VRLAZJE I OKOLNA SELA
autor:
Velija Palo
Uvod
Naziv Vrlazje datira daleko u predturski period.
Nastalo je od staroslovenske riječi ”laz”, što znači njiva, a posto je
smještena na vrhu obradivog dijela, nastalo je Vrhlaza.
Pod ovim selom se podrazumijevao čitav kraj sa
zapadne strane batovskog polja. Kasnije je od austrijskog perioda posebno
pisano selo Mahala i Budaci zaključno sa 1948. godinom. U sklopu nekadašnjeg
Vrhlazja su još Kosovići, Gradina i Podgradina, Tokače, Šadići. O porijeklu
naziva ovih sela i zaselaka nemam pouzdanih informacija, već samo pretpostavke.
Po osmanskim definicijama mahala je
imala određen broj kuća te džamiju ili mesdžid i bila u nekoj čarsiji ili oko
nje. Selo Mahala to nije moglo biti. Milići su se najbrže množili na području
ovih nekoliko sela, i možda su, kad je bila vjerska pouka, imali djece koliko i
neka mahala. Za Šadice i Tokače sam skoro uvjeren da su ta prezimena nekad tu
bila. Gradina, Podgradina i Dolovi su jasni sami po sebi. Budaci su periferni
dio nekadasnjeg Vrlazja gdje je vrjerovatno krampa (budak) bila mnogo u
upotrebi prilikom krčenja i pravljenja zidova. O Kosovićima, koji se negdje
pišu i Kosojevići, nemam ni pretpostavku.
Ovo područje leži na nadmorskoj visini od 700.
(lokva Gnjila) do 950m iznad Vrlazja.
Glavni pristup selu je, naravno bio iz Batova
Polja. Put za Stjenice je urađen 1978. godine i bio je veza sa Sarajevom i
Rogaticom. Ranije se, do ljeta 1978. godine išlo preko Gosine na voz u
Hrenovicu.
Kao i ostala sela na sočičkom kraju, ni ova nisu
imala živu vodu, već je stanovništvo bilo orjentisano na vlastite bunare ili na
bunar Drenovik, a kad zasuši onda u Batovo na Seferovac i Vrbovik. Na bunaru
Drenoviku piše godina 1934, ali lično mislim da je iskopan daleko ranije kao
bunar pored druma, a da je zaštićen i uređen navedene godine.
Ova sela su dobila električnu energiju prvog maja
1970. godine.
Stotinama i hiljadama godina stanovništvo se
bavilo zemljoradnjom i stočarstvom. Za stočarstvo su postojali dobri uslovi,
jer oko ovih sela je Gosina i druge ispaše.
Bilo je nešto i voćarstva i pčelarstva.
Istorijski pregled
Postoje pisani izvori koji dokazuju da je ovo
područje bilo naseljeno još u praistorijskom periodu. Samim krajem 19. vijeka,
1894. g. Franjo Fiala je vršio detaljnija istraživanja i iskopavanja gromila i
na ovom području, u sklopu iztraživanja glasinačke kulture. Prekopao je
trinaest velikih gromila. Osim kostiju našao je dosta predmeta koji su bili
aktuelni u pojedinim istorijskim periodima. Tad se sahranjivalo u gromile. Po
njegovom opisu većina sahranjivanja se dešavala od sedmog do petog vijeka prije
naše ere.
Osim toga Fiala je premjerio i skicirao vrlo
staru gradinu, za koju kaže da je bila korištena i u srednjem vijeku.
 |
| Gradina Vrlazije, otkrivena 1894., iskopana 1978. |
Odmah ispod Gradine je i nekropola sa 48. stećaka. Na jednom su bili neki simboli.
Pod tursku upravu područje je došlo zvanično
1463. godine a pet godina kasnije je urađen prvi popis Po tom popisu iz
1468/69. godine, selo Vrhlazje, tadašnjeg imena Vrh-Lazi sa dvadeset i jednim
domom, pet neoženjenih i jednom udovicom, je bilo prvo dodijeljeno kao timar
dizdaru (upravniku) tvrđave Borač, Hajdari Doganu. Pošto je tvrđava izgorela,
naređeno je da pomenuti bude serasker (komandant), a da ostali posadnici ove
tvrđave postanu eskindži timarnici (nešto kao vojni timarnici) i da pomenutog Dogana
priznaju sebi za seraskera. (Pisano 7-16.10.1471 u okolini Andžugiza). Međutim
pomenuti je Dogan uz plaću postao dizdar Toričana te je njegov timar dat
Jaja-baši Aliji, s tim što će on obavljati dužnost seraskera. (Pisano u
Konstantiniji 22.12.1473). (Jaja-baša je bio na čelu jedinice od sto
vojnika) Međutim za njega je izviješteno
“da nije došao na dužnost” i da je mefk-ufdžija prihode prisvojio (uzaptio).
Zbog toga mu je timar oduzet i dodijeljen Karadži iz Vidina (grad u Bugarskoj)
pod uslovom da on obavlja dužnost seraskera. (Pisano u Kuzulu Pazaru
15.03.1476.)
Od svih sela na sočičkom kraju jedino u Vrlazju
možemo donekle pratiti intenzitet islamizacije, i to zahvaljujući magistarskom
radu Amine Kupusović. Tako je 1516. godine u tadašnjem Vrhlazju bilo 19
muslimana i 20 nemuslimana. Godine 1530. je bilo oko 30 muslimana i 9
nemuslimana. (Navedena brojka u radu je vjerovatno štamparska greška). Godine
1580. je bilo 45 muslimana i 1 nemusliman i 1604. godine 44 muslimana bez
nemuslimana. Intenzitet islamizacije je bio sličan za čitav sočički kraj.
Izgleda da je u periodu izmedju 1580. i 1604. bila neka epidemija kuge što je
uzrokovalo da je broj stanovnistva za te 24 godine opao.
S kraja sedamnaestog i s početka osamnaestog
vijeka i ovo područje je poharla kuga. I ovdje je, sudeći po nekim toponimima,
bilo naseljen dio onih koje je Numan-paša Ćuprilić gušeci pobune, pohvatao u
Crnoj Gori i naselio na kugom poharanim područjem Glasinca i sigurno i na
sočičkom kraju. Međutim od naredne epidemije kuge na tom području su stradali
svi ti koji su bili naseljeni.
U popisu ćifluka u rogatičkom kadiluku 1835.
godine, dr. Avdo Sućeska navodi vlasnike zemlje koju nisu sami obrađjivali.
Tako je Derviš-spahija Karić imao dva ćifluka
1835. godine. Na jednom je bio Vasilj Lukić a na Drugom Mihajlo Lazić.
Osim Karića, u Podgradini je jedan ćifluk imao
Hasan-beg Pašić koji je obrađivao Vasilj Mirvić. Otprilike tri puta veće
ćifluke od Karića je imao Erneb Mustafa alemdar iz Sarajeva, a obrađivali su ih
Risto Tripkovic i neki Marijan.
Međutim bilo je i nenaseljenih ćifluka na tom
području. Jedan je imao pomenuti alemdar (Šadići i Gojavići).
U Mahali je dva manja ćifluka imao Salih Čokadar
(vjerovatno Čohodar) i manji ćifluk je imao i Mehmed Mulahasanović koji je sam obrađivao.
Poznato je kako je prošao ovaj kraj 1992. godine.
Nakon paljenja Brezja 14. septembra, samo dan ili dva, po dinamickom planu, su
spaljeni Vrlazje, Mahala, Kosovici, Tokace. Pri tome je ubijeno pet osoba koje
su ostale u svojim kucama. U Mahali je ubijen stari Esref Milic i supruga mu
Djehva, kao i Enver Milic. U Kosovicima su ubijeni i spaljeni Osman Musanovic i
supruga mu.
Samo je jedan permanentan povratnik, a to je
Puhalo . Od pravoslavnog zivlja…….. To je sve na podrucju koje je nekad naseljavalo
do 500 osoba.
Austrijski popisi
U austrijskim popisima je ovao područje pisano u
tri sela: Mahalu, Vrlazje i Budake. Pod Vrlazjem su se pisali Dolovi, Tokace,
Gradina i Podgradina, a pod Budacima Kosovici, Gojavici i Sadici.
Godina 1879.
Selo
|
Porod.
|
Kuća
|
Musl.
|
Pravo.
|
Ukup.
|
Budaci
|
7
|
7
|
26
|
42
|
68
|
Mahala
|
5
|
6
|
28
|
14
|
42
|
Vrlazje
|
9
|
7
|
40
|
17
|
57
|
Ukupno
|
21
|
20
|
94
|
73
|
167
|
Istovremeno ili nešto malo kasnije kad je
odlučeno da se pravi katastar, je napraavljen poimenični popis domaćinstava i
postavljeni kućni brojevi. Tako je u Budacima na broju jedan bio Marinko
Šibalija, na broju dva Mušanovic Ahmed, na broju tri Mušanović Osman, na broju
četiri Puhalo Avdija, na broju pet Vuković Boško, na broju šest Korman Ibrahim
ali se u napomeni pominje i Korman Šećo, na broju sedam Samardžija Nikola.
Kasnije, a prije 1901. godine su jos bile bez broja kuce Cvijana i Save
Samardžije.
U Mahali je na broju jedan bio Vukašinović
Stojan, na broju dva Milić Ahmed, na broju tri Hršum Stana, na broju četiri
Milić Bego. Kasnije, a prije 1901. godine dvije kuće bez broja je imao Milić
Salih.
U Vrlazju je kuću na broju jedan imao Karić
Halil, na broju dva Karić Ibrahim, na broju tri Karić Mujo, na broju četiri
Karic Adem, na broju pet Karić Omer, na broju šest Radovic Đoko i na broju
sedam Vuković Jovo.
Godina 1885.
Selo
|
Porod.
|
Kuća
|
Musl.
|
Pravo.
|
Ukup.
|
Težaci
|
Kmetovi
|
Budaci
|
7
|
8
|
21
|
50
|
71
|
6
|
15
|
Mahala
|
7
|
7
|
36
|
14
|
50
|
10
|
2
|
Vrlazje
|
9
|
7
|
44
|
11
|
55
|
10
|
4
|
Ukupno
|
23
|
22
|
101
|
75
|
176
|
26
|
21
|
Godina 1895
Selo
|
Porod.
|
Kuća
|
Musl.
|
Pravo.
|
Ukup.
|
Budaci
|
12
|
9
|
33
|
36
|
69
|
Mahala
|
9
|
11
|
58
|
13
|
71
|
Vrlazje
|
11
|
11
|
57
|
23
|
80
|
Ukupno
|
32
|
31
|
148
|
72
|
220
|
Godina 1910
Selo
|
Porod.
|
Kuca
|
Musl.
|
Pravo.
|
Ukup.
|
Budaci
|
15
|
15
|
61
|
40
|
101
|
Mahala
|
14
|
16
|
69
|
28
|
97
|
Vrlazje
|
15
|
17
|
75
|
30
|
105
|
Ukupno
|
44
|
48
|
205
|
98
|
303
|
U ovom posljednjem austrijskom popisu je urađeno
nešto prvi put. Dat je broj kuća i žitelja po lokacijama gdje se nalaze.
Tako je u
Vrlazju tad bilo šest kuća sa 28 članova, u Dolovima 2 kuce sa 20 članova, u
Tokačama 3 kuće sa 19 članova, u Balićima 2 kuće sa 8 članova, na Gradini 2
kuce sa 12 članova i u Podgradini 2 kuće sa 18 članova. Gradinu i Podgradinu je
naseljavalo pravoslavno stanovništvo. Iz ovog popisa se još vidi da je bilo
jedanaest slobodnih seljaka, tri kmeta, i jedan sa familijom koij se vodi kao
ostalo poljoprivredno stanovništvo.
U Budacima su bile 3 kuće sa 36 članova, u
Gojavićima 4 kuće sa 22 clana, u Kosovićima 7 kuća sa 28 članova i Šadicima 1
kuća sa 15 članova.
U Mahali je bilo 13 kuća Milića sa 69 članova i 3
kuće Vukašinovića sa 28 članova.
Za vrijeme kraljevine Jugoslavije su popisi
održani 1921. i 1931. godine ali samo sa sumarnim podacima za opstine. Prirast
stanovništva je bio generalno intenzivan.
Prvi popis poslije drugog svjetskog rata je
održan 1948. godine ali nije sadržavao nacionalnu strukturu stanovništva. Drugi
popis je bio 1951. godine, ali samo sa sumarnim podacima za opštine.
Popis iz 1948. godine
Selo
|
Kuća
|
Ukupno
|
Budaci
|
20
|
125
|
Mahala
|
25
|
161
|
Vrlazje
|
32
|
203
|
Ukupno
|
77
|
489
|
U odnosu na posljedni austrijski popis vidimo da
se stanovnistvo za 38 godina uvećalo skoro dva i po puta. U ovom popisu je
stanovništvo najbrojnije, 489 osoba. Maksimalan broj je bio u prvoj polovini
pedesetih godina i sigurno je prelazio 500 osoba. Raseljavanja je bilo uvijek
ali je najintenzivnije bilo izrazeno s pocetka sezdesetih godina.
Popis iz 1961. godine
Selo
|
Ukupno
|
Muslimani
|
Pravoslav
|
ostali
|
Budaci
|
122
|
35
|
87
|
|
Mahala
|
126
|
99
|
27
|
|
Vrlazje
|
221
|
149
|
70
|
2
|
Ukupno
|
469
|
283
|
184
|
2
|
Popis iz 1971. godine
Selo
|
Ukupno
|
Muslimani
|
Pravoslav
|
ostali
|
Mahala
|
96
|
69
|
27
|
|
Vrlazje
|
246
|
127
|
119
|
|
Ukupno
|
346
|
196
|
146
|
Od ovog popisa su Budaci pisani pod Vrlazjem
Popis 1981
Selo
|
Ukupno
|
Muslimani
|
Pravosla
|
ostali
|
Mahala
|
70
|
48
|
17
|
5
|
Vrlazje
|
167
|
80
|
85
|
2
|
Ukupno
|
237
|
128
|
102
|
7
|
Popis iz 1991.godine
Selo
|
Ukupno
|
Muslimani
|
Pravoslavni
|
ostali
|
Mahala
|
46
|
39
|
7
|
|
Vrlazje
|
88
|
37
|
51
|
|
Ukupno
|
134
|
76
|
58
|
Stanovništvo
Kao što je već napomenuto, ovo područje su
epidemije kuge poharale nekoliko puta u turskom periodu, što znači i da je
stanovništvo izmijenjeno nekoliko puta.
Na području ovih sela samo za dva prezimena
možemo biti sigurni da su bila tu 1835. godine kad je rađen popis ćifluka u
rogatičkom kadiluku. To su prezimena Karić i Vuković. Možda su neka ranija
prezimena ižčezla i našla se na drugim područjima. Nemam dokaza, ali mi se čini
da bi to mogao biti slučaj sa prezimenima Tokača i Mulahasanović.
Većina ostalih prezimena su došla kasnije. Milići
u Mahali oko 1850. godine. Moguće i da
su Mušanović i Puhalo došli tu negdje.
Sva pravoslavna prezimena, osim Vukovića, su
došla samim krajem turskog perioda.
Ovdje navodim sva prezimena koja su duže ili
krace živjela na ovom području ili imali zemlju ovdje.
Bakmaz
Došao iz Kalimanića na ženevinu u Podgradinu..
Oženjen od Radovića. Krajem pedesetih i pocetkom šezdesetih su bili u Pogradini. Ne znam gdje
su odselili.
Bojović
Ne navodeći tačno kad, Čobović piše da su u
Budacima bili Luka i Petar Bojović, ali da nisu u rodu s Bojovićima u Rudinama
i na Bobovini. Jedan je otišao u Brnjicu (Lučići) a drugi na Glasinac
(Bojovići).
Čokadar (Čohodar)
U Mahali je 1835. godine dva manja nenaseljena
ćifluka imao Salih Čokadar (vjerovatno današnje prezime Čohodar). Moguće da su
na njih došli Milići kasnije.
Gutalj
Ranije se prezivali Jovović. Zbog nekog ubitstva
su pobjegli iz svog zavičaja. Oni su došli dosta rano, prije 1835. godine na
područje Prače i Podgraba, gdje su obrađivali četiri ćifluka. Jedan od njih,
Simo, je došao u Vrlazje/Budake na ćifluk Mustafe Erneba, da bi kasnije prešao
kod Sijerčića na Ponor.
Erneb
U Vrlazju je 1835. godine svoje ćifluke imao
Mustafa Erneb, alemdar iz Sarajeva. Ovo alemdar je vojnička titula i može
značiti i zastavnik i ađutant. U popisu ćifluka pod Vrlazjem su se
podrazumijevali i Budaci i najvjerovatnije je da je tu imao zemlju. Zemlju su
mu obrađivala trojica kmetova: Risto Tripković, predak današnjih Trivkovića na
Borovsku, neki Marijan, te Vuk. Od Vuka su Vukovići u Kosovićima i na Obrtćima.
Marijan mu je bio sin.Radilo se o velikoj zemlji na kojoj se moglo držati blizu
600 ovaca. Prezime se kasnije nigdje ne pominje. Međutim kad se zna da riječ
”erneb” znači zec, onda nije nemoguće da je prezime promijenjeno u Zec i
Zečević. Ostalo je upamćeno da je Čongo iz Dobrača za Šibalije kupio 150 dunuma
zemlje od trgovca Zečevića iz Sarajeva za konja i sto dukata.
Ostatak zemlje je Erneb (Zecevic) najvjerovatnije
prodao Vajzovicu iz Rogatice.
Hršum
Godine 1880. je na broju četiri u Mahali bila
udovica Stana Hršum koja se kasnije udala za Vukašinovića na Gradinu. Muž joj
je bio rod sa Hršumima iz Lisičina.
Karić
Vrlazje je poznato po prezimenu Karić, kao jednom
od starijih prezimena na sočičkom kraju. Bili su spahije 1835. godine i kao što
sam ranije naveo, osim zemlje koju su sami obrađivali, tad su imali kmetove na dva ćifluka.
Prezimena Karić je bilo širom Bosne, a u bližoj okolini u Novoseocima na
Glasincu i na Modriku i oni su svi istog porijekla. Isto tako, na Pašic Kuli
iza Rogatice. Bila ih je jedna kuća i u Jarovićima. Naime Ramo Karić sa Modrika
je radio kod Karića u Vrlazju a njegov brat kod Karića u Novoseocima. Ramo je
iz Vrlazja došao u Jarovice, oženivši jednu udovicu Pala. Bilo je to samim
početkom dvadesetog vijeka (sin mu je bio 1904. godište). Karić u
Novoseocima nije imao nasljedstvo i
prepisao je zemlju Kariću s Modrika koji je radio kod njega. Ovaj podatak nisam
mogao provjeriti.
Jednom dijelu Karića iz Vrlazja to nije bilo
prvobitno prezime. Jedan Salihagić s Kovačice, čija je majka ili nana bila
Karić, je prešao u Vrlazje i promijenio prezime u Karić.
Oko 1880. godine ih je u selu bilo pet kuća i to: Karić Halil na broju jedan, Ibrahim
na broju dva, Mujo na broju tri, Adem na broju četiri i Omer na broju pet. Iz
popisa se može vidjeti da su i po broju pomoćnih objekata bili iznad prosjeka
te godine.
Austrijsko odlikovanje, željezni krst sa medaljom
za hrabrost je 1918. godine dobio Salih
Karić iz Vrlazja, rođen 1897. Uloga – obveznik, civilni kočijaš.
Na spisku ranjenih, poginulih i zarobljenih u
prvom svjetskom ratu, našao sam tri imena iz Vrlazja: Karić Mustafa, 1892.
godište, poginuo 03.08.1914. a objavljeno 18.11.1915, Karić Osman, 1888.
godište, poginuo 16.11.1917, a objavljeno 28.03.1918. i Karić Suljo, 1886.
ranjen, objavljeno 28.07.1917.
U mjesnom odboru „Gajreta“ 1932. godine, između
ostalih su bili Sulejman i Suljo Karić.
Možda najpoznatiji Karić u moje vrijeme je bio
Adil ef. Karić (1917-1987). Za imama džamije u Batovu je postavljen 1942.
godine.
Adilovog brata Ramu su u drugom svjetskom ratu
ubili četnici. Čuvao je ovce kad su naišli. Zamolili ga da ih izvede na put.
Kad je to učinio, ubili su ga.
Korman
Ostao je upamćen stari Omer Korman koji je
doživio duboku starost. I 1880. godine je bila jedna kuća, kuća Ibrahima Kormana (a u rubrici napomena
se pominje i Seco Korman), na broju 6 pisano u Budacima, čije je prezime, greškom
ili nepismenošću popisivača, upisano kao Kamran. Došao je na ženevinu u
Gojaviće iz Kuta kod Sokoca. Prezime bi
moglo biti madjarskog porijekla a da su se poslije neke kuge naselili na
Glasincu. U prvom svjetskom ratu je 14.01.1918. poginuo Korman Mujo, rodjen
1892., a od Rusa zarobljen Korman Bajro, 1893. godiste. U drugom svjetskom ratu su četvoro Kormana
pobili četnici na kućnom pragu predvodjeni nekim Bojovićem. Hoće li to biti
Bojović čiji je predak nekad živio u Budacima?
Lazić
Mihajlo Lazić je 1835. godine živio u Vrlazju i
obrađivao zemlju Derviš-spahije Karića. Po Čoboviću su iseljeni zbog nekog
ubitstva i naselili se u Bogovićima, u blizini Antonica od kojih i vode
porijeklo..
Lučić
Obrađivač zemlje na ćifluku Derviš-spahije
Karića, 1835. godine je bio neki Vasilj Lučić. Sućeska ga je preveo kao Lukić.
Rod su im Konjokradi. Kanije su bili u Brnjici i na Glasincu.
Milić
Ovom prezimenu sam posvetio više pažnje s obzirom
da mi je to majčino prezime.
Milići su mogli doći u Mahalu, po mojoj procjeni
negdje oko 1850. godine. To zaključujem na osnovu nekoliko pisanih dokumenata.
Kod ovog prezimena ima nekih nejasnoca. Došli
su iz Gazija. Majka Milkija (Milka) se udala za jednog starog askera
Mehmeda i dovela dva sina, Aliju i Ahmeda, koji su bili od dva različita oca.
Jednom je otac Hamzić a drugom Handrka. Treći sin je ostao u Gazijama. Za njega
nije poznato ko mu je bio otac. Treći sin je vjerovatno već bio oženjen.
Milkija ili Milka je prešla na islam a zadržala prezime (i ime u malo izmijenjenoj
formi) i dala ga sinovima da se njihova potomstva ne bi mijesala. . Dr Jasmin
Milić, biskup protestantske reformirane kršćanske crkve u Republici Hrvatskoj
se interesovao za porijeklo. Otac mu je služio vojni rok, ne znamda li u Tuzli,
Bjeljini ili Osjekui tu zagledao njegovu majku. Od njega sam dobio skoro
kompletno porodično stablo Milića koje je on mogao napraviti intervjuišući rođake u sarajevu. Njemu je
rečeno da je Milkija prva došla iz Gazija sa dva sina. Isto sam čuo i od svog
djeda . Međutim, od dvojice Milića
sam još sedamdesetih godina čuo i da se
zvala Milka. Napravili su sinovima dvije kuće u Mahali. U gornjoj je bio Alija,
potomak Handrke, a u donjoj Ahmed, potomak Hamzića. Potomci Alije u gornjoj
kući su nazvani „gornjaci“, a potomci Ahmeda u donjoj kući su nazvani „dornjaci“.
Između njih dvojice je morala postojati prilična dobna razlika kad su došli..
Alija je bio oženjen od Ćatića s Borovskog , možda su se čak i zagledali ili
poznavali prije dolaska u Mahalu. Kao što smo mogli vidjeti u popisu
domaćinstava, bili su na brojevima dva ibila Stana Hršum. četiri, dok je na broju pet Te 1880. godine Alija već nije bio među
živima, a kuću na broju 6 je imao njegov sin Bego. Dvije kasnije sagrađene kuće
su se vodile na njegovom unuku Salihu. Milić Avdija, 1890. je poginuo
28.11.1917. Bio je unuk gornjaka Alije. Ovaj podatak govori da vjerovatno nisu
mogli doći u selo prije 1850. godine.
Ahmed i njegovo potomstvo (dornjaci) su još
uvijek te 1880. godine bili svi zajedno i imali su dosta pomoćnih objekata. To
može značiti da je on bio solidno mlađi od brata Ako je tačan rodoslov koji su
Milići dali Jasminu, onda ja dobro pamtim bar dvojicu njegovih sinova, koji su
morali biti rođeni u 20. vijeku. Jedan je Ešref (zvali su ga Ešef), starac koji
je ubijen u svojoj kući 1992. godine, a drugi je Teufik, koji je bio hodža i
dobro “zagazio” u 21. vijek.
Ono što majka nije željela da se desi, ipak se
desilo. Unuka gornjaka se udala za sina dornjaka. Alijina unuka Hanka se udala
za dornjaka Numu Milića. Numo je bio, po izjavi njegovog sina Teufika koji je
takođe bio hodža, šest godina na školovanju u Kairu. Ovo možda može biti i prvi
sa sočičkog kraja koji je imao obrazovanje u rangu univerzitetskog zvanja.
Teufikova izjava je takođe da je Numo rođen oko 1860. godine. Čini mi se da je
to malo prerano. Ili se možda ženio više puta. Meho Milić, rođen 1887.
godine je umro nakon ranjavanja 30.03. 1916. godine i sahranjen je negdje u
Mađarskoj
Od Teufika sam dobio iinformacije o poginulim
Milićima u drugom svjetskom ratu. Po njegovoj priči su kao partizani poginuli
Hasan, Ifet, Meša i Miralem, a na raznim
frontovima su stradali Ibro, Nezir, Refik i Zejnil.
Moram pomenuti i Nuriju Milica, covjeka o sebi,
pri sebi. Prodavao je islamsku literatutu oko Begove dzamije u Sarajevu.
Nalazim podatak da je 1980. godine ”Preporodu” poklonio 500 hiljada dinara. Poslije
toga je polako poceo praviti dzamiju izmedju Mahale i Vrlazja i uspio ju je
dovršiti ali dozvolu nije nikad dobio. Obrazlozenje – nema gradjevinsku
dozvolu.
Mirvić
Ćifluk Hasan-bega Pašica u Podgradini je 1835.
godine obradjivao Vasilj Mirvić. Austrijski period ga nije tu zatekao, i
najvjerovatnije su se pomjerili prema Glasincu. Milenko Filipovic pominje
Mirviće pravoslavce na Glasincu.
Mulahasanović
Jedino što znam o ovm prezimenu je da je u Mahali
manji ćifluk imao Mehmed Mulahasanović koji je sam obrađivao. Sjecam se da je
djed pominjao to prezime.
Mušanović
O ovom prezimenu malo znam. Po popisu
domaćinstava iz 1880. godine, u zaseoku Kosovići, na lokalitetu Vrtača, su bile
dvije kuće Mušanovića: Ahmed i Osman na brojevima 2 i 3 pisane u Budacima.
Kasnije ih je bilo više kuća. Kad su i odakle došli, i da li su možda imali
drugo prezime ranije nije mi poznato.
Musanović Hasan poginuo/nestao 04.11.1914.
godine.
Palo
Dvoje male djece, Atif Palo i sestra mu su pukim
slučajem preživjeli četnicki pokolj muslimanskog stanovnistva 1942. godine u,
do tada nacionalno mješovitom selu Vinogradi iznad Prače. Tad su ubijene
dvadeset dvije osobe. Šest osoba je bačeno u jamu pod Ilijakom, a šesnaest
strijeljano u Jakšinu Dolu, među njima i roditelji ovo dvoje djece. Pošto im je
majka od Karića iz Dolova, sahranjeni su u Dolovima a djecu je odgojila
porodica Adila ef. Karića.
Puhalo
Žive u zaseoku Kosovićima, na lokalitetu Vratača.
Znaju da su se nekad prezivali Efendić, međutim kad, kako i zašto je prezime
promijenjeno u Puhalo, nije zapamćeno. Nikad nisu bili brojni. Najstariji
Puhalo u Kosovićima do koga sjećanje seže je Avdija. I to je tačno jer se
njegovo ime navodi u popisu domaćinstava iz 1880. godine, kad je imao kuću na
broju 4 pisanu u Budacima.
U drugom svjetskom ratu je na Planjama od četnika
ubijem Mustafa Puhalo.
Pašić
Imali su zemlju u Podgradini i u Batovu, ali nisu
živjeli tu već s drugu stranu puta na krivini kad se ide prema Kovačici. I
danas se postoji toponim Pašića ulica. Hasan-beg Pašic je 1835. godine imao dva
ćifluka. Jedan ćifluk mu je obrađivao Vasilj Mirvić a drugi je bio nenaseljen.
Moguće da su kasnije oba ćifluka obrađivali Radovići. Škola u Batovu je
napravljena na nekad njegovoj zemlji.
Posljednji Pašić je imao tri kćerke i odselio je
u Rogaticu.
Radović
Došli su pred sami kraj turskog perioda. Godine
1880. su bile dvije kuće: Đoko i Mićo. Njihov otac je prvi Radović koji se
naselio. Sigurno su obrađivali zemlju
Pašića, od koga su je i kupili kad je ovaj selio za Rogaticu. Kao što sam
rekao, 1910. godine su ih bile dvije kuće sa osamnaest osoba.
Salihagić
Jedan Salihagić sa Kovačice, sa ženom i četiri
sina se nekad u austrijskom periodu uputio prema Turskoj. Pošto nisu imali
potrebne papire, nisu mogli proći. Kad su roditelji pomrli negdje u pogranicnom
području, sinovi su odlučili da se vrate. Jedan je ostao u Beogradu, jedan na
Brezju, a jedan (ili dva) u Vrlazju.
Samardžija
Samardžije su došle u Budake, najvjerovatnije
krajem turskog perioda. Moguće da im to nije prvo stanište i da su ranije imali
drugo prezime. Kad se familija cijepa onda se traži slobodan ćifluk a nerijetko
nastaje i novo prezime, po imenu onog ko je naselio ćifluk. Prezime je moralo
nastati po nekom ko je znao praviti samare i u različitim krajevima i neovisno,
tako da se Samardžije i Samardžići mogu naći na dosta mjesta.
Ne znam ko ih je naselio, ali znam da su pri
izradi austrijskog katastra obrađivali zemlju Vajzovića iz Rogatice. I to jako
veliko imanje od 407 dunuma. Učinilo mi se to jako mnogo. Pošto za svaki komad
zemlje imam broj katastarske čestice i površinu, provjerom je dilema nestala.
Stoji: „Selište kmetova Neđe, Save i Krsmana Samardžije iz Budaka“. Sa dvije
kuće, dvije štale, dvije kolibe i hambarom. Nazivi zemljišnih parcela, za koje
stoji oranica, kosanica ili oboje su: Strane, Podrenovik, Greda, Ravni Dol,
Gajine, Vrtača, Krst, Vrtača Mitrović, Dolovi, Dolić, Gosina,Repište,
Podkrsnica, Podkućnica i kućiste sa okućnicom. Na Gosini je bilo 50 dunuma
kosanice, što me takođe iznenadilo. Kasnije su sa Vajzovićima vodili neki spor
oko imanja. Spor su vodili i sa Hasanom Čauševićem iz Strana koji je 1916.
godine tužio Neđu Samardžiju. U Budacima je Samardžija bilo osam kuća kad su
bili najbrojniji. U popisu domaćinstava iz 1880. godine navedena su tri: Nikola, Pero i Cvijan.
Nikola na broju sedam, a druga dvojica bez broja jer su kuce napravljene nesto
kasnije, a prije 1901. godine.
Suljagić
Suljagić je došao iz Sočica, sa Tukovca. Bilo je
kasnije četiri brata. Jedan je odatle otišao u Vragolove, a jedan u Orahovice
na goraždanskom području.
Šibalija
Šibalije je najprije Čongo naselio u Dobrače, pri
dnu sela, gdje je kasnije bila prodavnica i kuća Đulage Čonge. To mještanima
nije bilo pravo i onda mu je Čongo kupio 150 dunuma zemlje u Šadićima od nekog
trgovca Zečevića iz Sarajeva za sto dukata i za konja. Taj Zečević bi mogao
biti potomak alemdara Mustafe Erneba iz Sarajeva koga sam pominjao ovdje više
puta.
To je sigurno bilo prije 1880. godine, jer se
iste godine na popisu domaćinstava u selu nalazi i ime Marinka Šibalije,
upisanog kao Cibaliz (mora da je popisivač bio Austrijanac), koji je imao mnogo
djece. Čobović piše da su šuckori 1914. godine ubili šest Šibalija negdje u dnu
Batova Polja i da ih je doveo Mahmud Karić. Ovdje treba dodati i drugu stranu
priče. Naime, Šibalije su negdje pripucale na austrijse vojsnike i onda je
došla austrijska vojska i pokupila ih.Samo se jedan sakrio pod košem na tavanu
i preživio. Ubijeni su niže škole u Batovu, kod stećaka ili kako se to u
žargonu govorilo „kod stijene“.
Tanković
Tanković je došao iz Rakitnice kad mu se majka
udala za Karića. Bio je u nekoj vezi sa Suljagićima.
Terzić (Vukašinović)
Na Banj Stijeni locirani popisima iz 1879. godine (9 osoba) i 1885.
godine (4 osobe). Na sljedećem popisu 1895. godine ih nije bilo tu, što znači
da su u tom periodu presli na Gradinu. Bili su u Krpićima. Prezivali su se
Terzić sigurno 1880. godine a kasnije promijenili prezime u Vukašinović.
Poslije drugog svjetskog rata su dvije djevojke
iz ove familije (Vila i još jedna) su bile suđene kao četnicki jataci.
Trifković
Risto Trifković je 1835. godine obrađivao ćifluk
Mustafe Erneb alemdara iz Sarajeva. Kasnije je prešao na Čongin ćifluk na
Borovsko. Nekad su pisani kao Trivković i Tripković. Na ovaj upražnjeni ćifluk
su došli ili Gutalj ili Samardžija.
Vajzović
Vajzović je živio u Rogatici i bio jedan od
najimućnijih, Imao je zemlju i na sočičkom kraju i to u Budacima, Maravićima i
Buratima. U Maravićima je imao 417 dunuma zemlje na više kmetovskih selišta, u
Buratima 178 dunuma na tri kmetovska selišta i u Budacima/Vrlazju/Gosini 467
dunuma koje su obrađivale Samardžije, a koju je najvjerovatnije kupio od
potomaka Mustafe Erneba, kasnijeg prezimena Zečević. Zemlju u Buratima je
najvjerovatnije kupio od Marave kao i onu u Maravićima. Moguće da je u
Maravićima kupovao još od nekog. Suljaga Vajzović je bio i poslanik u bosanskom
saboru. Interesantno je da su Vajzovići na podrucje Rogatice došli relativno
kasno. Došli su 1863. godine nakon progona muslimana iz Srbije, tačnije iz Soko
Banje. Osim u Buratima, Maravićima i Budacima, zemlju su imali i na Borikama.
Vukašinović
Po njihovom kazivanju Vukašinovići su bili u
najmu kod Breza pa su onda nešto iskrčili i naselili se u Mahali.na lokaciji
Podgaj. Međutim u austrijskim popisima se navode kao kmetovi u Mahali. Inače bi
se pisali kao slobodni seljaci ili težaci. Znam da ih je moj djed zvao
Stojanovići, vjerovatno po Stojanu koji se prvi tu naselio.
Vukašinović Milan, 1892. ranjen u prvom svjetskom
ratu, objavljeno 17.03.1915.
Vuković
Vukovići u Kosovićima su istog porijekla kao i
Vukovići na Obrtićima. I jedni i drugi su potomci Vuka, sina Trivka Danojlića,
prvog Danojlića koji se naselio a koji je umro 1858. godine. U popisu ćifluka
iz 1835 godine, ćifluk Erneb Mustafe, alemdara iz Sarajeva u Gojavićima malo
zbunjuje. Naveden je u grupi
nenaseljenih ćifluka, a pored stoji obrađivac Vuk. Ali isto tako u rubrici za
veličinu ćifluka stoji ”nula”, što se može protumačiti da je ćifluk upravo te
godine postao upražnjen. Istovremeno se pominje na ćifluku pomenutog Mustafe
Erneba u Vrlazju, a to je u stvari u Budacima, obrađivač Marijan, sin tog Vuka.
Većinu Vukovića je Hadžihasanović naselio na
Donjim Obrtićima.
Vuković Petar, 1871. ranjen s početka prvog
svjetskog rata, objavljeno 29.10.1914.
Nema komentara:
Objavi komentar