08. 06. 2018.

Rogatica



Hamdija Kreševljaković.

Novi Behar 1929-1930, br. 21 (326-328 str.)

Na cesti, što vodi od Sarajeva u Višegrad kroz divne krajeve preko Romanije i visoravni Glasinac, jedino je veće mjesto Rogatica, udaljena 74 km. od Sarajeva, a 9 km. od željezničke postaje Mesići. Ovo mjesto leži u pitomoj kotlini na rječici Rakitnici, a prijatne mu kuće proviruju iza granatog drveća. Spo­menuta cesta prolazi sredinom grada, a uz nju se okupila lijepa čaršija i neke javne zgrade novijeg vremena. Dolazeći cestom iz Sarajeva, prolazi se naj­prije kroz vojnički logor, a onda u čaršiju.
Iznad logora diže se na zapadu strmi Ljun, s juga Vijenac s Hridom i Matino brdo, odakle je naj­ljepši pogled na Rogaticu, od istoka je Crvenjac, od jugoistoka Šaranj, a sa sjevera Kovanjsko brdo. Ovom plodnom i voćem rodnom kotlinom protječe Rakitnica što istječe iz malog jezera ispod Gradine u istoime­nom selu i sastaje se s Beregom, a kod Mesića uljeva se u Praču. Pod Matinim brdom izvire Toplik, čija je voda tako jaka, da odmah kraj izvora pokreće veliki mlin. Sva brda oko Rogatice nijesu osobite visine dok samo mjesto leži 550 m. nad morem. 
U Rogaticu se ne može doći, a da se ne prođe kroz defileje, pa je i ovo bio jedan od važnih razloga, da je baš na ovome mjestu podignut grad j š u dav­no doba, kada su ovim zemljama vladali Rimljani. Na vrhuncima oko ovog gradića, nalaze se tragovi starijim utvrdama, na koje nas opominju i nazivi: „Grad“, „Gradac“ i „Gradina“.
Kraj oko Rogatice naseljen je od najstarijih vre­mena, što nam svjedoče ostaci iz prehistorijskog i povjesnog doba.
Glasinac je jedno od najznamenitijih prehistorijskih nalazišta željeznog doba na zemlji. I u samom mjestu Rogatici nađeno je 1894. glinenog posuđa iz prehistorijskog doba. Nekoliko slojeva više našlo se rimskih predmeta od bronca, a nad svim ovim bilo je cigansko groblje. 
Njemački konzul dr. Otto Blau boravio je na svom znanstvenom putu u Rogatici 1866. I na jednom kamenu našao je latinski natpis, na kome je stajalo ime rimske kolonije Risinium. Ta je kolonija stajala na mjestu današnje Rogatice. Kamenja iz rimskog doba ima po džamijama, pravoslavnoj crkvi i onom kamenom mostu kraj općinske zgrade. 
Oko Rogatice ima dosta spomenika iz srednjeg vijeka. To su stećci ili mramori što ih postaviše naši Patareni, na grobove svojih pokojnika. Nekih 5 km. od Rogatice selo je Lađevine ili Vlađevine, odakle su sa patarenskog groblja prije rata prenesena u dvorište našeg muzeja dva divna stečka trudom kustosa Vejsila Ćurčića. Ovi su stećci ogromnom veličinom stoljeći­ma zadivljavali prolaznike. Slovenac Kuripešić putovao je 1530. s jednim poslanstvom u Carigrad preko Bos­ne i spominje ih u svom putopisu. I dr. Ćiro Truhelka otpočeo je svoje izučavanje patarenskih nekropola na Vlađevinama 1889. Pod većim stečkom od ova dva, počivali su zemni ostaci Vlatka Vlađevića, a pod manjim vojvode Miotoša i njegova sina Stjepka, kako nam to kazuju uklesani natpisi u bosančici ikavskim govorom. Po Truhelkinu razlaganju Vlatko nije bio velikaš, nego član patarenske hierarhije i vanredno ugledna ličnost u Bosni krajem 14. i početkom 15. vijeka, a Dubrovnik ga je štimao kao i najvećeg voj­vodu bosanskog Hrvoja i Radića Sankovića. Vlađević je igrao važnu ulogu kao zastupnik interesa vojvode Pavla Radinovića u trzavicama 1404., koje su se za­vršile u Visokom svrgnućem kralja Ostoje i izborom Tvrtka II. sina slavnog Tvrtka posljednjeg bana i prvog kralja bosanskog.
I dva obeliska iz doba turciziranja Bosne u dvo­rištu našeg muzeja iz ovog su kraja. Jedan je stajao kao nišan nad grobom Radivoja Oprašića u selu Oprašići, a drugi nad grobom Mahmuta Brankovića u selu Brankovići, rođaka srpskog despota Đurđa.
Nije isključeno, da je Rogatica s okolicom imala u 15. stoljeću svoga kneza, jer je posve sigurno, da je u to doba u ovome kraju bilo knezova. Na oba gornja stečka iz Vlađevina spominje se i ime kneza Pavla, koji neće biti identičan sa vojvodom Pavlom Radinovićem. U jednom beratu sultana Bajazida II. Od 7. ševala 896 (13. august 1491.), kojim se daje u za­kup jednom konzorciju carina i salila u Novom, Pri­morju i Risnu, spominju se među inim jamci, „od mista Olova knez Radič Pribinić“ i „od Rogatice knez Radin Vukašinović.“
Knezovi Pavle i Radin Vukašinović živili su u ovome kraju a po onome, „od mista Olova knez Ra­dić Pribinić“ slijedi, da je i Vukašinović bio knez Rogatice. 
Ovaj je berat, koliko mi je poznato, najstariji izvor, u kome se prvi put spominje Rogatica. Osmanlije prozvaše ovo mjesto „Čelebipazar“, što znači »gospodin trg“, a ovim su ga imenom mogli prozvati radi razmjerno velike čaršije u kraju, gdje nadaleko nije bilo većeg mjesta. Slavni turski geograf prve polovice 17. stoljeća Hadži Kalfa (Katib čelebija) spo­minje ovo mjesto pod osmanlijskim imenom u svom poznatom djelu. Njegov savremenik Marijan Maravić biskup bosanski navodi u svom opširnom izvještaju na Propagandu, da Rogatica ima, 600 kuća i 10 džamija. 
Lijep broj spomenika iz turskog doba ostao je do danas u Rogatici. Dva lijepa kamena mosta u stilu višegradskom i sedam džamija sjećaju nas onih vremena. Od ovih sedam džamija, samo je Oručagina s drvenom munarom, a ostale su s kamenitim i zovu se: Careva (Hunkarija). Huseinbegova, Sećauddinova, Serdarija, Serhadija i Šehislamija. 
Malo mjesto, a toliko džamija, znak je da su ljudi imućni i pobožni. Pa i danas je malo mjesta u Bosni, gdje stanovnike resi pobožnost kao Rogatičane. Uz  to su vrlo uljudni, susretljivi i gostoljubivi preko mjere. Nema stranca u Rogatici, a da se o svem ovome nije uvjerio. Jedini je dr. Blau, koji se o rjima nepovoljno izrazi i oni, koji su po njima svoja djela pisali, a Rogatice nijesu nikad vidjeli. Tako su se o Rogatičanima širili zli glasovi u nekim njemačkim našim knjigama. Ovu objedu skinuli su sa sebe sta­novnici ovoga mjesta 1894, pri posjeti učesnika an­tropološkog kongresa u Sarajevu i poznavaoca Blauova djela. Ovi učeni ljudi ponijeli su najugodnije us­pomene o ljubežljivosti i prijaznosti Rogatičana. 
Sredovječni spomenici svjedoče, da je u ovome kraju živilo dosta plemstva, a i nakon 1463. žive ov­dje mnoge begovske porodice, kao potomci bosanske vlastele i to Tankovići, Babići, Pašići, Ajanovići, Brankovići, Sijerčići, Šahinpašići i. t.d.
Od ovih sedam džamija, koliko sam mogao ustanoviti, najstarija je Oručagina. Sagrađena je prije 1558. kako se vidi iz vakfije Huseinbegove džamije od 5. redžepa 965. (23./IV. 1558) Huseinbegova žena Hatidža bila je sestra Oručagina i uvakufila je nešto imetka za bratovu džamiju. Careva džamija sagrađena je 979. (1571.), kako to čitamo na ploči iznad vrata, troškom sultana Selima II. Ovih godina podigao je i Sečauddin svoju džamiju, koja je izgorila 1914. pri navali srpske i crnogorske vojske ua Rogaticu. Ser­dariju je sagradio neki serdar, kome imena ne znam. Serdarija džamija prozvana je sigurno ovim imenom po tom, što se nalazi na kraju (Serhat) mjesta. Zove se i Muftina džamija za to, što ju je obnovin 1290. (1873.) rogatički muftija, Hadži Ahmed ef. Škaljić. On je bio ujedno i posljednji rogatički muftija, a umro je 1898. Šehislamija nosi ime po Šeh-ul Islamu Mehmed Refik ef. On je iz temelja obnovio ovu džamiju 1287 (1871) i uz nju sagradio jedan mekteb. Kako je Refik ef naše gore list, a sin simpatične Rogatice, to ćemo o njemu ovdje koju progovorit! 
Mehmed Refik efendija rođen je 1814. Otac mu se zvao Ali ef. Hađžiabdić. Bio je imućan i vrlo raz­borit čovjek. Još dok mu je sin bio nejako dijete, preseli se Ali ef. u Travnik, gdje je bio dugi niz go­dina kadija. Mladi Hadžiavdić bio je vrlo darovit. Početne nauke svršio je pred ocem, a onda dođe u Sa­rajevo i nastavi učenje u Kuršumliji medresi pred muderisom i čuvenim alimom Muhamed ef. Mulićem. Najprije je stanovao kod daidže Mustafa ef. Glođe, a onda se nastani u Medresi. Bio je odličan đak, i kao takav osvrnuo je pozornost onovremene uleme u Sa­rajevu, naročito kadije Hnsein ef. iz Šparte. Ovaj ga pozove za pisara u mehkemu, a on se primi toga mjesta 1832. Krajem ljeta 1833. premješten je kadija Husnin ef. u Carigrad, S njim pođe i naš Mehmed Refik. U Carigradu nastavi nauke pred najboljim ono­vremenim alimima, i oženi se jedinicom Hus in efedinom. Punac mu bude premješten u Damask, 1837. pa i naš Refik ef. pođe s njime. I u Damasku je u­čio. Ovdje je stupio u red nakšibendija. Slijedeće go­dine umre mu punac, a on se s familijom povrati u Carigrad i tu dovrši nauke i 1840. postane p sar fetvane (Šejhul Islam kapija). Slijedeće je godine ime­novan za kadiju na Ejubu u Carigradu, a 1844. pre­mješten je u istom svojstvu u Varnu, odakle se na­kon godinu dana opet povrati u fetvahanu za kon­ceptualnog činovnika. Od sredine 1845. do augusta 1866. bio je fetvaomin prvi do Šejhul Islama. Kako je dosta mlad zaposio ovo vrlo važno mjesto, na koje ga je samo sposobnost dovela, puno se prigovaralo ovome imenovanju, ali svi prigovori ostali su bez uspjeha. Ovim prigovorima odgovorio je i Refik ef. svo­jim omašnim djelom, koje raspravlja o izvorima fetva, za onda jedinim djelom ove vrste u islamskoj pravnoj literaturi. (Carigrad 1266. državna tiskara).
Kao fetvaemin odlikovan je ovim počasnim titu­lama: Mula od Smirne, Bosne, Edrene, Meke i Medine i od Stambola, a napokon 1858. kadiasker od Anatolije. U 1865. imenovan je predsjednikom komisije za izbor šeriatskih sudaca, 1866. otišao je na Hađž. Na 10. au­gusta 1866. imenovao ga je sultan Abdul Aziz Šej­hul Islamom i na tome mjestu ostao je godinu 9 mjeseci i 9 dana. Otštupio je 30. aprila 1868.
Umro je 20. aprila 1871. od upale pluća. (29 I. 1288). kako piše na bašluku. Pakopan je po sultanovu nalo­gu u groblju kraj Fatihove džamije. Poznati turski spisatelj i državnik Ahmed Dževdet paša rekao je pri zatvaranju njegova mezara: »Ovdje zakapamo Bla­gajnu pravne znanosti.“ Ovaj naš zemljak posjedovao je sve vrline, koje rese Čovjeka. Dok je Bosna kroz četiri stoljeća dala osmanskoj carevini svu silu alima, pjesnika, paša, beglerbegova, vezira i velikih vezira, ovo je jedini Šejhul Islam iz naših krajeva.
Da još nešto spomenemo ovom zgodom. Kroz cijelo vrijemn svoga službovanja u Carigradu, nije zaboravio svoje domovine i svojih zemljaka. S njima je uvijek govorio materinskim jezikom i u svakom ih dobrom poslu pomagat'. Rahmetli Hadži Hasan ef. Spaho bio je na naukama u Stambolu, kad je Refik ef. bio Šejhul Islam i često je pripovijedao, kako ga je jednom posjetio sa svojim drugom i sinom mude-risa Mulića, i kako ih je on primio kao otac svoju djecu, koju nije davno vidio, a oni su se kod njega osjetili kao kod roditelja. 
Dvije kćeri bile su mu cijeli porod i obje je udao za svoja dva zemljaka, dva Rogatičanina. Rahmetullahi alejhi. 
Uz Sečauddinovu džamiju postojala je dugo vre­mena medresa, koja se zvala kao i džamija njegovim imenom. Da li ju je podigao osnivač džamije ili je­dan od njegovih mutevelija, ne zna se. U ovoj su medresi učili prve nauke mnogi sinovi ovoga kraja. Rogatica je dala vrlo velik broj kadija, hodža, muderisa i drugih vjerskih službenika, a daje ih i danas, a u novije je doba dala lijep broj i svjetovne inteli­gencije. 
U Rogatici bilo je sijelo muftije sve do 1898. Tu živi danas obitelj Muftić, čiji je pradjed bio ondje muftija prije nekih 100 godina.
Za vrijeme okupacije Bosne nije bilo bojeva oko samog mjesta. Okupacione su čete ušle u Rogaticu bez otpora 22. septembra 1878. pošto su uz velike gubitke porazili ustaše dan prije kod Šenkovića i Bandina Odžaka. Ovih dana nalazio se je Hadži Lojo na granici rogatičkog kotara u selu Živojevićima. Na 2. oktobra pao je izdajom u ruke Austrijanaca, i do­nesen u Rogaticu, gdje je ostao 3 dana. Na 3. spo­menutog mjeseca, znala je cijela bivša monarhija za ovaj događaj i ovom se zgodom spominjala Rogatica više no igda prije i kasnije. 
Do 1878. bilo je ovo mjesto nastanjeno skoro samim muslimanima. Još 1866. bile su Rogatici samo 3 pravoslavne kuće. Po popisu od 1879. brojila je Rogatica 444 kuće sa 1831 stanovnikom i to 1693 muslimana, 131 pravoslavni, 1 katolik i 6 jevreja. Kroz 30 godina skoro se podvostručio broj kuća i stanovnika. Po popisu od 1910. bilo je 760 kuća i 3378 stanovnika: 2.335 muslimana, 851 pravoslavni, 136 katolika, 54 jevreja i 2 evangelika. Po zadajem popisu (1921.) imala je Rogatica 3.190 stanovnika. 
Nakon okupacije počela je Rogatica lijepo napredovati. I dalje je cvao domaći obrt, a promet i trgovina rasli su s dana na dan. Vojska je 1879. po­pravila cestu Sarajevo — Rogatica — Višegrad — Uvac (148) k m. i Rogatica — Goražde (26 km.) Ovu je potonju bivša zemaljska uprava izvela preko Gnjile (1880. — 18831 S Gnjile je divan pogled na roman­tičnu okolicu i nije puno pretjerao jedan stranac uskliknuvši: „Što Alpe!?“ Prometu preko Rogatice za­dan je težak udarac g. 1906. otvorenjem istočne pruge. 
Trgovina se pridigla time, što je u Rogatici logorovao znatan broj vojnika. Od domaćeg obrta cvate odavno tkanje ćilima, koji nijesu na glasu radi svnjih šara, ali su poznati kao vrlo durašni. Do rata bilo je onde i nekoliko taphana, u kojim se izrađivala bijela mješina. Danas ovome obrtu nema ondje ni tra­ga kao ni u Sarajevu. Godine 1890. otvorena je tvor­nica likera s etivažom šljiva, ali se nije mogla održati. Znatan je izvoz stočnih proizvoda, a od stoke na gla­su su konji i goveda. 
Od 1878. ovamo podignuto je više privatnih i javn'h modernih zgrada. Srpsko-pravoslavna crkva po­dignuta je 1886. doprinosima pravoslavnog elementa onoga kraja. Vojska je izgradila cijeli niz zgrada za svoje potrebe; 1901. podignuta je 11/2 satnijska vojar­na i u tu je svrhu potrošeno preko 130.000 K. Od 4. oktobra 1880. postoji u Rogatici osnovna škola, a da­našnja školska zgrada sazidana je 1906.
Moderni vodovod napravljen je 1905. i 1906. troškom vojske i općine. U ovu je svrhu uzeto hlad­no vrelo i podignut rezervoar. Sa 9 česama opskrb­ljen je grad dobrom vodom za piće. Dužina cijevi iz­nosi blizu 4 km. 
Nakon našeg Ujedinjenja otvorena je u Rogatici bolnica (1919.) i građanska škola (1926.) Oba ova za­voda trebala je Rogatica već odavna, ai „tuđi nokti svrabi ne češu,“ kaže naša narodna.

Nema komentara:

Objavi komentar