25. 06. 2016.

Stećci na otvoru jame Bezdana na području Vražalica


Na području Vražalica, općina Prača nalaze se dvije nekropole stećaka koje svojim izgledom privlače pažnju i predstavljaju veoma važne spomenike kulture na ovom prostoru. Zašto je nekoliko stećaka je u specifičnom položaju na otvoru prirodne jame?
Najveća nekropla nalazi se na lokalitetu Kamenjače sa 57 stećaka. Druga nekropola je u neposrednoj blizini sela Vražalice a nalazi se na manjem uzvišenju pored prirodne pukotine u narodu poznate pod nazivom «Bezdan». Pored «Bezdana» nalazi se osam stećaka od kojih se posebno izdvajaju četiri. Ova četiri stećka imaju oblik sanduka s postoljem ali koji su okrenuti naopako tako da postolje stećka predstavlja gornju stranu. Da li ova četiri stećka, imaju originalan izgled ili ih je neko u slijedećem periodu okrenuo i tako postavio, nemamo sigurnih podataka koji bi na to pitanje dali odgovor! S obzirom na to da se otvor jame nalazi na nagetom terenu nije moguće da otvor jame zatvaran s ciljem stvaranje manje akumulacije vode (lokve) za pojenje stoke ili neke druge potrebe. Jedino što se može pretpostaviti da je otvor jame zatvoren stećcima da bi se spriječilo upadanje stoke u jamu. Brojne su legende na o tome da su životinje upadale u jame ili ponore, a da ih je voda izbacila na nekom drugom mjestu.

Sloj mahovine upućuje na zaključak da nisu pomicani vjerovatno u poslijednjih 200 godina jer u suprotnom nebi se mogao stvoriti sloj mahovine debljine oko 2 cm. Okrenuti stećci postavljeni su jedan pored drugog tako da im se postolje jednog stećka oslanja na drugi stećak pored i ispod njega i izgledaju kao jedan zid. Svakako u narednom periodu pred istraživačima se postavlja zadatak da na ovo pitanje daju odgovor.
Osim ovih stećaka oko «Bezdana» u neporednoj blizini na kosi nalazi se još 12 stećaka koji su u značajnoj mjeri oštećeni i utonuli u zemlju. Stećci na području Vražalica na lokalitetima «Bezdan» i Kamenjača pokazuju veliku vještinu majstora kovača koji su ih izrađivali jer postoji nekoliko sanduka koji po svom izgledu se djelimično razlikuju od drugih sanduka. Njihova gornja strana nije ravna površina već je obrađena tako da se od bočnih strana simetrično spušta srednji dio. Klesarski radovi su izvedeni sa velikom preciznošću što dodatno pojačava vrijednost kako ove nekropole tako i područja Vražalica. Oblici stećaka koji se javljaju na području Vražalica su ploče, sanduci, sanduci s postoljem, visoki sanduk, sljemenjak i sljemenjak s postoljem. O ukrasima ili natpisima na stećcima nekropola «Bezdan» i Kamenjača ovom prilikom nije moguće pisati jer je najveći broj utonuo u zemlju ili su prekriveni mahovinom i niskim rastinjem. Kada se bude uređivala ova nekropola, kojom prilikom će se izvršiti njeno čišćenje i konzerviranje, tada će se moći u potpunosti odgovoriti o kvalitetima nekrople stećaka na području Vražalica. Značaj konzervacije stećaka se nameće kao prioritet tim više što se radi o području na kojem se nalazi reprezentativni turistički kompleks a sama konzervacija istakut će estetski izgled stećaka. Sa ovim aktivnostima značajno će se pojaćati turistička ponuda jer se na ovom području nalazi Turistički kompleks «Bijele vode» koji nudi različite sadržaje; smještaj, odmor, rekreaciju, lov, sport i dr.
Za Bosnu i Hercegovinu stećci predstavljaju jednu od mogućnosti da se kulturna slika čitave države unaprijedi. One ne mogu rješiti probleme, ali mogu ponuditi posjetiocima da upoznaju, područja Bosne i Hercegovine. Takva područja nude mogućnost boravka u čistim i ekološkim prirodnim sredinama sa obilaskom lokaliteta na kojima se nalaze spomenici kulture iz naše historije.
Udruženje «Kulturna baština» Bosansko-podrinjskog kantona Goražde, u okvirima svojih mogućnosti, ističe značaj lokaliteta sa spomenicima kulture kroz segment nauke, kulture, umjetnosti, turizma itd. Na web stranici ovog udruženja www.kbbpk.ba može se vidjeti trenutni izgled spomenika kulture koji se nalaze na području BPK Goražde.
Do nekropola sa stećcima na području Vražalica može se doći iz dva prvaca, Sarajeva i Goražda. Put od Sarajeva vodi pored Pala, Prače, Hrenovice, Krive Drage ukupne dužine od 61 km. Iz Goražda do Vražalica vodi Regionalni put preko Jabuke i Krive Drage ukupne dužine od 18 km. Ne treba posebno naglašavati da se radi o saobračajnicama koje prolazi kroz područja kojima dominiraju prirodne ljepote.






Piše: Eldin Baljević, Udruženje ''Kulturna baština''
Bosansko-podrinjskog kantona Goražde


21. 06. 2016.

Rogatička medresa

autor: Mirsad Durmišević
*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst



Rogatička medresa postojala je od 1731. do 1914.godine. "U njoj  je svršio početne nauke velik broj sinova ovog mjesta i okolice, a mnogi su pošli i na više nauke u Sarajevo Stambol i nakon dovršenih nauka služili svojoj domovini i van nje kao mualimi, hatibi, muderisi, kadije i muftije, a da nije bilo ovog rasadnika islamske prosvjete, sigurno bi mnogi od njih ostao nepismen". Medresa je bila centar okupljanja i opismenjavanja muslimanske omladine koja je tu dobivala vjersko i svjetovno obrazovanje. Ne zna se ko joj je osnivač, da li ju je podigao osnivač džamije ili jedan od njegovih mutevelija. Rahmetli Ismet dr. Kasumović u knjizi " Školstvo i obrazovanje u bosanskom ejaletu za vrijeme osmanske uprave" piše, kako se ova medresa zvala Šudžauddinova, i ako se najčešće spominje samo kao "medresa u Rogatici". Bila je izduženog oblika i ležala je svojom dužom stranom prema čaršiji, i to do same Šudžauddinove (Čaršijske) džamije. Izgrađena je od polumasivnog materijala. U prizemlju medrese sa istočne strane, prema čaršiji bila su četiri velika dućana čija je kirija bila namjenjena za ulaganje u fond za održavanje medrese i druge namjene. A sa zapadna, u prizemlju; kuhinja, kupatilo, učionice i dvije sobe za učenike, dok su se na spratu nalazile dvije učionice i šest soba za učenike. Na gornjem spratu prostirala se drvena veranda prema čaršiji i sa bočnih strana. Odmah poslije okupacije 1878. godine zgrada je temeljno renovirana, a djelimično i adaptirana jer je  bila toliko trošna da je postala neupotrebljiva za izvođenje nastave. Stoga je Muhamed Medžat-efendija Bulbulović pokrenuo inicijativu za prikupljanje novčanih priloga za izgradnju nove zgrade za medresu, pa je ona izgrađena i svečano otvorena 07.12.1900. Imala je 10 vrlo lijepih i prostranih soba za stanovanje učenika, jednu darshanu i ostale uzgredne prostorije sa dvorištem.
Upravitelj medrese bio je hadži Ahmed Škaljić - muftija Rogatice, a poslije njegove smrti dužnost upravitelja je preuzeo njegov sin hadži Muhamed Škaljić od 1898. godine. Idžazetnamu za obavljanje službe muderisa dobio je od svog oca. Muhamed Škaljić  o spomenutoj medresi  u „Opisu medrese u Rogatici“ od 21.07.1921. godine, piše da je ovu medresu 1900. godine narod sagradio a da je ista već 27.9.1914. godine izgorjela prilikom upada Crnogorske vojske u Rogaticu zajedno sa džamijom i čaršijom. Medresa više nije obnavljana u svom ranijem obliku, ali je radila u privremenim prostorijama pod upravom hadži Muhameda Škaljića. On piše da je škola tada imala osam učenika i služila za naobrazbu imama i hodža.  U „Prvom izvještaju o radu Ulema-medžlisa u Sarajevu“ iz 1932. godine medresa u Rogatici je nakon 1930. godine prestala sa radom kao i mnoge druge medrese (22) po manjim mjestima u BiH kako muslimani ne bi mogli sticati vjersko obrazovanje. Rogatica je spadala u jedno od 50 naselja u Bosni i Hercegovini koja su imala medresu.
Osim medrese u Rogatici su bila i četiri mekteba i to uz džamije Arnaudiju, Tekijsku, Carevu i Gračanici. To su bili jednostavni objekti koji se sastoje od ulaznog prostora i učionice. Najstariji mekteb, koliko se zna, nalazio se uz Arnaudiju džamiju u čaršiji. Carev mekteb nalazio se u blizini Careve džamije. Prilikom obnove 1891. g. izgrađena je veća zgrada na sprat. Mekteb se nalazio uza sam Toplik, a izgorio je 1943. g. Mekteb u Gračanici služio je za mahalu Gračanicu. Sagradio ga je šejhul-islam Refik-ef. uz obnovljenu Tekijsku džamiju 1870. g. Ovaj mekteb bio je masivnije građe. Smišljenim postavljanjem mekteba uz džamije postignuto je to da svaka mahala ima mekteb koji može obuhvatiti svu djecu mahale.


Zapaljena 1914,godine i obnovljena 1933.godine



 Crnogorska vojska 27.9.2014.godine u rogatičkoj čaršiji kada su je zapalili, kao i čaršijsku džamiju i medresu

 Odbornici SO-e Rogatica  na redovnoj 31. sjednici. 30.6.2015.godine odlučili da će dvadesetsedmi septembar i zvanično biti praznik opštine Rogatica! 
S R A M O T A
 Nakon ulaska BiH u sastav Osmanskog carstva njeno školstvo se automatski veže za osmanski školski sistem, čiji je razvoj išao tako što su se mektebi (osnovne škole) gradili uz džamije i predstavljali glavne mahalske objekte. Medrese su nastajale kasnije i one su predstavljale srednji stupanj obrazovanja. U njih su se upisivali samo oni učenici koji su udovoljili zahtjevima učitelja (mu'allima), tj. savladali gradivo učeno u mektebima. Podizane su u većim kulturnim i administrativnim centrima. Diplome o završenim školama su izdavali i potpisivali učitelji, pozivajući se na znanje naslijeđeno od svojih učitelja.

Žepa (Esej) 1955

Žepa  (Esej)
Dragoš Stevanović
Croatian Journal of Fisheries : Ribarstvo, Vol. 10 No. 3 , 1955





17. 06. 2016.

Gradske džamije u Rogatici





Do Drugog svjetskog rata u gradu Rogatici bilo je sedam džamija, i to šest od masivnog materijala i s kamenom munarom, a jednu od polumasivnog materijala i s drvenom munarom. Ni jedna džamija nije imala kupole. Svih sedam rogatičkih džamija po svojoj arhitekturi, munarama i unutrašnjim uredenjem, predstavljale su dragocjene spomenike islamske arhitekture i kulture. Njihovo uništenje je nenadoknadiv gubitak za Bošnjacko-muslimanski narod ali i za arhiktekturu ovih prostora uopće.
Od  7 džamija u gradu Rogatici kraj Drugog svjetskog rata dočekale su samo dvije i to, Čarsijska džamija i Arnautovića džamija, ali i kod njih su samo munare oni stari, originalni elementi.  




Serhadija, Tekijska i Oručagina džamija posle završetka Drugog svjetskog rata

Tokom 1992 godine porušene su sve džamiji na teritoriji općine Rogatica. Srušene su i obje džamije u gradu Rogatici. 


  Lokacija gdje je nekad bila  Arnaudija džamija danas je poravnato i obraslo u korov, nema tragova o postojanju ove  džamije.





Tekijska ili Šejh-islamija džamija je sagrađena u prvim decenijama XVI stoljeća (između 1485 i 1516. g.). Podigao ju je čuveni Sinan-vojvoda, kao prvu džamiju na trgu koji se tada zvao Čelebi Pazar. Oko nje se razvila mahala Tekija, pa su kasnija pokoljenja tu džamiju prozvala Tekijska. Ova džamija nije bila velika, unutrašnji prostor 9,60 X 7,40 m., i zidana je od kamena. Imala je kamenu munaru dosta pomno oblikovanu. Lijepu umjetničku vrijednost u toj džamiji činio je drveni strop i unutrašnja drvena galerija, a sve izvedeno u rezbariji, po kojoj se naročito isticala velika rozeta ili sofraluk u intarziji na sredini stropa. U vanjskoj kompoziciji objekta vanredno je djelovao perforirani zid oko džamije koji je u vidu jače horizontalne lamele pružao krasnu dopunu vertikalno izvedenim linijama munare i stabla kraj nje. Zapaljena je 1943 godine i nikada više nije obnovljena.





Careva džamija (Hungarija) je spadala među najljepše kulturne građevine na ovom području. Prozvana je Carevom jer ju je sagradio sultan Selim drugi 1571/72 godine. Imala je izvanredno lijepu i visoku kamenu munaru. Sliku objekta dopunjavao je horizontalni pojas visoke kamene ograde. Lijep i izuzetno vrijedasn detalj u Carevoj džamiji predstavljala je velika slika u bojama na zidnom malteru veličine 2,55 X 1,50 metara. Slika se nalazila više ulaza i pokazivala džamiju Aja-Sofiju s njenih šest munara.Sve je do temelja propalo krajem 1943 godine.





Oručaginu džamiju izgradio je Oruč-aga, sin Sinan-vojvode između 1529. i 1558.  godine u mahali Gračanica. Sagrađena je prije 1558. kako se vidi iz vakfije Huseinbegove džamije od 5. redžepa 965. (23./IV. 1558) Huseinbegova žena Hatidža bila je sestra Oručagina i uvakufila je nešto imetka za bratovu džamiju. Izgrađena je od polumasivnog materijala sa tipičnom drvenom munarom sa uzdužnim letvicama i pokrivenom galerijom. Imala je malo predvorje na drvenim stupovima i isto tako malom unutrašnjom površinom 12,00 X 6,20 m. U vanjskom izgledu potpuno je jednostavna sa jednim redom prozora, nešto izduženog oblika. Zapaljena 1943.g. i nikada nije obnovljena.






Serhadija džamija se nalazila na južnoj periferiji grada. Ne zna se kada je sagrađena, niti ko je graditelj. U prošlom vijeku bila je dotrajala, pa je na njenim temeljima novu džamiju sagradio 1873. godine rogatički muftija hadži Ahmed efendija Škaljić, pa je zovu i muftina džamija. On je bio ujedno i posljednji rogatički muftija, a umro je 1898. godine.
To je manji objekat ( unutrašnji prostor 7,65 X 5,76 m) i pokazuje običnu obradu. Zna se da je i zgradu i munaru, koja je slične obrade kao i sama džamija, zidao neimar Krsto Lalović iz Sočica. Narod je ovu džamiju nazivao Ahmedija ili Muftijina.I ova džamija je porušena 1943 godine i nije obnovljena.




Serdarija džamija je zadužbina nekog janičarskog serdara ili zabit-age Ibrahima. Stajala je na dnu čaršije tik uz samu ulicu. Ne zna se kad je sagrađena. To je bio objekat manje veličine (unutrašnjost 9,60 X 5,90 m), bez naročite obrade u arhitekturi i s munarom s lijeve strane, do same ulice, što predstavlja iznimku, vjerovatno zato da bi se glas s nje mogao bolje čuti na što većem prostoru čaršije. Munara je stradala od groma oko 1932. god. i odmah zatim definitivno je porušena. Sam objekat džamije propao je u požaru 1943. godine.








Sudžaudinova džamija poznata kao čaršijska jer se nalazila u središtu rogatičke caršije. Sagrađena je 1576.godine i zaostavština je vakifa i vojskovođe Šudžaudina, Uz džamiju je postojala i medresa od 1731. do 1914.godine. Džamija i medresa su imale vakufe. Po izradi i opremi veoma je slićna Arnautovića džamiji. I ova džamija je imala lijepu i visoku munaru. Njen unutrašnji prostor iznosio je 10,75 X 9,40 metara. Izgorjela je 1914.godine, a temeljno je obnovljena 1933 godine. Na ulaznoj strani imala je trijem sa drvenim stupovima. Munara je ostala originalna, od stare džamije. Zapaljena i srušena 20 juna 1992 godine.

 
Džamija je obnovljena, a 12.08.2007.godine svečeno otvorena

  



Husein-begova džamija, kasnije prozvana Arnaudija ili Arnautovića džamija. Sagradio ju je Husein-beg Arnautović 1558 godine .To je bilo masivno zdanje sa naročito lijepom visokom munarom. Temeljno je obnovljena 1938 godine pri čemu su otvori modernizovani a unutrašnji prostor nešto smanjen. Srušena pa zapaljena juna 1992 godine. Nije još obnovljena do sad, ali su pripreme oko obnavljanja u toku. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika BiH na  sjednici održanoj od 1. do 3. februara 2016.godine donijela je odluku o proglašenju nacionalnim spomenikom BiH Historijsko područje - mjesto i ostaci Arnaudije džamije u Rogatici.





14. 06. 2016.

MUDERRISOVA POUČNA PRIČA: KAKO JE SULJO OSTAVIO ALKOHOL

Zapitajmo se kakav je naš iman u odnosu na ovog insana koji je bio vjernik od prije rata.
Suljo Hodžić je bio simbol notornog alkoholičara, i kad kažeš Suljo iz Podžepka, znalo se da je to taj Suljo, nema drugog Sulje. I to Suljo koji ne može bez flaše nikako.
Ifet-efendija kad je došao u taj džemat, on je znao da i taj Suljo ima negdje neku klicu imana u sebi, ali samo treba prići Sulji. Eh sad kako prići Sulji? Ti kad dođeš pijanici i kad kažeš: "Allah, dželle šanuhu, je zabranio alkohol, onaj ko pije alkohol u trenutku dok pije alkohol, on nije musliman", pa Suljo bi bio spreman da se pobije sa hodžom, on ne može da kaže da ima i jedan bolji musliman od njega, iako pije…
Njega bi šejtan nagovorio i kazao: "Pa Suljo šta on tebi ima vaziti, šta on tebi ima pričati, pa ti si silan, ti si u najboljim godinama…" i Suljo bi nastavio po svome. Međutim, Ifet-efendija nije davao prednost nad Suljom ni drugim džematlijama, sa svakim je imao finu komunikaciju, ali nije htio da vazi, jer teško je kad dođeš u kontakt sa čovjekom pa mu vaziš u lice… Bolje je da ga ostaviš da on sam sa sobom razmisli, da on sam sa sobom svede račun.
I podijeli on u selu knjižice one male od rahmetli Derviša Spahića. Mala knjižica, starija generacija Bošnjaka zna, imanski i islamski šarti, sa blijedo-zelenim koricama, jedna vrijedna knjižica. Tako je i Suljo dobio od Ifeta-efendije tu knjigu, ali stavio je on to i držao na kredenacu.
Prošlo je dugo vremena i krene on da čuva krave popodne, tamo oko ikindije, flaša je naravno uvijek u džepu i ponese tu knjižicu da šta pročita. Kad je sjeo u hlad, sam je on tu, pijan. Otvori knjigu, pročita sadržaj – imanski i islamski šarti, podsjeti se kao dijete, babo ga je rahmetli tjerao u mekteb, morao je da uči i dobro je bio naučio, međutim godinama nije stao na namaz.
A prije sadržaja ima na dvije stranice hadis koji bilježi imam Tirmizija. U tom hadisu se navodi 13 kategorija griješnika koji će biti kažnjavani u Džehennemu na različite načine. I Suljo rahmetli kad je došao do četvrte kategorije gdje piše da će pijanica imati izbačenu utrobu izvan sebe i da će da kruži oko svoje utrobe isto kao magarac oko stožine, kaže sam sebi, poluglasno: "Suljo evo i tebe ovdje, nađoh ja i tebe…", pa se vrati opet, to četvrto je njega pogodilo, a ovo ostalo, ima ga i u drugima, ali to (četvrto) mu je nekako i najbliže tome. Pročita još jednom tu četvrtu kategoriju i kaže: "Suljo, ovo nikako nije dobro." Treći put pročita, i uzme flašu i baci je gromilu, pa reče sam sebi: "Suljo, nećeš ti biti magarac u Džehennemu."
I pročita on ispočetka tu knjigu, ostao je do crnog mraka, čuva krave, ne ide mu se kući nikako. Idu krave pred njim, on duma, razmišlja o svom životu, pa pedeset i koja godina je njemu tad bila, djeca se s njim ismijavaju, nađu ga u prtini smrzao se, sve što zaradi potroši, žena mu hrani hajvan, tele, a on popije za noć. Što će mu takav život.
I nailazi pored komšije koji je pristavio kazan, rakija se peče, i to njegovo uobičajeno društvo je tu, zovu ga: "Haj Suljo da probaš, da vidiš…" Kaže on: "Ja sam prestao piti." i prođe on, pa kažu ljudi: "Pobudalio Suljo. Može svako bez rakije, ali Suljo ne može."
Dođe Suljo tako kući, sveže krave, uđe u kuću, pa reče: "Ženo daj pristavi lonac vruće vode, daj mi haljine, sve mi čisto daj, hoću da se okupam." Pita žena: "Šta je bilo?", kaže on: "Prestao sam piti." – "Što bolan, kako Suljo?", kaže: "Ja sam pročitao u knjizi, tako i tako, ja neću da budem magarac u Džehennemu." Žena obradovana naravno, okupa se Suljo, klanja dva rekata, iskreno padne Allahu na sedždu i nakon toga nije propustio namaza.
Kaže Ifet-efendija, ljetno je doba, planínsko selo, osušili se ili polusuhi otkosi, začas se navede kiša, ako pokisne to planinsko sijeno, onda je to problem, ne možeš ti to opet prevrtati, ne možeš više uhasuliti da to pokupiš, ali kad je vrijeme namaza Suljo sve napušta. I još kaže ženi i djeci: "Da ste pametni k'o što niste i vi bi išli sa mnom u džamiju, ali pošto ste isto k'o moji volovi, tamo što planduju u hladovini, eto s volovima vi tamo sjedite, odmarajte dok ja ne dođem iz džamije. Nek' sve bude helać, ali ja odo' u džamiji."
I kaže Ifet-efendija: "Onda mi napravi Suljo problem, jer zimski je period, planinsko je to selo, kad zapuše snijeg i mečava gore, to su smetovi. Džamija je malo izdvojena, tamo izvan sela. Suljina kuća skroz na drugom kraju sela, a Suljo dođe s kraja sela na sabah, uzme lopatu i napravi prtinu od imamskog stana do džamijskih vrata, i mora hodža u džamiju, nema niko, sam Suljo dođe u džamiju. Kaže efendija Ifet, ja bih najradije da se izvučem ispod jorgana, samo da na brzinu abdestim, da klanjam sa kraćim surama, da se zavučem opet pod jorgan, li moram u džamiju jer Suljo mi je napravio prtinu, i popeo se na munaru i uči ezan sa munare.
Nije bilo u Žepskoj kotlini, znači 24 su to sela, da se neko razbolio a da Suljo nije obišao hastu, nije bilo dženaze da Suljo nije otišao na dženazu, pa čak i u selima s druge strane Drine, Višegradska opština. I pričao Suljo mom babi rahmetli, kaže: "Moj hadžija, jedno dva mjeseca nisam mogao da utvrdim sna, uhvati me zor, ne mogu da zaspim, osjećam ja da se meni odvaja meso od kostiju.", jer je on bio pravi hronični alkoholičar, "Osjećam da ću crči od zora, pijem ja i plivadone, ali ne može, ništa, i mene uhvati kriza, i govori mi šejtan: "Suljo, ma samo jednu čašu.", a kad me uhvati kriza i kad ja osjećam gotovo je, ja ću crči, ja sam sebi kažem: "Suljo crkni, al' ne'š bit' magarac u Džehennemu, nema druge."
Suljo rahmetli je pao kao šehid u Srebrenici '93 godine, i to je bio jedan primjeran Bošnjak musliman. Prema tome nemojte nikoga osuditi, čak i onog koji je ogrezao u grijehe, u njemu ima neka mala klica, samo je pitanje kako da priđemo tim ljudima…


Isječak iz jednog predavanja Nezima ef. Halilovića – Muderrisa
n-um.com