26. 04. 2017.

Osnovna škola u Batovu



Osnovna škola u Batovu
autor: Velija Palo


Osnovna škola u Batovu je poslije drugog svjetskog rata bila područna četverorazredna škola osnovne škole sa Stjenica koja je nosila ime po Milanku Vitomiru. Nije mi poznato kako se zvala prije drugog svjetskog rata. Školi gravitiraju sela: Jarovići, Banj Stijena, Sočice, Dobrače, Kovačica, Gradina, Podgradina, Mahala, Vrlazje, Planje, Budaci, Kosovići, Brezje, Draguljevići i Rusanovići a do 1947. godine i Golubovići i Vragolovi.
Zgrada škole je napravljena prvi put negdje s početka tridesetih godina prošlog vijeka. Zemljište na sred Batova Polja je u tu svrhu otkupljeno od Petra Radovića. U drugom svjetskom ratu je zapaljena. Ponovo je izgrađena negdje oko 1950. godine dimenzija, otprilike 13x9m. Imala je u prizemlju dvije, za ono vrijeme, prostrane učionice i hodnik u kom su bile police za obuću. To je u ono vrijeme bilo neophodno jer pod od drvenih dasaka nije trpio često ribanje a obuća često nije bila čista. Izuvanje je bila obaveza sve negdje do polovine sedamdesetih godina.
U potkrovlju su bila dva stana, ako se to moglo nazvati stanovima i vrlo mala školska biblioteka. Tu su stanovali učitelji od njene izgradnje do momenta kad je zapaljena 92. ili 93. godine. Ne mislim da je bilo uzbudljivo stanovati na tako izolovanom mjestu gdje su najbliže kuće dva kilometra. Obično je učiteljski kadar bio mlađi svijet. Nije bio čest slučaj da im neko dođe na sijelo ili da oni nekom idu. Sve do 1970. godine, dok skola nije dobila struju, jedini prozor u svijet im je bio kakav tranzistor.
Ispred skole je postojalo prostrano dvorište, a iza, možda par dunuma obradive zemlje sa po nekom voćkom. Zbog česte fluktuacije učiteljskog kadra nije se dovoljno koristilo. Tek je posljednji učitelj, Božo Perković, to obrađivao kako treba. U uglu parcele je bio poljski klozet sa više ”kabina”, a na uglu škole i dvorišta šupa za drva i ćumur, za učionice i za stanove.
Uz školu sa istočne strane je bio dubok bunar sa betoniranom pokrovnom pločom i sa ručnom pumpom za izvlacenje vode.
Uz školu je negdje pedesetih godina Milutin Radojević iz Jarovića imao krojačku radnju.
Zaim Šuvalija je 1990. u jednoj od učionica otvorio prodavnicu mješovite robe.
Škola je mogla početi sa radom negdje početkom tridesetih godina prošlog vijeka. Broj učenika je varirao. Do donošenja zakona o obaveznom četverogodišnjem obrazovanju 1950. godine, skolovanje je bilo dobrovoljno. Batovu su tad gravitirali i Golubovići i Vragolovi. Ko je želio naučiti da čita i piše išao je u školu. Na samom pocetku je na donjem kraju pismenih bilo vrlo malo. Ako je neko naučio šta u vojsci, to je bilo sve. A trebalo je znati pročitati pismo i napisati pismo. Učenika je bilo i broj se povećavao. Ali samo muškog pola. Bilo je i više generacija u istom odjeljenju. I nakon drugog svjetskog rata je bio isti slučaj jer se sustiglo 4-5 generacija. Prije donošenja zakona o obaveznom obrazovanju je ženski pol bio u totalnom zaostatku. Prve dvije učenice koje su pohađale školu su bile dvije Purkovićke. Kasnije stidljivo i ostale. Muslimanke su tu zaostajale i masovno su krenule tek nakon donošenja zakona. Kao što je stanovništvo pedesetih godina na sočičkom kraju bilo najbrojnije, tako je u toj deceniji i broj učenika bio najveći. U jednom razredu je znalo biti i do pedeset učenika i išlo se u dvije smjene šest dana u sedmici. 1966. godine je bilo oko 150 ucenika, 1970. godine oko 50, a zadnjih par godina jednocifren broj.
Iz perioda do drugog svjetskog rata u Batovu poznata su imena tri učiteljice: Bosiljka Radičić, Jelena Francika i Jelena Jerinić. Posljednje dvije je rat zatekao u školi u Batovu. Po pisanju Čobovica, Švabe su upale u školu, zarobili ih i od tada im se gubi svaki trag. Škola je zapaljena 1942, ali nije sigurno da li su je zapalile ustaše ili četnici.
Nakon završetka drugog svjetskog rata, kad je dosta toga bilo opustošeno, obnova škole u Batovu sigurno nije bila prioritet. Nije bilo ni školske zgrade ni učitelja, a već je zbog rata, stasalo četiri-pet nepismenih generacija. Pristupilo se organizovanju tečajeva za opismenjavanje koje su vodili oni koji su znali čitati i pisati, a to su između ostalih bili Ramo Bajraktarević, Novica Vučković, Drago Konjokrad. Tečajevi su bili u Dobračama, Rusanovićima, Golubovićima.
Od skolske 1948/49. godine je konačno obezbijeđen učitelj. Bio je to Živorad Jovanović koji se zadržao dvije godine. Ostao je upamćen po srbijanskim opancima. Tad je škola bila u Dobračama  u kući Rame Bajraktarevića a kasnije u Rusanovićima u kući Sofrena Šarovica. Vahida Ajanović je stanovala u kući Sulje Osmanovića. Predavala je godinu ili dvije i otišla za Ozarkoviće.  Vidoje i Sofija Radić su se uzeli u Dobračama. Ostali su godinu dvije i povukli se jer su jednom bili verbalno napadnuti od Ješića s optuzbom da su ustaše.
Za sljedeća imena ne znam tačno kad su službovali: Mustafa Ajanović, Vojislav Doder, Rajko Lozo, Zagorka Ljubinac, Ratka Kostov, Dragica Damjanović. Salko Zahiragić iz Vrbarja, je došao na kratko 1955. godine odmah poslije završene učiteljske škole. Poslije je, takođe na kratko prešao u Vragolove a onda nastavio školovanje u Sarajevu. Negdje 56-57 su predavali Miralem Sadžak i Ahmet Peka.
A onda je došlo vrijeme koje ja pamtim od 1962. pa na ovamo. Kao i u većini slučajeva ranije, uglavnom su dolazili učitelji na početku radne karijere, odmah poslije završene učiteljske škole. U prvom razredu mi je učiteljica bila Fatima Zec. Jedino što o njoj znam je da se udala u Rogaticu. U drugom razredu je bila Grozdana Radojević. Ne znam ni odakle je, ni kud je otišla. Jedino sjećanje na nju je njen piskavi glas kad se naljuti. Te godine je bila i Gordana Kosorić, odnekle iza Rogatice.
U trećem razredu je dosao Žarko Blagojević iz Kragujevca. On i Gordana su se brzo uzeli i ostali tu dvije godine. Bio je dobar ucitelj za one koji su htjeli da nauče. On mi je unaprijedio sklonost ka matematici.  Ali je bio i strog. Koristio je dosta, tada dozvoljenih, ”vaspitnih sredstava” kao šipku, klečanje na koljenima u ćošku, tegljenje za uho itd. Odatle je pravio kuću u Kragujevcu. Znao je sa seljacima. Nešto bliži je bio sa nekima iz Dobrača. Rezultat toga je bio da smo nekoliko puta, cio razred, išli skupljati kamen po tek začairenim njivama. Na kraju četvrtog razreda 1966. godine nam je poželio uspjeh u nastavku školovanja jer neki će produžiti na Stjenicama, neki u Sarajevu, a neki nigdje. Nije bilo nikakva znaka da ce on otići. U prodavnici u Dobračama se tih dana malo više popilo, i gdje se pokazalo da malo previše očekuje od Rankovića. Zbog onog u čemu se uživalo i šta je izrečeno, bi bez ikakve sumnje bio uhapšen i on i jedan iz Dobrača. Kad se otrijeznio, vjerovatno je bio svjestan da je pretjerao. Otišao je na raspust u Kragujevac, i usput dali otkaz. Desetak dana kasnije je Ranković smijenjen. Bio je u kontaktu s pojedincima i kad je vidio da se poslije pijanke nije “digla prašina”, pisao je molbu da se ipak vrate na posao. Tadašnji direktor Sejo Sijerčić nije htio ni da čuje. Priču o ovome sam čuo od oca koji je bio prisutan, ali tek dvadeset pet godina kasnije. Kasnije su oboje dobili posao u nekoj seoskoj školi na Kupresu.

Poslije njih 1966. godine dolaze dvije mlade učiteljice, tek izašle iz školskih klupa: Nadija Gašević iz Sarajeva i Jasmina Ahmetović iz Bijeljine. Nadija se zadržala dvije godine. Obično bi subotom išla na voz a nedeljom se vraćala. Od nje sam prvi put čuo da neko Mesiće izgovara otegnuto, kao Meeesići. Kod nas se to izgovaralo kratko da kraće nije moglo biti.
Moguće da je Jasmina ostala godinu duže. Druge godine je kod nje bio brat joj koga su zvali Hidko. Išao je s nama na Stjenice u školu. Udala se za nekog Katicu, porijeklom iz Burata.
Poslije njih, mozda sa godinom razmaka su došli Desanka (oslovljavana uvijek kao Desa) Andrić i Ramo Kunto. Desa Andrić je bila odnekle s drugu stranu Rogatice a Ramo iz Međjeđe kod Višegrada.  Nakon nekog vremena su se uzeli i za batovske prilike ostali prilično dugo, možda nekih desetak godina. Možda je bilo nekih zamjena dok je Ramo bio u vojsci ili Desa na trudničkom. Rifet Hadžihasanović ili neko drugi. Onoloko koliko sam ih poznavao, na mene su ostavili izuzetno prijatan utisak. Nisu se razbacivali riječima, imali respekt za svakoga, govorili tiho, skoro kao da se stide govoriti. Kao da ih je jedna majka rodila. Na Stjenicama su ostali takođe oko desetak godina, da bi po izgradnji kuće preselili na Pale. Sa Pala su evakuisani konvojem u Sarajevo negdje u junu 1992. godine, gdje su i penziju dočekali.
Poslije je došao Božo Perković sa Lađevina i Sefika (ne znam prezime) da li od Višegrada ili od Goražda. Ostala je dvije godine.  Broj učenika je drastično opao. U sva četiri razreda je bilo učenika kao nekad u jednom. Bio je dovoljan jedan učitelj. Pred početak rata je bilo u prosjeku možda dva učenika po razredu ili manje. Možda je posao podvornika obavljala Božina zena Rajka, nakon dugogodišnjeg i dobrog obavljanja tog posla od Zorke Danojlić i kasnije njene kćerke.
Školska godina je u proljece te 1992. godine nasilno dovršena, ako je ikako dovršena. Božo je bio tu još neko vrijeme i sa nekih petnaestak godina rada u školi je učitelj koji se u Batovu najduže zadržao. Pri spaljivanju posljednjih sela 21.09.1992 škola je ostala čitava, kasnije je i ona zapaljena po drugi put, i to nakon 50 godina.
Uprkos svim poteškocama, osnovna škola iz Batova je iznjedrila i dosta visokoobrazovanih kadrova. Najviše inženjera, ali je bilo i drugih struka, ljekara, pravnika itd.






Nema komentara:

Objavi komentar