LEGENDARNA DŽAMIJA U GODOMILJU

LEGENDARNA DŽAMIJA U GODOMILJU

stara preko 400 godina

Ibrahim. Hodžić

Glasnik islamske zajednice 1957

Selo Goidomilje leži sjeveroistočno, od Rogatice, udaljeno od nje 16 km. To mjesto bilo je naseljeno još u prehistorijsko doba, o čemu svjedoče nalazi starih grobnica i vidni tragovi naselišta, koji se još i danas zapažaju. U selu Godomilju i njegovoj okolini nađeno je više starih, gromila (grobnica), u kojima su pronađeni ostaci sta­rog posuđa .i nakita. Nasuprot sela nalaizi se brežuljak zvani Ilijak, po kojemu se i dan danas lako zapažaju ostaci negdašnjeg terasiranja, »a po. terasama se nahode u velikoj množini fragmenti prahi­storijskog ilovastog suđa i životinjskih kosti, tragovi naselišta«,- kako veli istraživač i kustos Sarajevskog Zem. muzeja, pok. Franjo Fijala (vidi Glasnik Zem. muzeja u Sarajevu, Sv. VIII. God. 1896).

Bogumilski stećci, koji se nalaze u podnožju brežuljka Ilijaka svjedoče, da je tu postojalo naselje i u Srednjem vijeku prije dola­ska Turaka.

Stara Godomiljska džamija svjedoči nam pak da je i po dolasku Turaka rano tu moglo da bude brojnije naselje, sa jačim džematom, jer džamije su podizane ondje gdje su mogle imati dovoljan broj svojih džematlija. (posjetilaca).

Sve što nam je ostalo sačuvano, o historijatu ove, preko četiri stoljeća, stare džamije jesu samo narodne legende i priče, koje se usmenom predajom prenose s koljena na koljeno. Hajr sahibija joj je nepoznat. Narodna legenda pak kaže, da je džamija podignuta carskim novcem, dobivenim na malo neobičan i originalan način. Naime, nekada je kroz Godomilje vodio put, kojim je prolazila Sultanova vojska, komora i carska pošta za centralnu i sjeverozapadnu Bosnu. Jedanput, prilikom jednog prolaska carske komore, natova­reni konji se zaglibe u dubokoj bari, koja se nalazi južno od džamije. Konji su se zaglibili do samih trbuha, 'jer je bara stvarno i dan­ danas duboka. Tom zgodom se u neposrednoj blizini našao neki stari Godomiljac, Bogilović (čiji su potomci i danas najbrojniji u Godomilju), koji je čuvao ovce. Carske komordžije su, po njegovom savjetu, morali da otarase konje, pa da ih tek izbave iz duboke bare. Stari Bogilović je komordžijama pružio veliku pomoć, temeljenu na svom dobrom 'iskustvu u izbavljanju stoke iz bare,a onda im je ukazao na velike neprilike, koje ta baruština zadaje okolnom svi­jetu i putnicima. Zatim je odgulio parče brezove kore i na njemu napisao Sultanu pismo, zamolivši komordžije da ga uruče lično caru, i zaklevši ih da ne peru i ne kupaju konja sve dok ne stignu u Cari­grad. Pismo je glasilo doslovno ovako: »Eto, padišahu, gdje su se zaglibili Tvoji carski konji! Ozan ve Bolozan, Okoje ve Dubokoje, a Udaša voda najviša. Tu je blata do vrata, gaziti se ne može. Ili gradi ćupriju, ili šalji h'aznu«! (Ozan, Bolozan, Okoje i Udaša su godomiljski izvori voda). Sultanu su komordžije uručile pismo na bre­zovoj kori, a on se je, tobože, začudio takvoj siromaštini, koja nije u stanju ni hartije nabaviti za jednog pisma. Sultan je bez dugog predomišljanja poslao haznu, da se naprave mostovi i prelazi preko tih opasnih voda i baruština. Kako je količina poslatog blaga daleko premašaila stvarne potrebe, mještani (Godomoljci) su, nakon što su izgradili dobru kaldrmu preko bare, od ostatka novca podigli dža­miju. Kaldrma i danas postoji i služi svojoj svrsi. Sultan je kasnije, kaže dalje legenda, poslao svoje izaslanike, da ,izvide u šta je utro­šen državni novac. Mještani su carskim izaslanicima pokazali izgra­đene kaldrme, a zatim džamiju, koja je podignuta od viška blaga.

Izaslanici su podnijeli Sultanu vjerodostojan izvještaj, onako kako su našli na licu mjesta, s konstatacijom, da je podignuta džamija solidno i dobro građena. Sultan se je, navodno, odmah pomirio s tim završenim činom.

Da li ta legenda ima u sebi išto od istine, ili je naskroz izmi­šljena, to će zauvijek ostati tajna?, jer o gradnji te džamije nije više nigdje ništa rečeno, niti ostalo zapisano', - ni na kamenu, a ni na papiru.

Dok o  njenoj gradnji, eto, ne znamo ništa više do onoga što nam narodna legenda priča, dotle o starosti te džamije do nedavno je postojao jedan stvaran, očit dokaz: da je ona postojala već 961 god. po Hidžri. Njen dugogodišnji bivši imam merh. Zejnil ef. Hodžić pronašao je bio među svojim starim rukopisnim kitabima na stranici jednog od njih napisano doslovno ovo:

Koliko li sam puta pogledao i pročitao taj napis, jer je moj rahm. otac (Zejnil ef) to rado i s ponosom pokazivao svakome, a oso­bito ulemi i intelektualcima. No, nažalost, taj je kitab kao i priličan broj drugih rukopisnih i ostalih kitaba. koje je moj pom. otac posje­dovao, izgorjeli su zajedno s našom kućom, a merh. Zejnil ef. pogi­nuo je na svom domu 1941 god.

Godomiljska džamija je, dakle, zaista postojala 961 god. po Hidžri, što tačno odgavara godini 1553-oj po kršćanskoj eri. A zar nije moguće da je ona još i tada), kada joj je pomenuti Ibrahim ef. (valjda njen tadanji imam) uvakuifio onaj kitab, bila stara bar koju deceniju, ako ne i blizu stoljeće.

Džamija je masivno građena. Debeli zidovi su joj sve do krova od tvrdog tesanog kamena. Prije nego što joj je izmijenjena krovna konstrukcija, a osobito prije nego joj se srušila stara vitka munara i sazidana nova (1303 po Hidžri), svojim vanjskim izgledom podsje­ćala je na staru ustikoljansku džamiju. Izgled prozora i njihov razmještaj je u stilu starih džamija, podizanih u prvim stoljećima po dolasku Turaka.
Kako je ta masivna i relativno velika džamija podignuta na podvodnom i barovitom mjestu, to se svak čudi što joj temelji nisu nimalo potonuli. Narodna legenda priča, da joj je pri početku zidanja pod temelje stavljeno četrdeset tovara, sjernate vune. U desnom kutu s južne strane ispod samih temelja džamije (X) nalazi se živi izvor pitke vode, koji nikada ne presušuje, što je zanimljiva pojava. Krasni mihram džamije direktno je uklesan u kameni zid, a minbera je sva od mekšeg kamena (sedre, sige). Sada je jedino prolaz na minberu od drveta, no i on je, kako rekoh, nekada bio od kamena. I ja se sjećam da je jedan vitki kameni stub od ulaza na minberu do nedavno stajao prislonjen u čošetu kraj minbere.

Rahm. Salihaga Ilavača (poginuo na domu kao stogodišnji sta­rac 1941 g.) pričao mi je da su »asi cure« (obijesne djevojke) u vri­jeme odlaska muškaraca u asker i ratove, skakale s minbere i prebile kamene direke (stuboive) od ulaza na minberu.

Stari originalni vanjski izgled džamije je znatno izmijenjen kasnijim događivanjima i opravkama. 1303 po Hidžri vjetar je srušio staru visoku i vitku munaru, pa je sazidana mnogo kraća, a 1939 god. je u cijelosti izmijenjena krovna konstrukcija i krov konstruisan u obliku piramide, kakav ranije nikada nije bio.

S istočne strane od džamije, a tik uz samu džamiju, nalaze se dva stara kamena groba, čvrsto i solidno sazidana od tvrdog tesanog kamena. Grobovi su sazidani na svod, a do visine visokog ljudskog stasa, dok su nišani, naravno, znatno viši. Čiji su ti grobovi i ko je u njima sahranjen, o tome se ništa pouzdano ne zna. Svijet onako usmenom predajom prepričava, da je u jednom od njih sahranjen neimar (graditelj) džamije. Malo pažljivijim uporednim posmatranjem kamenova od kojih su sazidani grobovi, i kamena u temeljima džamije, debija se utisak potpune sličnosti i jednake starosti kamenja, a zatim neki sugestivni dojam, da ti grobovi imaju neku vezu s gradnjom te džamije. Pa, da li u njima leže: neimar te džamije, te možda i njen Hajr-sahibija i to će, izgleda, ostati vječita tajna? Sadašnjii imam Godomiljske džamije Mustafa ef. Sućeaka kaže mi, da džamija nije stavljena pod zaštitu države, odn. Zavoda za zaštitu kult. historijskih spomenika, što smatram da je to jedan pro­pust, jer zaista ima i dosta mlađih kultnr. spomenika, koji su stavljeni pod zaštitu