11.06.2016.

Četrdeset osam sati na ekskurziji

Četrdeset osam sati na ekskurziji
autor: Velija Palo

Gospodin Velija jedino svoje zapise objavljuje na našoj stranici.
Hvala Veliji i na  ovom ustupljenom privatnom zapisu.


Prebirajući po uspomenama i zapisujući ponesto sjetio sam se nečeg skoro sasvim izblijedjelog iz sjećanja, moje prve ekskurzije u Dubrovnik, kojom prilikom sam prije vidio (za jedan dan) Dubrovnik i njegove tramvaje nego sarajevske. Na početku ću prvo reći šta je prethodilo toj ekskurziji.
Samo što smo zakoračili u sedmi razred u školi na Stjenicama, s početka septembra 1968. godine, jedno jutro nas je čekalo jedno veliko iznenađenje. Kažu, danas nema nastave već idemo pomoći zadruzi pri branju krompira. Neki su se obradovali, ja nisam. Sličnih ”akcija” smo imali i u školi u Batovu kod učitelja Žarke Blagojevića koji je znao sa seljacima, i nikad nikakve fajde nisam od toga vidio. Bunio se nisam ali se ne bih ni izdvajao, već ”kud svi Turci, tu i mali Mujo.”
Ne znam da li je bio samo moj razred ili ih je bilo više, ili je to variralo od dana do dana. Zadružna njiva se nalazila niže Stjenica, s desnu stranu puta, skoro u Kramer Selu. Traktor je već uveliko izoravao krompir. Te godine je krompir tako rodio, kao nikad kasnije. Kako su mi se samo tad učinile dugim one brazde sa izoranim krompirom. Nikad kraja, kao u Banatu. Tad sam prvi put vidio crveni krompir. Bilo je izuzetno krupnog krompira. Slabo sam tad imao osjećaj za kilogram, ali bilo je blizu. Najveći koji sam našao taj dan sam krišom strpao u školski ruksak pored knjiga. Imali smo krompira tonama ali ovaj, i zbog boje i zbog veličine, sam htio pokazati u selu. Vidim i ocu interesantno, pa pošto naredna dva dana nije bilo knjiga u ruksaku, ja bih strpao po dva. To je ponukalo oca pa je kasnije kupio vreću takvog sjemenskog krompira i sijali smo ga neko vrijeme.
Krompir smo brali u mrežaste vreće (koje sam tad prvi put vidio) od 25 kg. Obično nas dvojica po jednu vrstu, a između bi pomjerali vreću. Puni se toliko samo da se može zavezati. Kako je bilo divno pogledati kad 15-20 vreća stoji kao u redu. Išlo je to jako brzo. A onda su odrasli tovarili te vreće na traktor i vozili u skladište na Stjenicama gdje su ih žene danima prebirale do kasno u jesen. Ova tri dana sam dobro zapmtio, ali zato slabo jedan vikend iz juna mjeseca, naredne 1979. godine. Kažu jedan dan da osmi razred ide na ekskurziju u Dubrovnik. Škola je zaradila novac branjem krompira. Kažu potreban je samo džeparac, koliko kome treba. Slabo sam ih poznavao jer ih je s donjeg kraja malo bilo. Na zadnjem času taj dan obavještava nastavnik matematike Đorđe Tešanovic iz okoline Prače da ima u autobusu još pet mjesta i da će se pet najboljih učenika ”sedmaka” pridružiti njima ukoliko to žele. Moje ime je prvo pročitao. Kako sam se osjećao u tom trenutku? Nekako kao poluhajvan. I tačno je da sam se do tada više družio sa hajvanom nego sa insanom. Socijalizacija je tad bio manje poznat pojam. Pogotovu ako se iz manjeg zabačenog sela u koje je osim poštara i šumara, slabo ko navraćao. A i sa njima su pričali samo odrasli. Djece mog uzrasta je slabo bilo i onda je normalno da se posjeduje veću dozu stida i nelagode pri susretu sa svim nepoznatim. Na povratku kući taj dan iz škole, sam na svakom kilometru, a bilo ih je deset, mijenjao mišljenje – hoću ići, neću ići. Međutim nije sve zavisilo od mene. Trebalo je vidjeti da li će biti kakva džeparca i da li se ima kakva prigodna odjeća i obuća za tu priliku. Sutra treba reći, idem ili ne idem. Sve sam prezentirao roditeljima i nisam ih čuo da diskutuju o tome. Pogotovu je obuća bila problem jer do tada sam samo opanke mijenjao čizmama i čizme opancima. Nisam bio jedini i sigurno je da nas bar pola nije probalo drugu vrstu obuće. Nije se nigdje išlo a brzo se raslo tako da je to bio nepotrebni luksuz. Uveče mi majka pokaza neke sandale da probam. Gdje ih je našla nikad nisam saznao. Vidim potijesne ali u tom momentu nisam imao izbora, a zaključujem da su roditelji odlučili da me pošalju. Kažem da nisu tijesne. Majka mi kaže da mogu dobiti 300 dinara za džeparac ali da nije jazuk ako nešto i vratim kući.
Naredni dan, petak, nismo imali puno časova, već kući, spremiti se i nazad, autobus ispred škole polazi popodne negdje oko četiri sata. Išlo je po planu samo donekle jer se brzo ispostavilo da će mi sandale upropastiti ekskurziju. Žuljevi i crvenilo su mi se pojavili već na prvom kilometru. U narednih devet sam išao više bos skoro do Burata. Dalje me bilo sramota i trpio sam. Vođe puta su bili pomenuti Đorđe Tešanović i nastavnik istorije i geografije Milivoje Stević, koji je bio odnekle od Loznice.Kad se ispostavilo da su svi došli ukrcali smo se u autobus i onda prašnjavim drumom naniže prema Rogatici, Goraždu, Foči. Bila je to moja prva vožnja autobusom i uopšte nekim prevoznim sredstvom na motorni pogon. Buljilo se kroz prozor, čudilo ponečemu, kao kanjonu rijeke, brdu ili mnoštvu kuća. Autobus je truckao i prva pauza je bila negdje kod Tjentišta. Već se bilo smračilo. Moglo je biti oko ponoći kad smo doćli u Trebinje i imali kraći čas istorije u nekom parku gdje su bile biste nekih narodnih heroja. U Dubrovnik smo došli dobro iza ponoći, umorni, sanjivi uz napomenu da ćemo ujutro prisustvovati pristajanju nekog velikog broda. Raspoređeni smo u nekom privatnom smještaju, neke žene su nas odvodile po dvoje ili četvoro, zavisno koliko soba su izdavale. Mene je izgleda zapala najdalja soba. Ne sjećam se da je žena koja nas je vodila, riječi progovorila. Uvela nas je u sobu i otišla. Moj cimer je bio neki Mihajlo s gornjeg kraja negdje oko Stjenica. Znao sam ga iz viđenja ali nismo nikad riječi razmijenili, ni prije ni poslije. Izgledao mi je vise izgubljenim nego što sam sam bio. Kao da je razmišljao ”što mi je ovo trebalo”. Pospali smo kao pokošeni i spavali kao panjevi. Bilo je mračno u sobi, valjda zbog onih zatvorenih drvenih kapaka. U neka doba nam kuca gazdarica, kao vrijeme je isprazniti sobu jer je treba spremiti za naredne goste. Koliko je moglo biti sat? Možda negdje između devet i deset. Ali ”kamo dalje rođače”? Pitamo gazdaricu a ona samo, bez riječi, pokaza rukom pravac u kom trebamo ići. Osjećaj nedefinisan. Zar trebamo otići tako daleko da se izgubimo. Srećom bili smo još bunovni i nismo bili svjesni situacije. Išli smo polako, zvjerali unaokolo, kad u neka doba ugledamo dvije curice iz našeg autobusa; jedna je bila Ramiza Dragulj a ne znam ko je druga bila. I one su prespavale. Obradovali smo se jedni drugima kao da smo vidjeli najrodjenije poslije nekoliko decenija. I tako vukući nogu za nogom i provjeravajući šta su one zapamtile od sinoć sretosmo još jednog koji reče da je zborno mjesto tu blizu na nekim stepenicama koje silaze na glavnu ulicu. Super, ja ne mrdam odatle. Sandale su uzrok da mirujem. Počeli su se i ostali iskupljati. Neki su prepričavali šta su vidjeli ili doživjeli. Dvojica su se čak stigla provozati tramvajem. Vidio sam i ja te tramvaje, ali me nisu impresionirali. Možda deceniju kasnije, kad sam ponovo posjetio Dubrovnik, poželio sam se provozati tim tramvajem, ali je bio ukinut.
Iskupljali smo se polako na tim stepenicama. Prodavac sladoleda nekoliko metara niže je napravio dobar pazar. Bilo je i boze i limunade. I ja sam tu pojeo moj prvi sladoled u životu. I ne samo jedan. Potom smo obišli neke stare zidine. Dan ću pamtiti po onome što je uslijedilo. Plovidba na neko ostrvo. Bio je to neki brodić ili čamac, ili kako se to već zove gdje je taman bilo mjesta za sve nas. Bile su neke klupe i okolo i po sredini. Cinilo mi se da je voda bila nekih petnaest centimetara od ivice brodića. Jednom rukom sam mjerio temperaturu vode i bio začuđen koliko je topla. Neki su provjeravali i da li je tačno ono što smo učili u školi da je morska voda slana.Za jednog dječaka tamo negdje iz Bosne nestvaran dozivljaj. Vozio bih se tako čitav dan ali smo se morali iskrcati. Ostali smo tu nekoliko sati. Ime tog ostrva nikad nisam saznao.
Negdje s mrakom smo se morali oprostiti s Dubrovnikom da bi kasno uveče zakonačili u Mostaru. Smještaj nije bio kakav, nešto improvizovano, licilo je studentskom domu. Jedino čega se sjećam od boravka u Mostaru je bila posjeta partizanskom groblju. Kraći čas istorije, ali sam bio oduševljen izgledom u uređenošću i stazama. Bilo je dovršeno samo koju godinu ranije. Nisam ga mogao porediti sa starim jarovićkim grobljem. Ne sjećam se da li smo vidjeli most. Sljedeća stanica - Sarajvo.
Tih par sati boravka u Sarajevu se sjećam samo po jednom detalju sa ručka. Bilo je to vani, u bašti nekog restorana tik do ulice. Moglo je to biti ondje negdje gdje je kasnije napravljena robna kuća. Konobari su nam servirali jelo i, dobro se sjećam, u malim tanjrima salatu od isjeckanog zelenog luka. Neko je primijetio da je luk crvljiv a konobar je to čuo. Izvinuo se i donio drugu salatu. Za to vrijeme su i ostali obratili pažnju na luk i polovina je primijetila crve. Donosio je konobar i vraćao dok mu nije dosadilo i rekao kome se jede neka jede, kome ne, neka ostavi. Tu sam primijetio da su mnogi od nas bili švorc, potrošilo se sve što se ponijelo. Ja sam bio tek na pola i mogao sam si priuštiti i sok i sladoled. Ne sjećam se da smo vidjeli čaršiju, možda smo samo prošli do busa kod vijećnice. Sat i po kasnije naš bus se spuštao lagano niz Romaniju i radovali smo se povratku, otprilike četrdeset osam sati po odlasku. Moje muke tu nisu prestale jer je trebalo u onim sandalama tabanati deset kilometara do kuće. Opet sam većinu puta savladao potpuno bos.
Po dolasku kući vratio sam majci stotinu dinara od onih tri stotine koje sam dobio. Nije jazuk što su vraćene.

Nema komentara:

Objavi komentar