26. 04. 2017.

Osnovna škola u Batovu



Osnovna škola u Batovu
autor: Velija Palo


Osnovna škola u Batovu je poslije drugog svjetskog rata bila područna četverorazredna škola osnovne škole sa Stjenica koja je nosila ime po Milanku Vitomiru. Nije mi poznato kako se zvala prije drugog svjetskog rata. Školi gravitiraju sela: Jarovići, Banj Stijena, Sočice, Dobrače, Kovačica, Gradina, Podgradina, Mahala, Vrlazje, Planje, Budaci, Kosovići, Brezje, Draguljevići i Rusanovići a do 1947. godine i Golubovići i Vragolovi.
Zgrada škole je napravljena prvi put negdje s početka tridesetih godina prošlog vijeka. Zemljište na sred Batova Polja je u tu svrhu otkupljeno od Petra Radovića. U drugom svjetskom ratu je zapaljena. Ponovo je izgrađena negdje oko 1950. godine dimenzija, otprilike 13x9m. Imala je u prizemlju dvije, za ono vrijeme, prostrane učionice i hodnik u kom su bile police za obuću. To je u ono vrijeme bilo neophodno jer pod od drvenih dasaka nije trpio često ribanje a obuća često nije bila čista. Izuvanje je bila obaveza sve negdje do polovine sedamdesetih godina.
U potkrovlju su bila dva stana, ako se to moglo nazvati stanovima i vrlo mala školska biblioteka. Tu su stanovali učitelji od njene izgradnje do momenta kad je zapaljena 92. ili 93. godine. Ne mislim da je bilo uzbudljivo stanovati na tako izolovanom mjestu gdje su najbliže kuće dva kilometra. Obično je učiteljski kadar bio mlađi svijet. Nije bio čest slučaj da im neko dođe na sijelo ili da oni nekom idu. Sve do 1970. godine, dok skola nije dobila struju, jedini prozor u svijet im je bio kakav tranzistor.
Ispred skole je postojalo prostrano dvorište, a iza, možda par dunuma obradive zemlje sa po nekom voćkom. Zbog česte fluktuacije učiteljskog kadra nije se dovoljno koristilo. Tek je posljednji učitelj, Božo Perković, to obrađivao kako treba. U uglu parcele je bio poljski klozet sa više ”kabina”, a na uglu škole i dvorišta šupa za drva i ćumur, za učionice i za stanove.
Uz školu sa istočne strane je bio dubok bunar sa betoniranom pokrovnom pločom i sa ručnom pumpom za izvlacenje vode.
Uz školu je negdje pedesetih godina Milutin Radojević iz Jarovića imao krojačku radnju.
Zaim Šuvalija je 1990. u jednoj od učionica otvorio prodavnicu mješovite robe.
Škola je mogla početi sa radom negdje početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Broj učenika je varirao. Do donošenja zakona o obaveznom četverogodišnjem obrazovanju 1950. godine, skolovanje je bilo dobrovoljno. Batovu su tad gravitirali i Golubovići i Vragolovi. Ko je želio naučiti da čita i piše išao je u školu. Na samom pocetku je na donjem kraju pismenih bilo vrlo malo. Ako je neko naučio šta u vojsci, to je bilo sve. A trebalo je znati pročitati pismo i napisati pismo. Učenika je bilo i broj se povećavao. Ali samo muškog pola. Bilo je i više generacija u istom odjeljenju. I nakon drugog svjetskog rata je bio isti slučaj jer se sustiglo 4-5 generacija. Prije donošenja zakona o obaveznom obrazovanju je ženski pol bio u totalnom zaostatku. Prve dvije učenice koje su pohađale školu su bile dvije Purkovićke. Kasnije stidljivo i ostale. Muslimanke su tu zaostajale i masovno su krenule tek nakon donošenja zakona. Kao što je stanovništvo pedesetih godina na sočičkom kraju bilo najbrojnije, tako je u toj deceniji i broj učenika bio najveći. U jednom razredu je znalo biti i do pedeset učenika i išlo se u dvije smjene šest dana u sedmici. 1966. godine je bilo oko 150 ucenika, 1970. godine oko 50, a zadnjih par godina jednocifren broj.
Iz perioda do drugog svjetskog rata u Batovu poznata su imena tri učiteljice: Bosiljka Radičić, Jelena Francika i Jelena Jerinić. Posljednje dvije je rat zatekao u školi u Batovu. Po pisanju Čobovica, Švabe su upale u školu, zarobili ih i od tada im se gubi svaki trag. Škola je zapaljena 1942, ali nije sigurno da li su je zapalile ustaše ili četnici.
Nakon završetka drugog svjetskog rata, kad je dosta toga bilo opustošeno, obnova škole u Batovu sigurno nije bila prioritet. Nije bilo ni školske zgrade ni učitelja, a već je zbog rata, stasalo četiri-pet nepismenih generacija. Pristupilo se organizovanju tečajeva za opismenjavanje koje su vodili oni koji su znali čitati i pisati, a to su između ostalih bili Ramo Bajraktarević, Novica Vučković, Drago Konjokrad. Tečajevi su bili u Dobračama, Rusanovićima, Golubovićima.
Od skolske 1948/49. godine je konačno obezbijeđen učitelj. Bio je to Živorad Jovanović koji se zadržao dvije godine. Ostao je upamćen po srbijanskim opancima. Tad je škola bila u Dobračama  u kući Rame Bajraktarevića a kasnije u Rusanovićima u kući Sofrena Šarovica. Vahida Ajanović je stanovala u kući Sulje Osmanovića. Predavala je godinu ili dvije i otišla za Ozarkoviće.  Vidoje i Sofija Radić su se uzeli u Dobračama. Ostali su godinu dvije i povukli se jer su jednom bili verbalno napadnuti od Ješića s optuzbom da su ustaše.
Za sljedeća imena ne znam tačno kad su službovali: Mustafa Ajanović, Vojislav Doder, Rajko Lozo, Zagorka Ljubinac, Ratka Kostov, Dragica Damjanović. Salko Zahiragić iz Vrbarja, je došao na kratko 1955. godine odmah poslije završene učiteljske škole. Poslije je, takođe na kratko prešao u Vragolove a onda nastavio školovanje u Sarajevu. Negdje 56-57 su predavali Miralem Sadžak i Ahmet Peka.
A onda je došlo vrijeme koje ja pamtim od 1962. pa na ovamo. Kao i u većini slučajeva ranije, uglavnom su dolazili učitelji na početku radne karijere, odmah poslije završene učiteljske škole. U prvom razredu mi je učiteljica bila Fatima Zec. Jedino što o njoj znam je da se udala u Rogaticu. U drugom razredu je bila Grozdana Radojević. Ne znam ni odakle je, ni kud je otišla. Jedino sjećanje na nju je njen piskavi glas kad se naljuti. Te godine je bila i Gordana Kosorić, odnekle iza Rogatice.
U trećem razredu je dosao Žarko Blagojević iz Kragujevca. On i Gordana su se brzo uzeli i ostali tu dvije godine. Bio je dobar ucitelj za one koji su htjeli da nauče. On mi je unaprijedio sklonost ka matematici.  Ali je bio i strog. Koristio je dosta, tada dozvoljenih, ”vaspitnih sredstava” kao šipku, klečanje na koljenima u ćošku, tegljenje za uho itd. Odatle je pravio kuću u Kragujevcu. Znao je sa seljacima. Nešto bliži je bio sa nekima iz Dobrača. Rezultat toga je bio da smo nekoliko puta, cio razred, išli skupljati kamen po tek začairenim njivama. Na kraju četvrtog razreda 1966. godine nam je poželio uspjeh u nastavku školovanja jer neki će produžiti na Stjenicama, neki u Sarajevu, a neki nigdje. Nije bilo nikakva znaka da ce on otići. U prodavnici u Dobračama se tih dana malo više popilo, i gdje se pokazalo da malo previše očekuje od Rankovića. Zbog onog u čemu se uživalo i šta je izrečeno, bi bez ikakve sumnje bio uhapšen i on i jedan iz Dobrača. Kad se otrijeznio, vjerovatno je bio svjestan da je pretjerao. Otišao je na raspust u Kragujevac, i usput dali otkaz. Desetak dana kasnije je Ranković smijenjen. Bio je u kontaktu s pojedincima i kad je vidio da se poslije pijanke nije “digla prašina”, pisao je molbu da se ipak vrate na posao. Tadašnji direktor Sejo Sijerčić nije htio ni da čuje. Priču o ovome sam čuo od oca koji je bio prisutan, ali tek dvadeset pet godina kasnije. Kasnije su oboje dobili posao u nekoj seoskoj školi na Kupresu.

Poslije njih 1966. godine dolaze dvije mlade učiteljice, tek izašle iz školskih klupa: Nadija Gašević iz Sarajeva i Jasmina Ahmetović iz Bijeljine. Nadija se zadržala dvije godine. Obično bi subotom išla na voz a nedeljom se vraćala. Od nje sam prvi put čuo da neko Mesiće izgovara otegnuto, kao Meeesići. Kod nas se to izgovaralo kratko da kraće nije moglo biti.
Moguće da je Jasmina ostala godinu duže. Druge godine je kod nje bio brat joj koga su zvali Hidko. Išao je s nama na Stjenice u školu. Udala se za nekog Katicu, porijeklom iz Burata.
Poslije njih, mozda sa godinom razmaka su došli Desanka (oslovljavana uvijek kao Desa) Andrić i Ramo Kunto. Desa Andrić je bila odnekle s drugu stranu Rogatice a Ramo iz Međjeđe kod Višegrada.  Nakon nekog vremena su se uzeli i za batovske prilike ostali prilično dugo, možda nekih desetak godina. Možda je bilo nekih zamjena dok je Ramo bio u vojsci ili Desa na trudničkom. Rifet Hadžihasanović ili neko drugi. Onoloko koliko sam ih poznavao, na mene su ostavili izuzetno prijatan utisak. Nisu se razbacivali riječima, imali respekt za svakoga, govorili tiho, skoro kao da se stide govoriti. Kao da ih je jedna majka rodila. Na Stjenicama su ostali takođe oko desetak godina, da bi po izgradnji kuće preselili na Pale. Sa Pala su evakuisani konvojem u Sarajevo negdje u junu 1992. godine, gdje su i penziju dočekali.
Poslije je došao Božo Perković sa Lađevina i Sefika (ne znam prezime) da li od Višegrada ili od Goražda. Ostala je dvije godine.  Broj učenika je drastično opao. U sva četiri razreda je bilo učenika kao nekad u jednom. Bio je dovoljan jedan učitelj. Pred početak rata je bilo u prosjeku možda dva učenika po razredu ili manje. Možda je posao podvornika obavljala Božina zena Rajka, nakon dugogodišnjeg i dobrog obavljanja tog posla od Zorke Danojlić i kasnije njene kćerke.
Školska godina je u proljece te 1992. godine nasilno dovršena, ako je ikako dovršena. Božo je bio tu još neko vrijeme i sa nekih petnaestak godina rada u školi je učitelj koji se u Batovu najduže zadržao. Pri spaljivanju posljednjih sela 21.09.1992 škola je ostala čitava, kasnije je i ona zapaljena po drugi put, i to nakon 50 godina.
Uprkos svim poteškocama, osnovna škola iz Batova je iznjedrila i dosta visokoobrazovanih kadrova. Najviše inženjera, ali je bilo i drugih struka, ljekara, pravnika itd.






24. 04. 2017.





Kuća Bega Grabovice u selu Dobrašine




Opšti podaci

Opština Rogatica nalazi se na istočnom dijelu Bosne i Hercegovine (BiH). Prema popisu stanovntva Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (SFRJ) iz 1991. godine, u nacionalnom sastavu opštine bilo je 21.978 stanovnika, od toga 13.209 Muslimana, 8.391 Srbin, 19 Hrvata, 186 Jugoslovena i 173 ostalih.1

U junu 1991. Srpska demokratska stranka (SDS) priključila je opštinu Rogatica Srpskoj autonomnoj oblasti Romanija.2  Početkom 1992, član Opštinskog odbora SDS-a Rogatica, Rajko Kušić, uspostavio  je  paravojnu  jedinicu  u  čijem  je  sastavu  bilo  oko  50  Srba.  Zajedno  sa predsjednikom Opštinskog odbora SDS-a Svetom Veselinovidem, Kušić je tražio podjelu opštine i Teritorijalne odbrane Rogatice. U martu 1992. Muslimani u Rogatici su pristali na podjelu opštine.3 Nakon toga, SDS je osnovao Krizni štab koji je naredio da se Muslimani otpuste s posla i da im se ograniči kretanje. Ubrzo, SDS je formirao srpsku opštinu Rogatica, a muslimanskom stanovntvu je izdata naredba kojom se tražilo da predaju naoružanje.

Od početka marta 1992. naroužani lokalni Srbi, pripadnici JNA i pripadnici paravojne jedinice Rajka Kušića su zlostavljali Muslimane koji su živjeli na području opštine Rogatica. Ved krajem mjeseca  su  počeli  napadi  na Rogaticu. Otvorena je vatra iz pušaka i mitraljeza koji su bili postavljeni u selima Plješevica i Krnčići. Početkom maja 1992. članovi lokalnog SDS-a, Tomo Batinid i Milorad Sokolovid, predsjednik Kriznog štaba, tražili su od Muslimana kontrolu nad cijelom opštinom Rogatica.4  Otpor srpskim snagama prilo je oko 50 Muslimana sa ličnim naoružanjem.5

Od 22. maja 1995. srpske snage koje su uključivale Vojsku Republike Srpske (VRS) i Kušideve vojnike i dobrovoljce, granatirale su Rogaticu i okolna sela sedam dana, nakon čega su srpske snage preuzele kontrolu nad opštinom. Muslimanskom stanovništvu je naređeno da se okupi na centralnom gradskom trgu gdje im je traženo da potpišu izjavu o lojalnosti, predaju se i odu u
Srednju školu Veljko Vlahović. Zaprijedeno im je da de, ukoliko ne urade sve što se od njih traži,biti  ubijeni. Na gradskom trgu se tada okupilo 2.500 do 3.000 Muslimana.6

Osim u zatočeničkom objektu koji je formiran u Srednjoj školi Veljko Vlahović, srpske vlasti su formirale i druge zatočeničke objekte u koje su zatvarani Muslimani, a među kojima su bili: Rasadnik, Sladara, Osnovna škola u mjestu Borike, kuća Bega Grabovice u selu Dobrašina, koliba u selu Lađevine, kuća u zaseoku Maljevići-Lađine, ergela konja na Borikama, Osnovna škola Ragib Džindo, Crkveni dom i garaža u kući Miće Andrića u selu Kosova.

Zatočenički  objekat  u  kući  Bega  Grabovice  formiran  je  1.  avgusta  1992.  U  njemu  je  bilo zatvoreno oko 36 žena, djece i jedan muškarac.7

Uprava

Zatočenki objekat u kući Bega Grabovice, u selu Dobrašine, bio je pod kontrolom Nenada
Perovića, pripadnika VRS-a.8

Stražari su bili vojnici VRS-a, i to: Perovid,9  Dragoljub Ujid zvani Mida,10  Nenad Dujić, Duško Dujić, Mile Ujić, te izvjesni Milan, Goran i Zoran.11

Uslovi

Kuća Bega Grabovice nalazila se u selu Dobrašine. Nakon oranog napada na selo Kozadre, početkom avgusta 1992. godine, VRS je zarobio 36 civila i zatvorio ih u kudu Bega Grabovice u selu Dobrašine.12  Među zatočenicima je bilo mladih djevojaka, starica, djece od jedne godine starosti13 i jedan ranjenik, Mersud Pašid.14

Zatočenice su u Beginoj kući bile zatočene šest dana.15

Kuća je bila na dva sprata, a pored kuće se nalazila garaža i vanjski toalet.16

Zatočenice su bile  smještene  u dvije prostorije na donjem spratu.17  U prostorijama je bilo namještaja, ali je vedina zatočenica spavala na podu. Zatočenice su bile zaključane u kudi i uvijek su ih čuvala dva ili tri stražara.

Prvog dana zatočenja nisu dobili ni hranu ni vodu. Drugog dana zatočenja za jelo su dobili “prokislu čorbu od svinjetine, a poslije toga im je Dragoljub Ujid zvani Mida donio krompir, brašno, tikvu i sir da skuhaju obrok.18  Također, drugog dana zatočenja, Srbi koji su živjeli u Dobrašinama su im počeli donositi hranu.19 U narednim danima zatočenja jedan stražara, Duško Dujid, zatočenicima je donosio po paket hrane u kojem su najčešde bili hljeb i slatkiši. Jednom prilikom im je donio i šteku cigareta.

Zatočenice su po vodu morale idi na obližnji izvor uz pratnju stražara. Za vrijeme zatočenja zatočenice su morale praviti kafu za vojnike.20

Zlostavljanja

U ovom zatočeničkom objektu nije bilo fizičkog zlostavljanja. Mutim, svaku nod oko ponodi u kudu su ulazile grupe vojnika koji su zastrašivali zatočenice tako što su ih vrijeđali, psovali i govorili im da su im pobili cijelu porodicu.21

Stražari su po cijelu nod pucali oko kude kako bi zastrašili zatočenice.22

Seksualno zlostavljanje

U ovom zatočeničkom objektu seksualno su zlostavljane dvije zatočenice.Prve noći zatočenja stražari su izveli dvije zatočenice na drugi sprat kude. Jedna od zatočenica jesilovana,23 dok je druga morala manuelno  zadovoljiti jednog vojnika.24

Prema riječima zatočenice S.S, grupa vojnika je upala u kudu tražedi mlade djevojke. Zatočenica S.S: “Ja sam se prepala da me ne izvedu jer sam bila mlada. Imala sam samo 18 godina. Sakrila sam se ipod bračnog kreveta. Vidjela sam samo njihove vojničke čizme. Nakon nekog vremena
čula sam kako prozivaju dvije žene, koje su bile tu sa mnom, da odu na sprat.25

Zatočenica .M. je druga odvedena. Rečeno joj je da dođe na sprat kako bi dala izjavu. Nakon što se popela na sprat jedan od vojnika ju je gurnuo u mračnu sobu. Zatočenica je počela vrištati. Vojnik ju je uhvatio za vrat i rukom joj prekrio usta da je ušutka. Počeo je da joj trga i skida dimije koje je imala na sebi.

Zatočenica Dž.M: “Rekao mi je: Šta se bojiš? Nedu ti upustiti. Htio je zapravo da mi kaže da se ne brinem, da de  paziti da ne ostanem trudna. Nisam znala kako i na koji na način da se odbranim, pa sam ga zagrlila i rekla: Nemoj moj lijepi braco.’ On je na to odgovorio: Nedu te nasilno, ali moraš biti sposobna da me zadovoljiš da završim svoj posao. Nemoj zaboraviti ko ti je djecu spasio.’ Zatim me natjerao da ga seksualno zadovoljim i rukama diram po genitalijama.Nakon toga, vojnik je zatočenicu izgurao iz sobe. Sljededih noći su u kuću ponovo dolazile grupe vojnika koji su provocirali i psovali zatočenice, međutim, seksualnog zlostavljanja više nije bilo.26

Premještanja i razmjene

Krajem jula 1992. mještani iz sela Rakitnice su usljed granatiranja pobjegli u selo Kozadre. Nakon što su stigli, stanovnici su se sakrili u obližnju šumu. Njih tridesetak se sakrilo u kudu Fahra Datida, dok su se ostali, njih petnaestak, sakrili u kudu ema Grabovice. Nakon nekog vremena u šumu su ušli srpski vojnici i naredili im da se predaju. Srpski vojnici su odvojili žene od  muškaraca. Muškarce su vezali bodljikavom žicom, dok su oko 36 žena, djece i jednog muškarca, koji je bio ranjen, poveli prema selu Dobrašine i zatvorili ih u kudu koja je bila u vlasništvu Bega Grabovice.27

Zatočenice su u kudi  bile zatočene šest dana, nakon čega su premještene u  Srednjkolski centar Veljko Vlahovid u Rogatici. Tu su bile zatočene jedan dan, nakon čega su odvedene na razmjenu na brdo Hreša iznad Sarajeva.28

Drugog dana zatočenja, 2. avgusta 1992, u kudu je doveden ranjeni Mersud Pašid koji je zajedno sa drugim zatočenikom, koji je doveden dan ranije sa ženama i djecom, i još troje ranjene djece premješten na Sokolac na liječenje.29

Posjete Međunarodnog komiteta Crvenog krsta
Nisu zabilježene posjete predstavnika Munarodnog komiteta Crvenog krsta (MKCK).

Procesuiranje odgovornih za ratne zločine
Za ovo mjesto zatočenja nije bilo procesuiranja odgovornih.

(23.12.2015.)

Anex I

Djelimični spisak zatočenika iz sela Kozadre, od 1. avgusta 1992, koji su odvedeni u kudu Bega
Grabovice u selo Dobrašine:30

1.   Hava Datid
2.   Badema Datid
3.   Senada Datid
4.   Senad Datid
5.   Adila indo
6.   Munira indo
7.   Ragib Džindo
8.   Elmedin Džindo
9.   Mujesira Tankovid
10. Sulejman Tankovid
11. Jasmina Brankovid
12. Mubera Grabovica
13. Tifija Jesenkovid
14. Faruk Jesenkovid
15. Hana Pašid
16. Hasija Pašid
17. Behija Pašid
18. Mesud Pašid
19. Mersida Pašid
20. Bersida Pašid
21. Edis Pašid
22. Elvis Pašid
23. Fatima Pašid
24. Envera Pašid
25. Merima Pašid
26. Vasvija Pašid
      27. Fatima Pašid
      28. Sadeta Pašid
        29. Suada Pašid
1 Državni zavod za statistiku Republike Bosne i Hercegovine, Popis stanovništva, domadinstava, stanova i poljoprivrednih gazdinstava 1991. godine, Nacionalni sastav stanovništva Rezultati za Republiku po opštinama i naseljenim mjestima 1991, Sarajevo, decembar 1993. godine, Statistički bilten broj 234.
2 Nusret Agid, Živi štitovi, str. 39.
3 Edina Bedirevid, Na Drini genocid, str. 177.
4 MKSJ, Predmet Momčilo Krajišnik (IT-00-39), Presuda str. 245-246.
   5 ICTY, Interactive Maps, Rogatica.
6 MKSJ, Predmet Momčilo Krajišnik (IT-00-39), Presuda str. 246.
7 Liaison Office to ICTY, Rogatica.
8 TPOS, Izjava DŽ.M. data Udruženju 27.1.2016.
9 Liaison Office to ICTY, Rogatica.
10 TPOS, Izjava DŽ.M. data Udruženju 27.1.2016.
11 TPOS, Izjava S.S. data Udruženju 28.1.2016.
12 Liaison Office to ICTY, Rogatica.
13 TPOS, Izjava Mubere Grabovice data Udruženju 27.1.2016.
14 TPOS, Izjave DŽ.M, S.S. i Mubere Grabovice date Udruženju 27. i 28.1.2016.
15 TPOS, Izjave S.S. i Mubere Grabovice date Udruženju 27. i 28.1.2016.
   16 TPOS, Izjava DŽ.M. data Udruženju 27.1.2016.
17 Liasion Office to ICTY, Rogatica.
18 TPOS, Izjava DŽ.M. data Udruženju 27.1.2016.
19 TPOS, Izjava Mubere Grabovica data Udruženju 27.1.2016.
20 TPOS, Izjava S.S. data Udruženju 28.1.2016.
21 TPOS, Izjava Mubere Grabovice data Udruženju 27.1.2016.
22 TPOS, Izjava DŽ.M. data Udruženju 27.1.2016.
23 Liasion Office to ICTY, Rogatica.
24 TPOS, Izjava DŽ.M. data Udruženju 27.1.2016.
25 TPOS, Izjava S.S. data Udruženju 28.1.2016.
26 TPOS, Izjave DŽ.M, S.S. i Mubere Grabovice date Udruženju 27. i 28.1.2016.
27 TPOS, Izjava S.S. data Udruženju 28.1.2016.
28 TPOS, Izjave DŽ.M, S.S. i Mubere Grabovice date Udruženju 27. i 28.1.2016.
   29 TPOS, Izjava Mubere Grabovice data Udruženju 27.1.2016.
30 Dokumentacija Udruženja porodica i prijatelja nestalih osoba Suza ustupljena TPOS-u 8.12.2015.