28. 02. 2019.

Bunar na Ljunu


autor: Mirsad Durmišević

Bunar se nalazi ispod samog vrha brda Ljuna (872 m.), na malom proplanku, okruženom pretežno hrastovom šumom. Iskopan je vjerovatno u Drugom svjetskom ratu za potrebe vojnika koji su čuvali položaje u okolini. Bunar je ozidan kamenom i ako je dosta plitak (oko 2 metra), a  u njemu je bilo uvjek vode, čak i u najtoplijim ljetnim danima. To je bilo omiljeno izletište Rogatičana, posebno sa Toplika i Poljuna  gdje se dolazilo i ljeti i zimi a posebno na nezaboravne prvomajske uranke. Polazilo se u ranim jutarnjim satima sa punim ruksacima hrane, pića... Do vrha Ljuna se nije bilo nimalo lahko popeti, jer je trebalo i do sat pješačiti uz Klisku stijenu i Malicu dosta strmim usponom, uskom stazom, kroz gustu borovu i jelovu šumu koju su zasadile pedesetrih i šesdesetih godina učenici i gorani. Šuma prekriva velik dio južnih i istočnih padina Ljuna, gotovo do samog vrha. Kad bi umorni došli na proplanak ispod vrha Ljuna odmah bi očistili bunar od  istruhlog lišća, zapalili vatru i krenula bi pjesma.
Po pričama starijih ljudi ako bi došao neko kod bunara  ko je u životu dosta griješio voda u bunaru nestane kao da je nikad nije bilo! Kad bi otišao “grešnik”, voda bi se ponovo povratila u bunar.  Zato nije mogao svako čistiti bunar, samo odabrani, čestiti i pošteni  ljudi sa Toplika i Poljuna. Jer kad oni očiste bunar voda se brže povrati. U bunar se bacao i metalni novac. Vjeruje se da darivanje bunara donosi sreću. Novac je bio namjenjem  onima koji su čistili bunar, ali su oni ipak nakon čišćenja vraćali novac natrag u bunar.
Tranšei oko kote Ljun (872 m) iz Drugog svjetskog rata

18. 02. 2019.

Stećak Vlatka Vlađevića



Stećak Vlatka Vlađevića sa nekropole Brdo u selu Lađevine kod Rogatice, prenesen je u Zemaljski muzej u Sarajevo 1914. godine skupa sa stećkom vojvode Miotoša. Davne 1530. godine kroz Bosnu prema Carigradu prolazi poslanstvo austrijskog cara Ferdinanda I. Među njima je i Slovenac Benedikt Kuripešić. Zaustavili su se kratko u  Lađevinama (Vlađevinama), gdje su im pažnju privukli izuzetni mramorovi (stećci). Najveći stećak na nekropoli pripada vojvodi Vlatku Vlađeviću. Kuripešić ih je opisao u svom putopisu. Pokušao je pročitati i natpise na njima. Upravo nekoliko njegovih rečenica predstavlja prvi zapis o stećcima uopće. 
Stećak spada među nekoliko najvećih sanduka sa postoljima. Sam sanduk je dug 295, širok 130, a visok 142 centimetra. Postolje mu je dugačko 357, široko 161 i visoko 68 centimetara. Prema tome, volumen spomenika iznosi 8,64 m3, a težina 24 192 kg.
Još jedan kuriozitet se veže uz ovaj jedinstveni stećak. Natpis je jako sadržajan i nudi obilje podataka. U njemu se, između ostalog, kaže da je ispod stećka pokopan vojvoda Vlatko Vlađević, koji je obišao mnoge zemlje, a kod kuće je poginuo. Pisar je posebno naglasio da nije imao ni sina niti brata koji bi ga naslijedili. Zbog toga je na ovoj lokaciji ukopan milošću kneza Petra, a njegov vojvoda i vlastelin Miotoš mu je podigao ovaj monumentalni stećak. Analizom slovnih oblika i duktusa jednostavno se da uočiti da je tekst tog natpisa klesao isti klesar koji je uklesao tekst na stećku Vlađevićevog vojvode Miotoša. Tekst oba stećka može se čitati samo ako se tri puta obiđe oko njih, s tim što se kod Miotoša mora kretati u smjeru suprotnom od kazaljke sata, a kod Vlađevića u smjeru kazaljke. Smjer obilaženja Vlađevićevog stećka zahtijevao je pisanje s desna na lijevo, pa je pisar okrenuo tekst i slova kao u ogledalu. Tekstovi oba stećka smisaono su povezani: na Vlađevićevom se spominje Miotoš, na Miotoševom Vlađević,
Uopćeno se smatra da je Vlatko Vlađević bio vlastelin moćnih oblasnih gospodara Radenovića, možda i najuglednija ličnost na dvoru Pavla Radenovića (1370–1415). Pretpostavlja se da je poginuo negdje 1408/1409. godine.





Nekropola u Vlađevinama oko 1901.g. ilustracija Huga Čarlemonta
Lađevine, nekropola stećaka 1894. godine
Ilustracija je iz putopisa Dinarska lutanja austrijskog arheologa Morica Hoernesa

Arheolog Ćiro Truhelka angažujući i neke jedinice Austro-ugarske armije stećak Vlatka Vlađevića prenio je 1914.g. u Sarajevo gdje se i danas nalaze u bašti Zemaljskog muzeja.

16. 02. 2019.

Stećak vojvode Miotoša sa Lađevina kod Rogatice





Stećak se do 1914 godine nalazio u nekropoli od 32 stećka na grebenu Brdo u blizini sela Lađevine. Arheolog Ćiro Truhelka je angažujući i neke jedinice Austro-ugarske armije ovaj stećak i stećak Vlatka Vlađevića prenio u Sarajevo gdje se i danas nalaze u bašti Zemaljskog muzeja i predstavljaju najkarasteričnije i najreprezentativnije dokumente o običajima, pismenosti i umjetničkim težnjama tadašnjih žitelja ovog kraja. Stećak je u obliku sanduka sa pločom (postoljem) iz istog komada istesan, dimenzija: dužina 2, 61 m, širina 1,70 m, visina 1,08 m, a ploča je dimenzija:  3,01 m duga, 1,95 m široka, a 0,36 m debela. Spomenik ima zapreminu 6,90 m3, a težinu od 18 768 kg. U natpisu na stećku se kaže da tu leže vojvoda Miotoš i njegov sin Stjepko te da je to ležište kod nogu gospodina Vlatka Vlađevića, kojeg je Miotoš služio za života, a mrtva sahranio i pobilježio (podigao mu spomenik) uz božju pomoć i milost kneza Pavla. Tekst stećka može se čitati samo ako se tri puta obiđe oko njega, s tim što se mora kretati u smjeru suprotnom od kazaljke sata. Vojvoda Miotoš je mogao biti vlastelin u službi Vlatka Vlađevića, najuglednijeg čovjeka na dvoru Pavla Radenovića u Borču, za kojeg se pretpostavlja da je poginuo 1408/09. Između te godine i 1415. kada je ubijen Pavle Radenović, umro je i vojvoda Miotoš. 


 


Stećak sina vojvode Miotoša Stjepka je ukrašen lijepom spiralnom ornamentikom na čeonoj strani i jednoj bočnoj plohi. Sredinu čeone strane ukrašava križ s pticom na vrhu, a sa svake strane križa nalazi se po jedna vertikalna linija iz koje izlaze manji spiralni zavoji i po jedna velika, pravilna, kao puž savijena spirala. Bočnu stranu ukrašavaju četiri spirale, također lijepo i pravilno formirane; dvije su savijene prema dolje, a dvije prema gore. Oba prikaza nalaze se unutar pravilno isklesana okvira.