Slučajni susret sa Ibrahimom Šehićem

Sarajevo, april. 2011. godine

 autor Mirsad Durmišević

Danas se dogovorih sa našim rogatičaninom, Muazom Šabanićem – Muzom da odemo na kafu. Muza radi u Hrasnom pa smo pošli u kafić Amara Osima „TUBORG GREEN“ koji je blizu njegovog radnog mjesta. Na ulazu u kafić sretoh mog učenika, rogatičanina, golmana sarajevskog Željezničara i člana BH "A" reprezentacije Ibrahima Šehića, koji se vraćao sa treninga kući. Dugo se nismo vidjeli, pozdravismo se, na kratko ispričasmo, o porodici, nogometu, školskim danima... Ibrahimu, njegovoj rahmetli sestri Adisi i mlađoj sestri Edi sam predavao četiri godine, a stanuju u zgradi odmah do moje škole na Dolac Malti. Za par dana (12.4.) će biti 2 godine kako je njegova sestra Adisa preselila na Ahiret u 21 godini nakon duge i teške bolesti. Rahmetli Adisa, Ibrahim i Eda su bili dobri i promjerni đaci (posebno rahmetli Adisa) što me je uvjek činilo ponosnim jer su moji Rogatičani. Uvjek sam kolegama isticao da su to djeca našeg šehida, rahmetli Hasana Šehića, da žive sa majkom Sabahetom i nanom Nusretom. Rahmetli Adisa i Ibrahim su išli skupa u isti razred. Posebno mi je ostao u sjećanju taj brižni odnos Ibrahima prema sestri. Ibrahim je bio svjestan stanja u kojem se Adisa nalazila i uvjek joj je bio pri ruci, da joj pomogne u bilo kojoj situaciji. Ta Ibrahimova pažnja, briga i neizmjerna bratska ljubav su vjerovatno davali razloga da Adisa bude tako uspješna, svima tako draga. Često bih na času uhvatio taj Ibrahimov brižni bratski pogled. Taj odgovorni odnos i briga prema rahmetli sestri Adisi, sada mlađoj sestri Edi i majci Sabaheti ga je samo ojačalo i natjeralo da ide dalje ka svom uspjehu.
Samo naprijed Ibrahime...