ŽEPA-PARADIGMA STRADALNIŠTVA MUSLIMANA

ŽEPA-PARADIGMA STRADALNIŠTVA MUSLIMANA

PREPOROD 1992

U mirnodopska vremena prema Žepi se uglavnom odnosilo maćehinski. Dokazi su mnogobrojni. U nedostatku prosto­ra, navešćemo samo neke.

Prvo, po svim geostrateškim rezonima Žepa je mogla biti saobraćajno čvorište u srednjedrinskom regionu. Naime, ona je smještena bukvalno na razmeđu četiri komune: višegradske, rogatičke, hanpjesačke i srebreničke, udaljena od svake oko 30 ki­lometara. Da je kojim slučajem Srebrenica, na primjer, sao­braćajno vezana sa Rogaticom preko Žepe, središta ove dvije susjedne opštine bila bi udaljena manje od stotinjak kilometara.

Ovako je to gotovo duplo duže. Situacija je još paradoksalnija u pogledu saobraćajne veze Višegrada sa Srebrenicom itd.

I još nešto, na svim putevima koji vode ka Žepi, negdje na granicama ove mjesne zajednice, prekinute su asvaltne podlo­ge, tako da se u ovo mjesto sa oko 4.500 stanovnika dolazi isključivo makadamom. Istovremeno asvalt je stigao i u neke, Žepi okolne zaseoke, poput Budete, na primjer. Bolji poznavao­ci prilika u tom kraju znaju da se to nije nimalo slučajno desilo. Pomenuti zaselak, kao i neka druga mjesta, nema ni jednog muslimanskog domaćinstva, kao što, opet, ni u čitavoj žepskoj prodoli nema nijedne nemuslimanske porodice. No to je duga priča za jedan novinski tekst.

Drugo, veoma je mato područja u BiH koja su, u statusnom smislu, degradirana kao Žepa. Od negdašnje opštine svedena je na mjesnu zajednicu, pri čemu joj je, posve neprirodno, tj. ad­ministrativno, podijeljen teritorij na dva dijela, pri čemu je jedan pripojen Han - Pijesku, a drugi Rogatici.

Decenijama je iz okolnih žepskih šuma odvožena građa, od poljoprivrednika stoka i druga bogatstva, dok je malo šta stizalo u ovo područje. Stoga je ono konstantno zaostajalo, stanov­ništvo se iseljavalo, tako da ga je danas manje nego prije neko­liko decenija.

A šta tek kazati o Žepi iz ovog ratnog vremena?

Mjesec dana prije nego će zapucati prve agresorske puške na BiH, ovo mjesto je u potpunosti blokirano. Od tih prvih mar­tovskih dana pa do trenutka ispisivanja ovog teksta u Žepu nije ništa moglo stići osim što su četnici, ovnovski uporno, tamo odlazili da za svagda ostave svoje kosti. Brojka im je velika, o čemu je, u nekoliko navrata, ovdašnja javnost informirana. No ovom prilikom ne bismo o tome već, prije svega, o motivima napada na ovo mjesto. Naime, ako je i moguće naći neko »prav­danje« za napade agresora na mjesta u kojima ima srpskog sta­novništva, u ovom slučaju to upotpunosti otpada. U cijeloj žep­skoj prodoli, tj. u krugu od oko 30-tak kilometarane živi, niti je ranije živjela, ama baš nijedna srpska porodica. Četnici bi, da­kle, da »oslobode« Žepu od Žepljaka samo zato što tamo žive Muslimani i što nisu pristali da budu pokoreni, da ih se kolje, si­luje, pokrštava i mnogo šta drugo iz, po zlu dobro poznatog asortimana srpskog genocida, koga su usavršili do perfekcije na bosanskim prostorima. Uostalom, zločine Srba nad Muslimani­ma teško će uopće neko nadići. A kako će sami živjeti sa tom hipotekom, ostaje da se vidi.

Žepa bi mogla poslužiti i kao paradigma stradalništva Musli­mana u ovom ratu. Ona je, naime, agresoru zapela za oko samo zato što je naseljena muslimanskim življem. Tamo nema nikak­vih industrijskih pogona, ratno-strateških i sličnih razloga za osvajanje. Otuda konstantni napadi na ovo mjesto imaju za cilj fašisoidno etničko čišćenje, kao, uostalom i u cijeloj istočnoj Bo­sni, gdje su Muslimani činili dvotrećinsku većinu u ukupnoj po­pulacija stanovništva.

O apsurdnosti agresorskih napada na Žepu možda najbolje svjedoči izjava »srninog« novinara (čestitka autoru na adekvatno odabranom nazivu) prilikom jednog od teških četničkih poraza na ovom ratištu kako su, navodno, tamo poubijani srpskki civili, a ne vojnici. Zamislite, otišli srpski civili naoružani do zuba sa Pala, Sokoca, iz Bosanske krajine, da vide kako izgleda Žepa u ratnom vihoru, pa tamo nastradali!

Uz sve atake četnika Žepljake je pritislo i breme od oko 25.000 izbjeglica, muslimanskih prognanika iz Rogatice, Višegrada i Han-Pijeska. Danas se tamo bukvalno umire od gladi. Vapaji za humanitarnom pomoći stižu svakodnevno. Nažalost, kao da ih nema ko da čuje. Izgleda da svi misle ako Žepljaci mogu da se uspješno nose sa neprijateljem na bojnom polju, da to mogu i sa glađu. A ako iko u BiH ima moralno i sva­ko drugo pravo da traži da mu se pomogne, onda je to, bez sumnje i Žepa. Pa neka se onda taj dug i ispuni!

Jusuf Žiga