29. 03. 2018.

Bunar Seferovac

autor:Mirsad Durmišević

Bunar Seferovac se nalazi u Batovu polju kod sela Dobrače, sa desne strane putu od lokve Gnjile prema u džamiji Batovo. Ovaj značajni svjedok najranije prošlosti sočićkog kraja, još uvijek snadbijeva lokalno stanovništvo vodom. Bunar je pokriven velikom, debelom četvrtastom kamenom pločom od krečnjaka, sa polukružnim otvorom na strani ploče kroz koji se spušta posuda za vađenje vode. Glavna funkcija ploče je da zaštiti životinje i djecu od nesreća koja se mogu javiti otvorenim bunarima, vodu u bunaru od zagađenja i direktnog sunčevog zračenja. Ovakvi bunari se zovu „pod pločom“. Zidovi bunara su ozidani kamenom, a prostor ispred bunara je betoniran. Najvjerovatnije da je bunar izgrađen još u srednjovjekovnom periodu jer po legendi bunar je sagradila lijepa kćer imućnog bana koji je živio na stijeni Banji kod sela Jarovići. Još i danas se vide zidine, što su preostale od goleme stare gradine. Kralj Kraljevog polja na Glasincu zaprosio je za svoga sina lijepu kćer banovu, ali ova nije marila za kraljevog sina. Iz osvete naredi kralj, da se zazida vrelo na Hrabru, iz koga potok, što teče kroz rusanovički kraj, dobiva vodu. Onaj se kraj onda osuši, i nastade velika nestašica vode. Onda banova kći proda svoj dragocjeni nakit i sav svoj miraz, te novcem, što ga je time dobila, najmi vješte majstore, koji su iskopali bunar Seferovac i Ljeskovik kod Dobrača i Vrbovik kod pamije u polju.
U Batovu polju iskopano je još nekoliko bunara u šljunkovitom nanosu ispod gline. Temperature vode su u bunarima se kreću od 7,2⁰C do 7,6⁰C. Po temperature bi se moglo zaključiti da se bunari  pune vodom iz  vrela na tektonskoj liniji.
17.6.2017.g.
Starost bunara, očuvanost do današnjih dana, tradicionalni materijali, kao i funkcionalnost i mogućnost korištenja, daju ovom kulturnom dobru autentičnost i obzirom da je sačuvalo sve značajne elemente po kojima je prepoznatljivo  jedinstven je primjer svoje vrste i namjene u ovom kraju.

25. 03. 2018.

Rogatičke tabhane


1903. godine
Tabačke radionice bile su uz rijeku Rakitnicu, kao i uz desni pritok Rakitnice, potok Toplik. Na Topliku je radila i jedna tabhana prije 1558.godine. Njen vlasnik bio je neki tabak Hajdar i on je tu svoju tabhanu prodao Husein-begu, koji ju je uvakufio za svoje zadužbine. Osim ovog tabaka, radio je u isto vrijeme u Rogatici i tabak Bajazid, sin Ferhatov. Tabački se rad mogao ovdje dobro razviti, jer je okolina bogata stokom. Rogatički tabaci su najviše izrađivali bijelu mješinu i izvozili je u Sarajevo  i druga mijesta gdje nije bilo tabaka. Tabaci su i ovdje, kao i u drugim mijestima, imali svoj esnaf. Neki tabak Alija uvakufio je lijep komad zemlje za popravak Kanarske ćuprije kraj Musale. Kada, ne zna se, jer se zakladnica nije sačuvala. Posljednja tabhana prestala je raditi godine 1914. Njen vlasnik je bio Osmanaga Akšamija. Osim tabaka, koji su bili najbrojniji u Rogatici je bilo čizmadžija, terzija, ćurčija, kujundžija, dunđera i drugih obrtnika. Jedini znak da su tabaci postojali u Rogatici je ulica Tabhane koja je polazila od glavne ulice, kod Robne kuće, pa prema Vatrogasnom domu i Kanarske ćuprije na Rakitnici. Ide paralelno sa potokom Toplikom do njegovog ušća u Rakitnicu.
1876.godine


14. 03. 2018.

Katolički tragovi u Rogatici

Katolički tragovi u Rogatici i "muzeju najljepših spomenika"


Piše: Anton Šarac
Portal Katoličkog tjednika


Na području jugoistočne Bosne, u podnožju Romanije, na predjelu gdje Glasinačko polje prelazi u brežuljkast, borovima okićen kraj, smjestila se Rogatica... Tamo i danas postoji mala katolička zajednica.



Istražujući iznimno bogatu prošlost rogatičkoga kraja, znanstvenici navode da je na tom području moguće pratiti kontinuitet života i kulturalnoga razvoja još od prapovijesnih vremena, ili preciznije – od srednjega brončanog doba. O tome svjedoče brojne gradine, grobnice, oružje, oruđe i nakit, koji pripadaju čuvenoj glasinačkoj kulturi. Naime, prije više od 130 godina prvi otkriveni nalazi s Glasinca pobudili su veliko zanimanje znanstvenih krugova u Europi.


Bogata povijest ispisana u kamenu


Prema dokumentima Dubrovačkoga arhiva, Rogatica je u 14. i 15. stoljeću bila središte bogata stočarskoga kraja, odakle je Dubrovnik uvozio stoku. Iako je kroz povijest mijenjala ime (Bazar Borač, Čelebi Pazar), Rogatica se pod današnjim imenom prvi put spominje 15. kolovoza 1425.

Šezdesetih godina prošloga stoljeća, prilikom gradnje većega stambeno-poslovnog objekta u Rogatici, otkriven je velik broj antičkih spomenika (ploče, žrtvenici, korita…). Zahvaljujući razumijevanju i brizi mjerodavnih struktura, u središtu grada, u parku ispred Doma zdravlja, osnovan je lapidarij koji je od tada vjerodostojno kameno svjedočanstvo bogate prošlosti Rogatice.


Tragovi katoličke prošlosti


Brojni su toponimi, arheološki nalazi i usmena predaja koji govore o kršćanskim korijenima širega rogatičkog kraja. Uz više lokaliteta s nazivom Crkvine, Crkvište i sl., kao i brojne nekropole stećaka – znakove kršćanske prisutnosti, jedno od zanimljivijih kamenih, a ujedno i usmenih svjedočanstava nalazi se nedaleko od vrela Jasikovca na Glasincu. Na prostranu lokalitetu, koji se od starine naziva Misa, a kao takav naziv je zabilježen i u znanstvenoj literaturi i u usmenoj tradiciji sve do današnjih dana, nalaze se – na nevisoku brijegu – temelji crkve pravokutna oblika.





U samoj je Rogatici, do kraja 15. stoljeća, u većini bilo kršćansko stanovništvo, koje je imalo i svoga kneza. A važnu ulogu, uz domaće stanovništvo, u očuvanju kršćanske tradicije imali su i dubrovački trgovci koji su se duže ili kraće zadržavali u rogatičkome kraju.

Ono što je zanimljivo za Rogaticu i cijeli Glasinac jest da je za razliku od drugih naših krajeva više puta – zbog čestih ratova na ovom uvijek strateški važnom području prema unutrašnjosti Bosne, kao i zbog pojave kuge, od kojih se posebno pamti 1783. - potpuno ostajao bez svoga stanovništva i bivao iznova naseljavan.


Udio katolika u razvoju grada


Uspostavom austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, rogatički kraj nanovo oživljava. Kako je Rogatica imala važan geostrateški položaj prema istočnoj granici Monarhije, tako je na predjelu Plandište u Rogatici izgrađen veći vojni garnizon. Međutim, vojnici su i ovdje, kao i u drugim gradovima, bili važan ne samo ekonomski nego i društveni faktor koji je, zajedno s činovnicima, poduzetnicima, intelektualcima i radnicima, u do tada relativno zatvorenoj sredini, postao nositelj novoga, drukčijeg načina života. Tako je katolički element, iz različitih europskih naroda, od tada pojačan doseljavanjem gradu i kotaru potrebnih činovnika, a s njima i njihovih obitelji. U isto se vrijeme ukazala i potreba za izgradnjom dostojna Božjeg hrama kako za vojnike, tako i za katoličko civilno pučanstvo te je – još 1878./1879. – u sklopu vojarne na Plandištu izgrađena i katolička kapelica u čast Gospe od sedam žalosti. Napomenimo i da je 1895. u rogatičkome kotaru bilo 115 katolika, a već 1910. 634.

U to se vrijeme Rogatica počinje ubrzano razvijati, a poseban prinos materijalnome i obrazovnom razvoju dali su katolički mještani.

Katolik češkoga podrijetla Franjo Jakuš otvorio je 1910. prvi hotel u Rogatici, a do nekoliko godina i drugi. Bili su to prvi hoteli europskoga tipa u ovome kraju. Osim njega, prinos razvoju ovoga grada, svatko u svojoj djelatnosti, dali su i drugi ovdašnji katolici, od kojih se izdvajaju poduzetnici Anton Skopal, Ivan Cigoj i Ernest Gottfried.

Gradnja crkve Sv. Ante u Rogatici

Želja da rogatički katolici imaju crkvu, neovisno o kapelici u sklopu vojnoga garnizona, iskazivana je još svršetkom 19. stoljeća, odnosno od 1897. godine kada je osnovana župa u Goraždu, u čijem je sklopu, kao što je i danas – bila Rogatica. Premda su katolici vjerovali da će izgradnja katoličke crkve u gradu teći nesmetano, razumijevanja za njihove duhovne potrebe, nažalost, nije imala ni Austro-Ugarska Monarhija ni novostvorena Kraljevina SHS. Unatoč tomu, katolici Rogatice i okolnih sela nisu odustajali, nego su, uz svoje duhovne pastire, neumorno radili na ostvarenju ove prijeke potrebe katoličkoga pučanstva. Njihovo jedinstvo na realiziranju ovoga, kao i drugih projekata Crkve u ovome gradu posebno je, od 1921., poticao župnik vlč. Andrija Antunović . Tako su katolici konačno krajem 1923. dobili zemljište za izgradnju crkve. Odmah je utemeljen i Odbor za izgradnju na čijem je čelu stajao domaći katolik Mato Begović. Već sljedeće, 1924., ova je crkva uglavnom bila dovršena, i to zahvaljujući ponajprije sredstvima rogatičkoga katolika Ivana Cigoja, koji je imao pilanu na obližnjemu Kramu. Izgrađena u čast Sv. Ante Padovanskog, rogatička je katolička crkva – s lijepim tornjem, poput svjetionika – od tada dominirala na samome ulazu u Rogaticu, iz pravca Sarajeva.
Kako je odmah po uspostavi Kraljevine SHS, u 1918., zvono s katoličke Gospine kapelice skinuto i postavljeno na pravoslavnu crkvu u Rogatici, izgrađenu 1886., katolički su građani tražili da im se zvono vrati jer su ga željeli postaviti na novoizgrađenu crkvu. U cijeli se slučaj uključio i Nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu. No, iako su priznali da je zvono uzeto s katoličke kapelice, i mjesni pravoslavni svećenici i sam mitropolit dabrobosanski Petar Zimonjić, nakon danoga obećanja da će oteto vratiti, potom su se ušutjeli, a zvono je naknadno uknjiženo na pravoslavnu parohiju i katolicima nikad nije vraćeno. Ni ovaj nekršćanski postupak nije obeshrabrio katoličku zajednicu u Rogatici, nego su se – i župnik vlč. Antunović, Crkveni odbor i katoličko građanstvo - dodatno potrudili da svoju novu crkvu i umjetnički dotjeraju. Tako je crkva, čiju je gradnju započeo vlč. Andrija Antunović, potpuno dovršena u jesen 1932. u vrijeme župnika vlč. Ljubomira Ivana Roje. Na blagdan Male Gospe 1939. obavljena je i posveta zvona na rogatičkoj crkvi.

HKD Napredak u Rogatici i Mesićima

Po svom životu, čuvanju svojih običaja, katolici Rogatice bili su poštovani i prihvaćeni građani ovoga grada. Svatko je od njih na svoj način pridonosio prepoznatljivosti i ovdašnje katoličke zajednice i grada Rogatice. No, želja rogatičkih katolika da kroz institucije čuvaju i razvijaju svoju kulturnu baštinu, realizirana je kroz osnutak podružnice Hrvatskoga kulturnog društva Napredak u Rogatici 1939., kao i deset godina prije (1929.) Napretkova povjereništva u Mesićima, mjestu nedaleko od Rogatice. Prvi predsjednik HKD-a Napredak u Rogatici bio je Anto Misilo, tadašnji čelnik Kotarskoga suda u Rogatici. Dopredsjednik je bio mjesni odvjetnik Josip Stipančić, a utemeljitelji i članovi uprave Napretka u ovomu gradu, od osnutka podružnice do kraja Drugoga svjetskog rata, bili su veterinar iz Rogatice Josip Andrašić, mjesni učitelji Dragutin Houska, Milka Houska i Marica Živković, gruntovničar Rudolf Dovgan, općinska službenica Jelica Mihić te rogatički privatnici Mato Begović, Rezika i Franjo Aust te Petar Jovanović i Pavo Buljan.
Istodobno, čelnici HKD-a Napredak u Mesićima bili su Vinko i Stjepan Lozić.
O katoličkome identitetu Rogatice danas nam svjedoči i mjesno katoličko groblje Pod Hridom. Neveliko groblje, uredno i lijepo ograđeno, s dosta starijih i nešto novijih nadgrobnih spomenika rogatičkih katolika, dokaz je, uz sve druge, i katoličke prošlosti ovoga grada.





 

Obnovljeni život Crkve u Rogatici


Potkraj Drugoga svjetskog rata Rogatica i cijeli rogatički kraj teško su stradali, a gotovo da nema vojske iz toga vremena koja nije sudjelovala u borbama oko ovoga grada. Po završetku rata grad se relativno brzo oporavio, obnovio i izgradio, a bilo je to vrijeme otvaranja novih proizvodnih poduzeća. Međutim, najveći dio katolika nakon rata nije se vratio u Rogaticu, a pogotovo ne u okolna sela. Katolička je crkva Sv. Ante, zajedno s cjelokupnim crkvenim imanjem, u poslijeratnom vremenu nacionalizirana. Najprije je pretvorena u spremište žita, a u kasnijim je godinama služila za skladište Crvenoga križa i poduzeća Promet.

No, razvojem industrije, u ovaj su grad počeli pristizati – iz drugih krajeva tadašnje države – stručnjaci iz različitih područja, kao i drugi radnici sa svojim obiteljima, među kojima i katolici. Tako su i u ovome razdoblju mjesni katolici, zbog svoga predanoga rada i uvažavanja drugih, uživali poštovanje svojih sugrađana.


Crkva posvećena Mariji Pomoćnici


Iako više od tri desetljeća nakon Drugoga svjetskog rata mjesna katolička crkva nije služila svojoj svrsi, to nije bio razlog da ovdašnji katolici ne proživljavaju svoju vjeru. S ciljem vraćanja katoličke crkve u Rogatici njezinu vlasniku – Vrhbosanskoj nadbiskupiji, tadašnji je upravitelj Katoličke misije za istočnu Bosnu, vlč. Jakov Čabraja u travnju 1974. razgovarao s čelnicima općinske vlasti te s vodstvom poduzeća koja crkveni prostor koriste za skladište. Iako su, prema zapisima vlč. Čabraje, predstavnici navedenih poduzeća bili voljni odmah iseliti se iz crkve, predsjednik Općine istaknuo je kako misli "da nije zgodno da ta crkva uopće postoji" te je savjetovao da "Nadbiskupija crkvu sruši i materijal uzme sebi". Naravno, na to se nije ni pomišljalo, nego se čekalo pogodno vrijeme za nove razgovore.







Nakon što je 1980. vlč. Ivan Mršo preuzeo upravljanje paljanskom župom, odnosno Katoličkom misijom za istočnu Bosnu, nastojao je što prije vratiti u posjed i ovu crkvu. Rezultat dvogodišnjih molbi i razgovora s općinskim strukturama bio je da je Skupština općine Rogatica rješenjem od 29. listopada 1982. crkvu i crkveno dvorište ustupila Vrhbosanskoj nadbiskupiji kako bi se moglo pristupiti obnovi crkve i njezinu vraćanju izvornoj namjeni. Već sljedeće godine crkva  je obnovljena, crkveno dvorište nanovo ograđeno te je cijeli crkveni kompleks postao pravi ures grada. Nakon obnove ova je crkva stavljena pod zaštitu Blažene Djevice Marije – Pomoćnice kršćana. Prigodnoj su svečanosti, uz crkvene predstavnike, kao i domaće katolike, nazočili mnogi pravoslavci i muslimani, a župnik vlč. Mršo tom je prigodom ključeve obnovljene crkve uručio Halidu Čoliću da se kao istinski Rogatičanin brine o njoj.

U nepunih 10 godina nakon obnove crkve do početka posljednjega rata, vlč. Mršo okupljao je katoličku zajednicu na misna slavlja u Rogatici, svake treće nedjelje u mjesecu. U Rogatici i bližoj okolici pohađao je 23 obitelji u kojima su živjeli katolici, a istodobno je gradio zdrave međuljudske i međureligijske odnose sa svim drugim građanima.


Zajednica koja zaslužuje pažnju


Nakon posljednjega rata, iz kojega je katolička crkva u Rogatici izašla neoštećena, ali ju je zub vremena ipak nagrizao, ovdašnje je katolike, kao i druge na području ove prostrane župe, pohodio župnik vlč. Ivan Mršo. Tada je rogatičku crkvu dao dodatno obnoviti i zaštititi. No, kako je vlč. Mršo 2000. preminuo, pastoralnu su brigu za ovdašnje vjernike preuzeli mons. Ivo Tomašević, potom vlč. Josip Senjak i drugi... Međutim, u nadolaznim godinama uslijedilo je "zatišje". A upravo u tom razdoblju pravoslavni susjedi ove katoličke crkve iskazali su se kao pravi domaćini svima nama koji bismo posjetili ovaj grad i došli do njegove katoličke crkve. Uvijek su upućivali lijepe riječi o crkvi i njezinim pastirima, a isto tako izražavali nadu da će opet doći vrijeme kada će se i s ove crkve oglašavati zvona i u njoj na molitvu okupljati rogatički katolici.

I to je vrijeme došlo: novi život Crkve u Rogatici obnovljen je 8. ožujka 2015. Toga je dana, nakon određenih priprava, upravitelj župe u Goraždu kojoj pripada i rogatički kraj preč. Franjo Tomić okupio katoličke vjernike iz ovoga grada te – nakon više od 20 godina – slavio misu u crkvi Marije Pomoćnice. Od tada je, uz misna slavlja u sjedištu župe u Goraždu, uveo i slavljenje sv. misa i u Rogatici.

Prema posljednjem popisu stanovništva u BiH iz 2013., na području Rogatice živjelo je 17 katolika. Mala je to zajednica koja zaslužuje pažnju i koja se na poseban način raduje slušanju Božje Riječi te okupljanju u svojoj crkvi u svome gradu.

Na kraju, možemo reći da se na prostoru Rogatice i gradilo i rušilo, još od starih Ilira, preko rimske vlasti, barbara i Slavena, sve do novijih vremena, ali se uvijek i ‒ nadalo. Nije stoga ni čudo da su arheolozi zapisali da je "povijest od puste glasinačke visoravni napravila prostran muzej najljepših spomenika", a mi ćemo dodati – u kojem je svoje zasluženo mjesto imala – a i danas ima – Katolička Crkva.

Katolička crkva u Rogatici nakon II. svjetskog rata, kad je bila pretvorena u skladište



Učitelj-katolik iz Rogatice Dragutin Houska s učenicima OŠ u Rogatici

Franjo Jakuš u svom ateljeu

Hotel Franje Jakuša u Rogatici

03. 03. 2018.

Smrt na hadžu

 obradio: Velija Palo


Pri odlasku na hadž, bilo je uvijek i onih koji se nisu živi vratili, bilo da su umrli prirodnom smrću ili nesretnim slučajem.
Jedan od njih je je bio H. Ahmed ef. Škaljić iz Rogatice, muftija Rogatice, koji je umro 12.06.1898. na parobrodu kod Luveiša. Ostavio je iza sebe imovinu koja je ukazivala na njegovo bogatstvo. On je od gotovog novca ostavio 232 carska dukata, 17 groša i 20 para. Pored toga ostavio je garderobu i sitne stvari poput: ibrika, ćebadi, jorgana sa jastukom, pribora za jelo, koje su vrijedjele 170 groša i 20 para.Ahmed ef. je ostavio i sumu od 50 carskih dukata kod hadži Numana Lihića, koju je ovaj trebao podijeliti medresama u Istanbulu tj. siromašnim softama u njima.

Pećine u kanjonu Prače i u okolini Glasinačkog polja


Danes, Jiry (1921):