Njegovom smrću izgubili smo svi, ali
dobila je povijest
STAV, 10.10.2018.g.
Amir Sijamhodžić
Zbog svojih zasluga u ratu, posthumno je odlikovan
najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”. Također, 12. januara
1996. godine posthumno je proizveden u čin natkapetana Armije RBiH. Iako po
rođenju nije bio Bužimljanin, u ovom je mjestu ostavio veliki trag, prvo kao
učitelj, a na koncu kao jedan od najznačajnijih starješina bužimske brigade.
Osnovna škola “Konjodor”, u kojoj je svojevremeno i bio zaposlen, nosila je
njegovo ime od 1999. do 2006. godine, kada je taj naziv ukinut. Ove godine, Skupština
Unsko-sanskog kantona vratila je ime Sulje Mirvića u naziv ove škole. Iza njega
su ostali supruga Suvada i sinovi Admir i Anel
Ljudska sudbina, poput nabujale rijeke, ima svoju
nepredvidivu putanju. Takva je bila i sudbina Sulje Mirvića, kojeg je život
vodio od rodne Rogatice do Bužima, Sanskog Mosta i Bihaća. I Suljo Mirvić se
rodio s odranije predodređenom misijom i svrhom. Učitelj, društveni radnik,
nogometaš, vojnik i komandant, sve je to bio Suljo. Ali, kada ga se u jednoj
riječi pokušava opisati, onda je to riječ “ljudina”, jer, toplina kojom je
Suljo zračio i emocija koju je vrlo otvoreno iskazivao glavne su crte njegove
osobnosti koje su se najdublje urezale u sjećanje svih onih koji su ga
poznavali. Njegovom smrću izgubili smo svi, ali dobila je povijest. Vidik, kako
su ga zvali kodnim imenom, napustio nas je prije 23 godine, u jeku
oslobodilačke operacije “Sana ‘95”.
KOMANDANT “ŽUTIH MRAVA”
Suljo Mirvić rođen je 1953. godine u rogatičkom mjestu
Osovo. Završio je Pedagošku akademiju u Sarajevu. Dolaskom u Bužim, kao učitelj
se zaposlio u osnovnoj školi u Konjodoru 1982. godine. Tokom agresije na BiH
bio je pripadnik 505. bužimske i 517. cazinske brigade. Najpoznatiji je postao
kao komandant jedinice “Žuti mravi”, što je bio drugi naziv za 4. bataljon. U
redovima 517. obavljao je dužnost zamjenika komandanta brigade. Na kladuškom
ratištu ranjen je 19. jula 1995. godine u bitkama s tzv. autonomašima. Nedugo
potom, u operaciji “Sana ‘95”, 25. septembra 1995. godine, ponovo je teško
ranjen u rejonu Lušci-Palanke. Dan kasnije izgubio je bitku za život u bolnici
u Bihaću.
Zbog svojih zasluga u ratu, posthumno je odlikovan
najvećim ratnim priznanjem, značkom “Zlatni ljiljan”. Također, 12. januara
1996. godine posthumno je proizveden u čin natkapetana Armije RBiH. Iako po
rođenju nije bio Bužimljanin, u ovom mjestu ostavio je veliki trag, prvo kao
učitelj, a na koncu kao jedan od najznačajnijih starješina bužimske brigade.
Osnovna škola “Konjodor”, u kojoj je svojevremeno i bio zaposlen, nosila je
njegovo ime od 1999. do 2006. godine, kada je taj naziv ukinut. Ove je godine
Skupština Unsko-sanskog kantona vratila ime Sulje Mirvića u naziv ove škole.
Iza njega su ostali supruga Suvada i sinovi Admir i Anel.
“Otkad znam za prve formacije iz Konjodora, znam i za
Sulju. On je bio u 1. i 4. bataljonu, a jedno vrijeme i u komandi brigade. Bio
je učesnik svih bitaka koje su vođene prema srpskim položajima i nijednu nije
preskočio. Također je bio angažiran i na velikokladuškom ratištu, mada jedno
vrijeme kao pripadnik 517. brigade. Sjećam se da je nakon pogibije Hasana
Musića 1. bataljon preuzeo major Jusuf Čaušević, koji je bio rezervni major i
prijeratni profesor na Višoj ekonomskoj školi u Bihaću. Čaušević je bio
komandir čete ili neki zamjenik u vodu za specijalna dejstva kod Senada
Šarganovića u 501. bihaćkoj brigadi. Njegova je četa došla kao ispomoć 105.
brigadi kako bi se naše snage malo odmorile nakon borbi na Kedića Glavici.
Poslije Musine pogibije, Čaušević je imenovan za
komandanta bataljona, a Suljo Mirvić za njegovog zamjenika”, sjeća se glavni
“bezbjednjak” u 505. brigadi Zijad Nanić. “Kad je krenula ‘autonomija’, major
Čaušević je postavljen za komandanta novoformirane 517. cazinske brigade, a Suljo
Mirvić ponovo za njegovog zamjenika. I tu će Suljo boraviti od jeseni 1993. pa
do početka ljeta 1994. godine, kada je ranjen. Kada se vratio u 505. brigadu,
postavljen je za komandanta 4. bataljona, zamijenivši Rasima Suljića Rusa.
Nakon akcije ‘Breza 94’, komandant ga je stavio među mladu vojsku s obzirom na
to da je Suljo bio vrlo prosvijećen čovjek. Od tada pa do dolaska Seada Jusića
za komandanta brigade bio je na čelu 4. bataljona, kada će biti premješten u
Operativno-nastavni centar u komandi brigade.”
Komandant 505. brigade Sead Jusić priča kako je Suljo
Mirvić početkom rata predao direktorsku poziciju Suadu Derviću i priključio se
redovima TO Bužim. “Otišao je u rat sa svojim komšijama kod kojih je došao
raditi, s kojima je više od decenije živio, igrao nogomet i iz čijeg komšiluka
se oženio. On je izrazito volio nogomet, vodio ekipe i organizirao u Konjodoru
razne sportske manifestacije. Mislim da je na samom početku sa svojim vodom bio
na Dobrom Selu. Onda se ponovo nakratko vratio u školu, pa se ponovo uključio i
ostao mobilisan do kraja rata. Sjećam se da je u ljeto 1995. godine, kada smo
radili operaciju ‘Trokut’ i još neke akcije na velikokladuškom ratištu, Suljo
bio na čelu 4. bataljona, u kojem su bile dvije čete mlade vojske, a jedna četa
je bila sastavljena od starijih ljudi, ‘teritorijalaca’, kako smo ih mi zvali.
I kasnije je i 3. četa popunjena mladim vojnicima, tako da je 4. bataljon dobio
naziv ‘Žuti mravi’ jer su to sve bili mladi vojnici, i to je trajalo sve do
pogibije komandanta Nanića. U operaciji ‘Sana '95’ je bio operativac, vrlo
zahvalan saradnik. I doista, sve je do pogibije bio od velike pomoći u toj
operaciji.”
Jusić se dobro sjeća Mirvićeve smrti. “Vodili smo
teške borbe oko Lušci-Palanke. I onda smo morali preduzeti neka ofanzivna
dejstva oko Skucanog Vakufa. S tih prostora smo pokušavali neprijatelja
prebaciti dalje da bi se otvorio put prema Fajtovcima. Preduzeli smo tu
nekoliko izviđačkih akcija. I onda sam odlučio da sutradan otpočnemo napad na
više pravaca. Između ostalog, i kod Skucanog Vakufa. Sa Suljom i Sedom Šekićem
sam otišao na to područje da dam instrukcije na licu mjesta za pravce napada.
Prvo smo došli na minobacačke položaje Asima Bajrektarevića. Asim je tu
neposredno rukovodio vatrom iz minobacača. I Suljo je bio tu na položaju.
Malo oštrijim tonom sam naružio Asima, naravno,
odvojivši ga od drugih. Rekao sam mu da je nedopustivo da komandant bataljona
bude tu, tako otvoreno izložen neprijatelju. I to njegovo prisustvo na prvoj
borbenoj liniji, kako se kasnije nažalost i pokazalo, prethodilo je njegovoj
pogibiji, jer je ponovo došao na te položaje izloživši se otvorenoj vatri
neprijatelja. Otišli smo na Bajića Brdo, sjeverozapadno od Lušci-Palanke. Tu
sam ga ostavio da dalje komanduje, trebao mi je na toj koti kako bih mogao
koordinirati akciju s druge pozicije jer je bio slab signal. I odatle sam se sa
Sedom Šekićem vratio nazad. Imali smo jedno jako teško vraćanje, uz dosta
pucnjave, pod stalnom paljbom, i pravo je čudo kako smo izvukli žive glave”,
priča Jusić.
“Ujutro smo počeli napad. Čujem kako Sultan, kako smo
kodnim imenom zvali rahmetli Asima Bajrektarevića, traži da neko dođe do naše
prage i da je navodi da pokrije neprijateljsku pragu. Tad se javlja Vidik, što
je bilo Suljino kodno ime, i kaže: ‘Idem ja, Sultan!’ I ja ga uporno zovem:
‘Vidik, ostani gdje jesi’, znajući kuda mora proći da bi došao do naše prage,
ali ne dobivam povratnu informaciju. Zvao sam ga, ali me nije čuo. Vjerovatno
je već bio krenuo s tog brda jer je meni signal dolazio u prekidima. I u jednom
momentu čujem dozivanje Sultana. Javlja mi da je Suljo došao do naše prage i da
ga je tu pogodila protivnička praga, geler od rasprskavajućeg metka. Bio je
teško ranjen u želudac, izišao je na otvoreno.
Hitno je prebačen u bihaćku bolnicu, gdje je sutradan
podlegao. Poginuo je herojski, izvršavajući dužnost, žrtvujući se i nimalo ne
štedeći, iako je imao naredbu da ne ide s tog mjesta, sve u želji da pomogne
svojim saborcima. Sudbina je htjela da tako bude. Kad te smrt priziva, onda se
to mora i desiti, pa sve da imaš i milion naredbi da ne ideš. Valjda je tako
bilo propisano. Kasnije sam više puta rekao da je u operaciji ‘Sana '95’
bužimska brigada imala ubjedljivo najmanji broj poginulih, ali moja nesreća ili
žal jeste što sam u toj operaciji izgubio mnoge prijatelje i saborce poput
Asima i Sulje, kao i dosta mojih Konjodorana. Ali to je tako u ratu. Nismo mi
oni koji u konačnici odlučujemo o tome.”
BOSNA U SRCU I U GRUDIMA
Bliski Suljin saradnik u posljednjih godinu dana rata
bio je i Remzija Mulalić, pomoćnik za logistiku u 4. bataljonu. “Uvijek je
volio ići naprijed i biti sa svojim borcima nego planirati zadatke u
kancelariji. U svakom momentu je imao Bosnu u srcu i grudima. Bilo je malo
nepravde na početku jer su ga često premještali. Čini mi se da je on došao na
svoje tek kad je formiran 4. bataljon. Jednostavan čovjek, prava ljudina.
Cijenio je svakoga. Svačije znanje, sposobnost, trud i doprinos. Tako se
postavio prema svima. Nikada nije zagalamio na nekoga, u duhu pravog pedagoga”,
priča Mulalić.
Nakon ranjavanja, u Suljinoj pratnji bio je
sanitetlija Kasim Skenderović. On pamti nekoliko dirljivih situacija koje
najbolje oslikavaju Suljin karakter. “Nakon što je ranjen u Lušci-Palanki,
prevezli smo ga do brigadnog saniteta. Dok smo ga vozili, iako teško ranjen, on
je tješio momke iz pratnje koji su išli s nama, govoreći im: ‘Dobro je, momci.
Nemojte se sikirati. Bit će to sve dobro.’ Nije paničario. Sjećam ga se i iz
samog početka rata, kada je on bio komandir linije u vrijeme teritorijalne
odbrane na Banjanima i Dobrom Selu. Kasnije sam ga gledao na Pržinama, u
vrijeme ‘autonomije’, kad je bio komandant mladih vojnika.
Sve svoje vojnike je doživljavao kao rođenu djecu. Kad
je jedan od njegovih mladih vojnika ranjen, on je plakao za njim. To je bio
tako fin čovjek”, iskreno će Skenderović. “Kad god bi se desio neki problem
među vojnicima, on je to vrlo lahko rješavao. Sakupi ih, porazgovara s njima i
za tren riješi nesporazum. Bio je vrstan moralista i pedagog. Imao je neki
poseban karakter i ponašanje, bez truna oholosti u sebi. Uvijek nasmijan, veseo
i raspoložen. Od svih starješina koje sam upoznao, po mom mišljenju, on je bio
najveća ljudina.”
Pomoćnik komandanta za moral u bataljonu “Hamza”
Husein Kovačević sjeća se prve džume koju je organizirala komanda 505. u
vrijeme operacije “Sana ‘95”. Klanjana je u jelovoj šumi usred Grmeča. “Kiša je
pomalo rosila. Rahmetli Suljo, Asim i ostali iz grupe koji smo tada bili
slobodni klanjali smo džumu. Nažalost, svih ovih godina malo toga se ispričalo
i zapisalo o Sulji. Zato ga u široj javnosti slabo poznaju. Zanimljivo je to da
je on bio čovjek vjernik koji je volio sedždu. I baš u operaciji ‘Sana '95’ on
je bio nekako poseban. Gdje god bi se organizirao zajednički namaz, on je s
nama klanjao. Njegova deviza bila je vjera i obrazovanje.
Kad god bismo razgovarali o planu aktivnosti, uvijek
mi je govorio: ‘Akobogda, efendija!’ Bio je vrlo hrabar i potpuno predan
vojničkom pozivu. Ni jednog trenutka se nije plašio smrti i ni jedan vojnik kod
njega nije mogao primijetiti ni trun slabosti ili straha”, kazuje Kovačević.
“Kada smo prilikom napada prema Skucanom Vakufu naišli na jaku neprijateljsku
vatru, u jednom trenutku svi smo zalegli, jedino je Suljo ostao stajati. Tolika
je pucnjava bila žestoka da nismo mogli oči otvoriti. I mi svi ležimo, a on
stoji. Vičemo mu: ‘Lezi, Suljo’, a on nam odgovara: ‘Moram da lociram odakle
tuče praga. Moramo je nekako poklopiti!’ To je ta neviđena hrabrost koja je
bila karakteristična za njega. Nakon dva dana, na tom mjestu je došlo do
njegove pogibije. Kasnije su na istom mjestu poginuli i Asim Bajrektarević, moj
brat Hasan i još neki. Tu nam je stradalo najviše boraca”, navodi Kovačević.
POSLJEDNJA KAHVA
O saradniku i velikom prijatelju Sulji Mirviću
dirljivo kazivanje ima i Meho Velić, pomoćnik komandanta za bezbjednost i
obavještajne poslove u 1. bataljonu. Kako kaže, Sulju je odmilja zvao Jaro.
“Vjerovali smo jedni drugima, što je bilo u ratu veoma važno. Kao i svugdje
drugo, i u našem bataljonu je bilo raznih profila ljudi kojima je trebalo znati
prići, razumjeti ih, jer rat je sa sobom nosio hiljadu problema: nema obuće,
nema odjeće, problemi kod kuće, sabiranje usjeva u situaciji kada su neki borci
bili nosioci poslova u svojim porodicama.
Suljo je tu često uspijevao svojim nastupom i
razgovorom uvjeriti borce da ipak moraju čuvati liniju, da neprijatelj ne
miruje i da će se iznaći neko rješenje i za njihove zahtjeve. Onda bi predlagao
komandantu Musi da pojedine borce puste kući na dva-tri dana da riješe svoje poslove,
a da komanda bataljona popuni rovove, što je Musa obično i prihvatao. Suljo je
stvarno uvijek bio smiren i uvijek je bio čovjek od riječi. Kada je nešto
obećao, to je i ispoštovao. Tako da se u bataljonu vrlo brzo stvorilo
povjerenje, zajedništvo, što će se nastavljanjem borbenih dejstava nebrojeno
puta i potvrditi”, priča Velić.
“Tako je i došla akcija ‘Munja '93’, kada smo radili
brojna izviđanja, odlazeći pod same neprijateljske linije. Oko ponoći smo se
pripremali da krenemo. Pošto je bio snijeg, zagrnuli smo se bijelim čaršafima.
Bilo je napeto i tad me je Suljo pozvao da svoju ekipu odvojim nastranu. Borci
su se postrojili za pokret, a on im je prišao i u opuštajućem tonu kazao:
‘Zapalite još po jednu cigaru, pa ćemo krenuti.’ Prišao mi je, ponudio me
cigarom i rekao: ‘Jaro, da se odmah nešto dogovorimo. Ja mislim da bi trebalo
napadati u pravcu škole, jer je to moj fah i tu su sigurno nastavnici, a ti idi
desno.’ Nasmijali smo se i krenuli. Došli smo na liniju napada i bez
pozdravljanja smo se razišli u dva smjera. Akcija ‘Munja '93’ je završena
uspješno.”
Njihovu posljednju kahvu obilježila je Suljina dilema
da nakratko ode do Zagreba kako bi posjetio rodbinu iz Rogatice. “Odmah sam
primijetio da ga nešto muči, ali ga nisam pitao šta je. Kad smo naručili drugu
kahvu, on je kazao da se čuo s članovima svoje porodice koji su izbjegli izvan
BiH i da je dobio dozvolu od komandanta korpusa da ih posjeti. Lomio se jer je
htio da završi ono što je započeo 1992. godine. Bojao se da će ljudi pomisliti
da je otišao kako bi izbjegao daljnje ratovanje.
S druge strane, postojala je i nevjerovatna želja da
vidi svoju rodbinu. I ja mu kažem: ‘Odi, bolan, vidi svoje! Borbi i bitaka će
biti.’ Tu smo se rastali uz uobičajenu uzrečicu: ‘Vidimo se, akobogda.’ I nije otišao
u tu posjetu. Dragi Allah je tako odredio, da ostane i pogine. Sudbina je
htjela da je to bio moj posljednji susret s njim. Bilo mi je strašno žao i
teško kad sam čuo da je poginuo. Njegovim odlaskom izgubio sam druga, istinskog
prijatelja, iako smo se upoznali u ružnom (ratnom) vremenu i prilično se kratko
poznavali. Jaro je bio veliki čovjek, veoma lijepih manira, hrabar, a istodobno
i smiren. Za svakoga je uvijek bio tu, za saslušati i riješiti probleme.
Obećavao je samo ono što je mogao riješiti”, navodi Velić.
Senad Kauković bio je pomoćnik komandanta za moral, a
kasnije i Suljin zamjenik u 4. bataljonu. Njihova saradnja se nastavila i u
vrijeme operacije “Sana ‘95”, iako je Suljo tada bio u Operativno‑nastavnom
centru brigade. Sjeća se da je smjena s pozicije komandanta bataljona Sulji
pala vrlo teško, doživio je to kao veliku degradaciju. “On je bio gromada od
čovjeka, vrhunski karatista, ali i vrlo osjećajna osoba. Teško mu je palo to
što više neće biti komandant svojim ‘Žutim mravima’. Taj detalj je samo sa mnom
podijelio i više nikada i nikom nije iskazao neslaganje s odlukom
pretpostavljenih.”
Kauković navodi još jedan detalj koji mu uvijek namami
suze. Kako kaže, išao je sa Suljom desetak dana prije pogibije da pošalju
Suljinoj majci i bratu nešto novca i nekoliko fotografija u Sarajevo. Suljo je
imao veliku želju da majka dobije fotografije njegovih sinova. Kako kaže, tu su
pošiljku predali novinarima koji su boravili u Bihaću, a tek je kasnije Senad
saznao da je Suljina majka te fotografije dobila tek nekoliko dana nakon
Suljine pogibije. “U Sulji sam imao i prijatelja i brata i komandanta. Kada bih
bio u mogućnosti da sve što imam materijalno založim za njegov život, bez truna
razmišljanja sve bih založio, samo da ga mogu vratiti da opet bude živ”, priča
Kauković.
Suljin
sin Admir, nekadašnji nogometaš bihaćkog “Jedinstva”, bio je 13-godišnjak kada
je izgubio oca. Ponosan je kada ga prepoznaju kao Suljinog sina, ponosan što je
njegov otac dobrovoljno stao u odbranu naroda i države, iako je mogao raditi
cijeli rat u konjodorskoj školi, koja u ratu nije prekidala rad. “Oca su svi
voljeli jer je vazda okupljao društvo. Koga god sam sreo i upoznao od njegovih
saboraca i starješina, sve najbolje i najljepše mi je kazao o njemu. Ne samo da
kratko kažu da su ga znali već posvete pažnju, prepričaju neki zanimljiv
događaj, zastanu, tako da svaki put steknem dojam koliko im je bio bitan”,
govori nam Admir. “Očigledno je da nije bio obični borac ili starješina, već
baš neko ko je značio puno više od toga. Naravno da mi uvijek imponuje da mi je
otac bio takav. I danas se živo sjećam svih onih iščekivanja oca da dođe s
linije. Ti svakodnevni pogledi mene i brata na svako auto koje se pojavi u
daljini. Danas, kad god sam u prilici, posjetim njegov mezar u Konjodoru.”