Dubravko Lovrenović
S T E Ć C I BOSANSKO I HUMSKO M R A M O R J E SREDNJEG VIJEKA
Prvenstveno zbog svoje vjerske dimenzije, budući da se većinom radi o pokojnicima- muslimanima, izdvojenu grupu epitafa nastalih pod snažnim utjecajem natpisa sa stećaka predstavljaju natpisi na nišanima – muslimanskim grobnim spomenicima klesanim u Bosni tijekom prvog stoljeća osmanske vlasti, između sredine XV. i sredine XVI. stoljeća, dakle u razdoblju konsolidacije novog upravnog i društvenog sustava. Da se radi o prijelaznoj formi prema klasičnom muslimanskom grobnom spomeniku govori i to što je muslimanski grob u pravilu obilježen s dva nišana, jednim kod glave, drugim kod nogu umrloga, i što je njegov epitaf ispisan arapskim pismom na orijentalnim jezicima, dok se u spomenutim slučajevima radi o jednome nišanu, epitafa ispisanog ćirilicom na živom narodnom jeziku. S obzirom da u to vrijeme nema nišana ispisanih na drugim jezicima i drugome pismu, osim malobrojnih tzv. "skopaljskih" nišana koji nisu domaće provenijencije a ispisani su arapskim pismom, epitafi ispisani bosanskom ćirilicom na narodnom jeziku glavna su osobina ovih nadgrobnika. Distinkciju između ovih dviju vrsta spomenika i njihovih epitafa, osim samih ćiriličnih natpisa, istih oblika slova, pojačava umjetnička dekoracija ranih muslimanskih nišana sukladna standardima postavljenim u vrijeme zamaha umjetnosti stećaka, čime su objašnjivi reljefni motivi ljudskih figura, polumjeseca, oružja (luk sa strijelom, štit, buzdovan, mač, sablja, sjekira, koplje), kruga, rozete, zvijezde, sunca, tordiranih vrpci, raznih životinja (ptica, konj, jelen, vepar, lav, zmija, pas).Reprezentativan u ovoj skupini natpisa ćirilični je epitaf na 3 m visokom nišanu oblika obeliska Mahmuta Brankovića s Petrova polja kod sela Brankovići iz okolice Rogatice, koji danas krasi vrt Zemaljskog muzeja iz Sarajeva, a glasi:
"I POGIBE NA BOJU DESPOTOVU
A SIE (BIL(E)G' MAHMUTA BRANKOVIĆA NA SVOI BAŠTINE NA PETROVU POLU
DA E BLA(GO)SOVENA RUKA KOJA SIEČE I PISA."
Osim pisma i likovnih predodžbi lava, mača, koplja, diska, polumjeseca, buzdovana, jabučice i friza od cik-cak linija, niz je stilsko-jezičnih elemenata koji čine čvrstu sponu između ovoga i klasičnih srednjovjekovnih epitafa na stećcima: naziv biljeg za spomenik prisutan također u ranijim epitafima, administrativno-pravni termin baština kao oznaka zemljišnog posjeda, konačno sintagma sieče i pisa također karakteristična za epitafe sa stećaka u označavanju osobe koja je klesala stećak i natpis na njemu. Završna fraza kojom se zaziva božji blagoslov za tvorca spomenika jedinstvena je pojava u oblasti stećaka i nišana, a ta rečenica govori da je isti majstor klesao ne samo nišan i njegove ukrase, nego da je pisao i uklesao natpis. Nišan je postavljen na imanju ovog turskog gospodara u Brankovićima kod Rogatice, vjerojatno kao kenotaf, dok je stvarna lokacija groba ostala nepoznata. Oblik slova i samoga spomenika, jezični izrazi, povijesni podaci i sve druge okolnosti upućuju na to da je ovaj nišan nastao oko 1480. godine. Nišan je po svemu sudeći bio postavljen na osamljeno mjesto, pored stećaka na Petrovom polju, u čijoj su se blizini vjerojatno nalazili muslimanski nišani koji su vremenom iščezli. Istoj skupini pribrajaju se ćirilični epitafi na nišanima Hasana i Ahmata – dva Radilovića sina – iz Čadovine kod Rogatice, natpis Skendera iz Fatnice, Sulimana Oškopice iz Dumanjića, seoceta nedaleko Berkovića sjeverno od Rogatice, b(i)elig Radoni(n) iz Govedovića kod Trnova te natpis dva Miloševića, Alije i Jusupa iz Gračanice, sela smještenog pokraj ceste Gacko–Nevesinje.
Epitafi na nišanima ovoga razdoblja, koji isto tako snažno reflektiraju vezu između srednjovjekovnog stećka i tog oblika grobnog spomenika, nisu ostali ograničeni samo na muslimane, nego su obuhvatili i kršćane. Takav je epitaf na nišanu Radivoja Oprašića s lokaliteta Biljeg kod sela Oprašići sjeveroistočno od Rogatice, poput nišana Mahmuta Brankovića također prenesenog u vrt Zemaljskog muzeja, koji kaže:
"ASIE BILEG' POČTENOGA VITEZA VOEVODE RADIVOJA OPRAŠIĆA DOKLE BIH' POČTENO
I GLASITO PREBIH' I LEGOH' U TUĐOJ ZEMLJI A BILEG MI STOJI NA BAŠTINI."
Radivoj Oprašić nesumnjivo je pripadao bosanskom srednjovjekovnom plemstvu, nosio je titule viteza i vojvode, o čemu govori impozantan grobni spomenik oblika obeliska pravilne četverostrane prizme s prikraćenom piramidom i poluloptom na vrhu, ukrašen reljefnim motivima lava, mača, koplja sa zastavicom, topuza, diska, polumjeseca i nekoliko polujabučica. Njegovi rođaci podigli su mu spomenik na lokalitetu sa stećcima, što simbolizira njegovu duhovnu ukorijenjenost u bosansko srednjovjekovlje. Tu vezu na jezičnoj razini povrđuju termini asie, bileg, počteni vitez, tuđa zemlja i baština poznati iz srednjovjekovne funerarne leksike. Budući da je nišan Radivoja Oprašića gotovo identičan nišanu Mahmuta Brankovića jer je klesan i ukrašen na isti način, budući da su im baštine u neposrednom susjedstvu, može se pretpostaviti da su oba nišana djelo jednog majstora i da su oba pokojnika suvremenici. Zajedničko im je i to što su oba nadgrobna spomenika kenotafi (Bešlagić, 1978., 11.-13., 36.-65., 73.-77.). Sve to govori da grobni spomenici i epitafi ranog osmanskog perioda imaju niz zajedničkih elemenata sa srednjovjekovnim grobnim spomenicima i njihovim natpisima i da označavaju grobove islamiziranih stanovnika Bosne (Mujezinović, 1998/I., 11.).
Sagledani unutar cjeline umjetnosti stećaka, posebno s obzirom na pismo i jezik te upotrebu njihovih osnovnih oblika, nišani ranog osmanskog razdoblja u Bosni ukazuju na još uvijek prisutno ćirilično pismo i leksiku, ali i na potpuni odmak od ranije dominantnih ležećih oblika stećaka – ploče, sanduka i sljemenjaka – te izraziti pomak prema uspravnom obliku grobnog spomenika – prema nišanu – koji je postao osnovnim oblikom muslimanskog nadgrobnog spomenika. Potpuni raskid sa srednjovjekovnom pogrebnom praksom označio je nestanak ćiriličnih i pojavu epitafa pisanih arapskim pismom na orijentalnim jezicima, čija se struktura – pismo, leksik i datiranje – zasnivala na drugome kulturološkom predlošku. Raskid se zrcali i u formiranju posebnih muslimanskih grobalja, najčešće naslonjenih na srednjovjekovne nekropole stećaka, zapravo na njih se nadovezujući (Mujezinović, 1998./I., 13.). U prvi plan ovdje dolazi pitanje pisma koje stoji pod utjecajem vjere (Tentor, 1991., 823.), zatim pitanje datiranja koje se sada vrši prema islamskoj eri – prema hidžretskoj 622. godini. Jedan među brojnim primjerima te vrste – natpis na nišanu muftije Hadži-Ahmeda – datiran hidžretske 1218. godine to u cijelosti potvrđuje:
"ALLAH, O BOŽE, KOJI MNOGO PRAŠTAŠ. PONOS ČASNIH UČENIH KAPACITETA, KOJI POSTUPA PO NAUCI, MUFESIR I MUHADIS, MEVLANA HADŽI AHMED, MUFTIJA, NEKA ALLAH NA NJEG IZLIJE OBLAKE SVOJE MILOSTI I OPROSTA I NEKA GA NASTANI U PROSTRANSTVA RAJA, PRESELIO MILOSTI BOŽIJOJ GODINE HILJADU DVIJE STOTINE I OSAMNAESTE – 1218." (Mujezinović, 1998./III., 166.)
Bosansko-humska ćirilica, koja se razvijala sukladno grafiji zapadne ćirilice, tako nestaje s muslimanskih grobnih natpisa, dok se u javnoj korespondenciji kod vladajućeg bosanskohercegovačkog muslimanskog sloja, u franjevačkim samostanima, kao i na grobnim natpisima kršćana u upotrebi zadržala još stoljećima. Ovim tipom ćiriličnog pisma, od 1861. u znanosti nazvanog bosančicom, pisalo se na području Dubrovačke republike, u nekim njezinim varijantama u Boki Kotorskoj i dijelovima Crne Gore, s tim da je njezinim najizrazitijim područjem ostala srednja Dalmacija, posebno teritorij Poljica (Raukar, 1973., 109., 121., 137.-138).
Sukladno ovim društvenim promjenama i novim povijesnim okolnostima dolazi do diferencijacije u grobnim obilježjima triju konfesija – katoličke, pravoslavne i islamske – čime je srednjovjekovni pogrebni obrazac bio razbijen (Horvat, 1941., 185.-186.).
S T E Ć C I BOSANSKO I HUMSKO M R A M O R J E SREDNJEG VIJEKA
Prvenstveno zbog svoje vjerske dimenzije, budući da se većinom radi o pokojnicima- muslimanima, izdvojenu grupu epitafa nastalih pod snažnim utjecajem natpisa sa stećaka predstavljaju natpisi na nišanima – muslimanskim grobnim spomenicima klesanim u Bosni tijekom prvog stoljeća osmanske vlasti, između sredine XV. i sredine XVI. stoljeća, dakle u razdoblju konsolidacije novog upravnog i društvenog sustava. Da se radi o prijelaznoj formi prema klasičnom muslimanskom grobnom spomeniku govori i to što je muslimanski grob u pravilu obilježen s dva nišana, jednim kod glave, drugim kod nogu umrloga, i što je njegov epitaf ispisan arapskim pismom na orijentalnim jezicima, dok se u spomenutim slučajevima radi o jednome nišanu, epitafa ispisanog ćirilicom na živom narodnom jeziku. S obzirom da u to vrijeme nema nišana ispisanih na drugim jezicima i drugome pismu, osim malobrojnih tzv. "skopaljskih" nišana koji nisu domaće provenijencije a ispisani su arapskim pismom, epitafi ispisani bosanskom ćirilicom na narodnom jeziku glavna su osobina ovih nadgrobnika. Distinkciju između ovih dviju vrsta spomenika i njihovih epitafa, osim samih ćiriličnih natpisa, istih oblika slova, pojačava umjetnička dekoracija ranih muslimanskih nišana sukladna standardima postavljenim u vrijeme zamaha umjetnosti stećaka, čime su objašnjivi reljefni motivi ljudskih figura, polumjeseca, oružja (luk sa strijelom, štit, buzdovan, mač, sablja, sjekira, koplje), kruga, rozete, zvijezde, sunca, tordiranih vrpci, raznih životinja (ptica, konj, jelen, vepar, lav, zmija, pas).Reprezentativan u ovoj skupini natpisa ćirilični je epitaf na 3 m visokom nišanu oblika obeliska Mahmuta Brankovića s Petrova polja kod sela Brankovići iz okolice Rogatice, koji danas krasi vrt Zemaljskog muzeja iz Sarajeva, a glasi:
"I POGIBE NA BOJU DESPOTOVU
A SIE (BIL(E)G' MAHMUTA BRANKOVIĆA NA SVOI BAŠTINE NA PETROVU POLU
DA E BLA(GO)SOVENA RUKA KOJA SIEČE I PISA."
Osim pisma i likovnih predodžbi lava, mača, koplja, diska, polumjeseca, buzdovana, jabučice i friza od cik-cak linija, niz je stilsko-jezičnih elemenata koji čine čvrstu sponu između ovoga i klasičnih srednjovjekovnih epitafa na stećcima: naziv biljeg za spomenik prisutan također u ranijim epitafima, administrativno-pravni termin baština kao oznaka zemljišnog posjeda, konačno sintagma sieče i pisa također karakteristična za epitafe sa stećaka u označavanju osobe koja je klesala stećak i natpis na njemu. Završna fraza kojom se zaziva božji blagoslov za tvorca spomenika jedinstvena je pojava u oblasti stećaka i nišana, a ta rečenica govori da je isti majstor klesao ne samo nišan i njegove ukrase, nego da je pisao i uklesao natpis. Nišan je postavljen na imanju ovog turskog gospodara u Brankovićima kod Rogatice, vjerojatno kao kenotaf, dok je stvarna lokacija groba ostala nepoznata. Oblik slova i samoga spomenika, jezični izrazi, povijesni podaci i sve druge okolnosti upućuju na to da je ovaj nišan nastao oko 1480. godine. Nišan je po svemu sudeći bio postavljen na osamljeno mjesto, pored stećaka na Petrovom polju, u čijoj su se blizini vjerojatno nalazili muslimanski nišani koji su vremenom iščezli. Istoj skupini pribrajaju se ćirilični epitafi na nišanima Hasana i Ahmata – dva Radilovića sina – iz Čadovine kod Rogatice, natpis Skendera iz Fatnice, Sulimana Oškopice iz Dumanjića, seoceta nedaleko Berkovića sjeverno od Rogatice, b(i)elig Radoni(n) iz Govedovića kod Trnova te natpis dva Miloševića, Alije i Jusupa iz Gračanice, sela smještenog pokraj ceste Gacko–Nevesinje.
Epitafi na nišanima ovoga razdoblja, koji isto tako snažno reflektiraju vezu između srednjovjekovnog stećka i tog oblika grobnog spomenika, nisu ostali ograničeni samo na muslimane, nego su obuhvatili i kršćane. Takav je epitaf na nišanu Radivoja Oprašića s lokaliteta Biljeg kod sela Oprašići sjeveroistočno od Rogatice, poput nišana Mahmuta Brankovića također prenesenog u vrt Zemaljskog muzeja, koji kaže:
"ASIE BILEG' POČTENOGA VITEZA VOEVODE RADIVOJA OPRAŠIĆA DOKLE BIH' POČTENO
I GLASITO PREBIH' I LEGOH' U TUĐOJ ZEMLJI A BILEG MI STOJI NA BAŠTINI."
Radivoj Oprašić nesumnjivo je pripadao bosanskom srednjovjekovnom plemstvu, nosio je titule viteza i vojvode, o čemu govori impozantan grobni spomenik oblika obeliska pravilne četverostrane prizme s prikraćenom piramidom i poluloptom na vrhu, ukrašen reljefnim motivima lava, mača, koplja sa zastavicom, topuza, diska, polumjeseca i nekoliko polujabučica. Njegovi rođaci podigli su mu spomenik na lokalitetu sa stećcima, što simbolizira njegovu duhovnu ukorijenjenost u bosansko srednjovjekovlje. Tu vezu na jezičnoj razini povrđuju termini asie, bileg, počteni vitez, tuđa zemlja i baština poznati iz srednjovjekovne funerarne leksike. Budući da je nišan Radivoja Oprašića gotovo identičan nišanu Mahmuta Brankovića jer je klesan i ukrašen na isti način, budući da su im baštine u neposrednom susjedstvu, može se pretpostaviti da su oba nišana djelo jednog majstora i da su oba pokojnika suvremenici. Zajedničko im je i to što su oba nadgrobna spomenika kenotafi (Bešlagić, 1978., 11.-13., 36.-65., 73.-77.). Sve to govori da grobni spomenici i epitafi ranog osmanskog perioda imaju niz zajedničkih elemenata sa srednjovjekovnim grobnim spomenicima i njihovim natpisima i da označavaju grobove islamiziranih stanovnika Bosne (Mujezinović, 1998/I., 11.).
Sagledani unutar cjeline umjetnosti stećaka, posebno s obzirom na pismo i jezik te upotrebu njihovih osnovnih oblika, nišani ranog osmanskog razdoblja u Bosni ukazuju na još uvijek prisutno ćirilično pismo i leksiku, ali i na potpuni odmak od ranije dominantnih ležećih oblika stećaka – ploče, sanduka i sljemenjaka – te izraziti pomak prema uspravnom obliku grobnog spomenika – prema nišanu – koji je postao osnovnim oblikom muslimanskog nadgrobnog spomenika. Potpuni raskid sa srednjovjekovnom pogrebnom praksom označio je nestanak ćiriličnih i pojavu epitafa pisanih arapskim pismom na orijentalnim jezicima, čija se struktura – pismo, leksik i datiranje – zasnivala na drugome kulturološkom predlošku. Raskid se zrcali i u formiranju posebnih muslimanskih grobalja, najčešće naslonjenih na srednjovjekovne nekropole stećaka, zapravo na njih se nadovezujući (Mujezinović, 1998./I., 13.). U prvi plan ovdje dolazi pitanje pisma koje stoji pod utjecajem vjere (Tentor, 1991., 823.), zatim pitanje datiranja koje se sada vrši prema islamskoj eri – prema hidžretskoj 622. godini. Jedan među brojnim primjerima te vrste – natpis na nišanu muftije Hadži-Ahmeda – datiran hidžretske 1218. godine to u cijelosti potvrđuje:
"ALLAH, O BOŽE, KOJI MNOGO PRAŠTAŠ. PONOS ČASNIH UČENIH KAPACITETA, KOJI POSTUPA PO NAUCI, MUFESIR I MUHADIS, MEVLANA HADŽI AHMED, MUFTIJA, NEKA ALLAH NA NJEG IZLIJE OBLAKE SVOJE MILOSTI I OPROSTA I NEKA GA NASTANI U PROSTRANSTVA RAJA, PRESELIO MILOSTI BOŽIJOJ GODINE HILJADU DVIJE STOTINE I OSAMNAESTE – 1218." (Mujezinović, 1998./III., 166.)
Bosansko-humska ćirilica, koja se razvijala sukladno grafiji zapadne ćirilice, tako nestaje s muslimanskih grobnih natpisa, dok se u javnoj korespondenciji kod vladajućeg bosanskohercegovačkog muslimanskog sloja, u franjevačkim samostanima, kao i na grobnim natpisima kršćana u upotrebi zadržala još stoljećima. Ovim tipom ćiriličnog pisma, od 1861. u znanosti nazvanog bosančicom, pisalo se na području Dubrovačke republike, u nekim njezinim varijantama u Boki Kotorskoj i dijelovima Crne Gore, s tim da je njezinim najizrazitijim područjem ostala srednja Dalmacija, posebno teritorij Poljica (Raukar, 1973., 109., 121., 137.-138).
Sukladno ovim društvenim promjenama i novim povijesnim okolnostima dolazi do diferencijacije u grobnim obilježjima triju konfesija – katoličke, pravoslavne i islamske – čime je srednjovjekovni pogrebni obrazac bio razbijen (Horvat, 1941., 185.-186.).
Nema komentara:
Objavi komentar