26. 09. 2015.

Votivna ara Jupitera Kapitolinskog

Votivna ara Jupitera Kapitolinskog
Tarik  Silajdţić,  BA
Odsjek za historiju,  Katedra za arheologiju
Visoko, Tujlići  bb, 062/459- 163
Prof. dr. sc. Salmedin  Mesihović
Odsjek za historiju,  Katedra za arheologiju
Mihrivode  10, Sarajevo

Na  području  sela  Kondžilo1,  sa  desne  strane  rijeke  Radovljanke,  u  općini  Visoko  nedavno  je  na svjetlo  javnosti  izašao  jedan  vrlo  zanimljiv  nalaz.  Riječ  je  o  veoma  dobro  očuvanom  votivnom, epigrafskom  spomeniku  u  obliku  are,  sa  datacijom  u  klasično  historijsko  razdoblje.  Na  osn ovu vrlo  jasnog  i  čitljivo  uklesanog  natpisa  na  latinskom  jeziku,  moţe  se  u tvrditi  da  je  posvećen Jupiteru,  vrhovnom  boţanstvu  rimskog  panteona.2 
 U  razgovoru  sa  vlasnikom  imanja  na  kojem  se  spomenik  nalazi,  došlo  se  do  informacije  da navedena  ara  ne  potiče  izvorno  sa  visočkog  područja,  nego  je  u  jesen  2012.  god.  doveţena  (u vidu  poklona)  sa  područja  Rogatice.  Ovim  podatkom  se  gubi  nada  da  je  riječ  o  epigrafskom spomeniku  izvorno  sa  područja  visočke  općine.  U  ovom  području  do  danas  je  evidentirano,  i naţalost  slabo  istraţeno,  značajn o  arheološko  naslijeĎe  koje  potiče  iz  klasičnog  historijskog razdoblja.3Međutim,  do  danas  nije  pronađen  ni  jedan  epigrafski  spomenik,  koji  bi  mogao  dati neke  odgovore  na  populacijska  i  neka  druga  historiografska  pitanja  visočkog  područja  za  vrijeme rimske  uprave.
Zahvaljujući  relativno  dobroj  očuvanosti  are,4 izrađene  od  vapnenca,  moguće  je  dati  i  jasnu preglednu  sliku  epigrafskog  spomenika  u  njegovoj  cjelosti.  Ara  je  visoka  119  cm.,  širina  baze  je 68  cm.,  širina  krovnog  dijela  j e  62  cm,  debljina  spomenika  u  predjelu  baze  i  krova  je  55  cm. Širina  samoga  natpisnog  polja je 54 cm., a njegova  „debljina“  je 44,5 cm.
Nad  bazom  are  se  nalazi  višestruka  i  gusta  profilacija  koja  ide  cijelim  obimom  spomenika  i predstavlja  svojevrstan  stepenasti  prelaz  ka  natpisnom  polju.  Profilacijom  je  ukrašen  i  dio  iznad natpisnog  polja,  spajajući  se  tako  sa  gornjim,  krovnim  dijelom   are.  Krov  sa  akroterijima  i rozetama  na  sve  četiri  strane  je  dekorativno  najistaknutiji  dio  spomenika.  Akroteriji  su  reljefno uklesani ,  dok se  rozete  u  sva  četiri  slučaja  nalaze   izmeĎu.  Zastupljena  su  dva  tipa  rozeta  – šesterolisna  rozeta i rozeta u obliku  medaljona.  Bočne strane nisu  ukrašene,  a  vrh are  je ravan.
Natpis  se  sastoji  od  pet  redova  sa  jasnim  i  simetričnim  oblicima  slova  izuzev  nešto  manjeg  „S“  u četvrtom  redu  natpisa.  Slova  su  visoka  otprilike  oko  5  cm .  i  pokazuju  kvalitetnu  izradu.   U predzadnjem  redu  koji  se  odnosi  na  ime  dedikanta  nalazi  se  skoro  neprimjetna  ligatura  koja neoprezno  oko  moţe  zavarati  na  pogrešno  čitanje.  Tako  ispravno  MARCIANVS  na  prvi  pogled djeluje  kao MARCINVS.
1.  Sačuvani  dio :   IOVI • / CAPIT• / M•VLP / MARCINVS /5 V•S•L•M•
2.  Rekonstruirani  dio  :  Iovi  /  Capit(olino)  /  M(arcus)  Ulp(ius)  /  Marcianus  /5  v (otum) s(olvit) l (ibens)  m(erito).
3.  Prijevod  : Jupiteru  Kapitolinsko m,  Marko Ulpije  Markijan  zavjet  ispunio  rado zasluţeno. Po  E.Im amoviću  (1977:126  -   127)  :  „ O  organiziranosti  toga  kulta  svjedoči  i  činjenica  da  se spomenici  Jupiterova  kulta  ili  njegove  kultne  zajednice  nalaze  na  području  BiH  u  velikom  broju, gdje  su  podjednako  zastupljeni  svi  krajevi.  Do  danas  je  poznat  ukupno  61  spo menik  ove  kultne zajednice  (K.  IV),  od  čega  53  pripadaju  njegovom  samostalno m  kultu  (K.  IV),  dok  ostalih  osam spomenika  pripadaju  njegovoj  kultnoj  zajednici....“   Po  istom  autoru  (1977:127)  :  „Na  40 spomenika  posveta  boţanstvu  sadrţi  njegovo  uobičajeno  puno  ime  (I.  O.M.),  u  jednom slučaju se javlja  skraćeno  ime  Iovi  (br.  133),  ili  Iovi  Maximo  (br.  185),  dok  imamo  17  slučajeva  da  je Jupiterovo  ime  propraćeno  raznim  epitetima.  “  Natpis  CIL  III,  14976,  3  =  AHB p 603  →  Iovi  / Inturb(ato)  je  pronaĎen  na  lokalitetu  Letka  kod  Duvna.5
Epitet  Capitolinus  se  na  do  sada poznatim  BH  epigrafskim  spomenicima  nalazi  na  lokalitetu  Mokronoge  kod  Duvna  (ILJug  I, 167  =  AE  1958,  0062  =  AHB  p  581)  →  I(ovi)  Cap(itolino)  /  Victor  dec(urio)  / D(e?)l(minensium?)  c(ivitatis?)  v(otum)  s(olvit)  /  l(ibens)  m(erito) 6 i  lokalitetu  Sikirići  kod Srebrenice  (ILJug  1555 = AHB p 287) → I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Cap(itolino)7.
Dedikant  natpisa  pripada  ulpijevskom   rodu,  što  bi  značilo  da  su  ili  on  osobno  ili  neki  njegov predak  po  agnatskoj  liniji  primili  rimsko  graĎanstvo  za  princepsa  Trajana  (vl.  98.  –  117.  god.  n. e.).  Po  ovome  bi  terminus  post quem   nastanka epigrafskog spomenika bila vladavina Trajana.  Na prostoru  današnje  Bosne  je  do  danas  poznato  najmanje  27  osoba  koje  su  sigurno  nosile ul pijevsko  gentilno  ime.8 Najviše  ih  pripada  području  Gornje  i  središnje  Bosne.  Na  rogatičko  – romanijskom  području  do  danas  su  bila  evidentirana  dvojica  Ulpijevaca  i  to  :  Marko  Ulpije Apolodor (poznat preko natpisa  ILJug  III, 1569  =  ILJug  II, 623  = AHB p 123 = AE 2009+ 01028 iz Rogatice 9) i Marko Ulpije Markijan (poznat preko natpisa  CIL  III, 14616  = AHB p 124 = AE 2009  +  01028  iz  Ţivaljevića  u  Rogatici10).  Natpis  iz  Ţivaljevića  navodi  da  je  Marko  Ulpije Markijan  posvetu  ostavio  Junoni  Regini  →  Iunoni  Reg(inae)  /  Mar(cus)  Ulp(ius)  Marcian(us)  / cum  suis  l(ibens)  p(osuit)=  „Junoni  Regini,  Marko  Ulpije  Markijan  sa  svojom  dobrom  voljom (rado) postavio“.  I u ovom slučaju  riječ je o dobro očuvanoj  ari.

Natpis iz  Živaljevića.
Preuzeto iz  Imamović,  1977:385,  sl. 131

Pošto  se  zna  da  je  ara  Marka  Ulpija Markijana sa posvetom Kapitolinskom Jupiteru prenesena sa područja  Rogatice  u  Kondţilo,  jasno  se  postavlja  pitanje  da  li  su  ovaj  Marko  Ulpije  Markijan   i on aj  čije  se  ime  nalazi  na  spomenutoj  ari  iz  Ţivaljevića  ustvari  jedna  te  ista  osoba.  Sa  sadašnjim nivoom  znanja  moglo  bi  se  tvrditi  da  je  riječ  o  istoj  osobi,  koja  je  bila  iznimni  poštovalac Kapitolinske  Trijade  (Jupiter  –  Junona  -   Minerva).  U  prilog  tezi  da  bi  se  moglo  raditi  o  istoj osobi  ide  i  konstrukcija  samih  natpisa  koja  je  u  svojoj  osnovi  istovjetna  –  ime  boţanstva,  ime dedikanta  i  završna  posvetna  formula  na  kraju.  Nijedan  od  natpisa  ne  nosi  nikakve  dodatne elemente  koji  bi  mogli  dovesti  u  pitanje  zajednički  identitet  i  eventualno  dovesti  do diferenciranja  osoba na natpisima.
S  obzirom  da  se  radi  o  boţanstvima  najbitnije  kultne  zajednice  u  rimskom  „paganskom“ panteonu ,  moguće  je  da  je  dedikant  Marko  Ulpije  Markijan  obnašao  i  određene  oficijelne funkcije  ili  službe,  bilo  provincijalnog  karaktera  ili  lokalnog  u  okvirima  kolonije  RIS....na  širem rogatičko  –  romanijskom  području..  Ivo  Bojanovski  je  inače  dedikanta  na  epigrafskomspomeniku  iz  Živaljevića  označio  kao  osobu  grčkog  porijekla,  smatrajući  da  je  on  svoje  rimsko građanstvo  naslijedio  od  oca  ili  djeda  a  u   vezi  sa  oţivljavanjem  rudarske  aktivnosti  u  istočnoj Bosni  za  vrijeme  princepsa  Trajana.11 Nešto  noviji  pokušaji  interpretacije  porijekla  Markijana  iz Živaljevića  upućuju  da  bi  se  moglo  raditi  o  osobi  domaćeg  ilirskog  porijekla  koja  je  (ili  neki predak  po  agnatskoj  liniji)  rimsko  graĎanstvo  stekla  za  vrijeme  dačkih  ratova  u  kojima  su  Iliri igrali  bitnu  ulogu.12 Imajući  ova  različita  tumačenja  na  umu  moţe  se  konstatovati  da  problem izvorne  etničke  pripadnosti  ,  ali  i  društvene  i  političke  pozicije  Marka  Ulpija  Markijana  još uvijek  ostaje otvoren.

1 Kondžilo je malo selo, sjeverozapadno od centra Visokog, sa oko desetak kuća. Smješteno je u kotlini Radovljanske rijeke koja  se otvara u dva glavna pravca  –  na sjever prema selima Dţindićima i Brezoviku i na jug prema selima Mihaljevićima, Tujlićima, Radovlju  te  dalje  prema  moštranskim  naselima   i  Visočkom polju. Radovljanska rijeka odavde teče prema jugu i na otprilike 6 km. od Kondţila u  Donjim  Moštrima ulijeva se u rijeku Bosnu kao jedna od njenih lijevih  pritoka.
2 Epigrafski spomenik se nalazi u bašti vikendice u vlasništvu Čolića Mirse. Na osnovi pregleda referentne literature (Imamović, 1977;  Mesihović,  2011.)  u  znanstvenoj  javnosti  ara do danas  nije objavljena. Ovom prilikom se srdačno zahvaljujem vlasniku  koji  mi je dopustio da učinim sve što je neophodno kako bi spomenik bio objavljen
3 Bojanovski, 1984.
4 Izvorno stanje spomenika pokazivalo je manja oštećenja samo na rubnim dijelovima baze i krova (predjeli akroterija) sa prednj e i  zadnje strane.Trenutno stanje međutim, pokazuje nešto drugačiju sliku jer nema oštećenja   koja su se mogla zapaziti ranije. Po svemu  sudeći,  vlasnik  je  intervenisao  na  ari  i  upotrebom  cementa  nadomjestio  sve  one  dijelove  koji  su nedostajali. Vlasnik je izvršio i uspješno čišćenje natpisnog polja skidanjem naslaga  zemlje.
5 Patsch,  1904:347,  sl.  69;  Imamović,  1977:360  -  361,  sl.  89;  Mesihović,  2011:603;  EDCS :http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/edh/inschrift/HD052290.
6 Sergejevski,  1957:109-110.  124,  br.  1,  Tbl.  I,  sl.  1;  Imamović,  1977:360  -  361,  sl.  90;  Mesihović,  2011:581;  EDCS  :  http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/edh/inschrift/HD019702.
7 Sergejevski,  1940:145,  br.  13,  sl.  15;  Imamović,  1977:368  –  369,  sl.  104;  Mesihović,  2011:  287;  EDCS  : http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/edh/inschrift/HD033815
8 Mesihović, 2011: 651
9 Patsch,  1910:202;  Bojanovski,  1967:152  i  sl.  10;  Isto,  1988:173;  Imamović,  1977:374  -  375  i  sl.  116;  Mesihović, 2009:58;2011:  123;  EDCS  :  http://db.edcs.eu/ep igr/epi_ergebnis_en.php ;   EDH  :  http://edh-www.adw.uniheidelberg.de/edh/inschrift/HD033890.
10 Patsch, 1900:182  –  183, sl. 12; Bojanovski, 1967:152; Isto, 1988:173; Imamović, 1977:384 - 385 i sl. 131; Mesihović, 2009:58 –  59  i  fus.  17;  2011:  124;  EDCS  :  http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ;   EDH  :  http://edh-www.adw.uniheidelberg.de/edh/inschrift/HD052569
11 Bojanovski, 1988: 173.
12 Mesihović, 2009: 59.

TABLA  I



 
Sl.  1 Izgled are s prednje strane   

   Sl.  2    Natpisno polje



Sl.  3 i 4  Šesterolisna rozeta i rozeta u obliku medaljona



TABLA  II

Sl.  5 Krovni dio are
Sl.  6  Izgled  krovnog dijela are s prednje i desne strane  

Skraćenice                   
AE  L’Année  épigraphique.  Revue  des  publications  épigraphiques  relatives   à
l’Antiquité  romaine,  París.
AHB  ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo
ANU BiH    Akademija  nauka i umjetnosti  Bosne i Hercegovine,  Sarajevo
CBI      Centar za balkanološka  ispitivanja,  Sarajevo (časopis  Godišnjak)
CIL      Corpus Inscriptiones Latinarum
EDCS  Epigraphik- Datenbank  Clauss / Slaby  (http://oracle- vm.ku eichstaett.de:8888/epigr /epigraphik_en   )
EDH  Epigraphische  Datenbank  Heidelberg  (http://edh - www.adw.uniheidelberg.de/offen/suchen2.html?benutzer=gast&kennwort=g2dhst
ILJug       Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia


Literatura
Bojanovski,  Ivo, 1967, Rimski  kameni  spomenici  iz  Rogatice,  Naše starine XI,  143 -  164
Bojanovski,  Ivo,  1984,  Razdoblje  rimske  uprave,  Visoko  i  okolina  kroz  historiju,  I,  Visoko  :
Skupština  opštine  Visoko,  49 -  99
Bojanovski,  Ivo, 1988, Bosna i Hercegovina  u antičko  doba, ANU BiH, Djela, LXVI, CBI, 6.
Imamović,  Enver,  1977, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine,
Sarajevo.
Mesihović,  Salmedin,  2009,. „CIVES  COLONIAE RIS...-  Likovi  s antičkih  epigrafskih
spomenika  rogatičko  – romanijskog  područja“,  CBI, knjiga 36, ANU BiH, knjiga XXXVIII,
55 – 74.
Mesihović,  Salmedin,  2011, ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo : Filozofski  fakultet.
Patsch, Carl, 1900, Nove rimske  epigrafske  tečevine  iz Bosne i Hercegovine,  GZM, god. XII, sv.
2, 169 – 19
Patsch, Carl, 1904, Prilog  topografiji  i povijesti  Ţupanjca-   Delminiuma,   GZM, god XVI, sv. 4,
307 -   365
Patsch, Carl, 1910, Prilozi  našoj rimskoj  povjesti,  GZM, god. XXII, sv. 1. 177 -   208
Sergejevski,  Dimitrije,  1940, Rimski  natpisi  iz  Bosne, Uţičkog  kraja i Sandţaka,  Spomenik SKA
XCIII. 133 – 160
Sergejevski,  Dimitrije,  1957, Epigrafski  nalazi  iz  Bosne,  GZM, N.S. Arheologija XII. 109 -  125+I
– III