PRVI PUT S OCEM NA SABAHU

Preporod 1977

ZAPIS UČENIKA

Zora. Rumeno plavetni­lo već se polagano javlja i osvaja prostor. Nebo začas postade nekako ljubičasto modro dok zlatne pruge zablještaše i osvijetlile sure grebene sumornog Javora, koji se dizahu k nebu kao da žele zakloniti svu tu ljepotu svitajučeg dana. Na omalenoj vrbi čavrljahu ptičice. Njihova pjesma najavljivaše novi dan. Dan koji če proći kao i svi drugi, ali če dugo, dugo ostati u mome sjećanju.

Otac je već odavno ustao. Njegova hrapava ruka polako pređe preko mog čela i ja na raskopča­nim grudima već osjetih njegov topli dah. — Hajde­mo sine — reče, a oči mu se raširiše, dok gotovo ne­primjetno poče poigravati obrva iznad njegovog lije­vog oka. Naborano čelo se razvedri, a usne razvukoše u jedva primjetan smješak.

— Hajdemo, jer ćemo odocniti — reče pošto me uze za ruku.

Izađosmo. Napolju je bilo svježe. Sve okupano jutarnjom rosom. Cvjetovi su polako dizali svoje gla­ve, ptice su pjevale, a ja sam se osjećao nekako ve­ličanstveno. Srce mi je jače lupalo, korak je bio nesigu­ran. Osjećao sam kako me čitavim bičem prolazi i obuzima neka neopisiva ra­dost. U takvom zanosu i ne primjetih da smo prevalili dio puta. Upravo smo izla­zili iz guste jelove šume kad me otac potapša po ramenu i reče:— Pogledaj sine! Zar nije sve ovo krasno?

— Po­gledah. Pred mojim očima se pružila udolina u kojoj je bila smještena Kasaba. Zaista je to bilo divno po­gledati. Lijevo i desno od hučne i ponosite Žepe pru­žalo se maleno polje. Kuće su bile načičkane i ušorene sa obje strane. Vrtovi pre­puni cvijeća, livade prekri­vene gustom travom ugasito zelene boje odavahu iz­gled perzijskog čilima ogromnih razmjera. Sve živo, puno raznovrsnih gla­sova.

Najednom ptice prekinuše svoju pjesmu, lagani povjetarac se zavuče u gu­ste krošnje starih četinara i tu ostade, a Žepa, ta gors­ka ljepotica, kao da zažubori jače i snažnije da bi još istog trenutka postala tiha i nečujna. Nastade muk. Sve je u nekom išče­kivanju, čak se ni ubrzani dah moga oca više ne čuje. Tog trenutka, veličanstve­no kao u bajci tišinom se prolomi zvonki glas mujezinov i riječi koje opijaju dušu Jeknuše dolinom. Srce mi zalupa jače, a gru­di počeše ispunjati nekom neopisivom slašču. Učini mi se kao da lebdim, kao da me neka nevidljiva ruka uzima i nosi negdje daleko u neki meni nepoznat svi­jet. AIlahu ekber — odje­knu još jednom, umilno i drago. U tom trenutku uči­ni mi se da svaka travka ponavlja mujezinove riječi. O Bože, zaista. je veliko Tvoje ime. Zaista si Ti naj­veći. Nikada se nisam os­jećao srećniji, nikada blaženiji. Nijedan zvuk, nije­dan glas, nijedan treptaj se ne ču sve dok mujezin ne završi.

Potom, kao što se čov­jek budi iz slatkog i dubo­kog sna, vrati se život pri­rodi i sve ponovo oživlje. Žepa nastavi svoju vječitu pjesmu, ptice poskakaše i poletješe nebu, vjetar se poigra sa zelenom zasta­vom na munari, a ja i otac ubrzasmo korak da ne zakasnimo na namaz.

Hasan PALIĆ