11. 08. 2018.

Dokumentarni film "Humani primjeri nehumanog rata" - Priča o Nedeljki i Đulki


Dokumentarni film "Humani primjeri nehumanog rata"  
Film je osmislila i realizovala ekipa portala "Frontal.ba", a ostvarenje donosi priče o humanim djelima tokom rata.


Humani primjeri nehumanog rata“ je projekat koji je započeo portal Frontal, sa ciljem da se prikažu dobri primjeri humanog djelovanja za vrijeme ratnih dešavanja 1992. – 1995. godine u Bosni i Hercegovini. Donosimo vam priču o Nedeljki Čvoro, koja je uprkos ratnim dešavanjim pokazala plemenitost i stavila ljudskost ispred nacionalnog ili vjerskog predznaka i pomogla izbjeglici Đulki Džaferović iz Rogatice.
Đulka, mještanka Rogatice koja je sa trideset godina ostala nepokretna, u junu 1992. godine, zajedno sa mnogim sugrađanima, doživljava deportaciju iz rodnog grada. 
Na putu za Hrešu, predosjećala je kakva će je sudbina zadesiti pri dolasku. Po zaustavljanju kamiona i autobusa, svi deportovani ostavljeni su da se spuste pješke za Sarajevo, a Đulka i još jedna nepokretna žena – Mina Ćurevac, ostaju na cesti prepuštene same sebi. Izlazak deportovanih iz vozila i dvije nepokretne nane koje već dugo borave same na cesti, primjetila je Nedeljka Čvoro iz svog doma, koji se nalazio pored ceste. Prvo im je dugi boravak na cesti skratila kafom i domaćom pitom, a potom, vidjevši da niko ne dolazi po njih, primila ih u svoj dom kako bi ih sklonila sa ceste. Nakon što su par dana provele u njihovom domu, Đulka i Mina su uz pomoć Nedeljke, njenog supruga i još nekih ljudi, prevežene u bolnicu na Sokolac.
Skoro dvije godine je prošlo do momenta kada je u bolnicu u Sokolac stigao telegram, kojim se obavještava uprava bolnice da Crveni krst dolazi po Đulku. Momenat kada je Đulka Džaferović dobila priliku da se nakon tri godine ponovo sretne sa svojim sinom, Nijazom.

 

09. 08. 2018.

Privredna i turistička važnost željezničke pruge Sarajevo - Užice


Islamski glas - 1936



Tko je imao prilike, da posmatra i da se nagleda krasota veličanstvene prirode duž želj. pruge Sarajevo - Višegrad, pa sve ta­mo do Užica, taj se nije mogao načuditi pregalaštvu, energiji znanju i vještini teh­nike i ogromnom savršenstvu poznavanju i savladavanju svih teškoća. Pruga iz Sara­jeva do Vardišta provedena je još prije ra­ta (1907.) godine a drugi dio od Vardišta do Užica građena je od god. 1922. i predata saobraćaju u februaru 1926. god. pa je pro­vedena kroz vrlo teški teren sa ogromnim stijenama, pećinama, brdima, divljim potoci­ma i rijekama, kroz veličanstvene i divlje predjele mnogih prašuma sa divljom zvje­radi, gdje dosada nije stupila ljudska noga. Vožnja ovom prugom od Sarajeva do Užica traje svega 6 sati, pa za to kratko vri­jeme dobije svaki putnik priliku da osmotri krasote prirode, da se načudi stvaranju divlje prirode, pa da najposlije klone od to­likih jakih impresija, punih romantike i krasnih panorama ovih krajeva, kroz koje vo­di pruga sa nebrojenim tunelima, mostovi­ma i drugim raznim prevojima.
Mnoga mjesta na ovoj pruzi karakterišu divlju prirodu kao: Banja Stijena, Renovica, Međeđa i divlji Šargan. Na toj se pruzi stječu pet planinskih potoka i rijeka, pre­ko kojih je tehnika izgradila ovaj put (prugu) sa velikim naporima, te vještinom i znanjem savladala mnoge poteškoće. Tu se susrećete sa dubokom dolinom vijugaste i ponosne Miljacke, tom prugom dolazite u dolinu znamenite Prače, nekad vrlo važnog trgovačkog mjesta za vrijeme turske vlade; prolazite kraj opasne i plave Drine, bučnog Lima, da se pod šarganom susretnete sa Crnim Rzavom, koji vijugasto protječe kroz puste suvate i šumovite krajeve užičkog okruga. Raznim tehničkim napravama skre­nula je tehnika na mnogo mjesta tok ovih potoka i rijeka, da bi se bez opasnosti mo­gla provesti željeznica i da se vožnja skrati bez ikakve opasnosti po redovni saobraćaj, materijalne štete i živote ljudske. Pruga se vijuga ispod izdanaka snježne Jahorine kod stanice Stambolčić, ostavivši stanicu Bistrik ispod ponosnog Trebevića, pa se ispod og­ranka hajdučke Romanije zaustavlja kod stanica: Prače, Renovice, Banje Stijene i Mesića. Kraj vodenih i bijesnih korita na­vedenih rijeka vodi pruga do kraja bosan­ske granice, da se vijugastom prugom u obliku osmice popne do stanice Šargan—Vitasi, prolazeći prije toga kroz tunel od ne­kih 1000 metara. Sa Šargana vodi pruga niz strmice preko Stanica: Kremne i Bioske i vijugajući kroz mnoge tunele kraj rijeke Dedinje silazi u ravnicu gdje se prostire bogato i lijepo mjesto Užice. Od stanice Pale penje se pruga na uzvi­sinu kod stanice Stambolčića, gdje prolazi kroz dugi tunel. S jedne i druge strane opkolile su prugu guste omorove i jelove šume, koje markiraju visinu okolnih brda iznad 1000 m, a od mjesta Sjetline spušta se u dolinu rijeke Prače i njezinom dolinom slijedi sve do Ustiprače, jedne od najviše prometnih želj. stanica, jer se ovdje isto­vara i utovara roba iz srezova čajniča i Foče. Tu se rijeka Prača slijeva u plavu Drinu, a pod stanice Međeđe ulijeva se u Drinu hladni i bijesni Lim, dolazeći iz kr­ševitih gudura Sandžaka i Crne Gore. Kod Vardišta utječe u Drinu Uvac i Crni Rzav. Ovaj je dio pruge vrlo interesantan za ljubitelje prirode i njezinih krasota, na­ročito u ljetno doba, kada okolica ozeleni i oživi veličanstvena priroda.Na ovoj pruzi do Užica prolazite kroz vi­še od stotinu tunela, kraćih i duljih, koji se tuneli između želj. stanice Renovice i Me­sića redaju jedan za drugim. Kada se onuda vozite spopane vas neka trema i od silne buke lokomotive i vagona ne razabirete šumljenje mirne Prače, a zbog visokih i strmih stijena ne razabirete blage sunčeve zrake. U ljetno vas doba tu jedino razbla- žuje svježi i čisti zrak, pun svježe pare i sitnih kapljica vode, koje se na sunčevom svjetlu dižu iz korita rijeke Prače i Drine.
Ova pruga daje priliku turistima (plani­narima, skijašima, lovcima, naučnicima i istraživačima prirodnih bogatstava), da uz jeftinu vožnju dođu do najudaljenijih kra­jeva, da se naužiju čistog i zdravog zraka, da se dive panorami divlje prirode, da se koriste njezinim bogatstvom (lovom i ribo­lovom) i da proučavaju i istražuju sve zna­menitosti na polju: botanike, istorije i geo­logije, u koliko je toga još ostalo neistraženo. Pa koliko je interesantnih stvari i zgoda ostalo još neispitano i neotkriveno?
Vožnjom iz Sarajeva preko Višegrada do Užica omogućen je direktan saobraćaj sa glavnim gradom naše države. Za putnike je putovanje do Beograda ovom prugom udob­no, jeftino i interesantno a i brže nego onom preko Bos. Broda do Beograda. I prevoz materijala (robe i raznih produkata) je jef­tiniji i lakši, jer nije potreban nikakav pre­tovar kao u Bos. Brodu, pošto je pruga sve od Sarajeva do Beograda uskotračna.
Na ovoj se pruzi skupljaju svi produkti za izvoz iz srezova: Foče, Čajniča, Višegrada i Rogatice. Tu dolazi na prvo mjesto iz­voz u inostranstvo domaće drvene građe, naročito iz srezova Foče, Čajniča i Rogatice. U tim se srezovima nalaze velike šumske industrije:, »Varda« u Višegradu i Foči, »Durmitor« u Ustiprači, Feltrinelli u Sjetlini i firma Hadžišabanović u Koranu kod Pala. U čajniču postoji oko deset malopilanara. Drvo se izvozi na želj. stanice: Pale, Koran, Sjetlinu, Rogaticu - Mesići, Ustipraču, Međeđu i Višegrad.
Ne manje je važna ova pruga za izvoz vo­ća iz svih gore navedenih srezova kao: ora­ha i šljiva iz Foče i Višegrada, a jabuka, krušaka i šljiva iz Goražde, gdje od nazad više godina postoji drž. voćni rasadnik (sa­da pripada Kr. ban. upravi u Sarajevu). Voće se izvaža na sve strane svijeta, na­ročito u Austriju, čehoslovačku i Njemač­ku. Iz sreza zlatiborskog, už. požečkog i čanaskog, izvaža se ovom prugom dosta voća (jabuka i šljiva) i groađa, a ne ma­nje je važan izvoz drvene građe, naročito borovine iz sreza zlatiborskog. Spajanjem pruge od Vardišta do Užica u god. 1926. dobili su bolju prođu čuveni užički mesnati i mliječni produkti (suho meso, pršut, kajmak i masni sir).

Ing. Omanović.

Prvi vakif u Istočnoj Bosni HAŠIM OMERAGIĆ


Preporod - 2005

Nećete zaslužiti nagradu, sve dok ne date dio od onoga što vam je najdraže; a bilo šta vi dali, Allah će, sigurno za to znati.”
(Sura Alu Imran: 92)

Omer, r.a. je prije uvakufljenja kazao Poslaniku s.a.v.s.: “O Allahov Poslaniče, imam jednu bašču, koju puno volim i želim je dati kao trajno dobro!” Muhammed, a.s. odgvara: “Uvakufi stvar tako da se ona ne može ni prodati, niti darovati, niti naslijediti, a njeni prihodi da se upotrjebljavaju kao opče dobro!” Omer, r.a. je prema tome i postupio. 

Hašim Omeragić povratnik u selo Donje Kukavice, općina Rogatica, prvi je vakif u Istočnoj Bosni od završetka agresije do danas, koji je svoju kuću i devet duluma zemlje oko kuće poklonio Islamskoj zajdenici B i H, odnosmo Muftiluku goraždanskom želeći tim činom Allahovu dž.š. nagradu. Hašim je sa svojom rahmetli suprugom Nefom još dok je bila živa odlučio da svoje imanje i kuću poklone Islamskoj zajednici i da im to bude zalog na budućem svijetu kod uzvišenog Allaha dž.š. Uzimajući za uzor sve one ljude koji su dali svoj imetak na Allahovom dž.š. putu da bi koristio muslimanima i njihovoj vjeri, a znajući da čovjeku koristi samo ono što ostavi iza sebe za dobrobit islama i vjernika. Hašim i njegova rahmetli supruga Nefa su dali sve ono što su stekli u svom zajedničkom životu za opće dobro muslimana. Nefa je sahranjena kod Sinabegove džamije u Goraždu, a tu pored nje je ostavljeno mjesto i za Hašima. Oni su od Islamske zajednice tražili samo da im naprave nišane kao spomen na njihov islamski život koji su dugo življeli.Ovo je lijep primjer za sve one koji su se zaboravili danas u ovim dunjalučkim problemima da malo razmisle o sebi i ono što im nije potrebno ili možda ne mogu da se vrate na svoje ognjište,a ne žele to prodati, da svoju očevinu ne prepuste zaboravu nego da to u ime Allaha dž.š. daju za opće dobro svih muslimana.

N. K

MERHUM SULEJMAN EF. HADŽIĆ


MERHUM SULEJMAN EF. HADŽIĆ
Glasnik islamske zajednice 1966

Ovih dana između nas je nestalo još jednog vrijednog člana Islam­ske vjerske zajednice, čiji je gubitak, u današnje vrijeme teško nado­knaditi. —Na dan 17. marta, 1966. godine oko 17 sati, nakon dvogodišnje teške bolesti, ispustio je svoju plemenitu dušu Sulejman ef. Hadžić, dugogodišnji mualima, imam i hatib džamije u Košutici IVZ Rogatica.Merhum Sulejman ef. rođen je 12. 3. 18§8. u selu Košutica, Ro­gatica u uglednoj porodici Hadžića. Sulejman ef. je osnovno obrazovanje stekao pred svojim ocem rahm. Mušan ef. Kasnije je stupio u Merhemića medresu u Sarajevu, a po završetku Merhemića medrese vratio se kući i prekinuo dalje ško­lovanje valjda što je rahmetlija bio peti učenik iz Hadžića kuće, te su ostala četvorica produžili dalje školovanje, a merhum se zadovoljio samo sa Merhemića medresom. Godine 1916. postavljen je mualimom u selu Košutica na kojoj dužnosti ostaje sve do 1936. godine, kada je po­dignuta džamija u Košutici i merhum Sulejman ef. postavljen njenim prvim imamom i hatibom. Tu dužnost je savjesno vršio do 1941. godi­ne, kada je morao uslijed ratnih prilika sa ostalim napustiti svoje rodno mjesto i preživjeti strahoviti II. svijetski rat kao muhadžir. Za vrijeme toga strahovitog rata okupatori su ubili u ovoj džamiji 74 osobe golo­rukog neboračkog muslimanskog življa, žena, staraca i djece. Poslije oslobođenja, nakon obnove naše zemlje, obnovljena je i džamija u Košutici u kojoj je merhum nastavio daljnje službovanje te kao imam i hatib a 1. aprila 1963. je penzionisan. U petak, 18. marta, dženaza je ispraćena od džamije do vječne kuće uz pratnju njegove rodbine, komšija i džematlija. Merhum ostavlja iza sebe 4 sina, 2 kćeri i unučad, a svi su dobri muslimani. Jedan mu je unuk od kćeri učenik Gazi-Husrevbegove me­drese u Sarajevu. Rahmetullahi alejhi!

Hadži Mumin Bajrić