25.02.2011.

RIMSKI AUTONOMNI GRAD U ROGATICI (Col. RIS...1)



Grobni natpis (cipus Tita Klaudija Maksima) iz Rogatice, gdje se spominje kolonija Ris, ime antičke Rogatice (III st.n.e.)










RIMSKI AUTONOMNI GRAD U ROGATICI
(Col. RIS...1)
Ivo Bojanovski
Značajno rimsko naselje urbanog karaktera nalazilo se i u današnjoj Rogatici, koja leži u pitomoj kotlini Rakitnice, pritoke Prače. Opkoljena sa svih strana visokim planinama, Rogatica je i u predrimsko doba bila vrlo pogodno središte za jednu plemensku župu (civitas). Sa sjevera i zapada, od doline Bosne i njenog centra na Ilidži kod Sarajeva (Respublica Aquarum S . . .), odvaja je Romanija, a sa sjeveroistoka planine Devetak i Javor od naprednih rimskih gradova na Drini (Mun. Malvesiatium, Domavia). Teritorij rogatičke kotline bio je i prema jugu prirodno odvojen teško prohodnim kanjonom Prače, a na istoku ga od Drine odvaja planina Sjemeć s dolinom Žepe.
U opisanom području izdvojenom planinama, još se, po svoj prilici, u predrimsko doba formirala jedna župa (civitas) koja ce u rimsko doba prerasti u samoupravni teritorij sa centrom u Rogatici. Ta se oblast na sjeverozapadu oslanjala na Romaniju, pa joj je, vjerojatno, pripadala i podgorina između Romanije i doline Drinjače na sjeveru, gdje je, po svoj prilici, u rimsko doba bila i provincijska granica. Moguće je da je i ova civitas kao neposredni susjed u vrijeme Batonova ustanka (6—9. g. n. e.) pripadala desitijatskom plemenskom savezu. Cijelo područje Romanije, za razliku od kotline kojom protiče Rakitnica, bilo je u dva do tri posljednja stoljeća prethistorije, a također i u rimsko doba, slabije naseljeno. Po Glasincu, i na širem području Romanije, rijetki su nalazi iz vremena rimske vlasti: tek su tu i tamo u prethistorijskim tumulima otkopani prilozi od naknadnih ukopa iz rimskog doba, kao stilusi, spatule, noževi, pincete, dlijeta, ključevi, strelice, fibule, keramika, novci, staklo i ulomci opeka.1 Većina tih (grobnih) priloga datira iz 3. i 4. st. I neke ilirske gradine na Glasincu bile su u upotrebi i u kasno rimsko doba: Gradina na Puhovcu (Baltići), Hreljin grad u Kuli, gradine u Margetićima i Šenkovićima, vjerojatno i neke druge, dok je gradina Vitanj u Kuli bila podignuta tek u kasnoj antici, kao zapor na putu koji je s Podromanije vodio u doline Rakitnice i Prače.2 Sudeći po navedenim nalazima, život na Romaniji nije nikad zamro u potpunosti. Po svoj prilici, Romaniju su tada pokrivale velike šume i pašnjaci (conpascua et silvae) s rijetkim stočarskim naseljima od drvene grade — tradicija što se na Romaniji sačuvala do danas, — od kojih se nisu saČuvali materijalni ostaci. Ukoliko to rubno podruçje prema Panoniji nije bilo zbog bogatstva šumama, izdvojeno kao poseban fiskalni teritorij, najvjerojatnije je pripadalo administrativnim centrima u Rogatici i Domaviji. Preko Romanije je vodio i magistralni put koji je dolinu Bosne povczivao s rudarskim distriktima na Drini, a u širem opsegu i s velikim gradovima na jugu provincije (Narona, Salona) i na sjeveru (Sirmium). Na tu se cestu oslanjala i antička Rogatica. Preko Romanije je prolazila pored brojnih prethistorijskih naselja (gradina) i nekropola, što je sigurna potvrda da se radi ο pradavnoj komunikaciji, koju su tek Rimljani uredili kao pravu zidanu cestu (via munita).3
Istraživanjem ilirskih gradina i nekropola sa zemljano-kamenim humkama (tumuli) na Glasincu i okolici potvrden je kontinuitet života od srednje bronze(oko 1500. g. pr. n. e.) sve do sredine latena, negdje oko 250. g. st. e, s najvećim procvatom u starije željezno doba, negdje između 850. i 500. g. pr. n. e. U nauci je ova visoko razvijena metalodobna kultura poznata kao „glasinačka kultura". Njeni su nosioci bili Iliri, najvjerojatnije Autarijati.4 Iz nama nepoznatih razloga ova se kultura, a čini se i političko-etnička zajednica, sredinom latena gubi, kada u tumulima nestaje karakterističnog „glasinačkog" materijala. Taj fenomen u stručnoj literaturi nije do kraja objašnjen, iako se to pokušalo tezom ο etničkoj smjeni na ovim širinama.5. Navodno je nakon seobe Autarijata u Dardaniju došlo do kulturnog vakuuma, koji je trajao sve do rimskog vremena, kada je rimska varošica u Rogatici doživjela procvat (2. st.), ali se, sudeći po arheološkim nalazima, ta obnova života u mnogo skromnijem obliku javlja na Glasincu.Ako bi se prihvatila hipoteza ο Autarijatima kao nosiocima „glasinačke kulture",6 značilo bi da su se Desitijati u rogatičku kotlinu naselili naknadno i u dužem vremenskom procesu nastanili uglavnom župnije krajeve. To bi donekle objašnjavalo i kulturni hijatus na Glasincu i Romaniji od najmanje dva do tri stoljeća.7 Ili su možda i Desitijati samo dio Autarijata koji je ostao u njihovoj prvobitnoj zemlji? To bi bilo u skladu s ponešto neodređenim podatkom Veleja Paterkula ο susjedstvu Pirusta i Desitijata (quippe Perustae et Desitiates (corupt. De Siciales) Delmatae Veil. II 115, 7).
Sve što ο rimskom gradu u Rogatici znamo, poznato nam je po arheološkim i epigrafskim nalazima iz Rogatice i njene okolice. Areal rimskog naselja u Rogatici zauzimao je prostor današnjeg grada između Toplika na jugu i industrijskog dijela na sjeveru. Grad se prostirao, kao i današnji, na ravnom, nešto povišenom prostoru između brda Ljuna i Rakitnice. Iako zbog izgrađenosti gradskog areala ovdje nije bilo arheoloških iskopavanja, slučajni su nalazi, i manji sondažni zahvati, pokazali da se rimske supstrukcije nalaze već na dubini od 20 do 30 cm. Na parcelama zvanim Mazlulovine, u Ulici Hasana Kikića, na dubini od 50 cm otkopan je betonski pod, a u blizini je, navodno, bila i „grčka crkva". Rimskog građevinskog materijala nalazilo se po cijelom gradu, od mahale Toplik do bolnice.8 Nađeno je (uglavnom uz potok Toplik, pored kojega je vodio i rimski put), i desetak epigrafskih i anepigrafskih nadgrobnih i votivnih spomenika, koji daju mogućnost da se, bar donekle, upoznamo sa društvenim prilikama u rimskom gradu, ο njegovoj upravi, pojedinim gradjanima i ο njihovim vjerovanjima.9 Na natpisima se javljaju i imena gradskih duumvira i dekuriona: P. Ael(ius) Clemens II vir (CIL III 8366, usp. p. 2127), sva je prilika, identičan je s istoimenim P. Ael(ius) Clemens . . . veter (anus) (CIL III 8367); P. Ael(ius) Albanus10bio je duumvir quinquenalis, jedan od dvojice načelnika koji su bili izabrani na pet godina sa zadatkom da sastave popis građana i izvrše izbor gradskog vijeća (ordo decurionum). P. Ael(ius) Clemens Iunior, vet(eranus), drugi je veteran među magistratima antičkog grada pod Ljunom; obavljao je također dužnost duumvira, jednog od dva gradska pred-sjednika, a bio je zadužen i za izbor gradskog senata (vijeća).11
Za konstituciju antičke Rogatice posebno je značajan epitaf  T. ClaudioMaximo dec Çurioni 12 c(oloniae) Ris . . ., nađen još 1866. g. kao prvi od rogatičkih lapida. Natpis je među stručnjacima izazvao živu diskusiju ο gradskom rangu antičke Rogatice i ο njenom imenu, koja nije završena ni danas. Pitanje je, da li je antički
grad u Rogatici bio u rangu municipija ili kolonije i da li se ime col. Ris . . . odnosi na samu Rogaticu. Po ovom je natpisu, T. Klaudije Maksim bio vijećnik (decurio) u gradu zvanom c(olonid) Ris(. . .), što nije sporno, ali je sporno na koji se grad odnosi taj podatak. Patsch je col. Ris . . . identificirao s Rogaticom, gradom u kojem je spomenik i nađen.13 Svoje mišljenje je obrazlagao epigrafskim analogijama: na spomenicima se skraćuju samo imena gradova u kojima je spomenik postavljen, ili obližnjih, dok se imena udaljenih gradova (fremder Städte) ispisuju čitava i na mnogo kraćim udaljenostima. Kao primjer Patsch je naveo natpis iz Duklje, na kojem se spominje grad Iulium Risinium.liMedutim, Th. Mommsen, a kasnije i Sergejevski, nisu prihvatili Patschevu identifikaciju Rogatice sa col. Ris. . . smatrajući da je epitaf iz Rogatice postavljen dekurionu kolonije Risini, tj. u Boki Kotorskoj, koji je umro u Rogatici (vjerojatno na putovanju).15 Mommsenovo mišljenje je u novije vrijeme prihvatilo vise autora.16 Sve ako bismo i prihvatili Mommsenovu dopunu c(oloniae) Ris(ini) de(functo) (CIL III 8369), time problem ipak ne bi bio riješen, jer u vrelima ne postoji potvrda da je Risan (moenia Risinni CIL VIII 2581, Rhisinon Ptol. II 16, 3, Rhizinium Plin.III 144) bio kolonija. Kod Plinija se Rhizinium spominje kao oppidum civium Romanorum (III 144), a ne kao kolonija, pa, u svakom slučaju, ne spada u onih sedam deduktivnih kolonija koje su na našoj obali osnovali Cezar, August, Tiberije i Klaudije: Parentium, Pola, Iader, Salona, Aequum, Narona i Epidaurum.11Za Suića je Rhizinium vrlo vjerojatno jedna od Varonovih autonomnih civitas prije stjecanja civiteta.18 U Risnu nije ni bilo prostora za jednu koloniju, pogotovo ne za agrarnu, kakve su bile sve navedene. Postoje razlike i u grafiji: Ris. . ., Rhizinium, odn.Risinni,19ali se ο tome ne može argumentirano raspravljati jer na spomeniku iz Rogatice ime grada nije ispisano cijelo. Ako uz to uzmemo da je Risan i dosta udaljen od Rogatice, sve je manja mogućnost da se T. Klaudije Maksim poveže s Risnom (Rhizinium Plin. III 144). Sasvim je, prema tome, logičan zaključak, ako Risan nije imao status kolonije, onda se ni natpis iz Rogatice ne može odnositi na dekuriona Rhiziniuma.20 Kao jedino opravdano tumačenje ostaje, dakle, ono Patschevo, po kojem je Klaudije Maksim bio dekurion antičke Rogatice, koja je po svjedočanstvu ovoga natpisa tada imala rang kolonije — c(ol.) Ris. . . . Ima autora koji u vezu s Rogaticom dovode i natpis iz Rudog na Limu (T. F. Silvanus dec(urio) M(alvesiti) muni(cipii Fl(avii),21dakle jednog magistrata (vijećnika) poznatog municipija Malvesiatium u današnjim Skelanima na Drini,22 koji je bio osnovan još za Flavijevaca. Taj je municipij pokrivao šire područje današnjeg bosanskog i srbijanskog srednjeg Podrinja i na jugu dopirao do Lima.23 Rudo je sa svojim područjem orografski i dubokim kanjonom Drine i previše odvojeno od rogatičke kotline da bi s Rogaticom moglo formirati jedinstven upravni teritorij. Uostalom, da je Rudo sačinjavalo virtualni dio mun. Malvesiatium, to izravno potvrduju dva natpisa, oba s imenom municipija, oba s užeg područja Rudog, jedan iz samog Rudog (iz naselja u Pribidolima), a drugi iz Misajlovine.24 Iz istih razloga, koje sam već istakao, ni područje gornjeg Podrinja s Miljevinom nije moglo pripadati ageru rimske Rogatice.26 Iz Rogatice su poznati samo Ulpii, Aelii26i jedan Claudius. Gentilicij Aelius dolazi pet puta, svi s predimenom P(ublius), a dvojica medu njima su veterani. Svi su magistrati domoroci, najčešće s gentilnim imenom Aelius, što bi ukazivalo na Hadrijana (117—138) kao utemeljitelja autonomnog grada u Rogatci, po prilici u isto vrijeme, kada su bili osnovani i municipiji na Glamočkom (Salvium) i Duvanj- skom polju (Delminhim). Dvojica Ulpija, tako nazvani po rodovskom imenu cara Trajana, očito su stranci, na što ukazuju i njihovi kognomeni: M. Ulp(ius) ApoQlo) dorus (WM XII, 159) i M. Ulp(ius) Marcianus (Markianos?) (WM VIII, 113, iz Živaljevića), oba grčkog porijekla. Vjerojatno su još njihovi očevi ili djedovi došli na Drinu u vrijeme Trajanovih nastojanja da oživi rudarstvo u istočnoj Bosni.27 Natpisi iz Rogatice odražavaju (već) poodmakli stadij romanizacije. Najvećim dijelom pripadaju drugoj polovini 2. i prvoj polovini 3. st. Votivni žrtvenici Jupitru Olimpijskom (jedna je ara posvećena i njegovoj paredri Junoni — Iunoni Reginae, što indicira kult kapitolijske trijade), zatim prikazi Erota i Atisa na sepulkralnim spomenicima i drugi elementi romanske kulturne nadgradnje, uključujući i upravu, potvrduju jak prodor rimskih i grčkih ideja u duboku unutrašnjost Dalmacije. Iz rimskog umjetničkog kruga je uzeta i ornamentika na spomenicima. Na njima uopće ne dolazi do izražaja domaća, ilirska tradicija, kakvu još polovicom 2. st. nalazimo na epitafu Ulpije Prokule iz nedaleke Breze. Imena su čisto rimska, jednako na spomenicima službenog kulta (votivnim), kao i na nadgrobnim. Sve su imenske formule po sistemu tria nomina (praenomen, nomen i cognomen), dakle po rimskoj onomastičkoj formuli kakva se razvila u doba ranijeg Carstva. Jedino po gentilnim imenima — Claudii, Ulpii i Aelii u njima prepoznajemo domaće ljude, nekadašnje peregrine {Aelii) ah ι strance, tako nazvane po carevima od kojih su njihovi očevi, djedovi ili oni sami dobili rimsko građansko pravo. Procès romanizacije, koji je na ovim širinama bio dugo usporen, došao je do punog izražaja u drugoj polovici 2. st., samo je šteta što nije potvrđen bogatijom dokumentacijom iz antičke baštine u Rogatici, koja je do nas doprla jako reducirana. Izvangradsko ruralno područje gotovo da i nije zastupljeno u toj baštini. Ono je očito još uvijek živjelo u starim epihorskim tradicijama, poštivalo Silvana i Dijanu, svoje iskonske bogove, i nosilo domaća imena, ali se ο tome u urbanoj sredini antičke Rogatice nije sačuvalo ništa. Po onome što nam se sačuvalo, i ο političko-upravnom sistemu znamo samo najosnovnije, toliko da je grad imao autonomnu upravu na čelu s duumvirima, gradskim predsjednicima. Gradsko vijeće (ordo) sačinjavali su dekurioni, birani među zemljoposjednicima iz cijelog agera. Iz njihovih redova potječu i duumviri. Iz sačuvanog epigrafskog materijala se ne može provjeriti ni autentičnost jedinog svjedočanstva ο kolonijskom rangu i statusu antičke Rogatice c{olonia) Ris(. . .), iako je to bilo moguće. Jer ako je Domavija, u njenom susjedstvu, prošla razvitak od vikusa i municipija da bi oko tridesetih godina 3. st. postala kolonija, sličan je raz- voj mogao imati i gradić u Rogatici. Moglo se raditi i ο nekom carevom interventu s određenim političkim ciljevima, u ovom slučaju da pojača jezgro rimskih građana, a time ubrza i procès romanizacije u dubokoj unutrašnjosti provincije. To je moglo potaknuti Hadrijana da ovamo dovede izvjestan broj veterana, koji se i inače spominju u Rogatici. Kada se konkretno radi ο Rogatici, takav Hadrijanov intervent nije nam poznat,28 ali je sudeći po natpisima, moguća dedukcija veterana, domaćih ljudi. Time bi se na zadovoljavajući način objasnio i rang kolonije antičke Rogatice. Mnogo toga, ipak, ostaje sakriveno u tami historije. Naime, velik dio planinske unutrašnjosti provincije — kako smo to već naglasili — dugo je ostao bez autonomnih gradova. Vlasti su se dugo zadovoljavale „spontanom romanizacijom i progresivnom urbanizacijom", ali se taj procès razvijao sporo. Sistematizaciji uprave u unutrašnjosti energičnije su pristupili tek Hadrijan i njegovi nasljednici dijeljenjem civiteta (Aelii, Aurelii), ali i eventualnim naseljavanjem kolona tamo gdje još uvijek nije bilo uvjeta za formiranje autonomnih gradova od domaćeg stanovništva. Takve dedukcije, koje su i inače bile sredstvo Hadrijanove politike, nisu su se odvijale po (nekom) jedinstvenom modelu ili svrsi, nego prema konkretnim prilikama i potrebama, a najčešće tamo gdje su tribalne forme još uvijek bile vrlo konzervativne.29 U prilog kolonijskog ranga antičke Rogatice govorila bi i pravilnost urbanog rastera, koja se još i danas nazire u rasporedu stambenih četvrti turske Rogatice

(Čelebi Pazar), kako sam je prikazao u mome radu ο antičkoj Rogatici 30. Za to bi govorili i ostaci eventualne centurijacije i limitacijske tehnike ako sam ih pravilno uočio u urbanom rasteru današnje Rogatice i njene neposredne okolice, a limitaciju, zna se, imaju samo kolonije.Naseobinski elementi, koji vjerojatno potječu od vila na većim posjedima (villae rusticae), a koji su zabilježeni u selima Plješevica31, Potpeć i Drijenke32, i neki drugi33, mogu se takoder objašnjavati eventualnim naseljavanjem veterana i drugih kolonista sa strane34.Ο razvitku Rogatice u kasnom principatu i u vrijeme kasne antike nema uvrelima nikakvih podataka. Međutim, ovdje nije ni bilo intenzivnijih istraživanja, naročito na području municipalnog teritorija. Što se pak tiče religijskih predodžaba, iz kasnijeg vremena (2/3. st.) potječe ara Invicto Mit(h)r(ae), iz kruga orijentalnih religija. No, kada uzmemo u obzir da je njezin dedikant P. Ael(ius) Clemens iunior veteran, koji je, inače, bio duumvir i quinquennalis antičke Rogatice, postaje nam jasno da je taj strani kult i ovamo donijela vojska. To ujedno indicira da su se i ovdje pod Romanijom ukrštavale i miješale one iste ideje koje je romanizacija donijela u druge krajeve Bosne i Hercegovine.

1 I. Bojanovski 1981, 144—145.
2 Ibidem, br. 23—24, podaci B. Govedarica, Dnevnik sondažnog iskopavanja 1977. i 1978. g. Cfr. I. Bojanovski 1981, p. 187, bilj. 10
3 Ibidem, 172—177. i 186—188.
4 Ο istraživanjima vidjeti: Ć. Truhelka, Đ. Stratimirović i F. Fiala u GZM I—IX, 1889—1897. Tipološke i kronološke problème obradili su A. Benac i B. Čović, Glasinac I (1956)i II (1957). Ο nosiocima glasinačke kulture usp. F. Papazoglu, 1969, 69—97 (poglavlje ο Autarijatima), i Β. Čović, Ο izvorima za istoriju Autarijata, Godišnjak CBI V/3, 1967, 103—122, posebno 115—116. — Pretpostavljajući da su „Autarijati" skupno ime za plemenski ili natplemenski savez (za neodređen broj plemena), F. Papazoglu pomišlja da su ta plemena na određenom stupnju razvitka izbila na površinu pod vlastitim imenima — Dindari, Desitijati, Glindicioni i dr. tek nakon slabljenja „autarijatske" zajednice, nav. dj, 85—86.s B.Čović, dj. nav. u bilj. 4, 111—116. Ο granicama raspravlja i M. Suić, Ο granicama Autarijata, Istorijski zapisi, XIII (1957), Cetinje, 118—119, a smješta ih od gornje Neretve do Drima. Usp. i njegov rad „Gdje se nalazilo jezero iz 24. pogl. Skilakova Peripla", GZM, n. s. VIII,1953, 124. i dalje. F. Papazoglu 1969, 83—85. i bilj. 48a, locira ih od Glasinca do doline Zapadne Morave. C. Patsch, WM BH XII, 1912, 79—80, ih je locirao od Hutova do Orahovice sjeverozapadno od Konjica, s lijeve strane Neretve, a H. Kiepert, FOA XVII, 1903, od gornje Neretve do gornjeg Lima. Usp. i Ć. Truhelka, GZM V, 1893, 115—116. Ο Autarijatima v. naprijed III pogl. Cf. i B. Cović 1976. 105 dd. (v. str. 112, bilj. 50).
6 Ova se hipoteza zasniva na arheološkim istraživanjima prostora između Drine i Morave,na kojem se nalazi na „stotine i hiljade (tih) tumula, u većim ili manjim grupama itd." (F. Papazoglu 1969, 84), a koji pokazuju „veliku srodnost sa nekropolama glasinačkog tipa". F. Papazoglu, ibidem. Ο torn vidjeti D. i M. Garašanin, Neue Hügelgräberforschung in Westserbien,AJ, 2 (1956), 11. i d. M. Garašanin, IstoĆna granica Ilira, Posebna izdanja ANUBiH, knj. IV/1,148, ι bilj. 87. i drugeradove. Usp. i B. Čović, Godišnjak CBI, knj. V/3,1967,115—119, Na osnovu navedene literature, F. Papazoglu 1969, 83, zaključila je: „Arheološka istraživanja su, međutim,pokazala da je u halštatsko doba ovde (dolina Zapadne Morave i južni dio zapadne Srbije između Drine i Velike Morave, I. B.) cvetala materijalna kultura srodna kulturi zapadno od Drine (uključujući i Glasinac, I. B.) i da se ta kultura nadovezuje na bronzanodopsku bez vidnog prekida."
7 Tezu ο Autarijatima kao nosiocima kulture ranijih faza željeznog doba — u 8. do 4. s pr. n. e., B. Čović, Godišnjak CBI, knj. V/3, 1967, 116, vezuje sa tzv. ,,kneževskim" grobovima iz Ilijaka, zapadno od Rogatice, što znači da bi Autarijatima pripadala i cijela dolina Rakitnice s Rogaticom i okolnim brdskim područjem. Usp. B. Čović, GZM (A), n. s. XVIII, 1963, 56. i d. i Glasinac II, 35. i d.
8 K. Patsch, Položaj rimskih naselja u Sopotnici i Rogatici, GZM XIX, 1907, 467—469 = WM BH XI, 1909, 181—161. Isti, Bilješke iz dnevnika, GZM XXIII, 1910, 201—203 = WM BH XII, 1912, 159—161. Cf. C. Patsch, AEM XVI (1893), 88—90. Sve natpise iz Rogatice obnovio je 1. Bojanovski, Rimski kameni spomenici iz Rogatice, N. st., XI, 1967, 143—145. — U vrtu Abdulaha Agića (ranije vlasništvo Matovića) iskopao sam i manju sondu. Na dubini od cca 0,25 m pokazao se zid (pravac sjever—jug), debljine 0,60 m, zidan u krečnom malteru. Na većim dubinama (vlasnik je kopao i preko jednog metra) ima i dosta ulomaka opeka, najviše od tegula. Nađe se i cijelih tegula i drvenog ugljena od paljevine (?). I na njivi Rabije ud. Derviš-bega Sokolovića, koja graniči s Agićevim vrtom, ima dosta rimskog građevinskog materijala — opeka, crijepa i pritesanog kamena. Na njivi Esada Behlulovića (nekadaĆakarića) zidovi leže već na dubini između 0,20 i 0,30 m. Usp. moj nav. rad, str. 145, bilj. 12a.
9 Natpise su izdali O. Blau, M. Hornes, V. V. Vukasović, K. Patsch i D. Sergejevski. Katalog svih natpisa v. I. Bojanovski, 1967,145—158, br. 1—13 (dodana su i dva nadgrobna spomenika iz Plješevice), sa iscrpnom literaturom uz svaki spomenik. I st i, ČIG, VII, Tuzla 3 967, 47—49, si. 5 — ara posvećena Mitri.
10 Gentilicij Flavius (CIL III 12747 i kod drugih izdavača) treba čitati Ael(ius), I. Bojanovski 1967, 148, br. 3, si. 4a. Revizija je u skladu s kompozicijom natpisa, a treće slovo u onomastičkoj formuli P. Ael(ius) Albanus jasno se cita kao E, kako je to čitao i M. Hoernes, AEM lV(1880),p.46 = CIL III 8368: u 2. r. A]el(ius), une Flavius).
11 I. Bojanovski, ČIG, VII, Tuzla 1967, 47—49, si. 5
12 O. Blau, in actis minor, acad. Berolini, 1866, p. 850 = CIL III 2766b (Th. Mommsen) = I. Bericht, p. 14 i d: u 2. r. cita TI; PRICOT DE STE MARIE, Bull, de la soc. de geogr., Ser. V T. 17 (1869), p. 146: u 4. r. ima T. BIS. DE; M. Hoernes, AEM IV (1880), p. 455 = CIL III 8369 cf. p. 1035; V. Vuletić-Vukasović, Viestnik X (1888), p. 100: u 4. r. T. IS. DE; C. Patsch,AEM XVI (1893), p. 89 = WM BH XI, 1909, 181 = GZM XIX, 1907, p. 468 = CIL III 12748 et. p. 2256 — dodaje ranije ispušteni 5. r., možda: AN(norum) LV Τ [. . .
13 WM BH XI, 1909, 182 = GZM XIX, 1907, 468." CIL III 12695 cf. p. 2253 iz Duklje (Doclea) = D. 7159: ime Risna (Iulium Risinium) se navodi čitavo (u dativu).
15 Th. Mommsen, CIL III 2766b. D. Sergejevski, Novi kameni spomenici iz Ustikoline ι
Rogatice, GZM XLVIII, 1936, 9—14, i Kult. ist. BiH (1955), p. 61.
"E Pašalić 1960, 71. G. Alföldy, Dalmatien, 154. J. J. Wilkes, Dalmatia, 255. i bilj. i.
A. Pavan, Ricerche, 201, pozivajući se na Patscha (WM BH XI, 1909, 181), smatra „ehe si tratti ai
altro luogo dalmato", a ne Risinium. D. i M. Garašanin, ICG, 210—211, pledira za Risan
(Rhizinium).
17 M. Suie 1976, 35.
18 M. Suie, 1976, 36. Usp. i str. 103.
19 Ο raznim grafijama usp. K. Miller, IR, Sp. 484, i A. Mayer, Die Sprache, 285.
20 Iz Komina (mun. S.. .) potječe nadgrobni natpis L. P(aconio) Barbare d(ecurionï) m(uni-
cipi) R . . ., Coll. Latomus 18, 201, 1., gdje je „R" očito skraceno ime municipija, a ne oznaka za
rod, kako to tumači M. Mirković, Godišnjak CBI, knj. XIV/12, 106, bilj. 49. Najvjerojatnije je
to municipium R(hiziniwri), jer iz Risna potječu i Paconii u Kominima. Usp. i G. Alfoldy, Dalma
tien, 142. Cf. Pogl. XII, str. 213, bilj. 69.
21 D. Sergejevski, Spom. 77, 16. Revizija natpisa v. F. Papazoglu, ZA VII (1957), 118.
Usp. R. Marie, ZA VIII (1958), 332.
22 Ο pripadnosti Rudog ageru rimskog grada u Rogatici usp. G. Alfoldy, Dalmatien, 154.
i bilj. 29. J. J. Wilkes, Dalmatia, 281. Usp. i E. Pašali ć 1960, 70.
23 Ο topografiji mun. Malvesiatium govorim u radu pod istoimenim naslovom, ARR VI
(1968), 241—262. Usp. F. Papazoglu, ŽA VII (1957), 117. d. A. i J. Šašel, ILJug. II, 70—72.
24 Pribidoli: selo kod samog Rudog (Novo Rudo) s rimskim naseljem. Misajlovina: selo u
dolini Budimlije, oko 10 km južnije od Dobruna, na putu Dobrun—Rudo—Priboj, odakle potječe
natpis objavljen u ARR VI (1968). 243.
25 G. Alfoldy. Dalmatien, 154. J. J. Wilkes, Dalmatia, 281. M. Pavan, Ricerche, 200.
Usp. E. Pašalić 1960, 72 i A. i J. Šašel, IL Jug. I, 50, η. 86. i II, p. 70. d.
26 V . B i l j . 1 0 . " Ο Trajanovim emisijama rudničkog novea u Dalmaciji usp. S. Dušanić, Aspects 1977,
56—63, i Organizacija 1980, 9—18. I Bojanovski, Antičko rudarstvo u unutrašnjosti provincije
Dalmacije u svjetlu epigrafskih i numizmatičkih izvora, ARR VIU (1982), 94—99.
28 K. Patsch, GZM VII, 1895, 145, pomišlja na ustanak pod carem Antoninom Pijem,
Markovim prethodnikom, upravo u sjeveroistočnim krajevima Dalmacije. Vidi i VII pogl. (Ilidža
kod Sarajeva).
29 F(rancesco) Grelle, L'autonomia cittadina fra Traiano e Adriano — Teoria e prassi
dell'organizzazione municipale, Napoli 1972, 205—210. Ο Hadrijanovoj politici posebno vidjeti
poglavlje „II programma di Adriaao", 65—84.

30 I. Bojanovski, Naše starine, XI (1967), 159—162, si. 24. Taj pravilni koordinatni raspo-
red dolazi do izražaja i na si. 24 — Panorama Rogatice. — Ni na prostoru porušene Salone kroz
1350 godina nije bila sagrađena ni jedna kuća, L. Katić, Rad 306, 187. Ni ruševine Murse nisu
bile iskorištavane za gradilišta sve do 18. st., D. Pinterović, OZ V, 1956, 55—72. K. Firinger,
OZ, 1954, 41—50.
31 Plješevica: D. Sergejevski, GZM XLVIII, 1936, 13. I. Bojanovski 1967, 157—158,
br. 12 i 13.
32 Potpeé i Drijenke: C. Patsch, WM BH XII, 1912, 161, ali po Patschevu mišljenju nije
sigurno da se radi ο rimskim objektima.
33 Iz Živaljevića na Drini jeïrtveniklunoni reg(inae) Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us), F. Fi al a,
WM BH VI, 1899, 44 = C. Patsch, WM BH VIII, 1901, 113. Iz Glavica su dva ulomka nadgrobnih
spomenika s poprsjem pokojnika, C. Patsch, WM BH VIII, 1902, 114—115, si. 51 i 52. Iz Vra-
golova je jedan cipus s likom tužnog Atisa (Attis), S. Bešlagić, Stećci (1971), 252, br. 61. Iz Za-
koma je, osam kilometara sjeverozapadno od Rogatice, nadgrobni spomenik sa tri poluflgure
(Š. Bešlagić, η. mj, br. 28), a iz Plješevice nekoliko rimskih spolija na srednjovjekovnom groblju,
među njima i stela sa četiri polufigure (I. Bojanovski, nav. dj, br. 12) i cipus s likom stojećeg
muškarca (D. Sergejevski, GZM XLVIII, 1936, br. 14 = I. Bojanovski, nav. mj, br. 13).
34 V. moj rad u bilj. 30, str. 162. — Nalaz iz Podcrkvine, u podrucju Cikota, kod Vlasenice,
K. Patsch, GZM XIV, 1902, 5—6, si. 5 = WM BH IX, 1904, 293—294, Fig. 181 (stela, naseo
binski elementi), ukazuje na neku rimsku naseobinu u ovome području koja je gravitirala prema
rimskoj cesti što je iz Sarajevskog polja preko Romanije vodila u Argentariju (Ph. Β a 11 if, Stras-
sen, I, 88. i d.). Nema elemenata za njeno atribuiranje bilo teritoriju Domavije ili Rogatice, ili možda
nekoj civitas u dolinama Drinjače i Spreče (?). U tom šumskom području su nađeni slabi tragovi
još nekoliko rimskodobnih naseobina (I. Bojanovski, Godišnjak CBI XIX/17, 1981, 145—146,
br. 25—32). Tome valja dodati da je kod Vlasenice pronađen depo republikanskih dinara (oko
1933. g.), D. Sergejevski, Archäologische Forschungen in Bosnien in der Jahren 1920—1940,
Wien 1943, 176. Izmedu Cikota i Šekovića sačuvao se i toponim (naziv zaseoka) „Kastei", koji
bi mogao biti „uspomena" na neki rimski castellum, D. Vujičić, Radovi ANU BiH, knj. LXX
(1981), 197.

Nema komentara:

Objavi komentar