RAMAZANSKE PRIČE
ALIJA NAMETAK
2
"Ovo je priča iz zbirke pripovjedaka našeg poznatog pripovjedača
Alije Nametka, koja sastoji se od 16 pripovjedaka i koje je autor
napisao u periodu od 1933. do 1967. god. U ovim pripovijetkama on
uglavnom opisuje život bosanskohercegovačkih muslimana, sa
prepoznatljivim toplim pristupom prema Bošnjacima i islamu, i sa
razumijevanjem njihovih problema koji su bili i njegovi vlastiti. Većina
pripovjedaka u sebi nose i islamsku odgojnu poruku, što je vjerovatno
bio i jedan od motiva da se izdaju u zbirci pod naslovom Ramazanske
priče. Ovo su priče koje se čitaju u dahu, pamte i rado prepričavaju."
B E D E L I
Bedel je ona osoba koja izvršava hadž po želji i oporuci lica koje nije u
stanju da lično obavi hadž zbog fizičke slabosti ili nekog drugog
šeriatski opravdanog razloga.
Sejjid Emin Akkad je dolazio na godine u naš šeher, gdje je tražio da
bude bedel za kakva umrlog bogataša, pa, iako nije nikad bio sâm, ako je
bilo i drugih Arapa koji su tim poslom dolazili u Bos-nu, on nije nikad
ostao da ne bi našao bedeluk. On je bio neka vrsta mekanskog plemića,
starenika, pa su ga i drugi Arapi koji bi se zatekli pred ramazan ili uz
ramazan u našem gradu priznavali kao nekog starješinu, a on je imao i
nekakvo gospodsko držanje. Bio je visok i vitak, lijepo se nosio, a
gotovo trideset godina je redovno dolazio, osim za prvog svjetskog rata,
a da se nije moglo na njemu opaziti da stári. Znao je lijepo turski
govoriti, a dolazeći redovito desecima godina u našu zemlju i čineći
usluge našim hadžijama koji su išli posjećivati sveta mjesta, a po
pravilu nisu znali nikakva jezika osim onoga koji su usisali s majčinim
mlijekom i koji su nazivali
bosanskim, on je govorio i bosanski toliko
da se moglo razumjeti šta hoće da kaže, a i on bi dobrim dijelom razumio
šta naši ljudi govore. Odsjeo bi u Morića hanu, a prizivali su ga na
iftare i sijela političari, hodže i trgovci, plemići i skorojevići. Bilo
je dana da je bio pozvan i na dva i tri iftara. Bio je umjeren u jelu i
nikad se nije mogao priviknuti na ono obilje od desetak ili petnaest
raznih jela uz iftar.
Bio je odani sultanov podanik i nije volio
Hašimije, koji su se odmetnuli od turskog sultana, kao ni kasnije
Suudije. Čini se da su Turci zlatom kupovali naklonost arapskih šejhova,
srebrom sitne građane, a bakrom mekansku i medinsku fukaru, samo da bi
se mogli smatrati vladarima svetih mjesta. On je valjda dobivao čorbu od
srebra s udrobljenim rijetkim dukatićem, ali je vazda s oduševljenjem
govorio o sultanu koji je bio i halifa. Svaku večer uz ramazan sijelilo
se u velikoj kahvi u Morića hanu na katu, iza teravije. Nekad bi se, kad
je ramazan padao u zimsko doba, i starijim ljudima i Arapima bilo
studeno da klanjaju u čaršijskim džamijama, ova kahva pretvorila u
džamiju. Svakako u njoj nije bilo stolova ni stolica, sjedilo se po
sećijama i prostrtom podu, pa bi se, kad bi nastupio vakat od teravije,
začas potrnule cigarete i sklonili findžani i ibrici, a po podu se
razastrle ovčije kožice ili serdžade. I imam bi se našao za cio ramazan,
pa bi mu se uoči bajrama skupila lijepa svota novca. Tražilo se samo da
brzo klanja, stenografijom, da bi teravija bila čas prije gotova, da bi
džematlije mogle što više sjediti i pričati i da ne izdangube u pušenju
duhana. Nekad jc duhanski dim bio toliko gust, da bi ponetko za-tražio
od kahvedžije Hasage Dedića da otvori čekmu na prozoru, a on bi se, ters
kakav je bio, samo obrecnuo: - Kome udi dim, nek se slegne. Pri tlima
nejma dima.« Kad bi netko otvorio vrata, povirio da vidi ima li u
društvu onoga koga on traži, pa nahrupila iz hodnika svježjija hava,
povikali bi odmah neki: »Zatvori vrata, uteče mačka!« Jednog ramazana
kad se već uglavnom znalo tko će ići na hadž, a za koga će ići bedel, i
kad je ostalo nekoliko Arapa bez bedeluka, i Sej jid Emin je, što bi se
danas reklo, izvisio. U Sarajevu nije nitko htio slati bedela za svoje
nemoćne starce ili umrle roditelje, koji su bili bogati i za života
trebali ići na hadž. Neki domaći ljudi, da bi pomogli siromašne musafire
Arape, tražili su im pismeno bedeluke po provinciji. Kako je bio
ramazansiki tátil, i Salih Safvet efendija iz Nuvaba bio je u svom
rodnom mjerstu uz ramazan. Tamo je upravo bio umro jedan bogat građanin,
i Salih-efendnja se sjetio Sejjid-Emina.Nagovorio je sinove umrlog da
pošalju za oca bedela. Pristali su i odmah je udaren tel Uzeiragi da
pronađe Sejjid-Emina, da mu iznajmi auto do Duvna, gdje će biti obavljen
ikrar i gdje će se bedelu dati pare za bedeluk. Uzeir-aga pronašao
šofera i auto, a Sejjid Emin je jedva čckao da dobije kakav bilo
bedeluk.
Nije onda kao danas bilo i automobila i autobusa kakvih
možeš samo zamisliti. Pošta se prenosila jednom ili dva puta heftično, a
kad zapadā snijeg na Kupresu i puhne vjetar kroz Kupreška vrata, onda
sva zapadna Bosna ostane bez ikakve veze sa Sarajevom. A te godine je
ramazan bio uza zemherije pa, iako nije bilo velika snijega, bila je
suhomrazica koja je svrdlala kroz insanske kosti. Na takvom vremenu
Uzeir-aga je našao Sejjid-Eminu automoibil na kojemu su prozori bili od
prozirnog kaučka, vrata su štitila putnika samo da ne ispadne iz auta, a
što se tiče promahe, nije je nedostajalo. Nije uostalom bilo ni puno ni
mnogo boljih automobila od ovoga. Putovanje makadamom trajalo je čitav
zimski dan, a kad su bili na Kupreškim vratima pukla je guma, pa su
morali u akšamskom sumraku rezervnu montirati. U kafani u Kupresu su se
putnici malo raskravili, a Sejjid Emin je pitao mještane kako se ovo
mjesto zove. - Kupres - rekli su mu. - Kibris? - pitao je začuđen Sejjid
Emin, koji nije mogao izgovoriti p, a i vokale je drukčije čuo i
izgovorio. - Kupres! - Kibris? Subhanallah! Ovo je bosanski Kibris? -
Jah, jah! - potvđivali su mu ljudi, dok je on krávio zamrzle noge kraj
peći i pio neku toplu tekućinu koju je kahvedžija nazivao čajem. Došli
su po mraku u Šuicu pa u Duvno. Zahvalno je zagrlio
Salih-Safvet-efendiju koji mu je našao bedeluk. S mnogo patetike i
grimasa govorio je Salih-efendiji materinskim i turskim jezikom kako se
napatio putem, a on je, razumijevajuići oba jezika, pucao od smijeha.
Prevodio je i domaćinima iz čije će kuće ići bedel i svi su se smijali
Sejjid-Eminovu pričanju. Iako je bio veliki doček i zijafet, Sejid-Emin
je želio što prije u Sarajevo, pa, ako i drugi Arapi budu našli
bedelluke, da odmah krenu u svoju toplu domovinu, noseći bosanske
dukate, da kao blaga plodonosna kiša orose suhu arapsku zemlju.
Šofer se htio odmah vratiti u Sarajevo ujutro, ali se vrijeme
promijenilo i snijeg napadao pa zatrpao puteve od Duvna do Šuice,
Kupresa i do pola Koprivnice, prema Bugojnu. Jedino je još bio otvo-ren
put preko Aržanog u Split, a otuda u Mostar, ali prijetilo je nevrijeme
da će ostati Duvno i s te strane zatvoreno. Zato je na brzinu obavljen u
džamiji ikrar, a u hadžijskoj kući iftar, i Sejjid-Emin se odmah po
sehuru, zagrlivši se sa Salih-efendijom i oprostivši se od domaćina,
koji su mu dali mastan bedeluk, krenuo u Mostar, pa onda prekosutra
ujutro u Sarajevo. Isprozebao, jedva je čekao iftar, da se mogne
liječiti čajevima, tamnim i olje slatkim. Po teraviji je već bio u
kahvi, gdje se sakupilo redovno sijelo: Uzeir-aga, dvojica Edhem-aga,
dvojica braće Aga, a kad se kaže Aga, zna se da su to industrijalci,
koji su imali pilane pa im nije u društvu nikad ni trebalo navoditi ni
imena, a još manje prezimena, doktor, hećimbaša, Sejfaga Tašaković i
druge sitnije čaršijske age, a među njima ih je bilo koji su se
odijevali više nego skromni, da bi im tko ih nije poznavao mogao
udijeliti i sadaku, a oni su mogli općini zajmiti para da isplati ajluke
svim svojim memurima na prvog, ako bi općina zapala u takvu priliku da
ostane kokuz. Jedva se sačekalo da se sakupi obično društvo, jer netko
klanja u ovoj, netko u drugoj džamiji, a u doktora se doma klanja
džematile teravija, pa je sve jedne hefte imam Hafiz Džafer Fakih iz
Medine, a druge hefte hatib Gazi Husrevbegove džamije. Njega valja
ponajdulje pričekati, jer se u njega posijeli malo prije teravije, uz
kahvu i cigaretu, a tako isto i poslije teravije, dok se svijet nakon
kraćeg zadržavanja raziđe: netko doma, netko u »El-Kamer«, netko u ovu a
netko u onu kahvu, da malo pokrati noć sijelom. Uzeir-agi su vazda bili
dragi zevzekluci, pa bi povukao za jezik Sejjid-Emina da nešto ispriča.
On bi mahsus, i sam misleći drukčije, naročito isticao tobožnje zasluge
bivšeg mekanskog šerifa Husejna, od dinastije Hašimija, koga su, nakon
što im je učinio ogromne usluge u prvom svjetskom ratu protiv Turaka,
Englezi surgunisali na Cipar. Dovoljno je bilo pred Sejjid-Eminom
spomenuti šerifa Husejna, pa da skoči kao da su poda nj bacili šaku
konjskih muha.
Napokon se sve društvo okupilo i Sejjid Emin počeo
pričati o svome putovanju preko Kupresa, ali ga Uzeir-aga prekide i
napomenu mu, kako je nekad ovaj isti Sejjid-Emin prije dvadesetak godina
došao u Bosnu da traži bedelluk, pa ga jedan aga poveo na vrelo Bosne.
Do Ilidže su se dovezli pasažerom, a usput je Asim-aga Lopardija pjevao
uz harmonike. Zelenilo, cvijetne staze, vodoskoci na Ilidži, a malo
zatim i vrelo Bosne s obiljem bistre vode toliko su zadivili
Sejjid-Emina, da je uzviknuo: »Vallahi, ako vam se Allah ne smiluje,
nećete nijedan u dženet, jer je u vas dženet na ovom svijetu.« - A šta
sad veliš na ovaj snijeg? - E, ovaj vas snijeg liječi. Ovo je vaš
džehennem. Uživali su u njegovoj gestikulaciji, pričanju i, uveličavanju
bure i snijega. Ali kad je pričao o Kibrisu, o vjetru, o autu koji se
zamalo nije prevrnuo, bilo je smijeha do suza. - Ima i u nas Kibris - a
mislio je na Cipar, kako ga Arapi izgovaraju - ali je ono dunjalučki
džennet. Tamo raste grožde, smokve, masline, ali ovaj vaš Kibris ... -
Kupres, Kupres - ispravljao ga je Uzeir-aga. - Jah, jah, Kibris. U ovaj
Kibris je trebalo surgunisati šerifa Husejna, a ne u onaj na denjizu...
Opisujući strahote vjetra nije više nalazio riječi u našem jeziku da bi i
njemu i nama dočarale atmosferu kulminacije njegove razorne snage, pa
je zatrtosio turski: Vallahi, orada ruzgârun Pādišâ-hi. Nastale su priče
o bedelima i njihovu traženju bedeluka. Sijeldžije su prebirale na glas
tko je dužan ići na hadž, za koga bi treblo slati bedela. Obavljali su
neku vrstu inventure svačijeg imov-nog stanja. Izredali su dosta imena,
samo se prisutni nisu uzimali u obzir, od kojih je malo bilo hadžija, a
svi su, po imućstvenom stanju, mogli i trebali ići na Ćabu. Spominjali
su ovog ili onog, a Arapi, patencijalni bedeli, slušali su onoliko
koliko su razumijevali. Bili bi oni zadovoljni da se nađe i kakav
potanak bedeluk, da im se plati samo putni trošak i da im nešto malo
ostane za porodični život, skroman kako su se odvajkada naučili, ali su
bili slabi izgledi.
Samo je šejh-Abdulah našao bedeluk u jednom
selu kod Rogatice, ali se i on napatio gore nego i Sejjid-Emin. Njega su
iz Sarajeva uputili s pismom u Rogaticu, ali onaj na koga su ga uputili
bio je otišao u Sarajevo. Jedva se je nekako sporazumio sa
subesjednicima da traži bedeluk, a onda su ga ljudi uputili u neko selo,
dva sahata hoda udaljeno od Rogatice. Nisu baš bili veoma obazrivi
prema musafiru da ga netko osobno odvede do sela, što inače nije adet
Rogatičana, nego su mu samo pokazali pravac u kojemu treba da ide i na
sahatu mu pokazali za koliko će vremena doći do sela. On se uputio u
svojoj antariji i tankom kaputiću, a zemlja je bila smrznuta kao kost.
Kad je promrznut došao nadomak sela, nasrnuli su na njega psi tornjaci,
da ga raznesu. On se saginjao da uzme kamen s puta da njime otjera pse,
ali svaki kamen srastao sa zemljom. U muci je vikao: »Prokleta ova
bosanska zemlja! Puste pse na te, a svežu ti kamenje za zemlju da se ne
možeš braniti!«