ZEKONJA
autor: Nezim Halilović Muderris
Oduvijek se u Žepi znalo za moral i red i po
nepisanom se pravilu znalo ko se od koga more oženiti i đe se koja cura
more udati, a rodbinske veze su se čuvale sve do devetog koljena.
I
ne samo to, vodilo se računa i o hajvanu; znalo se kod koga su najbolji
bikovi, kako bi telad bila što formastija, bez obzira da li se šćela
„držati“ ili prodati na pijaci. Ne pamtim da je ikad u Žepu doš'o
veterinar da osjemeni ni krave ni ovce, jer se to kosilo sa moralom
žepljaka i podrugljivo su na sijelima pričali kako veterinar dolazi u
neka prigradska rogatička sela i da nije skup, te da se seljacima iz tih
sela kobajagi bolje isplati veterinar nego bik i ovan.
Pravi
domaćini su vodili računa o pasmini krava, te bi krave i najformastiju
mušku telad ostavljali za držanje, a ostalo bi se hranilo za pijace.
Držali su samo bosansku bušu, kojoj nije trebalo puno hrane da prezimi,
jer bi zimi jela šašu, slamu, pa i spareno sijeno, a ljeti bi je bilo
hora hraniti, jer bi se začas napasla na strnjiku ili idući paske oko
puta. Buša je davala mlijeka baš koliko treba za tele, kućne potrebe
domaćina, vikendaše i rodbinu iz Saraj'va i Rogatice da im se „šta
pokuči iz ruke“.
I čudio sam se što ti građani žive u gradu, a
fale selo iz kojeg sve odnesoše; najrumenije jabuke i kruške „trganice“,
najbolje kumpjere iz trapa, luk svezan u vijence ili zavezan u stare
ženske nakinute čarape izvješan ispod strehe stare štale, kupusrepe,
pečenjke, kukuruzno i ječ'meno brašno, najhasulnije suhe šljive, orahe
kokavce, dok smo se mi patili sa koštunjevcima, med, pekmez, mlado i
topljeno maslo, kajmak, mladi sir i sir iz kabla, domaće ljuske (jaja),
pa čak i sirće, sirutku, žaru i zelje od kravlje repe. Sve je građanima
valjalo i bili su spremni i da zbog tereta u gepecima ili galerijama
auta odvale auspuhe ili da im ispušu gume u starim ohrdanim Fićama,
Stojadinima, Škodama, Moskvićima i Ladama, a nama, bolje reći mamama bi
donosili Linđu i Rahatlokum, koji bi se nosili drugome ili bi ih mi
pojeli tek kada im dobro zastari rok trajanja. Kasnije se počeo donositi
sok Lero, koji bi se mutio samo kad neko dođe.
Telad bi samo
prvi mjesec držali na mlijeku, a onda bi se prihranjivala mekinjama,
kukuruznim brašnom i hasulnijom otavom. I ne bi se puštala iz štale dok
ne bi bila spremna za pijacu, pa bi po kamenju hodala baško žepske snahe
u štiklicama. Muškoj teladi se u pogledu dojenja po nepisanom žepskom
pravilu davala prednost, tako da su više i duže dojila. A kada bi nekoga
upitali zašto je to tako, oni bi samo slegli ramenima i rekli „đe se
muško i žensko u žepi more porediti?“
Domaćini su se najviše
plašili da tada tele ne slomi nogu, jer bi se odmah moralo priklati, a
meso bi komšiluk kupovao više iz hatora, jer se svaki dinar čuv'o za
školanje đece, a i ako bi kupili, to bi bila kila-dvije, jer ga se nije
imalo đe držati, pošto većina nije imala frižidere ili ako je i imala,
bili su utrnuti i više su služili za sušenje opranih suda na njima, nego
za to da se hrana ne pokvari, jer je bio jazuk trošiti struju.
Mi
smo godinama držali Milavu, za koju je r. mama jednom govorila da je
steona sa 14. teletom. Većinom je telila mušku telad i od nje smo uvijek
imali najbolje volove, a od ženske teladi smo za kuću ostavili Bjelavu,
Šarku i Balju. Mama je govorila da joj je Milava najbolja na mlijeku, a
i da teli najbolju telad. Bjelava i Balja su imale više mlijeka od
Šarke, ali im je mlijeko bilo rjeđe. Kada bi se u čanke i karlice u
kol****** i šupi izlilo mlijeko, oni masniji sudi od Šarke bi se
iznosili pred musafire, a i maslo joj je bilo nekako žuće i ukusnije i
čuvalo bi se za r. amidžu Halila i r. dajidžu Jusu.
Babo je u
Takvimu uredno vodio evidenciju kada je koja krava vodila i kada joj se
vakat oteliti. Kada je jedne godine Šarka bila pred oteljaj, babo viče
mami da ako bude muško tele, da će ga ako Bog-da držati, jer su Zoronja i
Bjelonja ostarili, pa ih valja zamijeniti juncima.
Kada se
primaklo vrijeme Šarkinog oteljaja, mama je dvije-tri noći obilazila po
svunoć i vazdan, pa joj u štali ostavila i upaljenu sijalicu, bez obzira
što je jazuk da se troši struja. Šarka se otelila jedno jutro pred
zoru, dok je mamu od umora ufatio san. Kada je ušla u štalu nađe je kako
liže sivog volu, koji je pred njom drhatao kao prut i činilo se da će
se svakog trena svaliti. Mama ga po glavi obrisa slamom i navede da prvi
put podoji. Dadoh mu ime Zekonja, jer mu je dlaka bila najbliža zecu
kojeg mi je babo prije na nekoliko dana ufatio na Crkelju koseći ječam.
Mami je najvažnije bilo da se Šarka hairli otelila i da nije pojela
pometinu, jer se ponekad znalo desiti da se krava pometinom udavi. A
onda je pometinu odnijela i zarovila u dno đubreluka, jer je bilo
grehota ostaviti je nako, da je paščad ne pojedu.
Tako je to
bilo u Žepi, krave su se telile, a ovce janjile bez pomoći veterinara. I
žene su se kod nas birvaktile porađale bez doktora i bez bilo kakvih
pregleda i praćenja trudnoća, jer je bilo sramota da neko vidi da je
žena trbava, a kamoli da ide kod muškog doktora meazellah (ne dao
Allah).
Ne znam je li mi bilo draže što je Šarka otelila Zekonju
ili što će nam mama odmah istoga dana napraviti grušonju, od domaćih
jufki koje je prije na noć sa velikom pažnjom pekla na plati starog
Smederevca, mada je govorila da joj je žao da ne umanji teletu. Pita je
mogla biti i veća i deblja da se po žepskom adetu grušonja nije davala i
komšiluku, da i oni okuse. E da mi je danas te grušonje i te hajir
mamine dove za nas koji jedemo, ali i za hajvan!
Zekonja je bio
laćoguz, tako da bi već za koji dan podojio do zadnje kapi, pa ga je
mama brzo morala zatvarati u prijegradak, a za koji dan i vezati na
teleći lanac. Zekonja nije volio da bude svezan i stalno se zatez'o i
vrtio, tako da je nekoliko puta iz lanca izvlačio glavu, pa bi podojio i
Šarku i Bjelavu, tako da bi se mama iz štale vraćala prazne rukatke.
Kada
je Zekonji bilo oko mjesec, mama mu je počela smanjivati njegovu dozu,
ali ga je prihranjivala domaćim mekinjama i kukuruznim brašnom. Žepljaci
su tek pred agresiju počeli kupovati koštano brašno i često su o tome
pričali kako telad od njega bolje napreduju, ali da je nezdravo, jer se u
„njega svašta tura“. Za oko dva mjeseca Zekonja je ojač'o tako da ga
mama nije mogla sama odlučivati, pa smo joj pomagali ja i moja starija
sestra Emina. Ubrzo ga ne mogasmo saulisati, tako da mu je mama ljevala
mlijeko u tekne.
Od kako je Zekonja počeo jesti mekinje i
kukuruzno brašno, ja mu započnem davati po koju kocku šećera i kradom po
koji komadić kukuruze i koju šaku kukuruza. Zato kada bih se ja pomolio
na vrata, on se sav uznemiri, pa skače u jasle i otima sa lanca.
Kada
mu je bilo oko pola godine, pomalo smo ga počeli puštati sa kravama da
pase na Crkelju, a sa godinu je počeo da buče i razvaljuje ograde i
sijena. Prvi bi „podabro“ sve kruške i jabuke, a najviše je volio staru
Kantarušu i za razliku od drugih goveda, nisam se plašio da će se
zadavaiti, jer bi jabuke i kruške začas shrum'o. Znao je ulećeti i u
kukuruze i založiti onako zajedno sa šašom, a ja bih ta mjesta zagazio i
prekrio travom, a u gaj bacio korijen, da babo ne vidi da je bilo
zijana. Na Crkelju je od neke siline i potrebe za bodenjem staru
divljaku kod guvna skroz ogulio, a nogama je iskop'o dvije jame. Kada bi
u daljini osjetio hajvan, prestao bi pasti i počeo bi rikati i kopati
prednjim nogama.
Babo ga je počeo fatati u jaram sa Baljonjom
koji je bio stariji, ali mirniji. Zekonja je zbog svoje siline vuk'o u
stranu, tako da je mogao biti i dešnjak i ljevak, samo mu je trebalo
naći boljeg parca od Baljonje. Vrat mu je bio ogroman i stopio se sa
glavom i prsima, tako da su mu svi teljizi ispod strehe klanice i stare
kol****** bili tijesni.
Mama mi jednu veče reče da je dok ga je
vezala za jasle na nju „fukno“. Te jeseni sam sa nepunih sedam godina,
„prije na godinu“ kren'o u školu i jedva sam čekao da se vratim iz
škole, na brzinu pojedem pokajmačenu krišku hljeba, na koju bi mama
između prsta malo potrusila šećera i da sa komšijama Mevćom, Musom,
Dževadom, Bajrom i Mesudom poigram u Hrašću lopte. Igra bi se morala
prekinuti čim bi me mama zovnula i valjalo je hajvan goniti u Kotarić da
se do mraka napase.
Babo je iz Rogatice dolazio kući petkom
naveče, a ja bih ga jedva čekao, pošto nam je svaki put donosio veliki
„kupovni hljeb“, a nekad i dva, a bio je ukusniji od maminog šeničnog
hljeba, posebno kada bi u njega pomiješala više ječmena brašna.
Jedne
subote nakon ranog sabaha i doručka, dok sam ja kidao štalu, što je
uglavnom bilo moj posao zadnjih nekoliko mjeseci, mama je muzla krave, a
babo je već pred štalom cijepao drva. Mama pusti hajvan da se napoji na
koritu, ali kako Zekonja iziđe pred štalu poče da buče i krenu prema
babi, koji ga udari držalicom nekoliko puta među rogove, ali Zekonja je
išao naprijed. Babo prođe iza trešnje, otvori vratnice i iziđe na put, a
Zekonja dva puta riknu, nabi na rogove velike vratnice, baci ih na put,
pa dok pređe preko njih slomi nekoliko parmaka i za babom, koji je
uzmicao uz put do vrh Kamenjica, do stare Baljače. Babo udari Zekonju
još nekoliko puta držalicom, a on stade, podiže glavu i ponosno zarika i
bučući vrati se pred štalu.
I bi mi drago da ima neko ko se ne plaši babine držalice, a kamoli kaiša.
Ide
babo niz Kamenjice brišući znoj uredno složenim rubcem i u huji reče:
„Zekonja li Zekonja! U srijedu ćeš ti meni ako Bog-da na pijacu!“ Kako
to čuh, zaplačem iz sveg glasa, jer mi je bilo žao Zekonje, ali sa babom
se nije smjelo raspravljati.
Pred veče je babo otiš'o kod Ibre
Čavčića Gradine i dogovorio da u narednu srijedu, kada je u Žepi pazarni
dan dođe, „ukoljenči“ Zekonju (sveže mu na kratko prednju nogu i
rogove), oćera na pijacu i proda ga jal Hamdiji Hruščovu, jal Stojanu. U
taj vakat je narodna vlast zabranjivala šver hajvanom hadžiji Hasanu
Zimiću koji je najbolje plać'o.
Začas prođoše ta tri dana i u
srijedu ujutro kada sam „zajmio“ krave da čuvam u Vinjazi, Zekonja je
ostao u štali. Gradina ga je porano oćer'o na pijacu i prod'o. Kada sam
iš'o u Školu Zekonju sam vidio izdaleka i od tuge za njim potekoše mi
suze.
Nastava mi se uduljila, a ja jadva čekam da vidim Zekonju
prije nego ga natovare na kamion i oćeraju za Rogaticu. Kada sam se
približavao Ambulanti vidim da tovare Zekonju, ali kako ga natovariše na
kamion, on poče da bode drugi hajvan, pa ga odmah vratiše sa kamiona.
Viče Hamdija Hruščov „Zvaću ja da za njega šutre pošalju kamion“.
Zekonju
su jedva svezali za hrast, ispod Bjelila, u blizini stare stočne vage.
Plačući sam mu prišao da ga počešem, a on pade na koljena, ispruži vrat i
kao da me moli da mu odriješim lanac i priuzu.
Sjedio sam pored
njega podugo i plak'o, a onda otiš'o kući i donio mu krošnju
najhasulnijeg sijena, malo kukuruza, tri kocke šećera i kašagiju da ga
još jednom izkašagijam. Ostao sam sa Zekonjom sve do crnog mraka, a onda
sam „leteći“ u strahu za čas stigao kući, obazirući se uz Bjelila na
Kuduzovu kuću, a uz Hamzovinu plašeći se da šta ne bahne.
Pojeo
sam na mamino insistiranje malo kumpjeruše, mada mi se zbog Zekonje nije
jelo i do kasno u noć sam o njemu razmišlj'o. Bilo mi je žao što ga
nisam odriješio i doveo kući, da u štali prespava još jednu noć, ali sam
znao da sam to uradio da bi me babo „prebio“ starim izlizanim kaišem,
da ne bi mog'o lju'ski sjesti tri dana. A onda sam se brinuo da Zekonju
šta ne prepa'ne iz Kuduzove kuće, koja je dugo vremena stajala
nenaseljena, a i nakon što je kupio r. Mustafa Karić, pričalo se da je
zanoćio samo je'nu noć i da više nije smio, jer mu se svunoć nešto
prikazivalo; na tavanu su hlupali sudi, a u kući i oko kuće je bio neki
tutanj i huka. Slušao sam kako su stari ljudi i žene govorili da je to
„sikluk na kuću, jer je napravljena na turskom groblju“, te da je neko
od nasljednika prevario nekoga, pa mu se „ne da biti rahat“.
Jedva
sam zasp'o, a kada me mama budila na rani sabah, čujem da rominja kiša,
pa mi opet bi žao što mi Zekonja kisne. Nakon sabaha sam mu dok se još
nije ljudski ni razviđelo o'nio krošnju sijena i zobnicu kukuruza. Dok
sam silazio niz Bjelila Zekonja poče bukati i rikati, jer me bezbeli
osjetio. Nisam se kod njega smio dugo zadržavali, jer mi je valjalo
goniti krave da se napasu, a onda u školu.
Kada je Sunce
odskočilo i kada su prvi obadovi počeli ujedati hajvan sa Brezove ravni
se začu zvuk motora starog telećaka, koji je iz Rogatice mahsuz došao po
Zekonju, a ubrzo se telećak već penjao uz Previš. Tješio sam se da im
se Zekonja možda prilikom utovara nije oteo i nadao sam se da će se ipak
pomoliti. To su bile samo moje dječije želje i nadanja.
Utihnula
je Žepa od rike i buke moga Zekonje, koji je samo zato što je bio silan
i što je udario na babu umjesto u jaram, završio u Rogatičkoj klaonici,
a nešto mi je ostalo krivo i na Ibru Gradinu, što ga ukoljenči i odvede
na pijacu, ali i na babinog tetića Hamdiju Hruščova, što ga pazari.
Kasnije
sam kroz život shvatio da je slično i sa ljudima; hrabri, snažni, silni
i odvažni uglavnom bivaju sklonjeni, prekomandovani i žrtvovani, a oni
drugi manje vrijedni, mirni i poslušni žive i uživaju, samo zato što su
poslušni, što se ne „iskreću na domaćina ili šefa“ i što ne znaju ni
bukati, ni rikati i što im odgovaraju svi teljizi, jarmovi, plugovi,
rala, drljače i saone i njima ne trebaju kandžije, jer su navili da
tegle i na obični povik!!!
24. 12. 2015.
08. 12. 2015.
PRIRODNE RIJETKOSTI I LJEPOTE ROGATICE POD ZAŠTITOM
PRIRODNE RIJETKOSTI I LJEPOTE BOSNE
I HERCEGOVINE POD ZAŠTITOM
U Bosni i Hercegovini imamo do sada
stavljena pod zaštitu države 164 objekta (prašume, park-šume, pećine, vodopadi,
izvori, klisure, geološki fenomeni, pojedinačna stabla, drvoredi te rjetka
flora i fauna).
Ovdje ćemo kronološkim redom
iznijeti sve dosada stavljene objekte pod zaštitu, sa opštim opisom istih.
30.
Pančić omorika (Picea omorika
Pančić) Kao endemna vrsta Balkana zadržala se samo na području Bosne i Srbije,
oko srednjeg toka rjeke Drine. Nju je prvi otkrio Josip Pančić 1864 te za istu
postoji vanredno interesovanje u naučnim krugovima čitavog svijeta, Ova
rjetkost je na svim staništima u BiH stavljena pod zaštitu. Ta su staništa:
2. Golo Brdo, selo Vratar, opština
Žepa, srez Goražde, državno vlasništvo. Rješenje Zavoda br. 146/55.
3. Mehra na Semeč planini, Panjak na
Javor planini, Novo Brdo na Tesla pl. opština Rogatica, srez Goražde, državno
vlasništvo. Rješenje Zavoda br. 146/55.
55.
Međeđa lijeska Corylus collurna opština
Rogatica, srez Goražde, državno vlasništvo. Rješenje Zavoda br. 151/55.
Stablo je visoko 20 m, prsni promjer
1,77 m, dok je raspon grana 12 i 16 m. Stablo je osamljeno, prilično oštećeno a
starost mu se računa na oko 400 godina. Stavljena je pod zaštitu kao prirodna i
dendrološka rjetkost
128.
Pećina Govještica kod Banja Stijene,
opština Rogatica, srez Goražde, državno vlasništvo. Rješenje Zavoda br.
1057/57. Nalazi se na lijevoj obali rjeke Prače, na visni 583 m. Iz nadsvoda
koji se proteže u dužini 30 m, dolazi se u prostoriju dugu cca 40 m, na kraju
koje se nalazi jezero dugo 10, široko 8 m. Prema dosadašnjim istraživanjima
pretpostavlja se da je u vezi sa pozna tom pećinom Banja Stijena.
129.
Pećina Banja Stijena na lijevoj
obali rjeke Prače, opština Rogatica, srez Goražde, državno vlasništvo.
Rješenje Zavoda br. 1058/57. Ulaz je sa jugoistočne strane, širok 1,20 m, visok
1,50 m. Sastoji se od većeg broja prostorija sa mnogobrojnim ukrasima,
salivima, stubovima, stalagmitima, stalagtitima i dr. U unutrašnjosti se nalazi
i oveće jezero. U ovoj pećini su vršena istraživanja od strane Filozofskog
fakulteta u Sarajevu. Kao prirodna rjetkost, objekat značajan za nauku i
turizam, pećina je stavljena pod zaštitu.
130.
Klisure u kanjonu Prače između
Mesića i Renovice, opština Rogatica, srez Goražde. Rješenje Zavoda br.
1059/57.
U sklopu klisura nalaze se pećine
Govještica i Banja Stijena, kao i mnoge druge prirodne rjetkosti i ljepote. Tu
su zastupljene mnoge rjetke biljke, strme litice su obrasle šumom hrasta,
bukve, graba, jasena, crnog bora i raznim grmolikim vrstama. Kao vanredna
prirodna ljepota i rjetkost, klisure su stavljene pod zaštitu.
06. 12. 2015.
01. 12. 2015.
REVITALIZACIJA VAKUFA NA PODRUČJU MUFTIJSTVA GORAŽDANSKOG
Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini Vakufska direkcija Sarajevo
Vakufi u Bosni i Hercegovini
Vakufi u Bosni i Hercegovini
Zbornik radova
Sarajevo, 2015
REVITALIZACIJA VAKUFA NA PODRUČJU MUFTIJSTVA GORAŽDANSKOG
Hamed Efendić
" Nadati se je da će doći vrijeme i ljudi koji će spoznati svu težinu grijeha otimanja vakufa i ostalih dobara i da će konačno početi uklanjati nepravdu koja je učinjena svima nama, jer je vakuf opće dobro"
REVITALIZACIJA VAKUFA NA PODRUČJU MUFTIJSTVA GORAŽDANSKOG
Nakon što je sultan Mehmed Fatih II prešao Drinu u Ustikolini počinje jedno novo razdoblje u Bosni. Osmanlije u Bosni počinju graditi i za sobom ostavljati mnoge zadužbine. Grade se hanovi, karavan seraji, tekije, medrese, hamami, hastahane, mostovi i druge građevine. Širom Bosne niču hajrati. Grade ih sultani, veziri, gazije, begovi i drugi dobri ljudi. Istočna Bosna je područje gdje su izgrađene najmonumentalnije građevine, koje su predstavljale prave bisere osmanske arhitekture. Na Ustikolini je podignuta prva i najstarija džamija koju je dao sagraditi Turhan Emin-beg. U Foči je čuvena Aladža džamija, kao i Careva ili Sultan Bajazidova džamija, džamija i medresa Mehmed-paše Kukavice, kao i niz drugih džamija i drugih objekata. U Čajniču, nekadašnjem srezu, podignuto je mnogo hajrata, ali svakako se ističu Sinanbegova, Mir Muhamedova i džamija Malodovan-paše u Međurječju. Također, tu su medrese, turbeta i drugi vakufi. U Višegradu je sagrađen čuveni most Mehmedpaše Sokolovića, Careva džamija u Višegradu i Careva džamija u Dobrunu, kao i niz drugih vakufskih objekata. U Rudom je sagrađena džamija Kara Mustafepaše, zatim Bajrakli džamija u Strmici i Magribija u Omačini. Veliki vojskovođa i vakif Mehmed-paša Sokolović sagradio je džamiju u svom rodnom mjestu Sokolovićima. U Goraždu su bile džamije dvojice Sijerčića: Džafer-begova i Sinanbegova, Džafer-begova medresa, han i mnogobrojni vakufski dućani. Rogatica je imala Sudžaudinovu i Arnaudiju džamiju i vakufske dućane. Pogledom na našu prošlost vidimo da je područje istočne Bosne bilo prepuno vakufa. Naši preci posijali su sjeme dobrote koje je dugi niz godina davalo plodove. Nažalost, dolazi do devastacije vakufa i do njihovog oduzimanja u vrijeme komunističkog režima. Potom dolazi vrijeme kada se pojaviše ljudi kojima nije bilo ništa sveto. Oni porušiše i popališe gotovo sva dobra koja su dobri ljudi izgradili i ostavili da koriste za dobro ljudima i zajednici. U našoj bližoj prošlosti, u vrijeme komunističkog režima, mnogi vakufi u Foči i drugim gradovima Gornjeg Podrinja su oduzeti, a neki su i uništeni. Oni koji su preživjeli sva rušenja i danas su izvan pravih vlasnika. Naime, ti vakufi koriste drugima i u druge svrhe. Država i vlasti nikako da ispune svoja obećanja i obavezu i donesu Zakon o restituciji, te vrate ova dobra vlasnicima, da bi se koristila u one svrhe kako su to vakifi zapisali u svojim vakufnamama. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine, potpuno su porušeni i s lica zemlje uklonjeni mnogi hajrati-vakufi, među kojima su i najljepše džamije, kao što su Aladža i Careva džamija, kao i druge fočanske džamije, medresa Mehmed-paše Kukavice u Foči i niz drugih vakufskih objekata. Porušene su čuvene džamije: Arnaudija i Sudžaudinova džamija u Rogatici, Careva i Gazanfer-begova u Višegradu, džamija Sinan-bega Boljanića i Mir Muhamedova u Čajniču, Maldovan-pašina u Međurječju kod Čajniča, Karamustafa-paše u Rudom, Mehmed-paše Sokolovića u Sokolovićima kod Rudog, najstarija džamija Turhan Emin-begova u Ustikolini i niz drugih, koje su, kao nacionalni spomenici, bile pod zaštitom države. Tako je na područjima Istočne Bosne, pored genocida nad Bošnjacima, učinjen i jedan od najvećih kulturocida u našoj povijesti. Uništavana su sva dobra, rušene su džamije, tekije, turbeta, medrese, mezaristani. Rušeno je i s lica zemlje uklanjano sve što bi moglo podsjećati na Bošnjake koji su većinski naseljavali ova mjesta. Nastojali su se ukloniti svi tragovi postojanja tog naroda, njegove kulture i značajnog graditeljstva, koje je davalo dušu gradovima i selima istočne Bosne. Vrijeme koje je uslijedilo poslije Agresije zahtijevalo je velike napore da se, prije svega, zaštitite ostaci porušenih i uništenih objekata, najprije monumentalnih džamija, da se pronađu deponije gdje su odvezeni kamen i ostali dijelovi, a potom ograde i zaštite lokaliteti naših objekata. Bio je to težak i mukotrpan posao, koji je iziskivao dosta rada, ali i hrabrosti i odvažnosti. Nakon toga, počele su pripreme i za revitalizaciju u ratu porušenih vakufa, prije svega džamija. Njihova revitalizacija i obnova nisu išle lahko. Nedostatak sredstava, izrada projekata, pribavljanje raznih saglasnosti, zahtijevali su dosta strpljenja, rada i upornosti. Bilo je tu i povremenih opstrukcija od nadležnih općinskih vlasti na čijem području su se nalazili porušeni objekti, ali sve te prepreke su, uz veliko strpljenje i upornost, prije svih, ljudi u organima Islamske zajednice, nekad brže nekad sporije savladavane. Vakufi su obnavljani sredstvima naših Bošnjaka, ali i drugih dobrih ljudi, kao i organizacija iz zemlje i inostranstva, uz pomoć nekih država i njihovih vlada. Važnu pomoć u ovim poslovima pružila je i Državna komisija za zaštitu kulturnohistorijskog naslijeđa u pogledu stručnog nadzora i savjeta, pa i obezbjeđivanju određenih sredstava, kao što su sredstva iz Fonda američkog ambasadora za istraživačke radove na Aladža džamiji, kao i na kompleksu džamije Mehmedpaše Kukavice u Foči i na tome im se posebno zahvaljujemo. Također, upornost i hrabrost naših malobrojnih povratnika, njihova želja da ovim gradovima i selima vrate njihove simbole, dovela je do toga da je veliki dio ovog našeg blaga obnovljen i da ponovo krasi ova naša mjesta. Na početku obnove jedan od problema je bio veoma mali broj bošnjačkih porodica koje su se vraćale u ova mjesta. Prije svega, morali smo svi raditi na stvaranju povoljne klime za povratak prognanih Bošnjaka na njihova prijeratna ognjišta. Nakon toga, slijedio je povratak koji nije bio u željenom i očekivanom broju. S povratkom Bošnjaka, ukazuju se potrebe organizovanja vjerskog života. To je bio još jedan od razloga za obnovu ili revitalizaciju objekata, koji su u prošlosti predstavljali našu materijalnu kulturu, ali i mjesta naših okupljanja i zajedničkih molitvi. Obnovom džamija počelo je i sve veće interesovanje ljudi da bar povremeno ili vikendom dolaze u svoja rodna mjesta, potom su počeli i oni obnavljati svoje porušene kuće i uređivati svoja imanja. Na ovaj način vraćao se i život u ova mjesta. Nažalost, naš rad i brigu za obnovom džamija i drugih vakufskih objekata nisu pratili državni organi u obnovi i povratku prognanih. Dugo su čekali na povratak, gotovo se mireći sa stanjem nastalim tokom Agresije na našu domovinu. Islamska zajednica je obnovila rad svojih medžlisa u svim općinama. Obnovila je ili izgradila nove zgrade u kojima su smještena sjedišta medžlisa. Angažirala je imame u svim gradovima i, možemo s pravom reći, uradila najveći i najvažniji posao, kad je u pitanju obnova života povratnika. Nažalost, medžlisi Islamske zajednice su jedina mjesta gdje se naši povratnici mogu obratiti za sva pitanja, jer, osim njih, ni u jednom gradu nema sjedišta ni jedne bošnjačke stranke, niti bilo koje druge bošnjačke organizacije. Politika koju smo vodili u Muftijstvu goraždanskom u proteklom periodu bila je da radimo strpljivo i uporno. Željeli smo da u svakom gradu za početak obnovimo po jednu džamiju, uzdignemo po jednu munaru i obnovimo sjedišta medžlisa, te angažiramo bar po jednog imama. I, hvala Allahu, dž.š., naš cilj je ostvaren. S ponosom možemo reći da u svakom gradu sjaje kandilji na našim munarama, da se uče ezani i da niko ne može reći da su to samo srpski gradovi. Vodili smo politiku kretanja od lakšeg ka težem, od onog što je u datom vremenu moguće ostvariti. Najprije smo obnavljali naše džamije i vakufe za koje smo mogli lakše dobiti potrebna odobrenja, one koji su iziskivali manje sredstava, ali i tamo gdje se najprije počelo s povratkom, prateći potrebe povratnika. Ponovo se pokazalo da ova zemlja ima dobre ljude i svoje vakife. Dolaze dobri ljudi iz cijelog svijeta i žrtvuju svoj imetak u dobro i obnovu starih i izgradnju novih vakufa. To je Božiji dar nama; da imamo prijatelje, da imamo braću koja nam pristižu u nevolji i zajednički obnavljamo dobra, vakufe koje su drugi porušili i gradimo nove. U nastavku ovog rada dat je pregled toka obnove ili revitalizacije vakufa na ovom području.
Foča
Prva obnovljena džamija na ovom području jeste Sinan-pašina džamija u džematu Jeleč, prvi put sagrađena 1477. godine. Obnovljena je sredstvima vakife Deudže bin Hatab iz Alžira. Njeno svečano otvorenje bilo je 29. septembra 2002. godine. To je bila ujedno i prva džamija koja je obnovljena i prvo svečano otvorenje neke džamije u postagresijskom periodu na području Muftijstva goraždanskog. Džamija je svečano otvorena uz prisustvo snaga SFOR-a, a otvaranju je prisustvovao i pravoslavni sveštenik Goran Terzić. Nakon ovoga, slijedila je obnova i drugih džamija i vakufskih dobara. Na području Medžlisa Islamske zajednice Foča obnovljene su sljedeće džamije: džamija u Mrežici 2005., Izbišnom 2007., Atik Ali-pašina džamija u Donjem polju u gradu 2007., džamija na Sutjeski u Popovom mostu 2008., Šadićima 2009., Bastasima 2010., Daničićima 2011. Obnove džamija u Godijenu i Slatini privode se kraju, a u toku je i obnova džamije u Vikoču. Posebnu pažnju poklonili smo obnovi dvije značajne džamije u gradu i to: Aladža džamije čija obnova je tek počela i Careve ili Sultan Bajazidove džamije, čija obnova dobro napreduje. Također, obnovljeno je i nekoliko vakufskih kuća i izgrađena je nova zgrada za sjedište medžlisa s imamskim stanom.
Goražde
Goražde
U Goraždu važniji vakufi su zapaljeni u toku Drugog svjetskog rata, a potom ih je komunistička vlast nacionalizovala i 1961. porušila, te na tim mjestima izgradila druge objekte. Tako su uništeni Džafer-begova džamija, Džafer-begova medresa, Vakufski han i 27 vakufskih dućana. Godine 1957. porušeno je i mezarje na lijevoj obali Drine u centru grada i jedno turbe, te je na tom mjestu izgrađen tadašnji Radnički dom, a danas Centar za kulturu. Na području Medžlisa Islamske zajednice Goražde obnovljeni su vakufidžamije koje su porušene ili oštećene tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, i to: Sinan-begova u Goraždu 1997., u Rešetnici 1998., u Osječanima 2000., u Ilovači 2002., u Brajlovićima 2002., u Ustiprači 2003., u Kopačima 2006. i džamija u Zavodištima-Žigovima 2012. godine. Uz to obnovljeno je i pet mesdžida i nekoliko imamskih stanova, a izgrađeni su i neki novi objekti kao što su monumentalna džamija Kajserija i Islamski kulturno-obrazovni centar Sultan Mehmed Fatih II.
Čajniče
Čajniče
Na području Medžlisa Islamske zajednice Čajniče poslije Drugog svjetskog rata veliki dio vakufa je nacionalizovan i država je preuzela upravljanje ovim dobrima. U tom periodu u gradu su ostale dvije džamije i to čuvena Sinan-begova džamija sa šadrvanom i turbetima, koja je bila pod zaštitom države kao kulturnohistorijski spomenik, i Mir Muhamedova ili, u narodu poznata kao, Mustaj-begova, Djevojačka ili džamija u Gornjoj mahali. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu porušene su i devastirane sve džamije. Do danas su revitalizirane i obnovljene Mir Muhamedova džamija (2012.), koja je proglašena nacionalnim spomenikom, zatim džamija u Hunkovićima (2012.) i džamija u Batovu (2013.). Pored toga, potpuno je obnovljena zgrada medžlisa i imamski stan. Urađena je projektna dokumentacija za revitalizaciju Sinan-begove džamije, a, kao donator za njenu revitalizaciju, zainteresirana je Uprava vakufa Turske. U toku je revitalizacija Maldovan-pašine džamije u Međurječju, u njenom izvornom obliku, jer je proglašena nacionalnim spomenikom. Medžlis Islamske zajednice vodi sudski postupak o vraćanju jedne vakufske zgrade u Čajniču.
Rogatica
Rogatica
Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, na području Medžlisa Islamske zajednice Rogatica, nijedan objekat Islamske zajednice nije ostao čitav. U gradu su porušene dvije džamije, Sudžaudinova i Arnaudija, kao i prostorije Medžlisa i ostala vakufska dobra. Nakon završetka Agresije pristupilo se revitalizaciji objekata Islamske zajednice. Prva potpuno obnovljena džamija je u Košutici kod Sokoca (2006.), zatim slijedi obnova Sudžaudinove džamije u Rogatici (2007.), te džamija u Novoseocima (2007.), Živaljevićima (2008.), Kramer selu (2008.), Đedovićima (2009.), Vragolovima (2009.), Batovu (2010.), Podgradcu (2010.), Brdima (2011.), Sljedovićima (2012.), Rakitnici (2012.), Kovanju (2012.), Lubardićima (2013.), Šetićima (2013.) i Kukavicama (2014.). U toku je obnova džamije u Godimilju i džamije u Mahali, poznate kao Nurijina džamija. Vrše se pripreme i za obnovu Arnaudije džamije u Rogatici. Uz to, obnovljeno je i nekoliko vakufskih kuća, kao i prostorije Medžlisa.
Rudo
Rudo
Kao i na područjima drugih medžlisa, na području Rudog svi objekti Islamske zajednice su porušeni i devastirani tokom Agresije na našu domovinu. Njihova obnova započela je s povratkom Bošnjaka na ovo područje i teče sve do danas. Prva otvorena obnovljena džamija na području ovog Medžlisa je džamija u Omačini 7. jula 2007. godine. Zatim su obnovljene i svečano otvorene: džamija Mehmed-paše Sokolovića u Sokolovićima (2007.), zatim džamije u Grivinu (2008.), Bajrakli u Donjoj Strmici, u Ravnom Setihovu (2010.), džamija Kara Mustafe-paše u gradu Rudom (2010.) i džamija u Strgačini (2012.). Uz to, obnovljena je stambenoposlovna zgrada u Rudom, nekoliko mesdžida i jedna vakufska kuća u Strgačini. Preostala je obnova još samo džamije u džematu Međurječje.
Ustikolina Na području ovog medžlisa porušene su dvije džamije, dvije vakufske kuće i jedan mesdžid. Džamija u Fočanskoj Jabuci obnovljena je 2005. godine. Najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini obnovljena je 2007. godine. Nažalost, zbog niza okolnosti i poremećenih međuljudskih odnosa, ova džamija nije revitalizirana u svom ranijem izgledu. Uz to, obnovljene su i dvije vakufske kuće, jedan mesdžid i izgrađena još jedna džamija i dva mesdžida.
Višegrad
Ustikolina Na području ovog medžlisa porušene su dvije džamije, dvije vakufske kuće i jedan mesdžid. Džamija u Fočanskoj Jabuci obnovljena je 2005. godine. Najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini obnovljena je 2007. godine. Nažalost, zbog niza okolnosti i poremećenih međuljudskih odnosa, ova džamija nije revitalizirana u svom ranijem izgledu. Uz to, obnovljene su i dvije vakufske kuće, jedan mesdžid i izgrađena još jedna džamija i dva mesdžida.
Višegrad
Godine 2002. obnovljen je rad Medžlisa Islamske zajednice Višegrad. Od tada počinje i obnova i revitalizacija vakufa na ovom području. Prva obnovljena džamija na ovom području je Careva džamija, smještena u samom gradu. Svečano je otvorena 2005. godine. Obnovljene su još i džamija na Drisku (2006.), Careva džamija u Dobrunu (2006.), te džamije u Kaošticama (2007.) i Međeđi (2011.), kao i Gazanfer-begova džamija u gradu Višegradu (2012.). U toku je obnova i džamije u džematu Vlahovići i Žlijeb, a preostala je obnova džamije u džematu Orahovci. Obnovljeno je nekoliko vakufskih kuća i stambeno-poslovna zgrada Medžlisa i jedan mesdžid.
Žepa
Žepa
Na području ovog Medžlisa revitalizirane su tri džamije, koje su bile potpuno porušene tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Džamija u Žepi je obnovljena 2002., u Godjenjima 2008., a u Podžeplju 2008. godine. Obnovljene su i vakufske kuće u ovim džematima, a u potpunosti je obnovljena i stambeno-poslovna zgrada Medžlisa u Žepi.
Zaključak
Zaključak
Iz izloženog se da zaključiti da je učinjeno mnogo na revitalizaciji ili obnovi vakufa. Obnovljene su uglavnom džamije, mesdžidi i vakufske kuće. To su sve objekti koji iziskuju materijalna sredstva za njihovo održavanje. Međutim, vakufi koje su vakifi gradili, iz kojih bi se održavale džamije i pomagale aktivnosti u njima, kao i razvijale druge aktivnosti, kako smo ranije kazali, oduzeti su od Islamske zajednice i dati drugima na korištenje. Žao nam je što danas ne možemo govoriti o obnovi medrese Mehmed-paše Kukavice u Foči, Džafer-begove medrese u Goraždu i vakufskih dućana, zatim medrese u Čajniču i drugih medresa koje su bile na ovom području, jer su ti prostori zauzeti novim objektima. Nadati se je da će doći vrijeme kada će se bar neka od ovih medresa revitalizirati i staviti u funkciju, te da će doći vrijeme kada će svi vakufi, koji nisu uništeni, biti vraćeni onome kome pripadaju, a da će se za uništene dati adekvatna naknada. Pred nama su još mnogi poslovi na revitalizaciji vakufa, kako na ovom području tako i u cijeloj državi. Dug je period od 1990. godine kada je dato obećanje da će se donijeti zakon o restituciji i da će svi vakufi, zadužbine i legati vratiti njihovim izvornim vlasnicima. Od tada do danas je prošlo skoro četvrt stoljeća, a da nije ništa urađeno. Naprotiv, sad nam se oduzelo pravo i na vlasništvo nad mnogim našim vakufskim stanovima i dućanima i to pravo dato onima kojima ne pripada. Nadati se je da će doći vrijeme i ljudi koji će spoznati svu težinu grijeha otimanja vakufa i ostalih dobara i da će konačno početi uklanjati nepravdu koja je učinjena svima nama, jer je vakuf opće dobro. Preostaje nam da učimo dovu i molimo Boga da se takvi ljudi što prije pojave.
25. 11. 2015.
Splavarka Mejra
Splavarka Mejra
Autor: Marinko Sekulić (Deutsche Welle)
Autor: Marinko Sekulić (Deutsche Welle)
Mejra Cocalić - prva žena splavarka |
Gost ili musafir u Žepi je uvijek dobro došao. Dočekaće ga ukusna riba,
miran konak i rijeka koja stvara prava prijateljstva. A tu je i starica
Mejra - prva žena splavarka u tom kraju.
Starica Mejra Cocalić ima više
od 70 godina i dobro se sjeća splavara i toga kako su u Slapu na Drini splavove
prevozili preko opasnih mijesta i spuštali ih niz vodopade. “Ovdje su
bili opasni bukovi i splavovi su se tu morali spuštati bez splavara. Ako
ga dobro ne navezu splav bi se raspao i to se često dešavalo. Sve sam
to gledala svaki dan godinama, jer i ja sam sve do rata prevozila - tamo
‘vamo. Nije bilo lako jer dok je bila Drina, nije bilo motora. Čamci su
bili sa veslima i morali su se vući lancima da bi se onda pustili da
pređu i ne odu na buk. Dešavalo se da buk nekog povuče i to nikad, niko
nije preživio”, priča Mejra.
Tako saznajemo i interesantan podatak da je Mejra bila prva žena,
lađarica u ovom kraju koja je imala položen ispit za upravljanje
motornim čamcem. “Vozila sam narod stalno, imala sam položeno za čamac.
Pun čamac natrpaj i vozi za Perućac tako i za Višegrad. Vozala sam i
turiste koji su dolazili da razgledaju i slikaju kanjon i Drinu. Kad
pogledam ovu vodu duša mi raste. Znam svaki kamen, panj. I sad bi čini
mi se po noći mogla voziti čamac za Višegrad da ni u što ne udarim ali
nema se više života za to”, kazuje sjetno Mejra gledajući u vodu kraj
koje se rodila i odrasla i kraj koje želi da ostane i kad umre
Mejra Cocalić 1983 godione |
10. 11. 2015.
11. 10. 2015.
ANTIČKI KULTNI I VOTIVNI SPOMENICI NA PODRUČJU ROGATICE
ANTIČKI KULTNI I VOTIVNI SPOMENICI NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE
Dr ENVER IMAMOVIĆ
»VESELIN MASLESA«, SARAJEVO — 1977.
VIII KATALOG KULTNIH I VOTIVNIH SPOMENIKA NA PODRUČJU BOSNE I HERCEGOVINE
26. 09. 2015.
Votivna ara Jupitera Kapitolinskog
Votivna ara Jupitera Kapitolinskog
Tarik Silajdţić, BA
Odsjek za historiju, Katedra za arheologiju
Visoko, Tujlići bb, 062/459- 163
Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović
Odsjek za historiju, Katedra za arheologiju
Mihrivode 10, Sarajevo
Tarik Silajdţić, BA
Odsjek za historiju, Katedra za arheologiju
Visoko, Tujlići bb, 062/459- 163
Prof. dr. sc. Salmedin Mesihović
Odsjek za historiju, Katedra za arheologiju
Mihrivode 10, Sarajevo
Na području sela Kondžilo1, sa desne strane rijeke Radovljanke, u općini Visoko nedavno je na svjetlo javnosti izašao jedan vrlo zanimljiv nalaz. Riječ je o veoma dobro očuvanom votivnom, epigrafskom spomeniku u obliku are, sa datacijom u klasično historijsko razdoblje. Na osn ovu vrlo jasnog i čitljivo uklesanog natpisa na latinskom jeziku, moţe se u tvrditi da je posvećen Jupiteru, vrhovnom boţanstvu rimskog panteona.2
U razgovoru sa vlasnikom imanja na kojem se spomenik nalazi, došlo se do informacije da navedena ara ne potiče izvorno sa visočkog područja, nego je u jesen 2012. god. doveţena (u vidu poklona) sa područja Rogatice. Ovim podatkom se gubi nada da je riječ o epigrafskom spomeniku izvorno sa područja visočke općine. U ovom području do danas je evidentirano, i naţalost slabo istraţeno, značajn o arheološko naslijeĎe koje potiče iz klasičnog historijskog razdoblja.3Međutim, do danas nije pronađen ni jedan epigrafski spomenik, koji bi mogao dati neke odgovore na populacijska i neka druga historiografska pitanja visočkog područja za vrijeme rimske uprave.
Zahvaljujući relativno dobroj očuvanosti are,4 izrađene od vapnenca, moguće je dati i jasnu preglednu sliku epigrafskog spomenika u njegovoj cjelosti. Ara je visoka 119 cm., širina baze je 68 cm., širina krovnog dijela j e 62 cm, debljina spomenika u predjelu baze i krova je 55 cm. Širina samoga natpisnog polja je 54 cm., a njegova „debljina“ je 44,5 cm.
Nad bazom are se nalazi višestruka i gusta profilacija koja ide cijelim obimom spomenika i predstavlja svojevrstan stepenasti prelaz ka natpisnom polju. Profilacijom je ukrašen i dio iznad natpisnog polja, spajajući se tako sa gornjim, krovnim dijelom are. Krov sa akroterijima i rozetama na sve četiri strane je dekorativno najistaknutiji dio spomenika. Akroteriji su reljefno uklesani , dok se rozete u sva četiri slučaja nalaze izmeĎu. Zastupljena su dva tipa rozeta – šesterolisna rozeta i rozeta u obliku medaljona. Bočne strane nisu ukrašene, a vrh are je ravan.
Natpis se sastoji od pet redova sa jasnim i simetričnim oblicima slova izuzev nešto manjeg „S“ u četvrtom redu natpisa. Slova su visoka otprilike oko 5 cm . i pokazuju kvalitetnu izradu. U predzadnjem redu koji se odnosi na ime dedikanta nalazi se skoro neprimjetna ligatura koja neoprezno oko moţe zavarati na pogrešno čitanje. Tako ispravno MARCIANVS na prvi pogled djeluje kao MARCINVS.
1. Sačuvani dio : IOVI • / CAPIT• / M•VLP / MARCINVS /5 V•S•L•M•
2. Rekonstruirani dio : Iovi / Capit(olino) / M(arcus) Ulp(ius) / Marcianus /5 v (otum) s(olvit) l (ibens) m(erito).
3. Prijevod : Jupiteru Kapitolinsko m, Marko Ulpije Markijan zavjet ispunio rado zasluţeno. Po E.Im amoviću (1977:126 - 127) : „ O organiziranosti toga kulta svjedoči i činjenica da se spomenici Jupiterova kulta ili njegove kultne zajednice nalaze na području BiH u velikom broju, gdje su podjednako zastupljeni svi krajevi. Do danas je poznat ukupno 61 spo menik ove kultne zajednice (K. IV), od čega 53 pripadaju njegovom samostalno m kultu (K. IV), dok ostalih osam spomenika pripadaju njegovoj kultnoj zajednici....“ Po istom autoru (1977:127) : „Na 40 spomenika posveta boţanstvu sadrţi njegovo uobičajeno puno ime (I. O.M.), u jednom slučaju se javlja skraćeno ime Iovi (br. 133), ili Iovi Maximo (br. 185), dok imamo 17 slučajeva da je Jupiterovo ime propraćeno raznim epitetima. “ Natpis CIL III, 14976, 3 = AHB p 603 → Iovi / Inturb(ato) je pronaĎen na lokalitetu Letka kod Duvna.5
Epitet Capitolinus se na do sada poznatim BH epigrafskim spomenicima nalazi na lokalitetu Mokronoge kod Duvna (ILJug I, 167 = AE 1958, 0062 = AHB p 581) → I(ovi) Cap(itolino) / Victor dec(urio) / D(e?)l(minensium?) c(ivitatis?) v(otum) s(olvit) / l(ibens) m(erito) 6 i lokalitetu Sikirići kod Srebrenice (ILJug 1555 = AHB p 287) → I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Cap(itolino)7.
Dedikant natpisa pripada ulpijevskom rodu, što bi značilo da su ili on osobno ili neki njegov predak po agnatskoj liniji primili rimsko graĎanstvo za princepsa Trajana (vl. 98. – 117. god. n. e.). Po ovome bi terminus post quem nastanka epigrafskog spomenika bila vladavina Trajana. Na prostoru današnje Bosne je do danas poznato najmanje 27 osoba koje su sigurno nosile ul pijevsko gentilno ime.8 Najviše ih pripada području Gornje i središnje Bosne. Na rogatičko – romanijskom području do danas su bila evidentirana dvojica Ulpijevaca i to : Marko Ulpije Apolodor (poznat preko natpisa ILJug III, 1569 = ILJug II, 623 = AHB p 123 = AE 2009+ 01028 iz Rogatice 9) i Marko Ulpije Markijan (poznat preko natpisa CIL III, 14616 = AHB p 124 = AE 2009 + 01028 iz Ţivaljevića u Rogatici10). Natpis iz Ţivaljevića navodi da je Marko Ulpije Markijan posvetu ostavio Junoni Regini → Iunoni Reg(inae) / Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us) / cum suis l(ibens) p(osuit)= „Junoni Regini, Marko Ulpije Markijan sa svojom dobrom voljom (rado) postavio“. I u ovom slučaju riječ je o dobro očuvanoj ari.
Zahvaljujući relativno dobroj očuvanosti are,4 izrađene od vapnenca, moguće je dati i jasnu preglednu sliku epigrafskog spomenika u njegovoj cjelosti. Ara je visoka 119 cm., širina baze je 68 cm., širina krovnog dijela j e 62 cm, debljina spomenika u predjelu baze i krova je 55 cm. Širina samoga natpisnog polja je 54 cm., a njegova „debljina“ je 44,5 cm.
Nad bazom are se nalazi višestruka i gusta profilacija koja ide cijelim obimom spomenika i predstavlja svojevrstan stepenasti prelaz ka natpisnom polju. Profilacijom je ukrašen i dio iznad natpisnog polja, spajajući se tako sa gornjim, krovnim dijelom are. Krov sa akroterijima i rozetama na sve četiri strane je dekorativno najistaknutiji dio spomenika. Akroteriji su reljefno uklesani , dok se rozete u sva četiri slučaja nalaze izmeĎu. Zastupljena su dva tipa rozeta – šesterolisna rozeta i rozeta u obliku medaljona. Bočne strane nisu ukrašene, a vrh are je ravan.
Natpis se sastoji od pet redova sa jasnim i simetričnim oblicima slova izuzev nešto manjeg „S“ u četvrtom redu natpisa. Slova su visoka otprilike oko 5 cm . i pokazuju kvalitetnu izradu. U predzadnjem redu koji se odnosi na ime dedikanta nalazi se skoro neprimjetna ligatura koja neoprezno oko moţe zavarati na pogrešno čitanje. Tako ispravno MARCIANVS na prvi pogled djeluje kao MARCINVS.
1. Sačuvani dio : IOVI • / CAPIT• / M•VLP / MARCINVS /5 V•S•L•M•
2. Rekonstruirani dio : Iovi / Capit(olino) / M(arcus) Ulp(ius) / Marcianus /5 v (otum) s(olvit) l (ibens) m(erito).
3. Prijevod : Jupiteru Kapitolinsko m, Marko Ulpije Markijan zavjet ispunio rado zasluţeno. Po E.Im amoviću (1977:126 - 127) : „ O organiziranosti toga kulta svjedoči i činjenica da se spomenici Jupiterova kulta ili njegove kultne zajednice nalaze na području BiH u velikom broju, gdje su podjednako zastupljeni svi krajevi. Do danas je poznat ukupno 61 spo menik ove kultne zajednice (K. IV), od čega 53 pripadaju njegovom samostalno m kultu (K. IV), dok ostalih osam spomenika pripadaju njegovoj kultnoj zajednici....“ Po istom autoru (1977:127) : „Na 40 spomenika posveta boţanstvu sadrţi njegovo uobičajeno puno ime (I. O.M.), u jednom slučaju se javlja skraćeno ime Iovi (br. 133), ili Iovi Maximo (br. 185), dok imamo 17 slučajeva da je Jupiterovo ime propraćeno raznim epitetima. “ Natpis CIL III, 14976, 3 = AHB p 603 → Iovi / Inturb(ato) je pronaĎen na lokalitetu Letka kod Duvna.5
Epitet Capitolinus se na do sada poznatim BH epigrafskim spomenicima nalazi na lokalitetu Mokronoge kod Duvna (ILJug I, 167 = AE 1958, 0062 = AHB p 581) → I(ovi) Cap(itolino) / Victor dec(urio) / D(e?)l(minensium?) c(ivitatis?) v(otum) s(olvit) / l(ibens) m(erito) 6 i lokalitetu Sikirići kod Srebrenice (ILJug 1555 = AHB p 287) → I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Cap(itolino)7.
Dedikant natpisa pripada ulpijevskom rodu, što bi značilo da su ili on osobno ili neki njegov predak po agnatskoj liniji primili rimsko graĎanstvo za princepsa Trajana (vl. 98. – 117. god. n. e.). Po ovome bi terminus post quem nastanka epigrafskog spomenika bila vladavina Trajana. Na prostoru današnje Bosne je do danas poznato najmanje 27 osoba koje su sigurno nosile ul pijevsko gentilno ime.8 Najviše ih pripada području Gornje i središnje Bosne. Na rogatičko – romanijskom području do danas su bila evidentirana dvojica Ulpijevaca i to : Marko Ulpije Apolodor (poznat preko natpisa ILJug III, 1569 = ILJug II, 623 = AHB p 123 = AE 2009+ 01028 iz Rogatice 9) i Marko Ulpije Markijan (poznat preko natpisa CIL III, 14616 = AHB p 124 = AE 2009 + 01028 iz Ţivaljevića u Rogatici10). Natpis iz Ţivaljevića navodi da je Marko Ulpije Markijan posvetu ostavio Junoni Regini → Iunoni Reg(inae) / Mar(cus) Ulp(ius) Marcian(us) / cum suis l(ibens) p(osuit)= „Junoni Regini, Marko Ulpije Markijan sa svojom dobrom voljom (rado) postavio“. I u ovom slučaju riječ je o dobro očuvanoj ari.
Natpis iz Živaljevića.
Preuzeto iz Imamović, 1977:385, sl. 131
Preuzeto iz Imamović, 1977:385, sl. 131
Pošto se zna da je ara Marka Ulpija Markijana sa posvetom Kapitolinskom Jupiteru prenesena sa područja Rogatice u Kondţilo, jasno se postavlja pitanje da li su ovaj Marko Ulpije Markijan i on aj čije se ime nalazi na spomenutoj ari iz Ţivaljevića ustvari jedna te ista osoba. Sa sadašnjim nivoom znanja moglo bi se tvrditi da je riječ o istoj osobi, koja je bila iznimni poštovalac Kapitolinske Trijade (Jupiter – Junona - Minerva). U prilog tezi da bi se moglo raditi o istoj osobi ide i konstrukcija samih natpisa koja je u svojoj osnovi istovjetna – ime boţanstva, ime dedikanta i završna posvetna formula na kraju. Nijedan od natpisa ne nosi nikakve dodatne elemente koji bi mogli dovesti u pitanje zajednički identitet i eventualno dovesti do diferenciranja osoba na natpisima.
S obzirom da se radi o boţanstvima najbitnije kultne zajednice u rimskom „paganskom“ panteonu , moguće je da je dedikant Marko Ulpije Markijan obnašao i određene oficijelne funkcije ili službe, bilo provincijalnog karaktera ili lokalnog u okvirima kolonije RIS....na širem rogatičko – romanijskom području.. Ivo Bojanovski je inače dedikanta na epigrafskomspomeniku iz Živaljevića označio kao osobu grčkog porijekla, smatrajući da je on svoje rimsko građanstvo naslijedio od oca ili djeda a u vezi sa oţivljavanjem rudarske aktivnosti u istočnoj Bosni za vrijeme princepsa Trajana.11 Nešto noviji pokušaji interpretacije porijekla Markijana iz Živaljevića upućuju da bi se moglo raditi o osobi domaćeg ilirskog porijekla koja je (ili neki predak po agnatskoj liniji) rimsko graĎanstvo stekla za vrijeme dačkih ratova u kojima su Iliri igrali bitnu ulogu.12 Imajući ova različita tumačenja na umu moţe se konstatovati da problem izvorne etničke pripadnosti , ali i društvene i političke pozicije Marka Ulpija Markijana još uvijek ostaje otvoren.
S obzirom da se radi o boţanstvima najbitnije kultne zajednice u rimskom „paganskom“ panteonu , moguće je da je dedikant Marko Ulpije Markijan obnašao i određene oficijelne funkcije ili službe, bilo provincijalnog karaktera ili lokalnog u okvirima kolonije RIS....na širem rogatičko – romanijskom području.. Ivo Bojanovski je inače dedikanta na epigrafskomspomeniku iz Živaljevića označio kao osobu grčkog porijekla, smatrajući da je on svoje rimsko građanstvo naslijedio od oca ili djeda a u vezi sa oţivljavanjem rudarske aktivnosti u istočnoj Bosni za vrijeme princepsa Trajana.11 Nešto noviji pokušaji interpretacije porijekla Markijana iz Živaljevića upućuju da bi se moglo raditi o osobi domaćeg ilirskog porijekla koja je (ili neki predak po agnatskoj liniji) rimsko graĎanstvo stekla za vrijeme dačkih ratova u kojima su Iliri igrali bitnu ulogu.12 Imajući ova različita tumačenja na umu moţe se konstatovati da problem izvorne etničke pripadnosti , ali i društvene i političke pozicije Marka Ulpija Markijana još uvijek ostaje otvoren.
1 Kondžilo je malo selo, sjeverozapadno od centra Visokog, sa oko desetak kuća. Smješteno je u kotlini Radovljanske rijeke koja se otvara u dva glavna pravca – na sjever prema selima Dţindićima i Brezoviku i na jug prema selima Mihaljevićima, Tujlićima, Radovlju te dalje prema moštranskim naselima i Visočkom polju. Radovljanska rijeka odavde teče prema jugu i na otprilike 6 km. od Kondţila u Donjim Moštrima ulijeva se u rijeku Bosnu kao jedna od njenih lijevih pritoka.
2 Epigrafski spomenik se nalazi u bašti vikendice u vlasništvu Čolića Mirse. Na osnovi pregleda referentne literature (Imamović, 1977; Mesihović, 2011.) u znanstvenoj javnosti ara do danas nije objavljena. Ovom prilikom se srdačno zahvaljujem vlasniku koji mi je dopustio da učinim sve što je neophodno kako bi spomenik bio objavljen
3 Bojanovski, 1984.
4 Izvorno stanje spomenika pokazivalo je manja oštećenja samo na rubnim dijelovima baze i krova (predjeli akroterija) sa prednj e i zadnje strane.Trenutno stanje međutim, pokazuje nešto drugačiju sliku jer nema oštećenja koja su se mogla zapaziti ranije. Po svemu sudeći, vlasnik je intervenisao na ari i upotrebom cementa nadomjestio sve one dijelove koji su nedostajali. Vlasnik je izvršio i uspješno čišćenje natpisnog polja skidanjem naslaga zemlje.
5 Patsch, 1904:347, sl. 69; Imamović, 1977:360 - 361, sl. 89; Mesihović, 2011:603; EDCS :http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/edh/inschrift/HD052290.
6 Sergejevski, 1957:109-110. 124, br. 1, Tbl. I, sl. 1; Imamović, 1977:360 - 361, sl. 90; Mesihović, 2011:581; EDCS : http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/edh/inschrift/HD019702.
7 Sergejevski, 1940:145, br. 13, sl. 15; Imamović, 1977:368 – 369, sl. 104; Mesihović, 2011: 287; EDCS : http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/edh/inschrift/HD033815
8 Mesihović, 2011: 651
9 Patsch, 1910:202; Bojanovski, 1967:152 i sl. 10; Isto, 1988:173; Imamović, 1977:374 - 375 i sl. 116; Mesihović, 2009:58;2011: 123; EDCS : http://db.edcs.eu/ep igr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uniheidelberg.de/edh/inschrift/HD033890.
10 Patsch, 1900:182 – 183, sl. 12; Bojanovski, 1967:152; Isto, 1988:173; Imamović, 1977:384 - 385 i sl. 131; Mesihović, 2009:58 – 59 i fus. 17; 2011: 124; EDCS : http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uniheidelberg.de/edh/inschrift/HD052569
11 Bojanovski, 1988: 173.
12 Mesihović, 2009: 59.
TABLA I
Sl. 1 Izgled are s prednje strane
Sl. 2 Natpisno polje
Sl. 3 i 4 Šesterolisna rozeta i rozeta u obliku medaljona
TABLA II
Sl. 5 Krovni dio are
Sl. 6 Izgled krovnog dijela are s prednje i desne strane
Skraćenice
AE L’Année épigraphique. Revue des publications épigraphiques relatives à
l’Antiquité romaine, París.
AHB ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo
ANU BiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
CBI Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo (časopis Godišnjak)
CIL Corpus Inscriptiones Latinarum
EDCS Epigraphik- Datenbank Clauss / Slaby (http://oracle- vm.ku eichstaett.de:8888/epigr /epigraphik_en )
EDH Epigraphische Datenbank Heidelberg (http://edh - www.adw.uniheidelberg.de/offen/suchen2.html?benutzer=gast&kennwort=g2dhst
ILJug Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia
AE L’Année épigraphique. Revue des publications épigraphiques relatives à
l’Antiquité romaine, París.
AHB ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo
ANU BiH Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo
CBI Centar za balkanološka ispitivanja, Sarajevo (časopis Godišnjak)
CIL Corpus Inscriptiones Latinarum
EDCS Epigraphik- Datenbank Clauss / Slaby (http://oracle- vm.ku eichstaett.de:8888/epigr /epigraphik_en )
EDH Epigraphische Datenbank Heidelberg (http://edh - www.adw.uniheidelberg.de/offen/suchen2.html?benutzer=gast&kennwort=g2dhst
ILJug Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia
Literatura
Bojanovski, Ivo, 1967, Rimski kameni spomenici iz Rogatice, Naše starine XI, 143 - 164
Bojanovski, Ivo, 1984, Razdoblje rimske uprave, Visoko i okolina kroz historiju, I, Visoko :
Skupština opštine Visoko, 49 - 99
Bojanovski, Ivo, 1988, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANU BiH, Djela, LXVI, CBI, 6.
Imamović, Enver, 1977, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine,
Sarajevo.
Mesihović, Salmedin, 2009,. „CIVES COLONIAE RIS...- Likovi s antičkih epigrafskih
spomenika rogatičko – romanijskog područja“, CBI, knjiga 36, ANU BiH, knjiga XXXVIII,
55 – 74.
Mesihović, Salmedin, 2011, ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo : Filozofski fakultet.
Patsch, Carl, 1900, Nove rimske epigrafske tečevine iz Bosne i Hercegovine, GZM, god. XII, sv.
2, 169 – 19
Bojanovski, Ivo, 1967, Rimski kameni spomenici iz Rogatice, Naše starine XI, 143 - 164
Bojanovski, Ivo, 1984, Razdoblje rimske uprave, Visoko i okolina kroz historiju, I, Visoko :
Skupština opštine Visoko, 49 - 99
Bojanovski, Ivo, 1988, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANU BiH, Djela, LXVI, CBI, 6.
Imamović, Enver, 1977, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine,
Sarajevo.
Mesihović, Salmedin, 2009,. „CIVES COLONIAE RIS...- Likovi s antičkih epigrafskih
spomenika rogatičko – romanijskog područja“, CBI, knjiga 36, ANU BiH, knjiga XXXVIII,
55 – 74.
Mesihović, Salmedin, 2011, ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo : Filozofski fakultet.
Patsch, Carl, 1900, Nove rimske epigrafske tečevine iz Bosne i Hercegovine, GZM, god. XII, sv.
2, 169 – 19
Patsch, Carl, 1904, Prilog topografiji i povijesti Ţupanjca- Delminiuma, GZM, god XVI, sv. 4,
307 - 365
Patsch, Carl, 1910, Prilozi našoj rimskoj povjesti, GZM, god. XXII, sv. 1. 177 - 208
Sergejevski, Dimitrije, 1940, Rimski natpisi iz Bosne, Uţičkog kraja i Sandţaka, Spomenik SKA
XCIII. 133 – 160
Sergejevski, Dimitrije, 1957, Epigrafski nalazi iz Bosne, GZM, N.S. Arheologija XII. 109 - 125+I
– III
307 - 365
Patsch, Carl, 1910, Prilozi našoj rimskoj povjesti, GZM, god. XXII, sv. 1. 177 - 208
Sergejevski, Dimitrije, 1940, Rimski natpisi iz Bosne, Uţičkog kraja i Sandţaka, Spomenik SKA
XCIII. 133 – 160
Sergejevski, Dimitrije, 1957, Epigrafski nalazi iz Bosne, GZM, N.S. Arheologija XII. 109 - 125+I
– III
Pretplati se na:
Postovi (Atom)