ODBORU IZ ŽEPA SVIM PRIPADNICIMA IZ ŽEPA 1994

Glasnik Islamske zajednice 1994

Sarajevo, 1. džumade-l-ula 1415. h.g. 6. oktobar 1994. g.

ODBORU ISLAMSKE ZAJEDNICE ŽEPA SVIM PRIPADNICIMA ISLAMSKE ZAJEDNICE ŽEPA

Uvažena braćo i sestre, ponosni Žepljaci!

Imam izuzetnu čast da Vam se obratim ovim pismom i da vam u ime cijele Islamske zajednice, Rijaseta i svoje lično izrazim najdublju zahvalnost za vašu herojs­ku žrtvu koju činite za našu uzvišenu vjeru i časnu domovinu Republiku Bosnu I Hercegovinu. Žepa i Žepljaci su ponos i dika Bosne, obraz svih Bošnjaka. Hvala Allahu, dž.š., što ste svjesni puta kojim idete i što cilj koji je zacrtan ni po cijenu ži­vota ne zanemarujete. Inšallah, mi Bošnjaci smo na putu da, bez ikakve sumnje, dođemo do svoga cilja, do slobode. Ona je izvjesna! Borba vaših heroja je zadivila svijet. Ona je postala legenda, nadahnuće svim borcima širom Bosne.

Mi znamo šta ste do danas podnijeli, kakvim ste iskušenjima izloženi i kolika su Vam stradanja. Međutim, znamo i to, da Vaše žrtve nisu i neće biti uzaludne. I zato, u ime Allaha, i u ime časnosti i slobode naše Bosne, jedine nam domovine, nemojte stati, nemojte se pokolebati, nemojte ničim pomutiti ciljeve naše borbe. Mi ćemo porušene džamije ponovo izgraditi a šehidi će nam biti uzor u životu, jer oni nisu mrtvi, kako je Allah, dž.š., rekao u Kur'anu. Vodite računa o porodicama šehida, o invalidima, o jetimima, o starijima, o slabima i ugroženima. Samo zajedničkim snag­ama moći ćemo ovom zlu, koje nas je snašlo, stati ukraj. Agresor nas želi uništiti samo zbog toga što smo Bošnjaci, što smo pripadnici islama. Ali, Allah određuje pobjednika. Pobjeđuju oni na čijoj je strani On. Zbog toga se nemojte pokolebati, ne­mojte stati, nemojte izgubiti nadu. Ako budete međusobno složni, solidarni, ako se budete međusobno uvažavali i brinuli se jedni o drugima, nikakva sila vam neće biti ravna. Ja znam da ste takvi, pa govorim ono što znam, kao da vas gledam i kao da ovog momenta pred vama stojim. Ponosan sam što sam reis takvim ljudima. Ja sam danas najmanji reis najvećem narodu, sve heroju do heroja. Neka Ti je, Allahu, hvala na tome.

Mislimo na vas i činimo što možemo da Vam pomognemo. Ovih dana pokušavamo da vam pošaljemo islamske literature. Nadam se da ćemo uspjeti.

Uvaženi Žepljaci, izražavam vam iskrene selame i činim dovu Allahu, dž.š., da vam olakša i dušmane porazi. Primite selam od svih muslimana izvan Žepe.

Es-selamu 'alejkum ve rahmctullahi ve berekatuhu.

Reis-l-ulema

Prof.dr. Mustafa Cerić

Slučajni susret sa Ibrahimom Šehićem

Sarajevo, april. 2011. godine

 autor Mirsad Durmišević

Danas se dogovorih sa našim rogatičaninom, Muazom Šabanićem – Muzom da odemo na kafu. Muza radi u Hrasnom pa smo pošli u kafić Amara Osima „TUBORG GREEN“ koji je blizu njegovog radnog mjesta. Na ulazu u kafić sretoh mog učenika, rogatičanina, golmana sarajevskog Željezničara i člana BH "A" reprezentacije Ibrahima Šehića, koji se vraćao sa treninga kući. Dugo se nismo vidjeli, pozdravismo se, na kratko ispričasmo, o porodici, nogometu, školskim danima... Ibrahimu, njegovoj rahmetli sestri Adisi i mlađoj sestri Edi sam predavao četiri godine, a stanuju u zgradi odmah do moje škole na Dolac Malti. Za par dana (12.4.) će biti 2 godine kako je njegova sestra Adisa preselila na Ahiret u 21 godini nakon duge i teške bolesti. Rahmetli Adisa, Ibrahim i Eda su bili dobri i promjerni đaci (posebno rahmetli Adisa) što me je uvjek činilo ponosnim jer su moji Rogatičani. Uvjek sam kolegama isticao da su to djeca našeg šehida, rahmetli Hasana Šehića, da žive sa majkom Sabahetom i nanom Nusretom. Rahmetli Adisa i Ibrahim su išli skupa u isti razred. Posebno mi je ostao u sjećanju taj brižni odnos Ibrahima prema sestri. Ibrahim je bio svjestan stanja u kojem se Adisa nalazila i uvjek joj je bio pri ruci, da joj pomogne u bilo kojoj situaciji. Ta Ibrahimova pažnja, briga i neizmjerna bratska ljubav su vjerovatno davali razloga da Adisa bude tako uspješna, svima tako draga. Često bih na času uhvatio taj Ibrahimov brižni bratski pogled. Taj odgovorni odnos i briga prema rahmetli sestri Adisi, sada mlađoj sestri Edi i majci Sabaheti ga je samo ojačalo i natjeralo da ide dalje ka svom uspjehu.
Samo naprijed Ibrahime...

Stećak sa Vilina Kola kod sela Jarovića

autor: Mirsad Durmišević

Ovaj stećak se nalazio u nekropoli Vilino Kolo, na brežuljku pokraj puta u blizini sela Jarovića prema Batovu polju. Nekropola je nekad imala  23 stećka (19 sanduka i 4 sljemenjaka (sarkofaga) sa postoljem), a bilo ih je ranije sigurno više. Spomenici su dobro obrađeni, ali su djelomično okrnjeni i utonuli, a neki su i prevaljeni. Postavljeni su po pravcu Z — I, osim 3 primjerka, koji leže po pravcu S — J. Materijal stećaka je sivi trijaski krečnjak. Ovaj je stećak je oblika sljemenaka (sarkofaga) sa postoljem je iz jednoga kamena sječen i najveći je u ovoj nekropoli. Dimenzije  su mu: duljina nadgrobne ploče 2,67 m, širina 1 m, širina 80 cm,  duljina sarkofaga 2,2 m, visina 1,1 m a širina 0,8 m. Ima originalne, neobične ukrase sa tri strane. Sa jedne duže bočne strane je uklesan konjanik. S jedne čeone strane je je uklesan pijetao na postolju, a sa druge čeone strane čovjek na istom takvom postolju sa glavom drugog čovjeka i sa štapom. Stećak je oko 1965. godine prenesen u baštu Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Prilikom transporta stećak je oštećen, napukao je ukoso, skoro dijagonalno.

Toponim Vilino Kolo sreće se na više mjesta. Redovno je za takva mjesta vezana legenda da su tu nekad igrale vile. Mjesta koja se nazivaju Vilino Kolo, Vilje Kolo, predstavljaju kružni (prstenasti) oblik trave koja se razlikuje od ostale; negde je ona zakržljala, negde je druge boje (zelenija), a negdje bujnija. Vilinim kolom je narod nazivao svako mjesto gde bi se takav krug trave pojavio, posebno ako je ona na kakvom vrhu brda, proplanku u šumi ili kod nekog izvora. Isto se vjeruje ako se na poljani pojavi krug od pečuraka. Narod se bojao da nagazi na vilino kolo, jer bi onaj koji bi tu naišao mogao da se razboli ili čak da umre. Ponekad se u takvom „kolu" nađe i kakvo uzvišenje. Za to mjesto vjerovalo se da je bilo određeno za svirača koji je svirao neki instrument dok su vile igrale.

Dom zdravlja Rogatica

Dom zdravlja Rogatica
autor: Mirsad Durmišević

Zdravstvene prilike u rogatičkom srezu krajem XIX vijeka bile su dosta loše zbog loših uslova života i nedovoljne higijensko-zdravstvene prosvijećenosti, prvenstveno seoskog stanovništva. Rogatički kraj bio je endemsko žarište pjegavog tifusa. Vojni austrougarski ljekari (Dr. Franz Galzinski) su liječili i civilno stanovništvo do 1883.godine kada na  teritoriju kotara Rogatica dolazi prvi civilni ljekar, od kada počinje i organizovana zdravstvena služba u narodu.

Rogatica je imala bolnicu od 1919. godine, smještenu u jednoj od zgrada bivšeg vojnog logora. Raspolagala je sa 12 postelja. Bio je zaposlen jedan ljekar, tri bolničara i jedna babica. Zahvaljujući stručnosti njenog upravnika dr. Alije Tomića, bolnica je pružala dobre usluge stanovništvu. Dr. Božo Bulajić, vrsni ljekar, imao je vlastitu savremeno opremljenu ordinaciju sa rendgen-aparatom i jednom medicinskom sestrom. Babica Vukadinović samostalno je i vrlo uspješno obavljala porođaje. Mr. Ph. Šanto Papo u rogatičkoj čaršiji držao je dobro snabdjevenu i opremljenu apoteku za spravljanje lijekova. U Rogatici je kao zubar radio najprije Pavle Knežević, a nakon njega Vejsil Komarica.

Prvi ljekar u Rogatici poslije Drugog svjetskog rata bio je dr Geh, zarobljeni njemački oficir sa nekoliko bolničara. U kraćem periodu radio je i doktor Birsa, Slovenac, ali bilo je i prekida kada nije bilo ljekara, pa su zdravstvene usluge pružali medicinski tehničari.

Novu zgradu bolnice Rogatica je dobila 1948. godine i to je sadašnja stara zgrada Doma zdravlja u kojoj su postojali stacionar, ambulanta, porodilište, služba zaštite na radu, rendgen, laboratorija i apoteka, ali su sve do 1950. godine ljekari bili zarobljeni Nijemci: dr Johan i dr Leha Urlih. Njih su vremenom zamijenile doktorice Divna Petković i Danica Vasić. Prvi domaći ljekari bili su Mustafa Ajanović, Hasan Hadžijahić i Milutin Planojević.

U Zdravstvenoj stanici 1968. godine su radila četiri ljekara, dok je stacionar raspolagao sa 20 bolesničkih postelja. Još jedna bolnička zgrada izgrađena je 1971.godine, a već 1973. tu je osam ljekara, 42 medicinska tehničara i 40 bolesničkih kreveta. Uz terenske ambulante na Borikama, Žepi, Šljedovićima, Mesićima i Stjenicama pružana je kompletna primarna zdravstvena zaštita za više od 25.000 stanovnika. Narod ovog kraja sa žaljenjem je dočekao zatvaranje stacionara 1979.godine.

Zdravstvena stanica je prerasla u Dom zdravlja, koji je nosio naziv „Rasim Džindo“ Rogatica. Sada ova ustanova nosi naziv: Dom zdravlja “Dr Zoran Mitrović” Rogatica. Godine 1991 Dom zdravlja je imao slijedeću organizacionu i kadrovsku strukturu:

- Dom zdravlja 1
- Terenske ambulante 5
- Broj zdravstvenih radnika 53
- Broj ljekara 19
- Broj specijalista 11