Novi hajrat u Šetićima (kotar Rogatica).

Novi hajrat u Šetićima (kotar Rogatica).

Bošnjak - 1905

Pred kratko vrijeme otvorena je lijepa dža­mija, a uz nju i mekjtebi ibtidaija u selu Šetići kotaru rogatičkom. Hajrat-sahibija i dobrotvor ovog velevažnog uregjenja jest gosp. Derviš beg Šetić rodom iz istog mjesta. Ovaj rodoljub - kako nas prijatelj obavješćuje - dao je na svoj vlastiti trošak sagraditi ovaj u ovom mjestu veoma nužni vjerski hram, a uz njeg i hram prosvjete, u kome će se sitna dječica moći podučavati i upućivati u prve temeljne nauke uzvišenog Islama. Koliko je taj čovjek, taj vrli rodoljub zadužio žitelje toga mjesta, a onda i cijele okolice, to se neda ni opisati, a korist, koja je tim Muslima­nima pružena neocjenive je vrijednosti. Osobito je vrlo zanimivo, da se je hajrat-sahibija po­brinuo i za žensku djecu te je i u tu svrhu od­redio jednu posebnu sobu u mekjtebi ibtiđaiji za naučavanje ženske djece.

Nu ovaj vrli rodoljub ne samo da je žrt­vovao lijepu svotu novaca (preko 6000 kruna) dok je sagradio džamiju i mekteb. nego se je pobrinuo da osigura i potrebiti godišnji dohodak za izdržavanje imama, muallima i mujezina. Za muallima u mektebi ibtiđaiji, koji će podučavati djecu obojega spola postavljen je jedan svršeni pitomac darul-mualimina, koji je već svoju službu otpočeo vršiti.

Zaista se ne može dosta nahvaliti ovo ple­menito i pobožno poduzeće ovog islamskog rodo­ljuba, koji je i novca i truda dosta uložio, da svom narodu dadne ono, što od njeg vjera i svijest traži. Osobito je krasna zamisao mekjtebi ibtidaija, koja je nami danas nužnija, nego išto drugo: bez valjanih mekjteba ne možemo biti ni dobri Muslimani. S tog su mektebi vrlo važna činjenica za održavanje našeg islamskog značaja i biljega, pa bi danas trebalo više nastojati oko podizanja mekjteba, nego li i samih džamija. Kad imadnemo dosta mekteba, naših vjerskih odgojilišta, onda ćemo biti upućeni dobro u uzvišene propise Islama, znaćemo, šta moramo kao Musli­mani činiti - i onda kao dobro vjerski uzgojeni Muslimani htjeti ćemo a i moći ćemo podizati hramove vjere, džamije, u kojima ćemo ibadet činiti po onom, što smo prije u mekjtebu naučili. Bez temeljnog poznavanja Islama bez nužne prednaobrazbe vjerske, zalud su nam i najljepše dža­mije, pa nmkar bile kao one u Hindistanu.

Nu svakako je ljepše, ako materijalne okol­nosti dopušćaju, podignuti oboje zajedno, da se uz vjerski hram podigne i hram prosvjete kao što je to evo u ovom slučaja vrli rodoljub Derviš beg učinio.

Ovaj hajrat spomenutog rodoljuba više vri­jedi, nego da je ne znam kako drugo plemenito djelo učinio. Mi poznajemo dobro rogatički kotar; u ovom kotaru može čovjek po šest sabata uzduž i poprijeko ići, a da nigdje ne nabasa na kakvu džamiju ili mekjteb, a ipak u tim krajevima dosta muslimanskog naroda živi. Naravno da su ti krajevi i veoma zapušteni te se u mnogim selima ljudi samo po imanju razlikuju od drugih. To je zaista žalosno i to stO put žalosno. S tog jedan vaki hajrat-sahibija u ovim mjestima zaslužuje na ovaj način upravo največe priznanje i zahvalnost, od ljudi, a veliki edžr od Svemogučeg Stvoritelja svijeta, jer time izvuče on dosta hiljada muslimanskih duša iz džehaleta i od posvemašnje propasti.

Istaknuti treba ovom prilikom, da bi veoma i uprav neophodno nužno bilo, da se u rogatičkom kotaru bilo ma na koji način podigne još po jedna mektebi ibtidaija u D. Prači u Sočicama, na Glasincu, Košutici i po drugim mjestima, kuda se nižu brojna i dosta velika islamska sela jedno do drugoga, a nigdje nikakve uredbe, te čovjeka neka tuga i žalost spopane gledajući kako sitna islamska dječica u džehaletu tonu ne znajući ni najpotrebnijih stvari. U svim ovim selima ima dosta bogatih seljaka, pa bi i oni prinijeli svoj kurban u ovu svrhu; treba poti­canja, treba rada, pa bi sve cvalo.

Ako bi ko htio da se uvjeri o prijekoj po­trebi mektebi-ibtidaija u ovim mjestima, taj neka ode samo do u D. Praču, pa će tamo vidjeti tako žalostan prizor da bi mu srce proplakalo pa bilo neznam kako tvrdo. D. Prača je dosta veliko selo, koje više sliči kakvoj kasabici, i u kome osjem mnogo okolnih islamskih sela prebiva lijep broj muslimanskih stanovnika. Nu usprkos toga svega u tome mjestu neima ni jednog niti sibjan mekteba u kome bi se islamska mladež podučavala u islamskim temelj­nim znanostima. Doduše u tamošnjoj narodnoj osnovnoj školi postavljen je jedan "hodža" u za podučavanje islamske dječice u vjerskim propisima, ali na žalost taj "hodža“ usprkos svog višego­dišnjeg „službovanja“ i usprkos svoga razmetanja o dubokom znauju, do danas pokaza vrlo slabi uspjeh u podučavanju vjeronauke u školi, nego mu većina taliba ostaju sveudilj oni isti džahili kakvi su i pri nastupu u školu bili.

Pa kad je ovako u D. Prači gdje eto ima bar nuzgredno mjesto, gdje bi se djeca podučavala u vjerskim propisima, ja kako je onda po drugim gore opisanim mjestima rogatičkog kotara?!?...

Kako u rogatičkom kotaru, tako i u ostalim mjestima naše domovine, osobito je u Hercego­vini svijet u vjerskom pogledu silno zapušten:

nema dovoljnih mekjteba. Narod sam sve kad bi i bio materijalno opskrbljen, ne umije, a s nadležne strane nikakve upute. — Trebalo bi uzeti kartu u ruku pa razgledati dobro mjesta u kojim Muslimani obitavaju, potražiti u statis­tici broj mekjteba i sravniti ih s brojem i po­trebom pučanstva pa onda gjipiti sa šilteta i prošetati se tim islamskim krajevima pa narodu lijepim savjetom, a bome često i potporom u pomoći biti. Zaista za ovakove stvari spada naš rijaset pod veliku odgovornost pred Bogom i licem naroda.

Želeći, da hajrat-sabiji g. Derviš begu Šetiću Svemogući Bog nagradi njegovo djelo, nadamo se, da ovaj primjer ne će osamljen ostati, negoda će se naći još ovakovih vrijednih rodoljuba, koji će uvijek kao sjajne zvijezde megju nama sjati.