ponovo je skoro pola sela ispod 100 stanovnika. Najvece smanjenje su imali Golubovici i Bozine po 34%, Jarovici 23%, Socice 21%. Medjutim bilo je i sela koja imaju prirast stanovnistva u odnosu na prosli popis. Nemam objasnjenja za prirast 62% u Rusanovicima. U „plusu“ je ponovo Brezje sa 19%, Dobrace 12%. Vragolovi su se izgleda oporavili i brojali 402 osobe sto je jedini slucaj da jedno selo na socickom kraju broji vise od 400 osoba.

Popis 1981

Selo
Ukupno
Muslimani
Pravosla
ostali
Bozine
65
-
65

Brezje
116
76
38
2
Burati
94
72
21
1
Dobrace
139
138
-
.1
Gazije
112
111
-
1
Golubovici
27
24
3

Grivci
97
4
85
8
Jarovici
103
41
60
2
Kramer Selo
279
270
9
-
Mahala
70
48
17
5
Maravici
75
-
73
*1
Obrtici
59
-
57
2
Planje
74
12
58
4
Rusanovici
91
-
91

Socice
109
104
4
*
Vragolovi
291
262
27
2
Vrbarje
75
75
-

Vrlazje
167
80
85
?1
Zagajevi
28
2
26

Ukupno
2071
1289
719
30


62%
36,5%
1,5%
* - ne slaze se u popisu
U ovom popisu je nesto primjetniji broj onih u rubrici ”ostali”. Vecina se izjasnjavala kao Jugosloveni bilo je i onih koji popis nisu ozbiljno shvatili pa je bilo cudnih izjasnjavanja o nacionalnoj pripadnosti.
U ovih deset godina je populacija smanjena skoro 25%. Najdrasticniji pad su imali Golubovici, cak 67%. U ostalim selima oko cetvrtine, s izuzetkom Vrbarja koje je imalo cetiri osobe vise.
Popis iz 1991.godine
Selo
Ukupno
Muslimani
Pravoslavni
ostali
Božine
54
-
54

Brezje
97
60
37

Burati
85
68
16
1
Dobrače
65
63
2

Gazije
79
79
-

Golubovići
21
15
6

Grivći
58
-
57
1
Jarovići
42
15
27

Kramer Selo
229
216
7
6
Mahala
46
39
7

Maravići
31
-
31

Obrtici
46
-
46

Planje
37
10
27

Rusanovići
46
-
46

Sočice
59
56
3

Stjenice
56
29
27

Vragolovi
179
161
18

Vrbarje
53
53
-

Vrlazje
88
37
51

Zagajevi
14
3
11

Ukupno
1385
              904
473
8


      65,27%
34,15%
0,58%

Stagnacija se nastavlja i u ovom popisu. U ovih deset godina je  33% stanovnistva. Broj stanovnika je nesto malo veci nego na prvom austrijskom popisu 1879. godine. Da se racunala starosna struktura, vjerovatno bi na ovom popisu prosjecna starost bila najveca. I broj ucenika u osnovnim školama to govori. U skoli u Batovu je u sva cetiri razreda te godine bilo manje od deset ucenika.
Većina stanovništva je otisla u Sarajevo, zatim Rogaticu, te na Pale. Nešto malo na Sokolac.