25.02.2011.

Austrougarska okupacija Rogatice



Velike promjene zu BiH izvršene su kada je u nju ušla austrougarska vojska.Rogatica se nije nalazila na glavnim pravcima prodora okupatorske vojske pa oko nje nije bilo većih okršaja. Borba u njenoj blizini vođena je između austrougarske vojske i oslobodilačke bosanske vojske na Glasincu gdje se austrougarskoj vojsci od 7638 ljudi, 75 konja i 12 brdskih topova suprotstavila bosanska vojska od 6000-7000 ljudi koji su imali samo dva topa. Borba je, 21.09.1878., trajala od 7 satu ujutro do 1 sat poslije podne i bila je žestoka. Austriugarska vojska je imala 473 čovjeka izbačena iz stroja a bosanska vojska oko 300 ljudi. Poslije toga je austrougarskoj vojsci bio otvoren put u istočnu Bosnu. Poraženi Bosanci su preko Sokolovića i Rogatice, krouz koju su prolazili punih šest sati, otišli ka Goraždu i Višegradu, a za njima su 22.09. krenule okupatorske snage. Cijeli dan je lila kiša, pa su one ušle u Rogaticu tek u pet sati poslije podne i to bez otpora, a pored njih je išao kajmakam. Njemu i kadiji je zatim naređeno da organizuju oduzimanjie oružja.

1) Dakle, jedna od prvih mjera nove vlasti bilo je razoružanje naroda. Uslijedila je naredba, propraćena prijetnjom smrtne kazne, kojom je narod rogatičkog kraja pozvan da preda oružje do 10 sati prije podne 23.09.1878. Potom je razoružana rogatička okolina, pa je do 28.09. razoružano svih 15 sela bliže rogatičke okoline. Vojska je preuzela za vojne potrebe osam mlinova i pet pekara koji su morali da spreme 1000 porcija hljeba dnevno. S obzirom na to da je austrougarska vojska činila mnoge izgrede, narod je bio zaplašen i stoga je predao oružje. Da je austrougarska vojska zaista izvršavala svoje prijetnje pokazalo se na Glasincu. U vrijeme davanja otpora nadiranju austrougarske vojske, stanovništvo Glasinca se sklonilo u zbjeg na Mladu. «Jedan odred njene vojske napao je zbijeg i izvršio masovna ubistva».
2) Rogatica je pod austrougarskom vlašću u administrativno-upravom odliku pripadala sarajevskoj oblasti. Bila je sjedište kotara koji je obuhvatao četrnaest opština (džemata):

• Brda • Dub • Glasinac • Godimilje • Košuta • Međeđa • Osječani • Podžeplje • Prača • Rogatica • Sočice • Sokolovići • Žepa • Živaljevići

Uže područje koje se nazivalo Rogatica tetima obuhvatalo je naseljena mjesta:

• Bjelogorci • Borač • Brdo • Budajevići • Brčigovo • Ćubrići • Dobromerovići • Dobroušćići • Duljevac • Dobrnići • Gučevo • Gudoželj • Kozići • Kosovo • Kovanj • Kukavice • Kujundžijevići • Karačići • Lađevine • Lepenica • Pavičina Kula • Pašić Kula • Plješevica • Podgaj • Priboševići • Rasputnjiva • Strmac • Seljani • Šenkrina • Varošište • Vragolovi • Vratisalići • Zagorice • Zaganovići • Ziličina

Sva ova sela pripadala su jednoj od četiri mahale:
• Huseinbegova mahala • Careva mahala • Sinan-vojvodina mahala • Oručagina mahala

Rogatica je bila kasaba koja je 1879. imala 444 kuće, 471 stan, 909 muškaraca, 922 žene, ukupno 1831 stanovnika od kojih su 1693 bili muslimani, 131 pravoslavci, jedan katolik i šest Jevreja.

4) Po broju stanovnika nalazila se na 28 mjestu u BiH. Za kotarskog predstojnika je polovinom 1879. postavljen kapetan Jakob Vojvodić,
5) a na čelu kotarskog medžlisa bio je hadži Ahmedbeg Bukvica koji se na tom položaju zadržao oko četrnaest godina. Bio je omiljen u narodu i uživao veliki ugled.

6) Kotarski medđžlis je imao dva podnačelnika i sedam izbornih članova. Bukvica je cijelo vrijeme austrougarske uprave u BiH ostao načelnik, a podnačelnici su se mijenjali. Tako su 1908. bili podnačelnici: Jelisije Šoljević i Uzeiraga Daidžić, a članovi: Abid-efendija Behlul, Jakupaga Škaljić, Risto Savović, Nuribeg Sijerčić, A.Hadžiosmanović i Osmanaga Akšamija.
7) Medžlis se promijenio već 1910. tako da su ostali isti načelnik i isti podnačelnici ali su članovi bili: Abid-efendija Behlul, Ilija Ilić, Suljaga Vaizović, Nuribeg Sijerčić, A.Hadžiosmanović, Osmanaga Akšamja i Semišbeg Teskeredžić.
8) Rogatica je bila mala kasaba, ali je po broju «džamija i medresa iz kojih su proizišli gotovo sve kadije u Bosni bila u očima muslimana smatrana na neki način svetim gradom i kao glavno uporište islamskog fanatizma»
9) «Rogatica, turski Ćelebi Pazar, prostire se u uskoj i dobro obrađenoj i voćem obilatoj dolini potoka Rakitnice, koju okružuju planine Lunj, Plješevica, Tmur i Semeć-planina. Samo trgovište je neznatno: ima 444 kuće i 1831 žitelja („1693 muhamedovca“). U varoši su dvije džamije: Hunkjar-džamija i sultana Bajazita i prostrana čaršija u kojoj ima 60 dućana, većinom praznih». Kasaba je imala nekoliko lijepih džamija i dva hana za putnike. Jedan od njih je bio vakuf Sudžaudinove džamije i postojao je sve do 1918., a dugo ga je držao Hakija Muftić. Kuće su uglavnom od ćerpića, pokrivene šindrom, a tek poneka ćeremidom. Kao i u većini bosanskih kasaba, i u Rogatici su kuće bile prizemne, a malobrojne su imale i gornji boj. Gotovo sve su imale više odaja, od kojih se najveće nazivala kuća, imala je ognjište i u njoj se obično spremala hrana. Sobe su bile inače snabdjevene oskudnim namještajem među kojim se po pravilu nalazila sećija, zemljana furuna i mangala. Prostorije su osvjetljavane lučem, a smo u ponekim kućama i lampama na gas.
10) Poslije okupacije počela je gradnja lijepih i većih kuća od kojuh se posebno isticala kuća muderisa Nurudin-efendije Hafizovića i narodnog poslanika u Bosanskom saboru Suljage Vaizovića.
11) Jedan događaj koji se odigrao u Rogatici na početku austrougarske okupacije ostavio je trag u narodnom pamćenju i pisanoj dokumentaciji. Riječ je o gradnji pravoslavne crkve. Naime, pravoslavni stanovnici nisu imali bogomolju nego su za značajnije vjerske praznike išli na bogosluženje čak u Goražde ili Čajniče. Po uspostavljanju austrougarske uprave, pravoslavci su se obratili svojim komšjama muslimanima koji su imali sedam džamija da im ustupe jednu da bi je pretvorili u crkvu i posvetili. U isto vrijeme su se obratili i Zemaljskoj vladi u Sarajevu da ih podrži u nastojanju da dobiju u Rogatici džamiju koju bi preuredili u crkvu. Muslimani nisu pristali na to da se jedna od njihovih džamija pretvori u crkvu, nego su obećali dati materijalnu pomoć i pružiti podršku za gradnju nove crkve pod uslovom da to odobri vlast.
12) Pošto su muslimai dali svoju saglasnost, Zemaljska vlada je izdala odobrenja,
13) pa je kamen temeljac položen već 10.05.1880.godine. Pripravljen je sav građevinski materijal i zagašen kreč. Međutim, kako je u Rogatici bilo malo pravoslavaca, a uz to su bili siromašni, ovi su se obratili austrijskom caru za finansijsku pomoć jer su namjeravali sagraditi crkvu u koju bi moglo stati 300 duša, a koštala bi 2000 florina. Stoga su od cara zamolili 300 florina
14), a on je tu sumu dodjelio Crkvenoj opštini u Rogatici iz svoje privatne kase, što je bilo dovoljno za dovršenje crkve.
15) U vrijeme turske uprave osnivane su vjerske osnovne škole, a 1867. je zakonom regulisano osnivanje i svjetovnih škola. Tako je u Rogatici radio veći broj mekteba, jedna ruždija i jedna medresa, a za pravoslavnu djecu je postojala škola u Sokocu koja je otvorena 1875.godine. Kad je Jakob Vojvodić u julu 1879. preuzeo mjesto kotarskog predstojnika, u Rogatici nije bilo svjetovne osnovne škole iako su postojale dvije male školske zgrade koje su ranije služile za školovanje muslimanske djece. Ove prostorije su u prvim danima okupacije koristili vojnici rogatičkog garnizona do 10.12.1879. Iako je kotarski predstojnik pokušao da iseli vojnike iz školskih zgrada, to mu nije uspjelo, pa tako nije bilo zgrade u kojoj bi mogla započeti rad jedna osnovna škola. Austrougarske vlasti su favorizovale osnivanje narodnih osnovnih škola u odnosu na vjerske škole. Uspjeli su da pridobiju muslimansko i pravoslavno stanovništvo za osnivanje narodnih škola u osam opština (od 14 koliko ih je bilo u rogatičkom kraju): • Rogatica • Sokolac • Živaljevići • Žepa • Prača • Dub • Sokolovići • Sočice Kotarski predstojnik je pisao Okružnoj oblasti da je 23.09.1879. osnovana narodna osnovna škola u Rogatici, da je naimenovan pomoćni učitelj i da su nabavljene propisane knjige i udžbenici, ali da nije postavljen pravi učitelj. Nešto kasnije, 03.10.1879., Okružna oblast je naredila da se osnuje narodna osnovna škola u Sokocu (u kojem je duže vremena postojala pravoslavna škola) i Godimilju. Istovremeno je bilo naređeno da mjesto učitelja u Rogatici preuzme Nikola Čajkanić, učitelj iz Sokoca, ali su rogatički pravoslavci dobavili Crnogorca Milovana Stanišića. Kotarski predstojnik je zatražio odobrenje od nadležnih vlasti za postavljenje Milovana Stanišića, ali ga nije dobio. To pitanje je ostalo nerješeno, a pošto nije bilo zgrade za narodnu osnovnu školu, ono nije ni požurivano.
16) Uporedo sa gradnjom crkve, pravoslavno stanovništvo se već 1879. založilo za otvaranje i pravoslavne škole u Rogatici. Kotarski predstojnik Jakob Vojvodić došao je u sukob sa pravoslavnim narodom upravo oko rada osnovne škole za pravoslavnu djecu jer je pokušao da spriječi upotrebu školskih knjiga koje su pisane ćirilicom i da zabrani ćirilicu u pravoslavnoj školi, pa je rješenje potraženo čak u Beču kod cara. Crkvena opština u Rogatici se žalila dvoru da kotarski predstojnik onemogućava otvaranje škole i ne dozvoljava da djeca uče «ilirski» nego ih tjera i da uče latinicu.
17) Dvoru su se obratili ovim pismom
Navode ovog pisma pokušao je osporiti predstojnik Vojvodić podacima da pravoslavna Crkvena opština u Rogatici broji samo 80-90 porodica i da ne može biti govora o tome da bi mogla postati prava crkvena opština koja treba da ima i svoju školu. Oni su tek nedavno pokrenuli pitanje u vezi sa uspostavljanjem takve opštine. On je pisao: « Vlast mora znati da na osnovu ovdašnjih prilika može doćo do otvaranja pravoslavne škole samo pod uslovom da to novčano pomogne car, odnosno muslimansko stanovništvo Rogatice, a o tome sada ne može biti govora jer upravo započinje gradnja narodne osnovne škole.» O školskim knjigama koje je zaplijenio, predstojnik je dao objašnjenje da je zaista oduzeo i zapečatio knjige koje su štampane ćirilicom u Pančevu, ali ne zato što su štampane ćirilicom nego zato što nisu na popisu knjiga koje se mogu upotrebljavati u osnovnim školama. A pravoslavno stanovništvo je tražilo osnivanje škole za pravoslavnu djecu u kojoj će se upotrebljavati ćirilica.
18) Predestojnik je tako izbjegao da objasni zašto je rogatičkim Srbima izjavio da će im obezbjediti «hrvatskog» učitelja i da će «dobiti knjige iz Zagreba s latinicom pisane». Spor je riješen tako što je ipak otvorena pravoslavna osnovna škola. Narodna osnovna škola počela je da radi 1880.godine,
19) a za njenog učitelja je postavljen jedan podoficir koji je znao srpskohrvatski jezik. Podoficiri su kao učitelji postavljani i u druga manja mjesta zbog nedostatka školovanih učitelja, ali su ubrzo bili zamjenjeni školovanim učiteljima. Narodne osnovne škole su osnovane još i u Prači, Stjenicama, Međeđi, Sjeverskom i Osovu. Nastavni jezik je nazivan bosanski ili «zemaljski jezik». I pored toga je više od 80% stanovništva rogatičkog kraja ostalo bez osnovnog obrazovanja.
21) U Rogatici je nastavila da radi i medresa koja se zvala Sudžaudinova. Zgrada za medresu je podignuta za vrijeme turske uprave, a ktrajem XIX vijeka bila je toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. a imala je « 10 vrlo lijepih i prostranih soba» za stanovanje učenika, «jednu darshanu i ostale nuzgredne prostorije sa dvorištem». Istovremeno su obezbjeđena sredstva za izdržavanje ove školske institucije u vidu « četiri prostrana dućana čija je kirija bila namjenjena ulaganju u fond za održavanje medrese».
22) I još jedna ustanova iz turskog vremena produžila je rad za vrijeme austrougarske uprave: to je bio tzv « mearif sanduk», odnosno školski fond za izdržavanje škola. Mearif-sanduci su se zadržali u Sarajevu, Mostaru, Banjaluci, Travniku, Bihaću i Donjoj Tuzli,
23) ali nije djelovao i u Rogatici.
Okupacione vlasti su u vojnom pogledu dobro utvrdile naseljena mjesta u istočnoj Bosni, a posebnoRogaticu i Goražde, što su pravdale činjenicom da su ta mjesta na granicama Srbije, Turske i Crne Gore. U Rogatici je iz predostrožnostibila smještena stalna vojna jedinica od 178 vjnka, a u Prači od 133 vojnika. Uz to je u Rogatici uspostavljen i oružnički vod sa oružničkim postajama u:
• Rogatici
• Sjemeću
• Sjeverskom
• Donjoj Prači
• Sokocu
• Žljebovima
• Na Romaniji
• Pijesku
• Knežini
Vojni ljekari su liječili i civilno stanovništvo do 1883. kada je postavljen prvi kotarski ljekar u Rogatici.
Austrougarska vlast je odmah preduzela i gradnju puteva pa su najprije opravljeni postojeći drumovi: 1879. drum koji je vodio od Sarajeva preko Podromanije i Rogatice do Višegrada u dužini od 148 km i drum od Podromanije, Sokoca i Vlasenice do Zvornika u dužini od 101 km a tokom 1880.-1883. je izgrađen novi drum od Rogatice preko Gnjila do Goražda u dužini od 26 km. Time je saobraćaj znatno uvećan, pa je Rogatica oživjela. Osim vojske, na gradnji puteva je učestvovao i narod, zbog čega je uveden kuluk. Austro-Ugarska je u stvari nastavila praksu iz doba turske vladavine da prilikom gradnje puteva koristi besplatnu radnu snagu stanovništva. Tada su svi muškarci od 16 do 60 godina starosti bili obavezni da kulače po 5-6 dana godišnje sa svojom teglećom stokom. Kulučenje se moglo zamijeniti i uplatom odgovarajućeg novčanog iznosa.
26)Okupaciona vlast je postepeno organizovala život u rogatičkom kraju, ali je nailazila na otpor u narodu. Okolina Rogatice je mala prirodne uslove koji su omogućavali da se oni koji su se odupirali vlastima sklone u planine: " Klanci i visovi Romanije tradicionalno su glavna skrovišta razbojnika i bundžija"
27) Okupaciona vojska je naišla na žilav otpor i na platou Glasinca još 1878. a on nije prstao ni poslije laska austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu. U šumama se nalazio veći roj naoružanih družina koje su upadale u sela, napadale narod i vršile prepade na oružničke postaje. Rogatički kraj koji se graničio sa Srbijom i Turskom omogućavao im je da ibjegnu potjere sklanjanjem u Srbiju, Tursku ili Cnu Goru. U narodu su se pročle hajdučke družine koje su predvodili harambaše Jovo Tandarić i Đuro Pekić-Zekaović. Kad su oni izginuli 1881. zakratko je prestalo hajdukovanje u Rogatičkom kraju. Međutim, sprovođenje vojnog zakona u BiH bilo je povod za buntovno raspoloženje, pa je hajdukovanje obnovljeno. Tako su Risto i Periša Rosnić-Mačar iz Baltića hajdukovali izvjesno vrijeme, ali su bili uhvaćeni , osuđeni na smrtnu kaznu i obješeni u Rogatici.
28)Najavljivanje zakona o vojo obavezi koji obuhvata okupiranu BiH bilo je prvo veliko iskušenje za austrijske vlasti i probni kamen za tamošnje stanovništvo i otpor okupatoru. Objavljivanjem ovog zakona 04.11.1881. dvije strane su se otvoreno suprotstavile jedna drugoj. Od okupacije do donošenja ovog zakona prošlo je tri godine, a za to vrijeme je Austro-Ugarska nastojala svim silama da stanovništvo BiH veže za sebe, ili da ga barem primora na pokornost. Zakon o vojnoj obavezi iz 1881. bio je prvi ispit koji je trebao da pokaže dokle je Austro-Ugarska stigla u pridobijanju novih podanika.
29) Izvještavajući Zemaljsku vladu 01.01.1882. o prilikama u Rogatici u vrjeme donšenja i sprovođenja vojnog zakona, kotarski predstojnik navodi da je dobio uvjerenje od članova medžlisa i povjerlvih osoba da će zakon biti sproveden bez teškoća, a popis i obučavanje regruta biće obavljeni po planu. To se mglo i očekivati, mada su se muslimani nadali da će Porta uputiti ferman Austriji i tražiti da se BiH izuzme od prmjene Vojnog zakona. Porta je zaista i protestovala, ali Austro-Ugarska to nije uvažila. Kotarski predstojnik je ipak nagovijestio da postoje pojedinačni slučajevi surotstavljanja sprovođenju zakonu jer su predstavnici vlasti ( muhtari i knezovi ) iostali u nekim mjestima prilikom popisa regruta, ali nije bilo nereda. Porez je redovno sakupljan pa od 6000 guldena koliko je trebalo prikupiti nije bilo ubrano samo 2000 guldena, što je preneseno kao dug za narednu godinu.
30)Međutim, ustanak u Hercegovini je imao odjeka u rogatičkomkraju pošto se preko fočanskog kraja proširio do Trnova i na Jahorinu. U Rogatici se pojavio Huseinbeg Zulfikarpašić iz Foče i kao delegat ustaničkih vođa pokušao da pobuni Glasinac.
31) Da bi spriječile širenje ustanka, vlasti su udvostručile broj vojnika i povećale posade oružničkih postaja. U Sarajevo su pristigle vijesti iz Rogatice da pravoslavno stanovništvo izražava javno nezadovoljstvo protiv Vojnog zakona, ali da i muslimansko stanovništvo pruža pasivan otpor.
32) Pojavili su se prvi buntovnici: jedan odred od 500 ljudi bio je na Orahovici, a drugi od 700 ljudi u Vrh Prači (rogatički srez) kojim je komandovao beg Ljubović, pa je u Orahovici i Prači nastala panika. Daznalo se da je iz Glasinca upućeno pismo Beri Tunguzu kojim su ga Glasinčani obavjestili da se ne mogu priključiti pobuni bez njegove podrške i pomoći.
33) Međutim do dizanja pobune u rogatičkom kraju ipak nije došli. Pošto je uvidio da regrutovanje ne ide bez teškoća, kotarski predstojnik je pozvao muhtare i knezove na vijećanje da bi saznao raspolženje naroda, ali i radi dogovora u vezi sa regrutovanjem. Odlučeno je da novačenje započne najprije u Sočicama, a potom u Sokolovićima, Godimilju i Živaljevićima. Tako je bilo lakše pratiti tok regrutacije i predvidjeti eventualne otpore, i stvarno se pokazalo da je sve obavljeno bez incidenata. Potom je novačenje obavljeno u Brdima, Dubu i Međeđi. Izuzev Prače i Glasinca u kojima se nije moglo obaviti, u svim ostalim opštinama rogatičkog kraja obavljeno je do kraja aprila 1882.godine.
34) Na regrutacije je trebalo da stignu 232 vojna obveznika, od kojih se nije javilo samo deset, a ostali su došli u pratnji knezova, muhtara i mahalbaša. U vojsku je primljeno dvadeset regruta: osam muslimana i dvanaest Srba.
35) Tako je austrougarska vlast malo-pomalo uspostavila vlast i zavela red u rogatičkom kraju. Rogatica i njena okolina su bile zaustavljene u razvoju tokom 1895.godine uslijed dvije nedaće. Najprije se pojavila goveđa kuga, pa je bio zatvoren saobraćaj i za stoku i za ljude, a 19. juna se sručilo tako strahovito nevrijeme da je od grada stradala bezmalo sva ljetina, uništene su mnoge kuće i gospodarske zgrade. Stoga je Kotarska uprava podnijela prijedlog Zemaljskoj vladi da se narodu pomogne davanjem predujma u žitaricama, da se građevinski materijal dodijeli najsiromašnijima koji su stradali od požara i uz to 70-75 tovara sijena i prosa, da se pojedincima da jednogodišnja novčana pomoć iz tzv kaznenog fonda ili iz menafi sanduka ili iz opštinske kase. Najizdašnija pomoć je bila u besplatnoj dodjeli građevinskog drveta zqa popravak kuća koje su bile oštećene od grada i groma. Preduzete su mjere kako bi se na vrijeme obezbjedilo sjeme za jesenju i proljetnu sjetvu, pa je sijeme dijeljeno s tim da se vrati u naturi poslije žetve.
36) Ove nedaće su uspješno otklonjene tim prije što je i sam narod prionuo da popravi ono što je oštećeno prirodnom nepogodom. Predstojnik je 30. aprila 1887. obavjestio Okružnu oblast u Sarajevu da je narod u njegovom kotaru miran i " da se isti, posebno ove godine predao obradi zemlje". To se dešava zato što je smanjen kiridžiluk koji su stanovnici ovog kraja dosad uspješno obavljali.
37)Vremenske nepogode nisu momoišle Rogaticu i njenu okolinu ni sljedećih godina. Kotarski predstojnik je predložio Okružnoj oblasti u Sarajevu da odgodi redovnu ratu poreza za 1887. godinu i da se ne izvršava prinudna naplata sve do 01.05.1888. godine. Prijedlog je obrazložio činjenicom da su nastupile posebne okolnosti. Naime, stanovnici rogatičkog kotara su držali stoku i za vrijeme zime kod svojih kuća, pa su imali često više stoke nego stočne hrane. Uz to su uzimali na zimsko prehranjivanje i stoku iz drugih krajeva, i to ponajviše iz Sarajeva. U vrijeme osrednje hladnih i blagih zima, posebno kad bi palo manje snijega, bilo je dovoljno hrane jer su za ispašu povremeno mogli da koriste velike planinske pašnjake. Samo na Glasinac je te godine bilo dotjerano na zimsku ispašu hiljadu grla sitne i krupne stoke. Međutim, zima 1887/88. je bila veoma oštra i rano je pao dubok snijeg koji se dugo zadržao, pa je stoku valjalo hraniti sijenom tako da je ponestalo hrane za nju. Nepripremljeni za dužu zimu, stočari su se snalazili na razne načine. Kmetovi su na primjer "samovoljno prisvajali agaluk siena", te nešto zadržali za svoju stoku, a nešto prodali. Kotarski predstjnik se nije dvoumio u ovom slučaju: odmah je naredio žandarima da dovedu kmetove, zatvorio ih, ali ih je "nakon odgovarajuće pouke" pustio na slobodu.
38) Krajnja posljedica nedostatka stočne hrane bila je prodaja stoke u bescijenje. Ukoliko bi i vlasti pristupile naplati poreza pljenidbom, onda bi stočarima najprije zaplijenile stoku, pa bi je prodali na dražbi, a stoka koja ni tako "nije imala cijenu" bila bi prodana budzašto te bi stočni fond bio potpuno uništen.To je bio razlog što je kotarski predstojnik tražio odlaganje prispjele naplate poreza. I Sarajevski okružni predstojnik je podržao ovaj prijedlog kod Zemaljske vlade, pa je vjerovatno u tom smislu donesena odluka. Rogatica je i u vrijeme austrougarske uprave zadržala svoj izgled kakav je imala u doba turske uprave. Dućani su se nizali s jedne i druge strane glavnog druma. Okolni narod je dolazio u varošicu u većem broju ponedeljko kada je bio pijačni dan, a masovnije je posjećivao godišnji vašar koji je održavan dva puta godišnje: u proljeće 25.-27. aprila i u jesen 13.-17. kotobra.
39) Rogatička čaršija se brzo razvijala. Najviše je bilo dućana u kojima se prodavala mješovita roba, a velike dućane mješovitom robom pri kraju austrougarske uprave držali su Suljaga Vaizović, Bećir Čapljić, Lutvo Daidžić i mile Janković a samo je Nazif-efendija Daidžić imao veliki dućan sa željeznom robom. Manje dućane sa mješovitom robom držali su: Osman Akšamija (1897.),Alibeg Babić (1914.), M. Barara (191.), Ibro Čolić (1911.), Uzeir Daidžić (1890.), Z. Danon (1912.), Nazif Ferhadbegović (1911.), Todor Gojković (1901.), Mahmud Hadžiahmetović (1901.), Ilija Kojić (1904.), Gavrilo Janković (1901.), Mile Janković (1914.), Giovani Suffi (1914.), Mustafa Nalbantić (1904.), Risto Savović (1904.), Pero Milinković (1914.), Mustafa-efendija Muftić (1914.), Ljubo Obradović (1912.), hadži Abdulah Pašić (1911.), Jakupaga Škaljić (1897.), Mustafa Škaljić (1897.), Anton Skopal (1901.), Nurbeg Teskeredžić (1904.) i Semišbeg Tskeredžić (1908.). Manju trgovinu željeznom robom držao je hadži Ahmet Ahmetašević, vojni liferant je bio Lutvibeg Branković, a trgovci stokom bili su Hasib Kazić (1898.) i Aksentije Kojić koji je držao mesnicu.
Zanati su izumirali tako da je u Rogatici bilo samo nekoliko zanatlija. "Sahadžisku radnju" je držao Sabit Gladan od 1912., a obućarsku hadži Mehmed Ahmetović od 1904. godine.
40) U Rogatici je neko vrijeme radila i "tobhana", domaća radionica za štavljenje kože, a bilo je i radionica koje su izrađivale i papuče. Pokušano je da se osnuju i manja preduzeća, pa je 1890. otvorena manja fabrika likera sa etivažom šljiva, ali je brzo propala.
41) Zatim je sagrađena pekara, a prilikom njene gradnje 1885. naišlo se na mrki ugalj. Ispitivanja su pokazala da je u pitanju lignit po kvalitetu sličan onom koji je vađen u Donjoj Tuzli. Međutim, s obzirom na to da je sjeverna Bosna bila bogata tim ugljem, da je onaj u Zenici bio boljeg kvaliteta i da je Rogatica udaljena od Sarajeva 72 km, to je ovaj pronalazak zanemaren.
42)Bio je veći broj kafana i svratišta, a veće ugostiteljske radnje «protokolirali» su Ernestina Gotfrid, kaja je izdavala putnicima dvije sobe, i Franc Jakić koji je imao četiri sobe za iznajmljivanje.
43)Kao i u drugim mjestima u Bosni i Hercegovini, tako je i u Rogatici postojao fond "menafi-sanduk" ili "volovske pare". Riječ je o kapitalu koji je trebao da podstiče poljoprivredu i drugu proizvodnju. Ovaj fond je osnovan u doba turske uprave 1867. a novac su uzimali imućniji ljudi ili dobrostojeći poljoprivrednoici i to u većim mjestima rogatičkog kraja. Novac je davan po paru volova, ili je par volova obračunavan kao 20 oka žita, pa je upravo stoga u narodu dobio naziv «volovske pare». U doba turske uprave nije vođena uredna evidencija tako da se nije ni znalo kolika je suma novaca u fondu. Poslije okupacije su "menafi sanduk" u Rogatici su vodili Mula Mehmed Muftić i Aleksa Kojić pod neposrednom kontrolom kotarskog predstojnika. S vremena na vrijeme je mijenjana visina kamatne stope: U doba turske uprave je iznosila oko 12%, prvih godina austrougarske okupacije (do 1885.) bila je najprije prepolovljena, a poslije je zaokružena na 10%.
44)Bilo je slučajeva da su trgovci i gostioničari pokušavali da sarađuju sa većim trgovcima u Austro-Ugarskoj Monarhiji, ali se to brzo okončalo kada je bio u pitanju rogatički kraj zato što su velike austrougarske firme pokušavale da prevare neiskusne Bosance u tom poslu. Naime, posrednička trgovina je obavljana na sljedeći način. Trgovački putnik neke firme obilazio bi bosanske trgovce i mehandžije sa uzorcima robe i zaključivao narudžbe, a uzorci su bili obično najboljeg kvaliteta. Pošto bi narudžba bila zaključena, ubrzo bi uslijedila pošiljka, ali sada velika količina robe najlošijeg kvaliteta i po najvišoj cijeni. Liferant je obično određivao najkraći rok za plaćanje isporučene robe. Ukuliko dug ne bi bio plaćan istog dana kad je dospijevalo plaćanje, on bi tužio sudu bosanskog naručioca. Uslijed puteva, bosanski trgovci nisu često mogli doći u zakazani dan na suđenje, a nisu slali ni zastupnika, pa su parnice odlagane a sudski troškovi se gomilali, da bi zatim dug bio namiren pljenidbom. Baron Benko, koji je vršio inspekciju u istočnoj Bosni u proljeće 1887. opisao je jednu takvu prevaru. Naime, vinara B.Selingman iz Finfkirhena u Austriji poslala je gostioičaru Danilu Aćimoviću u Donjoj Prači pošiljku vina i zadužila ga za više od 240 forinti. Vino je bilo tako lošeg kvaliteta da ga niko u Donjoj Prači nije htio piti, pa se Aćimović obratoi Seligmanu, a ovaj je odgovorio: " Na vašu želju šaljem vam dvije bačve vina kojima možete poboljšati kvalitet prve pošiljke." Istovremeno mu je ispostavio novi račun za nenaručeno vino, ali je Aćimović odbio da primi pošiljku. To nije smetalo Seligmanu da mu poveća dug za 49 forinti. Aćimović je izmirio dug u dvije rate: najprije je platio 100 forinti, a potom 140 forinti, ali je Seligman u međuvremenu podnio tužbu sudu. Sud je presudio u Seligmanovu korist, pa su sudski troškovi pali na Aćimovićev teret, ali su u njih ušli i drugi troškovi, na primjer nadoknada za vožnju fijakerom kojim je sudski činovnik putovao od Sarajeva do Donje Prače. Međutim, iako je Aćimović platio cjelokupno dugovanje sa manjim prekoračenjem roka, sud je ipak presudio da se izvrši pljenidba. Benko je izvjestio Zemaljsku vladu o takvim nesolidnim tvrtkama i naveo B.Seligmana i Tansiga iz Finfkirhena, Marka Vejdena i kompaniju, Sarkanija i Vajsa iz Budimpešte te Lignera iz Beča. Slično su radili i zlatari idrugi putujući trgovci koji su prodavali obično nekvalitetnu robu po Bosni i Hercegovini.
46) Benko je upravo zbog toga istakao ovo pitanje jer je zbog nezajažljivosti austrijskih i mađarskih firmi i podcjenjivanja bosanskih trgovaca izostala njihova saradnja i povjerenje, pa je preporučio veću saradanju radi povezivanja okupiranog područja sa ostalim krajevima Austro-Ugarske Monarhije. Inače su stanovnici rogatičkog kraja "marljivo radili i vidno manje politizirali nego prethodnih godina." Kako Benko piše, bili su zahvalni što su im zbog nerodnih prethodnih godina uvedene neke poreskeolakšice, pa je tako oproštena desetina, a neka domaćinstva su oslobođena obaveza da daju i po deset ovaca. I dok su 1886. i 1887. bile nerodne godine pa su se kmetovi morali zaduživati uslijed oskudice, u 1889. je očekivan dobar rod voća i pored jakog mraza koji jevladao u rogatičkom kraju u proljeće te godine. Benko nalazi da je stanovništvo rogatičkog kraja vrlo marljivo: "Viđao sam seljake već u pola pet ujutro na poljima kako bacaju sjeme kukuruza u zemlju." Stanovništvo se pretežno bavilo stočarstvom, pa je kotarsko vijeće povremeno nabavljalo rasnu stoku za raspolod. Tako je 1912. nabavljeno 24 bika i podijeljeno szočarima u kotaru. Rogatica je 1889. imala oko 6000 ovaca i 2000 krava, a izvozila je najbolje konje. Sijena i pašnjaka je bilo posvuda, aliza zimsku prehranu stoke njie bilo dovoljno hrane. Iz inspekcijskog pregleda rogatičkog kotara koji je obavljen u septembru 1889. može se saznati da u Rogatici nije bilo izgradnje novih javnih objekata. Posljednja je bila pravoslavna crkva koja ni tada nije imala sveštenika nego je povremeno dolazio sveštenik iz Sokolovića. Kotarski i finansijski ured bili su smješteni prilično dobro u privatnim kućama.
47)Inače je broj stanovnika brzo rastao za vrijeme Austro-Ugarske. Početkom njene uprave, Rogatica je imala 1831 stanovnika, da bi 1910.godine broj narastao na 3378 stanovnika. Stanovništvo je bilo pretežno muslimansko: "Rogatica je vrlo prijatna i marljiva kasaba. Pretežno je muslimanska, svaki čovjek je pobožen, svaki drugi je poznavalac Kurana ili hadžija, svaki treći je hafiz, hodža ili kadija. Tu su i muslimanke obrazovane."
48) Broj pravoslavnog stanovništva se povećavao doseljavanjem. Stanovništvo jeuglavnom živjelo u slozi, ali su ipak ponekad izbijali i sukobi. Jedan takav se dogodio 1887. zato što je mutevelija džamije Šeih-ul-islam ogradio parcelu koja se nalazila između džamije i crkve i to zemljište proglasio džamijskim vakufom. A pravolavna Crkvena opština je tu parcelu koristila tokom gradnje crkve pa su se na njoj još uvijek nalazile jame za gašenje kreča, pa i zahod, a inače je odvajkada služila rogatičkom stanovništvu za opšte potrebe. Kotarski predstojnik je naredio muteveliji da u roku od osam dana poruši ogradu, ali je naredio i Crkvenoj opštini da odmah zatrpa jame i ukloni zahod. Trebalo je da obje strane do uvođenja zemljišnjih knjiga dokažu pravo na tu parcelu, pa je spor tako i riješen. O drugom sličnom slučaju, kotarski predstojnik je izvjestio okružnog predstojnika 08.maja 1891. Sukob je bio tako žestok da je kotarski predstojnik strahovao da bi mogla biti upućena pritužba i samom caru. Naime, pravoslavni Uskrs 1891. godine padao je u dane ramazanskog posta, a i muslimani i pravoslavni imali su običaj da za ove praznike pucaju iz topa. Za muslimane je ovaj pucanj označavao da je tog dana završio post, a pravoslavni su pucnjavom izražavali praznično raspoloženje. U ponedeljak 04.maja, drugog dana Uskrsa, Mićo Kojić, predsjednik rogatičke Crkvene opštine, obratio se kotarskom predstojniku i zamolio odobrenje da se ispale uobičajeni hici za blagdansko slavlje. Istog dana je bio i pazarni dan, pa kako je za dva dana padao i Đurđevdan, to je pijaca bila veoma dobro posjećena. Stoga je zakasnilo bogosluženje u crkvi, a time i počasno pucanje. Tako se desilo da su pravoslavni ispalili top samo nešto malo ranije nego što je trebalo da uslijedi pucanje za muslimane, pa su oni prekinuli post ne znajući da to hrišćani proslavljaju Uskrs. Stoga je načelnik Ahmedbeg-efendija Bukvica zabranio pravoslavnima da pucaju sljedećeg dana uveče na uskršnji utorak. U srijedu je Mićo Kojić došao kod kotarskog predstojnika i potužio se na načelnika da je omeo uskršnju počasnu pucnjaviu. Kotarski predstojnik je istog časa otišao u gradsku upravu i od Ahmedbega, "inače izvanredno dobrog čovjeka", saznao za razloge koji su ga naveli na tu zabranu. Naime, saznao je da su pravoslavni u ponedeljak namjerno pucali prije akšama da bi doveli u zabludu muslimane, koji su zbog toga veoma ogorčeni. Predstojnik nije sumnjao da su to pravoslavni namjerno učinili, pa je obećao izvršiti istragu.Uza sve to, neki pravoslavni su se podsmijavali muslimanima što im je uspjelo da ih prevare. Pošto su pravoslavci namjeravali da isto učine i u utorak, to im je načelnik zabranio da se posluže topom. Predstojnik je shvatio muslimane, ali nije odobravao njihovu veliku ogorčenost. Predvodio ih je kadija hadži Ejub Hafizović, koji je od toga napravio cause celebre i prijetio da će se obtatiti austrijskom caru. Inače je, po predstojnikovom mišljenju, pravoslavnu Crkvenu opštinu predstavljao Mićo Kojić "najlojalniji, najuspješniji, najpoštedniji pravoslavac koji bi u Rogatici mogao vršiti službu pravoslavnog crkvenog predstojnika. On sigurno nije bio kriv za ove događaje."
49) Predstojnik je zaključio: "I mada konfesije naoko žive u miru, ipak u oba tabora postoji klica međusobne mržnje koja plane ako padne iskra, pa čak i kad je ugašena, ona unutra stalno tinja."
50) Ovom ispadu je doprinijela i mržnja muslimana prema Mići Kojiču koja je poticala još iz doba ulaska austrougarske vojske u Bosnu i Hercegovinu jer se on među prvima priključio austrougarskoj upravi, a kasnije je obavljao doušničku službu. Kao okretan poslovan čovjek, a uz očevidnu naklonost vlasti, on je brzo stekao znatan imetak. Na kraju je kotarski predstojnk uspio da izmiri zavađene strane.Već u novu upravu Crkvrno-školske opštine u Rogatici koja je bila izabrana 04.05.1902.godine ušli su ljudi koji su bili jaka opozicija austrougarskoj upravi u Bosni i Hercegovini. To su bili Mičo Kojić, koji je prešao u opoziciju, Gavrilo Janković, Zarije Spaić i Kojo Kojić dok su suprotnu struju koja je izgubila izbore činili Jelisije Šoljević, Risto Savović i Radovan Tasović. Kotarski ured u Rogatici je izvjestio Okružno oblast u Sarajevu da se ovo dogodilo isključivo agitacijom popa Tanasija Kosorića, čije je opoziciono držanje inače bilo poznato vlastima. Vlasti su ipak odlučile da novom odboru pravoslavne Crkvene opštine ne prave smetnje uradu.Iste godine je osnovan odbor "Prosvjeta" u Rogatici. Mićo Kojić je obavjestio Kotarski ured da će se 12.09.1902. održati crkvena skupština na kojoj će "u ime "Prosvjete" društva za pomaganje Srba đaka iz Bosne i Hercegovine, koji uče u srednjijem ili velikijem školama Bosne i Hercegovine i Austro-Ugarske Monarhije" govoriti Tanasije Kosorić. Kotarski predstojnik je obavjestio nadležne da je 28. septembra održana skupština "Prosvjete" i da je o značaju društva govorio paroh Tanasije Kosorić. Skupština je inače prošla u redu i miru, a u društvo se upisalo šest članova i 21 potpomažući član.
51) Što se tiče načelnika Ahmedbega Bukvice, on je bio pobožan čovjek i veoma tolerantan prema pravoslavnom narodu. Kada je jedan sveštenik iz Trebinja 1890. sakupljao novac u rogatičkom kraju za gradnju tamošnje crkve Bukvica je među prvima dao novčani prilog, pa je čak nabavio barut da bo pravoslavni mogli pucati za blagdane.I u Godimilju je došlo do nesporazuma između muslimana i pravoslavnih. Riječ je o sukobu kmetova Koste Čarića i Nikole Planojevića sa muhtarom Dervišbegom Šetićem, koji je inače bio veoma grub i naprasit čovjek. Stoga je Kotarski ured naredio oružničkoj postaji u Blažujevićima da strogo nadziru ovu seosku opštinu da ne bi došlo do većih izgreda. Međutim u rogatičkom kraju ipak nije bilo trajnog mira. Iseljavanje muslimana nije bilo većih razmjera. Iz Rogatice se iselio samo jedan čovjek iz džemata Brda, a to je učinio po nagovoru Agana Mirovića, koji je bio rođen u Kopačima (goraždanski kotar), a inače je pohađao medresu u Carigradu.
52) Stoga su veliko uznemirenje izazvale glasine koje su se širile po selima rogatičkog kotara da turska vlada poziva sve muslimane da odmah prodaju svoje nekretnine i da se isele u Tursku. Ovu vijest je širio Imširbeg Branković, skorašnji povratnik iz Turske. To je izazvalo nemir u rogatičkom kotaru u kome odnosi nisu bili zaodoljavajući.
53) Bilo je više onih koji su nagovarali muslimane na iseljavanje. Upravo tih dana se vratio iz Turske Ahmedbeg Isaković i ostao u Godimilju tri mjeseca. On je nagovarao mještane na iseljavanje, u Džindićima je to radio Zulfo Džindić
54), a po sličnom zadatku trebalo je da u Rogaticu ode Muhamedaga Užičanin.
55) Međutim ta akcija nije uspjela pa je iseljavanje bilo zaustavljeno. Kotarski ured je posebno nadzirao veze između srpskih uglednih ljudi s putnicima iz Srbije, Crne Gore i Novog Pazara koji su prolazili kroz Rogaticu. Palo im je u oči da ih je prijateljski dočekivao Jelisije Šoljević, do 1902. predsjednik Crkvene opštine u Rogatici. Ispitan je slučaj beogradskog trgovca Jovana Vitorovića koji je krajem januara 1895. dolazio u Rogaticu i boravio kod Šoljevića. Kotarski predstojnik je "uzeo na zub" i glasinačkog kneza Simu Novosela, zatim Marinka Gojevića i Miloša Kosorića, pa se zauzeo kod okružnog predstojnika da se Novoselu oduzme kneževsko zvanje i dase sva trojica strogo kazne. U to su se krajem 1984. pojavile i pljačkaške bande u rogatičkom kraju. Znalo se da su se odmetnuli Jaša Abazović, Risto Gutalj, Nikola i Anđelko Džerić, Pero Mandić i Miloš Đokić iz Sokolovića, Simo Samardžija iz Vranješa, Kosta Šašonja iz Miletka, Nedeljko Jorijan iz Ponora, porodica Čvor iz Miošića, porodica Ćehajić iz Nepravdića i Stjepan Ćosović iz Sokoca.
56) Zavladali su nemir i nesigurnost pa je Okružna oblast povećala broj kaznenog korpusa. Iz Mostara su upućeni novi ljudi u rogatičko područje tako da su oružničke postaje krajem aprila 1895. brojale: Prača 10 (umjesto 7), Sokolac 9 (umjesto 7), Žljebovi 9 (umjesto 7) i Han-Pijesak 8 (umjesto 7).
57) U rogatičkom kraju su napokon u ljeto 1895. uvedene vanredne mjere kojima je trebalo zavesti red:
1. Uspostavljene su mjesne noćne straže
2. "Opasna lica" su obavezna da od 5 sati poslije podne do 5 sati ujutro budu kod kuće
3. "Opasnim licima" je zabranjeno da napuštaju opštinu bez odobrenja nadležne oružničke postaje
4. "Sumnjivim licim" je do daljnjeg zabranjeno da se okupljaju u blizini oružničkih postaja.
58)I na rogatičkom području su se osjetila politička kretanja nastala u Sarajevu a riječ je o saradnji vođstva muslimanskog i srpskog autonomnog pokreta. Sredinom 1900. prikupljani su potpisi u Rogatici i njenoj okolini, a prikupljao ih je šerijatski sudija Mehmed-efendija Bulbulović.
59) O tome okružni predstojnik piše: "Kadia rogatički je još ovde, koji mi je kazivao da se je on prvi na punomoć potpisao, a za njim je oko 1200 drugih, među kojim ima i vlaha:na moje pitanje zašto vlasi, -zato što je proti švabi." Punomoć je donesena u Sarajevo, ali budući da su i seljaci željeli da je potpišu, to je iz Sarajeva upućen jedan primjerak u rogatički kraj, pa se narod po selima ispotpisivao. "Kadia kaže, da kad je predstojnik čuo za njihove potpise, zaisko je da vidi, te kad su mu dali, i kad je pročitao punomoć, rekao je da to nije nšta proti vladi, imate pravo da svoje tražite, ja vam na putu neću stati ništa, nego radite, šta oćete u toj stvari, samo nemojte kazati da sam ja vidio.
59) Obavještavajući nadležnu kotarsku vlast u Sarajevu o prilikama u kotaru, predstojnik je izvjestio 09.06.1900. da niko iz rogatičkog kotara nije putovao u Budimpeštu. Međutim, to je ispravio jednim telegramom kojim je obavjestio nadležne da je Mićo Kojić ipak bio u Budimpešti, ali je naveo da je Kojić "intelektualno ograničemn", no ipak igra ulogu agitatora. Kotarski predstojnik je dalje tvrdio da rogatički muslimani ne simpatišu članove muslimanske deputacije koja je otišla u Budimpeštu pošto je ona pod okriljem Jeftanovića i Šole.
60)Povoljniju sliku o stanju u rogatičkom kraju dao je Eugen Albori, šef Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu, koji je obišao sve kotare u istočnoj Bosni od 09. do 18.05.1904. i svuda naišao na dobar prijem pripadnika svih vjera. Jedino je bio nezadovoljan hgijenom na gradilištu željezničke pruge Sarajevo-Višegrad.. Zbog izgradnje pruge trebalo je obezbjediti veće količine hrane za radnike, pa su namirnice duplo poskupile, na šta mu se žalilo stanovništvo ovih krajeva. Albori je dalje izvjestio da je narod veoma marljiv a da je proljetnu sjetvu obavio na vrijeme i da su usjevi dobro ponijeli. Osobito su bile povoljne prilike za duhan i kukuruz, a i za voće jer je u maju pala dovoljna količina kiše. Tako je samo u Goraždu 1904.godine zasađeno 16 hiljada sadnica voća.Albori je obišao sve škole i džamije. U Rogatici, koja je bila ijepo okićena, posjetio je narodnu osnovnu školu, medresu, džamij, pravoslavnu crkvu i Kotarski ured. Upravo je bila završena nova zgrada gruntovnice, a predstojala je i izgradnja konaka.
61) Razumije se da su kotarske i druge vlati učinle sve kako bi šef Zemaljske vlade stekao što bolji utisak o kraju u kojem im je povjerena vlast, bez obzira na to što taj utisak nije bio odraz stvarnosti. Tek što je Eugen Albori napustio istočnu Bosnu, u rogatičkom kraju su nastala komešanja zbog najavljene posjete ministra Fon Burijana. Kotarski predstojnik je saznao da se pravoslavno stanovništvo Glasinca i Košutice sprema da masovnim peticijama traži ukudanje desetine i pretvaranje trećine u četvrtinu. Poticaj na ovu akciju je navodno stigao iz Sarajeva, ali je stvarno započeo onda kada su i zagrebačke i dalmatinske novine objavile vijest da Fon Burijan planira sprovesti reformu desetine. To je veoma zabrinulo muslimanske zemljoposjednike jer su strahovali da će se reformom promijeniti i odnosi između zemljoposjednika i kmetova. Kmetovi hrišćani su tražili da se agrarno pitanje riješi u njihovu korist, pa su na primjer u rogatičkom kraju zapustili obradu čifluka da bi i tako uticali na ukidanje kmetstva, a uz to su u istom cilju izazivali sukobe sa gospodarima.
62) Međutim, bilo je očevidno da su vlasti na strani zemljoposjednika, pa su suzbijale pokret kmetova za rješavanje agrarnog pitanja. Kotarski predstojnici su često bili mijenjani, a duže se zadržao kapetan Jakob Vojvodić. Poslije njega je kratko službovao Stanislav Babinski, zatim Barcsay, onda Antun Veranzio Draganić, pa Kosta Ćuković koji je prije dolaska u Rogaticu bio kotarski predstojnik u Konjicu. O tome da su mnogi od njih primali mito, te olako i protekcijom rješavali molbe, najbolje govori anonimno pismo koje je pritiv Draganića upućeno Zemaljskoj vladi.

VISOKOJ ZEMALJSKOJ VLADI ZA BOSNU I HERCEGOVINU U SARAJEVU

Jedino narodne nepravde naćeraše me na ovaj korak te kome bude stalo do pravde neka se sada tačno osvjedoči a sada prelazim na stavr.
Bib Omeragić iz Orahova za tuđe vlasništvo najpogibeljnija osoba u cijelom kotaru Rogatici donio je dvije kokoši gospodinu predstojniku Draganiću te je odmah od istoga Certifikat za nošnju oružja dobio. Kad ga je oružnik Mašić trefio sa puškom zapasom i zapitao oklenti puška isti pokaže Certifikat sa riječima dao mi gospodin predstojnik, Mašić je pušku i uz prijavu Kotarskom uredu predao, vidi postajnu službenu knjigu u 1900.

Adem Ćordalija iz Osova bio je u lovu sa gospodinom predstojnikom Draganićem te je žensku srnu ubio te u Rogaticu poslao po jednom drugom seljaku da je odnese kući predstojnika Draganića. Žandarska patrola Naglić i još jedan naznam kako se zvao istu zaplijene i uz prijavu predadu kotarskom uredu vidi postajnu knjigu 1900. ali isti Adem nije ništa kažnjen bio.

Tanasije Furtula iz Sokolovića ubio je u takozvanom mjestu Badžovina međeda te kožu u Rogaticu donio da mu se taglio upiše gospodin predstojnik zatraži istu za 5 fl al dobije od Tanasija odgovor da on Tanasije more dobiti 10 fl za kožu pošto je ista velika bila i dobije od gospodina sudca Pordeva 10 fl za kožu i 2 fl da istu malo sa mlijekom i mekinjama umekša a to je 12 fl umjest 5 fl. Na žalost drugu heftu dobije isti Tanasije pozivnicom da donese 5 fl globe.Ostoja Lubarda iz Okruglog držao je krmad kao što ih i sada drži njegov Ostojin komšija tuži kod gospodina predstojnika Ostoju da mu sa krmadima čini štetu a on ko turčin da to podnijeti nemore te Ostoja bude osuđen da mora krmad odstraniti ali Ostoja dođe kući te jedno krme zakolje i dođe mu čista masa 17 i po oka još mu pridoda 50 komada jaja i 3 oke masla da bude teže a uz to i tovar drva te sve preda gospodinu predstojniku i dobije zapovjed da i dalje krmad drži. Turčin tužitelj dođe i drugi put pa se potuži i dobije odgovor ako oćeš i ti i drži ako nećeš nemoj a on Ostoja mora držati pa nek ti i kuću dignu.

Rezika žena Sime Dragičevića uzela je bila kuću pod kiriju od Jove Spaiće iz Rogatice te molila više puta za dozvolu točenja pića al uzalud dok nije otišla Suljagi Vaizoviću trgovcu i posjedniku u Rogatici te istoga zamolila koi joj je i dao dozvolu govoreći ajde na moju odgovornost odma još danas počni piće prodavati. Ista se sad nalazi u Sarajevu al pravo neznam u kojoj ulici mislim u Ćemaluši i tamo drži gostionu.

Al to nije čudo pošto je Draganić kod Suljage Vaizovića operušao zlatno pile.

Pavle Branisavljević iz Višegrada trgovac i posjednik napravio je han na Semeću i zamolio za dozvolu ali dobije odgovor da ni sitničarske radnje tamo tamo držati nemore odnosno nesmije. Kosta Staić iz Visokog uzeo je od od Pavla isti han pod kiriju uzdajući se u gospodina sudca Nikolića da će dobiti dozvolu al bez uspjeha dok nije Luka Grubiša iz Pešurića išao zajedno sa gospodinom sudcom Suljagi te za dozvolu Kosti zamolili i od Suljage dozvolu dobili.

Zajko Karić iz Bjelogoraca ubio je veliku tetrjebku i gos. Predstojniku donio te dao a istu je tj. kožu nadcestar Klain ispunio te je gos. Predstojnik u svome stanu ima, ista je još osim puške i nožem zaklata te stoga nema najljepši izgled.

Najposlije na polasku iz Rogatice u Stolac gos. Predstojnik je 200 oka meda Muhamedu Pašiću trgocvu u Rogatici prodo 190 glava šećera od kojih je samo 8 ipo Jovo Kordić financ ufatio koje su Jovi Ćosoviću u Rogatici prodate te pošto se je tu i gospodin okružni predstojnik Molinari trefio onaj isti dan kad je Draganić polazio Ahmed Kazić trgovac dobio je zapovjed da skloni ispred dućana kablove od masla i kajmaka što je od gospodina predstojnika kupio.

Suve ribe gospodin predstojnik je prodo 10 oka al neznam kome.

Na ovo me potiče samo to što turci kažu daje volio srbima a srbi daje volio turcima a ja kažem pravo Draganić je volio onom koji mu je punio džep.

U slučaju kad bi isti za ove nepravde bio zapitan i da se povede istraga još na stotine drugije te da zataji molim pozovte me putem obzora na ovaj način.
Muslimanu u Rogatici broj 11 javnost treba od najveće oblasti. Ja ću onda doći lično ali ito zahtjevati da i on bude da se pogledamo u oči a također sve ove osobe pod zakletvu da stavimo te stijem moju istinu još bolje utvrdimo jer ima ljudi u Rogatici koje je Draganić za 800-1000 Kr oštetio.

Ovo sada a kod javnosti će biti još više inas i kijameta Draganićevom voljom učinjene.
U jednom dopisu iz Sarajeva od 15.januara 1904. iznesene su i druge pojedinosti o zloupotrebama koje je vršio Draganić: "Za kratko vrijeme digao je predstojnik Draganić oko devedeset kmetova sa zemlje i stvorio od njih prosjake, i ako ih ima koji su po 250 godina ziratili i obrađivali istu zemlju." One koji bi mu se pritužili na zlostavljanja što ih vrše žandari on bi strpao u zatvor, što je učinio sa Lazarom i Milošem Malovićem, Krstom i Marinkom Tošićem, Markom i Misimom Furtulom, Mehmedom i Dervišem Osmanovićem, Vasiljom Zoranićem i Pašanom Zočotom. Kotarski predstojnik je bio i strastven lovac pa je tjerao seljake da učestvuju u hajci. Ko se ne bi odazvao ili bi zakasnio bio bi kažnjen kao na primjer Smail Hurko i Arsenije Krsmanović.
63)Najveći nemiri u Rogatici dogodili su se u aprilu 1908. Riječ je o svađi mještana sa Milanom Jevđevićem, Nukom Ramićem, Suljom Kukavicom i još nekima koji su ogradili neke parcele i pokušali da prisvoje to zemljište udaljeno pola sata od grada, a koje je inače pripadalo gradskoj opštini i služilo za ispašu. Vlasti su dozvolile da svaki od njih ogradi po jedan komad zemlje i sagradi na njemu kuću jer su bili siromašni i nisu imali nikakvog nepokretnog imanja, ali su neki ogradili više nego što im je bilo odobreno. Spor je trajao oko tri godine, a onda su se 13.aprila 1908. prikupili mještani u velikom broju pred Kotarskim uredom i zatražili da kotarski predstojnik spriječi uzurpaciju zemljišta. Pošto im nije udovojeno, oni su krenuli iz čaršije u više grupa da sami poruše ograde. Kotarska uprava je obrazovala komisiju koju su sačinjavali kancelist Radivoj Kosanović, geometar Igor Fink i nekoliko opštinara i muhtara. Komisija je 24.aprila stigla na lice mjesta u pratnji žandarske patrole,a već se bilo okupilo oko 300-400 Rogatičana, koje je predvodio Arif Mušanović Tvica, i svi su bili naoružani. Glasno su uzvikivali i prijetili da će sami porušiti ogradu ukoliko to odmah ne učini komisija. Najčešće su uzvikivali: "Nećemo plana jača je narodna volja", "Ni pedlja ne damo" i slično. Od njihove vike i prijetnji, komisija nije mogla uspješno raditi, pa dok je pokušavala da izvrši premjeravanje i utvrdi činjenično stanje, narod je sam porušio ogradu. Činovnici i žandari su umirivali narod, ali kako u tome nisu uspjeli, komisija se uz pratnju žandara vratila u Rogaticu neobavljenog posla.
Kotarski predstojnik je tek tada shvatio da je nezadovolstvo zaista veliko i da može doći do nereda, pa je udvostručio žandarsku patrolu i poslao je na lice mjesta da uspostavi red. U međuvremenu je zbilja došlo do nereda takoda su demolirane vije kuće sa pomoćnim zgradama Milana Jevđevića, porušeno je više plotova, a Alija Glodanac, Jedan od uzurpatora, bio je povrijeđen. Žandarska patrola stigla je upravo u trenutku kada su nemiri dostigli vrhunac ali joj je ipak uspjelo da bez upotrebe oružja smiri narod, s tim što je uhapsila šestoricu kolovođa. Tu su se našli i načelnik Ahmedbeg Bukvica i Suljaga Vaizović, pa su i oni smirivali mještane. Predvodnici bundžija su u ime nezadovoljnog naroda izjavili da će biti odani caru i zemaljskom šefu, ali da neće dozvoliti da se rogatičkoj opštini oduzima zemlja. Stoga je pozvana vojska iz kasarne, pa je pred okupljenim narodom prodefilovalo oko 1900 vojnika, 68 konjanika i 12 topova, što je sve trebalo da utiče na smirivanje naroda.
64) Prema Rogatici su krenule žandarmerija i vone jedinice iz Tuzle i Sarajeva. Pucalo se na sve strane iz manevarske municije da bi se narod zaplašio. Narod je to doživio kao "drugu okupaciju" a događaji su nazvani i "nemiri agrarne prirode"
.65) Izvršena je istraga, pa su kolovođe na čelu sa Arifom Mušanovićem Tvicom odgovarale pred okružnim sudom u Sarajevu i bile kažnjene, ali su svi pomilovani povodom proglašenja aneksije. Odmah su smjenjeni i kotarski predstojnik Ćuković i kancelist Kosanović, a okružni predstojnik je 28.maja 1908. uveo u dužnost novog kotarskog predstojnika Zuhdi-efendiju Bakarevića iz Rudog. Ovako oštre mjere koje su preduzele vlasti ukazuju na obim rogatičkih nemira i opasnost po Austro-Ugarsku u vrijeme kad je pripremala aneksiju Bosne i Hercegovine.
Pitanje parcela koje su uzurpirane i onih koje su određene za kolonizaciju u rogatičkom kraju postavio je Suljaga Vaizović u Bosanskom saboru, pa je vladin predstavnik u aprilu 1911. ispitivao okolnosti pod kojima su one nastale. Tako je utvrdio da je rogatička opština pokrenula ovo pitanje kako bi spriječila da se gradsko zemljište koje je služilo za ispašu pretvori u oranice na štetu stočnog fonda mještana. On se čudio kako to narod ne shvata da se napredan uzgoj stoke ne može ni zamisliti bez stajske prihrane koja je dopronosila i povećanju i rasnom poboljšanju pojedinih vrsta stoke. Dalje je smatrao da su rogatički mještani bili u pravu kad su 1908. spriječili uzurpiranje zemljšta koje je izvršio Ramo Nukić, ali ne i u slučaju Milana Jevđevića. Nukić je bio uzurpirao čak 30 dunuma zemlje, a obrađivao je samo 12 dunuma zemlje, dok mu je osnovno zanimanje bilo prevozništvo, pa mu dakle nije ni bila potrebna zemlja. Milan Jevđević je također uzurpirao 30 dunuma zemlje, ali je obrađivao 20 i bavio se isključivo poljoprivredom tako da se prehranjivao radom u poljoprivredi, te mu je zemlja bila neophodna. Što se tiče parcela koje su date u kolonizacijski zakup, vladin izaslanik je smatrao da rogatička opština nije bila u pravu. Rogatica je u vrijeme turske uprave obuhvatala i nekoliko sela koja su bila u sastavu četiri područja: Careva mahala, Oručagina mahala, Sinanvojvodina mahala i Huseinbegova mahala. Međutim od usvajanja zakona o seoskim opštinama, ova sela nisu više bila u sastavu Rogatice, ali je ona ipak za njih postavila mahalbaše koji su uz seoske knezove i muhtare uticali na upravljanje i bili neka veza između njih i Rogatice. Na osnovu takvog stanja, rogatička opština se suprotstavljala kolonizacijskom zakupu. To je bio odgovor na pitanje koje je Suljaga Vaizović postavio u Bosanskom saboru.
Novi kotarski predstojnik Zuhdi-efendija Bakarević je primjetio da se "umložavaju kojekakve hodže po džamijama koje drže vazove" muslimanima pred Ramazan kad muslimani u većem broju nego inače posjećuju džamije. Po Bakarevićevom pisanju, te hodžesu dolazile iz drugih kotara osne i Hercegovine, a bilo ih je i iz Turske, ali se o njima nije mnigo znalo. Čak ni vlasti nisu znale da li su uopšte sposobni za vršenje bogosluženja, niti "kakva su moralnog i političkog ponašanja" jer se to kod muslimana nije provjeravalo, a inače su s pažnjom slušali njihove vazove. "No budući da je ova služba jako važna, sa kojom se može narod i na zlo i na dobro navratiti a i svaka politička agitacija sprovesti", to je kotarski predstonik predložio da se za hodže uvedu certifikati za obavljanje službe. A da to ne bi izazvalo nezadovoljstvo kod muslimana, Bakarević je predložio da certifikate izdaju reis-ul-ulema, muftije ili šerijatske kadije, ali pod nadzorom administrativne uprave.
66) Novi predstojnik je obišao gotovo cijeli kotar i podnio izvještaj o političkom stanju:: "U pogledu uprave ovi je kotar jako raspušćen, a u narodu vlada posebica, skoro nitko ni za koga ne mari, niti ima koga da se zauzimlje iskreno za dobrobit naroda bez svojih osobitih interesa zato je i narod kako između sebe tako i prema stranome hladan i nepovjerljiv." I mada su sprovedeni izbori na osnovu Zakona o upravi seoskih opština, oni su kad je riječ o rogatičkom kotaru sprovedeni površno i "skoro ni u jednoj općini nijesam mogao naći" da je stanovništvo zadovoljno izborima. Uopšte, "muslimani priznajući da nijesu htjeli prisustvovati izborima", sada su se tužili da su između njih izabrani neiskusni ljudi, "a naprotiv pravoslavni Srbi da su izabrali k sebi najrječitije, bez obzira na njihov karakter, a napose u općinama Živaljević i Osječani, vele muslimani da su oni brojno pretežniji, a ipak su im za načelnike u općini postavljeni pravoslavni Srbi".
Dogodilo se i to da u neim opštinama nisu izabrane seoske mahalbaše. Tako selo Rijeka u seoskoj opštini Podžepa, koje je imalo 12 kuća pravoslavnih Srba, nije imalo ni mahalbašu ni člana medžlisa u opštini. Od seoske opštine Gornja Prača bila je otcijepljena Donja Prača i uspostavljena kao posebna opština, a za njenog načelnika je postavljen Kosta Vukadinac, kojega je inače Okružni sud u Sarajevu upravo u to vrijeme osudio na kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca.
U opštinama je bilo zanemareno izvršavanje upravnih poslova, pa je čak i Zakon o upravi bio "zbačen", a "ljudi nisu ni znali da u tom zakonu ima propis o upravi i dužnostima obćinskih starješina i medžlisa nago su mislili, da se taj zakon odnosi samo na izbore". Pošto se u seoskim opštinama nisu pridržavali zakona, to je opala disciplina, pa "na načelnicima, mahalbašama i medžlisima ostalo je samo jalovo ime izborno, a sljani uzeli mah za samovoljom, nikoga ništa ne pitaju, napadaju jedan na drugoga, vrijeđaju, obaraju ograde, isto i postavljaju ograde po placovima i putovima bez ičije privole, te taj višerekuć anarhistički postupak, smatraju dopustljivom slobodom". Stoga su pričinjene mnoge šumske i poljske štete, zbog čega su uslijedile brojne tužbe i sudski troškovi, pa su kotarski sudovi zagušeni toliko da ne uspijevaju riješiti mnoge predmete iako rade i preko "uredovnih sati". Kotarski predstojnik je uvjeren da je Zakon o upravi seoskih opština "vrlo dobar i koristonosan kako za upravu, tako i za narod", samo ga treba dosljedno sprovoditi, "ali je narod prost, neuk te stoga zakon ne razumije, nego mu treba tumača i podučitelja kao i podupirača". Stoga Kotarski ured ne bi smio sam rješevati tekuće kancelarijske poslove, nego bi činovnici morali ići među narod da ga upućuju u obavljanje poslova, pa bi tako izostali mnogi sporovi, a činovnicima i narodu bi ostalo manje poslova koje treba rješavati u kancelariji.
Zuhdi-efendija dalje piše: "Putovanjem po ovom kotaru iskusio sam da je ovdašnji narod dobar, blage krvi, samo je prost te kojekakve moderne ovotarije zabunile su ga, izgubio je svoj pravac, te kad se tako pojavi sa željom da ga podučava i upućuje u sadašnje prilike, rado sluša i prima savjete, pa je čak i blagodaran takvomu, a ta je taktika u pravoslavnih srpskih popovah, samo što je na svoju ruku, s kojom narod okreću za sobom." Veoma je zanimljivo njegovo zapažanje o muslimanima i pravoslavnima: "Muslimani u ovom kotaru u bez ikakvih vođah, razuzdano tumaraju, niko ni skim u slozi, u gospodarstvenom odnošaju drijemaju, i vrlo rijetko sam mogao opaziti, da koji musliman ozbiljno i temeljito radi, nego sve im je rad površan, kao privremen, pa su čak i vjeronauku zanemarili, u cijelom kotaru neimadu više od tri mekjteba i to jedan u mjestu Rogatici, jedan u općini Žepa kao ibti daije i jedan obični mekjteb u selu selu Šetićima obćina Godimlje, a i u ova tri mekjteba hodže su se žalile, da je pohađanje mladeži vrlo slabo, budući u cijelom kotaru ima petnaest obćinah, a u svakoj obćini skoro najviši broj muslimanah." To ga je posebno iznenadilo jer je odranije znao da je rogatički kotar bio na glasu "kao najčvrstije mjesto islama u cijeloj zemlji" tako da su iz njega "izlazili najčuveniji ljudi u vjeronauci, a danas je u tom pogledu najzanemarenije mjesto". On je pokušao da shvati zbog čega se to dogodilo, pa je zaključio da je to zato što "imućniji ljudi imadu u glavi seljenje u Tursku i samo gledaju kakve će se prilike razviti u zemlji. Otkako je stigao u Rogaticu, svaki dan je viđo neke Arape koji su tvrdili da su "mekjanski delili", a uz to su se po varoši vrzmali i neki ljudi iz Male Azije koji su nosili i prodavali razne mirođije i jeftine đinđuve. Imali su "valjane putne listove", ali je predstojnik sumnjao da su oni u stvari agitatori koji propagiraju iseljavanje muslimana, tim prije što su zalazili samo u muslimanska sela. Stoga je predložio okružnom predstojniku da se protiv njih preduzmu "oštrije mjere".
Što se tiče pravoslavnih Srba, Zuhdi-efendija kaže: "Ovaj je narod doista prijonuo za radom, koliko su muslimani nemarni i pospani, toliko su naprotiv ovi marljivi i svjestni, zemlju dobro i svojski obrađuju, kupuju i krče, za vjeru i naobrazbu brinu se i žrtvuju, ukratko rekuć, oni se u zemlji temelje ozbiljno i vječito, složni su u svakom poslu i znaju vjerno služiti svoju tajnu". Međutim, i oni su kao muslimani "neuk prost narod i dadu se voditi od savkoga u kog se uvjere da im je prijatelj, samo popovi ih dosta kvare, turajući im u glavu politiku". Pravoslavni i na opštinskim sjednicama pažljivo i sa zanimanjem prate svaku riječ, a ako im je što nejasno, oni priupitaju, a muslimani "nehajno slušaju i površno sve odobravaju bez ikakve primjedbe". Ono što mu se nije dopalo kod pravoslavnih bilo je to "da očevidno napreduju u imanju, a uvijek kukaju i žale se da ne mogu živjeti od sadanjeg oskudnog vremena, pa kažu: zarada slaba, ljetina nerodila (akoim je i najbolja), marva jeftina, danak golem, troškovi veliki, a to njihovo kukanje zapamtio sam još i za turskog vremena, pak ne znam il im je to kukanje unišlo u običaj il s tim imaju kakovu političku svrhu". Sasvim drugačije se drže muslimani. Ako im je posao išao dobro, ili ako im je ljetina dobro ponijela "neće nikada zanijekati, nego priznaju i hvale se". Inače je u rogatičkom kotaru 1908. bilo pet pravoslavnih popova, od kojih je predstojnik u više navrata razgovarao sa četvoricom. Opiso ih je kao pristojne ljude koji su se prema njemu "pokazali prijateljski, ali i oprezni", a svi su se brinuli oo narodu. Peti je bio stari paroh iz Glasinca, odnosno Sokoca, ali kad je predstojnik posjetio Sokolac, paroh je bio u Sarajevu. O njemu je saznao samo to "da je sam po sebi sastavio štatut o poljoprivrednij zadrugi u Glasincu", a da glasinački opštinski starješina za to nije ni znao. Nasuprot popovima, muslimanske hodže u ovom kotaru "jesu fanatički u vjeri, ali prosti ljudi bez dublje nauke, samo vode brigu o svom privatnom obstanku, a i u tom slabo uspijevaju, a o narodu i narodnoj politici ni pojma neimadu".
Predstojnik se osvrnuo i na opšte stanje u Rogatici: "U muslimanskoj čitaonici (kiraet-hani) od muslimana vidio sam nekoliko osobah da se tobože zauzimaju za politiku, ali nijedan ne slaže se sa drugim, čitaju novine, zanimaju se o drugim mjestima i tuđim narodima, a za sebe i politiku o svom mjestu ništa ne znaju, jedino Suljaga Vaizović nešto se zauzimlje za svoj narod i narodnu politiku i dosta je razborit čovjek, ali ga ovje slabo tko razumije, malo ima svojih privrženika, te ne može da postigne žuđene slave". Na kraju svog izvještaja o rogatičkom kraju, Zuhdi-efendija Bakarević je zaključio da kotarska uprava mora imati čvrstu ruku i da ne smije popuštati prilikom primjene zakonskih propisa i naredaba "jerbo narod je osjetljiv i čim opazi, da se u čemu čini nekomu iznimka odmah gubi povjerenje u upravu". Stoga je prema narodu trebalo biti "ozbiljan i uljudan neupotrebljavati kojekakve proste i nemoralne riječi, makar one bile u običaju naroda", jer to narod zamjera svom pretpostavljenom. Prema i "najneznatnijim osobama biti ljubazan, iskreno saslušati njihove želje i upućivati u pravila poslova, te davati savjete makar makar se odnosili i na privatne odnošaje stranke, jerbo narod kad dobije povjerenje u jednoj osobi, rado pita za savjet, makar se i ne ticalo dotične osobe, zlovolju pokazivati jest vrlo štetno".
67)Sve se to dešavalo u vrijeme kada je Austro-Ugarska pripremala aneksiju Bosne i Hercegovine. Očevidno je da austrougarska uprava nije ispunla preuzete obaveze iz Berlinskog ugovora kad je u pitanju rogatički kraj, tj. da otkloni agrarne sporove. Stanovništvo nije imalo povjerenja u predstavnike vlasti, a međusobno zbližavanje pripadnika raznih vjera nije postignuto. U Sarajevu je 07.10.1908. objavljena proklamacija kojom je car i kralj opravdao aneksiju potrebom da se uvede ustav, a činom aneksije koji je Turska prihvatila 26.02.1909. prekinuta je viševjekovna veza Bosne i Hercegovine sa Turskim Carstvom.
68) Stoga aneksija nije ni u Rogatici dočekana s radošću. I muslimani i pravoslavni su bili iznenađeni, zapravo ojađeni, jer je aktom aneksije učvršćeno stanje kojim nisu već dugo bili zadovoljni. I jedni i drugi su osuđivali Tursku što je Bosnu i Hercegovinu prodala Austro-Ugarskoj, a kod muslimana se ponovo javila želja za odlaskom u Tursku. Tako su mnogi muslimani 1909. i 1910. tražili pasoše na određeno vrijeme, obično na rok od jednedo tri godine, tadi odlaska u Tursku. Pasoš su tražili inače na određeno vrijeme da bi se lakše iselili. Zulfikar Branković iz Rogatice je dobio pasoš na određeno vrijeme za cijelu porodicu, a prije toga je rasprodao svu pokretnu i nepokretnu imovinu koja se sastojala od kuće, kafane, nekoliko dunuma oranice, par konja, jednih kola i fijakera. Kotarski ured u Rogatici je bio obavješten da su se na iseljavanje pripremali i Suljo Fejzić iz Rogatice, Hasan Pašić iz Rakitnice, Avdija Ćatić iz Kozadara, Akifbeg Hadžibegović-Sokolović iz Rogatice, Osman Suljagić i Avdibeg Branković. Stoga je predstojnik pokušao da pronikne u razloge ponovnog talasa iseljavanja iz rogatičkog kraja. Izgledalo je kao da ono samo žele da se dočepaju pasoša, što je potvrdio i jedan mještanin koji je rekao primajući pasoš: "Sada neću ići, ali je ipak dobro ako pasoš imam – da budem siguran – da mogu prohodati po Turskoj". Međutim taj odgovor je mogao biti varka jer su druge pojave ukazivale na svu ozbilnost pitanja. Naime, bilo je upadljivo da su age prdavale kmetovima ne samo čifluke nego čak i begluke ispod cijene. Bilo je i onih koji su se vraćali iz Turske. Tako je 15.01.1913. preko Turske i Slavonskog Broda stiglo u Sarajevo i šest muhadžira iz Rogatice.
69)U Rogatici su pažljivo praćeni balkanski ratovi Srbije i Crne Gore protiv Turske, a vlasti su pojačale nadzor nad stanovništvom. Uspiješno ratovanje ovedvije države protiv Turske povećavalo im je ugled kod stanovništva pravoslavne vjere. Potom je došao Sarajevski atentat koji je veoma uznemirio narod. Vlasti su odmah preduzele vanredme mjere: Sbima je ograničeno kretanje, neki su stavleni pod policijski nadzor, uslijedila su hapšenja politički sumnjivih lica. U Prači je uhvaćen Trifko Grabež, pa je kao saučesnik u Sarajevskom atentatu predat okružnom sudu u Sarajevu. Kotarskom uredu je javljeno da pripremi mobilizaciju u Rogatici 26.07.1914., pa kad je Zemaljska vlada objavila mobilizaciju, u Rogatici su bile izvršene sve potrebne pripreme. I muslimanski i srpski vojni obaveznici su stizali zajedno i u punom broju, ali je mobilizacija konja tekla neuredno. Vlasnici konja iz Glasinca i Sokolovića doveli su jahaće konje u Rogaticu umjesto u Sarajevo, pa ipak je mobilisano stotinu konja više nego što je Kotarski ured u Rogatici bio obavezan da isporuči po planu. Inače je narod davao hranu za vojsku i preko obaveze. "Kad je jednog dana stigla u Rogaticu cijela jedna divizija i nije mogla da trebuje hljeb, svaka je porodica, odmah ispekla hljeb kod kuće i dala vojsci", a besplatno su dali i meso i drugu hranu. Međutim, bilo je i napada na kolone austrougarske vojske. Kako se počinioci nisu mogli pronaćito su stanovnici sela morali platiti ratni namet, pa je tako sakupljeno novca u vrijednosti 803 krune i 45 helera.
70)Početak prog svjetskog rata odmah se osjetio i u Rogatici. Očekivan je napad Crnogoraca i Srbijanaca, pa su vlasti pokupile taoce među domaćim stanovništvom. Za taoce su najprije uzeti pravoslavni sveštenici i nekoliko građana, a potom su upućeni u Mesiće i Praču i predati vojsci. Svojim životom trbalo je da garantuju sigurnost prevoza austrougarske vojske željezničkom prugom Sarajevo-Višegrad. Po selima su vršljeli šuckori koji su bili obijesni i opasni, pljačkali su, proganjali narod, pa čak i ubijali.
71)Čim su garnizonske trupe napustile Rogaticu, narod se uznemirio i pažljivo prikupljao vijesti sa ratišta. Prava panika je zavladala 20.08.1914., kad je Suljaga Vazpvić sav usplahiren u trku stigao iz Seljana (oko 4km od Rogatice) i rekao da je čuo pucnjavu u kojoj je ispaljeno više od dvije hiljade metaka. Odmah je bila alarmirana žandarmerija koja je smjesta zauzela položaje za odbranu po okolnim planinskim visovima. Uznemirenje se još više povečalo kada su u Rogatcu pristigle prve izbjeglice iz Višegrada i Čajniča i pričale o ratnim strahotama. U varoši se znalo da je crnogorska vojska na granicama rogatičkog kotara i da austrougarske vojske nema dovoljno da bi je zaustavila. Crnogorci su zauzeli Višegrad, pa su činovnici Kotarskog ureda iz Višegrada pobjegli u Rogaticu, što se uskoro dogodilo i sa Čajničem i Goraždem, a austrougarska vojska koja je zauzela položaje na Sjemeću počela se povlačiti. Sve više izbjeglica se slivalo u Rogaticu, a najviše ih je bilo kad su se 11. i 12.09.1914. čuli pucnji iz pravca Međeđe i Ustiprače. U Rogatici se nalazila samo komanda VIII brigade. Kad su crnogorske čete prodrle do Mesića 14.09.1914., komandant Andrijan je pozvao kotarskog predstojnika i naredio mu da se varoš evekuiše, što je odmah i učinjeno, pa su svi predstavnici vlasti i njihove pristalice preko Podromanije krenule za Sarajevo.
Dub je bio zauzet, ali u Rogaticu ni 15.09. nije stigla vojska, pa je to omogućilo činovnicima Kotarskog ureda da spakuju arhivu, papire od vrijednosti i novac. Cijeli drum od Rogatice preko Podromanije do Sarajeva bio je zakrčen izbjeglicama, a najviše je bilo žena, djece i staraca koji su tjerali stoku. To je onemogućavalo brže kretanje, stalno se zastajkovalo tako da je put od Rogatice do Podromanije trajao od šest sati poslije podne do pola tri ujutro bez odmora.
72)Čim je stanovništvo koje je ostalo u Rogatici saznalo da se crnogorska vojska približava gradu počelo se pripremati da je svečano dočeka. Mještani su bez razlike na vjeru izašli pred crnogorsku vojsku s crnogorskim i srpskim zastavama i pjevali rodoljubive crnogorske pjesme. Sa narodom se nalazio i načelnik sa svim opštinarima. Crnogorsku vojsku je predvodio serdsr Janko Vukotić, prijateljski se rukovao sa načelnikom, primio od njega trobojni zastavu i predao mu crnogorsku. Potom je načelnik održao pozdravni govor u kojem je istakao da bosanski narod dočekuje crnogorsku vojsku kao prijatelje i oslobodioce. Narod je burno pozdravio riječi svog načelnika, na šta je serdar Vukotić obećao da ovo područje neće više nikad pasti u neprijateljske ruke.

73)To se dogodilo ujutro 17.09.1914., a srpska vojska je ušla u Rogaticu istog dana poslije podne i bila dočekana klicanjem, zastavama i cvijećem. Uprava je bila u rukama Crnogoraca. Serdar vukotić se zadržao u Rogatici pet dana, a zatim je svoju komandu smjestio u Han-Stjenice. Tako je Rogatica bila u crogorskim rukama mjesec dana. Vona bolnica je bila smještena u velikoj kasarni i u njoj su radile ruska, engleska i grčka vojna sanitetska misija. Ranjenici su ptpremani preko Goražda i čajniča u Pljevlja, ili preko Višegrada u Užice. Vojno-civilna vlast bila je u rukama Crnogoraca, pod komandom kapetana Blaža Anđelića, a predsjednik gradske opštine je bio Josif Kojić iz Rogatice. Potom je uslijedila protivofanziva austrougarske vojske, koja je protjerala srpsku i crnogorsku vojsku i ušla u Rogaticu 26.10.1914. Rogatica je bila poluprazna jer je samo trećina muslimanskog stanovništva ostala u gradu, dok su ostali krenuli u neizvjesnost.
Za vrijeme kratkotrajne crnogorske uprave, u Rogatici su bila pogubljena samo dva muslimana, jedan kafedžija i jedan nadničar, ali ih je veći broj bio uhapšen: muderiz Mehmed-efendija Škaljić, osam imama, Bećirbeg Šahimpašić, Uzeiraga Daidžić, Hafiz-efendija Muftić, Ibrahimbeg Teskeredžić, sve ugledi rogatički građani, i još nekolicina. U cijelom rogatičkom kotaru bilo je uhapšeno sedamdeset muslimana. U varoši je uništeno dvadeset kuća sa pomoćnim zgradama, dvadest dućana i jedna džamija. Prilikom povlačenja, srpski i crnogorski vojnici su uzimali sve do čega su došli: pribor za jelo, odjeću, veš, dragocjenosti. Muslimani su bili istjerani iz svojih kuća i pretresani, pa su im oduzti satovi, navac, dukati.
Spaljene su zgrade Poreskog ureda. I neki domaći ljudi su iskoristili priliku za pljačku: cestar Vučković, šumar Vujadinović koji je bio zamjenik načelnika Josifa Kojića, opštinari Uroš Furtula i Ljubo Šain. Više od 80% pravoslavnog naroda povuklo se sa srpskom i crnogorskom vojskom.
74) Tragovi rata su bili vidljivi posvuda, sa obje strane ceste za Sarajevo štrčale su popaljene kuće pošto su prethodno bile opčjačkane. Od Podromanije ( u originali piše NAROMANIJE ) do Rogatice nije bilo mnogo popaljenih kuća, ali su sve bile opljačkane. Crnogorci su stigli do Sokoca a visove prema Vlasenici i Sarajevu zaposjela je srpska vojska. Između Sokoca i Podromanije vođena jeborba oko 20.10.1914. između austrougarske i crnogorske vojske u kojoj su Crnogorci bili poraženi, pa su se povukli. Svi domaći Srbi iz Sokoca i Glasinca povukli su se s crnogorskom vojskom, a sve kuće u Sokocu su ispražnjene i stvari smještene u crkvu.
Prvi izvještaj o stanju u Rogatici poslije povratka austrougarske vojske govori o tome da se stanovništvo našlo u velikoj nevolji. Nije bilo novca, hrane ni drugih životnih potrepština, pa je iz Sarajeva hitno zatraženo ono najneophodnije. Bilo je dosta povrijeđenih, a nije bilo ni ljekara, ni apotekara, ni lijekova.
75) Izuzev 4-5 manih trgovačkih radnji mješovitom robom koje su bile otvorene i prodavale nešto prostale robe, sve druge radnje i gostionice su bile zatvorene. Iako je 02.11.1914. proradila željeznica do Mesića, svejedno se u Rogatici osjećala nesigurnost i uznemirenost, čemu je doprinosila grljavina topova koja se u večernjim časovima čula iz pravca Goražda i Ustiprače. Pa ipak se malo-pomali vraćao mir u Rogaticu. Tako je kotarski predstojnik održao sjednicu s mahalbašama i načelnicima 02.11.1914. Oni su ga izvjestili da je u toku datadašnjih borbi ubijeno 146 ljudi iz polovine kotara, a pošto mahalbaše iz druge polovine kotara nisu prisustvovale, to nije bilo podataka za taj dio. Poslije konačne provjere ustanovljeno je da je u rogatičkom kraju ubijeno 245 lica, a posebno mnogo u Žepi i Godimilju koji su bili naseljeni samo muslimanskim stanovništvom. Tu su pobijene gotovo cijele porodice, uključujući žene i djecu. U taoce je odvedeno 105 ljudi, i to ponajviše iz Rogatice, a u kotaru je spaljeno 357 kuća. Dogovreno je da se hitno dovrši vršidba žitarica i da se obere kukuruz jer su ti poljoprivredni radovi bili prekinuti zbog ratnih operacija.Od kmetova je zatraženo da zemljoposjednicima predaju trećinu, a u selima gdje su se kmetovi pridružili srpskoj i crnogorskoj vojsci, najprije je procijenjena žetva, zatim izdvojena trećina za zemljoposjednike, dok je ostatak odvezen u državna spremišta.
76) Upravo u vrijeme normalizovanja života u Rogatici, odjednom i neočekivano došli je do povlačenja austrougarske vojske iz Srbije. Muslimansko stanovništvo zahvatila je neopisiva panika, mnogo veće nego u septembru 1914., pa je bilo spremno da bježi i da ostavi svu imvinu. To je i razumljivo budući da je muslimansko stanovništvo mnogo stradalo: bilo je pljački, globljenja, silovanja, krađe, ubistava. Kotarski ured je spriječio bježanje tek pošto je oraganizovan odlazak žena i djece. Paniku su povećale i izbjeglice iz Višegrada, koje su imale toliko nedaća da su stoku prodavale u bescijenje ( po 10-15 kuna), pa je i poklanjali samo da mogu lakše bježati. Trebalo je mnogo vremena da se stanovništvo smiri.
77)Vlasti su započele konfiskaciju imovine srpskog stanovništva "zbog veleizdajničkog držanja", kao i oduzimanje bosanskohercegovačkog podaništva jer su "digli oružje protiv naše odbrambene sile". "Hrvatska" od 22.02.1915. je donijela vijest da je 395 Srba iz iz rogatičkog sreza izgubilo bosanskohercegovačko podaništvo zato što "su bili u sporazumu sa neprijateljem reko Drine".
78)Poslije povlačenja srpske i crnogorske vojske iz rogatičkog kraja prestali su ratni okršaji. Činovnici su se vratili na svoje dužnosti i uspostavljena je ranija vlast. Posljedice su zaista bile veoma teške jer je rogatički kraj mnogo opustio pošto se većina muslimanskog stanovništva našla u izbjeglištvu. Poneko se počeo i vraćati u svoj kraj, a oni koji su ostali u muhadžirima, teško su se prilagođavali novoj sredini. Porodica se čvrsto držala na okupu tako da muškarac ni pod kojim uslovima nije napuštao porodicu, pa čak ni onda kada je trebalo da pribavi neophodna sredstva za život. Stoga su ove porodice živjele u krajnjoj bijedi, a najčešće od milosrđa i pomoći domaćeg stanovništva.
79) I većina pravoslavnog stanovništva je također napustila svoje domove, slijedeći povlačenje srpske i crnogorske vojske, kako bi izbjeglo odmazdu vlasti zbog načina na koji je dočekalo te vojske kad su došle u rogatički kraj. Austrougarska vlast je progonila sve one koji su podržavali srpsku i crnogorsku vojsku i primjenjivala je ekspatrijaciju. "Zemaljska vlada je ostala čvrsto pri stanovištu da sve porodice koje su osuđene na ekspatrijaciju moraju što prije napustiti zemlju." A pošto njihovo naseljavanje van Bosne i Hercegovine nije moglo biti odmah sprovedeno, to su najprije bili internirani u koncetracione logore.
80) Tako je iz rogatičkog kotara iseljeno u unutrašnjost Bosne više od 400 srpskih porodica, koje su najprije sprovedene do Mesića ili Prače, potom transportovane do Sanice ili Ključa, a onda razmještene u okolinu Ribnika.
81) Veliki broj rogatičkog stanovništva strpan je u logore u Doboju, Zenici i Šopronju. U tim logorima je narod zlostavljan na razne načine, a najviše se stradalo u Doboju od mučenja, gladi i pjegavog tifusa. Posebnu nesigurnost u rogatičkom kraju doprinosilo je divljanje jedinica zaštite, tzv šuckora. Iako šuckori nisu bile borbene jedinice, nego jedinice za osiguravanje transporta vojske i vojne opreme, oni nisu bili pouzdani ni u tome jer bi "se raspršili kao pljeva na vjetru" ako je trebalo da izvrše kakav borbeni zadatak. Zlostavljali su goloruki narod, pa je stvoreno takvo stanje da je postojala opasnost da dođe do "latentnog suprotstavljanja muslimana i Srba". Sastav ovih jedinica činili su ljudi iz "najnižih krugova i lako su se predavali iskušenjima da svoj privilegovan položaj koriste za sitne osvete, denuncijacije i slično".
82)Vlasti su razmatrale mogućnost da izmjene etnički sastav stanovništva u predjelima koji graniče sa Srbijom i Crnom Gorom, dakle i u rogatičkom kraju. To je trebalo izvesti smišljenom kolonizacijom: dovesti u ove krajeve muslimane i katolike, te eventualno Austrijance i Mađare. Međutim, na ovom području nije bilo krupnih zemljišnih posjeda koji bi se parcelisanjem mogli podijeliti kolonistima, a bila bi učinjena neprocjenjiva šteta ako bi se iskrčile bogate crnogorične šume da bi se dobilo obradivo zemljište za koloniste.
I protjerana domaćinstva su uglavnom imala malo posjeda, jer se njihovo baogatstvo mjerilo brojem stoke, što kolonisti nisu mogli brzo ostvariti. Uz to je ovo područje bilo bez puteva, škola, privredno nerazvijeno, pa kao takvo nije moglo privući koloniste. Osim toga je bilo nesigurno i u političkom pogledu. Romanija je bila poznata kao najzahvalniji teren za "fanatičku agitaciju viđenijih ljudi, učitelja i svećenika, pa su muslimanski seljaci u tim krajevima nakon upada srpskih i crnogorskih trupa bili izloženi najvećim nevoljama od strane svojih vlastitih zemljaka, a mnogi su pali kao žrtva naobuzdanog bijesa svojuh suseljana i bili otjerani sa praga svojih kuća"
.83)I dok su austrougarske vlasti pravile dugoročnije planove za stvaranje bedema prema Srbiji i Crnoj Gori, dotle su se prilike u Rogatici pogoršavale. U varošici i u selima nije bilo dovoljno hrane, a stanovništvo je bilo prinuđeno da u nedostatku brašna mjesi "hljeb" od samljevenog kukuruznog klipa i ljeskove kore.Inače se redovna ishrana u selima sastojala od koprive, zelja, gorušice i drugih trava, ali time nije bilo spriječeno umiranje od gladi. Upravo iz tog vremena potiče groblje u Rogatici u koje su sahranjivani umrli od gladi.
84)Kraj prvog svjetskog rata, nagoviješten stvaranjem Narodnog vijeće za Bosnu i Hercegovinu 20.09.1918., dočekan je sa ogromnim olakšanjem. Kroz Rogaticu su i dalje, pa i u oktobru, prolazili pojedinačni odredi porežene austrougarske vojske pri povlačenju iz Srbije prema Sarajevu. Tu su ih razoružavali novi organi vlasti. Rogatica je u prvom svjetskom ratu imala velike ljudske žrtve i velika razaranja cjelokupnog materjalnog bogatstva.


ZASTAVA BOSNE I HERCEGOVINE 1878. - 1908.
Poslije austrougarskog preuzimanja Bosne i Hercegovine 1878. godine izrađena je nova zastava za Bosnu i Hercegovinu. Inače zastave zemalja unutar Austro-Ugarske monarhije imale su standardiziran izgled. Sve su zastave bile vodoravno podijeljene na dva dijela u različitim bojama. Za Bosnu i Hercegovinu izabrane su crvena boja za gornje polje i žuta boja za donje polje. Na sredini zastave se nalazio tadašnji grb Bosne i Hercegovine. Zastava je usvojena krajem 1878. godine


ZASTAVA BOSNE I HERCEGOVINE 1908. - 1918.
Poslije austrougarske aneksije Bosne i Hercegovine 1908. godine korištena je zastava podijeljena vodoravno u dva jednaka dijela. Gornji dio zastave bio je crvene boje, a donji žute. Ova je zastava bila gotovo istovjetna onoj iz 1878. godine, s izuzetkom uklonjenog bosanskoga grba.


Nema komentara:

Objavi komentar