ABDULLAH- beg BUKVICA je rođen u Rogatici
1881. godine od oca Ahmet-bega i majke Azemine (rođene Škaljić). Potiče
iz veoma ugledne porodice koja je zauzimala značajno mjesto u društvenom
životu Bosne tokom osmanske vladavine. Potomak je Mustafa-paše Bukvice,
zvorničkog muhafiza, koji je umro u Prači gdje mu se nalazi turbe kod
džamije. Izgleda da je potomak bogumilske vlastelinske porodice, koja je
za vrijeme fetha prešla na islam. Njegov pradjed Fetah-beg je živio kao turski vazal u selu Bukvica kraj
Prače, gdje je umro i ukopan, a djed mu Smail-beg doselio je u Rogaticu i
tu umro. Otac dr. Abdullaha Bukvice hadži Ahmet-beg, rodio se u Barama u
blizini sela Bukvice, općina Prača, u srezu rogatičkom 1854. godine i
rano se doselio u Rogaticu sa ocem Smail-begom. Kao jedinac u oca od
muškog roda bio je juzbaša u taboru Fazli-paše Šerifije u Bijeljini pred
okupaciju Bosne 1875. godine. Na njega je prenešen i berat na zijamet,
po kom je njegova porodica imala pravo pobiranja desetine u Novom
Pazaru, Rogatici, Turskoj Mitrovici, Glasincu i Orahovici kod Foče.
Nakon obavljenog hadža 1889. godine Ahmed-beg je bio izabran za
gradonačelnika Rogatice i tu je dužnost obavljao skoro 40 godina, tj.
sve do pred samu smrt. Ova činjenica dovoljno govori o njemu i
povjerenju koje je uživao kod građana Rogatice. Sa oduševljenjem je
hadži Ahmed beg Bukvica podržavao pokret za vakufsku autonomiju koju je
vodio rahmetli muftija Džabić i kao gradonačelnik potpisao njegov
proglas. Umro je Ahmed-beg 14. novembra 1926. godine, a pokopan u haremu
Careve džamije u Rogatici. Iza sebe je ostavio četiri dobro obrazovana
sina od kojih je jedan i Abdullah-beg, jedan od sedam prvih ljekara
muslimana iz Bosne i Hercegovine.
Abdulah-beg Bukvica
je završio osnovnu školu u Rogatici a gimnaziju u Sarajevu 1902.
godine. Zanimljivo je istaći u vezi školovanja Bošnjaka u vrijeme
austro–ugarske okupacije, da su muslimani imali velike rezerve prema
upisu u te ''kaurske'' škole. Dr. Abdullah Bukvica je bio prvi koji se
upisao u osnovnu školu u Rogatici i tako pokazao očev stav i pristup
novonastaloj situaciji. Kasnije se pokazalo da je takav pristup bio
korisniji našem narodu od bojkota koji je učinio da veliki broj
muslimnske djece i omladine ostane nepismen zbog uvođenja u službenu
upotrebu latiničnog pisma. Po završetku gimnazije, upisuje se na
medicinski fakultet u Beču kojeg završava 1909. godine i biva promovisan
u ljekara cjelokupne medicine. Od 1908. do 1910. godine provodi svoju
praksu u Zemaljskoj bolnici u Sarajevu, nakon čega biva postavljen za
gradskog liječnika i upravnika bolnice u Brčkom.
Godine
1912. se ženi Avnijom Ćerimagić iz Orašja sa kojom nije imao djece.
Supruga Avnija je poticala iz imućne porodice što je bilo od pomoći pri
realizaciji humanitarnih aktivnosti koje je on vodio u teškim trenucima
za muslimane.
Pisao je u raznim listovima i časopisima
koji su i bili namijenjeni prije svih muslimanskoj populaciji. Uz
konstantni liječnički angažman, angažirao se sa svim svojim
sposobnostima u radu i razvijanju društva „ISLAHIJJET“.
Sve
vrijeme Prvog svjetskog rata dr. Bukvica je proveo u vojsci i na
frontu. Godine 1916. boluje od pjegavca usljed čega gubi sluh, ali je
uprkos tom gubitku nastavio rad kao liječnik i socijalni i kulturni
radnik.
Njegov rad između dva svjetska rata je bio
izuzetno plodotvoran i obilan. Osnovao je u Brčkom Društvo za borbu
protiv prosjačenja. Na inicijativu dr. Bukvice, godine 1923. je osnovana
Zadruga opštinskih činovnika i službenika za uzajamno pomaganje. Bio je
predsjednik te zadruge. Na čelu podružnice Crvenog krsta je bio od
1924. godine do iza Drugog svetskog rata. U teškim vremenima političkog
organiziranja muslimana tadašnje Jugoslavije koje je obilovalo neslogom i
razjedinjenošću muslimana, Bukvica se uključio u JMO koju je predvodio
dr. Mehmed Spaho i bio narodni poslanik Spahine grupe. Od 1927. do 1945.
godine je bio član Vakufskog sabora za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu.
Mjeseca
juna 1941. godine, u Brčko je poslato osamdesetero djece izbjeglica iz
istočnobosanskih krajeva i dr. Bukvica se svim bićem dao na rad oko
smještaja i opskrbe te djece. Solidnu zgradu brčanske medrese je na
vlastitu inicijativu uredio, prikupio odjeću i hranu, uredio kuhinju,
obezbijedio potrebno osoblje i tako spremno dočekao i prihvatio djecu.
Nagovarao je brčanske imućne građane da usvoje po jedno dijete, ali bez
naročitog uspjeha, iako je dajući lični primjer usvojio, odhranio i
odškolovao tri curice: Begović Sabiru, Mutenu Ćerimagić-bratičnu svoje
žene i Selmu Tahirović. Usvojenu djecu on i njegova supruga voljeli su i
pazili kao rođenu.
Kada je prvi put bio
uhapšen od strane partizana, morali su ga ubrzo pustiti jer su mnogi
građani sačinili peticiju za njegovo puštanje a naročito majke čiju je
djecu spašavao od odvođenja u konclogore za vrijeme okupacije Brčkog od
strane njemačke vojske. Godine 1945. je bio ponovo uhapšen i optužen za
podršku i saradnju sa ustašama. Četiri je godine nedužan odrobijao u
zatvorima u Zenici i Tuzli. Poslije osluženja zatvorske kazne vratio se u
Brčko bez građanskih prava. Bio je to težak period života dr. Bukvice.
Ipak, građani Brčkog nisu zaboravili dobrotu i humanost svoga doktora,
pa su mu nesebično pomagali, naročito trgovci i zanatlije.
Kao
obrazovan čovjek, pravi intelektualac, posjedovao je kućnu biblioteku
sa 1500 djela i to mu je nepovratno oduzeto zajedno sa priborom za lov i
ribolov. Od pokućstva mu je ostao samo klavir žene Avnije koja je bila
za to vrijeme dobro obrazovana i kulturno napredna žena. Naobrazbu je
stekla u Turskoj pohađajući stručnu školu. Uz bosanski je govorila
turski i njemački jezik. Dr. Bukvica je govorio pet stranih jezika. Dok
nije imao građanskih prava radio je kao ljekar za željezničare a i
poslije, kad su mu vraćena građanska prava. Prema kazivanju njegovih
suvremenika koji su i danas živi, ljekarske usluge je naplaćivao samo
imućnim građanima, dok je velikom broju siromašnih stanovnika Brčkog
usluge liječenja pružao besplatno i sa najvećim stepenom ljekarske
etike.
Radio je kao ljekar punih 60 godina. Poslije
odlaska u zasluženu penziju, poklonio je svoj bogati pribor iz vlastite
ambulante mjesnoj ambulanti u Gornjem Rahiću. Dana 6. oktobra 1969.
godine plemenita duša dr. Bukvice je našla svoj smiraj i vratila se
svome Gospodaru, zadovoljna Njime i On zadovoljan njom. Preselio je na
Ahiret čovjek voljen i poštovan u narodu bez razlike na vjersku
pripadnost. Sljedećeg dana, tačnije 7. oktobra obavljena je dženaza ovom
velikanu a predvodio je lično vrhovni poglavar IVZ u SFRJ hadži
Sulejman ef. Kemura.
U testamentu je rahmetli dr.
Bukvica ostavio svoju kuću usvojenoj kćerki Sabiri jer je izuzetno volio
njene sinove Seada Derviševića, danas ljekar ginekolog, i Mirzu
Derviševića, danas veterinar. Kuća rahmetli dr. Bukvice se nalazi iza
stanice policije u Brčkom. Nekada je to bila po stilu prava bosanska
kuća, ali je doživljavala rekonstukcije, a samim tim i izmjene. Nakon
agresije na suverenu i nezavisnu BiH-u i nakon arbitražne odluke za grad
Brčko kojom se cjelokupna općina iz predratnog perioda proglašava
Distriktom, ulica gdje se nalazi kuća dr. Bukvice nosi naziv rahmetli
dr. Bukvice. To je samo mali dio onoga što su građani Brčkog trebali i
trebaju da učine u cilju afirmacije lika i djela istinskog sina Bosne“.