25. 12. 2018.

VRLAZJE I OKOLNA SELA



VRLAZJE I OKOLNA SELA
autor: Velija Palo
Uvod
U svim pisanim izvorima prije austrijskog perioda Vrlazjem se nazivalo kompletno područje sa zapadne strane batovskog polja. Nije uvijek moguće u istorijskim izvorima podvojiti šta kome zaseoku pripada, te ih stoga obrađujem kao cjelinu.
Naziv Vrlazje datira daleko u predturski period. Nastalo je od staroslovenske riječi ”laz”, što znači njiva, a posto je smještena na vrhu obradivog dijela, nastalo je Vrhlaza.
Pod ovim selom se podrazumijevao čitav kraj sa zapadne strane batovskog polja. Kasnije je od austrijskog perioda posebno pisano selo Mahala i Budaci zaključno sa 1948. godinom. U sklopu nekadašnjeg Vrhlazja su još Kosovići, Gradina i Podgradina, Tokače, Šadići. O porijeklu naziva ovih sela i zaselaka nemam pouzdanih informacija, već samo pretpostavke. Po osmanskim  definicijama mahala je imala određen broj kuća te džamiju ili mesdžid i bila u nekoj čarsiji ili oko nje. Selo Mahala to nije moglo biti. Milići su se najbrže množili na području ovih nekoliko sela, i možda su, kad je bila vjerska pouka, imali djece koliko i neka mahala. Za Šadice i Tokače sam skoro uvjeren da su ta prezimena nekad tu bila. Gradina, Podgradina i Dolovi su jasni sami po sebi. Budaci su periferni dio nekadasnjeg Vrlazja gdje je vrjerovatno krampa (budak) bila mnogo u upotrebi prilikom krčenja i pravljenja zidova. O Kosovićima, koji se negdje pišu i Kosojevići, nemam ni pretpostavku.
Ovo područje leži na nadmorskoj visini od 700. (lokva Gnjila) do 950m iznad Vrlazja.
Glavni pristup selu je, naravno bio iz Batova Polja. Put za Stjenice je urađen 1978. godine i bio je veza sa Sarajevom i Rogaticom. Ranije se, do ljeta 1978. godine išlo preko Gosine na voz u Hrenovicu.
Kao i ostala sela na sočičkom kraju, ni ova nisu imala živu vodu, već je stanovništvo bilo orjentisano na vlastite bunare ili na bunar Drenovik, a kad zasuši onda u Batovo na Seferovac i Vrbovik. Na bunaru Drenoviku piše godina 1934, ali lično mislim da je iskopan daleko ranije kao bunar pored druma, a da je zaštićen i uređen navedene godine.
Ova sela su dobila električnu energiju prvog maja 1970. godine.
Stotinama i hiljadama godina stanovništvo se bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Za stočarstvo su postojali dobri uslovi, jer oko ovih sela je Gosina i druge ispaše.
Bilo je nešto i voćarstva i pčelarstva. 
 
Istorijski pregled
Postoje pisani izvori koji dokazuju da je ovo područje bilo naseljeno još u praistorijskom periodu. Samim krajem 19. vijeka, 1894. g. Franjo Fiala je vršio detaljnija istraživanja i iskopavanja gromila i na ovom području, u sklopu iztraživanja glasinačke kulture. Prekopao je trinaest velikih gromila. Osim kostiju našao je dosta predmeta koji su bili aktuelni u pojedinim istorijskim periodima. Tad se sahranjivalo u gromile. Po njegovom opisu većina sahranjivanja se dešavala od sedmog do petog vijeka prije naše ere.
Osim toga Fiala je premjerio i skicirao vrlo staru gradinu, za koju kaže da je bila korištena i u srednjem vijeku.
Gradina Vrlazije, otkrivena 1894., iskopana 1978.

Odmah ispod Gradine je i nekropola sa 48. stećaka. Na jednom su bili neki simboli.
Pod tursku upravu područje je došlo zvanično 1463. godine a pet godina kasnije je urađen prvi popis Po tom popisu iz 1468/69. godine, selo Vrhlazje, tadašnjeg imena Vrh-Lazi sa dvadeset i jednim domom, pet neoženjenih i jednom udovicom, je bilo prvo dodijeljeno kao timar dizdaru (upravniku) tvrđave Borač, Hajdari Doganu. Pošto je tvrđava izgorela, naređeno je da pomenuti bude serasker (komandant), a da ostali posadnici ove tvrđave postanu eskindži timarnici (nešto kao vojni timarnici) i da pomenutog Dogana priznaju sebi za seraskera. (Pisano 7-16.10.1471 u okolini Andžugiza). Međutim pomenuti je Dogan uz plaću postao dizdar Toričana te je njegov timar dat Jaja-baši Aliji, s tim što će on obavljati dužnost seraskera. (Pisano u Konstantiniji 22.12.1473). (Jaja-baša je bio na čelu jedinice od sto vojnika)  Međutim za njega je izviješteno “da nije došao na dužnost” i da je mefk-ufdžija prihode prisvojio (uzaptio). Zbog toga mu je timar oduzet i dodijeljen Karadži iz Vidina (grad u Bugarskoj) pod uslovom da on obavlja dužnost seraskera. (Pisano u Kuzulu Pazaru 15.03.1476.)
Od svih sela na sočičkom kraju jedino u Vrlazju možemo donekle pratiti intenzitet islamizacije, i to zahvaljujući magistarskom radu Amine Kupusović. Tako je 1516. godine u tadašnjem Vrhlazju bilo 19 muslimana i 20 nemuslimana. Godine 1530. je bilo oko 30 muslimana i 9 nemuslimana. (Navedena brojka u radu je vjerovatno štamparska greška). Godine 1580. je bilo 45 muslimana i 1 nemusliman i 1604. godine 44 muslimana bez nemuslimana. Intenzitet islamizacije je bio sličan za čitav sočički kraj. Izgleda da je u periodu izmedju 1580. i 1604. bila neka epidemija kuge što je uzrokovalo da je broj stanovnistva za te 24 godine opao.
S kraja sedamnaestog i s početka osamnaestog vijeka i ovo područje je poharla kuga. I ovdje je, sudeći po nekim toponimima, bilo naseljen dio onih koje je Numan-paša Ćuprilić gušeci pobune, pohvatao u Crnoj Gori i naselio na kugom poharanim područjem Glasinca i sigurno i na sočičkom kraju. Međutim od naredne epidemije kuge na tom području su stradali svi ti koji su bili naseljeni.
U popisu ćifluka u rogatičkom kadiluku 1835. godine, dr. Avdo Sućeska navodi vlasnike zemlje koju nisu sami obrađjivali.
Tako je Derviš-spahija Karić imao dva ćifluka 1835. godine. Na jednom je bio Vasilj Lukić a na Drugom Mihajlo Lazić.
Osim Karića, u Podgradini je jedan ćifluk imao Hasan-beg Pašić koji je obrađivao Vasilj Mirvić. Otprilike tri puta veće ćifluke od Karića je imao Erneb Mustafa alemdar iz Sarajeva, a obrađivali su ih Risto Tripkovic i neki Marijan.
Međutim bilo je i nenaseljenih ćifluka na tom području. Jedan je imao pomenuti alemdar (Šadići i Gojavići).
U Mahali je dva manja ćifluka imao Salih Čokadar (vjerovatno Čohodar) i manji ćifluk je imao i Mehmed Mulahasanović koji je sam obrađivao.
Poznato je kako je prošao ovaj kraj 1992. godine. Nakon paljenja Brezja 14. septembra, samo dan ili dva, po dinamickom planu, su spaljeni Vrlazje, Mahala, Kosovici, Tokace. Pri tome je ubijeno pet osoba koje su ostale u svojim kucama. U Mahali je ubijen stari Esref Milic i supruga mu Djehva, kao i Enver Milic. U Kosovicima su ubijeni i spaljeni Osman Musanovic i supruga mu.
Samo je jedan permanentan povratnik, a to je Puhalo . Od pravoslavnog zivlja…….. To je sve na podrucju koje je nekad naseljavalo do 500 osoba.

Austrijski popisi
U austrijskim popisima je ovao područje pisano u tri sela: Mahalu, Vrlazje i Budake. Pod Vrlazjem su se pisali Dolovi, Tokace, Gradina i Podgradina, a pod Budacima Kosovici, Gojavici i Sadici.

Godina 1879.
Selo
Porod.
Kuća
Musl.
Pravo.
Ukup.
Budaci
7
7
26
42
68
Mahala
5
6
28
14
42
Vrlazje
9
7
40
17
57
Ukupno
21
20
94
73
167

Istovremeno ili nešto malo kasnije kad je odlučeno da se pravi katastar, je napraavljen poimenični popis domaćinstava i postavljeni kućni brojevi. Tako je u Budacima na broju jedan bio Marinko Šibalija, na broju dva Mušanovic Ahmed, na broju tri Mušanović Osman, na broju četiri Puhalo Avdija, na broju pet Vuković Boško, na broju šest Korman Ibrahim ali se u napomeni pominje i Korman Šećo, na broju sedam Samardžija Nikola. Kasnije, a prije 1901. godine su jos bile bez broja kuce Cvijana i Save Samardžije.
U Mahali je na broju jedan bio Vukašinović Stojan, na broju dva Milić Ahmed, na broju tri Hršum Stana, na broju četiri Milić Bego. Kasnije, a prije 1901. godine dvije kuće bez broja je imao Milić Salih.
U Vrlazju je kuću na broju jedan imao Karić Halil, na broju dva Karić Ibrahim, na broju tri Karić Mujo, na broju četiri Karic Adem, na broju pet Karić Omer, na broju šest Radovic Đoko i na broju sedam Vuković Jovo. 

Godina 1885.
Selo
Porod.
Kuća
Musl.
Pravo.
Ukup.
Težaci
Kmetovi
Budaci
7
8
21
50
71
6
15
Mahala
7
7
36
14
50
10
2
Vrlazje
9
7
44
11
55
10
4
Ukupno
23
22
101
75
176
26
21

Godina 1895
Selo
Porod.
Kuća
Musl.
Pravo.
Ukup.
Budaci
12
9
33
36
69
Mahala
9
11
58
13
71
Vrlazje
11
11
57
23
80
Ukupno
32
31
148
72
220

Godina 1910
Selo
Porod.
Kuca
Musl.
Pravo.
Ukup.
Budaci
15
15
61
40
101
Mahala
14
16
69
28
97
Vrlazje
15
17
75
30
105
Ukupno
44
48
205
98
303

U ovom posljednjem austrijskom popisu je urađeno nešto prvi put. Dat je broj kuća i žitelja po lokacijama gdje se nalaze.
 Tako je u Vrlazju tad bilo šest kuća sa 28 članova, u Dolovima 2 kuce sa 20 članova, u Tokačama 3 kuće sa 19 članova, u Balićima 2 kuće sa 8 članova, na Gradini 2 kuce sa 12 članova i u Podgradini 2 kuće sa 18 članova. Gradinu i Podgradinu je naseljavalo pravoslavno stanovništvo. Iz ovog popisa se još vidi da je bilo jedanaest slobodnih seljaka, tri kmeta, i jedan sa familijom koij se vodi kao ostalo poljoprivredno stanovništvo.
U Budacima su bile 3 kuće sa 36 članova, u Gojavićima 4 kuće sa 22 clana, u Kosovićima 7 kuća sa 28 članova i Šadicima 1 kuća sa 15 članova.
U Mahali je bilo 13 kuća Milića sa 69 članova i 3 kuće Vukašinovića sa 28 članova. 
Za vrijeme kraljevine Jugoslavije su popisi održani 1921. i 1931. godine ali samo sa sumarnim podacima za opstine. Prirast stanovništva je bio generalno intenzivan.
Prvi popis poslije drugog svjetskog rata je održan 1948. godine ali nije sadržavao nacionalnu strukturu stanovništva. Drugi popis je bio 1951. godine, ali samo sa sumarnim podacima za opštine.

Popis iz 1948. godine
Selo
Kuća
Ukupno
Budaci
20
125
Mahala
25
161
Vrlazje
32
        203
Ukupno
77
489

U odnosu na posljedni austrijski popis vidimo da se stanovnistvo za 38 godina uvećalo skoro dva i po puta. U ovom popisu je stanovništvo najbrojnije, 489 osoba. Maksimalan broj je bio u prvoj polovini pedesetih godina i sigurno je prelazio 500 osoba. Raseljavanja je bilo uvijek ali je najintenzivnije bilo izrazeno s pocetka sezdesetih godina.

Popis iz 1961. godine
Selo
Ukupno
Muslimani
Pravoslav
ostali
Budaci
122
35
87

Mahala
126
99
27

Vrlazje
221
149
70
2
Ukupno
469
283
184
2

Popis iz 1971. godine
Selo
Ukupno
Muslimani
Pravoslav
ostali
Mahala
96
69
27

Vrlazje
246
127
119

Ukupno
346
196
146


Od ovog popisa su Budaci pisani pod Vrlazjem
Popis 1981
Selo
Ukupno
Muslimani
Pravosla
ostali
Mahala
70
48
17
5
Vrlazje
167
80
85
2
Ukupno
237
128
102
7

Popis iz 1991.godine
Selo
Ukupno
Muslimani
Pravoslavni
ostali
Mahala
46
39
7

Vrlazje
88
37
51

Ukupno
134
               76
58


Stanovništvo
Kao što je već napomenuto, ovo područje su epidemije kuge poharale nekoliko puta u turskom periodu, što znači i da je stanovništvo izmijenjeno nekoliko puta.
Na području ovih sela samo za dva prezimena možemo biti sigurni da su bila tu 1835. godine kad je rađen popis ćifluka u rogatičkom kadiluku. To su prezimena Karić i Vuković. Možda su neka ranija prezimena ižčezla i našla se na drugim područjima. Nemam dokaza, ali mi se čini da bi to mogao biti slučaj sa prezimenima Tokača i Mulahasanović.
Većina ostalih prezimena su došla kasnije. Milići u Mahali oko 1850. godine.  Moguće i da su Mušanović i Puhalo došli tu negdje.
Sva pravoslavna prezimena, osim Vukovića, su došla samim krajem turskog perioda.
Ovdje navodim sva prezimena koja su duže ili krace živjela na ovom području ili imali zemlju ovdje.
Bakmaz
Došao iz Kalimanića na ženevinu u Podgradinu.. Oženjen od Radovića. Krajem pedesetih i pocetkom  šezdesetih su bili u Pogradini. Ne znam gdje su odselili.
Bojović
Ne navodeći tačno kad, Čobović piše da su u Budacima bili Luka i Petar Bojović, ali da nisu u rodu s Bojovićima u Rudinama i na Bobovini. Jedan je otišao u Brnjicu (Lučići) a drugi na Glasinac (Bojovići).

Čokadar (Čohodar)
U Mahali je 1835. godine dva manja nenaseljena ćifluka imao Salih Čokadar (vjerovatno današnje prezime Čohodar). Moguće da su na njih došli Milići kasnije.
Gutalj
Ranije se prezivali Jovović. Zbog nekog ubitstva su pobjegli iz svog zavičaja. Oni su došli dosta rano, prije 1835. godine na područje Prače i Podgraba, gdje su obrađivali četiri ćifluka. Jedan od njih, Simo, je došao u Vrlazje/Budake na ćifluk Mustafe Erneba, da bi kasnije prešao kod Sijerčića na Ponor. 
Erneb
U Vrlazju je 1835. godine svoje ćifluke imao Mustafa Erneb, alemdar iz Sarajeva. Ovo alemdar je vojnička titula i može značiti i zastavnik i ađutant. U popisu ćifluka pod Vrlazjem su se podrazumijevali i Budaci i najvjerovatnije je da je tu imao zemlju. Zemlju su mu obrađivala trojica kmetova: Risto Tripković, predak današnjih Trivkovića na Borovsku, neki Marijan,  te Vuk.  Od Vuka su Vukovići u Kosovićima i na Obrtćima. Marijan mu je bio sin.Radilo se o velikoj zemlji na kojoj se moglo držati blizu 600 ovaca. Prezime se kasnije nigdje ne pominje. Međutim kad se zna da riječ ”erneb” znači zec, onda nije nemoguće da je prezime promijenjeno u Zec i Zečević. Ostalo je upamćeno da je Čongo iz Dobrača za Šibalije kupio 150 dunuma zemlje od trgovca Zečevića iz Sarajeva za konja i sto dukata.
Ostatak zemlje je Erneb (Zecevic) najvjerovatnije prodao Vajzovicu iz Rogatice.
Hršum
Godine 1880. je na broju četiri u Mahali bila udovica Stana Hršum koja se kasnije udala za Vukašinovića na Gradinu. Muž joj je bio rod sa Hršumima iz Lisičina. 
 
Karić
Vrlazje je poznato po prezimenu Karić, kao jednom od starijih prezimena na sočičkom kraju. Bili su spahije 1835. godine i kao što sam ranije naveo, osim zemlje koju su sami obrađivali,  tad su imali kmetove na dva ćifluka. Prezimena Karić je bilo širom Bosne, a u bližoj okolini u Novoseocima na Glasincu i na Modriku i oni su svi istog porijekla. Isto tako, na Pašic Kuli iza Rogatice. Bila ih je jedna kuća i u Jarovićima. Naime Ramo Karić sa Modrika je radio kod Karića u Vrlazju a njegov brat kod Karića u Novoseocima. Ramo je iz Vrlazja došao u Jarovice, oženivši jednu udovicu Pala. Bilo je to samim početkom dvadesetog vijeka (sin mu je bio 1904. godište). Karić u Novoseocima  nije imao nasljedstvo i prepisao je zemlju Kariću s Modrika koji je radio kod njega. Ovaj podatak nisam mogao provjeriti.
Jednom dijelu Karića iz Vrlazja to nije bilo prvobitno prezime. Jedan Salihagić s Kovačice, čija je majka ili nana bila Karić, je prešao u Vrlazje i promijenio prezime u Karić.
Oko 1880. godine ih je u selu bilo pet  kuća i to: Karić Halil na broju jedan, Ibrahim na broju dva, Mujo na broju tri, Adem na broju četiri i Omer na broju pet. Iz popisa se može vidjeti da su i po broju pomoćnih objekata bili iznad prosjeka te godine.
Austrijsko odlikovanje, željezni krst sa medaljom za hrabrost je 1918. godine dobio  Salih Karić iz Vrlazja, rođen 1897. Uloga – obveznik, civilni kočijaš.
Na spisku ranjenih, poginulih i zarobljenih u prvom svjetskom ratu, našao sam tri imena iz Vrlazja: Karić Mustafa, 1892. godište, poginuo 03.08.1914. a objavljeno 18.11.1915, Karić Osman, 1888. godište, poginuo 16.11.1917, a objavljeno 28.03.1918. i Karić Suljo, 1886. ranjen, objavljeno 28.07.1917.
U mjesnom odboru „Gajreta“ 1932. godine, između ostalih su bili Sulejman i Suljo Karić.
Možda najpoznatiji Karić u moje vrijeme je bio Adil ef. Karić (1917-1987). Za imama džamije u Batovu je postavljen 1942. godine.
Adilovog brata Ramu su u drugom svjetskom ratu ubili četnici. Čuvao je ovce kad su naišli. Zamolili ga da ih izvede na put. Kad je to učinio, ubili su ga. 
Korman
Ostao je upamćen stari Omer Korman koji je doživio duboku starost. I 1880. godine je bila jedna kuća,  kuća Ibrahima Kormana (a u rubrici napomena se pominje i Seco Korman), na broju 6 pisano u Budacima, čije je prezime, greškom ili nepismenošću popisivača, upisano kao Kamran. Došao je na ženevinu u Gojaviće iz Kuta kod Sokoca.  Prezime bi moglo biti madjarskog porijekla a da su se poslije neke kuge naselili na Glasincu. U prvom svjetskom ratu je 14.01.1918. poginuo Korman Mujo, rodjen 1892., a od Rusa zarobljen Korman Bajro, 1893. godiste.  U drugom svjetskom ratu su četvoro Kormana pobili četnici na kućnom pragu predvodjeni nekim Bojovićem. Hoće li to biti Bojović čiji je predak nekad živio u Budacima? 
Lazić
Mihajlo Lazić je 1835. godine živio u Vrlazju i obrađivao zemlju Derviš-spahije Karića. Po Čoboviću su iseljeni zbog nekog ubitstva i naselili se u Bogovićima, u blizini Antonica od kojih i vode porijeklo..
Lučić
Obrađivač zemlje na ćifluku Derviš-spahije Karića, 1835. godine je bio neki Vasilj Lučić. Sućeska ga je preveo kao Lukić. Rod su im Konjokradi. Kanije su bili u Brnjici i na Glasincu.
Milić
Ovom prezimenu sam posvetio više pažnje s obzirom da mi je to majčino prezime.
Milići su mogli doći u Mahalu, po mojoj procjeni negdje oko 1850. godine. To zaključujem na osnovu nekoliko pisanih dokumenata. Kod ovog prezimena ima nekih nejasnoca. Došli  su iz Gazija. Majka Milkija (Milka) se udala za jednog starog askera Mehmeda i dovela dva sina, Aliju i Ahmeda, koji su bili od dva različita oca. Jednom je otac Hamzić a drugom Handrka. Treći sin je ostao u Gazijama. Za njega nije poznato ko mu je bio otac. Treći sin je vjerovatno već bio oženjen. Milkija ili Milka je prešla na islam a zadržala prezime (i ime u malo izmijenjenoj formi) i dala ga sinovima da se njihova potomstva ne bi mijesala. . Dr Jasmin Milić, biskup protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj se interesovao za porijeklo. Otac mu je služio vojni rok, ne znamda li u Tuzli, Bjeljini ili Osjekui tu zagledao njegovu majku. Od njega sam dobio skoro kompletno porodično stablo Milića koje je on mogao napraviti  intervjuišući rođake u sarajevu. Njemu je rečeno da je Milkija prva došla iz Gazija sa dva sina. Isto sam čuo i od svog djeda .  Međutim, od dvojice Milića sam  još sedamdesetih godina čuo i da se zvala Milka. Napravili su sinovima dvije kuće u Mahali. U gornjoj je bio Alija, potomak Handrke, a u donjoj Ahmed, potomak Hamzića. Potomci Alije u gornjoj kući su nazvani „gornjaci“, a potomci Ahmeda u donjoj kući su nazvani „dornjaci“. Između njih dvojice je morala postojati prilična dobna razlika kad su došli.. Alija je bio oženjen od Ćatića s Borovskog , možda su se čak i zagledali ili poznavali prije dolaska u Mahalu. Kao što smo mogli vidjeti u popisu domaćinstava, bili su na brojevima dva ibila Stana Hršum.  četiri, dok je na broju pet  Te 1880. godine Alija već nije bio među živima, a kuću na broju 6 je imao njegov sin Bego. Dvije kasnije sagrađene kuće su se vodile na njegovom unuku Salihu. Milić Avdija, 1890. je poginuo 28.11.1917. Bio je unuk gornjaka Alije. Ovaj podatak govori da vjerovatno nisu mogli doći u selo prije 1850. godine.
Ahmed i njegovo potomstvo (dornjaci) su još uvijek te 1880. godine bili svi zajedno i imali su dosta pomoćnih objekata. To može značiti da je on bio solidno mlađi od brata Ako je tačan rodoslov koji su Milići dali Jasminu, onda ja dobro pamtim bar dvojicu njegovih sinova, koji su morali biti rođeni u 20. vijeku. Jedan je Ešref (zvali su ga Ešef), starac koji je ubijen u svojoj kući 1992. godine, a drugi je Teufik, koji je bio hodža i dobro “zagazio” u 21. vijek.
Ono što majka nije željela da se desi, ipak se desilo. Unuka gornjaka se udala za sina dornjaka. Alijina unuka Hanka se udala za dornjaka Numu Milića. Numo je bio, po izjavi njegovog sina Teufika koji je takođe bio hodža, šest godina na školovanju u Kairu. Ovo možda može biti i prvi sa sočičkog kraja koji je imao obrazovanje u rangu univerzitetskog zvanja. Teufikova izjava je takođe da je Numo rođen oko 1860. godine. Čini mi se da je to malo prerano. Ili se možda ženio više puta. Meho Milić, rođen 1887. godine je umro nakon ranjavanja 30.03. 1916. godine i sahranjen je negdje u Mađarskoj
Od Teufika sam dobio iinformacije o poginulim Milićima u drugom svjetskom ratu. Po njegovoj priči su kao partizani poginuli Hasan, Ifet, Meša i Miralem, a  na raznim frontovima su stradali Ibro, Nezir, Refik i Zejnil.
Moram pomenuti i Nuriju Milica, covjeka o sebi, pri sebi. Prodavao je islamsku literatutu oko Begove dzamije u Sarajevu. Nalazim podatak da je 1980. godine ”Preporodu” poklonio 500 hiljada dinara. Poslije toga je polako poceo praviti dzamiju izmedju Mahale i Vrlazja i uspio ju je dovršiti ali dozvolu nije nikad dobio. Obrazlozenje – nema gradjevinsku dozvolu.
Mirvić
Ćifluk Hasan-bega Pašica u Podgradini je 1835. godine obradjivao Vasilj Mirvić. Austrijski period ga nije tu zatekao, i najvjerovatnije su se pomjerili prema Glasincu. Milenko Filipovic pominje Mirviće pravoslavce na Glasincu.
Mulahasanović
Jedino što znam o ovm prezimenu je da je u Mahali manji ćifluk imao Mehmed Mulahasanović koji je sam obrađivao. Sjecam se da je djed pominjao to prezime.
Mušanović
O ovom prezimenu malo znam. Po popisu domaćinstava iz 1880. godine, u zaseoku Kosovići, na lokalitetu Vrtača, su bile dvije kuće Mušanovića: Ahmed i Osman na brojevima 2 i 3 pisane u Budacima. Kasnije ih je bilo više kuća. Kad su i odakle došli, i da li su možda imali drugo prezime ranije nije mi poznato.
Musanović Hasan poginuo/nestao 04.11.1914. godine.
Palo
Dvoje male djece, Atif Palo i sestra mu su pukim slučajem preživjeli četnicki pokolj muslimanskog stanovnistva 1942. godine u, do tada nacionalno mješovitom selu Vinogradi iznad Prače. Tad su ubijene dvadeset dvije osobe. Šest osoba je bačeno u jamu pod Ilijakom, a šesnaest strijeljano u Jakšinu Dolu, među njima i roditelji ovo dvoje djece. Pošto im je majka od Karića iz Dolova, sahranjeni su u Dolovima a djecu je odgojila porodica Adila ef. Karića.
Puhalo
Žive u zaseoku Kosovićima, na lokalitetu Vratača. Znaju da su se nekad prezivali Efendić, međutim kad, kako i zašto je prezime promijenjeno u Puhalo, nije zapamćeno. Nikad nisu bili brojni. Najstariji Puhalo u Kosovićima do koga sjećanje seže je Avdija. I to je tačno jer se njegovo ime navodi u popisu domaćinstava iz 1880. godine, kad je imao kuću na broju 4 pisanu u Budacima.
U drugom svjetskom ratu je na Planjama od četnika ubijem Mustafa Puhalo.
Pašić
Imali su zemlju u Podgradini i u Batovu, ali nisu živjeli tu već s drugu stranu puta na krivini kad se ide prema Kovačici. I danas se postoji toponim Pašića ulica. Hasan-beg Pašic je 1835. godine imao dva ćifluka. Jedan ćifluk mu je obrađivao Vasilj Mirvić a drugi je bio nenaseljen. Moguće da su kasnije oba ćifluka obrađivali Radovići. Škola u Batovu je napravljena na nekad njegovoj zemlji.
Posljednji Pašić je imao tri kćerke i odselio je u Rogaticu.
Radović
Došli su pred sami kraj turskog perioda. Godine 1880. su bile dvije kuće: Đoko i Mićo. Njihov otac je prvi Radović koji se naselio. Sigurno  su obrađivali zemlju Pašića, od koga su je i kupili kad je ovaj selio za Rogaticu. Kao što sam rekao, 1910. godine su ih bile dvije kuće sa osamnaest osoba. 
Salihagić
Jedan Salihagić sa Kovačice, sa ženom i četiri sina se nekad u austrijskom periodu uputio prema Turskoj. Pošto nisu imali potrebne papire, nisu mogli proći. Kad su roditelji pomrli negdje u pogranicnom području, sinovi su odlučili da se vrate. Jedan je ostao u Beogradu, jedan na Brezju, a jedan (ili dva) u Vrlazju.
Samardžija
Samardžije su došle u Budake, najvjerovatnije krajem turskog perioda. Moguće da im to nije prvo stanište i da su ranije imali drugo prezime. Kad se familija cijepa onda se traži slobodan ćifluk a nerijetko nastaje i novo prezime, po imenu onog ko je naselio ćifluk. Prezime je moralo nastati po nekom ko je znao praviti samare i u različitim krajevima i neovisno, tako da se Samardžije i Samardžići mogu naći na dosta mjesta.
Ne znam ko ih je naselio, ali znam da su pri izradi austrijskog katastra obrađivali zemlju Vajzovića iz Rogatice. I to jako veliko imanje od 407 dunuma. Učinilo mi se to jako mnogo. Pošto za svaki komad zemlje imam broj katastarske čestice i površinu, provjerom je dilema nestala. Stoji: „Selište kmetova Neđe, Save i Krsmana Samardžije iz Budaka“. Sa dvije kuće, dvije štale, dvije kolibe i hambarom. Nazivi zemljišnih parcela, za koje stoji oranica, kosanica ili oboje su: Strane, Podrenovik, Greda, Ravni Dol, Gajine, Vrtača, Krst, Vrtača Mitrović, Dolovi, Dolić, Gosina,Repište, Podkrsnica, Podkućnica i kućiste sa okućnicom. Na Gosini je bilo 50 dunuma kosanice, što me takođe iznenadilo. Kasnije su sa Vajzovićima vodili neki spor oko imanja. Spor su vodili i sa Hasanom Čauševićem iz Strana koji je 1916. godine tužio Neđu Samardžiju. U Budacima je Samardžija bilo osam kuća kad su bili najbrojniji. U popisu domaćinstava iz 1880. godine  navedena su tri: Nikola, Pero i Cvijan. Nikola na broju sedam, a druga dvojica bez broja jer su kuce napravljene nesto kasnije, a prije 1901. godine.
Suljagić
Suljagić je došao iz Sočica, sa Tukovca. Bilo je kasnije četiri brata. Jedan je odatle otišao u Vragolove, a jedan u Orahovice na goraždanskom području. 
Šibalija
Šibalije je najprije Čongo naselio u Dobrače, pri dnu sela, gdje je kasnije bila prodavnica i kuća Đulage Čonge. To mještanima nije bilo pravo i onda mu je Čongo kupio 150 dunuma zemlje u Šadićima od nekog trgovca Zečevića iz Sarajeva za sto dukata i za konja. Taj Zečević bi mogao biti potomak alemdara Mustafe Erneba iz Sarajeva koga sam pominjao ovdje više puta.
To je sigurno bilo prije 1880. godine, jer se iste godine na popisu domaćinstava u selu nalazi i ime Marinka Šibalije, upisanog kao Cibaliz (mora da je popisivač bio Austrijanac), koji je imao mnogo djece. Čobović piše da su šuckori 1914. godine ubili šest Šibalija negdje u dnu Batova Polja i da ih je doveo Mahmud Karić. Ovdje treba dodati i drugu stranu priče. Naime, Šibalije su negdje pripucale na austrijse vojsnike i onda je došla austrijska vojska i pokupila ih.Samo se jedan sakrio pod košem na tavanu i preživio. Ubijeni su niže škole u Batovu, kod stećaka ili kako se to u žargonu govorilo „kod stijene“. 
Tanković
Tanković je došao iz Rakitnice kad mu se majka udala za Karića. Bio je u nekoj vezi sa Suljagićima.

Terzić (Vukašinović)
Na Banj Stijeni locirani  popisima iz 1879. godine (9 osoba) i 1885. godine (4 osobe). Na sljedećem popisu 1895. godine ih nije bilo tu, što znači da su u tom periodu presli na Gradinu. Bili su u Krpićima. Prezivali su se Terzić sigurno 1880. godine a kasnije promijenili prezime u Vukašinović.
Poslije drugog svjetskog rata su dvije djevojke iz ove familije (Vila i još jedna) su bile suđene kao četnicki jataci.
Trifković
Risto Trifković je 1835. godine obrađivao ćifluk Mustafe Erneb alemdara iz Sarajeva. Kasnije je prešao na Čongin ćifluk na Borovsko. Nekad su pisani kao Trivković i Tripković. Na ovaj upražnjeni ćifluk su došli ili Gutalj ili Samardžija. 
Vajzović
Vajzović je živio u Rogatici i bio jedan od najimućnijih, Imao je zemlju i na sočičkom kraju i to u Budacima, Maravićima i Buratima. U Maravićima je imao 417 dunuma zemlje na više kmetovskih selišta, u Buratima 178 dunuma na tri kmetovska selišta i u Budacima/Vrlazju/Gosini 467 dunuma koje su obrađivale Samardžije, a koju je najvjerovatnije kupio od potomaka Mustafe Erneba, kasnijeg prezimena Zečević. Zemlju u Buratima je najvjerovatnije kupio od Marave kao i onu u Maravićima. Moguće da je u Maravićima kupovao još od nekog. Suljaga Vajzović je bio i poslanik u bosanskom saboru. Interesantno je da su Vajzovići na podrucje Rogatice došli relativno kasno. Došli su 1863. godine nakon progona muslimana iz Srbije, tačnije iz Soko Banje. Osim u Buratima, Maravićima i Budacima, zemlju su imali i na Borikama. 
Vukašinović
Po njihovom kazivanju Vukašinovići su bili u najmu kod Breza pa su onda nešto iskrčili i naselili se u Mahali.na lokaciji Podgaj. Međutim u austrijskim popisima se navode kao kmetovi u Mahali. Inače bi se pisali kao slobodni seljaci ili težaci. Znam da ih je moj djed zvao Stojanovići, vjerovatno po Stojanu koji se prvi tu naselio.
Vukašinović Milan, 1892. ranjen u prvom svjetskom ratu, objavljeno 17.03.1915.
Vuković
Vukovići u Kosovićima su istog porijekla kao i Vukovići na Obrtićima. I jedni i drugi su potomci Vuka, sina Trivka Danojlića, prvog Danojlića koji se naselio a koji je umro 1858. godine. U popisu ćifluka iz 1835 godine, ćifluk Erneb Mustafe, alemdara iz Sarajeva u Gojavićima malo zbunjuje. Naveden je  u grupi nenaseljenih ćifluka, a pored stoji obrađivac Vuk. Ali isto tako u rubrici za veličinu ćifluka stoji ”nula”, što se može protumačiti da je ćifluk upravo te godine postao upražnjen. Istovremeno se pominje na ćifluku pomenutog Mustafe Erneba u Vrlazju, a to je u stvari u Budacima, obrađivač Marijan, sin tog Vuka.
Većinu Vukovića je Hadžihasanović naselio na Donjim Obrtićima.
Vuković Petar, 1871. ranjen s početka prvog svjetskog rata, objavljeno 29.10.1914.