04. 06. 2018.

Timkin amanet

Ešref Berberović

Ima krajeva u našoj Bosni koji su toliko lijepi da ih se čovjek okom ne može nagledati. I kad bi se vjekovima živjelo, ne bi se žedno oko i duša mgoli dovoljno napojiti tih ljepota. A takvih je mjesta i krajeva mnogo koji su razasuti širom zemlje kao divni ukrasi na sku­pocjenom ćilimu. Jedan od tih dragulja naših prirodnih ljepota nalazi se u kanjonu Žepe, u uskoj prodolini između šumovitih planinskih ma­siva koje prosijeca hladna gorska rječica Žepa žureči svojim klisura-
stim tokom da se sjedini sa bistrim, zelenim virovima opjevane Drine. U najraskošnijem predjelu te iskonske ljepote smjestilo se selo Žepa, sa svojih nekoliko stotina domaćinstva, većinom muslimana. A u sredini sela, kao najljepši cvijet, u kitnjastom bokoru, uzdiže se nedavne obnovljenja džamija vanredne ljepote. Već nekoliko stoljeća ona tu stoji: kao veličanstveni simbol ljubavi i odanosti njenih džematlija prema svojoj uzvišenoj vjeri Islamu i njegovim plemenitim zasadama na širenju i učvršćenju sloge, bratstva i međusobne ljubavi među lju­dima. Pored redovnih vaktova koji se klanjaju svakodnevno, kao i džum'e i bajram-namaza, u kojima učestvuje po nekoliko stotina vjer­nika iz mjesta i okoline, u toj džamiji njen vrijedni imam Ali ef. Ahmetović redovno održava i vjersku obuku za nekoliko desetaka muške i ženske muslimanske omladine. Djeca redovno i sa zadovoljstvom polaze vjersku obuku. Pažljivo slušaju pouke imama o svojoj uzvišenoj vjeri upijajući te velike istine u svoje dječje duše kao pčelice cvijetni prah iz koga će stočiti kaplje meda.: I što više slušaju, to im sve milija biva. Raduju se tim čisovima kao djeca sastanku sa svojim roditeljima koje dugo nisu vidjeli. Zavoljeli su svoga vjeroučitelja kao drugog roditelja. A on im uzvraća tu ljubav sve većim žarom u oplemenjivanju njihovih duša neiscrpnim vrlinama uzvišenog Islama. Tako se to odvija već go­dinama. Generacije mladih poletnih duša smjenjuju se ispred vrijed­nog vjeroučitelja iz dana u dan, iz godine u godinu, uobičajeno, na­viknuto i već, duboko ušlo u narav i navike djece, kao što su navikla
svakodnevno da slušaju žubor hučne Zepe na njezinom nepresušnom toku ka sjedinjenju sa brzom Drinom. Ali, kao što ni ljepota tih krajeva ne može neprekidno blistati pod sjajem zlatnih sunčanih zraka, koje ponekad zastru tamni i teški kišni oblaci uz blijesak munja i tutnjavu gromova, tako je i taj mirni tok,
koji se idilično odvijao u dubokoj hladovini unutar drevnih džamijskih zidova, nedavno mučno i duboko potresla neumoljiva sudbina. Tužna je to priča koja je natjerala suze na oči i najotpornijem mje­štaninu sela Zepe, pa bi trebalo mnogo nježnije i osjećajnije pero da je u ovim recima ponovi i što vjernije i iznese. Jedna od najvrijednijih polaznica vjerske obuke u toj džamiji bila je sedamnaestogodišnja Timka Češko. Iako nježna i krhka zdravlja, još prije trinaest godina, ostala je bez majčine ljubavi i brige, ona je bila okićena vrlinama čestite i dobre muslimanke koja se neprekidno osvježavala savjetima i poukama svoga vjeroučitelja. No, podmukla bolest rano je napala njeno nježno i neotporno tijelo. I pored sve brige
njena oca da joj liječenjem povrati zdravlje kod kuće i po bolnicama u Foči i Sarajevu, uspjeha nije bilo. Tako je svoju ranu mladost pro­vela najvećim dijelom u mučnoj i upornoj borbi sa podmuklom bo­lešću, pa je vrlo malo znala za dječje životne radosti. Ono svjetlih i sretnih dana u životu provodila je većinom u korisnim kućnim poslo­vima. Rano je naučila, pored ostalog, da tka ćilime u lijepim i divnim šarama, punim narodne umotvorine, protkane odrazima dječje mašte. Kao i sve njezine vršnjakinje u ranom djevojačkom dobu budili su se u njezinoj čestitoj duši osjećanju za sretnu budućnost, za koju se je, vođena nadom i lijepim narodnim običajima, u tišini svoga doma počela bržljivo spremati. Tako je mlada Timka izatkala svoj prvi ći­lim, lijep, velik i sa prekrasnim narodnim šarama, koje je pažljivo odabirala njena nježna duša. To je bila njena velika radost i ponos koje nije mogla da prikrije. Znale su za njega i sve njene vršnjakinje i divile se njegovoj ljepoti. I, kad je bila u punom zamahu tih svojih djevojačkih priprema za svoju sreću i priželjkivanu budućnost, nemi­losrdna joj se bolest pogoršala. Otrže je iz toga životnog redovnog ma­štanja i djevojačkih snova i ponovo baci u bolničku postelju sarajevske Klinike. Ubrzo je osjetila svu težinu svoje bolesti koja se je nemilosrdno razbuktala. Čitala je iz zabrinutih pogleda ljekara i bolničkog osoblja
da je u velikoj opasnosti. Njen već izmučeni organizam ranijim bole­stima, naglo je slabio. To je i sama uvidjela. Polako se počela gasiti nada u njenom mladenačkom, ali napaćenom srcu. U svojoj duši po­čela je predosjećati skori kraj svojih patnji. A u to su je uvjerile i skrivene suze u očima njena oca i ostale rodbine i prijatelja koji suje obilazili. U tim časovima ljutog bola i samoće, već skršena, Timka se često sjećala svoga imama i vjeroučitelja, o čežnji duše da se oslobodi svog tijela i vrati u obilje velikom Stvoritelju. U tim časovima Timka je tihim molitvama, upućenim Svemogućem, Allahu, molila za njegovu milost i pripremala svoju nevinu, napaćenu dušu, za taj veliki čas ra­stanka, koji nas sve neminovne čeka. Viđali su je tada da piše pismo i da ga čuva pod uzglavljem. Bio je četvrtak, 14. aprila 1965. godine kada se ugasio plemeniti život mlade Timke. Pročitali su i to njeno pismo. Timka se je u njemu opraštala sa svojim kratkotrajnim životom, punim uzaludne nade I snova za život. Davno je izgubila svoju majku, još kad je imala svega tri godine. Molila je u pismu da je ukopaju kod majke, da su bar mrtve zajedno, kad nisu mogle biti za života. A ćilim? Lijepi, veliki šareni ćilim što ga je mjesecima tkala na ponos svoj i svoje kuće. U pismu se našao odgovor i za to. Kada nije bilo suđeno da taj ćilim prati Timku u njenu ovozemnom životu, ona je oporučila da mu se dade najljepša na­ mjena koju može imati: da se prostre u njenoj džamiji, da služi za ibadet vjernika i da na njemu sjede njene drugarice i druga islamska mladež Žepe, kada budu učili istine o svojoj vjeri. A u naknadu za taj poklon njenog životnog djela, Timka skrušeno moli sve svoje vršnjaki­nje da joj, na tom njenom ćilimu, prouče svakiput Fatihu kada se u džamiji okupe. Tako će uvijek biti među njima prisutna, voljena i spo­minjana po svojim dobrim djelima. Tom Timkinom vasijjetu udovoljeno je. Ova blijedo ispričana istorija jednog cvijetka, koji je pod udar­cem sudbine uvenuo i prije nego što je procvao, ostaće u Žepi kao le­genda koja opominje i poučava sve one koji za ovo saznaju i koji o ovome budu razmišljali. Na dva dana pred njenu smrt Timka je molila da je slikaju i da tu njenu sliku podijele njenim drugariyama da se je što dulje sjećaju i da iz njenih očiju čitaju veliku tugu što se više nikada neće među njih vratiti. Mi uzimamo na sebe taj Timkin amanet pa objavljujemo ovu njenu sliku da bi je tako dobio što veći broj Timkinih znanih i nez­nanih vršnjakinja, da se pouče na njenom primjeru i da je se što češće sjećaju učenjem Fatihe.
Njena dženaza obavljena je u Žepi u petak 15. IV 1965. godine uz učešće nekoliko stotina mještana koji su joj time odali svoje pri­znanje za plemenite islamske vrline, a koje su njihovu nezaboravnu Timku tako krasile vidljivo krasile u kratkotrajnom životu.I mi se pridružujemo njihovoj žalosti moleći


 

Nema komentara:

Objavi komentar