21.7.14.

Zehra Alispahić-prva žena koja je doktorirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

Zehra Alispahić, doktor islamskih nauka (kćerka Sejde i Mujesire) rođena je 1965. godine u Rogatici. Osnovnu i srednju ekonomsku školu je završila u Rogatici. Godine 1984. pisala se na Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za orijentalne jezike i književnost. Diplomirala je u septembru 1988. godine. Od 1988. do 1998. godine radila je kao novinar u glasilima Preporod, Muslimanski glas i Ljiljan, te na Radiju Stari Grad. Postdiplomski studij je pohađala na Univerzitetu Muhammed Peti u Rabatu (Kraljevina Maroko), u periodu od 1998. do 2000. godine. Magistarsku tezu je odbranila 2000. Godine o temi „Metodika izučavanja arapskog jezika u srednjoškolskim obrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini“. Od 2001. do 2006. godine, radila je kao profesor arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, a od 2005. godine radi, najprije spoljni saradnik, kao asistent a potom i kao viši asistent na predmetu arapski jezik na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Bila je dugogodišnji urednik vjerskog programa Radija Federacije Bosne i Hercegovine, uređivale je i vodila autorske serijale na Radiju IZ „BIR“ i stručni je saradnik Televizije Bosne i Hercegovine. Članica je Sabora IZ u Bosni i Hercegovini, Redakcije Novog muallima, Udruženja ljubitelja arapskog jezika.
Aktivno govori arapski jezik a služi se ruskim, engleskim i turskim. Angažirana je u području organizovanja vjerskih i kulturnih aktivnosti u okvirima IZ Bosne i Hercegovine. Učestvovala je u radu značajnog broja domaćih i međunarodnih stručnih seminara iz oblasti arapskog jezika i islamske kulture i civlilizacije, religije, medija, ljudskih prava i pozicije žene u religiji. Autorica je nekoliko dokumentarnih filmova koji tretiraju teme iz oblasti islamske tradicije Bošnjaka.
 Dana 18. 6. 2014. godine na Fakultetu islamskih nauka magistrica Zehra Alispahić je uspješno odbranila doktorsku disertaciju o temi „Arapski prijedlozi i semantika glagola u Kur'anu“, pred komisijom u sastavu: dr. Mehmed Kico (mentor), dr. Mejra Softić, dr. Jusuf Ramić, dr. Enes Karić i dr. Amrudin Hajrić, postavši tako prva žena koja je doktorirala na na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.




9.7.14.

Sudžauddinova (Čaršijska) džamija u Rogatici



Sudžauddinova džamija je smještena u središtu rogatičke čaršije, pa je otuda među mještanima poznata kao  Čaršijska džamija. Sagrađena je u XVI vijeku (1576.g.) i zaostavština je vakifa i vojskovođe Šudžauddina, ali pobližih podataka o njemu nema. Čini se, da je ovaj dobrotvor bio savremenik Huseinbegov, a tradicija kaže da mu je bio zet. Po izradi i opremi veoma je slićna Arnautovića (Huseinbegovoj) džamiji. Imala je mahfil-odnosno galeriju u džamiji gdje obično klanjaju žene. Njen unutrašnji prostor iznosio je 10,75 X 9,40 metara i predstavlja čisti centralni tip bosanskih džamija. Džamija je zajedno sa čaršijom izgorjela 17.9.1914.godine prilikom ulaska (okupacije) crnogorske vojske u Rogaticu, a temeljno je obnovljena 1933 godine. Od stare zgrade su ostali zidovi i munara sa stalagtitnim ukrasima. 


O ovoj obnovi postojao je i natpis (tarih) iznad ulaza u džamiju. Natpis je isklesan u lijepom neshi pismu na kamenoj ploči od bijelog mermera uzidanoj nad ulazom u džamiju a sastavio ga je Mehmed ef. Handžić i glasi:
“Ova Šudžaudinova džamija, sagrađena prije tri stotine i pedeset godina, izgorjela je za svjetskoga rata, pa je u ime Allaha obnovila ehalija (stanovništvo) ovog mjesta hiljadu tri stotine i pedeset druge godine po Hidžri Vjerovjesnika.”



U sklopu džamije bila je i gasulhana, prostorija za kupanje i spremanje mejta. U dvorištu džamije je bio šadrvan gdje se mogao uzeti abdest i napiti hladne vode, nekoliko  nišana, a preko puta džamije i staro mezarje. Nakon Drugog svjetskog rata džamija je bila temeljito obnovljena i uređena.




Džamija je zapaljena i srušena 20.6.1992. godine, zajedno sa nišanima i mezarima, šadrvanom i zgradom islamske zajednice koja se nalazila  uz glavnu ulicu. Džamija je obnovljena zahvaljujući donaciji istanbulske općine Beledija, a 12.08.2007. godine svečeno otvorena i predata na upotrebu.





Uz džamiju je postojala i medresa od 1731. do 1914. Ne zna se ko joj je osnivač, ali se zna da je prvi muderis Medrese bio kadija hafiz Mehmed Omerefendić, ležala je svojom dužom stranom prema čaršiji, i to do same Čaršijske džamije. Izgrađena je od polumasivnog materijala. U prizemlju medrese sa istočne strane, prema čaršiji bila su četiri velika dućana čija je kirija bila namjenjena za ulaganje u fond za održavanje medrese i druge namjene. A sa zapadna, u prizemlju; kuhinja, kupatilo, učionice i dvije sobe za učenike, dok su se na spratu nalazile dvije učionice i šest soba za učenike. Na gornjem spratu prostirala se drvena veranda prema čaršiji i sa bočnih strana. Odmah poslije okupacije 1878. godine zgrada je temeljno renovirana, a djelimično i adaptirana jer je  bila toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. Muhamed Škaljić, muderris u spomenutoj medresi od 1898. godine, u „Opisu medrese u Rogatici“ od 21.07.1921. godine, piše da je ovu medresu 1900. godine narod sagradio a da je ista već 1914. godine izgorjela. On piše da je škola tada imala osam učenika i služila za naobrazbu imama i hodža. Potpuno je izgorjela 1914.godine  zajedno sa džamijom i više nije obnavljana. Medresa u Rogatici je nakon 1930. godine prestala sa radom kao i mnoge druge medrese po manjim mjestima u BiH. Džamija i medresa su imale  vakufe.

U  sastavu vakufa Sudžauddinove džamije   je bio i  han koji je postojao sve do 1943. godine kada je izgorio. Nalazio u blizini džamije se uz samu ulicu čaršije. To je bila zgrada na sprat, paralelno sa ulicom i izgrađena od mješanog materijala. U han se ulazilo pravo s čaršije kroz veliku kapiju. Han je imao veliko dvorište za tovarenje i otovaranje robe. U zgradi do ulice u prizemlju su bili dućani, a na spratu sobe za putnike. Sa stražnje strane dvorišta, kao odvojen objekat, nalazila se štala za konje. Čini se da je han imao na spratu, prema ulici, verandu, kako navodi 1857. godine, ruski konzul Hilferding, navodeći da ga je sa verande tog hana dočekao i pozdravio rogatički mundir.

2.7.14.

Ostrvce Treskavac



 autor: Mirsad Durmišević



Treskavac je mala kamenita ada obraslo rijetkim listopadnim i četinarskim drvećem nastala formiranjem Perućačkog jezera (Drinskog jezera) na rijeci Drini  u blizini sela Slap (Žepa). Ovdje se rijeka Žapa ulijeva u Drinu, tačnije u Drinsko jezero. Tu se nalazio  čuveni most na Žepi ali je zbog izgradnje hidrocentrale Bajina Bašta i stvaranja akumulacionog jezera bio ugrožen njegov opstanak pa je 1966. godine demontiran i izmješten nekoliko kilometara uzvodno uz rijeku Žepu. Ostrvce ima mali improvizovani pristanište za brodice i čamce, a na sredini  ostrvca nalazi se manji objekat drvene konstrukcije sa stolom i klupama za kojim se može odmoriti i uživati u prelijepom krajoliku. Ovo je raj za oko, dušu, za puno srce. Ovo je  čarobno carstvo prirode, ljepota koje se ne možete  nagledati i kad je god gledate, nije bitno koje je godišnje doba, uvijek je magično, privlačno, novo u igri boja i sjenki. Na ostrvcu možete biti i usluženi i specijalitetima iz obližnjeg restorana čiji je vlasnik povratnik Nezim Cocalić. Uslužni domaćin će vam ponuditi i vožnju čamcem kroz kanjon Drine prema Višegradu.  Ljubitelj ribolova ovdje mogu, ako imaju pribor i pecati jer je Drinsko jezero bogato svim vrstama bijele ribe. Ako i ne upecate koju ribu, ni to nije problem; možete je kupiti u firmi „Ribarstvo Slap", čiji je vlasnik povratnik Muhamed Tabaković. Želite li prenoćiti, provesti noć kraj vode, odmah uz rijeku nalaze se bungalovi i vikend kućice za iznajmljivanje po pristupačnim cijenama. U fazi gradnje je i  hotel uz samu lijevu obalu jezera. 
Na mjestu gdje se sada nalazi ostrvce Treskavac, prije formiranja Drinskog jezera nalazio se Gornji  Buk (Gornji Slap). Buk se nalazio između dvije okomite stijene, manje “Žepe” sa lijeve i veće “Treskavca” sa desne strane. Drina je  između tih stijena bila jako sužena, širina je bila jedva 22 metra. Riječna matica išla je sasvim s desne strane pored  Treskavca. To je jedna okomita, na vrhu zaobljena stijena, podlokana odozdo tako da je činila utisak kao da pliva na vodi.  Gornji Buk je imao riječni pad  od 3,79 ‰  i pri visokom vodostaju  je bio vrlo opasan i neprelazan za splavove i čamce. Čim se izađe iz ovog  tjesnaca Drina se  naglo širila i dosezala širinu od 105 metara. Na pomenutom proširenju, sa lijeve strane, je bilo splavište i točilo, za spuštanje balvana iz šume za Trgovinsko-industrijsku banku u Beogradu.

Ova okomita stijena je sad potopljena jezerom i sad je to malo ostrvo Treskavac!
Slike nedvojbeno govore da je priroda netaknuta ali na slikama se i nemože vidjeti koliko je zapravo netaknuta. Ko nije vidio nemože ni zamisliti ljepotu ovog kraja, stoga, jedan od narednih vikenda vrijedi odvojiti za posjetu ovome kraju...Isplati se!










Most na rijeci Žepi - (stara lokacija mosta) 1965.g.


21.6.14.

Abdulah Jesenković

Abdulah Jesenković (15.07.1929 Rogatica - 15.02.1994 Sarajevo) bio je istaknuti privrednik i jedan od osnivača Izdavačko-Knjižarskog preduzeća „Svjetlost“ Sarajevo.
Rođen je u Rogatici u imućnoj trgovačkoj porodici. Nakon Drugog svjetskog rata preselio se u Sarajevo gdje je nastavio školovanje u srednjoj Ekonomskoj školi i kasnije diplomirao na Pravnom fakultetu. 1953. godine je postao urednik male izdavačke kuće „Džepna Knjiga“ te od 1955. godine njen glavni direktor. Krajem 1959. godine došlo je do integracije izdavačkih preduzeća „Džepna Knjiga“ i „Svjetlost“. Novonastalo preduzeće je od 1. januara 1960. godine nosilo naziv „Izdavačko knjižarsko preduzeće Svjetlost Sarajevo“. Abdulah Jesenković je tada izabran za zamjenika glavnog direktora. Abdulah Jesenković bio je generalni direktor sarajevske IP „Svjetlosti“ u dva mandata i to od 1972-1981 godine. Izuzetna je njegova uloga u politici poslovanja i ekspanziji ove izdavačke kuće, koja je 1973. godine u centru Sarajeva otvorila vlastitu, tada najmoderniju poslovnu zgradu na Balkanu i važila već od 1977. godine kao „prva“ izdavačka kuća bivše Jugoslavije, kako po broju objavljenih naslova tako i po broju zaposlenih. Ovu poziciju IP „Svjetlost“ je zadržalo sve do 1985. godine. Abdulah Jesenković je najveći dio svoje poslovne karijere (31 godinu), proveo u IP „Svjetlosti“ i bio istovremeno angažovan u mnogim drugim društvenim asocijacijama kao što su:
  • Član Upravnog odbora Republičkog fonda za unapređenje izdavačke djelatnosti (01.06.1960 – 01.06.1964)
  • Član Savjeta za kulturu Gradskog vijeća Sarajevo (1963 – 1965)
  • Član Savjeta za privredu Gradskog vijeća Sarajevo (1971 – 1973)
  • Član Skupštine Privredne Komore BiH, Sarajevo (1973 – 1975)
  • Član Savjeta za grafičku i novinsko – izdavačku djelatnost SFRJ
  • Predsjednik Udruženja izdavača i knjižara Jugoslavije (1973 – 1980)
  • Predsjednik Skupštine Općine Centar Sarajevo (1982 – 1983)
  • Član Finansijske komisije Organizacionog komiteta XIV Zimskih Olimpijskih igara, ZOI Sarajevo 1984
 Priznanja
  • Orden rada sa zlatnim vijencem 1966. godine
  • Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva1971. godine (Grupna nagrada zajedno sa Vladimirom Knorom i Slavkom Bilobrkom)
  • Dvadesetsedmojulska nagrada Republike SRBiH 1978. godine
  • „Povelja knjige“, posebno priznanje Skupštine Poslovne zajednice izdavača i knjižara Jugoslavije

27.4.14.

Selo Okruglo



autor: Mirsad Durmišević



Selo Okruglo je nekad bilo savršen sklad ljepote, prirode i djela ljudskih ruku, a priroda je ovdje zadržala svoju izvornu ljepotu, uz malu doradu ljudskog uma i čovječije ruke. Šetajući se ovim selom sa svih strana su vas okruživale bašće, voćnjaci, livade, šume, i sa stilom izgradjene kuće mještana ovog naizgled običnog, ali meni posebnog i prelijepog sela. To je malo selo, ali mojem srcu drago.




Selo Okruglo nalazi se u jugoistočnoj Bosni, administrativno pripada opštini Rogatica, MZ Osovo. Nalazi se 6 kilometara* vazdušne linije sjeveroistočno  od grada Rogatice, na 734 metra nadmorske visine* u sjeveroistočnom dijelu šatorovsko-okrugljanske kotline (kotlinskog proširenja). Geografske koordinate su: φ=43°50'1,78'' s.g.š.* i λ=19°03'14,46'' i.g.d*. Sa opštinskim centrom selo je povezano asfaltnim putem u dužini 8,5 kilometara*



Šatorovsko-okrugljanska kotlina ima izdužen oblik i pruža se u  pravcu sjeverozapad-jugoistok. Dužina kotline je oko 3 km, a širina oko 1,2 km. Nadmorska visina kotline  je oko 700 metara nadmorske visine. Kotlina je sa svih strana okružena dijelovima prostrane površi. Sa sjevera je ograđuje Ljubeš (935 m.), sa istoka Gajevi  (1154 m.), sa jugoistoka Tmor (1342 m.), sa juga Goletica ( 1013 m.) i sa zapada Koštica (1019 m.). 



Morfoloski je cijelo ovo područje, u stvari, jedna velika površ, na mnogim mjestima ispresijecana manjim ili većim dolinama, pretežno zatvorenog tipa. U njoj su spustene tri male kotline: osovska, šatorovsko-okrugljanska, seljanska i nešto prostranija rogatička kotlina. Kotline su međusobno spojene dolinskim suženjima klisurastog izgleda. Svaka od ove četiri kotline nalaze se oko 100 m jedna iznad druge. Ova površ najvećim dijelom je geološki sastavljena od trijaskih krečnjaka, a manjim dijelom od  jurskih i neogenih slojeva stijena . U stijenama preovladava mehaničko raspadanje, dok je karst plitak i sporadičan, bez velikih i izrazitih karstnih oblika. Zemljište je mjestimično ispresijecano mladim rasjedima i duž njih su spustene potoline u kojima su se obrazovala jezera u pliocenu i diluvijumu. Otuda na dnu kotlina i po njihovim obodima ima jezerskih sedimenata. Povlačenje vode iz ovih jezera prema Drini, odnosno Panonskom bazenu, ostavilo je na stranama kotlina nekoliko terasa koje odgovaraju pojedinim fazama tog povlacenja i nalaze se na raznim nadmorsim visinama u kotlinama. Za vrijeme oligomiocena Sutjeska, Rakitnica i Prača, odnosno doline tih rijeka nisu imale sadasnju dubinu. Njihovo usijecanje u apsolutnoj je vezi sa usijecanjem rijeke Drine. Taj proces spomenutih rjeka počeo je u vrijeme srednjeg miocena i vršio se tokom pliocena. Sama površ na kojoj se razvijaju ove rjeke formirana je tokom oligomiocena, tj. za vrijeme jezerske faze. Dolina Drine, kao i doline spomenutih rjeka, starije su od pleistocena (ledeno doba). Prije isijecanja svojih dolina, ove rjeke su punile jezera koja su postojala u pliocenu.



Od zaseoka Podubac do Ljučica  jugozapadnim dijelom šatorovsko-okrugljanske  kotline protiče riječica Sućeska. Na izlasku iz šatorovskog-okrugljanskog kotlinskog proširenja, od Ljučica do Prosjeka u selu Seljani  u Krivim stranama  dolina Sutjeske se sužava. Riječica probija  klisuru  između Debelog brda i  Orlje brda, a duga je  oko 2 km. Širina riječnog korita je ranije bila i do  5 m, a dubina do 1,5 m. Na riječici je bilo više jazova, na kojima su  se djeca iz Okruglog, Šatorovića, Osova kupala u toplim ljetnim danima  Međutim,  zbog  krškog sastava zemljišta, rijeka je našla ponor na izlasku iz osovske kotline. 1939 godne ovaj tok se izgubio, a obrazovala se tipična suhodolina u sušnom dijelu godine, od osovske do seljanske kotline(riječnog proširenja). U jesen i proljeće, za vrijeme padanja obilnih kiša i topljenja snijega koritom protiće voda, pošto ponori ne mogu uvjek da prime svu količinu vode.





Na području kotline ima nekoliko manjih tokova koji se ulijevaju u Sućesku. To su Trnovik i Nova voda u selu Okruglom, a na jugu kotlinskog proširenja kod sela Tmorni Do potok Brestovik. Ovi potoci nastaju od istoimenih izvora. Izvori su lijepo uređeni. U Okruglom je 1931. godine uređena voda. Izgrađen je rezervoar, kraći vodovod i česma sa koritima za napajanje stoke. Poslije 1945 god. uređena je voda kod škole na Trnoviku i Tmornom Dolu. 





Naselje je razbijenog tipa i smješteno u sjeveroistočnom dijelu šatorovsko-okrugljanske  kotline. Naselje čine zaseoci: Okruglo u užem smislu, Tmorni Do, Dubac, Glavica i Gajevi. 




Popisom 1991 godine u selu Okruglo je bilo 131 stanovnik (95 Muslimana-Bošnjaka i 36 Srba).
Bošnjačka prezimena (Famelije) su: Okruglo u užem smislu (Durmišević, Šabanić, Osmanović, Ramić, Ohranović, Džanko, Mirvić, Hodžić),Tmorni Do (Mešić, Šabanić, Konaković, Begić), Dubac (Šabanić).
Srpska prezimena su: Glavica (Obrenovići), Dubac (Lubarda), Gajevi (Šalić, Obrenović i Šarenac).


* Podaci  udaljenosti, nadmorske visine, φ  i λ se odnose na Okruglo u užem smislu - česma.