16. 05. 2018.

Selo Dobrače


Selo Dobrače
Autor: Velija Palo
 

Položaj

Selo Dobrače je jedno od krajnjih sela na zapadu rogatičke opštine. Smješteno na brežuljku koji se lagano spušta ka Batovu Polju. Na suprotnoj strani se ”nadnijelo” selo Kovačica. Na neki način je selo bilo kao središte donjeg dijela sočičkog kraja. Tu je bila prodavnica (o kojoj sam pisao), i od nje je polazio nedeljom autobus za Sarajevo (nakon ukidanja željezničke pruge 1978) , a petkom dolazio iz Sarajeva. Isto tako je vozio svakodnevno autobus učenike na Stjenice i u Rogaticu. Sa ulice je vodio i jedan put za Kovačicu, Gradinu, Podgradinu i dalje Budake, Mahalu, Vrlazje. Na suprotnom kraju je puta ka Sočicama, Banj Stijeni i Jarovićima.  U Dobračama je u dva navrata bila i privremena škola. Negdje do polovine sedamdesetih godina bio je i teferič za prvi dan bajrama. Selo je dobilo električnu energiju prvog maja 1970. godine, kad i ostala sela donjeg dijela sočičkog kraja. Ogroman doprinos k tomu je dao Ramo Bajraktarević (i o njemu sam pisao). Nagrada mu je bila jedna velika sijalica na stubu na ulici koja bi svijetlila kad za vrijeme sijela. Što se vode tiče, Dobrače su bile u nešto povoljnijem položaju u odnosu na okolna sela. Odmah ispod sela, na nekoliko minuta hoda, za stoku je bila lokva Gnjla, koja teško da je kad presušila. Ispod puta je poznati bunar Seferovac, sa živom vodom, tako da su mještani sela manje imali potrebu za bunarima. Negdje krajem osamdesetih godina su mještani napravili rezervoar iznad sela sa crpljenjem vode iz Seferovca, i razvodili vodu do kuća. Poslije rata je to ponovo dovedeno u funkciju. U stara vremena, za vrijeme žešćih suša, kod lokve na Gnjili su se učile dove i prizivala kiša.

Dobrače kroz istoriju

Selo je, kao i ostala sela na našem kraju, postojalo i u starom vijeku. Sigurno ne pod ovim nazivom. Pod ovim nazivom se selo pominje tek u austrijskim popisima. U ranijem turskom periodu, prema dostupnim popisima, je pisano u sklopu Sočica, a o kasnijem dijelu turskog perioda nemam izvora. Ovaj naziv je selo sigurno dobilo u zadnjem vijeku turskog perioda po prezimenu koje se tu naselilo. O tome nešto kasnije. Po prvom austrijskom popisu iz 1879. godine u selu je u dvanaest kuća živjelo jedanaest porodica sa ukupno 75 osoba.  Po sljedećem popisu iz 1885. godine je u trinaest kuća živjelo osamnaest porodica sa 92 osobe. Od domaćina je bilo 19 težaka, što će reći slobodnih seljaka, zemljoradnika i dva koji su se vodili kao kmetovi. Nisam uspio odgonetnuti ko su bili ovi kmetovi. Po popisu iz 1895 godine je u petnaest kuća živjelo šesnaest porodica sa ukupno 102 osobe. Poredeći sa prethodnim popisom da se uočiti da je moglo biti raseljavanja. Vjerovatno su Jahići otišli prema Prači. Po popisu iz 1910. godine je u dvadeset tri kuće živjelo isto toliko porodica, sa ukupno 121 osobom.  Iz dva popisa za vrijeme kraljevine se nije mogao vidjeti broj stanovništva po selima. Maksimalan broj žitelja selo je imalo 1948. godine kad je u trideset dvije kuce bilo 177 osoba. Poslije toga iseljavanje uzima maha. Tako je 1961. godine u selu bilo 155 osoba. U kasnijjim popisima je i Kovačica pisana pod Dobračama tako da je malo teže pratiti broj stanovnika sela. Tako su 1971. godine u ta dva sela bile 174 osobe ( a 212 deset godina ranije), 1981. bilo je 139 osoba,  1991. godine svega 65 osoba.Sad da se vratim u 1880. godinu i popis domaćina pri izradi katastra kad su postavljeni i kućni brojevi. Bile su tri kuće Čonga, od čega su se dvije, na broju jedan i pet vodile na Fehratu Čongi a u trećoj na broju deset je bio Ejub Čongo. Za kuću na broju jedan stoji u napomeni ”junior”, što znači da je za sina. I Osmanovića su bile tri kuće i to Meho na broju šest, Mustafa na broju devet i Šećo na broju jedanaest. Bajraktarevića su bile dvije kuće i to Mustafa na broju sedam i Adem na broju osam. Na Mustafi se vodio još jedan objekat bez broja koji nije mogao imati status kuće. I Hodžica su bile dvije kuće i to Omer na broju dva i Hasan na broju četiri. Dvije kuće ali jedan kućni broj (tri) je imao Salih Jahić. I na kraju na broju dvanaest je bio Alija Eminović. Kasnije je u selu bilo još nekih prezimena kao Dobrača i Pezo.

Kao i u ostalim selima, osnovno zanimanje stanovništva je bila poljoprivreda. Stočarstvo i zemljoradnja. Gosina je bila jako pogodna ispaša za stoku. Imanja oko sela i u Batovu Polju su obezbjeđivala dovoljno sijena za ishranu stoke preko zime. Sijalo se za vlastite potrebe sve što je vremenom bilo aktuelno. Voćarstvo je takođe bilo aktuelno. I još nešto: od svih sela na sočičkom kraju Dobrače su imale daleko najviše košnica pčela. Jedan dio Dobračana je radio i na željeznici. Kasnije, kad se stasa za posao, kretalo se ka  Sarajevu. Selo je spaljeno 21. septembra 1992. godine. Kasnije je nesto kuća obnovljeno ali bez stalno naseljenih.

Stanovništvo

I Dobrače su, kao i ostala sela sočičkog kraja, bile naseljene od davnina. Kao i ostala sela, harala ih je kuga u više navrata. Nakon zadnje dvije epidemije kuge (kraj 18. i početak 19. vijeka), je izgleda bilo prezivjelih. Selo je skoro pet vijekova bilo naseljeno isključivo muslimanskim življem izuzev u samo jednom kratkom periodu kad je Čongo bio naselio Šibalije, na dnu sela, niže kasnije prodavnice. Mještani su bili nezadovoljni time jer ženski dio populacije protivio. Onda im je kupio zemlju u Budacima gdje su se naselili. Tu je kupio 150 dunuma zemlje za konja i 100 dukata od trgovca Zečevića iz Sarajeva. Taj Zečević je potomak Erneba koji je imao ćifluke u Budacima. Ostatak je najvjerovatnije kupio Vajzović. U selu su bila sljedeća prezimena: Osmanović, Dobrača, Bajraktarević, Čongo, Hodžic, Jahić, Eminović, Pezo i kratko Šibalija.
Osmanovići su najstarije prezime u Dobračama. Za njih sam siguran da su preživjeli zadnju veliku kugu 1813-1817. Prije kuge su bili brojni. Za njih Čobović tvrdi da su kao stočari došli s Osmanlijama. Sami znaju da su došli iz Crne Gore. Ali kad? Najvjerovatnije zadnjih 30 godina 17. vijeka do prvih 30 godina 18. vijeka. Podavno sam slučajno pročitao podatak da su kotorski hajduci upadali, pljačkali i robili i poslije prodavali robove Mlečanima. Tu sam našao ime jednog Osmanovića. Jedan od njih se ranije bavio istraživanjem prezimena i zaključio da su, najviše zbog hajduka, dvojica braće otišla prema Rogatici. To je sigurno moralo biti prije 1711. godine. Sa prezimenima treba biti oprezan pri donošenju zaključaka. Ovo prezime je rasprostranjeo širom Bosne. Poučen iskustvom vlastitog prezimena koje je skoro endemsko (i još dva iz susjednih sela) teže se usuđujem tvrditi nešto bez dobrih dokaza. Najpouzdaniji dokaz može biti DNK analiza, u što sam se i sam uvjerio. Kod Osmanovića se upamtilo, da su nekad bili brojni, ali i da su neki od kuge bili ”zaobiđeni”. Dolaskom Austrije bilo ih je ukupno četri kuće: tri u Dobračama i jedna na Tukovcu u Sočicama.

Dobrača je prezime po kome je selo i dobilo naziv. Nailazio sam u izvorima iz turskog perioda pominjnje njihovog prezimena na različitim lokacijama i u različitim periodima. Podatke koje su Dobrače prikupile o svom prezimenu, negdje osamdeseth godina prošlog vijeka, su mi nesebično ustupili, na čemu sam im zahvalan. Po tim podacima je u Dobrače došao, opet poslije neke epidemije kuge, Ferhat bajraktar. Kad je to moglo biti nije sigurno i tu se malo razilazim s Dobračama. Moglo je to biti u 18. vijeku, ranije sigurno ne. Ferhat je očito imao titulu spahije i dobio je timar a dijelovi timara su mogli biti i na drugim lokacijama, sve do Sandžaka.  Ferhat je imao jednu kćerku i sedam sinova, od kojih su četvorica preživjela: Ibro, Zahir, Emin i Ahmet. Od Ibre su Dobrače na Karačićima i kasnije u Dobračama. Od Zahira su Zahiragići koji su bili nastanjeni u Rakitnici, da bi hiljadu osamsto šezdeset i neke preselili u Vrbarje. Od Emina su, po tvrdnji Dobrača, Eminovići. Ranije sam čuo od Eminovića da su oni došli iz Stoca. Taj koji je došao je bio hodža. Da li ga je možda služba vodila u Stolac, pa se vratio u zavičaj, ili ga je služba dovela u Dobrače, nisam mogao utvrditi. U Dobračama je najviše traga ostavio Ahmet Dobrača, ili kako su ga zvali Ahmet bajraktar. I on je znači imao titulu spahije i mogao naslijediti očev timar. Oženio je Hanku, kćerku Alajbega Hodžića iz Vragolova koji je bio veoma bogat. To prezime je usljed kuge izumrlo u Vragolovima i Hanka je naslijedila imanje. Sa Hankom je imao dva sina, Ferhata i Hasana i od njih su Dobrače u Vragolovima. U selo se tad vratila jedna mlada udovica Osmanovićka i nju je Ahmet oženio kao drugu ženu. Nakon nekog vremena se nezadovoljna prva žena vrati sa svoja dva sina na očevo imanje u Vragolove i od njih su Dobrače u Vragolovima. Sa drugom ženom je Ahmet izrodio tri sina: Mujagu, Adema i Derviša. Oni su živjeli u Dobračama, i od njih su Bajraktarevići. Izgleda da dio Ahmetovog (a time i očevog mu) dijela timara u Dobračama nije bio veliki. Poznato mi je šta su posjedovali a nisam čuo da je bilo prodaje zemlje. U Dobračama je kasnije bilo ponovo prezimena Dobrača. Bila je jedna kuća u blizini prodavnice gdje je bio hodža Ilijas Dobrača. Prezimena nije bilo u selu u austrijskom periodu.

Od Čonga sam čuo interesantnu priču o njihovom porijeklu. Po tom kazivanju njihov predak je došao iz Užica. Ubirao je porez. Procijenio je da, poslije srpskih ustanaka, tamo teško da ima opstanka i sa blagom od poreza u bisagama uputio se prema Bosni. Ostalo je upamćeno da su pri prelasku ćuprije na Drini u Višegradu, morali i on i konj proći kroz dim zapaljene slame. Ovaj podatak navodi na zaključak da je to moglo biti u doba velike kuge 1813-1817 ili neposredno poslije nje. U prvi mah je imao u planu zaustaviti se u Rogatici, međutim nakon par dana krenuo je prema Prači. U predvečerje je prošao Batovo i zanoćio u konaku koji se nalazio između Dobrača i Kovačice. Po običaju bi mještani došli na sijelo kad naiđe putnik namjernik. Za domaće življe je to bila prilika da se sto čuje, o prilikama iz kojih putnik namjernik dolazi. Sijelilo se do kasno tu noć i putnik namjernik je odlučio ostati u Dobračama.Taj putnik namjernik se zvao Mehmed. Kako se zvao i prezivao s onu stranu Drine, nije poznato. Jednostavno nije smio reći. Iz istog razloga treba imati rezerve i prema mjestu ranijeg boravka. Kupio je dosta izuzetno kvalitetne zemlje, ali nije ostalo upamćeno od koga. Oženio je jednu od dvije kćerke nekog Kadrića. Kad je ona umrla na porodu, oženio je drugu. Kasnije su kupili jeftino dosta zemlje na Borovsku. Taj ćifluk je 1835 godine obrađivao izvjesni Milutin Trivković. Kao vlasnik ćifluka ili ćifluk sahibija, kako se to tada zvalo, pominje se Hasan-spahija Čongo. Titula spahije mu je vjerovatno pripisana prilikom popisa, koji pominje Dr. Sućeska. Trivković je na taj ćifluk došao iz Vrhlazja, gdje mu je brat obrađivao ćifluk Erneb Mustafe. Kasnije je 1890. godine Petar Trifkovic vodio neki sudski proces protiv Čonga.

Kao što sam naveo, dolaskom Austrije su ih u Dobračama bile po dvije kuće. Hodžici i Jahići su od dva brata, što znači istog porijekla. Po priči Hodžica, jedan je došao u Rogaticu iz pravca Tuzle s karavanom i imao je sedam sinova. Od njih sedam su dvojica došla u Dobrače. Jednog su, a ne znaju zašto, zvali ”Hodžo” i njegovi potomci su Hodžići. Od Jahića porijeklom iz Dobrača sam čuo da su došli od Nikšića. Da li se predak nekad i negdje ogriješio o zakon pa morao bježati, ostaje nepoznato. U tim slučajevima se nastojalo ”zamesti” trag pa se najčešće navodio suprotan pravac iz kog se došlo. Jahići su negdje u austrijskom periodu prodali što su imali u Dobračama i otišli prema Prači, a daleko kasnije prema Sarajevu. I danas postoje toponimi Jahića njiva, ili vrtača ili slično.
Eminoviće sam pominjao, kao i njihovo kazivanje da su došli od Stoca. Isto tako sam pomenuo priču Dobrača da im je predak Emin, jedan od sinova prvodošlog Dobrače. Od Eminovića se oženio Hamdo Pezo negdje s početka pedesetih godina prošlog vijeka. Prezime se pominjalo ranije u Osječanima gdje je jedan Pezo bio spahija. Međutim i njihovo porijeklo bi moglo biti od Stoca pa da je jedan spahija dobio timar na zemlji opustošenoj kugom. Takvih je iz Hercegovine bilo na rogatičkom kraju više nego što se misli.


 

Nema komentara:

Objavi komentar