U starom mezarju uz džamije u Žepi nalazi se
turbe u kome je ukopan Mulaibrahim Čavčić. Ubili su ga vojnici
Austro-Ugarske kada je Bosna i Hercegovina bila pod njenom upravom.
Prema predanju, Mulaibrahim je pokušao spriječiti dalje uništavanje
usjeva od strane austro-ugarskih vojnika koji su u selu Slap (na ušću
Žepe u Drinu) minirali to područje i pripremali ga za splavove,
odnosno odvoženje trupaca sa žepskog prostora i što je bilo još
iritantnije, vrijeđanje čobanica koje su čuvale stoku na tom lokalitetu,
a što su drsko činile te osobe. To je vrlo teško padalo ljudima tog
odveć patrijarhalnog kraja koji su posebno držali do “obraza i časti
žene”. S toga se, pomenuti Mulaibrahim, jednog dana uputio u
Slap, ponijevši sa sobom pušku u želji da zaplaši te vojnike. Kada je
zapucao u zrak, oni su na to bjesomučno uzvratili s namjerom da ga
ubiju, teško ga ranili, ali se ipak uspio živ izvući i nekako doći do
žepske džamije, gdje je umro. Nešto kasnije mu je, upravo na tom mjestu
gdje je izdahnuo, podignuto turbe.
Zanimljivo je pomenuti da je taj
sakralni objekat jedini preživio okupaciju Žepe 1995. godine.
Naime, tada je sve drugo spaljeno i razrušeno na cijelom žepskom
prostoru od strane srpskih snaga. Također je zanimljivo istaći da je,
prema predanju, Mulaibrahim bio vrlo učen čovjek, zbog čega je u narodu
prozvan Softom, a poticao je iz znanju također odane, tzv. “hodžinske
porodice”. Za njegovog djeda Mehmedhodžu se vezuje legenda kako je
svakog petka odlazio na odsedlanom bijelom konju do planine Panjak
kako bi tamo klanjao džumu, i to na lokalitetu zvanom “Šehova
džamija”, umjesto u mjesnoj, žepskoj džamiji. “Šehova džamija”
zapravo spada u jedno od poznatih bosanskih dovišta, gdje se svijet
okuplja tokom sušnog perioda i upućuje molitvu za kišu. Za to dovište
se, opet, vezuje legenda da se, nakon molitve, nikada ljudi nisu vratili
kućama, a da ih, dok su se još nalazili na putu, nije sustigla kiša.
Nema komentara:
Objavi komentar