Prva puška u Žepi

Prva puška u Žepi,
Preporod 1993, br. 9/10, 15 maj

HILMO MUJKIĆ r.a.

Prije nekoliko dana došao sam iz Žepe (preko Srebrenice pa konvojem do Tuzle). Mnogi me zaustavljaju (ne sarno Žepljaci pitaju i mole da im ponešto ispričam o herojskoj Žepi. Tako me je i Salih-ef Smajlović zamolio da nešto na­pišem, pa sam odlučio da vas upoznam sa glavnim junakom ve­like pobjede nad četnicima 4. juna 1992. u Žepi, koja je imala veliki značaj za moral naših boraca širom Bosne i Hercegovine. Taj junak je Hilmo Mujkić sin hadžije Mehmeda. Ukratko ću pre­pričati ono što su mi njih dvojica pričali nekoliko dana poslije bit­ke. Hadžija Mehmed je radio nešto oko kuće kad je odjednom začuo tutnjavu tenkova. Uskoro je ugledao četničku »motorizovanu« kolonu kako se približava selu. Glas sa megafona sa jed­nog »tiče« vikao je: »Građani Brložnika, srpska vojska hoće da prođe... »U tom stiže i kurir iz štaba po mlađeg hadžijinog sina Himzu koji je bio predsjednik SDA Han-Pijesak. Kazao je da su četnici došli šumskim putem preko Stoborana i da su zaprijetili da će sve sravniti sa zemljom ako neko nešto pokuša. Kažu da idu na Zlovrh da »izbave« vojnike koji opslužuju centar veze na tom brdu koje dominira cijelim područjem. Svakome je bilo ja­sno zašto oni idu na Zlovrh, ali je bilo teško zamisliti da ih je u to­me moguće spriječiti. Pored dva tenka u koloni su bili još i mino­bacači, PAT-ovi, PAM-ovi, mitraljezi na tenkvima i osam punih kamiona do zuba naoružanih četnika. Osim toga to su bila vozila sa municijom, hranom, sanitet, kuhinja na točkovima, i više ma­lih auta. Sva ova vozila sada se nalaze ispod ceste na mjestu gdje je bila bitka. Što se tiče onih koji su bili u vozilima oni su, osim malog broja koji je uspio živ umaći i proći šumom do srpskih sela, položili svoje živote za Veliku Srbiju. Ali da se vrati­mo našem junaku. Čim je ugledao kolonu Hilmo je dograbio pušku i potrčao prema mjestu gdje je njegov otac hadžija Meh­med već bio poskidao drvene talfe sa željeznog mosta na rijeci Žepi. Znao je da kolona tu mora stati »Izabrao sam dobar za­klon, priča Hilmo, i čekao. Kad ugledaše oboren most kolona stade. Jedan siđe do mosta, razgleda i nešto doviknu gore, kao da nema opasnosti, može se lahko popraviti. Izlaze iz kamiona, iz kola... Tražim kakvog visokog oficira. Ugledah jednog sa dosta zvjezdica i nanišanim. On zađe za tenk. Spustim pušku i ispružim ruke da vidim imam li tremu. Znam da mi u lovu drhte ruke kad hoću da pucam. Nisu mi drhtale. Opet nanišanim i opa­lim. On pade. Pucao sam još jednom u jedna mala kola i jedva uspio sageti glavu. Otpočela je pucnjava. Pucali su prema meni sa Pam-ovima, a prema selu sa tenkovima.Nisam se uplašio jer sam imao siguran izlaz kroz kanjon.«

Ovaj Hilmin pucanj mobilisao je čitavo područje tako da je za kratko vrijeme organizovana zasjeda. Tome je doprinio i zastoj zbog srušenog mosta. Tako je propala zamisao. Karadžića da »paradnim korakom« prođe kroz Žepu. Naoružanje i municija koja je zarobljena! u ovoj bitci bila je odlučujući faktor u kasnijim (još tri) bitkama za Žep u. Niz sretnih okolnosti koje su omogućile pobjedu govori o Božijoj pomoći. Tako na primjer PAM-ovi su bili beskorisni četnicima jer ne mogu tući »naniže«, tenkovi su propušteni, a onda kolona presječena. Zatim su udarili na velika stabla oborena preko ceste. Šuma je štitila Žepljake od pogleda i pušaka tako da su sa bojišta četnici javljali: »Pobiše nas, a ne znamo odakle«. Nisu im pomogli ni avioni jer su umjesto u Luke poslani u selo Luku koje je na Srebreničkoj opštini Srebrenica. Žepa odavno bije još jednu mnogo težu bitku: sa glađu. S Božijom pomoću i ovu ćemo bitku dobiti i očuvati svoja ognjišta i svoju domovinu. Hilmo je kasnije poginuo kao žrtva četničke zasjede. Da Allah nagradi njega i sve naše poginule borce šehidskim mertebom. Amin!

Hodžić Dervišalija imam iz Godijena