20.9.14.

Sočički kraj - uvod

Reakcije: 
autor: Velija Palo


Kad u životu prođu faze obrazovanja, odgoja djece, ganjanja karijere, i kad se, povrh svega, živi nekoliko hiljada kilometara od rodnog doma, onda misli počinju tegliti nazad u mladost, u djetinjstvo u zavičaj. I redovno se bude ljut sam na sebe, što se u ono vrijeme nije pokazao interes i znatiželja za saznanjem više o zavičaju, njegovoj istoriji, stanovništvu. A od tadašnjih starih osoba se moglo saznati dosta. Zadnjih četiri-pet godina sam se počeo tim baviti, sa različitim intenzitetom, zavisno od raspoloživog vremena, mogućnosti kontakta sa osobama koje bi mogle nešto znati, roviti po različitim arhivama, da bih saznao nešto više o istorijatu sočičkog kraja i njegovog stanovništva. Za one koji ne znaju, da kažem da se radi o najzapadnijem dijelu rogatičke opštine, nekih oko 70 km².
To je kraj od Vragolova na istoku, do Mahale, Vrlazja i Gosine na zapadu, od rijeke Prače na jugu do Vrbarja, Zagajeva, Obrtića, Hrabra, Grivaca na sjeveru. To je oblast kojom sam se ja bavio, međutim moguće je da je starom sočičkom džematu pripadalo još nekoliko sela, kao Karačići, Borovsko i možda Ferizovići. Vrlo rado bih znao više i o ovim selima i njihovom stanovništvu. (Nadam se da čitaoci tu mogu pomoći). Osim što nisam nikad bio u tim selima, nisam ni poznavao nikog od njihovih žitelja. Stari sočički džemat datira negdje od 1640. godine, a od tada do danas, ili bolje reći do rata 1992. godine, se njegovo stanovništvo izmijenilo nekoliko puta. Međutim, ako ima zainteresovanih onda možemo zajednički pokušati dopunjavati mozaik kraja. To sam u nekim slučajevima već činio. Generacije, čije djetinjstvo nije vezano za rodni kraj roditelja već postaju punoljetne. Ovim putem činim koliko mogu, da saznaju bar nešto o zavičaju svojih roditelja.



Da sam tačno znao koliki je to posao, vjerovatno ne bih ni počinjao. Odakle početi? Šta tražiti i gdje? Bez ikakva predznanja i bez poznavanja ijednog čovjeka kome je istorija struka. Malo mi je izgledalo čudno kad prof.dr. Kurtović reče: ”Velija, samo se potrudi da poslije 30 godina rada na tome, nekom preneseš rezultate, da može nastaviti. Vremenom sam se uvjerio da je stopostotno u pravu i da zna o čemu govori. Bez obzira što je sočički kraj, geografski i istorijski gledano, samo jedno mikro područje u kom se ništa nije posebno dešavalo, ipak bi čitav tim imao posla. Mnogo je prezimena o kojima se može saznati ponešto, tamo gdje ima interesovanja. Moram priznati da ga uvijek nije bilo. Do pisanih tragova je bilo vrlo teško doći. U proteklim ratovima je stradalo sigurno dosta vrijedne građe u Rogatici, ali i u Sarajevu jer je Orijentalni institut izgorio u maju 1992. godine a u njemu i sidžili rogatičkog kadije. Iz njih bi se moglo dosta toga “odmotati”. Kontaktirao sam i dosta profesora istoričara i od njih dobio neke upute, gdje i šta tražiti. Posebno je dr. Husnija Kamberović, direktor istorijskog instituta, bio brz u odgovorima, na čemu sam mu posebno zahvalan. Od njega sam dobio inspiraciju za još jedan projekat ako kad vrijeme i okolnosti dozvole. Već 40 godina se zamaram sa voltima i amperima, možda i zbog toga što nisam volio istoriju. A kad čovjek postane svjedokom istorije onda se uvjeri da je tačna ona stara (moguće rimska) izreka da je istorija učiteljica života. Trebalo je čitati mnogo istorijske literature i opet nikad dosta. Uzgred da pomenem da sam pročitao oko 30 hiljada stranica istorijske literature. Prvo je trebalo steći predstavu koliko je to moguće, o tome kako su se događaji odvijali u pojedinim istorijskim fazama, a usput bi se ”uhvatilo” i neko zrnce podataka koji mogu biti relevantni za oblast koja je predmet mog interesovanja. Radi boljeg razumijevanja prilika ponekad dajem i malo širi prikaz, znači i šire od sočičkog kraja. Možda bude ponešto i izvan sočičkog kraja, koje su mi usput došle u ruke. Vrlo rano sam stupio u kontakt sa gospodinom Mirsadom Durmiševićem. Saradnja je bila izuzetna od prvog dana, nesebično smo izmjenjivali mišljenja i informacije, čitavo ovo vrijeme. I kad bih malo pokleknuo, on me bodrio da nastavim. 

Od literature mi je najveći input dao ”Popis ćifluka …” od dr. Avde Sućeske. A u najnovijoj monografiji Rogatice o njemu su napisana dva i po reda teksta. I brojem – 2,5 reda uz jednu minijaturnu fotografiju. Koristio sam i oba izdanja Čobovićeve monografije o Sočicama, naviše dio o pravoslavnim prezimenima. U istorijskom dijelu je dosta neslaganja s njim. Rekao bih da pripada školi ”spisatelja” pravoslavne crkve. I činjenica da je objavio knjigu guslarskih pjesama iz ”otadžbinskog rata” dovoljno govori. Nešto malo materijala sam dobio iz Beča. Možda se tamo može još ponešto naći ali je to vrlo teško i skupo. Pošto mi nije cilj nivo nekog naučnog djela, neću se libiti dati i lično mišljenje o dešavanjima ili osobama koje sam poznavao. Neću se držati ni nekog hronološkog reda već kako se kad prilagodi koja tematika ili dio iste. I upravo će u narednom nastavku biti riječi, o možda najviše respektovanom čovjeku na sočičkom kraju.

19.8.14.

Husejin-begova (Arnautovića-Arnaudija) džamija

Reakcije: 
autor: Rogatica - BiH

Nalazila se na desnoj obali Rakitnice i predstavlja prvu džamiju i mahalu na ovoj strani naselja. Podigao ju je oko 1558. godine Husejin-beg, sin Ilijasa i  Hafize, kako se to vidi iz njegove zakladnice (vakufname).  Žena Huseinbegova zvala se Hatidža sa kojom je imao kćerku Aišu (umrla prije 1558.godine). Džamija je bila masivno zdanje sa lijepom  i vitkom kamenom munarom sa lijepo izvedenim stalaktitima ispod šerefe, što se rijetko nalazi u Bosni. Njezin graditelj je neki mimar Jusuf, potpisan među svjedocima Husen-begove vakufname.
Dobrotvor Husejin-beg je osim džamije izgradio  je mekteb i vodovod i za njihovo održavanje ostavio: hamam, karavan-saraj, jedanaest dućana (H.Kreševljaković piše 21 dućan), tabhanu (kožaru) na Topliku, tri mlina i stupu za valjanje sukna. Osim toga, uvakufio je gotovinu od 77.430 srebrenih akči, njegova žena Hatidža 15.016 akči, a njena sestra Muhri hanuma 3.000 akči, i odredio da se ovaj novac daje poslovnim ljudima uz 10% kamate.  Husejin-begova vakufnama se danas nalazi u Gazi Husrev-begovoj biblioteci (ranije u Vakufskoj direkciji pod brojem 534) u Sarajevu gdje se nalazi i originalan projekat ove džamije.


Husejinbega narod je  nazivao Arnautovićem (u vakufnami ovo ime se ne spominje) po čemu je i njegova džamija u narodu dobila ime Arnautovića ili Arnaudija džamija. Nakon uvakufljenja Huseinbeg se povukao na svoje imanje u Vrhbarje gdje je i umro.
Džamija je temeljito obnovljena 1938. g. pri čemu joj je izmijenjen izgled. Munara je originalni element one prve džamije. Na ulazu nema trijema nego zatvoren prostor; prozori su dobili novi oblik, pokrivena je crijepom, dok je unutrašnji prostor smanjen. Nakon Drugog svjetskog rata džamija je adaptirana. U sklopu džamije je izgrađena gasulhana, prostorije za kupanje i spremanje mejta, a u dvorištu je izgrađena fontana gdje se mogao uzeti abdest. Imala je mahfil-odnosno galeriju u džamiji gdje obično klanjaju žene. U dvorištu džamije je bilo nekoliko starih mezareva sa nišanima starih nekoliko stotina godina.








Džamija je  porušena tokom agresije 1992. godine. Mjesto gdje je nekad bila  džamija danas je poravnato i obraslo u korov, nema tragova o postojanju ove predivne džamije. Pripreme za obnovu džamije su u toku.







22.7.14.

Avdo Palić

Reakcije: 

Avdo Palić (4.4.1958 - 5.9.1995?) je bio pukovnik Armije Bosne i Hercegovine i glavno komandujući odbrane Žepe  tokom  agresije na Bosnu i Hercegovinu. Palić je zarobljen i ubijen nakon pada Žepe 1995. godine. Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine ali nisu bili identificirani do auvgusta 2009. godine.
Avdo Palić rođen u mjestu Krivača kod Han Pijeska. Tokom studija u Sarajevu  upoznao je svoju suprugu Esmu iz Žepe . Prije rata žive u Vlasenici  gdje Avdo zaposlen kao nastavnik u lokalnoj srednjoj školi. Za bajram 1992. godine Avdo i Esma putuju u Žepu u posjetu rodbini. U međuvremenu Avdin otac Murat je preminuo od srčanog udara nakon protjeravanja iz Krivače na putu za Srebrenicu.
U međuvremenu počinje agresija na BiH. Avdo Palić ostaje u Žepi  i organizuje otpor agresoru. Slijedeće tri i po godine branioci Žepe pružaju žestok otpor nadmoćnijem neprijatelju. Tokom rata Avdo i Esma su se vjenčali. Esma je rodila dvije kćerke, Semru i Nejru.
Na pregovorima o evakuaciji civila iz tzv. zaštićene zone Žepa 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, zajedno s Palićem, kukavički su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe. Njihova tijela ranije su identificirana i ukopana u haremu Ali-pašine džamije u Sarajevu. Palić je iz Žepe odveden 4. avgusta u tajni vojni zatvor u Bijeljini, odakle ga je 5. septembra 1995. godine, po naređenju Glavnog štaba Vojske RS, na razmjenu zarobljenika odveo kapetan Dragomir Pećanac i pripadnik VRS Željko Mijatović.



Upravo se taj datum, 5. septembar smatra danom kada je ubijen, iako lokacija na kojoj se to dogodilo nije poznata. Prema nalazima, odnosno na osnovu posmrtnih ostataka Palića, zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Pretpostavlja se da mu je pucano s leđa.
Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u novembru 2001. godine u Vragolovima kod Rogatice, zajedno sa ostacima još osam žrtava. Potraga za kostima je trajala 14 godina. Masovnu grobnicu u Vragolovima 2001. godine otkrio je Jusuf Karahmet, nekoliko mjeseci nakon što se vratio svojoj kući. Ekshumacija je obavljena 3. novembra iste godine. Ekshumirano je devet kompletnih tijela, a dvije lobanje nađene su nekoliko metara van grobnice. U Palićevom slučaju uzorak nije bio "genetski dovoljno dobar", zato je pri prvom podudaranju s uzorcima krvi u ICMP-jevoj bazi pokazana podudarnost s Palićevom sestrom i djecom u svega 22 posto. Nakon neuspješne DNK analize Palić je ukopan na mezarja u Visokom, pod oznakom NN. Druga analiza DNK je obavljena u avgustu 2009. godine i sa preciznošću od 99,99 posto dokazuje da je riječ o skeletnim ostacima Avde Palića.
Moralni lik heroja Avde Palića najbolje se vidi iz njegove humane i posljednje životne odluke o spašavanju naroda Žepe: "Dužan sam otići na pregovore ratnim zločincima po cijenu da izgubim sopstveni život ako ću pri tome spasiti i jedno dijete".

21.7.14.

Zehra Alispahić-prva žena koja je doktorirala na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu

Reakcije: 
Zehra Alispahić, (kćerka Sejde i Mujesire) rođena je 1965. godine u Rogatici. Osnovnu i srednju ekonomsku školu je završila u Rogatici. Godine 1984. pisala se na Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu, Odsjek za orijentalne jezike i književnost. Diplomirala je u septembru 1988. godine. Od 1988. do 1998. godine radila je kao novinar u glasilima Preporod, Muslimanski glas i Ljiljan, te na Radiju Stari Grad. Postdiplomski studij je pohađala na Univerzitetu Muhammed Peti u Rabatu (Kraljevina Maroko), u periodu od 1998. do 2000. godine. Magistarsku tezu je odbranila 2000. Godine o temi „Metodika izučavanja arapskog jezika u srednjoškolskim obrazovnim institucijama u Bosni i Hercegovini“. Od 2001. do 2006. godine, radila je kao profesor arapskog jezika u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu, a od 2005. godine radi, najprije spoljni saradnik, kao asistent a potom i kao viši asistent na predmetu arapski jezik na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu. Bila je dugogodišnji urednik vjerskog programa Radija Federacije Bosne i Hercegovine, uređivale je i vodila autorske serijale na Radiju IZ „BIR“ i stručni je saradnik Televizije Bosne i Hercegovine. Članica je Sabora IZ u Bosni i Hercegovini, Redakcije Novog muallima, Udruženja ljubitelja arapskog jezika.
Aktivno govori arapski jezik a služi se ruskim, engleskim i turskim. Angažirana je u području organizovanja vjerskih i kulturnih aktivnosti u okvirima IZ Bosne i Hercegovine. Učestvovala je u radu značajnog broja domaćih i međunarodnih stručnih seminara iz oblasti arapskog jezika i islamske kulture i civlilizacije, religije, medija, ljudskih prava i pozicije žene u religiji. Autorica je nekoliko dokumentarnih filmova koji tretiraju teme iz oblasti islamske tradicije Bošnjaka.
 Dana 18. 6. 2014. godine na Fakultetu islamskih nauka magistrica Zehra Alispahić je uspješno odbranila doktorsku disertaciju o temi „Arapski prijedlozi i semantika glagola u Kur'anu“, pred komisijom u sastavu: dr. Mehmed Kico (mentor), dr. Mejra Softić, dr. Jusuf Ramić, dr. Enes Karić i dr. Amrudin Hajrić, postavši tako prva žena koja je doktorirala na na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.




Rogatička dovišta

Reakcije: 
Ajvatovica kroz djela učenjaka hanefijskog mezheba i u govoru bošnjačko-hercegovačkih alima (dio članka)
 Minber.ba
Piše: hfz. Dževad Gološ

Najpoznatije dovište u Bosni i Hercegovini je Ajvatovica, gdje su se sedmog ponedjeljka iza Jurjeva okupljali vjernici i historijski je utvrđeno da je Ajvaz-dedo bio bogumil. Isto tako, vidljiva je asocijacija na relaciji dedo-did bosanskih bogumila. Tako historijski izvori spominju Ajni-dedu, Šemsi-dedu, Suknen-dede itd.“

Poznati historičar, prof. Salih Jalimam, navodi da su večina dovišta zapravo zaostaviština bosanskih bogumila. A i prethodni reisu-l-ulema, Mustafa ef. Cerić, u jednom obraćanju i sam »priznaje« da je Ajvatovica bogumilsko naslijeđe i praksa čije obilježavanje su napustili katolici i hrišcani, i da su smo samo »mi« nastavili da njegujemo tu tradiciju. Nažalost!

Zapravo, „radi se o dovištima ili molitvištima, gdje su se obavljali određeni obredni postupci, prije svih molitve za kišu na grobljima bogumila. Istrajnim istraživanjima ustanovljeno je postojanje sljedećih lokaliteta: Preljubovići (dova se obavlja šeste nedjelje poslije Jurjeva), Turkovići (Knežina – dova se obavlja sedme nedjelje po Jurjevu), Miletine (dova se obavlja osme nedjelje po Jurjevu), Kruševci (dova se obavlja desete nedjelje po Jurjevu), Šaševci (dova se obavlja po Alidunu), Bakići (dova se obavlja sedme nedjelje po Jurjevu), Vrući (Ozren – dova se obavlja trece nedjelje po Jurjevu), Drinčići kod Nišica, (dova se obavlja jedanaeste nedjelje po Jurjevu), Petov do (Vratar – dova se obavlja odredeni dan po Jurjevu kada dugo nema kiše), Dumanjići kod Borike, Kurtino  groblje (Rogatica), Poljanici (Rogatica), Točlice, Gvozdevići. Treba znati da su dovišta i molitvišta u kozmologiji bosanskih bogumila zanimljiva i vrijedna veza bogumilstva i islama, što samo dalje usložnjava pitanje ovih veza.



Kako se prizivala  kiša

U Rogatici skupe 7000 kamenčića, koje hodže između sebe razdijele, kako bi na svaki kamenčić po tri puta proučili suru Ihlas te kišnu dovu. Zatim metnu sve kamenčiće u jednu vreću i polože ih na onakvo mjesto, gdje ne mogu doći u dodir sa nečistim stvarima, naime u bunar, u zemlju ili u džamiju.

Na Panjku kod sela Purtići,  lokalitet koji se zove „šehova džamija“ su Žepljaci išli da uče kišnu dovu kada bi bilo sušno ljeto. S koljena na koljeno se prenosi da se Žepljaci nikada sa tog mjesta nisu vratili kada bi išli da uče kišnu dovu a da ne pokisnu dok dođu kući.

9.7.14.

Sudžauddinova (Čaršijska) džamija u Rogatici

Reakcije: 
autor: Rogatica -BiH

Sudžauddinova džamija je smještena u srcu rogatičke čaršije, pa je otuda među mještanima poznata kao  Čaršijska džamija. Sagrađena je u XVI vijeku (1576.g.) i zaostavština je vakifa i vojskovođe Šudžauddina, ali pobližih podataka o njemu nema. Čini se, da je ovaj dobrotvor bio savremenik Huseinbegov, a tradicija kaže da mu je bio zet. Po izradi i opremi veoma je slićna Arnautovića (Huseinbegovoj) džamiji. Imala je mahfil-odnosno galeriju u džamiji gdje obično klanjaju žene. Njen unutrašnji prostor iznosio je 10,75 X 9,40 metara i predstavlja čisti centralni tip bosanskih džamija. Džamija je zajedno sa čaršijom izgorjela 17.9.1914.godine prilikom ulaska (okupacije) crnogorske vojske u Rogaticu, a temeljno je obnovljena 1933 godine. Od stare zgrade su ostali zidovi i munara sa stalagtitnim ukrasima. 


O ovoj obnovi postojao je i natpis (tarih) iznad ulaza u džamiju. Natpis je isklesan u lijepom neshi pismu na kamenoj ploči od bijelog mermera uzidanoj nad ulazom u džamiju a sastavio ga je Mehmed ef. Handžić i glasi:
“Ova Šudžaudinova džamija, sagrađena prije tri stotine i pedeset godina, izgorjela je za svjetskoga rata, pa je u ime Allaha obnovila ehalija (stanovništvo) ovog mjesta hiljadu tri stotine i pedeset druge godine po Hidžri Vjerovjesnika.”



U sklopu džamije bila je i gasulhana, prostorija za kupanje i spremanje mejta. U dvorištu džamije je bio šadrvan gdje se mogao uzeti abdest i napiti hladne vode, nekoliko  nišana, a preko puta džamije i staro mezarje. Nakon Drugog svjetskog rata džamija je bila temeljito obnovljena i uređena.




Džamija je zapaljena i srušena 20.6.1992. godine, zajedno sa nišanima i mezarima, šadrvanom i zgradom islamske zajednice koja se nalazila  uz glavnu ulicu. Džamija je obnovljena zahvaljujući donaciji istanbulske općine Beledija, a 12.08.2007. godine svečeno otvorena i predata na upotrebu.





Uz džamiju je postojala i medresa od 1731. do 1914. Ne zna se ko joj je osnivač, ali se zna da je prvi muderis Medrese bio kadija hafiz Mehmed Omerefendić. Ležala je svojom dužom stranom prema čaršiji, i to do same Čaršijske džamije. Izgrađena je od polumasivnog materijala. U prizemlju medrese sa istočne strane, prema čaršiji bila su četiri velika dućana čija je kirija bila namjenjena za ulaganje u fond za održavanje medrese i druge namjene. A sa zapadna, u prizemlju; kuhinja, kupatilo, učionice i dvije sobe za učenike, dok su se na spratu nalazile dvije učionice i šest soba za učenike. Na gornjem spratu prostirala se drvena veranda prema čaršiji i sa bočnih strana. Odmah poslije okupacije 1878. godine zgrada je temeljno renovirana, a djelimično i adaptirana jer je  bila toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. Muhamed Škaljić, muderris u spomenutoj medresi od 1898. godine, u „Opisu medrese u Rogatici“ od 21.07.1921. godine, piše da je ovu medresu 1900. godine narod sagradio a da je ista već 1914. godine izgorjela. On piše da je škola tada imala osam učenika i služila za naobrazbu imama i hodža. Potpuno je izgorjela 1914.godine  zajedno sa džamijom i više nije obnavljana. Medresa u Rogatici je nakon 1930. godine prestala sa radom kao i mnoge druge medrese po manjim mjestima u BiH. Džamija i medresa su imale  vakufe.

U  sastavu vakufa Sudžauddinove džamije   je bio i  han koji je postojao sve do 1943. godine kada je izgorio. Nalazio u blizini džamije se uz samu ulicu čaršije. To je bila zgrada na sprat, paralelno sa ulicom i izgrađena od mješanog materijala. U han se ulazilo pravo s čaršije kroz veliku kapiju. Han je imao veliko dvorište za tovarenje i otovaranje robe. U zgradi do ulice u prizemlju su bili dućani, a na spratu sobe za putnike. Sa stražnje strane dvorišta, kao odvojen objekat, nalazila se štala za konje. Čini se da je han imao na spratu, prema ulici, verandu, kako navodi 1857. godine, ruski konzul Hilferding, navodeći da ga je sa verande tog hana dočekao i pozdravio rogatički mundir.