10. 12. 2017.

U OSLOBOĐENOJ ROGATICI



U OSLOBOĐENOJ ROGATICI
LJUBO  KOJO 
SARAJEVO U REVOLUCIJI



Prije aprilskog rata, kao đak trgovačke akademije družio sam se sa omladincima koji su pripadali naprednom revolucionarnom radničkom pokretu: Milanom Miličevićem, njegovom sestrom Slavicom i bratom Dušanom (strijeljan na Vracama), Brankom Kunom i Mehom Fetahagićem. Dolazio sam u kontakt i s drugim naprednim omladincima. Sa njima sam često razgovarao o aktuelnim političkim pitanjima, prih- vatajući  njihove stavove  i  ocjene  o  društveno-političkim prilikama  u staroj Jugoslaviji. Razumije se, nije se moglo stati samo na tome, pa su ti omladinci od mene tražili da izvršavam i neke konkretne zadatke.
Prenosio sam kad je trebalo, neke letke, dežurao sam kada su održavani skojevski sastanci. Učestvovao sam i u demonstracijama na dan 27. marta, protiv Trojnog pakta i rata.
Ovo moje druženje sa ovim drugovima i moje učešće u demonstracijama nije ostalo nezapaženo od strane onih koji su se već tada deklarisali kao fašisti. To se potvrdilo odmah poslije okupacije, jer su me kod kuće u junu mjesecu tražili ustaški agenti.
Bilo je potrebno da se moj stariji brat i ja sklonimo ispred neprijatelja u neku nepoznatu sredinu, te da tu sačekamo dalji razvoj događaja. O tome sam se konsultovao sa drugovima. Pošto su se tada događaji u Sarajevu odvijali veoma brzo, nije bilo mnogo vremena za razmišljanje, pa smo moj brat i ja zaključili da odmah idemo u Užice, u Srbiju.
Komšinica Rabija Izmirlija nabavila nam je  putne  isprave,  kupila karte i nas dvojicu dopratila do voza za Užice, te otpratila od glavne do bistričke stanice.
Dolaskom u Višegrad - Vardište, prijetila je opasnost da budemo uhapšeni ako se podvrgnemo proceduri kojom su se služili okupator i ustaše, tj. kada su putnici trebali da pređu iz bosanskog u srbijanski voz. Radi toga smo nas dvojica iskočili ranije iz voza, a moj brat kao željezničar brzo se  povezao sa  željezničarima srbijanskog voza,  pa smo na samoj lokomotivi prešli preko granice i nastavili dalje za Užice.
Čim smo sišli u Užice, nastojali smo da se negdje smjestimo i da osmotrimo prilike i atmosferu u gradu. Brzo smo došli do zaključka da nam i ovdje prijete slične opasnosti od kojih smo izbjegli, jer je i ovo bio okupirani grad u kome su se Nijemci oslanjali na domaće izdajnike. Susreo sam se sa nekim Ljotićevcima Sarajlijama, koji su me pogledali poprijeko i naš susret prokomentarisali riječima: »A, tako, stigao si?!«
Poslije ovog susreta, odmah sam po nekom čovjeku koji je išao za Sarajevo, poslao pismo mojim roditeljima, u kojem sam im rekao da u Užicu nije ništa bolje nego u Sarajevu. Ocu moje djevojke Nevenke napisao kratko: »Iz vatre u vatru!«
Istog  dana  moj  brat je  produžio za  Kraljevo.  On je  bio  radnik Željezničke radionice u Sarajevu, pa je htio da ispita kakve su prilike za njegov rad u kraljevačkoj radionici. Sutradan sam se našao sa ne- kim poznatim ljudima iz Sarajeva. To su bili Nikola Prodanović, Branko Brkić,  Ljubo Mučibabić,  Kojo Dokanović, braća Slobodan i  Radomir Bajčetić i još neki drugi kojima sam zaboravio imena.
Nikola Prodanović je održavao vezu sa Dragoslavom Mutapovićem, članom Partije, od koga je dobivao informacije o razvoju prilika u Srbiji, kao i o onome šta treba činiti. Bili smo obaviješteni da postoji mogućnost da nas nedićevci mobilišu u svoju vojsku. Naročito je prijetila opasnost onima koji su bili nezaposleni. Zbog toga sam tražio kakav bilo posao i zaposlio sam se u jednoj povrćarnici koja je prodavala i mliječne proizvode. Sa Nikolom smo pomenuta grupa Bosanaca i ja održavali stalnu vezu.
Poslije kratkog vremena, Nikola mi je rekao da se treba pripremati za povratak u Bosnu, u borbu na Romaniju. Rekao je da on kreće odmah, a nama je savjetovao da krenemo sukcesivno, organizovano i po grupama.
Uskoro sam,  u toku oktobra, zajedno sa  Kojom Dokanovićem, Ljubom Mučibabićem, Brankom Brkićem i drugim Bosancima koji su kao i mi željeli da stupe u Romanijski partizanski odred, a prema uputstvu Nikole, krenuli vozom, ali su nas kod Mokre gore zaustavili naoružani ljudi. Oni su nam se predstavili kao narodr.ooslobodilačka vojska. Tražili smo da nas puste da pređemo Drinu, jer idemo među partizane na Romaniju. Usprotivili su se našem zahtjevu, tražeći da i mi učestvujemo u napadu na Dobrun. Taj dan smo ostali sa njima, a poslije zauzeće Dobruna odmah, isto veče, prešli smo Drinu skelom kod Starog Broda.
Na lijevoj obali Drine susreli smo se sa dijelovima Sjemećkog partizanskog bataljona  Romanijskog  odreda.  Njegov  komandant je  već bio Nikola Prodanović. Susret i pozdravljanje s njim bili su kao sa ne- kim najrodenijim. Stupili smo u Sjemećki bataljon i ostali u njemu sve do  oslobođenja  Rogatice,  kada  smo  bili na  raznim  položajima  oko Višegrada i Rogatice.
Krenuli smo da oslobodimo Rogaticu. Radovao sam se ulasku u grad (iako sam znao da se u gradu ne možemo dugo zadržati), da se bar malo odmorim i razveselim. Ali je ispalo drugačije.
Dva dana pred oslobođenje Rogatice, krećući se u napad, morali smo da gazimo i da duže vremena boravimo u vodi, u nekom potoku.
Da je bilo ljetno vrijeme, možda bi to čak na momente, bilo i prijatno,ali to je bila druga polovina mjeseca oktobra - kad počinju hladnoće, posebno noću. Poslije žestokih borbi, nanijevši teške gubitke neprijatelju, upali smo 23. oktobra u Rogaticu. Kada smo ulazili u Rogaticu gotovo nisam znao za sebe - dobio sam zapaljenje pluća.
Umjesto da se  radujem na  ulicama oslobođenog grada,  morao sam u bolnicu. I tu sam uz pomoć dr Alije Tomića prebrodio za nekoliko dana ovo oboljenje i javio se Komandi mjesta, jer je moja jedinica otišla na nove zadatke.
Komandant mjesta, u to vrijeme, bio je Naum Zafirovski, kapetan bivše jugoslovenske vojske, koji je prešao na našu stranu. Bio je tu samo nekoliko dana, ubrzo ga je zamijenio Miloš Škorić Stric. Zadržao me je u Komandi i dao mi zadatak da organizujem saobraćaj. Meni se ispunila želja da više ne hodam pješke, jer sam i prije rata frentovao, iz Sarajeva sam išao pješke do mora. A sada sam osim 2-3 kamiona, 2-3 motorbicikla, nekoliko zaprežnih vozila, tovarnih konja, imao pod ko- mandom »fiat« sa šoferom Bracom Šljivićem, koji je kasnije poginuo. Tu je bila i telefonska centrala, kojom je Rogatica bila vezana sa slobodnom teritorijom.
Bili su to veliki dani naše oslobodilačke borbe i revolucije; kada smo se susretali sa problemima koje je to vrijeme postavljalo pred naš oslobodilački pokret i kada su se obični ljudi u praksi upoznavali sa ciljevima naše borbe i sa onim što će ona donijeti. Trebalo je organizo- vati novu vlast u ovom gradu, bez onih koji su doveli do propasti staru Jugoslaviju ili koji su se stavili u službu okupatora.
Pored Komande mjesta, vojnog organa, formirani su Opštinski i Sreski narodnooslobodilački odbor  u  koji  su  ušli  predstavnici Srba, Muslimana i ostalih i iz svih društvenih slojeva, oličavajući na taj način jedinstvo  u  borbi protiv  okupatora  i  njegovih  sluga,  a  za  oružano bratstvo i jedinstvo naših naroda. Za predsjednika Sreskog narodnooslobodilačkog odbora izabran je Janko Jolović, poznati komunista sa Romanije. Među izabranim članovima SNOO bili su Akšamija Jakub i Rade  Borovčanin.  Za  predsjednika  Opštinskog narodnooslobodilačkog odbora izabran je Nikola Maksimović. Sjećam se još dvojice tada izabranih članova NOO, Milana Vukovića i Rašida Karića. Ta naša nova vlast bila je pred brojnim problemima, izazvanim okupacijom i divljanjem okupatora i njegovih slugu. U gradu su bile brojne porodice bez hranioca, izložene gladi, bolestima i drugim nedaćama. Poseban problem predstavljalo je to što je trebalo zaštiti Muslimane od upada čeničkih jedinica, jer su četnici svaki put kad su upale u Rogaticu, htjeli da kolju Muslimane. Morali smo postavljati straže u muslimanske kuće da bi zaštitile ljude. Tu se moglo uvjeriti šta ko zastupa i ko saraduje sa neprijateljem koji je htio da sve narode Jugoslavije istrijebi, zavadajući ih i raspirujući vjersku i nacionalnu mržnju.
U to vrijeme se slobodna teritorija na kojoj je djelovao Romanijski partizanski odred protezala od Kalovitih brda kod Pala do Drine, i dalje preko Drine, povezujući se sa slobodnom teritorijom Užičke republike,  na sjeveru sa teritorijom Birčanskog i  na zapadu sa teritorijom odreda »Zvijezda«.
Oslobođenjem Rogatice bilo je postignuto gotovo potpuno blokiranje Sarajeva. A može li se zamisliti za nas Sarajlije veće radosti! U našim redovima govorilo se o tome da je naša snaga toliko narasla da može osloboditi i Sarajevo. Naravno drugo je pitanje koliko je to bilo realno, ali su to bile procjene i želje boraca.
U decembru mjesecu kroz Rogaticu prošao je drug Tito i dijelovi Prve proleterske brigade. Imao sam sreću da tada vidim prvi put druga Tita, učinio mi se veoma mladim.



U samoj Rogatici svakim danom je teža situacija djelovanjem četnika. Očito je bilo da mi više ne možemo dopuštati ono što oni čine. Jaz između njih i nas bivao je sve veći. Morali smo se distancirati od njihovih zločina, a njihovi postupci bili su takvi da je bilo vidljivo kome su išli na rukokupatoru. Njihove parole o kralju i otadžbini, nama je bilo jasno, bile su uperene i protiv Srba gotovo isto toliko koliko i protiv Muslimana, na koje su nasrtali nožem i sa nevjerovatnom mržnjom. Osjećali smo da to vodi ka gubitku onoga što smo borbom već postigli, ali nije bilo lako ni jednostavno preovladati tu strašnu prepreku, koja nije bila samo politička nego se ticala opstanka i održanja života ljudi, žena i djece, njihovih domova.
Narodnooslobodilački odbor je  činio sve  što je  bilo  u  njegovoj moći. Prvi njegov zadatak bio je organizovanje života u gradu. Nastojao je da se obezbijedi snabdijevanje stanovništva životnim namirnicama, pa smo morali otvoriti trgovine, mesare, pekare i mlinove.
Iz oslobođenog Bratunca dobavljan je duvan i prodavan u trafikama. Narodnooslobodilački odbor je  podstakao  otvaranje  krojačkih  i obućarsko-opančarskih i nekih drugih uslužnih radionica. U Rogatici je bila  organizovana Gradska partizanska  bolnica  koju je vodio dr Alija Tomić. On je sa svojim zdravstvenim i drugim osobljem danonoćno radio da bi partizanima i drugim ljudima pružio bolničke usluge.
Opštinski narodnooslobodilački odbor je posvetio posebnu pažnju prikupljanju pomoći za front, naročito za bolnice (čaršave, jastuke, deke i dr.). Organizovao je pletenje čarapa, šalova, pulovera i rukavica. U toj akciji su se istakle brojne žene i djevojke. Posebnu brigu vodio je oko muslimanskog zbjega (muhadžira) u Rogatici. Po oslobođenju mjesta, prišlo se formiranju Doma omladine, a neki su ga zvali i Partijski  dom.  Radom  doma  rukovodio je  skojevac Rusmir Gorušanin. U domu su organizovane kulturne i zabavne priredbe u kojima su učestvovali brojni omladinci i omladinke. Dom je izdavao i bilten sa radio i drugim vijestima. U njemu se rasturala i čitala užička »Borba«. U domu je  bila biblioteka, igrao se šah i učile partizanske pjesme. To je bilo mjesto gdje su organizovani politički razgovori sa omladinom, a vodili su ih Rodoljub. Čolaković Ročko, Paško Romac, Slaviša Vajner Čiča, Ruža Oljača i drugi revolucionari i borci.
Narodnooslobodilački odbor je  obezbijedio i funkcionisanje  komunalnih uređaja vodovoda, električne centrale u Mesićima, telefonske centrale, zatim održavanje puteva i čišćenje snježnih nameta. Sve se to radilo u vrlo teškim uslovima, sa veoma oskudnim materijalnim sredstvima i uz veliko zalaganje stanovništva.
Narodnooslobodilački odbor je nastojao da obezbijedi i što bolji smještaj borcima naših jedinica kada bi dolazili u grad. Pored spavanja, trebalo je onim sa fronta omogućiti da se očiste, da okrpe poderanu odjeću i obuću, da se obriju i, konačno, da se, kako-tako, razonode u ovom malom slobodnom gradu, kako bi opet poslije kratkog predaha, krenuli na front.
Takav je bio život u slobodnoj Rogatici od mjeseca oktobra 1941. do 12. januara 1942. godine, kada smo pod pritiskom neprijatelja napustili grad.
I tako, u toj borbi za ostvarenje najosnovnijih postulata ljudske i narodne solidarnosti, dolaze i dani ohrabrenja i vjere u pobjedu. Dolazak druga Tita i Prve proleterske brigade u istočnu Bosnu i Rogaticu ne samo da nas je ojačao u vojničkom smislu nego je predstavljao i ono što je, u tom momentu, bilo najvažnije: ukazao nam je šta treba činiti, kako izaći iz ovog vrtloga. Izlaz je bio u odlučnijoj borbi za narodne mase, u istrajnoj aktivnosti na zajedničkoj borbi svih naroda, za bratstvo i jedinstvo, u borbi protiv svih domaćih izdajnika koji su se stavili u službu okupatora.
Međutim, ta borba nije bila stvar samo političkih parola. Ostvarenje i oživotvorenje ovih stavova, koji su pokazali svu svoju pravu revolucionarnu vrijednost, doživljavali smo naročito u 1942. godini, kada se narod na djelu uvjerio u četničku izdaju i njihovu saradnju sa okupatorom, koji se ni po čemu nisu razlikovali od ustaških bandi. Borbe Šeste istočno-bosanske proleterske brigade, u kojoj sam se nalazio u to vrijeme, i njena dragocjena politička aktivnost doprinijele su kontinuitetu revolucije u ovim krajevima i podržale borbenu svijest i aktivnost koje će u narednim godinama ustanka još više ojačati i razbuktati se u snagu revolucije.