26. 05. 2019.

Staza moje mladosti



autor: Mediha Radjo


Rosna trava kroz šumu, miris poznati onaj koji razgali dušu i um. Cvrkuću ptice na visokim granama drveća,  neka blaga hladnoća i vlaga se uvlači u kosti, drhtavica me hvata, ne, nije me strah, pa tu sam prolazio bezbroj puta. Ma znam svaku homoru, svaki proplanak i zaton. Naići ću i na reduše tu su negdje njihove loge koje su bile moja velika tajna u selu. Niko ih nije nalazio bolje od mene. Šmrljke uuu to je bilo umijeće, dižem glavu prema nebu, iznad vrhova visokih homora i jela poneki oblačak na plavetnilu promiče. S uzdahom spuštam glavu u krilo, zatvaram oči, želim se vratiti u one lijepe sedamdesete, kad sam kao mladić sa rođacima hodao ovim putem u drugo selo na pendžer kod djevojke, uoči akšama kad se dan bliži kraju. Nas trojica, bi orila se planina, popravljali jedni drugima kosu ispravljali košulje i kragne da bi bili što ljepši. Kad bi ezan izučio i počeo padati mrak dolazili bi ispod kuća naših odabranica. Kamenčićima bi bacali u prozor nebi li čule da otvore, izaći napolje nisu smjele, takav je bio vakat, i sve bi bilo dobro dok nebi umjesto njih čuli ukućani pa nas najurili. Bilo je smijeha, preskakanja vrljika, a Bogami i straha. Kad pričam djeci i unucima ponekad o tom običaju smiju se, ne vjeruju da smo tako ašikovali. Vrijeme je sada drugačije, mislim Bogami i lošije, ali eto Bogu dragom u amnet. Vrijedio je onaj drhtaj tijela i srca kada bih ugledao onu koju sam zavolio. Vrijedio je od hiljadu izlazaka i držanja za ruku, ta platonska ljubav iskrena i nevina ona iz duše iz dubine srca nema jedinicu za mjeru, nemože se napisati,  izračunati. Može se samo vidjeti u sjaju oka i rumenilu obraza. Evo nanizao sam jagode na slamke, znao sam ih njoj odnijeti i metnuti na pendžer. Da joj kažem da je svaka jagoda znak moje naklonosti mog ašika, njen osmijeh blistavi bio je nagrada za taj trud.. Evo opet sam nanizao jagode, ali kome da ih dam, nema više tog sela, nema mojih ahbaba, nema njene kuće, nema ni nje, nema ničega što je činilo ovo planinsko mjesto živim. Šuma još miriše, ptice još pjevaju i jagode zriju, bere ih samo rijetki zanesenjak ili što bi mnogi rekli, luđak kao ja, koji rizikuje da prođe onom starom stazom koju je nekad žmireći mogao proći, jer je sad opasna, pusta i strana. Al ipak moja i samo moja sve dok sam ja živ...

12. 05. 2019.

Blagoslov roditeljski


Blagoslov.
BOŠNJAK 1907
Napisao: Mirhab.

Akšam je. — Vani kiša pljušti, sijeva i grmi kao da se nebo rastavilo, kao da iz njega voda i vatra sipa na crnu, tamom zastrtu, zemlju. Nigdje ni jednog glasa! Tišina... ^sve zaspalo... sve ušutjelo i zanijemilo pred silnim gradom, pred žestokim i brzim svjetlom munje, iza koje silno, jako zagrmi i zatutnji, kao da će još ove noći odzvoniti čovječanstvu... kao da do­lazi sudnji danak... dan, kad svak’ svoje grijehe pred najvišim sudijom otkriva i kazuje.
Potoci nabujali; krše, lome i nose drvlje i ka­menje, dok se Drina na njihovu toliku riku i bijes smješi i prkosi im svojim još bistrim valovima, koji se poput pećina nadignu i onda ruše u dubine... u bezdanj i tad nastane gromovita huka i jeka, a do po sata već nestane za tri četiri metra njene obale, koju orijaški talasi zapljusnu.Na desnoj se strani rijeke Drine iz omalene kuće, koja odmah uz cestu stoji, vidjelo nešto malo svjetla, koje bi se dok bi svjetlica prestala — poka­zalo i svoje sićušne zrake tamo po valovima prosipalo.
U prizemnoj sobi, koja je do polovice zemljanog poda droljom zastrta — sjela stara žena Derviša sa svoje troje djece i nešto šaptala.. učila, bojeći se svaki čas toga strašnog nevremena, koje vani bjesni. Lice joj je staračko, svo od bora isprepleteno; vidjelo se, da jeprevalila pedesetu. Na desnoj strani uz majčino koljena legla djevojčica, dok su dvojica muškaraca zarinuli svoja lica u majčino krilo, da ne. vide grozote i urli­kanja groma pod mračnim nebom.
»Majko, gladan sam« — prošapta lagano Ibro, komu je moglo biti desetak godina.
»Sad će, sine, otac doći,« — reče Derviša i scijediše joj se dvije krupne suze niz staračko lice.
»I ja sam gladan« — Alija će, komu je moglo biti pet do šest godina.
Derviša na to bolno uzdahnu. »Sad... sad, strpite se malo, djeco moja; sad... eto dok otacr dogje« i prigrli ih majka oboje, privuče ili bliže grudima, kao da bi im rada makar svojim zagrljajem glad utišati.
»A gdje je otac?« — opet će Ibro, gledajući njeno okvašeno lice.
»Ne znam, ali doćiće.. doći« - odgovori ona
»A vidiš kako kiša pada; on ne može doći majko, nego daj, da večeramo« — reći će Ibro gledajući na sve strane, ima li štogod od jela; Ali njegovi oči ne vidješe ništa, do li golih zidova i ona krpa po duvaru.
»Pa zar ništa nema je l’ ? — tužno će on jednako gledajući po sobi.
»Biće, ako Bog da, Ibrahime, samo da oca pri­čekamo.«
To ona reče dosta blago, j dosta sažaljno, spomemenuvši Boga, jer njemu se ima sve zahvaliti, od njega se sve može dobiti. Pa i starica, kao prava Muslimanka, držala se vazda toga. Ona ne bi ništa počela ii uradila, a da ne bi stvoriteljeve ime spome­nula i njega u pomoć pozvala.
»Hljeba, majko, boli me trbuh« — zajeca Alija i poče ju milovati... poče se oko nje verati, a njeno se srce tim riječima još više napuni boli... i uzdahnu starica, te svojim iznemoglim rukama plačna oka pri­grli svoga milog sinčića.
»Nije još pečen« — promuca ona gledajući da kako bilo zavara svoju djecu. S tim se riječima izvi iz njezinih slabih grudi tužan uzdah, kao da će reći: »Nemamo ništa, majka va*s vara, al’ mora« a i same oči. pa gubice i cijeli izraz lica pokazivaše, da si mogao to kod izgovora sve pročitati... Samo djeca toga ne ražumjcše....
Na majčine se riječi oboje spusti na njeno krilo, kao da kane čekati, dok se hljeb ispeče a starica premišljala i osluškivala, da li se muž odkle čuje, da li ko dolazi od komšiluka, da ga po muža spremi, da djeci glad utiša. Ali nikog. Ta ko bi došao po tako ružnom vremenu Derviši — pa još takovoj sirotinji. No! Ti se naši ljudi kao da plaše siromaha: mjesto, da mu pomognu, da vide šta je s njime, da li je živ ili mrtav vole to vremena potrošili u birtiji i pare za piće dati. Ra nagje li se iko, ko pomože ovu sirotinju? pitaće kogod! Ne! A čija je to kuća, gdje se samo »hljeba, hljeba« traži, a ne mesa i slatka?
To je veoma siromašna kuća, kako se može rijetko naći. Nekad je stari Junuzaga — čovjek -osred­njeg stasa, smegje kose i duboko upalog lica — bio dosta bogat, ali mu Drina postepeno svo njegovo bo­gatstvo, svo imanje strpa u svoj nezasitni zalogaj. On je radio najviše japijom, koju bi Drinom spremao i preprodavao, ali eto prije jedanaest godina osiromaši, a osobito onda, kada se Drina 10. novembra 1896. izli iz svoga korita i uze u zagrljaj gotovo pol varoša V. pa i Junuzaginu japiju i kuću i sve što je imao, te tako ostade kao suha grana bez ičega. Jučer eto bijaše trgovac, a danas?... Danas nadničar i ubogi siromah, koji u jelu i odijelu štedeći sagradi nešto prizemne kućice uz cestu.
»Vaj majko« — viknu Alija i pripi se kao pijajavica uz majku... a grmljavina se — pošto grom puče — čula i gubila postepeno tamo iza »Butkovih stijena.« »Ne plači! Uči samo!« tješaše ga Derviša, njene usne šaptahu molitvu za spas svoje djece od nevremena i oluje.Ona bi čas ustala na prozor, da vidi ide li Ju- nuzaga, ali nikada ne bi ništa vidjela osim svjetlice munje i velikog pljuska kiše. Bijaše je spopao strah, da ne bi otkle voda nahrupila preko praga kućnog, a ujedno strah i bojaz, da joj se djeci što ne dogodi, jer već dugo nijesu ništa jeli.Tek iza jacije spusti se starica sa svojom djecom na tvrdu postelju, jer bijaše uvidjela, da joj muž ne će doći osobito kad je baš oko jacije još više kišilo.U sobi je jošte tinjalo slabo svjetlo i bacalo svoje blijede zrake po blijedim licima uboge sirote... a tihi glasovi se jošte neko vrijeme čuli: »Hljeba, majko, hljeba, gladni smo!«
Baš se pred sami sabah počelo pomalo vedriti; oblaci raskomadani prelijetali nebesku polukuglu gu­beći se tamo za brda i iščezavajući u neizmjernoj udaljenosti.
Rzava, mutna kao od same ilovače, izlila se iz svoga korita već oko jacije i zaprijetila mnogome svojim bijesom. Tu se na sve strane cijelu noć isprt- Ijavalo iz kuća, koje su bile blizu rijeke, te je bilo kuća, gdje su po dvije-tri obitelji nekoliko večeri za­jedno obitavale. Te iste večeri nekako u samu jaciju čula se jaka pucnjava i onda nešto zapuca kao urne­besni gromovi, a glas se raznese po cijeloj varoši: Rzava odnijela most.
Ranom zorom stajao je na nekom brežuljku, koji gleda ravno prema Junuzovoj kući i tamošnjoj oko­lici, jedan čovjek u gaćama i poderanoj košulji na ramenima. Bio je to glavom Junuz. Stoo na brežuljak i gleda... motri na drugu stranu. U tom je pogledu nepomičan poput mumije, samo suze i bolni starački uzdisaji za djecom i ženom pokazivahu, da je u životu i ako je još nepomičan stajao i zurio tamo, da bugledao svoje koje dijete i time ublažio boli svoga srca, koje jedino za djecu i ženu kuca... za njihov spas i sreću.
Pa zašto on nije sinoć otišao svojoj kući prije, nego što se je most srušio i tako odvojio ih jedno od drugog? — pitoće možda štovani čitaoci. Lahko ćeš pogoditi, dragi čitaoče, kad znaš, da je on bio siromah... ubogi siromah..., a kod kuće žena i troje još nejake djece. Takav je čovjek prinužden na svaki posao od ranog sabaha, pa do kasno u večer raditi i to za mali, vrlo mali novac.
Eto tako je radio i naš Junuz kod gazde N. dnevno po krunu i još bi morao iza ahšama ostati, da mu kod kuće drva razbije, vode donese i kravu napoji. To je siromah Junuz morao sve podnositi, jer »kruha... kruha« išću djeca, a zarada a drugom mjestu slaba. Svaki ovdje kod nas voli uzeti stranog radnika pa i za 3—4 K, nego našeg za dvije.Ove noći Mara, žena gazde N., zabavi Junuza, da joj pomogne haljine po »ganjku« prostrijeti i drva iscijepati.
— »Ovo ćeš malo kruha ponijeti djeci« tako mu reče i pruži mu jedan omaleni uzlić. On se brzo spremi i pogje da svojoj djeci makar kruhom glad utiša; bio je vas veseo i zadovoljan, ali se brzo povrati, kad vidje, što se s mostom dogodilo i upravi u kahvu svoga još od mladosti najboljeg prijatelja Saliha, gdje je prenoćio.
Dakle saznađosmo, zašto nije Junuz došao kući, ' ijer kadgod bi otišao od Mare, a ne bi krave napojio I vode donio, te drva iscijepao, odbio bi mu gazda koji desetak, a njemu bogme kao siromahu jazuk
Junuz je sve do podne stajao na obali i motrio tamo prema svojoj strani, prema malenoj, ali najdražoj kućici, gdje mu počiva sreća i blago., i sve što jošte na ovom svijetu ima. Strašne ga misli obuzele, jer je znao, da brašna nema ni trunke, a hljeba ni korice. Kako je njegov pogled bio tužan kao da stoji nad gro­bom oca ili majke, prijatelja ili druga i cijedi suze niza borama obsuto lice.., drhće poput tananog pruta na vodi, a kroz tanko poderano odijelo prodiru kišne kapljice iz nešto malo naoblačenog neba. — Da li su živi? lagano prošapta i skupi se, pograbi za košulju i kao da će sad svući se i rinuti u te bijesne valove, da spasi djecu i ženu od gladi, da ih bar korom kruha okrijepi, što mu je Mara dala.
Pred samo podne sastaviše ljudi, na jauk i viku djece i siromaha, od nekoliko balvana neku vrst »skele« za prevažanje, te tako se i Junuz vas potresen od veselja, što će svojoj djeci i ženi pomoći preveze i upravi brzim koračajima kući.
»Otac ide« — vrisnu Ibro i brzo uleti u sobu, da materi kaže, a onda upravi pred svoga najmilijeg oca.
»Nosiš li hljeba? Gladni smo« — Ibro će leteći u susret ocu. U to se na vratima i Derviša pojavi sva blijeda u licu od nesanice i jauka djece za kruhom.
»Zar si u životu«, — prošapta ona tiho, da ju je Junuz jedva čuo i spusti svoju ruku na njegovo rame.
»Jeste li svi zdravi« — kao kroz plać će Junuz »kako su djeca? Je li živa moja mala Ajiša?«
»Sve je dobro« — ona će i unigjoše u sobu.
»Babo, ja te poželio! Jesi li donio hljeba?« — mali će Alija dižući se i idući krilu očevu.Junuzu se scijediše dvije suze niz lice, a neka mu tugaljiva boja obavi pogled, koji mu dosad bijaše radio ili ne radio uvijek vedar i bistar.
»Jesam« — reče Juuuz i ogrli svoga sinčića Aliju, dok Ibro kao malo odskočio, obavijaše ruke oko očeva vrata.
»Jeste li što jeli?« — upita Dervišu Junuz.
»Ništa. Već se Ajiša eno izgubila od gladi., pla­kala je, plakala isvu noć, pa se više i prošla i eto je gdje spava.«
Junuz na to uzdahnu, bolno uzdahnu, pogleda na ono mjesto gdje Ajiša spavaše i opet proli suze, a onda prigje i lagano poljubi svoju kćerku. Ona se ipak ne probudi...
»A što nisi sinoć došao?« — upita ga Derviša.
»Svrati me Mara i dok kod nje razbili drva, ha­ljine prostrijeli i krave napojih, bijaše već jacija. E Bog zna šta će se dogoditi! Ona mi dade ovo malo hljeba, da vam ponesem. Ja sam se veselio, noseći barem ovo komadića hljeba, jer sam znao, da nemate ni mrvice — ali kad dogjoh mostu, opazih, da ga nema i tako se povratim natrag; to je sve, zašto nisam došao« to on progovori i još nešto htjede, ali ga presiječe Alija: »De nam daj hljeba, kad si donio!«
U isto se vrijeme probudi i Ajiša, te će preki- dajućim glasom: »hljeba, babo, ja...gla...dna«
Junuz se na te riječi gušio u plaču i odvezav uzlić, dijelio im hljeba i sira, što ga je idući kući kupio…, te im tako ublaživao bolove od gladi... al’ ne »halvom« i »baklavom« nego korama kruha, koji su djeca pohlepno grabili i jeli sa zadovoljstvom, dok je Junuz lijevao suze zajedno sa Dervišom, gledajuć, da će skoro ostaviti u velikoj bijedi i siromaštvu to svoje jedino uzdanje, jedinu sreću i razgovor u bijedi...
—Junuz dade Ibru odmah do godinu dana na kundurdžiluk, dok Aliju poslije dvije godine dade brijaču na zanat, te tako obojica za kratko vrijeme izučiše zanat i počeše raditi iz dana u dan, sve bolje.
Oni postaše sretni jer ostaše uz svog oca i majku kao vjerni i pošteni sinovi. Kako stekoše i dobiše zanat u ruke nijesu dali nikada, da im se roditelji bud’ čim bilo napate, nego bi ih pomagali i još savjete od njih primali za budući život.
Mjesto ove kućice sagradiše novu na dva boja kuću, kupiše vrt i kravu, te se svim opskrbiše, samo da im roditelji prožive svoje zadnje dane u rahatluku i zadovoljstvu, jer su se sjećali vazda one noći, kad su vikali: »hljeba, majko... hljeba gladni smo!«.
Prije nekoliko mjeseci preminu i Junuz. i Derviša, ostavivši svojoj djeci nezaboravan spomen, koji je najljepši i najuzvišeniji — a to je »blagoslov roditeljski«…