26. 08. 2019.

Nastavak priče o Saneli


Preporodov vremeplov: nastavak priče o Saneli
PREPOROD 2018, BR. 13


Rani dodir s islamom i odgoj u islamskom duhu trasirali su moj životni put
Za Preporod kaže Sanela Ćatić–Hadžiabdić, intelektualka, sa radnim angažmanom u prosvjeti, sretno udata žena i majka



Negdje na početku moje profesionalne novinarske karijere, u aprilu 1981. godine, sa Omerom ef. Kadrićem, imamom u Rogatici, posjetio sam prigradsko naselje Kovanj i u njemu čestitu porodicu Ćatić. U toj porodici razgovarao sam sa petogodišnjom djevojčicom Sanelom koja je naučila suru Ja-sin napamet. Bio sam impresioniran njenom ozbiljnošću i željom da uz pomoć svoje nane nauči što više sura iz Kur’ana Časnog. Nažalost, nisam više imao priliku navratiti u džemat, mada sam panoramu sela Kovanj gledao na svakom putovanju u Rogaticu. Nakon trideset i više godina od tog malog razgovora u porodici Ćatić, dobio sam poruku od Sanele, sada udate žene i majke, u kojoj me pitala kako može doći do kopije teksta objavljenog u Preporodu. Budući da sam tu poruku na fejsbuk profilu sa znatnim zakašnjenjem primijetio, u međuvremenu je Sanela preko svog muallima Omera ef. Begića došla do kopije tog tekstića. Predložio sam joj nastavak priče za naš Preporod što je ona i prihvatila.

Uzor mi je bila majka hadži Rukija

Zanimalo me je kako Sanela danas vidi prvo pojavljivanje u Preporodu?

Sanela Ćatić–Hadžiabdić danas
„Iako bijaše davno, u memoriju mi se urezao dolazak novinara Perve i efendije Begića iz našeg džemata. Kao petogodišnja djevojčica naučila sam suru Ja-sin napamet, a efendija je smatrao da se to mora zabilježiti. Čuvala sam ovaj članak i bila ponosna, ne zbog objave nego zbog toga što sam naučila suru Ja-sin. Često mi postavljaju pitanje da li još uvijek znam napamet ovu suru, Naravno, memorisana je i često učena. Hvala Allahu. Zbog ratnih djejstava članak koji sam brižno čuvala je uništen. Moja nastojanja da pronađem kopiju članka nisu urodila plodom. Čak ni u arhivi Preporoda. A onda, prije nekoliko godina, sasvim slučajno efendija s početka priče mi je poslao članak. Zaista sam bila presretna. Sjećanja naviru. Osjećaji pomiješani. Djevojčica sa fotografije danas je supruga i majka. Brižno čuvam sjećanje na taj hladni april i novinarska pitanja. Čitateljima je posebno bio simpatičan odgovor o broju godina. “

Koliko je memoriranje sure Ja-sin u petoj godini i pojavljivanje u renomiranom listu Preporod utjecalo na Vaše daljne islamsko i opće edukovanje, pa i na život u cjelini?

„Kao petogodišnja djevojčica nisam bila svjesna da su to počeci mog islamskog odgoja koji će se u potpunosti odraziti na daljnji život. Zahvalnost dugujem prije svega našem Gospodaru, zatim mojoj nani Munibi Džambasović  i mojim roditeljima. Moja mama, hadži-Rukija, rahmet joj duši, bila je moj uzor. Učila me da islam i vjera u Allaha, dž. š., obogaćuje dušu, osnažuje biće, daje sigurnost i uči dobru. Sazrijevajući postajala sam svjesna da islam utječe pozitivno na moje postupke. Upravo rani dodir s islamom i odgoj u islamskom duhu su trasirali moj životni put. Trudila sam se da niti jedan moj postupak ne bude u suprotnosti s onim što su me učili od malehna. Posebno sam ponosna na odluku da ispunim ibadet hidžaba, u ime Allaha, dž. š. Mahrama nije prepreka za poslovne uspjehe niti teret. Naprotiv. Život je posebno lijep u pokornosti Stvoritelju. Vrlo pozitivna iskustva nosim i iz
mekteba. Naime, mektebsku nastavu sam pohađala od svoje četvrte godine. Moja dva starija brata su me redovno vodili sa sobom u mekteb i zato sam vrlo rano započela sa mek-tebskom nastavom. Punih deset godina sam bila redovan đak u mektebu. Posebno u sjećanju čuvam pripreme za mevlude, još uvijek memorisane recitacije ̋Dova djece male ̋, ̋Dobra djeca ̋ i dr. “

Kako danas vidite vjeronauku u školi i islamsku pouku u našim džematima?

„Islamska poduka djece danas je također veoma značajan segment u životu ličnosti koje će danas-sutra biti temelj našeg društva. Mišljenja sam da lijep ahlak koji se njeguje u našim islamskim porodicama kao i život kroz vjeru može i treba pozitivno da se odrazi na društvo. Ja sam prosvjetni radnik, nastavnica geografije. Prosvjetni radnik je ujedno i pe-dagog i metodičar, ali i neko ko dosta ulaže u odgoj mladih bića kojima su nastavnici uzor. Podučavala sam đake geografiji, no veoma bitna karika svakog nastavnog sata je i dio koji se odnosi na odgojnu komponentu. Upravo u mektebskoj nastavi ova komponenta je mnogo zastupljena. Pouka koju djeca ponesu iz mekteba je značajna za budućnost. Ponašanje u određenim situacijama je vrlo bitno podrediti islamskom učenju. “

Naše će čitaoce zanimate gdje je Sanela danas. U prethodnom odgovoru otkrili ste da radite u prosvjeti. Šta nam još u tom kontekstu mo-žete kazati?

„Diplomirala sam na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarejevu. Danas sam zaposlena u Sindikatu i na neki način pomažem u zaštiti prava radnika u osnovnom obrazovanju. Moja najveća podrška je moj suprug Narcis, također prosvjetni radnik. I on je odgojen u islamu i sve te okolnosti utjecale su da našu kćerku usmjerimo na pravi put, put istine i pokornosti Stvoritelju. Nisam nikada ni pomislila da će se desiti nastavak razgovora od prije 36 godina. Drago mi je da se priča nastavlja. Mislim da bi moji voljeni koji su preselili na bolji svijet, Ahiret, a koji su u mnogome utjecali na moje vjersko usmjerenje, moja nana, moj otac i posebno moja majka, bili zadovoljni i sretni što su uspješno ispunili svoju roditeljsku zadaću. Da im Allah, dž. š., odredi najljepše mjesto u Dženetu. Amin. “

Omer ef. Begić o Ćatićima i Kovanju

Na kraju sam zamolio Omera ef. Begića, jednog od najboljih muallima koje je naše podneblje iznjedrilo, a koji je, stjecajem okolnosti, predvodio dženazu namaz Sanelinim roditeljima, da u nekoliko rečenica oživi sjećanja na Kovanj.
„Džemat Kovanj nalazi se nadomak Rogatice. U njemu su živjeli vrijedni i pobožni muslimani, koji su imali imanja u selu, a bili su zaposleni u Rogatici. Skoro sva djeca su prošla mektebsku nastavu, a većina je naučila učiti u Kur’anu. Ali, što je vrlo važno, i nakon mekteba su dolazili u džamiju. Iz ovog džemata je i šehid Mehmed ef. Hajrić, ratni imam u Podžeplju i Žepi, koji je išao sa komandantom Žepe Avdom Palićem na pregovore sa krvnikom Mladićem pa je ubijen u MUP-u u Rogatici. Ukopan je u selu Vragolovi, a kasnije ekshumiran i ukopan kod Alipašine džamije u Sarajevu. U mektebu su se isticali i Elvedin, Zehrudin i Sanela Ćatić koji su dobro učili u Kur’anu, a mati i nana su ih mnogo bodrili i stimulisali. Njihov otac Adem je ubijen u Novoseocima na Glasincu sa četrdeset i nekoliko Bošnjaka. Džamija je obnovljena i otvorena septembra 2012. godine. Poseban doprinos u obnovi džamije dao je inženjer Sakim Hodžić, veliki dobrotvor i organizator. Samo je jedan Bošnjak iz Kovanja zamijenio imanje sa Srbinom iz Barica kod Sarajeva koji ga je čak i prevario jer vlasništvo nije uredu. Iako je na magistralnom putu Rogatica – Sarajevo u ovom džematu nikad nije bilo kafane. Za njih je veliku radost donosio softa iz Sarajeva. Ovdje su ramazan proveli Rušid ef. Nurković, Duran ef. Pintol, Safet ef. Hadžić i drugi. Njihov zet je i dugogodišnji glavni imam u Rogatici Omer ef. Kadrić. Svake godine, ujesen, u Kovanju je organiziran mevlud na koji su dolazile i džematli-je iz drugih džemata. “

BAJRO PERVA

25. 08. 2019.

UREĐENJE TURBETA I GROBLJA U SELU KRAMER KOD ROGATICE



Preporod 1972, br. 49

U istočnoj Bosni, nudomak Rogatice, nalazi se selo Kromer koje posjeduje turbe i groblje koje je bilo zapušteno i neuređeno. Ovo selo ima 80 domaćinstava muslimana. Oni su svojim zalaganjem i dobrovoljnim prilozima omogućili da se turbe obnovi i da se oko groblja napravi ograda, te da se dotjera u najbolji red.
Glavni pokretač za ovu akciju je Sinan Kapu. Groblje je veliko oko deset hiljada kv. metara. Ovo groblje održava kao i turbe 80 godišnji Alaga Kapo. Ovo je za ugled svim muslimanima ovog kraja, pa je poželjno da se i drugi o Alagu ugledaju.Mi se kako Alagi tako i Sinanu Kapi najljepše zahvaljujemo i da ih Bog dž. š. za ovo dobru djelu nagradi.

Selim Kapo

11. 08. 2019.

Gradske džamije u Rogatici kojih više nema

Gradske džamije u Rogatici kojih više nema



Do Drugog svjetskog rata u gradu Rogatici bilo je sedam džamija, i to šest od masivnog materijala i s kamenom munarom, a jednu od polumasivnog materijala i s drvenom munarom. Ni jedna džamija nije imala kupole. Svih sedam rogatičkih džamija po svojoj arhitekturi, munarama i unutrašnjim uredenjem, predstavljale su dragocjene spomenike islamske arhitekture i kulture. Njihovo uništenje je nenadoknadiv gubitak za Bošnjacko-muslimanski narod ali i za arhiktekturu ovih prostora uopće.
Od  7 džamija u gradu Rogatici kraj Drugog svjetskog rata dočekale su samo dvije i to, Čarsijska džamija i Arnautovića džamija, ali i kod njih su samo munare oni stari, originalni elementi.

Tokom 1992 godine porušene su sve džamiji na teritoriji općine Rogatica. Srušene su i obje džamije u gradu Rogatici. 

 


Gradske džamije kojih više nema u Rogatici


Serhadija, Tekijska i Oručagina džamija posle završetka Drugog svjetskog rata







Tekijska ili Šejh-islamija džamija je sagrađena u prvim decenijama XVI stoljeća (između 1485 i 1516. g.). Podigao ju je čuveni Sinan-vojvoda, kao prvu džamiju na trgu koji se tada zvao Čelebi Pazar. Oko nje se razvila mahala Tekija, pa su kasnija pokoljenja tu džamiju prozvala Tekijska. Ova džamija nije bila velika, unutrašnji prostor 9,60 X 7,40 m., i zidana je od kamena. Imala je kamenu munaru dosta pomno oblikovanu. Lijepu umjetničku vrijednost u toj džamiji činio je drveni strop i unutrašnja drvena galerija, a sve izvedeno u rezbariji, po kojoj se naročito isticala velika rozeta ili sofraluk u intarziji na sredini stropa. U vanjskoj kompoziciji objekta vanredno je djelovao perforirani zid oko džamije koji je u vidu jače horizontalne lamele pružao krasnu dopunu vertikalno izvedenim linijama munare i stabla kraj nje. Zapaljena je 1943 godine i nikada više nije obnovljena.


Careva džamija (Hungarija) je spadala među najljepše kulturne građevine na ovom području. Nalazi se u jugozapadnom dijelu naselja pod brdom Hrid u predjelu oko potoka Toplik.  Prozvana je Carevom jer ju je sagradio sultan Selim drugi 1571/72 godine. Imala je izvanredno lijepu i visoku kamenu munaru. Sliku objekta dopunjavao je horizontalni pojas visoke kamene ograde. Lijep i izuzetno vrijedasni detalj u  Carevoj džamiji predstavljala je velika slika u bojama na zidnom malteru veličine 2,55 X 1,50 metara. Slika se nalazila u unutrašnjosti džamije više ulaza i pokazivala džamiju Aja-Sofiju s njenih šest munara. Sve je do temelja propalo krajem 1943 godine.
Oručaginu džamiju izgradio je Oruč-aga, sin Sinan-vojvode između 1529. i 1558.  godine u mahali Gračanica. Sagrađena je prije 1558. kako se vidi iz vakfije Huseinbegove džamije od 5. redžepa 965. (23./IV. 1558) Huseinbegova žena Hatidža bila je sestra Oručagina i uvakufila je nešto imetka za bratovu džamiju. Izgrađena je od polumasivnog materijala sa tipičnom drvenom munarom sa uzdužnim letvicama i pokrivenom galerijom. Imala je malo predvorje na drvenim stupovima i isto tako malom unutrašnjom površinom 12,00 X 6,20 m. U vanjskom izgledu potpuno je jednostavna sa jednim redom prozora, nešto izduženog oblika. Zapaljena 1943.g. i nikada nije obnovljena.
 
Serhadija džamija se nalazila na južnoj periferiji grada. Ne zna se kada je sagrađena, niti ko je graditelj. U prošlom vijeku bila je dotrajala, pa je na njenim temeljima novu džamiju sagradio 1873. godine rogatički muftija hadži Ahmed efendija Škaljić, pa je zovu i muftina džamija. On je bio ujedno i posljednji rogatički muftija, a umro je 1898. godine.

To je manji objekat ( unutrašnji prostor 7,65 X 5,76 m) i pokazuje običnu obradu. Zna se da je i zgradu i munaru, koja je slične obrade kao i sama džamija, zidao neimar Krsto Lalović iz Sočica. Narod je ovu džamiju nazivao Ahmedija ili Muftijina.I ova džamija je porušena 1943 godine i nije obnovljena.





Serdarija džamija je zadužbina nekog janičarskog serdara ili zabit-age Ibrahima. Stajala je na dnu čaršije tik uz samu ulicu. Ne zna se kad je sagrađena. To je bio objekat manje veličine (unutrašnjost 9,60 X 5,90 m), bez naročite obrade u arhitekturi i s munarom s lijeve strane, do same ulice, što predstavlja iznimku, vjerovatno zato da bi se glas s nje mogao bolje čuti na što većem prostoru čaršije. Munara je stradala od groma oko 1932. god. i odmah zatim definitivno je porušena. Sam objekat džamije propao je u požaru 1943. godine.