21.2.11.

Žepa - P o r i j e k l o s t a n o v n i š t v a



    MARIO PETRIĆ

P o r i j e k l o   s t a n o v n i š t v a
                                                                            
DIE ABSTAMMUNG DER BEVÖLKERUNG VON ŽEPA
PDF https://app.box.com/s/eujnb2h2mqgims5f8nw4

Žepa sa područnim selima (Slap, Pripečak, Ribioci, Vratar, Stop, Vrelo, Ljubomišlje, Laze, Mandre, Mislovo, Borovac, Čavčići, Krnjići, Purtići) predstavlja jednu administrativnu, a donekle i geografsku cjelinu, koja je od gradskog naselja Rogatice udaljena 38 km u pravcu I-SI. Za čitavu ovu oblast postoji zajedničko ime Žepa1. Jugoistočnim dijelom područje Žepe zahvata prevoj Drine kod sela Slapa, dok su krajnji zapadni i sjeverozapadni dijelovi sa selima Mislovo, Mandre, Laze, Borovac i Purtići orijentirani na planine Devetak (1.417 m) i Javor (1.407 m). Ogranci ovih planina, Bokšanica sa južne strane (sa srednjom apsolutnom visinom od 1.000 m) i Sijemač na sjeveru (Zlovrh, 1.526 m) predstavljaju dvije velike prirodne barijere, koje utiču na klimatske oscilacije ovoga područja. Velike visinske razlike izmedju sela Žepe i spomenutih planina, te sam položaj ovih planina prekrivenih šumom, stvorio je i povoljnije klimatske prilike u naseljenim površinama tako da je jedan dio žepske oblasti župan i omogućava razvoj ratarskim kulturama. Medjutim, župnost ovoga kraja nije u podjednakoj mjeri zastupljena u svim naseljenim površinama. Dok je ona izražena više u naseljima same kotline rječice Žepe (Slap, Žepa, Stop, Vrelo), gdje je i nadmorskn visina relativno malena (od 450—650 m), dotle u predjelima sa višom nadmorskom visinom ona opada. Ove razlike odražavaju se u većoj ili manjoj mjeri i na floru ovoga područja. U predjelima nižim od 800 m raširen je hrast (Quercus petrea i Quercus cerris), dok iznad 800 m počinje pojas bukve (Fagus silvatica), te jele (Abies alba), smrče (Picea excelsa) i omorike (Picea omorica)2. Ovom pojasu pripadaju sela: Pripečak, Purtići, Borovac, Mandre, Laze i Mislovo, a jednim dijelom i Ljubomišlje. Ostala naselja (Vratar, Ribioci, Čavčići i Krnjići) stoje nekako na sredini izmedu spomenutih dviju grupa naselja.
Izvori žive vode najjači su u samoj Žepi i oni nikada ne presušuju. Ostala naselja uglavmom zadovoljavaju svoje potrebe u vodi manjim izvorima, dok su u tom pogledu teže pogodjene Laze, Mandre i Borovac, gdje vode nema u dovoljnim količinama za vrijeme ljetnjih mjeseci.
Komuniciranje medju selima omogućeno je seoskim putovima, a udaljenost od perifernih naselja do sela Žepe (u kojoj se nalazi mjesni ured, pošta, škola, džamija) kreće se izmedju 6-9 km. Najfrekventniji i ujedno najvažniji put danas je onaj koji sa Brezove Ravni u Bokšanici veže
.........................................................................................................................................................
1 Nije poznato po čemu je dobiven taj naziv; da li po selu Žepi ili rječici Žepi. U narodu ovoga kraja za rječicu Žepu postoji još i naziv Rijeka. Pod imenom Reka vodi se i na sekcijama za oblast Višegrad (Vojno-geografski institut - Beograd 1934. razmjer 1:100.000, i 1937, razmjer 1:50.000). Glavni izvor rječice nalazi se 6 km južno od Han-Pijeska, u blizini podnožja vrha Žep (1.537 m) i sela Podžeplja.
2 Za determiniranje vrsta drveća dugujem zahvalnost ing. Branku Fabijaniću, asistentu Šumarskog fakulteta u Sarajevu.

ovo područje sa Rogaticom autobuskom linijom. Ovaj drum ima i veći privredni značaj za ovaj kraj, koji je uglavnom orijentiran na Rogaticu. Svi poljoprivredni i stočni proizvodi transportiraju se preko te linije, a isto tako, ovim drumom se u velikoj mjeri koristi i drvna industrija, koja na velikim šumskim površinnma Bokšanice i Devetaku vrši eksploataciju šume. Važnost ovoga druma je, prema tome, od višestrukog značaja, i, prema riječima stanovnika Žepe, „ovo je jedina veza sa

 
  Žepa sa područnim selima (Crtež:M Petrić)

svijetom“ koja omogućava da se najbrže dodje do jednog gradskog naselja. Godine 1961. dovršen je jedan krak ovoga druma koji povezuje Žepu sa Brezovom Ravni i na taj način je još više olakšan saobraćaj sa Rogaticom i usputnim naseljima.
Sekundarnog je značaja za privredu ovoga kraja danas splavarenje i splavarsko „pristanište“ u selu Slapu na Drini, koje je poslije II svjetskog rata dobilo nešto veći turistički značaj.

Kao što so iz izloženog geografsko-privrednog pregleda vidi, uslovi za održavanje naselja u nekim dijelovima područja Žepe su povoljni. To se, uostalom, podudara i sa gustoćom naseljenosti pojedinih sela koja su gušće naseljena što se nalaze bliže izvorima vode i pogodnijem zemljištu za obradivanje. Svakako da je ovaj faktor bio odlučan i u prošlosti jer su se prahistorijska naselja, kojih je bilo u ovom kraju, nalazila na pogodnijini i za život povoljnijim mjestima.
Premda na podruiju Žepe nisu vršena arheološka istraživanja, ipak podaci kojima raspolažemo ukazuju na postojanje ljudskih naselja u prahistorijskom periodu. Jedno od takvih je lokalitet Gradina (kota 797) koja se nalazi izmedju sela Vrela i Krnjića, uza samu rijeku. Na gradini se i danas mogu naći u velikom broju fragmenti prahistorijske keramike, koji uglavnom odgovaraju već poznatom materijalu sa glasinačkih gradina3. Druga Gradina (kota 974), na kojoj takoder nisu vršena nikakva arheološka istraživanja, nalazi se jugozapadno od sela Vratara. Vrlo je vjerojatno da je i tu postojalo u to doba ljudsko naselje i da je pripadalo istom kulturnom kompleksu kao i prethodno.
Oko 1 km zračne linije na sjever od spomenute gradine, na sjeverozapadnim padinama Bokšanice (koji su okrenuti prema selu i kotlini Žepe), pronadjen je prilikom gradnje puta 1960. godine jedan kameni budak (danas u Prahistorijskom odsjeku Zemaljskog muzeja u Sarajevu). Tipološki, ovaj budak bi se mogao smjestiti u neolit, ali zbog neispitanosti ovoga kraja u arheološkom pogledu, ovu determinaciju iznosimo sa rezervom. Premda privlači činjenica da je mjesto nalaza ovog budaka neposredna blizina spomenute gradine (pronadjen je na lokalitetu Previš-polje) i da bi on eventualno mogao biti i naplavljen u dolinu, ipak nije isključena mogućnost da je postojao još neki prahistorijski lokalitet. Konfiguracija čitavog ovog predjela pružala je dovoljno mogućnosti za održavanje ljudskih naselja (blizina tekuće vode, brda kao refugij).
Ovih nekoliko podataka o materijalnim ostacima iz toga doba nesumnjivo govore da je žepsko područje bilo naseljeno u najstarijoj epohi, a vjerojatno i pod Rimljanima, jer zato postoje neke indicije4.
Srednji vijek ostavio je više tragova o postojanju života i kulture na području Žepe i oni se prvenstveno odnose na nadgrobne spomenike (stećke), ostatke srednjovjekovnog grada, kao i na još neke nalaze koji pripadaju tom vremenu. Osim nadgrobnih spomenika, koji su do danas relativno dobro očuvani, naiznačainiji objekt predstavljaju ostaci zidina i kula srednjovjekovnog grada iznad sela Vratara. Grad je bio podignut na jednom visokom (745 m nadmorske visine), vrlo strmom i teško pristupačnom grebenu iznad desne strane rječice Žepe: sa južne strane grada bile su ondignute zidine na nešto blažoj padini gdje je bio moguć prilaz. Na gradu su i danas sačuvani temeljni zidovi četiri okruglaste kule, ostaci zidova vjerovatno neknkve zgrade, zatim sudačka stolica uklesana u živu stijenu (izgleda da je postojala još jedna takva stolica, ali ju ie teško identificirati) a sve je to bilo unutar zidina, koje su sa južne strane štitile pristup gradu. U podnožju grada sa južne strane prostire se danas selo Vratar, bez svake sumnje tako nazvano po prvobitnom nazivu grada, odnosno po središtu župe, koja je s pravom locirana upravo na tom mjestu, kako su to potvrdile isprave iz turskog doba5. Da je grad Vratar morao predstavljati
.........................................................................................................................................................       
3 Zahvalan sam Borivoju Čoviču, kustosu Zemaljikog muzeja, na saopćenju koje mi je dao nakon pregleda fragmenata.
4 Na lokalitetu „Bare“, izmedju sela Krnjići i Stopa, nalazi se odlomak jedne ploče, koji tipološki odgovara rimskim stelama. Rekognosciranje ovoga padručja od strane I. Bojanovskog, arheologa, upućuje na postojanje rimske saobraćajnice, koja je povezivala sjeverolstočnu Bosnu sa Višegradom, a prelazila je preko Han-Pijeska i Žepe. Ivo Bojanovski, Arheološki spomenici, Zaišita spomenika kulture i prirode na području buduče akumulacije HE Peručac na Drini, Saraievo 1961. Str. 8-9. (U blizini Žepe, u Podžeplju, pronadjeni su rimski donari K. Patsch, Pojedini nalazi iz rimskog doba GZM XIV.)
5 H. Šabanović, Bosanski pašaluk, Naučno društvo NR BiH. Djela knj. XIV. Sarajevo 1939. str. 135; VI. Skarić. Popis bosansklh spahija iz 1123/1711 godine. GZM XLII, sv. 2, 1930. str, 11.
središte jednom većem broju naselja, odnosno župi, uvjerava nas i sam položaj grada koji je podignut na mjestu teško pristupačnom i sa koga se mogao držati na oku veliki dio žepske kotline. Najstariji turski popis bosanskog sandžaka iz 1469. godine, spominje Vratar kao trg6. Ovdje se nesumnjivo misli na selo Vratar koje još i danas pod istim imenom postoji. Možda nije beznačajno napomenuti, s tim u vezi, da se i jedan lokalitet u krugu današnjeg sela zove „Podgradje“.
U okviru današnjeg sela Vratara postoji veći broj nadgrobnih spomenika - stećaka; jedna grupa nalazi se na lokalitetu „Jasik“, veći broj kod Heljića kuća, a dva usamljena spomenika su na samom Gradu. Najveća nekropola je na “Podzidu”, koji se danas nalazi u ataru graničnog sela Ribioci, ali je svakako i ta nekropola pripadala Vrataru. Sudeći prema nekropolama, izgleda da je tadašnje naselje bilo relativno dosta veliko, što nimalo nije čudno ako se uzme u obzir značaj i neposredna blizina grada, staleški dobro situiranog. U poznatim srednjovjekovnim izvorima nema nigdje pomena o gradu ili župi Vratar koji bi se mogao odnositi na Žepu.

 
                             Greben sa ostacima grada Vratara (Foto: R. Rosić)            

Medutim, uzimajući u obzir sve navedeno, a posebno topografsku nomenklaturu nahije Vratar iz turskih dokumenata7, te činjenicu da su se Turci provodeći administrativnu podjelu osvojenih oblasti strogo pridržavali zatečenog stanja, možemo bez ikakve sumnje tvrditi da nahija Vratar iz turskih izvora predstavlja, u stvari, srednjovjekovnu župu Vratar i da je središte te župe bio istoimeni grad.
Vratar je sa naseljima, koja su uglavnom sva smještena sa lijeve strane rječice Žepe, morao biti povezan mostom. Jedino je na taj način bilo omogućeno komuniciranje tadašnjih naselja sa gradom Vratarom, jer drugi mogući prilaz gradu, zaobilaznim putem preko Bokšanice, nije bio
.........................................................................................................................................................       
6 H. Šabanović, isto.
7 U turskim popisima iz 1469, 1485. i 1711. godjnc spominju se imena današnjih sela: Vratar, Slap, Žepa, Ljubomišlje.
podesan i skopčan je sa znatnim teškoćama. Naselje najbliže Vrataru nalazilo se na području današnjeg sela Žepe. Na lokalitetu „Bjelila“, u blizini džamije i zadružnog doma, naišli su mještani prilikom vadjenja pijeska na jednu nekropolu gdje je pronaden jedan pozlaćeni širit, nekoliko grobova bez priloga te odlomak kamene ploče, na kojoj se ističe reljefno isklesan krst (paralelno s ovim krstom je još jedan veći, koji je predstavljao krsnice mača). Potrebno je istaknuti da se uz ovaj lokalitet nalazi staro muslimansko grobljo, a iznad samih „Bjelila“, u ataru sela Stop, postoji lokalitet „Crkelj“ za koji je vezano predanje da je tu nekada bila crkva. Na ovom kompleksu, a u dijelu Crkelja koji pripada Žepi, danas nije sačuvana nekropola u prvobitnom stanju, jer su svi spomenici odavde razneseni8. Uz ovaj lokalitet i danas postoje njive pod nazivom: “Za krstom” i “Vidov do”. Možda se ovdje, sudeći prema ovim toponimima, zaista radilo o crkvi iz starijeg vremena, kad je njeno egzistirunje imalo svrhe.
Pojedinačnih nadgrobnih spomenika-stećaka ima u selu Slopu na lokalitetima “Mramor”, “Trojan” i “Tulež”. Na ovom posljednjem bila je veća nekropola, ali su spomenici danas razneseni i upotrebljeni za gradnju mosta. Na “Tuležu” je pored srednjovjekovne nekropole muslimansko groblje u kojem se posebno ističu dva stara nišana.
Na području sela Krnjići, na lokalitetu “Pobrdalje”, postoji jedna veća nekropola koja nije mnogo udaljena od već spomenute prahistorijske gradine. I u sklopu ove nekropole nalazi se staro muslimansko groblje. Ostala srednjovjekovna grobišta nalazimo još u selu Ljubomišlju, Pripečku i Slapu. Ako bismo sadn prema broju srednjovjekovnih nekropola odredjivali i broj naselja (ne uzimajući u obzir pojedinačne spomenike), na području Žepe bismo u tom slučaju morali računati sa osam naselja koja su postojala prije turske okupacije. Dakako, ovaj kriterij za odredjivanje broja naselja ne mora biti pouzdan i uzmimo ga sa rezervom. Ali, činjenica da se neke od spomenutih nekropola nalaze u okviru naselja koja su postojala i prije dolaska Turaka u ove krajeve, predstavlja ipak jedan indikant koji ne bi trebalo mimoići prilikom odredjivanja broja naselja jednog područja.
Narod žepskog kraja u predanjima o starom stanovništvu govori da su srednjovjekovne nekropole, kao i grad Vratar, pripadale nekakvim “Lutoranima”, koji su živjeli u doba Jerine. Jerina je, po predanju, vladala čitavim ovim područjem. a tabor joj je bio na Vrataru. U istovjetnim predanjima o Jerini, koja su poznata u istočnoj Bosni, naročito uz Drinu. dr M. Filipović nalazi realnu osnovu, polazeći od činjenice da je bosanska varoš Srebrenica s okolicom bila u sastavu Despotovine u više mahova9. Priče o starom stanovništvu - Lutoranima, “koje je snijeg oćerao jer se 7 godina nije dizao” - nalaze svoju podudarnost u predanjima o “Grcima”. koja su poznata u velikom diielu Bosne i Hercegovine. Jerini i Lutoranima narod pripisuje i tragove starih kaldrma koje su, navodno, postojale u Žepi i u Purtićima. Postojanje ovih kaldrma, odnosno putova, koji su mogli povezivati župu Vratar sa susjednim Osatom i Srebrenicom na sjeveru i Višegradom na jugu, čini nam se sasvim vjerovatno, tim više što se na tom južnom potezu nalazi jedan niz gradova - centara manjih župa (Brodar, Dobrun, Hrtar, Vratar i dr.). S druge strane, poznati karavanski drum koji je iz Dubrovnika vodio u istočnu Bosnu do Foče, a odatle preko Goražda, nizvodno do Srebrenice ili preko Zagorja i Borča u Rogaticu, morao je imati jedan svoj odvojak lokalnog značaja koji nije mogao mimoići šire područje Vratara. Rekognosciranja, koja su izvršena na ovom području ukazuju na mogućnost postojanja jedne
.........................................................................................................................................................       
8 Tako se mogu i danas naći u dvorištu i na ulaznim vratima džamije, zatim razlomljeni i upotrijebljeni kao gradjevinski materijal za zgradu pored džamije i česmu, a neki se nalaze pokraj seoskog puta. Nije isključeno da se i kula (u zaseoku Kula) upravo od ovih spomenika, jer se u njenim zidovima nalazi ugradjeno dosta kamenih ploča velikih dimenzija. Za ovakve i druge objekte stećci su privlačan materijal, te su se i u novije vrijeme kortstili prilikom gradnje mosta u selu Stopu ili su ugradjivani u temelje zgrada, kao što je to slučaj u selu Vrataru.
9 Dr M. S. Filipović, Glasinac. SEZb knj. LX (Naselja knj. 32.) separat. Beograd 1950. str. 90.


stare saobraćajnice koja je povezivala sjeveroistočnu Bosnu preko Han-Pijeska, Žepe i Slapa sa Višegradom10. Ovaj put, kao i poprečne staze koje vode prema Srebrenici, još i danas koristi žepsko stanovništvo. S tim u vezi, značajna je koineidjencija u toponomastici osatskih sela Purtići i Krnjići sa istoimenim žepskim selima koja se nalaze upravo na putu koji vodi iz Žepe za Osat, odnosno Srebrenicu. Nema sumnje da je postanak naziva sela Purtići i Krnjići u Osatu, kao i u Žepi, vezan za istoimene srednjovjekovne porodice, koje se u jednoj dubrovačkoj tužbi protiv Dragiše Dinjičića spominju u vezi sa nekakvim trgovačkim poslovima11. Ovo je ujedno jedini pomen na stara rodovska imena, koja su ostavila i sačuvala svoj trag do danas u nazivima dvaju žepskih sela.
Najstarije vijesti o granicama Bosne u srednjem vijeku, sačuvane kod Porfirogenita i Dukljanina, ukazuju na povezanost ovoga dijela Bosne sa Srbijom. Tek sredinom XII vijeka dolazi do političke odvojenosti Bosne od Srbije, i to u srednjem toku Drine. Donji tok Drine nalazio se tada u vlasti Madjara, a gornji je ostao i dalje, sve do 1377. godine, u sastavu raške države12. Kako je oblast oko srednie Drine, koja se od 1366. pominje kao Podrinje, pripadala porodici Dinjičić-Kovačević, a “plemenito” ove porodice je bilo oko Srobrenice, to je, prema M. Diniću, ono obuhvatalo područje zapadno od srednjeg toka Drine, porječje Drinjače i njenih pritoka sa Osatom i Ludmerom, prema jugu otprilike do razvoda rijeke Prače13. Prema tome, i teritorija Žepe ulazila je u sastav zemalja ovih feudalaca, koji su igrali značajnu ulogru u društveno-ekonomskom i političkom životu Bosne. Naročito su jake bile trgovačke veze i odnosi Dinjičića sa Dubrovnikom. O tome svjedoče brojni dokumenti i prepiska koju su vodili dubrovački trgovci sa Dinjičićima, a odnose se uglavnom na područje Srebrenice i Osata, gdie su bile karavanske stanice za prevoz robe. Kakav je značaj i ulogu predstavljala župa Vratar u okvru Dinjičićevih posjeda nije nam poznato. Srednjovjekovni izvori ne spominju je nigdje. Medjutim, iz svega onoga što se dosada moglo zapaziti o Žepi stekli smo utisak da je župa Vratar živjela životom jedne periferne oblasti i da je stajala u zasjenku svojih, ekonomski značainijih susjeda. U sklopu posjeda Diničića-Kovačevića ona nije mogla dati ono što su krajevi oko Srebrenice pružali svojim gospodarima. Njena uloga i značaj u trgovini mogla je biti samo sporedna i tranzitnog karaktera. Grad Vratar je, sudeći po svemu tome, vršio jedino ulogu čuvara ove periferne župe.
Početkom maja 1463. godine turska vojska u snažnom i nezadrživom naletu prodire u Bosnu. Prve na udaru bile su oblasti Pavlovića i Kovačevića, kojima su Turci “smrsili konce” - kako to navode turski ljetopisci14. Od osvojenih oblasti osnovan je Bosanski sandžak u čijem sastavu je bilo pet velikih vilajeta: Vilajet Jeleč, kosnije Novi Pazar, Vilaiet Sarav-ovasi (Vrhbosna), Vilavet-i Kiral - “Kraljeva zemlja”, Vilavet-i Pavli -”Zemlja Pavlovića” i Vilavet-i Kovač - „Zemlja Kovačevića”. Ova podjela Bosanskog sandžaka na oblasti odgovarala je stanju kakvo su Turci zatekli prilikom osvajanja Bosne 1463. g. I nakon uspješne protuofanzive ugarskog kralja i hercega Stjepana 1463-64. god, Turska je zadržala gotovo sve gradove Pavlovića i Kovačevića. Nešto kasnije, god. 1469. zemlje Pavlovića i Kovačevića imaju zaiedničkog “kadiju vilajeta Pavli i Kovač” sa sjedištem u Višegradu: u sastavu zemalja Kovačevića bile su nahije: Vratar. Trebotić, Birač i Osat15. Prema turskim dokumentima iz 1469. godine, u nahiji Vratar, koia je identična sa istoimenom srednjovjekovnom župom, spominje se Vratar kao trg sa 32 porodice i 4 neoženjena člana. svi kršćani. Značajna je činjenica da je u osvojenim gradovima Bosne, a
.........................................................................................................................................................       
10 Ivo Bojanovski. isto kao u napomeni 4.
11 Mih. J. Dinić Za istoriju rudarstva u srednjovjekovnoj Srbiji i Bosni, I, SAN. Posebna izdanja. knj. CCXL. Beograd, 1955, str. 34.
12 Dr Vl. Ćorović, Historija Bosne. I, SKA. Posobna izdanja knj. CXXIX. Beograd 1940, str. 122.
13 Mih. J. Di n i ć, nav. djelo, str. 32.
14 Dr Vl. Ć o r o v i ć, nav. djelo. str. 556.
15 H. Š a b a n o v i ć. nav. djelo. str. 117.
izričito se spominje oblasl Kovačevića, iste godine ostavljeno 138 Ijudi, s tim da budu u službi tvrdjava, a zato će biti oslobodjeni izvanrednih obaveza i nameta16. Iz ovoga se može zaključiti da na području Žepe zatečeno stanovništvo nije pretrpjelo dolaskom Turaka veće potrese i da 6 godina nakon turske okupacije nisu izvršene krupnije promjene, kao što je islamizacija domaćeg stanovništva.
Medutim, 1485. godine, prema sumarnom popisu Bosanskog sandžaka (završen 15-24. juna 1485) Vratar se navodi kao bazar (otvoreni trg) i u njemu timar Stiplije Hizra, koji ima 34 kršćanske kuće i 7 samaca kršćana, 3 muslimanske kuće i 2 mlina. U istom ovom popisu spominje se i selo Žepa (za koje se kaže da pripada Vrataru) sa 2 kuće upisane kao timar Sinan-bega, sina Islamova. Navedeni popis iste godine spominje i selo Slap, pa se kaže da pripada nahiji Vratar i da ima 15 kršćanskih i 3 muslimanske kuće. Nadalje se navodi selo Podžeplje, takodjer u nahiji Vratar, i u njemu timar nekog Mihajla sa 9 kršćanskih i 1 muslimanskom kućom, sa prihodom od 1.172 akće17. Iz navedenih popisa zapaža se da je broj konvertita u odnosu na kršćansko stanovništvo u manjini, iako je od pada ovoga kraja pod tursku vlast bilo prošlo 20 godina, odnosno 16 godina od posljednjeg sumarnog popisa. Premda u ovaj popis, vjerovatno, i nisu uneseni svi timari koji bi dali potpuniju sliku procesa islamizacije ovoga područja, ipak i ovih nekoliko podataka ukazuju da je islamizacija Žepe bila postepena, kao što je to bio slučaj i u ostalim krajevima Bosne. Još uvijek, i to u znatnom broju, domaće kršćansko stanovništvo ima prevagu nad rnuslimanima-konvertitima. Takav je slučaj i u ostalim dijelovima Bosne, kako to pokazuju iscrpni turski popisi domaćinstava. Medjutim, masovno prelaženje seljaštva na islam nastupit će tek koncem XV i početkom XVI vijeka i ono će predstavljati osnovu za jačanje turske vlasti u našim krajevima18.
Nije nam poznato da li je pred kraj XV vijeka u sastavu muslnnanskog stanovništva Žepe bilo i stranog etničkog elementa. Ukoliko je i bilo takvih došljaka, oni su vjerovatno obavljali kakve vojne funkcije kao čuvari tvrdjava i sl., a takvih je osoba u velikom broju bilo po različitim tvrdjavama Bosne. Ti mustahfizi-čuvari gradova porijeklom su uglavnom iz raznih balkanskih gradova. Smatram da se pomenuti Stiplija Hizir, koji drži timar u Vrataru, može poistovjetiti sa istoimenjakom (“Hizir de Stip”) koga navodi T. Okić u popisu čuvara gradova19. Tek mnogo kasnije, krajem XVII, a naročito u XIX vijeku, kada je u Bosnu došao veliki broj muslimanskih izbjeglica iz Ugarske, Slavonije, Srbije i Sandžaka, bilo je medju tim došljacima i takvih, koji su porijeklom pripadali neslavenskim narodima. U selu Vrataru žive i danas Guhdije, koji su se prije austrougarske okupacije doselili iz “Arnautluka”, a po svom porijeklu su Arbanasi. Za ostale doseljeničke rodove u Žepi nije bilo moguće ustanoviti da su pripadali nekom stranom etničkom elementu. Ukoliko je u prošlosti i bilo stranih doseljenika, oni su ubrzo asimilirani od domaćeg, islamiziranog stanovništva.
Na ovom mjestu potrebno je upozoriti na jednu pajavu u našim krajevima. Naime, nije rijedak slučaj da se uz srednjovjekovne nekropole nalazi staro muslimansko groblje ili, još ćešće, pojedinačni spomenici - nišani. Tu pojavu zapazili smo u žepskom selu Stopu, gdje se uz srednjovjekovno grobište nalaze dva velika nišana, koji, prema narodnoj tradiciji, pripadaju nekom Topči Sinan-paši. Takav je slučaj i na lokalitetu “Pobrdalje”, u selu Krnjići, gdje u sklopu srednjovjekovnih spomenika postoji i jedno staro muslimansko groblje. Izgleda nam kao najvjerovatnije, da se u ovim slučajevima radi o porodičnim ili rodovskim nekropolama, gdje pored kršćanskog pretka leži njegov islamizirani potomak.
.........................................................................................................................................................       
16 H. Š a b a n o v i ć. nav. djelo. str. 122.
17 Tapu defteri No 18., fol. 1175 i 1197. Podatke mi je ustuplo ing. A. Betić, na čemu se najljšpše zahvaljujem.
18  N. F i 1 i p o v i ć. Bosna i Hercegovina, Historija naroda Jugoslavije, II (V poglavlje), Zagreb 1959. str. 115-124.
19 Tayyib Okiç,Les Cristians (Bogomiles Parfaits) de Bosnie d'apres des documents turcs inedits, Sudost-Forschungen, B. XIX, Munchen 1960. Str. 119.
Svijest o zajedničkom porijeklu i pripadnosti nadvladala je - kako se čini - i vjerske razlike. Adekvatan primjer nalazimo i u neposrednoj blizini Žepe, u selu Brankovići, gdje je na baštini knezova Radivoja i Vuka Brankovića stajao spomenik njihovog srodnika Mahmuta Bra nkovića20.
U narodnoj tradiciji muslimanskog stanovništva Žepe sasvim je izgubljeno sjećanje i pomen o njihovim kršćanskim precima. To je i sasvim shvatljivo, ako se uzme u obzir činjenica da većina današnjeg stanovništva Žepe pripada doseljeničkim rodovima. Kod starijih žepskih rodova donekle su bolje očuvana predanja vezana najčešće za materijalne ostatke kao što su: kaldrme, kule, grad Vratar, te zanimljiva pripovijedanja o starom stanovništvu – Lutoranima, o kojima je već bilo govora.

 Stari most na Žepi u Slapu (Foto: M. Perić)    
                      
Ostaci materijalne kulture iz turskog perioda su malobrojni. U samoj Žepi bile su tri kule, od kojih jedna i danas postoji u mahali „Kula“. Za nju narodno predanje kaže da je pripadala nekom Redžep-paši. U selu Slapu je takodjer postojala “Vilića kula” i navodno je pripadala
.........................................................................................................................................................       
20 C. Truhelka. Osvrt na sredovječne kulturne spomenike Bosne. GZM XXVI, 1914, str. 235. - Spomenik se danas nalazi u baišči Zemaljskog muzeja.

porodici Vilić iz sela Slapa. Ne zna se kojem vremenu pripadaju te kule, ali, po riječima H. Kreševljakovića, sigurno je samo to da je takvih kula bilo po Bosni u XVIII stoljeću, a gradjene su još i prvih godina XIX stoljeća. Podizale su ih spahije na svojim posjedjima21.
Dobro očuvani most u selu Slapu, na ušću Žepe, igrao je, izgleda, značajniju ulogu u komuniciranju ovoga kraja sa višegradskim područjem. Ovuda je, kao što je to već spomenuto, i u srednjem vijeku vodio put, koji je povezivao sjeveroistočnu Bosnu sa Višegradom. Tu svoju ulogu on je svakako vršio i u tursko doba, tim prije kad se zna da je sjedište kadije vilajeta Kovač i Pavli bilo u Višegradu. Podizanje ovoga mosta na Žepi dovodi se u vezu sa čuvenim mostom Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, te se pretpostavlja da je sagraden u drugoj pulovici XVI vijeka21. Kako za ovaj most, tako i za džamiju u Žepi, u narodu postoji mišljenje da su vrlo davno sagradjeni.
Potrebno je na kraju kazati da gotovo cjelokupni toponomastički materijal, koji se odnosi na spomenute objekte, kao i najveći broj toponima prikupljenih na području Žepe, pripada srpskohrvatskoj jezičkoj nomenklaturi, dok je vrlo mali broj naziva koji su uneseni posredstvom stranaca u prvom redu Turaka. Od 260 prikupljenih toponima samo ih je 15 koji upućuju na strano porijeklo. U starije toponime ubrajamo nazive onih sela koja se spominju u turskim popisima, jer smatramo da su oni postojali i prije turske okupacije. Toj grupi toponima pripadaju sela: Vratar (spominje se 1469, 1485, 1711), Slap (1485. 1711), Žepa (1485) i Ljubomišlje (1711). Iako ne raspolažemo za sada podacima i za preostale nazive sela i dr. toponima. to ne znači da se i oni ne mogu uvrstiti u grupu starijih naziva. Tako, npr., današnje selo Stop najvjerovatnije vodi svoje porijeklo od starog oblika - stlp, koji u srednjem vijeku označava veći komad zemlje za obradjivanje, i to kao privatni posjed; u Crnoj Gori pod izrazom “slup” podrazumijeva se od kamenja očišćena i za usjev pripremljena zemlja, ogradena tim istim kamenjem. U manastirskim poveljama u Srbiji često se pominju oba oblika — stlp i stup23. S tim u vezi potrebno je naglasiti da se zemlje u Stopu smatraju kao najbolje za obradivanje. Već spomenuti lokalitet u Stopu - Crkelj - Crkelji identičan je sa starim oblikom - c r 'k i, u značenju crkva24. Stanovnici Žepe i danas smatraju da je na lokalitetu Crkelji postojala crkva. Nadalje, u Stopu postoji lokalitet „Trojan”, na kome se danas nalazi jedan serdnjovjekovni spomenik-stećak. Nije isključena mogućnost da se pod ovim nazivom krije stari oblik “trojačenje” u značenju treći put preoravati, kako to bilježi Vuk Karadžić u svom Rječniku25. S tim u vezi potrebno je naglasiti da je zemlja, na kojoj se nalazi pomenuti spomenik, najplodnija na području Žepe. Srednjem vijeku svakako pripada stari slavenski termin - trzan, koji se na Vrataru javlja kao toponim. Ovaj naziv se češće susreće u starim naseljima centralne Bosne.
Nazivi za sela Purtići i Krnjići (ili Krnići, prema starijim popisima stanovništva) nastali su, kao što je već spomenuto, od srednjovjekovnih porodičnih imena, koja se spominju na području susjednog Osata.
Većina ostalih imena je nastala po geografskim objektima ili osobinama, kao, npr., Debelo brdo, Crvena stijena, Vratolom, Suha ravan i sl. Posebno su za ovo područje zanimljivi toponimi, koji se javljaju u središtu Žepe, u selu Stopu. Pored spomenutog oblika Crkelji i samog imena sela Stop, ovdje se susreću nazivi: Postop, Stopovi, Za krstom. Vidov do.
Kako je već rećeno, na području Žepe ima mali broj imena koja su nastala od turskih riječi ili od muslimanskih imena. U takvu vrstu spadaju toponimi: Hamzovina, Spahin hrid, Begluk, Pašovina, Spahovina, Šejtanski mlin, Tepa i dr.
.........................................................................................................................................................       
21 H. Kreševljakovćć. Kule i odžaci u Bosni i Hercegovini. Naše starine. II. Sarajevo 1954. str. 73.
22 Z. Kajmaković, Most na Žepi. Zaštita spomenika kulture i prirode na području buduće akumulacije HE Peručac, Sarajevo 1961. str. 30.
23 K. Jireček-J. Radonić, Istorija Srba, II, Beograd 1952., str. 159.
24 D. D a n i č i ć, Rječnik iz književnih starina srpskih, Beoegod 1863. s. v. Cr’ki.
25 Vuk Stef. Karadžić. Srpski rječnik. Beograd 1935, s. v. trojačiti.
Iz ove grupe stranih imena i naziva izdvajamo ime sela Mandre. Ovaj naziv nije srpskohrvatska riječ, a njegovo značenjeje, prema Rječniku JA, “mjesto i koliba gdje se ljeti ovce muzu”; nastao je od grčkog -mandra26. Ovaj naziv vezan je svugdje za stočarstvo, pa, prema tome, nema sumnje da je primljen od vlaškog, stočarskog stanovništva koje se spominje i u turskim dokumentima. Tako je u vilajetu Pavli bilo 1469. godine 448 vlaških porodica, a 1485. god. 14 džemata Vlaha27. Kako se žepsko selo Mandre nalazilo na granici nahije Studena, koja je pripadala vilajetu Pavli, to nema sumnje da se ovdje radi o nekadašnjem vlaškom lokalitetu. S tim u vezi, dotakli smo pitanje postojanja starijeg balkanskog stanovništva u ovom dijelu Bosne. Na temelju navedenog turskog podatka, kao i rezultata proučavanja susjedne oblasti Glasinca, može se potvrditi postojanje Vlaha, koji se u srednjem vijeku spominju kao stočari i ponosnici28. U kojoj mjeri je taj sloj stanovništva bio zastupljen i na žepskom području, ne možemo za sada ništa reći. Ali, da ga je bilo u planinskim predjelima Žepe, gdje su uslovi za stočarski način života bili povoljni, mislim da nema sumnje.
Pošto je težište dosadašnjeg rada usmjereno na to da se rasvijetli etnička prošlost područja Žepe, mislim da je od posebne važnosti bilo pitanje utvrdjivanja kontinuiteta izmedju srednjovjekovnih naselja i stanovništva sa stanjem koje je nastupilo dolaskom Turaka. Uzimajući u obzir sve što je dosada o tome rečeno, a imajući u vidu i rezultate ispitivanja porijekla današnjeg stanovništva Žepe, smatram da je taj kontinuitet postojao. Na ovom mjestu možemo primijeniti konstataciju Vl. Skarića, da je “stara imena naselja mogao sačuvati samo kontinuitet većih masa stanovništva koje, ako se vremenom i mijenjalo, nije se mijenjalo naprasno nego sporim tempom, i to baš kod muslimana29.

II

U vrijeme ispitivanja, obavljenih u toku 1961, 1962. i 1963. godine, u Žepi sa područnim selima bila su stalno nastanjena 92 muslimanska roda sa 641 kućom i 3.163 stanovnika. U ovaj broj stanovnika nije uračunato nekoliko srpskih porodica koje žive zajedno sa Muslimanima u selu Mandre i selu Mislovo gdje je isključivo srpsko stanovništvo, tako da ukupni broj stanovnika iznosi 3.442. Prema podacima iz popisa stanovništva 1961. god., koje sam dobio u Mjesnom uredu Žepe, u broj stanovnika uzeti su i svi oni koji su u vrijeme popisa bili privremeno odsutni. Za vrijeme posljednjeg boravka u Žepi. 1963, mogao sam ustanoviti da su neke porodice i pojedinci stalno napustili Žepu, pa, prema tome, broj stanovnika koji je ustanovljen za vrijeme popisa 1961. godine neće odgovarati stvarnom stanju. Medjutim, zbog lakšeg pregleda i komparacija koje je potrebno izvršiti sa prethodnim prijeratnim statističkim podacima, koristićemo se rezultatima popisa stanovništva iz 1961. godine.
Izmedju službenih i privatnih statistika o populaciji BiH, koje su nastale prije austro-ugarske okupacije BiH, postoje znatne razlike. Dok privatne statistike o stanovništvu (putopisci, franjevci, konzuli) obiluju velikim diferencijama u broj,. ponekad i na stotine hiljada, dotle službeni izvještaji o popisu, iz političkih razloga pokazuju otvorenu tendenciju da prikažu što veći broj Muslimana. Osim toga, ovi popisi i procjene su nepouzdani i zbog toga što je vrlo često izostavljen ženski spol, a i popisni aparat je bio nestručan. Tek 1885. godine, a i 10 godina kasnije, 1895, izvršeni su detaijniji i pouzdaniji popisi jer su u tome poslu sudjelovali stručnjaci.
Prema rezultatima popisa žiteljstva 1895. godme, džemat Žepa, u čijem se sastavu nalazi isti broj sela kao i danas, imala je 198 kuća sa 1.253 stanovnika Muslimana i 100 srpskih žitelja u
.........................................................................................................................................................       
26 Rječnik hrv. ili srp. jezika JAZU. Zagreb, s. v. mandra.
27 H. Šabanović, nav. djelo. str. 130.
28 Dr M. S. Filipović, nav. djelo, str. 78-81.
29 Vl. Skarić. Stara bosanska vlastela u današnjoj toponomastici, Glasnik Geografskog društva, sv. 7-8, Beograd 1922.. str. 125.
Mandrama i Mislovu30.Detaljni statistički popis (posljednji popis za vrijeme Austrije objavljen 1910. god.) iznosi da na područiu Žepe živi 1.766 stanovnika (Muslimana) 31. Dakle, u vremenskom razmaku od 15 godina broj stanovništva Žepe povećao se za 513 stanovnika.
Od 1910. do 1931. godine, kada je izvršen detaljan popis stanovništva Kraljevine Jugoslavije, broj muslimanskog stanovništva u Žepi povećao se za 1.323 stanovnika (tada je u Žepi bilo 316 Srba) ili ukupno 3.099 stanovnika-Muslimana32. Prema poslijeratnom popisu stanovništva obavljenom 1948. godine, u Žepi sa područnim selima bilo je ukupno 2.414 stanovnika, od čega 2.110 Muslimana i 304 Srbina33. Za 17 godina, broj stanovnika se umanjio za 989 stanovnika. Ovo nazadovanje u broju stanovnika uslijedilo je kao posijedica rata i iseljavanja većeg broja porodica odmah nakon oslobodjenja. Medjutim, samo u vremenu od 1948. pa do posljednjeg popisa 1961. godine, dakle za 13 godina, broj stanovnika se povećao za 1.053, tako da je premašen broj iz 1931. god. kada je Žepa imala najviše stanovnika. Ovaj nagli porast stanovništva u kratkom vremenskom odsjeku nastao je zbog opće stabilizacije prilika u našoj zemlji kad nije bilo nikakvih smetnji za normaian razvitak i povećanje populacije Žepe, za razliku od perioda austro-ugarske okupacije i stanja za vrijeme dva rata kada je umnogome ometan normalni porast stanovnika.
Žepa sa pripadajućim selima je područje koje u okviru bivšeg rogatičkog sreza ima najkompaktnije stanovništvo. Dok u ostalim općinskim područjima biv. rogatičkog sreza brojem stanovnika prevladava srpsko stanovništvo, dotle u Žepi Muslimani predstavljaju apsolutnu većinu i kompaktnu grupaciju.
Na temelju izvršenih ispitivanja, stanovništvo Žepe možemo u pogledu na porijeklo podijeliti u dvije osnovne grupe: jednu, koju sačinjavaju starosjedioci, i koja je brojem srazmjerno malena, i drugu, kojoj pripada doseljeno stanovništvo. Drugoj grupi smo prisajedinili i ono starije stanovništvo, odnosno starije dosljenike, koji su izgubili tradiciju o svom porijeklu, a od “davnine” se nalaze u Žepi, kao i mali broj stanovnika nepoznatog porijekla.

Starosjedioci su: Kulovci u Žepi, Vrataru i Ljubomišlju, O m a novići u Ljubomišlju, Begići u Vrataru i Vilići u Slapu. Kulovci su najbrojniji i najrazgranatiji od starosjedilaca, a predanje za njih, kao i za ostale, kaže da su “od feta” ili da su “starosidioci”. Za takove ih smatra i sve ostalo stanovništvo Žepe. Omanovića starosjedilaca ima i na susjednom Glasincu, ali mi nije poznato da li su isti rod.
U stare doseljenike ubrajamo 18 rodova, koji se od “davnine“ nalaze u Žepi. Kod njih je u većini slučajeva tradicija o porijeklu zaboravljena.
Neki pak, kao što su Hrvačići ili Hrve u Stopu, te Bajići u Vrataru, čuvaju predanje po kome su im preci porijeklom iz Hrvatske a ostali su u Žepi nakon osvojenja Vratara od strane Turaka. Ne znam u kojoj mjeri su ova predanja vjerodostojna, ali istovjetna predanja zabilježio je i dr R.Jeremić u tuzlanskoj oblasti. On navodi da “stanovnici seoskih mahala pod imenom “Arvati” na Spreči, pod Konjuhom u opštinama Banovići i Sladnoj, srez gračanički, i Falešići, srez tuzlanski, i zaseoka “Arvačići” u opštini Kalesiji, srez zvornički, tvrde da su im preci doselili iz Hrvatske („od Arvata“), a sela Like u vlaseničkom i tuzlanskom čuvaju predanje da su im preci iz Like prebegli jer nisu hteli da se pokrste34“.
.........................................................................................................................................................       
30 Glnvni rezultati popisa žiteljstva u Bosni i Hrrecgovinl od 22. aprila 1895. (Statist. odjel Zemaljske vlade), Sarajevo 1898. str. 104.
31 Rezultati popisa žiteljstva u Bosnt i Hercegovini od 10. oktobra 1910. (Statistički odjel Zemaljske vlade), Sarajevo 1912, str. 40.
32 Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. god., knj. II. Beoerad 1938. str. 41.
33 Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine. knj. IX. Beograd 1934, str. 430.
34 Dr R. Jeremić. O poreklu stanovništva tuzlanske oblasti. Glasnik Geografskog društva. sv. 7-8. Beograd 1922. Str. 148.

Izgleda mi, medjutim, da će u našem slučaju bliže istini biti predanje o porijeklu muslimanske porodice Hrvati, nedaleko od Rudog u Sokolovićima, čija se tradicija o porijeklu ove porodice, kako ju je zabilježio O. Zuhrić35, podudara sa ispitivanjima A. Luburića, po kome je pleme Rvati živjelo u doba Kosova u zaseoku Rvačevu u sjeverolstočnom dijelu Nikšićkog polja, pa se zbog nekog ubistva cijelo pleme odselllo36. Uzimajući u obzir navedeno, Hrve i Bajići u Žepi bi mogli zaista biti pripadnici starijeg sloja stanovništva.
Postoji još jedna grupa rodova u Žepi koji pripadaju starijim doseljenicima. To su potomci emigranata iz Ugarske i Srbije, koji su se, priiikom potiskivanja turske vlasti iz Ugarske krajem XVII vijeka, i iz Srbije u XVIII i XIX vijeku, naseljavali po Bosni, pa su tako neki doselili i u Žepu. Prema predanju, iz “Undjurije” (Ugarske) su Brgulje u Borovici i Karići u Pripečku. Za Kariće nalazimo potvrdu da su zaista doseljenici iz Ugarske, u svježoj tradiciji istoimene porodice koja i danas živi u Novoj Kasabi u Jadr37.
Iseljavanje muslimanskog stanovništva iz Srbije u istočne dijelove Bosne, koja su manjim prekidima trajala kroz cijelo XVIII stoljeće, pojačana su velikim masama muslimanskih doseljenika tridesetih godina XIX vijeka. Naime, odredbama Jedrenskog mira, izmedu Rusije i Turske, 1830, usvojen je zahtjev Srbije da muslimani iz svih srbijanskih sela moraju napustiti tlo Srbije. Tada muslimani u masama počeše seliti preko Drine u Bosnu, jedan dio u Sandžak, koji je administrativno pripadao Bosni, a manji broj odseli u Albaniju, odn. Makedoniju. One izbjeglice koje su doselile u Bosnu nasele uglavnom sela duž Drine u Zvorničkom sandžaku. Konačnim napuštanjem gradova u Srbiji (1862) još više su pojačana muslimanska naselja sa lijeve strane Drine38. Danas na području Žepe žive svega dva roda koji pouzdano znaju da su se doselili iz Srbije. To su Gakovići i Jusufbegovići u Slapu, koji znaju da su im preci doselili iz Užica. Dok su Jusufbegovići doselili u Slap izravno iz Užica oko 1860. godine, dotle su Gakovići živjeli najprije u Štitarevu s desne strane Drine, a odatle su prije I svjetskog rata (1910) prešli u Slap. Prema kazivanjima starijih ljudi, u Žepi je bilo do početka ovoga vijeka više “srbijanskih muslimana” ali su svi odselili, a neki su izumrli. U samom selu Žepi izumrla je porodica Šapčanin, koji su prema kazivanju “davno doseliii iz Šapca u Srbiji”.
Za razliku od prethodnih, doseljeni rodovi iz “Arnautluka“ (bivšeg Novopazarskog sandžaka) predstavljaju dosta izrazitu grupu medju žepskim Muslimanima. Njihovo doseljavanje u Bosnu pada u vrijeme okupacije od strane austro-ugarske, a poslije defintivnog odvajanja Novo-pazarskog sandžaka od Bosanskog vilajeta (1877). Naseljavanje u Žepu, koliko se može zaključiti iz kazivanja, bilo je djelimično u etapama, a neki rodovi su izravno doselili iz Sandžaka. Danas na području Žepe ima 13 rodova, koji su svi doselili iz “Arnautluka” (rijetko se čuje za njih naziv “Arnauti”, ali zato svi kažu: “Mi smo iz Arnautluka”). Samo u selu Krnjićima, živi danas pet rodova koji pripadaju doseljenicima iz Novopazarskog sandžaka. Osim jedne porodice koja nije tog porijekla, svi su doselili prije okupacije na ćiftluke Mustajbega Agića iz Rogatice. Neki od tih rodova znaju dobro i etape prilikom doseljavanja. Takvi su Džebe (prije se zvali Bedelj), kojima je ovdje u Krnjićima već “četvrti razrod”. Po polasku iz Brodareva (Prijepolje) u Bosnu, kako kažu, jedan dio njihove porodice zadržao se u Foči i tu je ostao. Drugi su se naselili u Zakomo kod Rogatice, a odatle su neki od njih prešli u Krnjiće. Kaćevići su takodje prije okupacije napustili Kaćevo kod Prljopolja i naselili su se u Purtiće, a odatle, kad su se “proširili”, jedni su prešli u Krnjiće. Najveći broj ovih doseljenika je od Kolašina. Takvi su:
.........................................................................................................................................................       
35 Omer Zuhrić, Porodica Hrvati u Bosni, Novi Behar, br. 4-5, God. VI. Srajevo 1932. str. 60.
36 A. L u b u r i ć, Drobnjaci, pleme u Hercegovini, Beograd 1930. str. 249.
37 Alija Bejtić. Nova Kasaba u Jadru, Godišnjak društva istoričara BlH. God. XI, Sarajevo 1961. str. 234.
38 Šaban Hodžić, Migricije muslimanskog stanovništva iz Srbije u sjeveroistočnu Bosnu izmedju 1788-1862, Članci i gradja za kulturnu istoriju istočne Bosne, knj II. Tuzla 1958. str. 65-66, 73-77.

Hadrovići, Hrulje, Dizdarevići u Krnjićima, te Guhdije u Vrataru, Kaljevići u Žepi, Dizdarevići u Borovcu i Avdići u Purtićima. Ovi posijednji su se mnogo razgranali poslije dolaska u Bosnu da je do danas ostalo veliko potomstvo u Godjenju i Staroj Gori (o. Rogatica), a u Purtićima 4 kuće. Iz Pljevalja su Jakubović i Baručić, ali su u Žepu doselili mnogo kasnije, 1922. godine.
Svi ovi doseljenici iz Novopazarskog sandžaka bili su čifčije na zemlji spomenutog Mustajbega Agića, Hasanbega Šahinpašića iz Rogatice, te Škaljića i Halilbašića iz Rogatice. Prije njihovog doseljenja zemlje u Krnjićima i Purtićima su bile napuštene i nitko ih nije obradjivao. O stanovništvu koje je prije njihova dolaska živjelo na području Krnjića i Purtića ne znaju, ali neki spominju da su bili “pravoslavci”.
Samo jedan rod u Žepi zna da je porijeklom iz Hercegovine i da su davno doselili. To su Ramići u Pripečku, koji su sasvim zaboravili iz kojeg su dijela Hercegovine došli, jer su - kako kažu - u Pripečku odavna. Dedijer navodi starasjedilačku muslimansku porodicu Ramiće u Bijeloj kod Konjica39. Kretanje pojedinih maslimanskih porodica iz jednog kraja u drugi unutar granica Bosne i Hercegovine nije bila rijetka pojava. To su bili uglavnom siromašniji rodovi, koji su u potrazi za boljim uvjetima života tražili prikladnija mjesta za smještaj svoje porodice. Vrlo često su to bili pojedinci koji su kao najamnici dolazili kod svojih rodjaka ili su prelazili “na ženovinu”. S druge strane, neki su se ponovo vraćali u Žepu iz tog drugog kraja gdje im uslovi za život nisu bili povoljni. Najveći broj je upravo takvih doseljenika i oni na području Žepe predstavljaju jednu trećmu (31 rod) od ukupnog broja rodova (92 roda). Najviše su doseljavali iz neposrednog susjedstva, iz teritorije koja se pruža od Žepe do Rogatice, a manjim brojem su oni rodovi koji su doselili iz biv. srezova Višegrad, Bratunac, Sokolac. Svi ovi rodovi dobro znaju mjesto odakle su iselili, a nekima od njih su poznate i etape prije doseljenja u Žepu. Medutim, upravo za ove rodove je karakteristično da o svom daljem porijeklu ne znaju ništa, s izuzetkom nekih koji znaju da su bili “stajnici” - “starosidioci” u mjestu odakle su odselili. Pada u oči da svi ovi doseljenici, koji su Žepu naseljavali iz neposrednog susjedstva, dolaze tek koncem XIX i u XX vijeku. Samo je mali broj rodova (5) koji ne znaju za svoje porijeklo. Tu se takoder radi o doseljeničkim rodovima, možda iz nešto starijeg vremena, ali im je tradicija o porijeklu sada potpuno izgubljena.
Lokalne seobe, odnosno kretanja unutar žepskih naselja su dosta živa i dinamična i u njima učestvuju uglavnom pojedinci koji tek zasnivaju svoju porodicu. Ova premještanja su ustanovljena kako kod starosjedilačkog stanovništva, tako i kod svih doseljeničkih grupa.
Iseljavanje pojedinaca pa i rodova iz Žepe, koliko sam mogao saznati, bila je gotovo redovita pojava, i to kako od vremena austro-ugarske okupacije, tako I poslije nje. sve do naših dana. Iseljavali su se obićno oni rodovi i pojedinci koji su imali svoje ogranke po susjednim predjelima, pa i dalje, a odlazili su i pojedinci iz onih porodica koje su se dosta proširile, pa nisu bile u stanju da im pruže povoljnije uslove za život. Takvih iseljavanja je bilo, kao što je već rečeno, jo.š od austro-ugarske okupacije. Poslije II svjetskog rata, a naročito 1957—60. jedan veliki broj žepskih porodica naselio se kod Rogatice, u Pašića Kulu. Medjutim, iseljavanje pojedinih porodica i pojedinaca nastavljeno je sve do danas. Naseljavaju se gotovo redovito u veća mjesta: Rogatica, Foča, Goražde, Sarajevo, a rijetko po selima. Takvi iseljenici, ukoliko vremenom uspiju da srede svoje prilike u novoj sredini, povlače za sobom svoje bliže (roditelje, braću, rodjake). Osim Sivica, koji su do 1957. god. živjeli u Čavčićima i te godine odselili u Pašića Kulu tako da njihovog roda danas više nema u Žepi, Durmiševića iz Vrela, davno odseljenih u Okruglo, svi ostali iseljenici imaju svoje srodnike po žepskim selima.
.........................................................................................................................................................       
39 J. Dedijer, Hercegovina. SEZb knj. XII (Naselja knj. 6). Beograd 1909. str. 332.


Sumarni pregled porijekla stanovništva Žepe

Starosjedioci
Stari doseljenici
Doseljenici iz žepskih sela
Doseljenici iz susjednih oblasti
Doseljenici iz drugih krajeva
Doseljenici iz stranih zemalja
Nepoznatog porijekla
Broj rodova
4
(5,19%)
18
(23,37%)
3
(3,89%)
28 (36,38%)
17
(22,09%)
2
(2,59%)
5
(6,49%)
77


Pregled doseljenika po oblastima


Doseljenici iz susjednih oblasti
Broj rodova
Doseljenici iz drugih krajeva
Broj rodova
Doseljenici iz drugih zemalja
Broj rodova

bivši srez
Rogatica
Rogatica
Vragolovo
Medna luka
Beheći
Godomilje
Radjevići
Osovo
Dub
Zagorice
Dumanići
Dobromerovići
Babjak
Zivaljevići
Krivače
Podžeplje
Strmac

bivši srez
Višegrad
Crni vrh

bivši srez
Sokolac
Mrče (Sokolovići) Točionik

bivši srez
Bratunac
Luka
Krušev do



1
1
1
1
4
1
2
1
1
1
1
1
1
3
1
1


1




1
1



2
1


Hercegovina

bivši
Novopazarski sandžak
Kolašin
Pljevlja
Kaćevo
Brodarevo

Crna Gora
Nikšić

Srbija
Užice

Hrvatska


1



6
2
1
2


1


2

2?


Ugarska


2
Ukupno
28

17

2

Osim iseljavanja, u Žepi je izumrlo nekoliko rodova koji su ostali u sjećanju njihovih mještana. Tako su u Stopu do prije 80 godina živjeli Junuzovići, koji su bili “starosidioci”, a s njima se spominju i Pandže, koji su takoder izumrli (samo je ostao jedan mladić od njih i danas živi u Sarajevu). Pandže su bili porijeklom iz Vjetrenika kod Sokoca, a jedan od njihovih predaka doselio je “na ženovinu” kod Junuzovića. U Žepi je prije II svjetskog rata izumrla porodica Šapčanin, koja je davno doselila iz Šapca u Srbiji. Davno su izumrli, „zatrli se”, Dučići. koji su bili kod Kule u Žepi. Lilići porijeklom iz Godjenja i Krluč iz Mrča kod Sokoca, izumrli su u Lazama. U Slapu su prije ovog rata živjeli Šetkići i Džindo, te Danići. Ovi posljednji su porijeklom od Kolašina. Svi su oni izumrli i nisu ostavili potomstva.
Svi izumrli rodovi, osim Junuzovića, bili su doseljenici iz različitih strana i u Žepu su se doseljavali od pol. XIX v. do pred austrougarsku okupaciju.
Uza sve promjene koje su nastale od turske okupacije, a tu se na prvom mjestu podrazumijeva islamizacija ovoga podrućja, doseljavanja stanovništva sa različitih strana, iseljavanja i izumiranja pojedinih rodova, današnji Muslimani u Žepi predstavljaju jednu kompaktnu etničku grupaciju. Ova ujednačenost svakako je rezultat procesa unutarnje asimilacije muslimanskih doseljenika sa muslimanskim starosjediocima, koja je olakšana, prema riječima S. Kulišića, “zbog znatne etničke ujednačenosti muslimanskog stanovništva, do koje je došlo u toku njegovog formiranja40.
U proučavanom predjelu, bilo je od posebne važnosti utvrdjivanje starijeg, predislamskog sloja stanovništva, čije prisustvo nesumnjivo potvrdjuju materijalni ostaci, kao i najraniji pisani historijski izvori. Ovaj, stariji, sloj stanovništva kako su pokazala ispitivanja, nije ni turskom okupacijom sasvim iščezao, nego se prilagodio novonastalim prilikama i, štaviše, očuvao se sve do danas. Mislim da je upravo islamizacija ovoga kraja igrala značajnu ulogu u održavanju starog muslimanskog sloja stanovništva u kompaktnosti i onda kada su od kraja XVII vijeka počeli u većem broju nadolaziti muslimanski iseljenici sa raznih strana.
.........................................................................................................................................................       
40 Špiro Kulišić, Razmatranja o porijeklu Muslimana, GZM. NS VII. 1953. str. 157.

POSEBNI DIO

NASELJA I STANOVNIŠTVO

ŽEPA - Selo Žepa je administrativno središte za sela: Slap, Vratar, Pripečak, Ribioce, Stop, Vrelo, Ljubomišlje, Mandre, Laze, Borovac, Čavčići, Krnjići. Purtići, Mislovo. Prema popisu stanovništva iz 1961. godine, selo Žepa ima 122 kuće sa 601 stanovnikom1.
Da Žepa predstavlja staro naselje vidi se i po tome što je na njenom području postojala srednjovjekovna nekropola, kao i još neki objekti koji su pripadali tome vremenu. Turski sumarni defter iz 1485. spominje Žepu kao selo koje pripada Vrataru. Sačuvano je nekoliko spomenika kulture iz turskog perioda. Na prvom mjeslu Kula u istoimenoj mahali, koja je prema narodnoj tradiciji pripadala nekom Redžep-paši, te još dvije manje turske kule na lokalitetima Duvarine i kod Kaljevića kuća. Osim toga, u Žepi se nalazi džamija za koju narod drži da je veoma davno podignuta. U blizini džamije i lokaliteta Bjelila nalazi se staro muslimansko groblje (u koje se i danas kopa), a na putu koji iz središta Žepe vodi za mahalu Kulu i danas još postoje dva nišana, koji tipološki pripadaju starijem vremenu.
Ovdje ćemo navesti toponomastički materijal koji se odnosi na Žepsko polje i na Žepsku planinu. Nazivi njiva su: Medje, Hrid, Bašče, Krivače, Vinište, Kamenica, Velika i Mala Bara, Bogilovića ravan, Podkonjica, Šumnik, Luke, Spahovine, Kostožarina, Velika njiva, Poretak,
.........................................................................................................................................................       
1 Podatke o broju stanovnlka dobio sam u Mjesnom uredu u Žepi

Graba. Svi ovi toponimi nalaze se u krugu sela Žepe. U Žepskom polju su njive: Pašovina, Dilka, Begluk, Krivače, Vrba, Zaprisad, Golija, Dobrunov do, Zadjelo, Klak, Ptičja glava, te Sćepan-grad i Pajina peć (krš). Nadalje su Metaljka, Pržulje (krš). Glavica, Čehrin do, Ploča, Ćeterovište, Smrekova ravan, Tonatište, Pećina, Čerge, Crkelji (jedan dio pripada Stopu), Zagaj, Gaj, Za malom vodom, Za džamijom, Bjelila, Brusnik (izvor vode) Klobuk (izvor vode). U Žepskoj planini su lokaliteti: Dobrijen, Smrekov do, Polje, Kitog, Ostovrh, Duga poljana, Debelo brdo, Bakšići, Kod Mare (bunar), Poždrijelo, Palež, Zvijezda, Zatrka, Torine, Ravne, Trla, Bukvica (voda), Kod jame, Kudmer, Čepelj. Čavčića put, Odmarala, Šira okuka, Paljći hrid, Žitkova ravan, Gornja ravan, Krča, Zatonotište, Duvarine, Glavica kod Rijeke, Dedin do, Crvena stijena (krš), Mostišta (prosjek iznad mlina), Vagan (livada koja graniči sa Vratarom), Ljubin laz, Spahin hrid, Suha ravan, Lokva, Repište, Opsišta, Visibaba. Nazivi za pojedine dijelove uz “Rijeku“ (rječicu Žepu) su: Sutica, Rasalnici. Vinac, Vratolom, Tumbasi, Obarak, Vrbe, Rakite, Luke, Trnjak, Zeleni vir. Žepu sačinjavaju zaseoci: Žepa, Kula i Vinjište.
Danas u Žepi žive sljedeći rodovi: Omanovići, koji su doselili u Žepu prije 90 godina iz Crnog Vrha kod Višegrada. Omanovića ima još u žepskom selu Ljubomišlju, ali nisu isti rod sa ovim iz Žepe; Karahmet, starinom iz Luke, susjednog područja koje pripada Srebrenici. U Žepu su došli za vrijeme austro-ugarske okupacije, oko 1901. godine; Ćesko, koji ne znaju za dalju starinu, a u Žepi su “od davnine“. Iz Žepe su neki odselili pa ih ima danas u Ljubomišlju, Lazama i Mandrama. Nije im poznato da li ih ima i dalje u drugim krajevima, a isto tako ne znaju ništa o porijeklu svoga imena. Muslimana Češka (nom. Češko) ima u zapadnoj Hercegovini u Ljubuškom, a katolički rod Češkići spominje J. Dedijer u Mokrom kod Širokog Brijega2. Ferizovići su iz Vragolova kod Rogatice. U zaseoku Vinjištu žive samo Podžići, koji su starinom iz Podžeplja. Zemlju u Vinjištu kupio je Rešid Podžić od Agića Mustajbega iz Rogatice. Inače, prvi Podžići koji su došli u Žepu iz Podžeplja bili su Medo i Sinan. Mustajbeg je - prema kazivanju Zulfe Podžića - imao svoju zemlju u Žepi i u Krnjićima.  Salkunići su iz Ljubomišlja, odakle su doselili prije II svjetskog rata. Salkunića danas više nema u Ljubomišlju. Nije im poznato da li su otkuda doselili niti da li su oduvijek bili u Liubomišlju. Kaljevićisu prije 1900.godine doselili iz Kolašina. U Cmoj Gori u Drobnjacima (Jezera) bio je srpski rod Kaljevići, a raseljeni su na više strana3. Na Glasincu, u Trnovačama (Vrbarje) žive Srbi Tošići koji su starinom Kaljevići iz Drobnjačkih Jezera. Na današnje mjesto su došli iz Žljebova, oko 1874. godine4. Mednolučanin je prije II svijtskog rata doselio iz Medne Luke kod Rogatice. Jakubović Zećir, kafedžija, doselio je u Žepu 1922. godine iz Pljevalja. Prema pričanju spomenutog Zećira, njegov otac Rizvan bio je od Bileće, odnosno Fatnice, odakle je kao turski vojnik dospio u Sandžak. U Fatnici je nekada živio neki Jakubović, koji ie doselio iz Knež-Dola (Oputna Rudina). Bio je u najmu kod porodice Aleksić, oženio se njegovom kćerkom i pošto je prešao na islam nastanio se u Fatnici5. Iz zaseoka Kula potekli su svi Kulovci. U Žepi oni predstavljaju najrazgranatiji i najstariji rod na čitavom ovom području. Oni sami pričaju da su nekada, u tursko doba, bile spahije braća Salih i Mehmed (treći brat Mujo nije bio spahija). Salih je imao pod svoje Borike, Staru goru i Mednu luku, a Mehmed Srebrenicu. Mehmedbegov otac je, prema predanju, imao zemlju na mjestu zaseoka Kula. Po kuli, koja se tu i danas nalazi, prozvani su Kulovci. Po drugoj verziji koja se najčešće čuje od stanovnika Žepe, nekada je živio u Žepi Drinbeg, koji je imao slugu Harlača, Ciganina. Jednom prilikom kad je beg kupio hak, bude otrovan od jednog čifčije. Ciganin Harlač uze za ženu begovicu i od tog sjemena potiču Kulovci. Inače, Kulovcima nije poznato kako su se nekada zvali.

2 J Dpdijer. Hercegovina. SEZb knj. XII (Naselja knj. 6). Beograd 1909. str. 388
3 A. Luburić. Drobnjaci, pleme u Hercegovini, Beograd 1930. str. 166-167
4 Mil. S. Filipović. Glasinac, SEZb knji. LX (Naselja knj. 32), Beograd 1950. s. 237.
5 J. Dedijer, Bilećke Rudine, SEZb knj. V (Naselja knj. 2), Beograd 1903. str. 878.

Prije II svjetskog rata u Žepi je živjela porodica Šapčanin koja je izumrla. Porijeklom su bili iz Šapca u Srbiji i “davno” su se doselili u Žepu. Davno su izumrli - “zatrli se“ - Dučići, koji su živjeli kod Kule u Žepi.
STOP je u neposrednoj blizini Žepe, tako da se njihove zemlje graniče. U Stopu ima danas 40 kuća sa 192 stanovnika. Na lokalitetu Tulež postojala je srednjovjekovna nekropola u čijem se sklopu nalazi staro muslimansko groblje. I danas su još dobro očuvana dva nišana za koje narod ovoga kraja mlsli da pripadaju nekom Topči Sinan-paši. Na lokalitetima Trojan i Mramor nalazi se i danas po jedan srednjovjekovni spomenik-stećak. Prema narodnom predanju na lokalitetu Crkelj bila je nekada crkva.
Nazivi njiva kao i lokaliteta u Stopu su: Kalevac, Topčije, Trojan. Za krstom, Postop, Stopovi, Gornji Stop, Gromilica, Vidov do, Crkelji, Hamzovina, Goli brijeg, Kopile, Haluga, Torine, Homar (nekada bila šuma), Zvekara, Šejtanski mlin i Tulež. U Stopu danas žive: Imamovići, Halilovići, Alinčići, koji su “od davnine” u Stopu, ali ih ne drže za starosjedioce. Hrvačići, ili kako ih danas kratko zovu Hrve, prema predanju vode porijeklo od pretka koji je bio iz Hrvatske. U staro doba - kaže predanje - kad je Jerina vladala gradom (misli se na grad Vratar) i kada su ga Turci osvajali, topčija je bio taj njihov predak iz Hrvatske po kome su prozvani. Osim ovoga predanja, nikome nije poznato porijeklo ove porodice; samo se još kaže: “Došli su u staro doba“. Muslimana sa prezimenom istog korijena ima na nekoliko strana u Bosni. Tako u zaseoku Hrvati kod Rudog, u Sokolovićima, živi „pleme Hrvati” gdje ih jo oko deset porodičnih zajednica. Oni su morali seliti (ispitivač ne kaže odakle, ali naglašava da se njihovo predanje podudara sa pisanjem A. Luburića, koji spominje bratstvo Rvati u Drobnjaku) zbog nasilja; jedan dio je ostao kod Rudog, a drugi su se naselili oko Visokog ili Tuzle6. Muslimnnski rod Hrvati živi u istoimenom selu, u Žuljima u sarajevskom srezu7. Risto Jeremić navodi u svome radu stanovnike seoskih mahala pod imenom “Arvati” na Spreči, pod Konjuhom u općinama Babunovići i Sladnoj, te zaseok “Arvačići” u općini Kalesiji srez zvornički. Svi oni tvrde da su im preci doselili iz Hrvatske (“od Arvata”)8. Prema pisanju A. Luburića, Rvati su stanovali u zaseoku Rvačevu, koji je oko Rubeške crkve u sieveroistočnom dijelu Nikšićkog polja. Tu su Rvati došli u doba naseljavanja Drobnjaka i Onogoštana. Nakon jednog ubojstva koje su izvršili, Rvati odsele odatle u neooznatom pravcu9. Karići su iz Pripečka. Otac Mujage Karića Dervo doselio ie prije 80 godina “na ženovinu“ u Stop. Za dalju starinu ne znaju. Devedžlje, u Stopu (i na Vrataru), doselili su 1908.god. iz sela Beheći kod Borika (Rogatica). Nije im poznata dalja starina. Baručić Avdo, kalajdžija, rodjen u Pljevljlma, doselio je u Žepu poslije prvog svjetskog rata. Prije nekoliko godina je umro i ostavio ženu sa djecom.
Poslije II svjetskog rata, 1957. godine, odselio je iz Stopa u Rogaticu Sarija Imamović. Od starijeg stanovništva koje je živjelo u Stopu spominiu se Pandže, koji su bili porijeklom iz Vjetrenika kod Sokoca. Behto Pandža je odatle doselio na “ženovinu” kod Junuzovića, koji su izumrli. Posljednji Junuzović od muške strane bio je Junuz, a umro je prije 80 godina. Junuzovići su bili “starosidioci”. Interesantno je napomenuti da se brojni rod Junuzović u Košutici kod Sokoca takoder drži za “starosidioce” i da su “od feta10. Od Pandža je ostao samo jedan mladić koji sada živi u Sarajevu. U Stopu su živjela i dva brata Hodžića. Jedan je umro, a drugi preseli u selo Vrelo, na nijvu Kopila. Starinom su od Brštanice kod Višegrada i nisu u „familiji” sa Hodžićima u Vrelu. Nekada su u Stopu živjeli i Halilovići koji su se raselili i Topčići koji su izumrli.
.........................................................................................................................................................       
6 Omer Zuhrić. Porodica Hrvati u Bosni, Novi Bcehar, God. VI. br. 4-5. Sarajevo 1932. str. 60.
7 Mil. S. Filipovi ć. nav. djelo, str. 118.
8 R. Jeremić, O poreklu stanovništva tuzlanske obiasti. Glasnik Geogr.  društva. sv. 7-8. Beograd 1922. str. 148.
9 A. Luburić, nav. djelo, str. 249
10 Mil. S. Filipović, nav. djelo. str. 127.
VRELO je sjeverozapadno od Stopa. Izmedju Vrela i sela Krnjići postoji jedan prahistorijski lokalitet - “Gradina”. Danas selo broji 43 kuće sa 205 stanovnika. Osim Čaldara, koji su porijeklom iz Brodareva (kod Prijepolja), u Vrelu žive isključivo Hodžići. Oni su starinom iz Godomilja, a u Vrelo su doselili prije 150 godina. Za dalju starinu ne znaju. Jedna kuća Hodžića koja je doselila iz Stopa nije u srodstvu sa spomenutim Hodžićima.
Nekada su u Vrelu stanovali Durmiševići koji su odselili u Okruglo.
ČAVČIĆI - Nije poznato da li je selo dobilo ime po porodici Čavčići. U izvorima se nigdje ne spominje. Prema predanju, Čavčići su starinom iz Kruševa dola (Srebrenica), ali ništa pobliže ne znaju o porijeklu. Ručići (nadimak Salkići) su iz Krivače kod Podžeplja. Sulejmanovići su “odavna” u Čavčićima. Gagrice su doselili iz Laza, a zvali su se Torlak. Po nadimku jednog pretka prozvani su Gagrice. U zaseoku Štitkov Do žive Žige, koji su se doselili pred nešto više od 100 godina iz Gornjeg Godomilja. Štitkovci su došli iz Laza a za dalju starinu ne znaju.
U Čavčićima su do 1957. godine živjeli Sivice, koji su odselili u Pašića kulu (Hasan Sivica) kod Rogatice. Tamo su 1958. godine odselili Mehmed i Abid
KRNJICI su smješteni u blizim puta koji iz Žepe vodi za Podžoplje i dalje. Selo se, koliko nam je poznato, ne spominje u historijskim izvorima. Istoimeno selo postoji u susjednom Osatu. Svoje ime sigurno je dobilo po porodici Krnjići koja se spominje u srednjovjekovnim ispravama. U blizini sela je lokalitet “Pobrdalje”, na kome je jedna veća srednjovjekovna nekropola, a u njenom sastavu je i staro muslimansko groblje. Zemlje u Krnjićima držali su Šahinpašići i Agić Mustajbeg iz Rogatice. Njive u Krnjićima su: Na gaj, Sadavice, Lebrnica, Pećnik i Hasanova njiva.
Krnjići danas imaju 30 kuća sa 154 stanovnika. U selu žive: Brdjanin, koji su se doselili iz Radjevića prije I svjetskog rata. Dalje porijeklo im nije poznato; Dizdarevići su nedavno došli iz Borovca, a starina im je od Kolašina. Džebo su poslije okupacije doselili iz Brodareva kod Prijepolja. Prije su se zvali Bedelj. U Krnjićima im je „četvrti razrod”. Po dolasku iz Sandžaka jedni su se zadržali u Foči, neki u Zakomo kod Rogatice, a treći su se nastanili u Krnjićima. Hadrovići su doselili od Kolašina, a isto tako i Hrulje. Prije okupacije su doselili Kaćevići iz Kaćeva kod Prijepolja. Za starije stanovništvo u Krnjićima nije se sačuvalo predanje jer su svi današnji rodovi doseljenici.
PURTIĆI su krajnje sjeverozapadno selo Žepe. Pored Purtića vodi put za Podžeplje i za Srebrenicu, kojim se najčešće koriste stanovnici Žepe kad odlaze u te krajeve. To su stari putovi, koji su još u srednjem vijeku bili veza izmedju sjeveroistočne Bosne i krajeva prema Višegradu.
Naselje je dobilo ime po srednjovjekovnoj porodici Purtići, koja se spominje u susjednom Osatu. Neuvjerljivo je narodno pričanje da su Purtići dobili taj naziv zato što su tri puta ostajali pusti –Pustići - Purtići.
Na lokalitetu “Gradina” bila je, prema narodnom predanju, Jerina i nju su Turci gadjali topovima iz Ljeljenice, kod Godenja. U njeno doba živjeli su neki Lutorani, koje je snijeg “oćerao“ jer se nije dizao sedam godina. Tom vremenu narodno predanje pripisuje ostatke kaldrme u Purtićima.
U Purtićima su imali zemlje Mustajbeg Agić, Mustajbeg Halilbašić i jedan čifluk Škaljići iz Rogatice. Nazivi njiva su: Pogonj, Ivenjice, Kliještov do, Podkučera, Selišta, Bašin gaj, Trsta, Vrela, Sadoice, Zabučje, Pečnik (voda), Hasanova njiva, Debela medj, Budučin potok (zirat), Papratna njiva. Zaseoci u Purtićima su Šljivica (tu su kuće Kaćevića i Hasanovića), Hrulje (kuće Hrulja i Brdjanina), Hadrovići, Palež (kuće Zimića) i Borak (kuće Zimića i Karčića).
Danas u Purtićima ima 39 kuća sa 201 stanovnikom. Rodovi su: Brdjanin, koji je doselio iz Radjevića kao i oni u Krnjićima. Gluhići (navodno se prije zvali Dautsajmovići). Djed Emin doselio iz Osove kod Rogatice na zemlju Halilovića iz Stopa. Zimići su doselili prije I svjetskog rata iz Duba kod Rogatice; rodjake imaju u Živaljevićima. Mešanovići su porijeklom
iz Osove. Ćamil Mešanović bio je čobanin u Osovi, a kad je došao u najam svojim daidžama Zimićima,tu se i oženio. Kaćevići su doselili iz Arnautluka prije austro-ugarske okupacije Bosne. Živjeli su u Kaćevu kod Prijepolja. Djed im je doselio u Purtiće, a kad su se „proširili”, neki od njih su se preselili u Krnjiće. Karčići su doselili prije I svjetskog rata iz Godomilja, a starina im je od Višegrada. Avdići su iz “Arnautluka”, od Kolašina. Bila su četiri brata: Huso, Avdo, Đano i Daut. Po doseljenju u Bosnu, Huso je ostao u Staroj Gori kod Sjeverskog i od njega su potekli članovi porodice Arnaut. Drugi brat Avdo je doselio u Godenje, u blizini Purtića, gdje su ga zvali “Arnaut”, ali su kasnije njegovi potomci po njegovom imenu Avdo prozvani Avdići. U Slap je doselio Đano i po njemu su se potomci prozvali Đanići. Četvrti brat Daut se naselio u Purtiće; po ujaku Avdi, njcgovi su potomci prozvani Avdići. Hasanovići su iz Krivače kod Han-Pijeska, gdje ih i danas ima oko 50 kuća. U Purtiće je doselio djed Mujo prije 50 godina.
LJUBOMIŠLJE se nalazi na putu koji iz Žepe preko Stopa vodi na sjeverozapad, prema Mandrama i Mislovu. U turskim dokumentima Ljubomišlje se spominje 1711. godine. Da je ovo naselje staro, potvrduje i velika srednjovjekovna nekropola na lokalitetu “Docevi“ Nazivi toponima u Ljubomišlju su: Ademovina, Milkovina, Do, Ravan, Docevi (s lijeve i s desne strane potoka Bukovika ima pet lokaliteta pod imenom Docevi), Lješnik, Gradja, (pet istoimenih lokaliteta), Krčavina, Crnčevina, Zajatara, Med, Vinograd, Podkućnica, Velike njive, Stubo (njiva i voda), Smrdan, Dubrave, Drčino selište, Ravne, Lazac, Rupe, Zahrasnica, Zaklopača, Pavitnica, Glavičica, Zapada, Tepa, Vinac (stijenje iznad nekropole).
U Ljubomišlju danas ima 29 kuća i 128 stanovnika. Rodovi su: Lisići, koji ne znaju za svoje porijeklo; Mišići su davno, “prije Austrije”, doselili iz Crne Gore, od Nikšiča. Balaši su “od davnine” u Ljubomišlju, a isto tako i Šabanovići. Omanovići su “starosidioci” i “oduvijek” su bili u Ljubomišlju. Za Omanoviće, odnosno Selmanoviće na Glasincu (u Pavičićima, Nepravdićima i Novoseocima), postoji predanje da su “starosidioci” i da se tamo nalaze „od feta”. Ne znam da li su žepski Omanovići u srodstvu sa glasinačkim, ali, koincidencija u istovjetnosti tvrdjenja da su starosjedioci i jedni i drugi, a s obzirom na to da žepsko područje nije udaljeno od Glasinca, ide u prilog njihovu tvrdenju da su starosjedilački rod. Nije im, medjutim, poznato kako su se prije zvali, ali to je i sasvim razumljivo kad se radi o rodovima koji su davno islamizirani. - Ćeske su još prije I svjetskog rata došli iz Žepe u Ljubomišlje. Oni smatraju da su “odavna” u Žepi, a takvog su mišljenja i ostali stanovnici ovoga područja. Saračevići su 1941. godine doselili iz Točionika, kod Sokolovića. Jahići su od Sokolovića, iz Mrča. Doselili su u Ljubomišlje “iza Austrije”. Kulovci su iz Žepe. Poslije smrti muža (1942) ostala je udovica sa sinom na očevini kod Balaša.
U Ljubomišlju su živjeli Hodžići (muž i žena), koji su izumrli (1941). Prije 10 godina (1951) odselila je u Mandre porodica Crnac. Iste godine je Rešid Crnac odselio u Rogaticu, a njemu se pridružio i Ibrahim Lisić.
LAZE su 3 km zapadno od Ljubomišlja. Sa selom Mandre su u neposrednoj blizini tako da predstavljaju gotovo jedno naselje. Nije sigurno da li se pod Lazama može podrazumijevati Podlaz, koji se spominje 1711. godine, a za koji Skarić pretpostavlja da bi mogle biti Laze na žepskom području. Njive u Lazama su: Javor, Krš, Bare, Stijepovac, Zagaj, Budina ravan, Doroselić, Palović gaj, Plavić gaj.
Danas Laze broje 35 kuća sa 155 stanovnika. Rodovi su: Torlaci (nom. Torlak), Mujčinovići, Čolići, koj i ne znaju za svoje porijeklo i starinu. a smatraju se davnim doseljenicima. Bogilovići su prije II svjetskog rata doselili iz Godomilja. Ceske su porijeklom iz Žepe. Pradjed im je doselio u Laze (prije 120 godina) i kada su se “proširili“, neki od Ćeska prešli su u Mandre.


U Lazama su izumrli Lilići, porijekiom iz Godjenja i Krluč iz Mrča kod Sokoca.
MANDRE se nalaze uz Laze i s njima predstavljaju gotovo jedno naselje. Svoje ime, Mandre su sigurno dobile od stočarskog stanovništva, koje je imalo svoje stanove na području današnjeg sela. Njive su: Omedjak, Vlaška kuća, Trstena ravan, Njivice, Torine, Sevišta, Stup, Polje, Jasik, Mrtaševac, Djurin do, Drvosurići, Bara, Gojsalica, Novakov laz. Stanovnici Mandra su Muslimani i Srbi. Muslimanski rodovi su: Ceske, koji su se nekoliko godina poslije austro- ugarske okupacije doselili iz Laza. Ćeske su porijeklom iz Žepe, gdje su “od davnine”. Crnaci (nom. Crnac) su 1951. godine doselili iz Ljubomišlja. Nije poznato porijeklo i starina porodice.
Pored ove dvije musiimanske porodice, u Mandrama žive Srbi Veljovići i Mitrovići, koji su daljom starinom iz Crne Gore.
BOROVAC je sjeveroistočno od Mandra, udaljen od njih 3 km. Sa svih strana opkoljen je šumom, po kojoj je bez sumnje nastalo i ime naselju. Borovac oskudijeva obradivim površinama: ono što postoji to su krčevine ili manje parcele u vrtačama. I nazivi njiva na to upućuju, npr.: Krčevine, Vrtače. Ostale su: Gaj, Dolovi, Jatarište, Ratkova dolina.
U Borovcu danas ima 33 kuće sa 163 stanovnika. Rodovi su: Rrgulje,za koje postoji predanje da su doselili iz Budima; Bičići i Fazlići pričaju da su “odavno” u Borovcu, ali im nije poznato od kuda su došli; Zagorice su se doselili iz Zagorice kod Rogatice, gdje im je starina. U Borovac je doselio “prije više od 100 godina” jedan njihov predak, tu se oženio i od njega su “potekli” današnje Zagorice: Mujčinovići su još “za Austrije” doselili iz Laza; Zolote su iz Strmca kod Rogatice a u Borovac su doselili “za stare Jugoslavije”; Dumanići su “starosidioci” u Dumanićima kod Rogatice; u Borovac su doselili poslije II svjetskog rata; Dizdarevići su starinom iz “Arnautluka“, od Kolašina, a u Borovac su došli prije austro-ugarske okupacije; nije im poznato da su živjeli na drugom mjestu prije nego što su doselili u Borovac.
Poslije II svjetskog rata iz Borovca je odselio u Rogaticu Sarija Bičić, a jedan Dizdarević prešao je u Krnjiće 1959. g.
VRATAR je staro naselje, koje se u turskim izvorima spominje 1469. godine kao trg sa 32 porodice i 4 samca. Po Vrataru je prozvana istoimena nahija u zemlji Kovačevića. Prije dolaska Turaka Vratar je predstavljao središte srednjovjekovne župe. Tom vremenu pripadaju ostaci grada Vratara, koji je bio podignut na teško pristupačnom mjestu iznad desne strane rječice Žepe. Na gradu se još i danas vide temeljni zidovi četiri okrugle kule (orijentirane istok-zapad), jedna sudačka stolica isklesana u živoj stijeni (po svoj prilici, bila je još jedna). S južne strane grada, najvjerovatnije u kompleksu današnjeg sela Vratar, bilo je podgradje Vratara. Na to upućuje i naziv “Podgradje” za oranice i šumu, koji se nalazi upravo s južne strane grada. Stanovnici pričaju da je grad sazidala Jerina, koja je u njemu stanovala. Osim grada, srednjem vijeku pripadaju nekropole sa stećcima. Dva stećka nalaze se na samom gradu, jedna nekropola kod Heljića kuća, a druga na lokalitetu “Jasik”. U krugu sela sačuvan je toponim “Trzan”, koji bez sumnje pripada srednjem Vijeku. U jednom turskom popisu iz 1485. godine, kao što smo naprijed naveli, Vratar se pominje kao otvoreni trg (bazar) i timar Stiplije Hizra sa 34 porodice i 7 samaca kršćana, 3 muslimanske kuće i 2 mlina. Vratar se pominje i 1711. godine i u njemu timar spahije Mehmeda sa prihodom od spahiluka 9.500 akči.
Pored spomenutih, u Vrataru su još ovi toponimi: Gračanica, Ogumanje (ispod grada Vratara), Tudjin i Peharuša.
Danas Vratar ima 81 kuću sa 442 stanovnika. U njemu žive slijedeći rodovi: Delići, Durmiševići, Mahmutovići, Kurtići (prije se zvali Talbizi), koji su svi, prema predanju, “od davnine”. Bajići su, kako se priča potomci nekog Alije, koji je “za feta” bio topdžija, a

porijeklom je bio iz Hrvatske. Begići su najstariji rod na Vrataru i za njih se kaže da su “starosidioci” ili “stajnici”. Heljići su iz Rogatice, odakle su tri brata još u „tursko doba, prije okupacije Austrije“ odselili. Jedan se naselio u Vrataru, drugi u Vlasenici, a treći u Kutima na Glasincu. Heijići u Kutima su izumrli. Zulanovići su iz Luke kod Srebrenice. Jedan je doselio 1958. godine i kupio kuću u Vrataru. Kulovci su iz Žepe, od Kule, gdje im je starina. Guhdije su se doselili od Kolašina, “iz Arnautluka”, prije austro-ugarske okupacije. Porijeklom su “pravi” Arbanasi. Karga Hamid doselio je prije I svjetskog rata iz Dobromerovića kod Rogatice. Najprije je došao u Ljubomišlje, a odatle je prešao u Brezovu Ravan koja pripada Vrataru. Hajrići su “doprtili” iz Babjaka kod Sjeverskog za vrijeme austro-ugarske okupacije. Dalja starina im nije poznata. Parnice ne znaju za svoju starinu. Prezime su dobili po pretku Hasanu, koji je bio ljute naravi pa su ga zbog toga zvali “Varnica”. Kako se uz to, još stalno svadjao i parničio, prozvali su ga “Parnica”. Pravo im je prezime bilo Sejmen. Neki pričaju da bi Parnice mogli biti “iz Arnautluka”. Devedžije su porijeklom iz sela Beheći kod Borike. Doselili su prije I svjetskog rata (1908) u selo Stop, a odatle je jedan Devedžija 1930. godine odselio u Vratar.
O starijim rodovima koji su živjeli u Vrataru, ili onima koji su izumrli, nije poznato današnjim stanovnicima, ali spominju “Groblje” na lokalitetu “Sljivik“ koje je nastalo u doba “morije”. Osim pojedinačnih doseljavanja, u Vrataru nije bilo naseljavanja većih razmjera, odn. više rodova odjednom. Kako bi se koji rod “proširio”, pojedinci bi odlazili na drugo mjesto ili u drugi kraj. Takvih pojedinačnih seoba, kako sami pričaju, bilo je gotovo stalno i “nije bilo godine da nije neko otišao iz Vratara”. Tako je to bilo “za Austrije”, “za stare Jugoslavije”, a i poslije oslobodjenja. Godine 1959. odselili su u Pašić-kulu kod Rogatice Galib i Salih Bajić, a slijedeće, 1960. godine Jakub Bajić. U Rogaticu je u isto vrijeme odselio Hamed Kurtić.
RIBIOCI su jugoistočno od Vratara i u njegovoj neposrednoj blizini. Na granici izmedju Vratara i Ribioca nalazi se velika srednjovjekovna nekropola (spomenici su u velikoj mjeri uništeni), koja je najvjerovatnije pripadala gradu Vrataru, jer su današnji Ribioci, po tvrdjenju stanovnika, naselje koje je nastalo tek u tursko doba.
Ribioci imaju 37 kuća sa 187 stanovnika. Rodovi su: Vatreši koji su “odavna” u Ribiocima, ali ne znaju za svoje porijeklo. Ime su navodno dobili po tome što je neki paša spalio Ribioce, te su kmetovi koji su tu živjeli prozvani po vatri Vatreši. Vatreša ima i u Slapu: tamo je odselio 1930. godine jedan od Vatreša sa četiri sina. Mehmedovići su starinom iz Krivače kod Han-Pijeska. Davno su doselili i u Ribiocima su bili prije Vatreša. Prije su se zvali Hasović, i sa onima u Purtićima su u srodstvu. Kadrići su iz Živaljevića, kod Sjeverskog, iza Bokšanice. Djed današnjih Kadrića dašao je prije 50 godina “na materevinu” (majka mu je od Hasanovića). Hajrići su starinom iz Babjaka, iza Bokšanice. Najprije su došli na Gradinu u Vrataru. a odatle su prešli u Ribioce.
SLAP se nalazi pored Drine i ušća rječice Žepe. U srednjem vijeku je postojalo naselje, o čemu svjedoči srednjovjekovna nekrepola koju stanovnici zovu “kaursko groblje”. Jedan usamljeni stećak nalazi se u dvorištu Alije Vilića. Turskom periodu pripada dobro očuvani most na Žepi (pretpostavlja se da je sagraden u isto vrijeme kad i višegradski most), staro muslimansko groblje i ostaci “Vilića kule”. Kuće današnjeg stanovništva smještene su na lokalitetima: Borovica (stanuju Vilići). Podhrid (središte sela), Kličevac (kuće Tabakovića), Hrast (Vatreši), Jelov rat (Paraganlije). Njive su: Selo, Redjin do, Poratak, Strmoglavica, Liješće, Dionice, Ravan, Donji Slap (njive prema Drini). Stijene su: Osutica (Mala i Velika), Zečija hrid, Veliki i Mali hrast, Jelov hrid, Vetreušić, Gostenica, Lisičja peć, Veliki hrid, Vlaški hrid (šuma), Derezine. Stanovnici Slapa imaju zemlje i na suprotnoj, desnoj strani Drine - u Naslapu, kako zovu taj kraj.

Današnji stanovnici Slapa su: Gakovići, koji su doselili u Slap iz Srbije, od Užica, prije 100 godina. Svoje rodbine imali su s desne strane Drine, u Štitarevu. Jusufbegovići su starinom iz Užica. U Slap su se doselili “kad je Srbija uzela od Turaka Užice”. Tabakovići ne znaju odakle su se doselili. Prezime su dobili po tome što je jedan od njihovih predaka “tabakao” - štavio kožu. Nije im poznato kako su se prije zvali. Vilići su “starosidioci” i za takve ih svi drže. Bičići su se doselili prije II svjetskog rata iz Borovca. Paraganlije su “došle”, ali se ne zna otkuda. U Slap su doselili iz Ribioca 1930. godine Vatreši. Došao je jedan od Vatreša sa četiri sina. Za dalju starinu ne znaju.
Nekada su u Slapu živjeli Šetkići, ali se o njihovom porijeklu ništa ne zna, kao ni za Džinde. Izumrli su i Danići, koji su bili starinom “iz Arnautluka”, od Kolašina. Po pretku Đanu su prozvani Đanići. (O njihovu dolasku u Žepu, v. Avdiće u Purtićima!)
PRIPEČAK je na krajnjem, istoćnom dijelu planinskog područja Žepe. U srednjem vijeku na području današnjeg Pripečka postojalo je naselje, što se može zaključiti po srednjovjekovnoj nekropoli na lokalitetu “Papratnica”. Prema pričanju seljaka, u Vinima prema Drini ima “kaurskih magaza sa zidovima”, a “ima i starinskih gromila”. Toponimi u Pripečku su: Mrdeš, Vrtače, Orljevine, K vodi, Nadbare. Selo danas broji 49 kuća sa 178 stanovnika.
Rodovi su: Otajagići, koji ne znaju ništa pouzdano o svome porijeklu, nego sebe smatraju za starije stanovnike Pripečka. Isto tako ne znaju, da imaju na drugom mjestu svojih srodnika. Karići su, prema predanju, iz “Undjurije”. Imaju svojih rodjaka u Vlasenici. Ovo predanje, po kome su Karići doselili iz Ugarske, podudara se sa porijeklom istoimene porodice u Novoj Kasabi11. Karići u Stopu su iz Pripečka. Dervo Karić je prije 80 godina odselio iz Pripečka u Stop “na ženovinu”. Ramići su davno “doprtili” iz Hercegovine. Ne znaju iz kojeg su kraja Hercegovine, ni kada su doselili. Dedijer navodi starosjedilačku muslimansku porodicu Ramiće u Bijeloj kod Konjica. U selu Košutici na Glasincu Ramići se smatraju starincima. O svom porijeklu ne znaju ništa pouzdano. Ramići u Jelačićima kod Višegrada nisu “familija” sa ovima u Pripečku. Salići ne znaju ništa za starinu i porijeklo svoje porodice.
MISLOVO na zapadu od sela Mandre administrativno pripada Žepi i naseljeno je samo srpskim rodovima (54 kuće, 289 stanovnika). Porijeklo tih rodova nisam ispitivao jer izlazi iz okvira osnovnog cilja ovih ispitivanja koja su isključivo bila usmjerena na proučavanje muslimanske etničke grupe. Zbog toga navodim samo imena rodova koji žive u Mislovu. To su: Veljovići, Pajići, Ninkovići i Dragičevići.

RODOVI U ŽEPI


  1. Alinčići (Stop)
  2. Avdići (Purtići)
  3. Bajići (Vratar)
  4. Balaši (Ljubomišlje)
  5. Baručići (Stop)
  6. Begići (Vratar)
  7. Bičići (Borovac, Slap)
  8. Bogilovići (Laze)
  9. Brdjanin (Krnjići, Purtići)
  10. Brgulje (Borovac)
  11. Crnac (Mandre)
  12. Čaldari (Vrelo)
  13. Čavčići (Čavčići)
  14. Ćesko (Laze, Ljubomišlje, Mandre, Žepa)
  15. Čolići (Laze)
  16. Delići (Vratar)
  17. Devedžije (Stop, Vratar)
  18. Dizdarevići (Borovac, Krnjići)
  19. Dumanići (Borovac)
  20. Durmiševići (Vratar)
  21. Džebo (Krnjići)
  22. Fazlići (Borovac)
  23. Ferizovići (Žepa)
  24. Gagrice (Čavčići)
  25. Gakovići (Slap)
  26. Gluhići (Purtići)
  27. Guhdije (Vratar)
  28. Hadrovići (Krnjići)
  29. Hajrići (Ribioci, Vratar)
  30. Halilovići (Stop)
  31. Hasanovići (Purtići)


  1. Heljići (Vratar)
  2. Hodžići (Vrelo)
  3. Hrulje (Krnjići)
  4. Hrvačići, Hrve (Stop)
  5. Imamovići (Stop)
  6. Jahići (Ljubomišlje)
  7. Jakubović (Žepa)
  8. Jusufbegovići (Slap)
  9. Kaćevići (Krnjići, Purtići)
  10. Kadrići (Ribioci)
  11. Kaljevići (Žepa)
  12. Karahmet (Žepa)
  13. Karčići (Purtići)
  14. Karga (Vratar)
  15. Karići (Pripečak, Stop)
  16. Kulovci (Ljubomišlje, Vratar, Žepa)
  17. Kurtići (Vratar)
  18. Lisići (Ljubomišlje)
  19. Mahmutovići (Vratar)
  20. Mednolučanin (Žepa)
  21. Mehmedovići (Ribioci)
  22. Mešanovići (Purtići)
  23. Mišići (Ljubomišlje)
  24. Mujčinovići (Borovac, Laze)
  25. Omanovići (Ljubomišlje, Žepa)
  26. Otajagići (Pripečak)
  27. Paraganlije (Slap)
  28. Parnice (Vratar)
  29. Podžići (Žepa)
  30. Ramići (Pripečak)
  31. Ručići (Čavčići)
  32. Salići (Pripečak)
  33. Salkunići (Žepa)
  34. Saračevići (Ljubomišlje)
  35. Sulejmanovići (Čavčići)
  36. Šabanovići (Ljubomišlje)
  37. Štitkovci (Čavčići)
  38. Tabakovići (Slap)
  39. Torlaci (Laze)
  40. Vatreši (Ribioci, Slap)
  41. Vilići (Slap)
  42. Zagorice (Borovac)
  43. Zimići (Purtići)
  44. Zolote (Borovac)
  45. Zulanovići (Vratar)
  46. Žige (Čavčići)


.........................................................................................................................................................       
11 A. Bejtić, Nova Kasabn u Jadru, Godišnjsk društva istoričara BiH. God. XI, Sarajevo 1961. str. 234.


Nema komentara:

Objavi komentar