29. 08. 2011.

Kamene stolice na srednjovjekovnom gradu Vrataru

Kamene stolice srednjovjekovne Bosne i Hercegovine
Sarajevo (119)BESLAGIC Šefik (1985),


Vratar je srednjovjekovni utvrđeni grad na visokom brdu i grebenu iznad kanjona rijeke Žepe (s njene desne strane), lijeve pritoke Drine, u široj okolini Rogatice. Od ušća Žepe do grada ima oko 2,5 km zračne linije na sjeverozapadnu stranu. U podnožju grada, sa njegove zapadne strane, nalazi se naselje istog imena. Na specijal-kartama ovo utvrđenje je označeno imenom Grad, na 745 m nadmorske visine. U poznatim poveljama i historijskim izvorima grad Vratar se ne spominje, ali je sasvim izvjezno da je postojao prije dolaska Turaka i da je zajedno sa selom podgrađen i trgom u njemu bilo središte župe koja je najprije prirpadala oblasti bosanske vlastelinske porodice Dinjačića, a kasnije Kovačevića. O ranijem izgledu grada Vratara nemamo podataka. Kaže se da je imao tri okrugle kule, povezane bedemom, i zfradu pravougaonog oblika između njih. Danas se jasno vidi da se grad protezao grebenom – kosom pravcem sjever -jug, da mu se pristupalo sa južne strane i da je imao nekoliko nivoa i tabija. Na najvišem, sjevernom nivou se zapažaju temelji pravougaone zgrade, vjerovatno dvorca, a na nekoliko mjesta se i danas vide ostaci kula i zidova kojima su ove bile povezane i zaštićene.
Na najnižoj tabiji se nalaze dva dosta velika i lijepo klesana stećka, jedan u obliku sanduka sa velikim postoljem, a drugi u obliku sljemenjaka sa postoljem. Sanduk je danas prevaljen, a grob ispod njega je pretražen. Spomenici su orijentirani u pravcu zapad-istok. Na njima nema ukrasa ni natpisa.
Na gradu Vrataru je M. Hoernes 1881. godine vidio dvije kamene stolice i o tome nam ostavio kratku bilješku, bez ikakvih podataka o tim stolicama. Rekao je samo da su u stijenu usječene. V Čurčić ih je po Hoernesu na jednom mjestu samo spomenuo a tako isto i V. Palavastra – M. Petrić u svojoj knjizi o stećcima u Žepi 1964. godine. Inače, niko o njima do danas nije pisao.
Ja sam Vratar posjetio u augustu 1981. godine i ustanovio da se tu zaista nalaze svije u žive stijene usječene stolice:
Jedna od tih stolica je na najvišem platou grada, na njegovom južnom kraju. To je dosta istaknuta krševita stijena, koja je isklesana tako da ima sjedište, konkavni naslon za leđa i nešto naslona za ruke. Sjedište je od zemlje odignuto oko 70 cm. Dugačko je oko 90, a najveća širina mu je oko 45 cm. Naslon za leža je visok 40 cm. Ukupna dužina stolice iznosi oko 130 cm. Spomenik je danas djelomično oštećen.
Stolica je orjentirana ka sjeveru, prema unutrašnjosti grada. Ispred nje ima dosta zaravnjenog prostora, na kome su se mogli okupljati ljudi. U narodu je ova stolica poznata pod imenom “Kraljev sto” i “Velika stolica.”
Druga stolica se nalazi na nešto nižem i manjem platou, koji je od prethodnog, najvišeg, udaljen oko 80 m na južnu stranu. TO je ivična krševita stijena u južnom uglu platoa, koju je klesar pretvorio u stolicu sa naslonom za leđa. Stolica je danas znatno oštećena, ali su se ipak njene dimenzije mogle ustanoviti. Za razliku od prve, ovu stolicu seljani zovu “Mala stolica.”






 

28. 08. 2011.

Djevojčin grob

Djevojčin grob-Crtice sa Glasinca.


Autor: FRANJO FIALA
Publikacija: GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA
Datum izdavanja: 01/10/1892
Batovo polje-nekropola stećaka i džamija

Između sela Rusanovića i Golubovića, koja leže od prilike 10 kilometara od kotarske varošice Rogatice, otkrio sam pri dnu nekog brežuljka, kome je visina na karti generalnog štopa zabilježena sa 873 t, gromilu, koja mi je udarila u oči s neobičnog svog oblika. Ta je gromila bila duga jedanaest, široka četiri metra, a visoka jedan metar, a to su dimenzije, kakih u prehistoričkih gromila nikad nema. Još zanimljivije postade mi to mjesto time, što je s njim u savezu priča. Čuo sam je iz ustiju rusanovićkog žitelja Uzeira Arnautovića, kako slijedi: „Na stijeni Banji, što se uzdiže kod sela Jazovića(Jarovića), i na kojoj se još vide zidine, što su preostale od goleme stare gradine, živio je mogućan ban. Kralj Kraljevog polja na Glasincu zaprosio je za svoga sina lijepu kćer banovu; ali ova nije marila za kraljevog sina. Iz osvete naredi kralj, da se zazida vrelo na Hrabru, iz koga potok, što teče kroz rusanovićki kraj, dobiva vodu. Onaj se kraj onda osuši, i nastade velika nestašica vode. Onda banova kći proda svoj dragocjeni nakit i sav svoj miraz, te novcem, što ga je time dobila, najmi vješte majstore, koji su iskopali tri bunara, i to „Vrbovik" kod pamije, što je danas u polju, „Leskovik" i „Seferovac" kod mjesta Dobrače.

Seferovac

Vrbovik
Ona umre, ranjena strijelom. Još se danas na koritu kraj bunara kod džamije vidi njezino znamenje, i to vreteno i strijela, usjećena u kamen".
Toliko mi umjede da priča moj čovjek. Ja sam ona sva tri bunara ogledao, te vrijeme postanja njihova po uzidanim pločama iz grobova mogu odrediti samo u turskoj eri. Na koritu, istesanom od sarkofaga, raspoznaje se još, makar vrlo istrošeno vreteno i buzdovan. Prekopavanje gromile, označene mi kao grob banove kćeri, pokazalo je ovaj uspjeh. Pod nasutom zemljom i šljunkom nađene su prema sredini gromile po dvije u samom tlu oko 75 duboko iskopane, grobnicama slične rake, neozidane po stranama. U svakoj bio je u tvrdoj ilovači i šljunku po jedan kostur. Lešina, južno sahranjena, bila je položena od juga prama sjeveru, glava joj je bila nagnuta na lijevu stranu a ruke joj bijahu skrštene na prsima. Kostur, sahranjen na sjevernoj strani gromile, bio je istim pravcem položen kao prvi, ali se je već sasvim bio raspao, tako da se više nije mogao razmotriti položaj glave i ruku. Priloga u te dvije rake nije nađeno nikakvih; ali je za to u materijalu, od koga je bila nasuta gromila, bilo nekoliko utaraka od posuda, građenih na točilo, i gvozden nož. Ti prijedmeti potječu iz srednjeg vijeka. Pastiri iz one okolice pripovjedahu mi, da cigani, koji onuda prolaze, „Djevojčinom grobu" iskazuju osobito poštovanje i da uvijek onuda razapinju svoje šatore. Možda je to grob kakog ciganskog glavara, jer način, kako su lešine sahranjene, niti je prema katoličkom, niti prema pravoslavnom, niti prema muhamedanskom obredu. Može biti da će kraniološko ispitivanje jedne one očuvane lubanje dati kakih pobližih razjašnjaja. Priči o zazidanju vreda čini se da je dao povoda prirodni događaj, koji u predjelima krasa nije rijedak, biće naime da je vrelo presušilo time, što se je pod njim provalio kamen, te mu se otvorio podzemni put. Dno doline oko Rusanovića i Dobrače mjestimice je močvarasto, a osim toga ima nekoliko ovećih ponora, koji se proširuju u razgrašene na daleko pećine.

Veliki Zvekanj
Seljaci pripovijedaju i to, da je dno doline nekoć bilo korito Rakitnice, koja danas od prilike deset kilometara daleko odanle protječe. To međutim s razloga geotektoničkih i stratigrafičkih nikako ne može biti. Tek bi moglo biti, da je onaj jedan vodeni reservoar prokalom ispod njega dobio drugi otok, te je tako presušilo jedno, a otvorilo se drugo vrelo.
Laktovica
Vrbovik

23. 08. 2011.

Sočice - Popisi u austrougarskom periodu

Autor:Velija Palo

 

Socice - popis iz 1879. godine


Samo godinu dana po anektiranju Bosne i Hercegovine, Austrijanci su napravili prvi popis stanovništva. Doduše dosta oskudan ali ipak dovoljan da se može pratiti brojna, vjerska i polna struktura stanovništva.
Od gore navedenih sela neka su bila prebačena u druge administrativne jedinice. Tako su se Vragolovi našli pod Rogatica-vanjska a Vrbarje pod Glasinac. Neka sela ili zaseoci nisu navedeni sto znači da se vode pod nekim druugim selima. To važi npr. Za Han Stjenice, Hrabar, Božine i još neka.
Gledajuci zbirne cifre vidimo da je na starom sočičkom kraju živjelo 1288 stanovnika od čega 800 (62%) muslimanske i 488 (38%) pravoslavne vjeroispovijesti. Doseljavanje ovih drugih još nije bilo dovršeno. Neke familije su došle kasnije ali njihov broj nije tako velik. Tada ali i dugo kasnije se pravoslavno življe nazivalo Vlasima. To je bio uobičajen naziv. Tek deceniju ili dvije ranije je počela propaganda Beograda i Vuka Karadžića, da se trebaju nazivati Srbima i da je Vlah pogrdan naziv. O tome drugom prilikom.
Jos dvije cifre pobuđuju pažnju: odnos muškog i ženskog roda je 663:568, što znači da je bilo 95 muškaraca više nego žena. Izraženo procentualno, to bi bilo 54:46.
Za nas koji se sjećamo većine druge polovine prošlog vijeka iznijeću nekoliko zapažanja za pojedina sela.
Banj Stijena – samo dvije kuće i to jedna muslimanska i jedna pravoslavna. U Krpićima su bili Vukašinovići koji su kasnije prešli u Podgradinu. Veliku kugu 1813-1817 je na Banj Stijeni preživio samo jedan mladić po imenu Selim. Potom su dvije generacije imale samo po jedno muško dijete. Nažalost u narednom popisu 1885 godine Banj Stijena nije posebno prikazana vec u sklopu Sočica tako da se ne može dalje pratiti.
Pod Buratim se vjerovatno vode i Božine.
Grivce i Hrabar sam pomenuo u prethodnoj noti. Kompletno življe je bilo muslimanske vjeroispovijesti a šest godina kasnije pravoslavne.
Drugo selo po broju stanovnika je bilo Kramer Selo. Nije mi jasno gdje je bilo tih šesnaest žitelja pravoslavne vjeroispovijesti.
Maravići, selo nazvano po bezima Maravama, je već tada bilo bez muslimanskog življa.
U Mahali je tad bilo samo pet familija, vjerovatno tri muslimanske i moglo bi biti tačno usmeno predanje Milića da je poslije kuge došla majka sa dva sina iz Gazija.
Rusanovići su tad bili mješovito selo sa trećinom muslimanskog življa. Zna se pouzdano da je tamo živio Uzeir Arnautović, a morala je biti još najmanje jedna muslimanska kuća.
Vragolovi su bili najbrojnije selo sa 30 familija i 176 žitelja. Iako sam bio samo par puta ne poznajem selo. Nije mi jasno gdje je moglo biti 20 žitelja pravoslavne vjeroispovijesti ako su Rudine prikazane posebno.
Zagajevi su bili naseljeni 100% pravoslavnim stanovništvom. Znači li to onda da Mirviči tad nisu bili u selu?

Socice - popis iz 1885. godine


Drugi austrijski popis je napravljen 1885 godine, sest godina poslije prvog. Kao i prvi popis sadrži vjersku i polnu strukturu stanovništva ali ima i novih rubrika koje donekle omogućavaju uvid u zemljoposjednički i društveni status.
U rubrici „vlastela“ su aktuelna samo dva sela: Brezje (Hadžihasanovici – 9 kuća) i Vrhbarje (Zahiragići – 4 kuce). Imam osjecaj da su kod ove rubrike popisivaci bili u nedoumici i da su razlicito tumacili ovu stavku.
Rubrika „težaci“ se još može nazvati i slobodnim seljacima, kako je to učinjeno u narednom popisu. Uglavnom se odonosi na muslimansko stanovništvo ali ne u potpunosti. Najizrazitiji primjer su Vragolovi gdje se navodi da je bilo 19 kmetova iako je pravoslavnog življa bilo ukupno 25. Zatim u Jarovićima je, shodno popisu, bila jedna muslimanska kmetovska porodica. Moguće u jos nekim selima.
U rubrici “pomoćni radnici” vidimo da ih je njaviše bilo u Vragolovima,  12, ali i u nekim drugim selima. Sluga ili najamnik, ne vidim sta bi treće moglo biti.
I na kraju, kao novost, na čitavom kraju se pominje samo jedno lice kao privatnik. Vjerovatno se radi o Risti Peroviću, koji je bio kiridžija i prevozio robu čak do Bijeljine. Mislim da se istim poslom bavio i jedan Perović nekih 80 godina kasnije, za vrijeme mog školovanja na Stjenicama.
Sad malo o brojkama. U odnosu na prethodni popis zabilježen je prirast stanovništva 1524 (1288) sto cini 11,8%. Muslimansko stanovništvo je imalo nešto manji prirast i udio istog se smanjio sa 62% na 56%. Objašnjenje leži u činjenici da je po dolasku Austrije bilo nešto iseljavanja muslimanskog življa u pravcu Turske i manjem doseljavanju pravoslavnog življa. Uticaj ima i izmjena stanovništva na Grivcima i Hrabru o kojoj sam pisao u dvije zadnje note. Potom se sve do 1912. godine Neđo Perović sudio sa Bećirbegom Šahinpašicem iz Rogatice.
Kad je riječ o iseljavanju, do sada sam pouzdano utvrdio da je iselila jedna četveroclana porodica Pala iz Jarovića i jedna šeteročlana porodica Salihagića sa Kovačice. Bez sumnje je takvih primjera bilo više.
Banj Stijena je ostala otprilike na istom. Vukašinovići su u međuvremeu prešli u Podgradinu a u Banj Stijenu je uvršten Mahov Do (samo u ovom popisu) gdje su bili Maksimovići, koji nisu nikad bili brojni.
Gazije su imali nešto jači priraštaj stanovništva.
Izmjenu stanovništva u Grivcima sam pominjao već nekoliko puta. Nije isključeno da se jedan dio iseljenog stanovništva zadrzao u Kramer Selu, Vragolovima i Gazijama.
Maravići su imali prirast stanovnistva oko 30%. Skoro isti slučaj je bio i sa Mahalom i Obrtićima. U Mahali se radilo o prirodnom priraštaju, dok je u Maravićima i Obrtićima moglo biti novih doseljenika.
U Rusanovićima su još uvijek tri muslimanske porodice.
Najveća promjena je bila u Vrhbarju gdje je stanovništvo utrostručeno za šest godina sa 11 na 34. Polovina su pravoslavci kojih ranije nije bilo tu. Izgleda da se radi o jednoj brojnoj familiji. Moguće i da je bilo administrativnih promjena u  odnosu na prethodni popis
Jedino selo gdje je broj žitelja za nijansu manji (tri osobe) nego u prvom popisu, bilo je Vrlazje. Kad se uzme u obzir da su doselili Vukašinovići s Banj Stijene onda je taj deficit veći. Moguće da je i ovdje moglo biti iseljavanja u Tursku
U Zagajevima te godine još nije bilo Mirvića

Socice - Popis iz 1895. godine


Popis iz 1895 je uglavnom sličan prethodnom. Razlika je u nekoliko novih rubrika koji nemaju neku veću važnost. To se odnosi na društveni status. Prvi put se susreće pojam i kmeta i slobodnog seljaka istovremeno. U rubrici – ostalno civilno stanovništvo su samo četiri osobe ali se ne može znati da li je riječ o vjerskim službenicima, poštarima, šumarima ili nekom vrstom državnih službenika. U nekim rubrikama stoji +. Broj prije ovog znaka označava domaćine a poslije ovog znaka pripadnike njihovih familija. Kao i u prošlom popisu, popisivači su imali neujednačena tumačenja npr. ko su veliki posjednici. U prošlom popisu su to bili samo Hadžihasanovici,dok ih sad nema kao krupnih vlasnika što nije tačno. Za uzvrat se navodi jedan na Kovačici,  dva na Planjama, jedan u Mahali i jedan u Vrhbarju.
 U odnosu na prethodni popis, priraštaj stanovnistva je nešto preko 11,6% tj 1772 (1524). Nešto veći je bio priraštaj muslimanskog stanovništva 11,9% tj. 1021 (853). Priraštaj pravoslavnog stanovništva je bio oko 11,2% tj. 751 (671).
Sada je već više sela sa preko 100 stanovnika. Najbrojniji su Vragolovi sa 231, zatim Kramer Selo sa 142, Burati 114, Dobrače 102, Grivci 101.
Procentualno je najveći priraštaj imala Kovačica, čitavih 50%, zatim Mahala 42%, Zagajevi 28%, Brezje i Budaci po 16%, Vrlazje 14,5. Jedino selo koje je ostalo na istom su Obrtići. Niža stopa prirasta je zabilježena kod Rusanovića 5%, Sočica 6%, Vrhbarja 8%.
U ovom popisu je Banj Stijena u sastavu Sočica tako da ovo selo ne mogu odvojeno pratiti.
U Maravićima je samo u ovom popisu bila jedna muslimanska porodica sa šest članova.
U Rusanovićima je od muslimanskog življa samo troje sto znači jedanaest osoba manje nego na prethodnom popisu. Zbog ovoga je i prirast u selu niži. Uzeir Arnautović je tamo živio negdje do 1900-te godine.
U Zagajevima još nema Mirvića.


Socice - Popis iz 1910. godine


Popis iz 1910 je bio četvrti po redu i posljednji u austrijskom popisu. Dosta je pojednostavljen i sadrži samo nacionalnu i polnu strukturu stanovništva.
U tih petnaest godina od posljednjeg popisa nastavljen je trend porasta stanovništva. Čitavih 28% ili brojkama 2269 u odnosu na 1772 petnaest godina ranije. Ovaj put je prirast muslimanskog stanovništva bio 24,5%, dakle nešto sporiji, 1272 (1021 ranije). Prirast pravoslavnog stanovništva je bio 32,5% tj. 995.
Sad je već deset sela sa preko 100 stanovnika i to: Vragolovi 288, Kramer Selo 163, Burati 152, Jarovići 131, Grivci 130, Sočice i Maravići po122, Dobrače 121, Vrlazje 105 i Budaci 101
 Po prvi put se u selu Sočicama javljaju i pripadnosti katoličke i pravoslavne vjeroispovijesti. Pošto je željeznička pruga dolinom Prače bila u pogonu već nekoliko godina, ovdje se radi o osoblju koje je radilo u stanici. Bila su ukupno četiri stana, dva u samoj stanici i dva u kući kod Malog Tunela, kojih 100-200m uzvodno. Pošto je Banj Stijena u popisu u sastavu Sočica onda su tu i zavedeni. Time se donekle objašnjava visok prirast stanovništva u Sočicama (56%). Vremenom je i poslove i stanove preuzelo domaće stanovništvo.
Gledano procentualno, najveći prirast su zabiljezili Zagajevi, 78%. Izgleda da se prvi put pojavljuju Mirvići sa devetnaest osoba. Obrtići su imali prirast od 60%, Vrhbarje 56%, Budaci 46%, Gazije i Maravići po 40%, Mahala 37%. Zabilježen je i negativan prirast, što znači manji broj stanovništva. U Draguljevićima je broj smanjen za 37%, Kovačici 21% i Rudinama 14 %. Ovdje treba naglasiti da se radi o selima s manjim brojem stanovnika pa se i najmanja promjena osjeti.



21. 08. 2011.

Rogatica - statistički i grafički prikaz

Općine/opštine > Rogatica


Napomena: klikom na godinu možete sortirati tabelu samo za tu godinu
Statistička varijabla2004200520062007200820092010
Procjena stanovništva


14438.0014437.0014347.00
Prosječna neto plaća
333.00385.00445.00711.00699.00
Broj nezaposlenih
1528.001574.001388.001487.001527.00
Prirodni priraštaj
-47.00-22.00-58.00-18.00-40.00
Površina




645.00
Broj ljekara



10.00

Broj nezaposlenih žena



703.00

Broj zaposlenih osoba
2154.002133.002393.002366.002154.001962.00
Broj zaposlenih žena



963.00
803.00
Broj učenika osnovne škole
1094.001080.001010.00985.00962.00
Broj odseljenih osoba




147.00143.00
Broj doseljenih osoba




97.00141.00
Broj glasača na lokalnim izborima3923.00


5703.00

Broj glasača na općim izborima

4519.00


5595.00
Broj registrovanih na lokalnim izborima15105.00


9202.00

Broj registrovanih na općim izborima

9368.00


9433.00
Gustina naseljenosti


22.3822.3822.24
Stopa nezaposlenosti
41.5042.4636.7138.5941.48
Bruto domaći proizvod (BDP) po stanovniku


3588.965054.624234.27
Broj stanovnika po ljekaru



1443.70

Radna snaga
3682.003682.003781.003853.003681.00
Broj učenika OŠ na 1000 stanovnika


69.9568.2367.05
Izlaznost na općim izborima

48.24


59.31
Izlaznost na lokalnim izborima25.97


61.98

Migracijski saldo




-50.00-2.00
Broj živorođenih
97.0098.0096.00108.00108.00
Broj umrlih
144.00120.00154.00126.00148.00
Procenat radne snage u populaciji


26.1926.6925.00
Stopa nataliteta


6.657.487.53
Stopa mortaliteta


10.678.7310.32
Stopa prirodnog priraštaja


-4.02-1.25-2.79




20. 08. 2011.

Rogatička zavrzlama

autor: Mirsad Durmišević
Rogatička zavrzlama

Rogatička zavrzlama je staro, rijetko i gotovo zaboravljeno bošnjačko kolo iz istočnobosanskog gradića Rogatice. Ovo rijetko kolo je na repertoaru KUD-a iz Sarajeva, i  KUD-a  širom svijeta. Kao i svako drugo kolo i Rogatička zavrzlama može se igrati na više melodija. Izvodi se na sijelima i teferičima u otvorenom i zatvorenom kolu kao i u lesama. Izvodi se na žičanim instrumentima, a u novije vrijeme i na harmonici.
Ovo kolo se kao muzička teme  pojavljuje u starom bosanskohercegovačkom filmu Ljubav i bijes redatelja Bakira Tanovića. Film je po prvi put prikazan 1978 godine i nažalost, nepravedno je zaboravljen. 
"Zavrzlama" na bosanskom znači "komplicirana stvar." I zaista, kolo nije nimalo jednostavno za igranje. Tako, igrač odskakuje udesno na lijevoj nozi i ide unatrag. Opet dok se kreće ulijevo, odskakuje na desnoj nozi i opet ide unatrag. Prelazi koji se odvajaju od glavne muzičke teme kola uobličeni su u uobičajene bosanske trokorake i okrete. Po starom  bošnjačkom običaju, djevojke i mladići se drže za ruke marmicom (jaglukom) dok igraju.


http://www.sevdahlije.com/repertoar_bh/rogaticka-zavrzlama.htm
 

Romi sa Pogledala


Romi sa Pogledala
 autor:Mirsad Durmišević


Romi su u Rogaticu doselili na početku 19. stoljeća iz Novopazarskog sandžaka (koji je tada pripadao Bosanskom ejaletu) i nastanili se u selu Pogledala, nedaleko od Rogatice, Tu su živjeli sve do početka Drugog svjetskog rata u tridesetak kuća. Bile su to prizemne kuće sa krovovima na dvije i četiri vode, a neke su imale i podrumski dio. Kuće su bile malterisane i okrećene u bijelo izvana i unutra a zidovi u kućama su prekrivali divnim slikama jakih boja sa motivima iz Indije. Cijelo naselje, svojim položajem bilo je usmjereno prema Rogatici, odakle se prostirala predivna panorama. Na Pogledalima, u kućama Roma, bila je "kolonija rogatičke naive". Pored toga bili su poznati i po umjetničkim radovima u bakru. Imali su i svoj orkestar sa instrumentima: bubnjevi, violina, frula, gitara, prim... Vođa orkestra bio je Perveza a među najboljim muzičarima bili su Sefer i Čakar. 
Ekspert za bosanske Rome Rade Uhlik posjetio je Pogledala uoči Drugog svjetskog rata i ustvrdio da je to "neosporno najzanimljivije i najvitalnije cigansko naselje u Bosni". Ljudi su vrlo radisni, sposobni, štedljivi, poštene kotlokrpe koje posjeduju izvanredan smisao za organizaciju. Nisu nomadi; stanuju u prilicno siromasnim kućama. U toploj sezoni od proljeća do jeseni putuju po cijeloj Bosni, na razne strane, željeznicom, svake godine traže posao... Većina je njih pismena i vrlo ljubomorno čuva svoj ciganski jezik.
Život Roma u naselju počivao je na principu plemenskog zajedništva. Imali su svoj nacionalni praznik 6. maja - Đurđevdan. Za taj dan su organizovali veliku svečanost gdje su npr. pekli kokoši u ilovači, a za svoj račun dovodili muzičku kapelu iz hotela u Rogatici. Na te svečanosti obavezno su pozivani čaršijski uglednici, kao i rogatički gradonačelnik od strane plemenskog ceribaše. Između dva rata plemenski ceribaša bio je izvjesni Halil koji je kupio kuću na Holuću u Rogatici i preselio se sa familijom.


Kad je nakon Drugog svjetskog rata ponovo dosao u Pogledala, Uhlik je zatekao pusto selo. “Danas je to selo potpuno zapusteno, a preživjeli Cigani pobjegli su u sjeverozapadnu Bosnu. Poslije Drugog svjetskog rata, preživjeli rogatički Romi su se preselili u Kakanj, Zavidoviće i Teslić.


Popisom stanovništva u Bosanskom vilajetu iz 1870. godine, koji je izvršen po sandžacima i po kadilucima, na principu vjerske pripadnosti, Cigani (Romi) muslimani su odvojeno prikazani  od ostalih muslimana. Kao i ostali, tako i ovaj popis stanovništva u našim krajevima pod osmanskom vlašću obuhvatio je samo muškarce. Brojno stanje Cigana (Roma) u Rogatičkom kadiluku je; 27 domačinstava sa 54 lica (muškarca).  Popisom nisu navedene lokacije na kojima su Cigani (Romi) živjeli u Rogatičćkom kadiluku.
 Autor rekonstruisane ilustracije Mehmed A. Akšamija. Ilustracija je nastala digitalnom rekonstrukcijom foto dokumentarnog materijala koji je korišten za štampanje razglednica.

11. 08. 2011.

Rogatičke gradske kamene ćuprije

autor: Mirsad Durmišević 

U Rogatici su bile dvije kamene ćuprije iz turskog perioda, i to obje na rijeci Rakitnici. Predstavljale su vrijedne saobraćajne objekte i istovremeno značajne spomenike. Jedna se nalazila na trasi tranzintnog puta kroz naselje i povezivala je čaršiju od Tabhane i Kruščice, sa desne strane, sa mahalom Gračanicom, sa lijeve strane rijeke Rakitnice. Ova ćuprija zvala se Kanarska (u narodu poznata kao Karanska ćuprija). Druga se zvala Donja ćuprija i stajala je 200 metara niže niz rijeku Rakitnicu, na trasi današnjeg izlaznog puta za Višegrad, u neposrednoj blizini pravoslavne crkve. Obje ove ćuprije su bile izgrađene od sedre i imale su tri  luka preko korita rijeke

 Kanarska ćuprija bila je znatno manja i niža, pa se vrlo često znala voda  prelijevati preko ćuprije. Ovoj ćupriji dužina je iznosila oko 16 metara, širina kolovoza 3 metra, a visina kolovoza iznad normalne razine vode jedva 2 metra, tako da su uporišta lučnih nosača bila u vodi. Sami lukovi i svodovi bili su polukružni i iznad normalne razine vode djelovali su više kao segmenti.  Raspon lukova na dva desna luka iznosio je 4,20 metra, a treći je bio manji, svega 2,70 metra na lijevoj strani. Niveleta kolovoza bila je u  neznatnom usponu prema sredini. Most je bio građen od sedre, neizdiferencirane plastike, a na sačuvanim fotografijama vidi se da je u posljednje vrijeme imao drvenu ogradu, iako  je ranije morao imati korkaluk od masivnih ploča. Nema tačnih podataka kada je  tačno nastala ova ćuprija, niti se zna ko  je gradio. U blizini Kanarske ćuprije postoji jedno mjesto koje je u nepoznato vrijeme uvakufio neki mjesni tabak (kožar) Alija s odredbom da se od njegove zakupnine finansira održavanje Kanarske ćuprije. To ne znači da je ovaj legator podigao samu ćupriju. Na mjestu stare Kanarske ćuprije je napravljena nova, i u zadnje vrijeme je zatvorena za saobraćaj motornih vozila zbog loše ispitane nosivosti.

Donja ćuprija bila je po svojoj veličini, kao i po svojoj arhitekturi veći i reprezentativniji objekat od Kanarske ćuprije. Djelovala je mnogo skladnije. Po tome i po svojoj obradi spadala je u bolje stilske kamene mostove turskog perioda XVI i XVII vijeka  u Bosni. Sigurno po vrijednosti ubraja se među prve građevinske spomenike u Rogatici. Most je bio građen od sedre. Dužina mosta iznosila je 33 metra, širina kolovoza 4,50 metara, a visina s najviše tačke do iznad razine vode s donje strane 2,70 metara. Rasponi lukova su dosta veliki; srednji 4,80 metara, a ostala dva, bočna po 3,80 metara. Ovdje su kameni stubovi mosta dobili klasičnu formu, sa šiljatim dijelom prema uzvodnoj i poligonalnim dijelom prema nizvodnoj strani, sa horizontalnim vijencem na prelazu u piramidalni završetak stuba, dok su lukovi koji počinju, također, dosta nisko bili prelomljeni, što odgovara klasičnoj turskoj formi XVI vijeka. Niveleta je jasno ocrtana, sa usponom od jedne i druge obale prema sredini, pa i prelomom nad srednjim lukom.  

U svoje vrijeme na obje ćuprije stajala je masivna ograda od monolitnih kamenih ploča, tkz. korkaluk, koja je već u doba austrougarske okupacije morala biti skinuta radi proširenja kolovoza za nova drumska vozila, a postavljena metalna, na Donjoj ćupriji, a drvena na Kanarskoj ćupriji.
Obje ćuprije  uništene su u Drugom svjetskom ratu, Donja ćuprija 1942 godine, a Kanarska ćuprija 1944 godine kada su se povlačile njemačke jedinice. Ćuprije nikada nisu obnovljene, već su podignute nove armirano betonske,  čime je  Rogatica  znatno izgubila svoj identitet i vezu s prošlosti.

Kanarska ćuprija 1940 godine










Donja ćuprija 1940 godine




izvor fotografija:
Application of new technologies in recontructive approach to stone bridge constructions
Key study: Two ottoman’s bridges in Rogatica
Upotreba novih tehnologija u rekonstruktivnom pristupu kamenim mostovnim konstrukcijama;
Ključna studija: dva otomanska mosta u Rogatici.

Lemja Chabbouh Aksamija, Lana Kudumovic
Faculty of Architecture, University of Sarajevo, Bosnia and Herzegovina

02. 08. 2011.

ROGATICA NA RAZMEĐU 19. I 20. STOLJEĆA

 pripremio: mirsad_d
PDF : https://app.box.com/s/jds2j4s0p7ecmj8sg84q


Prema popisu stanovništva iz 1879. godine, status grada imalo je 46 mjesta u Bosni i Hercegovini, a još 27 su upisana kao trgovišta ili trgovišne opštine koje su, u stvari, bile male bosanskohercegovačke kasabe, od kojih je čak u deset bilo smješteno sjedište sreza (kotara).To su: Rogatica, Goražde, Kostajnica, Krupa, Sanski Most, Županjac (Duvno), Maglaj, Srebrenica, Gacko i Ljubinje.
Kasabom je nazivano muslimansko naselje čije se stanovništvo isključivo ili pretežno bavilo gradskom privredom – zanatstvom i trgovinom. Za dobijanje statusa kasabe bilo je potrebno steći određene urbane, privredne i kulturne pretpostavke: 
1. stalno nastanjeno muslimansko stanovništvo (najmanje jedan džemat); 
2. džamija u kojoj se obavljaju molitve i petkom i na Bajram i 
3. da ima čaršiju i sedmični pazarni dan.
S druge strane, ima naselja koja su imala status grada, ali su gubila atribute grada i upravnu funkciju (Izačić-grad, Gornja Tuzla, Počitelj). 
U narednom popisu, 1885. godine, status grada imalo je 49 mjesta, a 27 naselja status trgovišta, među kojim je bilo 8 sreskih središta.To su: Bos. Kostajnica, Prnjavor, Ključ, Krupa, Sanski Most, Srebrenica, Bugojno i Ljubinje.
Prema trećem popisu, od 1895. godine, status grada imalo je 58 naselja. Do 1910. godine, s daljih osam naselja definitivno je zaokružen austrougarski bilans formiranja gradova u Bosni i Hercegovini, prema kome su od 1879. do 1910. godine (u stvari, do Prvog svjetskog rata) status grada stekla 23 naselja, a tri ga izgubila (Izačić-grad, Gornja Tuzla i Počitelj).Ta 23 grada su: Rogatica, Goražde,Vareš, Bos. Krupa, Drvar, Kulen-Vakuf, Sanski Most, Modriča, Maglaj, Srebrenica, Bugojno, Gornji Vakuf, Županjac (Duvno), Bos. Dubica, Bos. Kostajnica, Doboj, Kotor-Varoš, Prnjavor, Bileća, Gacko, Čapljina i Ljubinje.
 U ovoj studiji istraživano je 66 bosanskohercegovačkih naselja koja su 1910. godine imala status grada, odnosno, organizirane gradske opštine.Tu je i naša Rogatica.
Rogatica je pod austrougarskom vlašću u administrativno-upravom obliku pripadala sarajevskoj oblasti. Bila je sjedište kotara koji je obuhvatao četrnaest opština (džemata):

• Brda • Dub • Glasinac • Godimilje • Košuta • Međeđa • Osječani • Podžeplje • Prača • Rogatica • Sočice • Sokolovići • Žepa • Živaljevići

Uže područje koje se nazivalo Rogatica tetima obuhvatalo je naseljena mjesta:

• Bjelogorci • Borač • Brdo • Budajevići • Brčigovo • Ćubrići • Dobromerovići • Dobroušćići • Duljevac • Dobrnići • Gučevo • Gudoželj • Kozići • Kosovo • Kovanj • Kukavice • Kujundžijevići • Karačići • Lađevine • Lepenica • Pavičina Kula • Pašić Kula • Plješevica • Podgaj • Priboševići • Rasputnjiva • Strmac • Seljani • Šenkrina • Varošište • Vragolovi • Vratisalići • Zagorice • Zaganovići • Ziličina

Sva ova sela pripadala su jednoj od četiri mahale:
• Huseinbegova mahala • Careva mahala • Sinan-vojvodina mahala • Oručagina mahala








Pregledna karta rogatičkog kotara (sreza) u sarajevskoj oblasti 1885.g.
Pregledna karta opće gustoće stanovništva na kvadratanu milju u rogatičkom kotaru (sreza) 1885.godine






BROJ KUĆA I STANOVA U ROGATICI 1879-1910. GODINE
Broj kuća u gradu Rogatici porastao je u ovom razdoblju s 444 na 760 ili za 326 (73%), a broj stanova s 471 na 729, ili za 258 (55%).





PRIRAŠTAJ STANOVNIŠTVA U ROGATICI OD 1879. DO 1910. GODINE
Od 66 gradova uspoređenih kroz sva četiri popisa od 1879. do 1910. godine , samo je u 24 priraštaj bio veći od prosječnog za cijelu zemlju. Tu spada i Rogatica sa 84%.





SOCIJALNA STRUKTURA ROGATICE PREMA POPISU 1885. GODINE
Promjene u ekonomsko-socijalnoj strukturi gradskog stanovništva na razmeđu XIX i XX stoljeća najbolji su indikator sučeljavanja tradicije i modernizacije na ovom tlu. Početnu, mada manjkavu, statističku sliku za ova razmatranja dao je popis iz 1885. godine.





AGRARNO STANOVNIŠTVO U ROGATICI 1895. I 1910. GODINE
U Rogatici je 1910. godine bilo 61,1% agrarnog stanovništva.Veliki udio agrarnog stanovništva u Rogatici pokazuje da je sporo prodirala kapitalistička privreda, ili  su zbog toga što je Rogatica ostala izvan domašaja glavnih saobraćajnih linija. Nekada značajni zanatsko-trgovački centar Rogatica,  utapila su se u agrarnoj strukturi.Povećanje agrarnog stanovništva u bosanskohercegovačkim gradovima od 1895-1910. godine bilo je uslovljeno novom organizacijom gradskih opština 1897. godine, kada su više proširivane nego sužavane gradske teritorije, pa su u neka prigradska sela čak nekoliko puta povećavala agrarno stanovništvo.
Drugi faktor koji je uticao na povećanje agrarnog stanovništva u gradovima bio je prelazak zemljoposjednika sa i bez kmetova sa sela u urbana središta.Njihovim prelaskom u gradove sela su ostala bez najimućnijeg sloja koji je imao vodeću društvenu i političku ulogu. S druge strane, zemljoposjednici kao reprezentanti sela gube svoj raniji ugled i uporišta, a u novoj gradskoj sredini moraju počinjati ispočetka.


Pregledna karta podjele slobodnih seljaka i kmetova prema njihovim trenutnim odnosima u rogatičkom kotaru (sreza) 1885.godine




ZEMLJOPOSJEDNICI SA KMETOVIMA I BEZ KMETOVA U ROGATICI 1895. I 1910. GODINE



BROJ AKTIVNIH VOJNIKA U ROGATICI 1895. I 1910. GODINE
Pošto je Rogatica bila na granici prema Crnoj Gori i Srbiji zbog svoje strateške funkcije.dobila je znatno povećan vojni kontingent,  i postala  prenaseljenia vojskom.Vojska je u  gradu bila važan ne samo ekonomski nego i društveni faktor koji je, zajedno s činovnicima, preduzetnicima, intelektualcima i radnicima, postao nosilac novog, drugačijeg načina života.Preko oficirske kasine, vojnog orkestara i brojnih društvenih manifestacija dobro plaćeni oficiri sa svojim porodicama čine važan dio novog doseljeničkog građanstva.
Svojim prisustvom među građanstvom oficiri su unijeli u tu,čestozatvorenu,sredinu u najmanju ruku drugačiji način života.Vojne liferacije i svakodnevno podmirivanje vojnih potreba donosilo je zaradu mnogim domaćim trgovcima i zanatlijama.


Pregledna karta rasporeda religija i njihova gustoća u rogatičkom kotaru (sreza) iz 1885.g


MUSLIMANI U  ROGATICI 1879, 1885, 1895. I 1910. GODINE
Iz pregleda se vidi da je Rogatica dosta brzo gubila muslimansku većinu, iako je 1910. godine oni još uvijek imali znatnu natpolovičnu većinu.Iseljavanjem i nešto manjim prirodnim priraštajem, te novom organizacijom gradskih i seoskih opština, broj Bošnjaka u gradu Rogatici rastao je u ovom razdoblju za 642 ili za oko 38%, ali je u ukupnim odnosima gradskog stanovništva u ovom razdoblju procent muslimana opao sa 90,10%  1879.g na 66,16% 1910.g ili za 23,84%.U odnosu na 1879. godinu, ipak Rogatica bilježilo znatno veći priraštaj od prosječnog za sve gradove u BiH. Ovakvo kretanje bilo je uslovljeno i useljavanjem stranaca koji su kao nosioci administracije i nove privredne aktivnosti bili vezani pretežno za gradske centre.



PRAVOSLAVNI U ROGATICI 1879, 1885, 1895. I 1910. GODINE

Pravoslavno stanovništvo nastanjeno u Rogatici imalo je u ovom razdoblju priraštaj 720 ili za oko 550 % i 1910. godine premašivalo je 1/4 ukupnog gradskog stanovništva. A u ukupnim odnosima gradskog stanovništva u ovom razdoblju procent pravoslavnih je  porastao sa 851  7,74%  1879.g na 25,19% 1910.g ili za 17,45%.

KATOLICI U ROGATICI 1879, 1885, 1895. I 1910. GODINE


Po popisu 1879.godine u Rogatici je zabilježen samo jedan katolik. Katoličko stanovništvo u Rogatici   imalo je u ovom razdoblju priraštaj 135 i doživjelo je pravu demografsku eksploziju u razdoblju 1879-1910. godine tako da su 1910.godine činili 4% stanovništva grada Rogatice. Ova pojava uslijedila je nakon austrougarske okupacije, kada je došlo do masovnog useljavanja stranaca raznih nacija katoličke vjeroispovijesti, prije svih Hrvata.
JEVREJI U ROGATICI 1879, 1885, 1895. I 1910. GODINE

Prema popisima stanovništva, u Rogatici je zabilježeno samo 6  Jevreja, da bi njihov broj 1910.godine bio 54.
Podjela konfesija u rogatičkom kotaruu (sreza) po rezultatima popisa stanovništva 1910. godine



DOSELJENICI (STRANCI) U ROGATICI 1885-1910. GODINE

Doseljeno stanovništvo u Bosni i Hercegovini u historiografskoj literaturi naziva se doseljenicima i “strancima”, obuhvatajući pod oba izraza ljude koji su porijeklom izvan granica ove pokrajine.Prema podacima iz 1885. i 1895. godine  doseljenici ili stranci, koji su činili veoma šaroliku socijalnu, vjersku i nacionalnu skupinu.u visokom procentu žive u gradu Rogatci. Doseljenici u Rogatici   imalo je u ovom razdoblju priraštaj 656 (iz Austrougarske 591, druge države 65) i doživjelo je pravu demografsku eksploziju u razdoblju 1879-1910. godine tako da su 1910.godine činili 21,08 % stanovništva grada Rogatice.