MERHUM IBRAHIM EF. AJANOVIĆ

MERHUM IBRAHIM EF. AJANOVIĆ

El-Hidaje 1941-1942, br.6, str 151-155

U nepreglednom nizu bezbrojnih poznatih i još neotkri­venih žrtava naše krvave sadašnjice i ove nezapamćene trage­dije koju preživljuju naši krajevi, nalazi se i Ibrahim ef. Ajanović, džematski imam, koji je dana 23. prosinca 1941. pogubljen u Rogatici.

Merhum Ibrahim ef. rođen je u Šljedovićima (Rogatica) 1884. god., gdje je i odrastao a i kasnije djelovao i utrošio svoj korisni život za dobrobit svoga kraja i čitave zajednice. Svršivši mekteb u Rogatici stupio je u mjesnu medresu da uči pred vrijednim muderisom h. Muhamed ef. Škaljićem. Ali pri­lično skroman program ove medrese nezadovoljava Ibrahim ef., te on odlazi u Sarajevo u Merhemića medresu, a kasnije zavr­šava i darul-muallimin. Savlađujući velike materijalne neprilike marljivo je i ustrajno učio, te stekao za relativno kratko vrijeme solidnu stručnu spremu, pa je kasnije mogao s potpunim uspjehom djelovati u okviru svoje dužnosti kao pravi pastir i vodič svoga stada.Još iste godine kad je završio školovanje podignut je i otvoren mekteb u njegovu rodnom mjestu, gdje je on vršio duž­nost mualima punih 30 godina (1912.— 1942.) Odmah je po­stavljen i za imama i hatiba džamije, koja je dvije godine ranije sagrađena kraj mekteba. Kasnije su mu dodijeljene vjeroučiteljska i matičarska dužnost. Sve ove dužnosti obnašao je uvaženi merhum s voljom i savjesno sve do svoje tragične smrti.

Kao najuvaženija ličnost svoje općine a u pomanjkanju ikog drugog podesnijeg tko bi se primio toga, a nemogavši odoljeti nagovoru prijatelja i okolice, primio se je i načelničke dužnosti u svojoj općini. Tako je pred smrt časno i dostojno obnašao i ovu dužnost.

Rahmetlija se je naročito istakao radom u mektebu, u čemu je postigao zbilja zavidne rezultate, jer se bio sasvim predano i gotovo bez ikakve materijalne naknade posvetio ovoj velikoj zadaći. U tom nije malaksao ni onda, kada je mo­rao, obavljajući osobno sve poljske poslove, s malo vlastite zemlje zarađivati kruh za osam članova svoje podorice.Nezasitan u radu on je obični mektebski program proširio i nemalo ga izravnao s programom početnih medresa. Da je ovaj program s uspjehom i obrađivao, redovno se ustanovlja­valo na ispitima koji su se održavali prigodom velebnih hatme- dova, koje su također bile nadaleko čuvene. Tako je njegov rad bio zapažen čak i u susjednim kotarevima, pa su djeca od Višegrada i Goražda dolazila ovamo, gdje su učeći pred njim osta­jala po nekoliko godina.

Ovakvim radom osposobio je čitavo kolo sibjan-mualima, koji su uspješno obavljali tu dužnost u mektebima, koji su se na sve strane na njegovu inicijativu i pod njegovim vodstvom podizali od strane svijeta (Dub, Đedovići, Rodić itd.). Drugi su, opet, s jednakim uspjehom po selima bez mekteba, po staroj metodi, po kućama svijet naizust poučavali u vjeri.Ni rad izvan mekteba ništa ne zaostaje za ovim. Uvijek je predstavljao istinskog duhovnog vođu svijeta svoga kraja. Va­zom u džamiji kao i živom riječi i postupkom izvan džamije vazda je upućivao na sve što je dobro i korisno. Odmah poslije vata upregao je sve sile da sagradi osnovnu Škotu, pa mu je konačno i uspjelo, da se god. 1925., pokraj džamije i mekteba, otvori i pučka škola. Prije otvaranja škole nastojao je nado­knaditi svojim učenicima tako potrebnu školu time, što bi ih poučavao i latinici. I inače je stalno upućivao na gradnju mek­teba i škola i poticao, da se djeca šalju na nauke, pa je, školu­jući svoju djecu, sam bio u tom uzor drugima. U svemu na­predan, Ibrahim ef. je bio i u gospodarstvu vrijedan primjer drugima, jer je njegovo malo gospodarstvo bilo za uzor dru­gim, isticao se je u pčelarstvu, voćarstvu, povrtlarstvu.

Ibrahim ef. je znao sa svakim kako je najljepše ophoditi, pa su ga svi uvažavali i slušali. Koliko je bio popularan i omiljen u cijelom kraju, jednako u gradu kao i na selu, najbolje se upravo sada vidi, kada svatko, unatoč vlastitog- stradanja, pita za njega i iskreno ga žali.Jednako je lijepo postupao i sa grko-istočnjacima u svakoj prilici. Sam je nastojao i radio na tom, da se održaju što sno­šljiviji odnosi između muslimana i njih. Lijepo ih je susretao pa i šalio se s njima kao i s muslimanima. Još za vrijeme prošlog rata se svim silama za njih zauzimao i na sve moguće načine štitio ih. Takav je stav i držanje i kasnije prema njima imao, ma da su oni još 1918., tako reći, pljunuli ^ра sva njegova dobročinstva, jer su pod krinkom Crnogoraca na mrtvo ime isprebijali četvoricu njegove braće, a jednog rođaka i posve dotukli. Njega tada inisu nalazili. Pa i sada, nakon što je postao načelnik, sve što mu je bilo u mogućnosti poduzeo je, da im se ništa ne učini od ma koje strane. Na tom je radio sve do posljednjeg dana opstanka hrvatskih vlasti u ovoj općini. Nijedna grkoistočnjačka kuća nije ostala u njegovoj općini, a da se on u nju nije navratio bar jedamput. U Rogatici je bio već svima dodijao stalnim zauzimanjem i moljakanjem za svoje susjede u časovima kada se radi o sudbini čitava kotara, šta više i u Goražde je išao radi te iste stvari.Dok je on ovako na sve strane samo na tom radio i o tom dan-noć mislio, braća su mu i amidžići redovno kao zaštitnici noćivali po selima inovjernih susjeda, iako je ramazan bio u toku. Ovo su isto činili i za vrijeme prošlog rata. Osim toga na desetke bi ih se sklanjalo preko noći u samom selu, a najzad su bili prenijeli i svoje namirnice i stvari iz kuća u Šljedoviće, da im tako budu pošteđene od plijenidbe za potrebe vojske i milicije. Merhum je, opet, lično odlazio u sela i zauzimao se, da komisije što manje dignu i tako oslobađao na desetke sitne i krupne već zaplijenjene stoke i si. Dakako da sve to nije tako lahko išlo, pa je iziskivalo dosta truda, okretnosti i smje­losti. Nekad je valjalo za isti dan ići u više sela i slično.

Nakon dolaska četničko-komunističkih bandi, naprosto je uništeno čitavo selo Ajanovića: sve je zapravo porobljeno, po­paljeno i poubijano. Kako je ovo vrlo karakterističan primjer, iznijet ćemo najglavniji siže istog.Do pred samu tragediju u selu su ostala trinaestorica staraca sa većim dijelom ženskinja, koji su očekivali da im se ništa ne može dogoditi, u što su ih uvjeravali i njihovi inovjerni susjedi. Drugi su još prije prema Goraždu pobjegli, jer su muslimanska goreća sela prestrašila i one najsmjelije.

Čim su u selo stigli, počeli su pljačkati, paliti i tući i zlo­stavljati. Zapalili su školu, mekteb, pet kuća i nekolike druge gospodarske zgrade. Ibrahim efendino nije apsolutno ništa ostalo. Istodobno je otpočelo i pljačkanje svega što se u kući i pred kućom nalazilo. Nakon nekoliko dana digli su iza sofre (iftara), odveli i u obližnjoj šumi ubili trojicu staraca, braće Ibrahim ef., a iste su večeri ubili još dvojicu amidžića im. Prvih dana su samo jednog ubili, a druge su kundacima i kolcima mlatili.

Tragedija se nastavila, te su i ostale pronašli i poubijali, a samo su se dvojica bijegom i skrivanjem u Rogatici spasila.Ibrahim ef. ne ubiše odmah kao druge, jer su ga po svoj prilici — kanili prethodno mučiti. Tako je dospio i u Ro­gaticu u zatvor, gdje su ga napokon strijeljali.Upadljivo je, da su pri ovim zvjerstvima pretežnu ulogu odigrali baš oni domaći, kojima se najviše činilo i na ruku išlo. Tako je vodstvo u Rogatici bilo sklono Ibrahim ef. i oslo­boditi, ali su susjedi svakim danom izmišljali nove optužbe, pa su i prisegnuli na to, da je po njegovu nalogu poubijan izvje­stan broj grkoistočnjaka iako je on uvijek bio daleko i od po­misli na to, što je svakom znano. Međutim, plemeniti rahmetlija ni u posljednjim danima nije propustio da svoje preživjele upozori na to, da nikad i ne pomisle na ma kakvu osvetu za ono što ih je sve skupa zadesilo zajedno sa ostalim muslima­nima. Nu, na sve to zakleti i krvožedni neprijatelj odgovori i ovdje kao i drugdje, robeći i paleći sve njegovo i njegovih i ubijajući sve njegove koje dostigcše, pa i samog njega.

Osim ove jedanaestorice Ajanovića, same braće i bližih i daljih amidžića, za čiju se pogibiju sasvim pouzdano zna, ista je sudbina zadesila još blizu dvadeset odraslih članova te fami­lije oko Goražda i čajniča. Dok su ovi što na kućnom pragu izginuše svi stariji ljudi, ovi su drugi bili mahom još u naponu života i očevi višebrojne sitne djece.Ni žene ne ostaviše na miru, nego su i njih počeli iz reda tući i mučiti, a i sela osim nekolike kuće pretvoriše u pepeo. Jadne žene sve su to nekako podnosile, ali kad su ubrusili i u ono najgore, da bi bar kako obraz sačuvale, napustile su to tu­žno zgarište, a ostale su jedino one s mnogom golom-bosom dje­com, s kojom nisu mogle nikud od kuće na ciči zimi. Većina ih dospje u Rogaticu, a jedna je i poludila i u tom stanju i umrla.Tako dušmanska podivljala horda u nizu mnogih i mnogih drugih zbrisa s lica zemlje i ovo selo i uništi ovu uglednu poro­dicu mirnih i čestitih težaka, kakva je vazda bila. Nikad se nisu isticali ni nekim negativnim stavom i držanjem prema susjedima druge vjere kao, primjerice, neka druga sela i familije.Ovi redci mnogo i suviše jasno govore, pa ih nije potrebno popraćati kakvim posebnim komentarima.Svi ovi kao i tolike hiljade drugih kojim sudbina dosudi ovakav ili sličan udes, rastaviše se s ovozemnim životom muče­ničkom (šehitskom) smrću. Nama iza sebe ostaviše gomile bi­jedne siročadi, da ih preuzmemo, za njih se pobrinemo i na noge ih osovimo. Da nam Allah dž. š. podari dovoljno snage, pa da na tom putu ne malakšemo, te da svojom pomoći koliko-toliko ublažimo bol neprebolnih rana.Neka Allah dž. š. podijeli ucviljenim i ožalošćenim strplji­vost i utjehu, a časnim dušama svih merhuma rajska naselja i visoke šehitske stupnjeve u zagrobnom životu!

Rahmetul-lahi alejhim rahmeten vasiah!

I. A,