29. 05. 2011.

Osnovna škola u Han Stjenicama

Osnovna škola u Han Stjenicama
autor: Velija Palo


Kad je u pitanju obrazovanje i opismenjavanje, stari sočički kraj je, kao i u nekim drugim oblastima, bio u velikom zakašnjenju. Vijekovima je bila jedina pismenost ono sto se uspjelo kroz vjersku pouku. Međutim to je bilo ograničeno i nedovoljno i jako mali broj se mogao smatrati pismenim.
Austrougarske vlasti su 1911. godine donijele zakon o obaveznom obrazovanju. Međutim taj zakon se nije mogao ispoštovati zbog nedostatka, u prvom redu, školskih objekata. Na rogatičkom kraju je te godine tek oko 20% djece moglo pohađati nastavu. Iste godine su počele aktivnosti u vezi izgradnje školske zgrade u Han Stjenicama.
U Arhivu BiH sam pronašao nekoliko dokumenata iz kojih se može vidjeti kako su tekle aktivnosti u tom pravcu. Prvi je dokument N°269180/12 a u kojem je građevinski ugovor broj 87124/I-E od 13.04.1912. godine, sklopljen između investitora, okružne oblasti s jedne strane i izvođaca radova, preduzetnika Omerbega Sijerčića iz Rogatice, s druge strane. Po ugovoru je rok završetka radova bio 01.11.1912. Vrijednost radova je iznosila 20800 kruna. Taj je iznos na kraju bio nešto manji, ali  su mještani pomogli dosta dobrovoljnim radom i nešto u novcu. Ugovorom je regulisana izgradnja škole sa učionicama i stanom za učitelja, popratnih objekata – štala, svinjac,klozeti, ograda, te skolskog pribora. Školski pribor je naveden u troškovniku koji je poseban dokument za sebe. U Arhivu BiH se se taj dokument vodi pod N°138167/12 a naziv mu je ”Troškovnik za gradnju narodne osnovne skole u Stjenicama (kotar rogatički). Datira iz decembra 1911. godine. Po tom troškovniku je nabavljen školski namještaj. Za učionicu u kojoj se izvodi nastava nabavljeno je 16 klupa, sto, 2 stolice, školska tabla i dvokrilni ormar za školske stvari. Za učionicu vjeronauke je nabavljeno 12 klupa, sto, umivaonik. Nabavljena je tabla na kojoj je na oba pisma stajalo ”Narodna osnovna škola“.
Prvi učitelj je bio Jovan Čendić a prvi podvornik Alija Bećirević iz Kramer Sela. U jesen 1913. godine je školu pohađalo 27 učenika, i to 20 pravoslavne i 7 muslimanske vjeroispovijesti. Uglavnom su to bili učenici iz sela koja su bliža Stjenicama:Zagajeva, Obrtića, Gazija, Božina, Kramer Sela i Grivaca. Izučavao se maternji jezik, matematika i vjeronauka. ”Prva čitanka” je bio udžbenik maternjeg jezika i to u dva izdanja: ćiriličnom i latiničnom, zavisno od nacionalne pripadnosti. ”Računica prva” je bio prvi udžbenik matematike. Pripadnici pravoslavne vjeroispovijesti su imali vjeronauku četvrtkom a muslimanske petkom.
Prema dokumentu Nº 235398/13 je jedna grupa mještana muslimanske vjeroispovijesti (Avdija Katica, Halil Katica, Murat Omanović, Alija Bećirević, Lutvo Hrustemović, Alija Planja, Nezir Handrka, Alija Dugalija, Alija Kapo, Zulfo Gazija, Hasan Katica, Bećir Omanović i Uzeir Kapo) uputila dopis kojim se žali na nedostatak hodže za vjeronauku sto im je obećano dok su dobrovoljno radili na izgradnji škole. Broj muslimanske djece je bio uduplan, sto znaci 14 a potpisnici su tvrdili da bi se taj broj popeo i na 30 samo da imaju kvalifikovanu vjersku poduku. Ovom zahtjevu je pozitivno udovoljeno i desetog februara 1914. godine je, prema dokumentu Nº 42899/14, postavljen Mehmed ef. Barlov.
Za narednu skolsku godinu 1914/1915, koju je prekinuo prvi svjetski rat, naručene su knjige za 59 učenika: 20 islamske i 39 pravoslavne vjeroispovijesti. 

U oba svjetska rata kao i pri agresiji na Bosnu i Hercegovinu, 1992. godine je vojska imala prednost nad djacima.


 - Moji školski dani

Moram nešto reći i o vlastitom školovanju u osnovnoj školi na Stjenicama. Ograničiću se samo na posljednje dvije godine, tj. na sedmi i osmi razred, školske godine 1968/69 i 1968/70.
Kao i u mnogim seoskim skolama tog vremena, nedostajao je nastavnički kadar za tzv. ”lake predmete”, tako da smo imali samo osam predmeta: srpskohrvatski, ruski, matematiku, fiziku, istoriju, geografiju, hemiju i biologiju. U kasnijem školovanju se to nije uopšte pokazalo nekim hendikepom, ali znanje iz nabrojanih premeta se pokazalo izuzetnim. Bar tako kaže moje iskustvo iz prve sarajevske gimnazije, jedne od najjačih srednjih škola tada u BiH. Mislim da će moji školski drugari iz tog vakta biti saglasni sa mnom kad tvrdim da je te dvije godine moja generacija imala najbolju nastavničku garnituru koju je ta škola ikad imala i koja se uopšte mogla imati. A mahom su to bili mlađi nastavnici, skoro na početku karijere. Neka mi bude dozvoljeno da kažem koju o svakom nastavniku.
Srpskohrvatski jezik je predavala Ljilja Begić. Živjela je u stanu na spratu nove škole sa suprugom Nailom koga niko nije zvao imenom već jednostavno ”profo”. Bio je stariji prilično od nje a pričalo se da joj je bio profesor na fakultetu u Sarajevu. Bio je penzioner.Bili su tu samo te dvije godine.
Ljilja Begićc je bila majstor svog posla i za te dvije godine je postigla izuzetno mnogo. Teško je opisati sa kakvom lakoćom i metodičnošću je uspjela približiti kompletnu gramatiku. Znanje iz gramatike stečeno kod nje nisam u gimnaziji prosirio ni za najmanji detalj. Toliko je bilo sveobuhvatno i duboko usađeno. Međutim nije se radilo samo o gramatici. Druga oblast je bilo čitanje knjiga. Tad smo otkrili da imamo biblioteku u školi, koja je tad nešto i obogaćena. Lektira, kako smo je zvali, je bila jedna knjiga sedmično. A preporučivala je da se čita i više od toga. Ponekad je na kraju časa znala naći vremena da upita šta je ko pročitao i znalo je biti riječi o pojedinim knjigama. Treća oblast je bilo pisanje sastava. Nije mogla proći jedna sedmica bez bar jednog sastava. Sve ih je strpljivo pregledala i dala komentare. Njena angažovanost je doprinijela da se nivo pismenosti naglo uzdizao.
Matematiku je predavao Đorđe Tešanovic iz (ili od) Prače. Disciplina je kod svih nastavnika bila na izuzetnom nivou ali kod njega posebno. Jer i za najmanji šum je slijedila jednostavna kazna: pruži ruku i slijedi udarac školskim šestarom. Nije mnogo govorio. Predavanja su mu bila za najveću ocjenu. Karakterističan stil kod predavanja; lijeva ruka na leđima, kreda u desnoj ruci, naslov na tabli uvijek podvučen sinusoidom a ne pravom linijom. Stanovao je negdje na Stjenicama. Ko je imalo htio, morao je kod njega naučiti matematiku. Zadaci u kontrolnim radovima su bili bodovani po težini tako da je broj bodova određivao ocjenu a ne broj riješenih zadataka. Onda bi on na času čitao imena i ocjene i svako bi uzimao svoj rad. Sjećam se jednom kontrolnog pri kraju sedmog razreda. Pročitao je moje ime ali nije govorio ocjenu. U tom momentu sam bio malo uplašen ali samo za kratko, jer je on podigao list i rekao ”Pogledajte kako izgleda idealno riješen kontrolni sa maksimaolnih 39 bodova”. ”Tešan”, kako smo ga zvali, je uvijek imao isti pristup predmetu bez obzira da li se radilo o prvom ili o zadnjem casu u toku školske godine. Nisam ga nikad vidio nasmijanog. Bio je malo poseban. Jedne prilike sam ga vidio kroz prozor učionice kako se skija go do pojasa niz livadu od šumarske kuće do škole.
Istoriju i geografiju je predavao Milivoje Stević iz Loznice. Lako može biti da je došao godinu ranije od ostalih. Stanovao je na spratu kuće u kojoj je bio električni mlin. Nisam siguran da ta kuća postoji više. Uvijek pedantno obučen i sređen u svom karakterističnom stilu: sako i hlače uvijek razobojni. Zvali smo ga Milivojak. Nije se isticao strogoćom, ali je bio fantastičan predavač i časove je vodio tako da nije bilo mjesta nedisciplini.
Ruski je predavala Jovanka Popović. Zvali smo je jednostavno”ruskinja”. Ne znam odakle je, niti gdje je stanovala. Nije bila udata i moguće je da je bila tri godine u školi. Uvijek blago nasmiješena i kad bi prekorila nekog blagim riječima imalo bi to izuzetan efekat. Kod nje se naučilo mnogo. Kombinaciju, čitanja, pisanja, gramatike i govora je dovela do perfekcije. Ja sam bio posebno budan, jer kad se nešto u razredu ne bi znalo onda uperi pogled prema meni. A da ne znam, e to me je već bila sramota.
Hemiju i biologiju je predavala Borka Ždrnja iz Drvara, tek završena nastavnica. S kojom energijom je samo pristupala časovima i koliko je, čini mi se, i sama uživala u tome. Kao i ostali nastavnici, znala je držati pažnju učenika na maksimumu čitavo vrijeme. Ponekad bi upitala ponešto što je slučajno pomenula ranije i bilo je to pitanje za peticu. “Zloupotrijebio” sam to nekoliko puta. Kasnije se udala za Petra Ješića koji je bio učitelj u istoj školi i nedugo zatim su prešli u Rogaticu.
Fizike se najslabije sjećcam, možda zato što su se izmijenila dva predavača u te dvije godine. Međutim to ne znači da je kvalitet nastave bio slabiji. U sedmom razredu je bila neka Jovanka Markovićc a  u osmom Milorad Kosorić.
Direktor škole je bilo Sejo Sijerčić o kome malo šta znam jer nismo imali ”didirnih tačaka”.
Na kraju moram istaći podatak da nas je troje iz te generacije (od onih za koje znam, a ne znam za sve) završilo fakultete. Nezim Vražalica je završio ekonomiju a Stojanka Orašanin ruski jezik. Za jednu malu seosku školu je to izuzetno.
Moram pomenuti jos dva događaja iz tog perioda kojih se izuzetno dobro sjećam. U jesen 1968. godine, na početku sedmog razreda smo nekoliko dana brali krompir za zemljoradničku zadrugu na nekoj ogromnoj njivi s desne strane puta Stjenice-Rogatica, negdje u visini Kramer Sela.  Kako je samo krompir bio rodio te godine? Neka crvena sorta koju sam tad prvi put vidio. I mrežaste vreće od 50kg koje sam takođe prvi put vidio. Svako po jednu brazdu, a jedna kanta je bila na dva učenika. Ljepota je bila vidjeti toliko punih vreća krompira na njivi, koje su po podne transportovane u skladište na Stjenicama. Ali isto tako krajem dana se bude toliko umoran da njiva izgleda velika kao Vojvodina. Koji put sam znao uzeti po jedan ili dva najkrupnija krompira i narod u selu im se ”ibretio”.
U maju naredne godine je osmi razred išao na ekskurziju od novca koji smo zaradili berući krompir prethodne jeseni. Zbog popune autobusa izabrali su i nekoliko nas iz sedmog razreda. Moguće da se nesto sitno plaćalo. Ekskurzija je trajala dva konaka: prvi  u Dubrovniku i drugi u Mostaru. Tad sam prvi put vidio Dubrovnik i tramvaj u njemu, more i brod, ali i  Mostar i Sarajevo gdje smo imali ručak negdje u centru grada. Taj dan po podne, prašnjavim drumom niz Romaniju stigli smo ponovo na Stjenice.
Po završetku osmog razreda te 1970-te godine je ta kompletna garnitura nastavnika otišla sa Stjenica. Moguće samo da je Borka ostala malo duže. Interesantno, da o tim ljudima nikad ništa više nisam čuo.

24. 05. 2011.

Grobni natpis braće Radinovića u Čadovini








Grobni natpis braće Radilovića u Čadovini.

Autori: VLADISLAV SKARIĆ
Prije više godina saopštio mi je g. dr. Vladimir Ćorović, sadašnji univerzitetski profesor u Biogradu, da se u rogatičkom kraju sjem grobnoga natpisa Mahmuta Brankovića, nalazi još jedan muslimanski grobni nišan sa ćirilovskim natpisom. G. Ćorović mi je kazao i ime sela, gdje se nišan nalazi, ali sam ga ja zaboravio. Tragajući docnije saznao sam, da se nalazi u selu Čadovini. Neke godine sam otišao tamo, pa premjerio i fotografisao nišan i snimio natpis na njemu. Lokalitet, na kome se nalazi grob, i danas je groblje obližnjih muslimana. Nalazi se odmah ispod kuće braće Džananovića, Nurije i Hamida, a zove se Čajir Hadžibega Ajanovića. Grob je obilježen sa dva kamena, jednim više glave, a drugim kod nogu. Razmak između jednoga i drugoga iznosi 280s/l. Ovoliki razmak, koji znatno nadmaša dužinu mrtvoga tijela u grobu, karakterističan je za stare musli- manske grobove, koji se zovu šehidski. Linija, na kojoj se nalaze grobni biljezi, pokazuje pravac Z.J.Z (glava) — I. S. I. (noge). Kamen više glave je četvorostrana prizma, iz koje se gore diže okrugao vrat. Na vratu stoji saruk, koji se završava jednim pupkom. Horizontalni presjek prizme nije čisto kvadratičan, jer strane nijesu jednake širine. Prizma je i inače nepravilna, pošto joj strane nijesu paralelogrami, nego imaju oblik visokih trapeza, koji se u gornjem dijelu sužuju. Donja (pri zemlji) širina prizminih strana iznosi prosječno oko 38 ½ st, a gornja (pri vratu) oko 29cm. Prizma je visoka 94cm. Visina vrata je 6, a njegov dijametar oko 21 st. Saruk se sastoji od 9 kosih gužvi. Visok je 18, a u promjeru ima oko 30 st. Pupak nad sarukom ide u visinu 7 ½ a u donjem promjeru ima 12 ½ Cijeli kamen ima visinu od 125cm. I biljeg kod nogu je četvorostrana prizma, koja se završava piramidom sa zaobljenim vrhom. I kod ovoga biljega su strane visoki trapezi sa donjom širinom od nekih 36, a gore 28st. Prizma je visoka 93, a piramida oko 20st. Na sve četiri strane piramide nalazi se po sredini po jedan pupak u formi polovine kugle sa promjerom od 7st. Na kamenu čelo glave je na sve četiri strane utesan u kamen natpis, i to tako, da na tri strane redovi natpisa idu horizontalno, a samo na četvrtoj pismena idu vertikalno odozgo na niže. Na ovoj strani je reljefno izrađen štap sa kvrgom u gornjem dijelu. Na jednoj od ostalih triju strana ide poprijeko kroz redove pismena reljefno izrađena kriva sablja, koja je pri vrhu šira, nego pri balčaku. Obadva ova lika, štap i sablja, dolaze vrlo često na šehidskim grobovima. Sablja je svakako obilježje vojničkoga sgaleža, kome je pokojnik pripadao, a štap će označavati njegovu sudsku vlast nad podanicima. Premda su pismena natpisa razgovijetna nije ga lako čitati. Kovač da se poslužim srednjevijekovnim izrazom koji je urezivao natpis, nije bio vješt pismu, a ni onaj, koji je kovaču dao nacrt natpisa, rekao bih nije mnogo odmakao od njega. To se naročito vidi kod nekih pismena. Pismo (Napomena: nepoznat znak.orginal dostupan u PDF-u) na pr.( (Napomena: nepoznat znak.orginal dostupan u PDF-u) izrađeno je čas kao (ahmata mjesto ahmatv na 1. str.), čas kao o ((Napomena: nepoznat znak.orginal dostupan u PDF-u) na 2. str.). U riječi ahmata (1. str.) pismo M je pomjereno iz svoga pravoga položaja za 90°. Pismo (Napomena: nepoznat znak.orginal dostupan u PDF-u) je stavljeno jedanput mjesto (Napomena: nepoznat znak.orginal dostupan u PDF-u 3. str. drugi red). Na 4. strani u jedanaestom redu je ispušten jedan krak od pisma t. No sjem ovih grešaka, koje se lako daju ispraviti, ima ih i većih, te su mi nekolika reda ostala nepročitana. Ni raspored teksta nije kako treba, već su mu djelomično riječi razbacane po raznim stranama. Istu ovu osobinu pokazuju i neki natpisi srednjega vijeka.Pri ovakvim nedostacima nijesam mogao pročitati cijeli tekst. Ono, što sam pročitao glasi ovako: NAPOMENA: Sadrazj teksta nije citljiv. Orginalni zapis dostupna u PDF-u. Gledajući na karakter pismena u koliko se zbog nevješte izrade može o tome govoriti natpis je iz 15. stoleća. A pošto je njim obilježen grob ljudi muslimanske vjere, on bi spadao u drugu polu toga vijeka. No nije isključena mogućnost, da datira iz 16. stoleća. Sjem karaktera pismena pada u oči i forma imena Ahmat. Po Daničiću se ta forma javlja u drugoj poli 15. i u 16. stoljeću. Hrvatski (Mrnavić) i dubrovački (Gundulić) pisci upotrebljavaju formu Ahmat još i u 17. stoljeću. Prezime Radilović je vrlo rijetko. U Daničićevu Rječniku ga nema nikako. Radi toga mislim, da se svi podaci, gdje to prezime dolazi, mogu odnositi samo na jednu i istu porodicu. A naročito i stoga, što su svi spomeni na Radiloviće iz istoga kraja, iz nekadanje države Pavlovića. Prvi put se ime Radilovića spominje u darovnom pismu bosanskoga sandžakbega Gazi-Isabega, koje je on izdao 1461./2. (866. po Hidžretu) osnivajući na teritoriji današnje sarajevske čaršije jedan gostinjac. Za njegovo izdržavanje osnivač je zavještao velike komplekse zemalja u Sarajevu i okolo njega. Određujući granice darovanih zemalja na sarajevskoj teritoriji spominje on zemlje Radilovića kao granične. Pošto je Sarajevo od tada pretrpjelo velikih promjena tim, što su se tadanje njive i livade docnije pretvorile u varoške mahale sa dućanima i kućama, skoro je nemoguće snaći se u granicama Isabegove darovnice i iole tačnije odrediti granice njegova vakufa. Ipak, na osnovu docnijih dokumenata, konstatovao sam, da su zemlje Radilovića bile na sjevernoj strani Sarajeva, od prilike ondje, gdje je sada Ćurčića Brijeg, ulica Logavina i Panjina Kula. Skoro u isto vrije.če, 1466., spominju se u testamentu gosta Radina među njegovim slugama braća Radilovići, Radosav i Vukić. Iza toga za punih sto godina nema spomena ni o zemljama, ni o članovima porodice Radilovića. Valjda im se zameo trag, bilo što su prelaskom na islam prestali se prezivati hrišćanskim prezimenom ili što su izumrli. Ali se spomen na njih očuvao u imenu njihovih zemalja u Sarajevu i kraj njega. Njihove se zemlje spominju u nekoliko sudskih akata iz 1565/6. (973. po Hidžretu). Njihovim imenom se zove, kao i u Isabegovoj darovnici, u aktima jedan kompleks zemlje na sjevernoj strani Sarajeva ispod brda Grdonja, koji se kompleks zove čas selo (kapje), čas kompleks zemlje, čas zemlje. Taj se komad zemlje prostirao, rekao bih, od potoka Piruše prema zapadu. Daleko prema sjeveru i prema brdu Grdonju nije dopirao, niti je stizao do potoka Koševe, jer ga je tamo i oko Grdonja dočekivao čiftluk Prebil. Srednji dio sela Radilovića bila je mahala Bardakčije. Mnogo kasnije skoro za 150 godina spominje se još jedanput selo Radilovići. Godine 1711. (1123. po Hidžretu) navedeno je ime sela Radilovića u sarajevskoj nahiji u jednom popisu bosanskih spahija. Ono je bilo u timaru Kurd-Alije čauša bosanskoga vezira. Rezimirajući dosadanja izlaganja vidi se, da su Radilovići živjeli u državi Pavlovića, kojoj je sjem ostaloga pripadao sarajevski i rogatički srez Oni su bili mala vlastela porodice Pavlovića i imali su svojih zemalja i u Borču (rogatički srez) i u Vrhbosni (sarajevski). I gost Radin je bio jedno vrijeme čovjek Radosava Pavlovića. Premda je Radin docnije prešao u službu Hercega Stjepana on je i dalje podržavao veze sa ljudima vojvode Radosava. Tako su valjda prešli k njemu i Radilovići, Radosav i Vukić, a drugi su ostali kod vojvode Radosava. Ovi su zadržali svoje baštine u Borču i Vrhbosni i dalje, pa su ih imali i pošto su Turci zauzeli te krajeve, a oni prešli na islam. Čadovina je bila u njihovoj baštini, za to su Hasan i Ahmet tu i zakopani. Malo je doduše neobično, da dvojica ljudi leže u jednome grobu. Sjem ako nijesu ukopani jedan pored drugoga, a grobni biljezi postavljeni samo nad jednim grobom. Ili uopće nijesu ni zakopani tu, nego su nad kenotafom postavljeni biljezi.

22. 05. 2011.

Novi kameni spomenici iz Rogatice

Novi kameni spomenici iz Ustikoline i Rogatice
Dimitrije Sergejevskij
GLASNIK ZEMALJSKOG MUZEJA U BOSNI I HERCEGOVINI 1936 XLVIII













  Rogatica 
Rogatica je već odavno interesovala arheologe, tim više, što je kroz ovu varošicu, dok još nije bila sagrađena železnička pruga Sarajevo-Višegrad, prolazio vrlo frekventirani drum. Zbog toga su antički spomenici Rogatice bili lako pristupačni za istraživače. Usprkos tome, posetivši Rogaticu g. 1930 i 1934 našao sam nekoliko spomenika, koji nisu još bili opisani. U samome se gradu našli ovi spomenici:
 Br. 8 kod kuće Šehića u Carevoj Mahali odavno leži jedna ploča od krečnjaka (slika 5). V. O. 71 m, š. 1.19 m, d. sa 0.28 m. Pozadina je neizrađena. S prednje strane nalaze se dva polja, od kojih je desno sačuvano, dok je levo jako postradalo: gornji levi ćošak je odbijen, a čitava je iovršina izlizana. U desnome polju u širokom profilisanom okviru prikazana je lavlja glava en face sa alkom u zubima, obični motiv sa vrata, odnosno sa nadgrobnog spomenika. Levo polje izgleda da je prazno, ali nije isključeno da je reljef u sredini uništen. Sudeći po sadašnjemu stanju površine spomenik je dugo vremena služio kao prag. Osim gore spomenutih povreda odozgo, između obadva polja urezan je široki i duboki žlijeb.
Br. 9. Prizmatički grobni žrtvenik od krečnjaka. V. 1.04 m, š. 0.59 m. d. 0.39 m. Spomenik je dugo godina ležao pred kućnim vratima stare kuće porodice Agića van grada, a sada je prenet u grad i leži pored ulaza u kuću g. Ibrišimbega Agića, opštinskog beležnika (u Carevoj Mahali). S prednje strane nalazi se prazno polje za natpis u profilisanom okviru (slikab). Naokolo je bordura odbogatog biljnog ornamenta: gore i dole vitice sa valutama, sa strana niz nolupalmeta okrenutih po dve unutra. Bočne su strane potpuno identične. U udubljenom polju, koje je visoko 0.76 a široko 0.22 m, prikazan je u reljefu obični motiv: loza koja raste iz saksije. Kako izgleda izrada reljefa nije dovršena (namerno?), jer je polje izdubljeno samo dole, tako da gore namesto reljefa postoji urezani crtež. Sama loza je jako stilizovana. Sa strana napravljena je bordura sa motivom užeta, dok gore i dole ornamenta, kako izgleda, uopšte nije bilo. Desna bočna strana dosta je obi- jena, nešto je postradala i leva (slika 7), naročito ćoškovi.
Br. 10. Nadgrobna kocka od krečnjaka. V. 0.56 m, š. 0.54 m, d. 0.38 m. S prednje strane u polukrugloj niši dva poprsja (slika 8). S leve strane je žena, s desne je muškarac. Reljef je postradaoi potankosti se ne vide gotovo nikako. Osim toga i rad je primitivan. Kod žene vide se bore na odelu, koje je na ramenima skopčano sa po jednom fibulom. Osim toga čini se da je žena ognuta jednom maramom (vide se bore na desnoj ruci). Đerdan je na vratu. Kosa, koja se teško razabire, izgleda da je dosta duga. Muškarac bez brade, drži levu ruku pred prsima; vide se nabori od odela. Ornamenta na prednjoj strani nema. Desna bočna površina toliko je obijena i izlizana, tako da se vide samo tragovi od okvira. Na levoj strani (slika br. 9) je polje u prostom okviru, široko 0.22 m. U polju prikazan je sluga u kratkoj tunici, kako korama na desno. U levoj savijenoj ruci drži nešto. Rad je primitivan. Pozadina i gornja površine spomenika su ravne.Spomenik odavno stoji u bašti kod kuće g. Hadži-Osmanovića.
Br.11. U pravoslavnu crkvu u Rogatici između drugih spolija sredovečnog porekla uzidana su s vanjske strane pored južnih vrata dva antička kamena, koji su, kako izgleda, delovi (A i V) dve bočne strane jednog antičkog nadgrobnog žrtvenika. Materijal je zelenkasti krečnjak. Komad A, Tao. II, sl. 12. V. 0.99 m, š. 0.35 m, za debljinu se ne zna. U udubljenom polju (v. 0.67 m, š. 0.19 m) sa profilisanim okvirom prikazan je nagi krilati genije u stavu, koji donekle odgovara stavu Atisa, ali je neprirodan.Desno krilo prelazi na okvir. Komad B, Tab. II sl. 13. V. 0.99 m, š. 0.37 m. Nimfa en-face stoji na uzvišenju. U spuštenim i raširenim rukama drži veo. Oba su reljefa izrađena dosta nezgrapno. Osim toga i reljefi i okvir očigledno su »podmlađeni« pomoću čekića, verovatno prilikom ugrađivanja u crkvu zato i prave na oko, naviknuto na antičke, makar i najprimitivnije sklupture, utisak nečega tuđeg. Kod komada A nedostaje desna strana, kod B leva; dimenzije su slične, materijal isti, a i sižei odgovaraju donekle jedan drugome. Prema tome držimo da su obadva komada delovi jednog te istog spomenika, nadgrobnog žrtvenika. Ali njihov sadašnji položaj ne daje mogućnosti odlučiti, koje su to strane, odnosno šta je odbijeno pozadiš ili lice. Kako smo gore rekli, oba komada uzidana su u crkvu u Rogatici, koja je sagrađena 1886 godine. Za gradnju bilo je upotrebljeno puno starih nadgrobnih spomenika sa sredovečnih grobalja u Lađevinama i Pleševici. Naš spomenik je verovatno donesen iz ovog zadnjeg mesta, gde ima tragova antičkog života, dok u Lađevinama dosad nije bilo zabeleženo antičkih ostataka. Takođe i revizija već poznagih spomenika u Rogatici dala je koješta novog. Osim toga donosimo fotografije, dok su dosad ovi spomenici bili samo opisani, ali bez slike.
Br. 12. Nadgrobni prizmatični žrtvenik od krečnjaka, ukrašen bogatim ornamentom. On je bio već dva puta kratko opisan od g. Pača.Visok 1.67 m, š. 0.90 m, d. sa 0.45 m. S prednje strane (Tab. IV sl. 19) polje sa tragovima natpisa, koji je obelodanio g. Pač. Naokolo je profilisan okvir i bordura od biljnog ornamenta: gore su četiri velike bogato ukrašene volute; dole nešto manjih dimenzija. Bordura sa strana je sastavljena od po dva sastavljena listića. Na levoj strani spomenika(Tab. IV sl. 18) u profilisanom okviru Atis u uobičajnome stavu; sa desne strane je bordura u obliku lizene, pokrivene ljuskom; gore je prikazan zec, dole dva lava, okrenuta jedan protiv drugog. S leve strane okvir i bordura su odbijeni. Na desnoj strani spomenika prikazan je isto jedan Atis, iznad njega dve girlande i delfin, sa strane slična bordura. Spomenik je jako postradao, zadnji deo odbijen, prednja strana oštećena naročigo na levom gor- njem i donjem ćošku; natpis izlizan. Spomenik leži u bašti kod vojnih baraka (»Forcanova bašta«),
Br. 13. Žrtvenik od tamno-sivog krečnjaka (Tab. III sl. 16). Opisao ga je Noernes 1879 god. Visok 1.01 m, š. 0.72 m, d. sa 0.35 m. Leži odavno (najmanje 80 godina) u dvorištu kuće stolara Muftića. Sačuvan je vrlo slabo, a uz to i sam rad je primitivan. Grubo izrađeni sokl i gesims. Prednja strana je podeljena vertikalnom trakom sa motivom užeta u dva dela. Natpis se irema tome sastoji isto od dva dela [a) i b)], od prilike od po sedam redova, i jedva je čitljiv. Kombinirajući ono što sam mogao da vidim na kamenu sa podacima Hoernes'a iz 1879 g. može se uspostaviti ovaj tekst: NAPOMENA: U PDFu je dostupan tekst na latinskom jeziku U selu Pleševici dva kilometra od Rogatice uz potok Rakitnicu, na njezinoj levoj obali, dvesta koraka otprilike od mlina opahe Dušana i Milana Nerića diže se brežuljak. Na ovom brežuljku nalazi se t. zv. »Crkvina«. Vide se stari temelji zgrade, orijentisane 1-3. Zidovi su građeni od lomljenog kamena, malter je mešan sa nekim organskim materijalom. Prema istoku i severu od Crkvine nalazi se prostrano sredovečno groblje. Nadgrobni spome- nici su različitog oblika: kvadratne i ovalne ploče, sanduci i »sarkofazi«. Većina njih nema ukrasa, na nekolicini isklesani su obični motivi: mesec, ruka, mač. Ranije, prema pričanju braće Nerića, bilo je tri-četiri puta više spomenika, ali veći deo njih bio je odnesen u Rogaticu za gradnju logora i pravoslavne crkve. Prema jugo-zapadu od Crkvine, na obronku brežuljka, koji se blago spušta prema Rakitnici, na njivi braće Nerića, vide se mnogobrojni odlomci cigle i crepa. Odmah ispod ovog mesta nalaze se ostaci ceste, koja je, prema pričanju braće Nerića, morala da vodi od mlina u pravcu Rogatice dakle levom obalom Rakitnice. Kada se ore zapne plug za kaldrmu, a za letnje suše izgori trava po njivama jednom trakom u ovome pravcu. Cesta je morala da bude široka otprilike tri metra. Prema tome možemo držati da je tu sta- jalo jedno rimsko imanje, pored ceste, a iznad potoka, na jednom obronku koji se blago spušta prema vodi, a izložen je suncu. Takav položaj potpuno odgo- vara omiljenom položaju rimskih villa rustica u našim krajevima. Nesumnjivo je, da je cesta vodila u rimski gradić, koji je bio na mestu sadašnje Rogatice, ali nisam mogao da utvrdim, da li se cesta produžavala u drugome pravcu i dalje od imanja. Oko mlina vide se ostaci mosta na Rakitnici, ali gaj most je morao da bude građen već za vreme turske vlade, jer za njegovu gradnju bili su upotrebljeni i sredovečni nadgrobni spomenici, a po svome položaju nije odgovarao kolnom nego konjskom saobraćaju. Na samoj obali Rakitnice pored mlina iskopali su vlasnici dva komada jednog rimskog spomenika. Manji, na kojem se razabirala vinova loza, propao je, dok je drugi, dole opisani, uzidan u podzidu pored njihovog mlina.
Br. 14. Odlomak bočne strane nadgrobnog žrtvenika od krečnjaka (Tab. III sl. 17). Visok 0.54 m, š. 0.58 m, d. 0.30 m. Udubljeno polje sa profilisanim okvirom i bordurom od bršljanove vitice. U polju je figura muškarca, v. 0.38 m; on je obučen u kratku potpasanu tuniku i kratki ogrtač. U desnoj spuštenoj ruci drži malu korpicu, levom savijenom drži na prsima neki predmet (odbijen). Iz Rogatice i najbliže okolice (Pleševica) poznato nam je šest nadgrobnih spomenika ili njihovih fragmenata. Od njih pet pripadaju tipu nadgrobnih žrtvenika prizmatičnog oblika; jedan ima oblik kocke (br. 10). Dosad nije još bilo nađeno ni jedne ploče (stele). Svakako je prerano praviti zaključke iz toga otsustva ploča, moženo samo konstatovati da je po tipovima dosad nađenih nadgrobnih spomenika Rogagica najbliže vezana sa srednjim Podrinjem. Za kocke, slične br. 10, imao je pisac priliku izraziti mišljenje, la cy one samo delovi Kehnx spomenika, da su dole imale pjedestal. a gore da je bila nasađena dosta visoka piramida. Interesantan je i broj 9 svojom stilizacijom ornamenta pa bočnim stranama, u koji su, kako izgleda, unesene crte provincialne (narodne) umetnosti. O br. 13 govorili smo na strani 7 v vezi sa spomenicima iz Ustikoline.