ŽEPA
(Prilog razumijevanju povijesne faktografije o Žepskom kraju)
Prof. dr. Jusuf Žiga
Sažetak
U ovom radu govori se o nekoliko bitnih segmenata povijesne faktografije o Žepi. Riječ je o statusnom pozicioniranju tog kraja od osmanske i austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom, pa do jugoslovenskih integracija i dezintegracija, uključujući i aktualnu situaciju vezanu za reustroj Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države, a na osnovama Dejtonskog mirovnog ugovora iz 1995. godine.
U radu se, također, argumentira o dugovremenom kontinuiranju života na tom području koje je rezultiralo brojnim kulturno-historijskim znamenitostima, poput srednjovjekovnih nekropola, kula i mostova, uključujući i pronalazak nekih predmeta čija starost seže milenijima unazad, kao i o nesvakidašnjoj prirodnoj ljepoti tog kraja, do danas sačuvanoj u njenoj autentičnosti.
Sve bi se to moglo iskoristiti kao važna komparativna prednost u budućem razvoju tog kraja.
Ključne riječi: Žepa; Povijesna faktografija o Žepi; Kulturnohistorijske znamenitosti Žepe.
Uvodni kontekst
Iako se još ne može pouzdano kazati kada je, i na osnovu čega, Žepa dobila ime, da li po istoimenoj rijeci koja kroz nju protiče moćnoj planini Žep, što je sa sjeverozapadne strane nadkriljuje, ili je, pak, riječ o zajedničkom toponimu kojeg jedino stručnjaci za tu tematiku mogu pouzdano dešifrirati, poznato je da se taj naziv pominje u jednom osmanskom defteru iz 1485. godine. Radi se o sumarnom popisu, izvršenom 20-tak godina nakon što je to područje potpalo pod osmansku upravu, gdje se, uz imena još nekih sela (Slap, Podžeplje,Ljubomišlje..), pominje i Žepa. Sva ta sela su pripadala nahiji Vratar. A kada je o samom Vrataru riječ, zabilježeno je da je on tada imao status “bazara”, tj. otvorenog trga, a činile su ga “34 kršćanske kuće, sedam samaca, tri muslimanske kuće i dva mlina.” Iz navedenih podataka koji se odnose na vjeroispovijest registriranih žitelja tadašnjeg Vratara, a situacija je bila slična i u drugim naseljenim mjestima koja su potpala pod osmansku upravu, vidljivo je da nije tačna tvrdnja nekih analitičara, odnosno historičara o tome kako je u Bosni, odmah po njenom osvajanju od strane Osmanlija, izvršena nagla i prislina islamizacija zatečenog domicilnog stanovništva.
Zna se, također, da je primanje islama u cijeloj Bosni (naziv Hercegovina je novijeg datuma) trajalo dosta dugo, odnosno da se to odvijalo postepeno, o čemu imamo više objavljenih knjiga poznatih autora koji su se bavili tom problematikom, poput Hadžijahića i nekih drugih. Ustvari, postepeno primanje islama na ovim prostorima bilo je rezultat više faktora, počevši od garantiranih vjerskih sloboda, o čemu zorno svjedoči čuvena Ahdnama Sultana Mehmeda II el Fatiha kojom je 1463. godine fra Anđelu Zvizdoviću, tadašnjem predstavniku bosanskih franjevaca, zajamčena “sloboda ličnosti, vjere, imovine i kretanja” katolicima koji su se nalazili na ovim prostorima, dakako sve dok budu lojalni osmanskoj upravi, a slične garancije je dobio i pravoslavni živalj, preko nerijetkog pružanja materijalne pomoći u podizanju sakralnih objekata i to za potrebe svih konfesija, a ne samo islamske, kako to, također, neki kvazi analitičari pokušavaju predstaviti, pa sve do dugovremeno sedimentirane otvorenosti stanovnika ovog područja prema drugom i drugačijem, a što je, opet, zasebna i po sebi zanimljiva, tema.
U historijskom kontekstu čini se potrebnim naglasiti da je pomenuti Vratar bio jedan od utvrđenih gradova još iz perioda srednjovjekovne Bosne. Naime, on se, pod tim imenom, spominje kao zasebna župa. Njegovi ostaci su i danas vidljivi na teško pristupačnom brdu Stari Grad, pogotovo sa njegove sjeverne strane, koja se okomito spušta u kanjon rijeke Žepe, dok mu je južna padina ne samo blaža, nego i daleko kraća. Stoga je logično da se upravo iz tog pravca ulazilo u gradsku utvrdu.
Pošto su Osmanlije prilikom osvajanja teritorija uglavnom zadržavali ne samo toponimsku nomenklaturu (recimo nazive već pomenutih sela: Žepa, Slap, Ljubomišlje…), nego i njihov zatečeni status, otuda je i u toj novoj, tj. osmanskoj administrativnoj podjeli prostora u Istočnoj Bosni, nahija Vratar zadržana kao “trgovište”. Od tih burnih vremena, a ona su za stanovnike tog područja, kao, uostalom, i za cijeli bosanskohercegovački prostor, ostala takvim sve do danas, ne samo Vratar, nego i cijeli Žepski kraj pratile su brojne i dramatične promjene, naročito u potonjem dobu.
U administrativno teritorijalnom smislu Žepa je danas mjesna zajednica koja pripada općini Rogatica. Nakon Drugog svjetskog rata, tj. od 1947. do 1958. godine imala je status općine (a u statusu općine je bila i u prethodnoj Kraljevini), gdje je živjelo čak oko 7000 stanovnika. Tada joj je ukinut ne samo status općine, nego je i podijeljena na način što je dio sela (Gođenje, Stoborani, Brložnik, Podžeplje, Plane, Rijeke, Krivače), koja su gravitirala susjednom Han Pijesku, pripojeno toj općini, a radi obezbijeđivanja pretpostavki za njen opstanak, dok je preostali, nešto veći dio, sa 15-tak sela (Žepa – centralni dio, Slap, Pripečak, Čavčići, Krnjići, Purtići, Vrelo, Stop, Ljubomišlje, Borovac, Mandre, Mislovo, Laze, Vratar, Ribioc), pretvoren u istoimenu mjesnu zajednicu Žepa i pridružen općini Rogatica.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u Žepi je živjelo oko 800 domaćinstava i nešto manje od 2.500 stanovnika. Nakon okupacije Žepe od strane vojske i policije RS-a 1995. godine, a što je logistički podržala i Srbija, kako je to ustanovljeno i od strane Međunarodnog tribunala u Hagu, iako se tu radilo o proglašenoj “UN sigurnoj zoni”!, cjelokupno tamošnje preživjelo stanovništvo je bilo protjerano. Nakon okončanja rata, vratilo se na svoja razrušena i spaljena ognjišta tek oko 250 porodica. To je manje od jedne trećine predratnih žitelja na tom području, pri čemu valja imati u vidu da se uglavnom radi o starijim osobama. Dovoljno je navesti podatak da u vremenu pisanja ovog teksta tamošnju osnovnu školu pohađa tek nekoliko učenika!
Prema već pomenutom popisu iz 1991. godine, a tako je bilo i ranije, u Žepi je, od ukupne populacije, živjelo preko 95% Bošnjaka (odnosno po tadašnjoj nacionalnoj nomenklaturi Muslimana), dok je, zahvaljujući priključivanju toj mjesnoj zajednici sela Mislovo, u kome žive pripadnici srpskog naroda, te jednom broju osoba koje su se izjasnile kao Jugosloveni, nešto manje od 5% bilo nebošnjaka. I iz ranijih popisa, uključujući i one koje je provodila Austro Ugrarska, a kasnije Jugoslavija, vidljivo je da su na tom prostoru gotovo isključivo živjeli pripadnici bošnjačkog naroda. U prilog ovom stavu, a zbog prostorne ograničenosti, navest ćemo samo nekoliko pokazatelja. U istraživanju provedenom početkom 70-tih godina prošlog stoljeća, ustanovljeno je da u Žepi živi 92 muslimanska roda sa 3.163 stanovnika, te nešto srpskih rodova u selu Mislovo i na Mandrama. Isto tako, iz popisa stanovništva 1895. godine, koga su izvšile tadašnje austrougarske vlasti, vidljivo je da je “džemat Žepa imao 198 kuća sa 1.253 stanovnika Muslimana”, te još “100 srpskih žitelja u selima Mandre i Mislovo.” (“Glavni rezultati popisa žitelja u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895”, Statistički odjel Zemaljske vlade, Sarajevo, 1898:104). Također, iz popisa žitelja koji je obavljen 1910. godine, vidljivo je da je tada „na području Žepe živjelo 1.766 stanovnika (Muslimana)“ („Rezultati popisa žitelja u Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1910 godine“, Statistički odjel Zemaljske vlade, Sarajevo, 1912:40), što znači da je, u relativno kratkom periodu, došlo do povećanja broja tamošnjih stanovnika za 513 osoba. Takva tendencija se nastavila i u narednom periodu. Naime, prema popisu stanovništva koji je izvršila Kraljevina Jugoslavija 1931. godine, broj muslimanskih žitelja u Žepi se povećao sa 1.323 stanovnika na 3.099 (tada je u Žepi bilo 316 Srba, a oni su živjeli u već navedenim selima Mislovo i Mandre) („Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine“, Knjiga II, Beograd, 1934). Međutim, po prvom popisu stanovništva u Jugoslaviji, obavljenom nakon Drugog svjetskog rata, tj. 1948. godine, „u Žepi je bilo ukupno 2.414 stanovnika, od čega 2.110 Muslimana i 304 Srbina“ („Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine“, Beograd, 1951). Evidentno je, a zbog ratnog stradanja i progona tamošnjeg stanovništva, da je došlo do njegovog drastičnog smanjenja, tj. za 989 osoba u odnosu na prethodni popis. Potom je uslijedio oporavak demografskog prirasta na tom prostoru sve do potonjeg rata (1992-1995) kada je, uz enormno veliki broj ubijenih, bilo protjerano kompletno stanovništvo, o čemu je i prethodno bilo riječi. Pitanju stanovništva u Žepskom kraju, njegovom porijeklu, migracionoj dinamici i sl., vratit ćemo se nešto kasnije.
Za one koji nikada nisu bili u tom kraju, a kako bi mogli steći elementarnu predodžbu o njemu, valja naglasiti sljedeće: Žepa je jedan prekrasni, još uvijek u svojoj prirodnoj autentičnosti, sačuvan krajolik. Smještena je u izlomljenoj kotlini, sa mnoštvom rasjeda, žljebova, vrtača, kraških pećina, manjih zaravni, brežuljaka i drugih reljefnih raznolikosti, koje su se formirale tokom dugih geoloških procesa.
Panoramski pogled na središnji dio Žepe
Žepa iz predratnog perioda
Žepska kotlina se prostire na nadmorskoj visini od 450-650 metara koju okružuju planine Bokšanica, Devetak, Radava, Javor i Sijemač, sa vrhom Zlovrh od 1526 metara, dok je sa istočne strane opasuje rijeka Drina. Površina joj je nešto veća od 80 kilometara kvadratnih. Cijeli taj kraj je vrlo bogat vodom, kvalitetnom šumom, gdje, ispod 800 metara nadmorske visine preovlađuje hrast, a iznad te visine bukva i zimzeleno drveće smrče, jelike i bora, uključujući i endemsku Pančićevu omoriku.
Obradive površine su zahvaljujući plodnosti tla i dosta povoljnoj, umjerenokontinentalnoj klimi, pogodne za poljoprivredu i stočarstvo. Na okolnim planinama vlada pretplaninska i planinska klima sa dosta snijega i niskim temperaturama. Na tom području stanovništvo se odvajkada bavilo i voćarstvom, tepčelarstvom, a u potonjem vremenu i uzgojem ribe.
Žepa je, sa okolnim planinama, svojevrsna botanička bašča, što omogućava ubiranje svakovrsnog ljekovitog bilja, od čega bi se, također, moglo unosno živjeti pod pretpostavkom da se ta djelatnost adekvatno osmisli, tim prije što se njome tamošnje stanovništvo bavilo i u predratnom periodu. Uz to, postoje svi preduvjeti i za razvoj turizma, pogotovo ako se imaju u vidu brojni kulturno-historijski spomenici na tom prostoru, o čemu će kasnije biti više riječi, prekrasni prirodni krajolici koji su sačuvani u svojoj autentičnosti, uključujući i lov u okolnim, superatraktivnim planinama, povoljna klima itd.
Ugostiteljski objekti na Drini ( Lokalitet ušća Žepe u Drinu)
Zbog dugovremene izoliranosti i zanemarivanja tog prostora, tamošnje stanovništvo je bilo prisiljeno oslanjati se samo na sebe. Otuda njegova tako snažna međusobna solidarnost u svemu (ne samo kada se raduje, nego i tuguje, uključujući i pružanje pomoći svake vrste), odnosno vjernost tradicionalnom načinu življenja, otpor prema novotarijama i sl. Tek odnedavno, Žepa je povezana asfaltnim putem sa Rogaticom i Han Pijeskom. Inače, svi putevi koji su od njene granice vodili ka centralnom dijelu, u kome se nalazi mjesni ured, škola i džamija, a do 1992. godine, tj. početka agresije na Bosnu i Hercegovinu, postojala je i ambulanta, te nekoliko trgovinskih i ugostiteljskih objekata, bili su makadamski.
Čini se, također, zanimljivim istaći da je, u geografskom smislu, Žepa gotovo podjednako udaljena od svih okolnih općinskih središta: Višegrada, Rogatice, Han Pijeska, Vlasenice i Srebrenice (negdje između 35 i 40 kilometara). Otuda je bilo posve logično da se bar dio pomenutih općina komunikacijski povežu upravo preko tog teritorija, a što, unatoč svim argumentima koji tome idu u prilog, nažalost, nije učinjeno. Tako imamo apsurdnu situaciju da su, susjedni Višegrad i Srebrenica, komunikacijski udaljeni stotinama kilometara jer saobraćajnica zaobilazno ide preko Rogatice, Sokolca, Han Pijeska, Vlasenice i Bratunca, umjesto mogućom, višestruko kraćom, dionicom preko Žepe. Ne treba izgubiti iz vida da je upravo preko tog područja prolazio i čuveni, milenijski star, dubrovački put, a kasnije i tzv. carigradski drum. Naime, dubrovački put je vodio od Jadranskog mora ka Srebrenici, tada velikom rudarskom gradu, koji se nalazio u susjedstvu današnje Žepe. A preko tog područja je bio trasiran i pomenuti carigradski drum. Prolazio je glasinačkim platoom i spuštao se u žepsku kotlinu, te nastavljao uzvodno, dolinom Drine do Višegrada, pa dalje ka istoku, povezujući Bosnu, odnosno Sarajevo sa Istambulom kao metropolom Osmanskog carstva.
Tragovi o milenijskom kontinuitetu života
Evidentan je dugovremeni kontinuitet života na području Žepe koji, po svemu sudeći, seže duboko u stari vijek, a prema nekim analitičarima, možda i do prahiostorijskog doba. Ali, unatoč tome, još
uvijek nemamo nekih pretenzivnijih historijskih, arheoloških, arhivskih i drugih istraživanja, vezanih za taj kraj, na osnovu kojih bi se moglo pouzdanije i preciznije govoriti kada je on prvi put naseljen, ko je sve tu živio, čime se bavio i tome sl. Međutim, to ne znači da nije bilo nikakavih istraživanja, odnosno da ona koja su obavljena nisu dovoljno relevantna. Naprotiv. Radi se o veoma kompetentnim istraživačima koji su, koliko god to bilo fragmentarno, proučavali, recimo, kulturno-historijske spomenike na tom prostoru, a ima ih, na sreću, još dosta sačuvanih, kao i neka druga pitanja, o čemu će biti više govora u nastavku.
Kad je riječ o stanovništvu tog kraja, a na bazi do sada dostupnih dokaza, nešto više i konkretnije se može govoriti tek od sredine 15. stoljeća, tj. na osnovu osmanskih, a potom austrougarskih, te jugoslovenskih popisa, kao i nekih putopisnih i drugih zabilješki. Bilo je i nekoliko faktografskih opservacija tog kraja, doduše u novijem vremenu. Neke od njih ćemo, s razlogom, i ovdje pomenuti. Preciznije kazano, ako izuzmemo oficijelne popise stanovništva, pouzdaniji pokazatelji o tamošnjem stanovništvu odnose se na posljednjih stotinjak i nešto više godina. Tu se, prije svega, misli na doseljavanje u taj kraj određenih porodica (po prezimenu prepoznatljivih zasebnih rodova), gdje se, s generacije na generaciju, prenosi odakle i kada su tu došli, kao i na odseljavanje određenih porodica sa tog prostora u druga područja, uključujući i premještanje iz jednih u druga sela koja pripadaju Žepi. Naravno, tu su i oni koji se ubrajaju u starosjedioce, za čije se porijeklo, zasad, ne može ništa pouzdanije kazati, tj. otkad žive na tom prostoru, ili, kada i odakle su se tu doselili, ili, pak, koji od njih, u bukvalnom smislu, pripadaju tamošnjem domicilnom stanovništvu itd.
Poznato je da su doseljavanja u Bosnu i Hercegovinu, pa tako i u njen istočni dio, kome pripada Žepa, intenzivirana sa osmanskim povlačenjem iz Ugarske, Slavonije, Dalmacije i Srbije. Dakako, riječ je o doseljavanju muslimanskog stanovništva. Isto tako, došlo je do masovnog iseljavanja tog stanovništva iz Bosne i Hercegovine sa povlačenjem Osmanskog carstva sa ovih prostora, te njegovog prepuštanja Austro Ugarskoj upravi, a na osnovu odluke Berlinskog kongresa iz 1878. godine. Ovdje treba imati u vidu i doseljavanje katoličkog stanovništva u Bosnu i Hercegovinu iz drugih zemalja tokom Austro Ugraske uprave ovim prostorom, baš kao i pravoslavnog stanovništva, pogotovo Vlaha, prije i u toku osmanskog vladanja ovom zemljom, o čemu svjedoče i popisi iz tog perioda, kao i neki drugi dokumenti. Tako, analizirajući pomenute popise, H. Šabanović naglašava da je, samo „u vilajetu Pavli bilo 1.469. godine 448 vlaških porodica, a 1.485. godine čak 14 džemata Vlaha“ (Šabanović, 1959:130)¹/, a tom vilajetu je pripadalo i današnje žepsko područje. Vjeruje se da je tamošnje selo Mandre, koje se nalazilo na nekadašnjoj „granici nahije Studena, koja je pripadala vilajetu Pavli“, bilo naseljeno upravo vlaškim stanovništvom. Za to stanovništvo se, opet, zna da je bilo stočarskog zanimanja, a čemu je itekako pogodovao taj kraj. Po svemu sudeći, na žepskom prostoru je također živjelo i
1 Vidjeti opširnije o Žepi u prvim godinama osmanske uprave Bosnom: Šabanović H. – Palavestra V, (1964), „Žepa i njena okolina u prvim decenijama turske vlasti“, GZM, Etnologija, NS XIX, pp. 39-44.
bogumilsko stanovništvo (u predaji starih ljudi doskora se o njima govorilo kao o „Lutoranima“ koji su tu nekad živjeli i drugačije se Bogu molili), što ne treba čuditi ako se zna da je neomanihejsko učenje na ove prostore pristiglo sa istoka, preciznije kazano sa Srednjeg istoka i dalje se širilo ka Zapadu preko sjevernih područja današnje Italije, te južnih dijelova Francuske. Ali, vratimo se Žepskom kraju fokusirajući se na noviji period.
Već smo istakli da su se određene porodice preseljavale iz jednih u druga sela koja pripadaju Žepi, dakako u potrazi za boljim uvjetima života, kao što su, raznim povodima, a najčešće zbog prisile, pristizale i iz susjednih općina, te nekadašnjih jugoslovenskih republika, danas samostalnih država: Srbije, Crne Gore i Hrvatske, pa čak i iz daljih zemalja, dok su se druge porodice odseljavale sa tog prostora. Tako se zna da su Štitkovci i Gagrice doselili sa Laza u selo Čavčiće, a, opet,na Laze Bogilovići iz sela Godomilje, Salkunići iz Ljubomišlja, Hodžići i Žige sa Godomilja, Karahmeti iz Luke (pripada Srebrenici), Omanovići iz Crnog vrha kod Višegrada, Ferizovići iz Vragolova, Gluhići iz Osova, Zimići iz Duba, Hasanovići, Ručići i Mehmedovići sa Krivača, Saračevići iz Točionika, Zolote iz Strmca, Dumanjići iz Dumanjića, Heljići iz Rogatice, Hajrići sa Babljaka, Podžići iz Podžeplja, Devedžije iz Beheća, Mednolučani iz Medne Luke, Ramići iz Hercegovine, Jakubovići, Baručije i Čaldari iz Pljevalja, Šapčanin iz Šapca (Srbija)².
Gakovići i Jusufbegovići iz Užica (Srbija), Hrvačići i Bajići najvjerovatnije iz Hrvatske, mada neki misle da im je porijeklo iz Crne Gore, Kaljevići i Avdići iz Kolašina (Crna Gora), Guhdije, Džebe (ranije se zvali Bedelj), Kačevići, Hadrovići, Hrulje, Dizdarevići iz tzv. “Arnautluka”³, Brgulje i Karići iz “Unđurije” (Ugarske) tokom
2 Odredbama Jedrenskog mira između Rusije i Turske (1830) usvojen je zahtjev Srbije da se muslimani moraju iseliti sa teritorije te države. Potom je uslijedilo masovno iseljenje tog življa u Bosnu i Hercegovinu, dijelom u Novopazarski sandžak, te u Makedoniju. Opširnije u: Hodžić Š., (1958), Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u Sjevernoistočnu Bosnu između 1788-1862, Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga II, Tuzla.
3 Riječ je o nekadašnjem prostoru Novopazarskog sandžaka, odakle je uslijedilo masovnije odseljavanje stanovništva, uključujući i njegovo doseljavanje u Bosnu, nakon odvajanja tog Sandžaka od Bosanskog vilajeta.
povlačenja Osmanlija sa tih prostora u 17. stoljeću. Postoji jedan broj rodova/porodica koje se ubrajaju u “starosjedioce”, za čije se porijeklo ne može ništa pouzdano kazati, tj. odakle su došli i koliko dugo žive na tom području, dakako, ukoliko se ostave po strani određena nagađanja koja su, nerijetko, čak kontradiktorna. U te rodove spadaju: Ćeske, Karići, Kulovci (za njihovo porijeklo pominju se dvije verzije, a pitanje je šta i koliko je tu pouzdano: u jednoj ih se predstavlja kao spahijski potomak, a drugoj da potječu od nekog sluge!), Imamovići, Halilovići, Sulejmanovići, Begići, Vilići, Tabakovići, Otajagići, Salići, Bičići, Fazlići, Mahmutovići, Kurtići, Parnice, Vatreši, Torlaci, Mujčinovići, Čolići, Balaši, Lisići, Šabanovići kao i još neki, uključujući i one koji su izumrli, ili su se odselili sa tog područja. Među izumrle spadaju: Šapčanin, Dučići, Junuzovići, Topčići, Danići, Džindo… U one koji su se odselili sa tog prostora spadaju: Konakovići, Pandže, Sivice… Ostaje da se, u konačnici, tome pridodaju i oni koji se, nakon proteklog rata i brutalnog progona kompletnog preživjelog stanovništva sa tog prostora, više neće vratiti da tamo žive. A takvih će, po svemu sudeći, biti puno. Naime, postoje brojna sela i zaseoci u koja se još uvijek nije vratila nijedna osoba!
Pored navedenih bošnjačkih rodova, u selu Mislovo i na Mandrama, žive Veljovići, Pajići, Ninkovići, Dragičevići, Mitrovići, koji su pripadnici srpskog naroda. Neki od njih su se doselili na taj prostor iz Crne Gore.
Do 1992. godine, kako je to precizno ranije navedeno i u tekstu M. Petriča, “Porijeklo stanovništva Žepe”, objavljenom u Glasniku zemaljskog muzeja Sarajevo, na tom području, odnosno u mjesnoj zajednici Žepa, živjeli su sljedeći rodovi/porodice: Alinčići (Stop); Avdići (Purtići); Bajići (Vratar); Balaši (Ljubomišlje); Baručići (Stop); Begići (Vratar); Bičići (Borovac, Slap); Bogilovići (Laze); Brdjanin (Krnjići, Purtići); Brgulje (Borovac); Crnac (Mandre); Čaldari (Vrelo); Čavčići (Čavčići); Ćesko (Laze, Ljubomišlje, Mandre, Žepa); Čolići (Laze); Delići (Vratar); Devedžije (Stop, Vratar); Dizdarevići (Borovac, Krnjići); Dumanjići (Borovac); Durmiševići (Vratar); Džebo (Krnjići); Fazlići (Borovac); Ferizovići (Žepa); Gagrice (Čavčići); Gakovići (Slap); Gluhići (Purtići); Guhdije (Vratar); Hadrovići (Krnjići); Hajrići (Ribioc, Vratar); Halilovići (Stop); Hasanovići (Purtići); Heljići (Vratar); Hodžići (Vrelo); Hrulje (Krnjići); Hrvačići, Hrve (Stop); Imamovići (Stop); Jahići (Ljubomišlje); Jakubović (Žepa); Jusufbegovići (Slap); Kačevići (Krnjići, Purtići); Kadrići (Ribioc); Kaljevići (Žepa); Karahmet (Žepa); Karčići (Purtići); Karga (Vratar); Karići (Pripečak, Stop); Kulovci (Ljubomišlje, Vratar, Žepa); Kurtići (Vratar); Lisići (Ljubomišlje); Mahmutovići (Vratar); Mednolučanin (Žepa); Mehmedovići (Ribioc); Mešanovići (Purtići); Mišići (Ljubomišlje); Mujčinovići (Borovac, Laze); Omanovići (Ljubomišlje, Žepa); Otajagići (Pripečak); Paraganlije (Slap); Parnice (Vratar); Podžići (Žepa); Ramići (Pripečak); Ručići (Čavčići); Salići (Pripečak); Salkunići (Žepa); Saračevići (Ljubomišlje); Sulejmanovići (Čavčići); Šabanovići (Ljubomišlje); Štitkovci (Čavčići); Tabakovići (Slap); Torlaci (Laze); Vatreši (Ribioc, Slap); Vilići (Slap); Zagorice (Borovac); Zimići (Purtići); Zolote (Borovac); Zulanovići (Vratar); Žige (Čavčići).
Budući da se prednje informacije uglavnom odnose na period od sredine 19. stoljeća do najnovijeg vremena, vratimo se sada onome što mu je u historijskom smislu prethodilo, uključujući i drevna vremena iz kojih, također, potječu određeni tragovi života na tom prostoru.. Tako, primjerice, Mario Petrić, u već pomenutom tekstu pod naslovom “Porijeklo stanovništva Žepe”, piše o dva lokaliteta pod istim nazivom - Gradina, jednom sa desne, a drugom sa lijeve strane rijeke Žepe. Za gradine se, opet, zna da pripadaju staroilirskim naseljima kojih je bilo dosta na širem području današnjeg Rogatičkog kraja, kome pripada i Žepa. Obično su to bila utvrđena naselja na vrhovima brijegova srednje visine, a ponekad i na visokim, teško pristupačnim liticama. U ovom slučaju, prvi lokalitet pod navedenim nazivom se nalazi jugozapadno od sela Vratar, a drugi, između tamošnjih sela Vrelo i Krnjići. Tu su pronađeni ostaci keramike slične onoj otkrivenoj na glasinačkom platou, a poznato je, opet, da drevna glasinačka kultura pripada tzv. “zapadnobalkanskom geometrijskom stilu”, koji je, u umjetničkom smislu, preferirao pravolinijske motive, poput trouglova i sl., što ga, kao takvog, čini zanimljivim.Pored navedenog, tokom gradnje ceste prema Žepi početkom 60-tih godina prošlog stoljeća, koja se, s njene južne strane, spušta niz planinu Bokšanicu, na lokalitetu Previš-polje, pronađen je jedan kameni budak za koji se pretpostavlja da potječe čak iz neolitskog doba. Tom prilikom je premješten u Zemaljski muzej u Sarajevu, gdje se i sada nalazi. Istina, još nemamo decidan znanstveni stav oko starosti tog kulturnog spomenika jer pomenuti lokalitet nije arheološki ispitan. Mario Petrić također ukazuje da su na području Žepe pronađeni tragovi života koji sežu do rimskog doba, kao što je otkriveni novac, te dio jedne kamene ploče iz tog vremena, koja tipološki odgovara rimskim stelama.
S druge strane, arheolog I. Bojanovski navodi da se i danas nalaze ostaci čuvenog rimskog puta, o čemu je i prethodno bilo govora, koji je preko tog područja prolazio ka istoku, povezujući ga sa Višegradom, a ne treba izgubiti iz vida ni to da je, u tom vremenu, njemu susjedna Srebrenica bila jedan od najvećih i, zbog tamošnjeg rudnika Sase, najznačajnijih rimskih gradova ne samo na ovim prostorima, nego i daleko šire.
Pored navedenih gradina i nazivi određenih lokaliteta na području današnje Žepe, kao što su Ljubomišlje, Tulež, Trojan, Stop, Mandre i niz drugih, asociraju, kako to naglašava jedan broj analitičara, upravo na imena koja potječu iz drevnih vremena, u ovom slučaju staroslavenskih, od barem jednog milenija unazad, što, opet, budući da nisu zaboravljena, odnosno nestala, dovoljno govori o dugovremenom kontinuiranju života na tom prostoru. To potvrđuju i neke prepiske, pa i tužbe koje su zabilježene, te u arhivima sačuvane između dubrovačkih trgovaca i Dinjičića koji su, uz još neke vlastele, kao što su bili Pavlovići i Kovačevići dugo, tokom Srednjeg vijeka, vladali tim područjem sve od Drine pa do Prače (Borča) u današnjem Rogatičkom okrugu. Historičari su zabilježili da su se, u osmanskom prodiranju u Bosnu, našle prve na udaru upravo zemlje Pavlovića i Kovačevića koje su, sa njihovim osvajanjem, uvrštene u Bosanski sandžak čim je on bio formiran.
Ono što se također pouzdano može kazati, a što je i prethodno naglašeno, jeste to da je taj kraj u migracijskom smislu vrlo dinamičan, da se u njega odvajkada odnekud doseljavalo, ali i odseljavalo, pogotovo u novijem vremenu, što je i razumljivo jer je riječ o graničnom području i to ne samo Bosne i Srbije, nego i u nekim drugim, duhovno-kulturnim i povijesnim kontekstima. Ali, to je već zasebna tema kojom se nećemo baviti u ovom tekstu.
Kulturno-historijske znamenitosti Žepe
O nekim kulturno-historijskim spomenicima Žepe, pisao je i jedan od najcjenjenih istraživača sa ovih prostora, Hamdija Kreševljaković. U njegovim Sabranim djelima (II tom, str. 392), objavljenim 1991. godine, u poznatoj Ediciji “Kulturno nasljeđe”, opisan je lokalitet Starog Grada, na kome se nalaze ostatici ranije navedenog srednjovjekovnog grada Vratara, te Režep-pašina kula, koja se nalazi nedaleko od današnjeg mjesnog središta Žepe. Opisujući ostatke utvrđenog srednjovjekovnog grada Vratara, H. Kreševljaković ističe da se oni nalaze na već pomenutom, teško pristupačnom, brdu Stari Grad, koje se, sjevernom stranom, okomito spušta u kanjon rijeke Žepe, dok mu je južna strana kraća i manje strma, na kojoj je podignut, za utvrđene gradove iz tog doba, uobičajen kameni zid i to u dužini od 110 metara, na nekim dijelovima visok i do tri metra. Logično je da se upravo s te strane ulazilo u gradsku utvrdu. Vidljivi su i ostaci četiri kamene kule okruglog oblika, prečnika 5 metara, s tim što se jedna nalazila na istočnoj, a druga na zapadnoj strani, spojene pomenutim kamenim zidom. U središnjem dijelu vidljivi su ostaci veće prostorije, pravougaonog oblika, podjednako udaljene (40 metara) od pomenutih kula sa istočne i zapadne strane. Tu se nalazi i dobroočuvana sudačka stolica uklesana u tamošnjoj matičnoj stijeni. Pored kule koja je okrenuta ka istoku, uočljivi su ostaci još jedne, istog oblika i promjera, udaljene od gradskog zida 40 metara.
Za one koji nisu nikada bili u tom kraju, treba dodati da je položaj brda Stari Grad, na kome je podignut drevni Vratar, takav, da se sa njega, čak i vizuelno, mogla nadzirati gotovo cjelokupna žepska kotlina. Otuda je posve logično da je baš na tom mjestu bio podignut taj utvrđeni grad. Moguće je da je pripadao poznatoj vlasteli Radinovića, odnosno Pavlovića koji su, kako to navodi A. Bejtić, pod svojom kontrolom držali cijeli prostor “od izvorišta rijeke Bosne do Drine, uključujući i trg u Rogatici.” Stradali su u osmanskim osvajanjima Bosne, kao i neka druga njena tadašnja vlastela. Zanimljivo je istaći da i Konstantin Porfirogenet, pominjući zemlju Bosnu negdje polovicom X stoljeća, odnosno opisujući njen tadašnji organizaciono-teritorijalni ustroj, navodi i župu Borač, odnosno istoimeni utvrđeni grad u blizini današnjeg rogatičkog sela Kukavice, a kojoj je, najvjerovatnije, pripadalo i današnje žepsko područje. Kao što je dobro poznato, iz tog utvrđenog grada se stoljećima stolovalo, primalo strane izaslanike, te odašiljalo vlastite u druge zemlje i krajeve, trgovalo, naročito sa Dubrovnikom. Jedan od trgova je, bez sumnje, bio i drevni Vratar.
Stari Grad, na kome se nalazeostaci drevnog grada Vratara sa kraljevom stolicom
uklesanom u tamošnjoj matičnoj stijeni
Nedaleko od Starog Grada, istina sa suprotne strane rijeke Žepe, nalazi se dosta dobro očuvana Redžep-pašina kula, sagrađena na tri kata, ne računajući prizemlje koje je, po svemu sudeći, služilo kao tamnica. Osnovica kule je nešto preko šest metara, dok je visoka oko 15 metara. Zidovi su od zadivljujuće tesanog, odnosno rezanog kamena, debljine jedan metar. Prva dva kata kule očigledno su služila za odbranu, jer se na tim njenim dijelovima nalaze puškarnice, dok je treća etaža bila za stanovanje, gdje se nalaze ne samo prozori, nego i kamin za loženje vatre. Interesantno je pomenuti da se ulaz u kulu nalazi na visini od čak tri metra. Kula je u nekoliko navrata stradala, a posebno u toku Drugog svjetskog rata kada su je minirali četnici iz žepskog susjedstva, jer se u nju bila sklonila jedna grupa tamošnjeg bošnjačkog stanovništva. U toku 1968. godina kula je bila obnovljena, uključujući i njeno pokrivanje šindrom, te tako vraćena u svoj prvobitni izgled. A onda su je, tokom protekle agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992-1995. godine, ponovo četnici devastirali i samo zahvaljujući izuzetno kvalitetnoj kamenoj konstrukciji, još uvijek je u relativno stabilnoj situaciji. Proglašena je nacionalnim spomenikom 2007. godine, te je, stoga, logično očekivati da će, u nekom doglednom vremenu, ponovo biti renovirana. Kao takva, uz tamošnji čuveni Most na Žepi, kao i niz drugih prirodnih i kulturnih znamenitosti, mogla bi postati važan turistički resurs tog kraja.
Redžep-pašina kula u Žepi
Postoje ostatci još nekih kula u tom kraju, a zna se da su ih tokom osmanske vladavine ovim prostorima podizale spahije, kao što su “Vilića kula” u selu Slap, za koju se vjeruje da je pripadala “rodu Vilića”, potom na lokalitetu Duvarine i Kaljevića kuće. Na žalost, zbog svekolikog nemara kome je taj kraj prepušten, sve je to na putu da ubrzo i zauvijek nestane.
Svakako, najpoznatiji kulturno-historijski spomenik, a zahvaljujući činjenici da ga je opisao u svojoj čuvenoj pripovjetci “Most na Žepi”, nobelovac Ivo Andrić, jeste već pomenuti, istoimeni kameni most. Most je, najprije, još u 16. stoljeću, bio podignut na samom ušću rijeke Žepe u Drinu i to neposredno nakon što je sagrađen znameniti most Mehmed paše Sokolovića u Višegradu. Čak je sagrađen od iste vrste kamena. Vjeruje se da ga je podigao jedan odučenika odveć poznatog graditelja iz tog vremena, Mimara Sinana. Kada je, zbog izgradnje hidroelektrane u Perućcu, odnosno nastankom hidroakumulacionog jezera na Drini, trebao biti potopljen, 1967. godine je demontiran, prenesen nekoliko kilometara uzvodno i ponovo montiran u kamenitom dijelu korita Žepe, na mjestu zvanom “Spahijin hrid”. Tu se i sada nalazi povezujući preko rijeke obližnji središnji dio Žepe sa naseljima Vratar i Ribioc. Riječ je o lokalitetu podno Starog Grada, odnosno pomenutog drevnog grada Vratara, s desne, te Redžep-pašine kule, s lijeve strane rijeke Žepe.
Most na Žepi je jedan od najljepših koji su podignuti na ovim prostorima tokom višestoljetne osmanske vladavine. Na žalost, u vrijeme pisanja ovog teksta, ovo kulturno zdanje je, zbog nemara, odnosno nesaniranja napuknuća, veoma ugroženo. Ukoliko ne bude pomenuto oštećenje blagovremeno otklonjeno, most bi se mogao čak i urušiti. Inače, vjeruje se da je ovo superdragocjeno kulturno zdanje podigao vezir Jusuf za koga se, opet, pretpostavlja da je porijeklom upravo iz tog kraja. Pored samog mosta, na mramornoj ploči, uklesano je: “Ovaj most je spomenik neimarstvu 16. stoljeća. Ugrožen akumulacionim jezerom na Drini, prenesen je ovdje sa ušća Žepe 1967. da i dalje služi pokoljenjima.”
U Žepi se nalazi još jedan, veoma interesantan kameni most iz perioda osmanske vladavine i to na samom izvoru rijeke Žepe, svega desetak metara nizvodno. Trenutno su na njemu vidljiva tri luka, iako se pretpostavlja da je imao još dva. Širok je oko tri metra i u punoj je upotrebi, kao dio puta koji povezuje Žepu sa Rogaticom.
Most na Žepi, sadašnja lokacija
Kao svjedočanstvo o srednjovjekovnoj naseljenosti žepskog kraja su i tamožnje brojne nekropole. Ima ih i na lijevoj i na desnoj strani rijeke Žepe. Povjesničar Vlajko Palavestra je zabilježio da je na tom području otkriveno preko 160 kamenih spomenika, većinom u obliku neukrašenih ploča bez postolja. Ali, ima i 11 onih koji su ukrašeni. Na desnoj strani rijeke Žepe, stećci se nalaze na više lokaliteta. Na mjestu zvanom Podzid, koje povezuje naselja Vratar i Ribioc, od 31 stećka koiliko ih se tu nalazi, 26 su u obliku ploča, tri sanduka i dva sljemenjaka. Nekropola u selu Vratar ima 10-tak stećaka i to u obliku sanduka i sljemenika, od kojih su dva ukrašena polumjesecom i biljnim stilizacijama. U tom naselju stećci se nalaze na nekoliko lokaliteta, kao što su Jasik, Heljića kuće, pa čak i na samom starom gradu Vratar. U naselju Ljubomišlje nalazi se jedna od najbrojnijih i ujedno do sada najbolje istraženih nekropola u tom kraju. Broji 48 stećaka, od kojih su 22 u obliku ploča, 19 sanduka, te sedam sljemenika. Ispod jednog od tamošnjih stećkaka 1963. godine je pronađen kostur muškarca koji je, prema stručnoj procjeni bio star između 30 i 40 godina, a bio je prekriven izdubljenim hrastovim deblom. Posebno su zanimljivi ukrasi na nekim stećcima koji se tu nalaze, kao što su: ruka do lakta, štit sa mačem, luk sa strijelom, scena sa muškarcem koji drži luk uz konja i psa.
Jedan od ukrašenih stećaka
S lijeve strane rijeke Žepe najviše stećaka se nalazi na lokalitetu Krnjići i to 19 u obliku ploča, 11 sanduka i pet sljemenjaka, od kojih su dva ukrašena sa polumjesecom i vertikalnim rebrima, potom u mjestu zvanom Tulež, gdje je pronađeno šest stećaka, od kojih su neki također ukrašeni, pa u selu Pripečak, gdje tamošnja nekropola broji 14 stećaka, u Slapu sedam, te na još nekim područjima kako centralnog, tako i perifernih dijelova Žepskog kraja. Nažalost, neki od tamošnjih stećaka su ili uništeni, ili upotrijebljeni u građevinske svrhe. U blizini samog centra Žepe, nedaleko od tamošnje džamije, na lokalitetu “Bjelila”, prilikom iskopa pijeska pronađena je nekropola sa nekoliko grobova, uključujući i pozlaćeni širit, te odlomak jedne kamene ploče na kojoj je vidljiv reljefno isklesan križ za još većom krsnicom mača. Isto tako, vjeruje se da je u mjestu zvanom Crkelj nekad postojala stara bosanska crkva, na što asociraju i još neki tamošnji toponimi, poput imena “Za krstom”, “Crkvice” i sl. Vjeruje se također (riječ je o predanju, a ne o bilo kakvim pouzdanim dokazima za tako šta), a što je i prethodno naglašeno, da su na tom prostoru nekad živjeli “Lutorani” koji su se morali odatle odseliti jer snijeg koji je pao punih sedam godina nije okopnio, te da je tim prosatorima dugo vremena vladala mitološka “Prokleta Jerina” koja je stolovala u drevnom gradu Vratar.
Treba, također, naglasiti da o stećcima kojih ima puno u Rogatičkom kraju, a neki od njih su, zbog svoje dragocjenosti, preneseni u Zemaljski muzej u Sarajevu, jer spadaju među najljepšte koji su pronađeni na cijelom području Bosne i Hercegovine (Mahmuta Brankovića, Radivoja Oprašića…), imamo zapise još iz 16. stoljeća, vezane za putopisce kao što su Benedikt Kuripešić, kao i neki drugi, o čemu piše i Šefik Bešlagić u svojim radovima o stećcima u Bosni i Hercegovini. Budući da se u Žepskom kraju, i to na nizu lokaliteta, nalaze nekropole srednjovjekovnih stećaka, o kojima je prethodno bilo riječi, a poznato je da, sa osvajanjem tog područja od strane Osmanlija sredinom 15. stoljeća, zatečeno stanovništvo nije primilo islam naglo i prisilno, već je to činilo postepeno i dobrovoljno, logično je što se tu nalaze nadgrobni spomenici (nišani) “hibridnog” karaktera, koji predstavljaju svojevrsnu “transformaciju”, odnosno prelazak od stećka ka nišanu, karakterističnom za ovdašnje muslimane, sa veoma zanimljivim epitafima, ispisanim najčešće na nekom od orijentalnih jezika, ali i, nerijetko, bosančicom, uključujući i uklesane zajedničke simbole kakvi se susreći i na stećcima, i na nišanima. Takav je i nišan Topčo – Sinanpaše u Žepi, koji se nalazi na tamošnjem mezarju Tulež. Da je islam priman naglo i prisilno, zasigurno bi se desio radikalni otklon od svega što je dotad, u duhovno-kulturnom smislu, baštinilo tamošnje stanovništvo. Otuda je, u apostrofiranom kulturološkom kontekstu, značajno područje Žepe. Ono će postati još značajnije ukoliko stećci
budu uvšteni u UNESCO-vu kulturnu baštinu, a na čemu se upravo radi dok traje pisanje ovog teksta.
Nišan Topčo – Sinanpaše u Žepi (Tulež)
Valja pomenuti i čuvenu džamiju u Žepi koja je, na žalost, tokom okupacije te “UN sigurne zone” od strane srpske vojske i policije, a potpomognute od strane paravojnih formacija, kao i uz drugu logistiku iz Srbije, 1995. godine do temelja srušena. Spadala je ne samo u red starijih džamija koje su podignute u Bosni i Hercegovini, nego i u one najveće. Nije bila potkupolna, a imala je dimenzije 16x16 metara, te kamene zidove debljine metar. Po svemu sudeći, podigao ju je Junuzbeg, bosanski sandžak-beg od 1613-1615 godine, koji je 1617. bio imenovan velikim vezirom, a proslavio se u mnogim vojnim pohodima. Nakon završetka proteklog rata, džamija je obnovljena s tim što je sada nešto manjih dimenzija nego što ih je ranije imala.
Sadašnji izgled džamije u Žepi
U blizini ove džamije nalazi se turbe u kome je ukopan Mulaibrahim Čavčić. Ubili su ga vojnici Austro-Ugarske kada je Bosna i Hercegovina bila pod njenom upravom. Prema predanju, Mulaibrahim je pokušao spriječiti dalje uništavanje usjeva od strane austro-ugarskih vojnika koji su u selu Slap (na ušću Žepe u Drinu) minirali to područje i pripremali ga za splavove, odnosno odvoženje trupaca sa žepskog prostora i što je bilo još iritantnije, vrijeđanje čobanica koje su čuvale stoku na tom lokalitetu, a što su drsko činile te osobe. To je vrlo teško padalo ljudima tog odveć patrijarhalnog kraja koji su posebno držali do “obraza i časti žene”. S toga se, pomenuti Mulaibrahim, jednog dana uputio u Slap, ponijevši sa sobom pušku u želji da zaplaši te vojnike. Kada je zapucao u zrak, oni su na to bjesomučno uzvratili s namjerom da ga ubiju, teško ga ranili, ali se ipak uspio živ izvući i nekako doći do žepske džamije, gdje je umro. Nešto kasnije mu je, upravo na tom mjestu gdje je izdahnuo, podignuto turbe.
Turbe Mulaibrahima Čavčića u Žepi
Zanimljivo je pomenuti da je taj sakralni objekat jedini preživio okupaciju Žepe 1995. godine. Naime, tada je sve drugo spaljeno i razrušeno na cijelom žepskom prostoru od strane srpskih snaga. Također je zanimljivo istaći da je, prema predanju, Mulaibrahim bio vrlo učen čovjek, zbog čega je u narodu prozvan Softom, a poticao je iz znanju također odane, tzv. “hodžinske porodice”. Za njegovog djeda Mehmedhodžu se vezuje legenda kako je svakog petka odlazio na odsedlanom bijelom konju do planine Panjak kako bi tamo klanjao džumu, i to na lokalitetu zvanom “Šehova džamija”, umjesto u mjesnoj, žepskoj džamiji. “Šehova džamija” zapravo spada u jedno od poznatih bosanskih dovišta, gdje se svijet okuplja tokom sušnog perioda i upućuje molitvu za kišu. Za to dovište se, opet, vezuje legenda da se, nakon molitve, nikada ljudi nisu vratili kućama, a da ih, dok su se još nalazili na putu, nije sustigla kiša.
Žepski kraj u periodu austrougarske vladavine
Kada se povuklo Osmansko carstvo sa ovih prostora, a Bosnom i Hercegovinom, zahvaljujući odlukama Berlinskog kongresa iz 1878. godine, zagospodarila Austro – Ugarska, područje današnje Žepe je očigledno bilo potpuno zanemareno. Gotovo ništa, što bi bilo vrijedno pomena, nije podignuto i sačuvano iz toga vremena, osim uskotračne pruge koja je služila za eksploataciju tamošnjih vrlo kvalitetnih šuma, nijedan drugi infrastrukturni objekat nije izgrađen, nijedan kulturni spomenik napravljen, nijedan proizvodni pogon otvoren, unatoč resursa kojih je na tom području i tada bilo, poput već pomenutih šuma, vode i sl.
Pruga koju su izgradile austrougarske vlasti vodila je od Zavidovića, preko Olova i Han Pijeska do mjesta Kusače, odakle je za vrijeme Kraljevine SHS, odnosno Kraljevine Jugoslavije, ili, preciznije kazano, u periodu od 1926. do 1930. godine, produžena sve do Drine, s tim što su niz oštru strminu, od Podzida u selu Ribioc, pa do ušća rijeke Žepe u Drinu, željeznim sajlama i čekrkom spuštani puni vagoni, a iz suprotnog smjera izvlačili se oni prazni. Naravno, time su mogli rukovoditi samo posebno obučeni ljudi, jer je to bilo veoma opasno, pogotovo za radnike koji su u podnožju sčekivali vagone i istovarali ih.
Odatle se građa, uvezana u splavove, sve do Save i dalje ka Beogradu, transportovala niz plahovitu Drinu, a to je bilo moguće jer tada na njoj nisu bile podignute hidrocentrale. Splavovima su kormilarili vični splavari, o čijim se podvizima u savladavanju hirovitih matica i bukova kojih je bilo na dosta mjesta u kanjonu Drine i danas prepričava među tamošnjem stanovništvu.
Uskotračna pruga, koju je tamošnje stanovništvo popularno nazivalo “štrekom”, bila je u funkciji sve do 1955. godine, kada je ukinuta, a onda je, njenom trasom, izgrađen makadamski put koji je još u upotrebi. Ukidanjem ove pruge stanovništvo Žepe je ostalo bez ijednog preduzeća u kojem bi se, na tom prostoru, neko mogao zaposliti i od toga živjeti.
Kad je riječ o odnosu austrougarskih vlasti prema žepskom području, valja imati u vidu još jednu važnu činjenicu. Budući da se radi o graničnom području i to ne samo sa susjednom Srbijom, već i u jednom širem značenjskom kontekstu, u periodu austrougarske vladavine Bosnom i Hercegovinom, jedino je u Rogatici bio podignut vojni garnizon, te još neki proizvodni pogoni.
Doista, teško je pronaći bilo koje opravdanje za zanemarivanje današnjeg Žepskog kraja, uključujući i taj vremenski period. Umjesto razvoja tog područja, ono je bilo izloženo brutalnim razaranjima i ubistvima ljudi tokom sukoba Austro-Ugarske i Srbije, odnosno u Prvom svjetskom ratu, a ništa bolje nije prošlo ni u narednom, Drugom svjetskom ratu. O ovom potonjem (1992-1995), da se i ne govori.
Žepa u novijem vremenu
(Period jugoslovenskih integracija i dezintegracija)
Pod novijim vremenom ovdje se misli na period jugoslovenskih integracija i dezintegracija, uključujući i aktualnu situaciju koja je uslijedila nakon disolucije SFRJ i međunarodnog priznavanja Bosne i Hercegovine kao samostalne države.
Najkraće kazano, maćehinski odnos prema Žepi se odvijao i nakon odlaska Austro-Ugarske sa ovih prostora, tj. u periodu jugoslovenskih integracija i dezintegracija, a naročito kad je riječ o odnosu prema Bošnjacima. Permanentno im je otimana zemlja i uništavana druga imovina, vršeni progoni i ubistva. Tako je samo u Hercegovini tokom Kraljevine SHS ubijeno i protjerano sa svojih ogništa oko 3000 pripadnika tog naroda. Sličnu sudbinu su doživljavali i u Istočnoj Bosni, kojoj pripada Žepski kraj, o čemu svjedoči i istup tadašnjeg Reis-ululeme, Džemaludina ef. Čauševića, odnosno njegov intervju koji je dao jednom francuskom novinaru 1919. godine, kao i Izvještaj kasnijeg Reis- ul- uleme, Ibrahim ef. Maglajlića, upućen Vladi 1931. godine, gdje se o tome vrlo decidno argumentiralo. Konkretnije govoreći, u kakvoj se situaciji nalazio muslimanski živalj Rogatičkog kraja, vidi se iz Predstavke koju su njegovi predstavnici 1919. godine uputili tadašnjem regentu Aleksandru, a u kojoj se, između ostalog, traži da “konačno budu zaštićeni od napada pravoslavnih Srba, naročito dobrovoljaca u srpskoj vojsci”, koji su se odnosili ne samo na “sve učestalije pljačke i zlostavljanja, nego i ubistva prvaka iz tog naroda”. Kao rezultat toga uslijedila je naredba preko Zemaljske vlade u Sarajevu da se to zaustavi, odnosno “da Kotarski ured u Rogatici obezbijedi muslimanskom elementu siguran život, imetak i čast.”
A kad je riječ o genocidnom zatiranju Bošnjaka na tom prostoru, pogotovo u toku Drugog svjetskog rata, kao i u najnovijoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu, dovoljno je to ilustrirati sljedećim podatkom. Prema precizno prikupljenim podacima, samo u selu Godomilje je u Drugom svjetskom ratu, od 231 tadašnjeg žitelja, zaklano, živo spaljeno i na druge načine ubijeno 226 osoba. Preživjelo ih je svega 55, odnosno samo 20%! Slično su prošli žitelji brojnih sela koja pripadaju Žepi, a posebno se to odnosi na Laze, Borovac, Stop i još neka. Veliki broj porodica iz tih naselja je potpuno uništen, što znači da niko iz njih nije uspio preživjeti tu golgotu. A šta tek kazati o potonjem ratu u kome je Žepa bila proglašena “UN sigurnom zonom”!, što, uz skandaloznu inertnost UN-a i Savjeta bezbjednosti, Evropske Unije, NATO alijanse i drugih međunarodnih asocijacija, nije predstavljalo nikakvu prepreku da se, uz veliki broj ubijenih, cjelokupno preživjelo stanovništvo protjera sa svojih vijekovnih ognjišta, uključujući i uništenje cjelokupne njegove imovine koju su imali.
Unatoč brojnih nespornih komparativnih prednosti za prosperitetan razvoj tog kraja, Žepa je danas vrlo zapuštena, gdje se vratilo ispod 30% njenih ranijih žitelja, uglavnom starijih, na što je i prethodno ukazano. Ali, o tome nekom drugom prilikom.
Zaključna opservacija
Iako sa svojim karakteristikama Žepa spada u red najzanimljivijih područja u Bosni i Hercegovini, ona, još uvijek, nije u znanstvenom smislu pretenzivnije istražena, na osnovu čega bi se, onda, mogla iznijeti neka decidnija stajališta vezana za povijesnu vertikalu tog kraja, njegovu kulturološku i druge bitne dimenzije. Istina, bilo je nekoliko fragmentarnih istraživanja o tamošnjim srednjovjekovnim nekropolama i nekim drugim kulturno-historijskim spomenicima, porijeklu stanovništva koje je tu živjelo i živi i tome slično.Na osnovu prikupljenih podataka, u ovom radu smo pokušali dati jednu koliko-toliko cjelovitiju sliku o tom kraju, što nipošto ne znači da je to dostatno. Nadati se da će, bilo autor ovog teksta, ili neki drugi, nastaviti daleko pretenzivnije istraživanje Žepei svega onoga što ona u povijesnom kontekstu simbolizira, jer taj kraj to, uistinu, zaslužuje.
Literatura:
1. Bejtić A.,(1961), “Nova Kasaba u Jadru”, Godišnjak Društva istoričara BiH, God. XI, Sarajevo.
2. Bojanovski I., (1961) “Arheološki spomenici, zaštita spomernika kulture i prirode na području buduće akumulacije HE Peručac na Drini”, Sarajevo.
3. Hodžić Š.,(1958), “Migracije muslimanskog stanovništva iz Srbije u Sjevernoistočnu Bosnu između 1788-1862”, Članci i građa za kulturnu istoriju Istočne Bosne, Knjiga II, Tuzla.
4. Kreševljaković H., (1991) „Kule i odžaci u BiH“. U: Sabrana djela, tom II,Sarajevo.
5. Petrič M., „Porijeklo stanovništva Žepe“, Glasnik Zemaljskog muzeja – Etnologija, Sarajevo www. Scrobd.com /doc/ 98453879 (pristup 13.03.2014)
6. Šabanović H., (1939) „Bosanski pašaluk“, Naučno društvo NR BiH, Djela, knjiga XIV, Sarajevo.
7. Šabanović H. – Palavestra V., (1964), „Žepa i njena okolina u prvim decenijama turske vlasti“, GZM, Etnologija, NS XIX, pp. 39-44 Popisi stanovništva:
8. “Glavni rezultati popisa žitelja u Bosni i Hercegovini od 22. aprila 1895”, Statistički odjel Zemaljske vlade, Sarajevo, 1898.
9. „Rezultati popisa žitelja u Bosni i Hercegovini od 10. oktobra 1910 godine“, Statistički odjel Zemaljske vlade, Sarajevo, 1912.
10. „Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931, Knjiga II, Beograd, 1934.
11. „Konačni rezultati popisa stanovništva od 15. marta 1948. godine“, Beograd, 1951
Nema komentara:
Objavi komentar