Novi
hajrat u Šetićima (kotar Rogatica).
Bošnjak
- 1905
Pred kratko vrijeme otvorena je lijepa džamija,
a uz nju i mekjtebi ibtidaija u selu Šetići kotaru rogatičkom. Hajrat-sahibija
i dobrotvor ovog velevažnog uregjenja jest gosp. Derviš beg Šetić rodom iz istog
mjesta. Ovaj rodoljub - kako nas prijatelj obavješćuje - dao je na svoj vlastiti
trošak sagraditi ovaj u ovom mjestu veoma nužni vjerski hram, a uz njeg i hram
prosvjete, u kome će se sitna dječica moći podučavati i upućivati u prve
temeljne nauke uzvišenog Islama. Koliko je taj čovjek, taj vrli rodoljub
zadužio žitelje toga mjesta, a onda i cijele okolice, to se neda ni opisati,
a korist, koja je tim Muslimanima pružena neocjenive je vrijednosti. Osobito je
vrlo zanimivo, da se je hajrat-sahibija pobrinuo i za žensku djecu te je i u
tu svrhu odredio jednu posebnu sobu u mekjtebi ibtiđaiji za naučavanje ženske
djece.
Nu ovaj vrli rodoljub ne samo da je žrtvovao
lijepu svotu novaca (preko 6000 kruna) dok je sagradio džamiju i mekteb. nego
se je pobrinuo da osigura i potrebiti godišnji dohodak za izdržavanje imama,
muallima i mujezina. Za muallima u mektebi ibtiđaiji, koji će podučavati djecu
obojega spola postavljen je jedan svršeni pitomac darul-mualimina, koji je već
svoju službu otpočeo vršiti.
Zaista se ne može dosta nahvaliti ovo plemenito
i pobožno poduzeće ovog islamskog rodoljuba, koji je i novca i truda dosta
uložio, da svom narodu dadne ono, što od njeg vjera i svijest traži. Osobito je
krasna zamisao mekjtebi ibtidaija, koja je nami danas nužnija, nego išto drugo:
bez valjanih mekjteba ne možemo biti ni dobri Muslimani. S tog su mektebi vrlo
važna činjenica za održavanje našeg islamskog značaja i biljega, pa bi danas
trebalo više nastojati oko podizanja mekjteba, nego li i samih džamija. Kad imadnemo
dosta mekteba, naših vjerskih odgojilišta, onda ćemo biti upućeni dobro u
uzvišene propise Islama, znaćemo, šta moramo kao Muslimani činiti - i onda kao
dobro vjerski uzgojeni Muslimani htjeti ćemo a i moći ćemo podizati hramove
vjere, džamije, u kojima ćemo ibadet činiti po onom, što smo prije u mekjtebu
naučili. Bez temeljnog poznavanja Islama bez nužne prednaobrazbe vjerske, zalud
su nam i najljepše džamije, pa nmkar bile kao one u Hindistanu.
Nu svakako je ljepše, ako materijalne okolnosti
dopušćaju, podignuti oboje zajedno, da se uz vjerski hram podigne i hram
prosvjete kao što je to evo u ovom slučaja vrli rodoljub Derviš
beg učinio.
Ovaj hajrat spomenutog rodoljuba više vrijedi,
nego da je ne znam kako drugo plemenito djelo učinio. Mi poznajemo dobro
rogatički kotar; u ovom kotaru može čovjek po šest sabata uzduž i poprijeko
ići, a da nigdje ne nabasa na kakvu džamiju ili mekjteb, a ipak u tim krajevima
dosta muslimanskog naroda živi. Naravno da su ti krajevi i veoma zapušteni te
se u mnogim selima ljudi samo po imanju razlikuju od drugih. To je zaista
žalosno i to stO put žalosno. S tog jedan vaki hajrat-sahibija u ovim mjestima
zaslužuje na ovaj način upravo največe priznanje i zahvalnost, od ljudi, a
veliki edžr od Svemogučeg Stvoritelja svijeta, jer time izvuče on dosta hiljada
muslimanskih duša iz džehaleta i od posvemašnje propasti.
Istaknuti treba ovom prilikom, da bi veoma i
uprav neophodno nužno bilo, da se u rogatičkom kotaru bilo ma na koji način
podigne još po jedna mektebi ibtidaija u D. Prači u Sočicama, na
Glasincu, Košutici i po drugim mjestima, kuda se nižu brojna i dosta velika
islamska sela jedno do drugoga, a nigdje nikakve uredbe, te čovjeka neka tuga i
žalost spopane gledajući kako sitna islamska dječica u džehaletu tonu ne
znajući ni najpotrebnijih stvari. U svim ovim selima ima dosta bogatih seljaka,
pa bi i oni prinijeli svoj kurban u ovu svrhu; treba poticanja, treba rada, pa
bi sve cvalo.
Ako bi ko htio da se uvjeri o prijekoj potrebi
mektebi-ibtidaija u ovim mjestima, taj neka ode samo do u D. Praču, pa će tamo vidjeti
tako žalostan prizor da bi mu srce proplakalo pa bilo neznam kako tvrdo. D.
Prača je dosta veliko selo, koje više sliči kakvoj kasabici, i u kome osjem
mnogo okolnih islamskih sela prebiva lijep broj muslimanskih stanovnika. Nu
usprkos toga svega u tome mjestu neima ni jednog niti sibjan mekteba u kome bi
se islamska mladež podučavala u islamskim temeljnim znanostima. Doduše u
tamošnjoj narodnoj osnovnoj školi postavljen je jedan "hodža" u za podučavanje
islamske dječice u vjerskim propisima, ali na žalost taj "hodža“ usprkos svog
višegodišnjeg „službovanja“ i usprkos svoga razmetanja o dubokom znauju, do
danas pokaza vrlo slabi uspjeh u podučavanju vjeronauke u školi, nego mu većina
taliba ostaju sveudilj oni isti džahili kakvi su i pri nastupu u školu bili.
Pa kad je ovako u D. Prači gdje eto ima bar
nuzgredno mjesto, gdje bi se djeca podučavala u vjerskim propisima, ja kako je
onda po drugim gore opisanim mjestima rogatičkog kotara?!?...
Kako u rogatičkom kotaru, tako i u ostalim mjestima
naše domovine, osobito je u Hercegovini svijet u vjerskom pogledu silno zapušten:
nema dovoljnih mekjteba. Narod sam sve kad bi i
bio materijalno opskrbljen, ne umije, a s nadležne strane nikakve upute. —
Trebalo bi uzeti kartu u ruku pa razgledati dobro mjesta u
kojim Muslimani obitavaju, potražiti u statistici broj mekjteba i sravniti ih
s brojem i potrebom pučanstva pa onda gjipiti sa šilteta i prošetati
se tim islamskim krajevima pa narodu lijepim savjetom, a bome često i potporom
u pomoći biti. Zaista za ovakove stvari spada naš rijaset
pod veliku odgovornost pred Bogom i licem naroda.
Želeći, da hajrat-sabiji g. Derviš begu Šetiću Svemogući
Bog nagradi njegovo djelo, nadamo se, da ovaj primjer ne će osamljen ostati,
negoda će se naći još ovakovih vrijednih rodoljuba, koji će uvijek kao sjajne
zvijezde megju nama sjati.
Nema komentara:
Objavi komentar