24. 12. 2015.

ZEKONJA

ZEKONJA
autor: Nezim Halilović Muderris


Oduvijek se u Žepi znalo za moral i red i po nepisanom se pravilu znalo ko se od koga more oženiti i đe se koja cura more udati, a rodbinske veze su se čuvale sve do devetog koljena.

I ne samo to, vodilo se računa i o hajvanu; znalo se kod koga su najbolji bikovi, kako bi telad bila što formastija, bez obzira da li se šćela „držati“ ili prodati na pijaci. Ne pamtim da je ikad u Žepu doš'o veterinar da osjemeni ni krave ni ovce, jer se to kosilo sa moralom žepljaka i podrugljivo su na sijelima pričali kako veterinar dolazi u neka prigradska rogatička sela i da nije skup, te da se seljacima iz tih sela kobajagi bolje isplati veterinar nego bik i ovan.

Pravi domaćini su vodili računa o pasmini krava, te bi krave i najformastiju mušku telad ostavljali za držanje, a ostalo bi se hranilo za pijace. Držali su samo bosansku bušu, kojoj nije trebalo puno hrane da prezimi, jer bi zimi jela šašu, slamu, pa i spareno sijeno, a ljeti bi je bilo hora hraniti, jer bi se začas napasla na strnjiku ili idući paske oko puta. Buša je davala mlijeka baš koliko treba za tele, kućne potrebe domaćina, vikendaše i rodbinu iz Saraj'va i Rogatice da im se „šta pokuči iz ruke“.

I čudio sam se što ti građani žive u gradu, a fale selo iz kojeg sve odnesoše; najrumenije jabuke i kruške „trganice“, najbolje kumpjere iz trapa, luk svezan u vijence ili zavezan u stare ženske nakinute čarape izvješan ispod strehe stare štale, kupusrepe, pečenjke, kukuruzno i ječ'meno brašno, najhasulnije suhe šljive, orahe kokavce, dok smo se mi patili sa koštunjevcima, med, pekmez, mlado i topljeno maslo, kajmak, mladi sir i sir iz kabla, domaće ljuske (jaja), pa čak i sirće, sirutku, žaru i zelje od kravlje repe. Sve je građanima valjalo i bili su spremni i da zbog tereta u gepecima ili galerijama auta odvale auspuhe ili da im ispušu gume u starim ohrdanim Fićama, Stojadinima, Škodama, Moskvićima i Ladama, a nama, bolje reći mamama bi donosili Linđu i Rahatlokum, koji bi se nosili drugome ili bi ih mi pojeli tek kada im dobro zastari rok trajanja. Kasnije se počeo donositi sok Lero, koji bi se mutio samo kad neko dođe. 

Telad bi samo prvi mjesec držali na mlijeku, a onda bi se prihranjivala mekinjama, kukuruznim brašnom i hasulnijom otavom. I ne bi se puštala iz štale dok ne bi bila spremna za pijacu, pa bi po kamenju hodala baško žepske snahe u štiklicama. Muškoj teladi se u pogledu dojenja po nepisanom žepskom pravilu davala prednost, tako da su više i duže dojila. A kada bi nekoga upitali zašto je to tako, oni bi samo slegli ramenima i rekli „đe se muško i žensko u žepi more porediti?“

Domaćini su se najviše plašili da tada tele ne slomi nogu, jer bi se odmah moralo priklati, a meso bi komšiluk kupovao više iz hatora, jer se svaki dinar čuv'o za školanje đece, a i ako bi kupili, to bi bila kila-dvije, jer ga se nije imalo đe držati, pošto većina nije imala frižidere ili ako je i imala, bili su utrnuti i više su služili za sušenje opranih suda na njima, nego za to da se hrana ne pokvari, jer je bio jazuk trošiti struju.

Mi smo godinama držali Milavu, za koju je r. mama jednom govorila da je steona sa 14. teletom. Većinom je telila mušku telad i od nje smo uvijek imali najbolje volove, a od ženske teladi smo za kuću ostavili Bjelavu, Šarku i Balju. Mama je govorila da joj je Milava najbolja na mlijeku, a i da teli najbolju telad. Bjelava i Balja su imale više mlijeka od Šarke, ali im je mlijeko bilo rjeđe. Kada bi se u čanke i karlice u kol****** i šupi izlilo mlijeko, oni masniji sudi od Šarke bi se iznosili pred musafire, a i maslo joj je bilo nekako žuće i ukusnije i čuvalo bi se za r. amidžu Halila i r. dajidžu Jusu.

Babo je u Takvimu uredno vodio evidenciju kada je koja krava vodila i kada joj se vakat oteliti. Kada je jedne godine Šarka bila pred oteljaj, babo viče mami da ako bude muško tele, da će ga ako Bog-da držati, jer su Zoronja i Bjelonja ostarili, pa ih valja zamijeniti juncima.

Kada se primaklo vrijeme Šarkinog oteljaja, mama je dvije-tri noći obilazila po svunoć i vazdan, pa joj u štali ostavila i upaljenu sijalicu, bez obzira što je jazuk da se troši struja. Šarka se otelila jedno jutro pred zoru, dok je mamu od umora ufatio san. Kada je ušla u štalu nađe je kako liže sivog volu, koji je pred njom drhatao kao prut i činilo se da će se svakog trena svaliti. Mama ga po glavi obrisa slamom i navede da prvi put podoji. Dadoh mu ime Zekonja, jer mu je dlaka bila najbliža zecu kojeg mi je babo prije na nekoliko dana ufatio na Crkelju koseći ječam. Mami je najvažnije bilo da se Šarka hairli otelila i da nije pojela pometinu, jer se ponekad znalo desiti da se krava pometinom udavi. A onda je pometinu odnijela i zarovila u dno đubreluka, jer je bilo grehota ostaviti je nako, da je paščad ne pojedu. 

Tako je to bilo u Žepi, krave su se telile, a ovce janjile bez pomoći veterinara. I žene su se kod nas birvaktile porađale bez doktora i bez bilo kakvih pregleda i praćenja trudnoća, jer je bilo sramota da neko vidi da je žena trbava, a kamoli da ide kod muškog doktora meazellah (ne dao Allah).

Ne znam je li mi bilo draže što je Šarka otelila Zekonju ili što će nam mama odmah istoga dana napraviti grušonju, od domaćih jufki koje je prije na noć sa velikom pažnjom pekla na plati starog Smederevca, mada je govorila da joj je žao da ne umanji teletu. Pita je mogla biti i veća i deblja da se po žepskom adetu grušonja nije davala i komšiluku, da i oni okuse. E da mi je danas te grušonje i te hajir mamine dove za nas koji jedemo, ali i za hajvan!

Zekonja je bio laćoguz, tako da bi već za koji dan podojio do zadnje kapi, pa ga je mama brzo morala zatvarati u prijegradak, a za koji dan i vezati na teleći lanac. Zekonja nije volio da bude svezan i stalno se zatez'o i vrtio, tako da je nekoliko puta iz lanca izvlačio glavu, pa bi podojio i Šarku i Bjelavu, tako da bi se mama iz štale vraćala prazne rukatke.

Kada je Zekonji bilo oko mjesec, mama mu je počela smanjivati njegovu dozu, ali ga je prihranjivala domaćim mekinjama i kukuruznim brašnom. Žepljaci su tek pred agresiju počeli kupovati koštano brašno i često su o tome pričali kako telad od njega bolje napreduju, ali da je nezdravo, jer se u „njega svašta tura“. Za oko dva mjeseca Zekonja je ojač'o tako da ga mama nije mogla sama odlučivati, pa smo joj pomagali ja i moja starija sestra Emina. Ubrzo ga ne mogasmo saulisati, tako da mu je mama ljevala mlijeko u tekne.

Od kako je Zekonja počeo jesti mekinje i kukuruzno brašno, ja mu započnem davati po koju kocku šećera i kradom po koji komadić kukuruze i koju šaku kukuruza. Zato kada bih se ja pomolio na vrata, on se sav uznemiri, pa skače u jasle i otima sa lanca.

Kada mu je bilo oko pola godine, pomalo smo ga počeli puštati sa kravama da pase na Crkelju, a sa godinu je počeo da buče i razvaljuje ograde i sijena. Prvi bi „podabro“ sve kruške i jabuke, a najviše je volio staru Kantarušu i za razliku od drugih goveda, nisam se plašio da će se zadavaiti, jer bi jabuke i kruške začas shrum'o. Znao je ulećeti i u kukuruze i založiti onako zajedno sa šašom, a ja bih ta mjesta zagazio i prekrio travom, a u gaj bacio korijen, da babo ne vidi da je bilo zijana. Na Crkelju je od neke siline i potrebe za bodenjem staru divljaku kod guvna skroz ogulio, a nogama je iskop'o dvije jame. Kada bi u daljini osjetio hajvan, prestao bi pasti i počeo bi rikati i kopati prednjim nogama.

Babo ga je počeo fatati u jaram sa Baljonjom koji je bio stariji, ali mirniji. Zekonja je zbog svoje siline vuk'o u stranu, tako da je mogao biti i dešnjak i ljevak, samo mu je trebalo naći boljeg parca od Baljonje. Vrat mu je bio ogroman i stopio se sa glavom i prsima, tako da su mu svi teljizi ispod strehe klanice i stare kol****** bili tijesni. 

Mama mi jednu veče reče da je dok ga je vezala za jasle na nju „fukno“. Te jeseni sam sa nepunih sedam godina, „prije na godinu“ kren'o u školu i jedva sam čekao da se vratim iz škole, na brzinu pojedem pokajmačenu krišku hljeba, na koju bi mama između prsta malo potrusila šećera i da sa komšijama Mevćom, Musom, Dževadom, Bajrom i Mesudom poigram u Hrašću lopte. Igra bi se morala prekinuti čim bi me mama zovnula i valjalo je hajvan goniti u Kotarić da se do mraka napase.

Babo je iz Rogatice dolazio kući petkom naveče, a ja bih ga jedva čekao, pošto nam je svaki put donosio veliki „kupovni hljeb“, a nekad i dva, a bio je ukusniji od maminog šeničnog hljeba, posebno kada bi u njega pomiješala više ječmena brašna.

Jedne subote nakon ranog sabaha i doručka, dok sam ja kidao štalu, što je uglavnom bilo moj posao zadnjih nekoliko mjeseci, mama je muzla krave, a babo je već pred štalom cijepao drva. Mama pusti hajvan da se napoji na koritu, ali kako Zekonja iziđe pred štalu poče da buče i krenu prema babi, koji ga udari držalicom nekoliko puta među rogove, ali Zekonja je išao naprijed. Babo prođe iza trešnje, otvori vratnice i iziđe na put, a Zekonja dva puta riknu, nabi na rogove velike vratnice, baci ih na put, pa dok pređe preko njih slomi nekoliko parmaka i za babom, koji je uzmicao uz put do vrh Kamenjica, do stare Baljače. Babo udari Zekonju još nekoliko puta držalicom, a on stade, podiže glavu i ponosno zarika i bučući vrati se pred štalu.

I bi mi drago da ima neko ko se ne plaši babine držalice, a kamoli kaiša.

Ide babo niz Kamenjice brišući znoj uredno složenim rubcem i u huji reče: „Zekonja li Zekonja! U srijedu ćeš ti meni ako Bog-da na pijacu!“ Kako to čuh, zaplačem iz sveg glasa, jer mi je bilo žao Zekonje, ali sa babom se nije smjelo raspravljati.

Pred veče je babo otiš'o kod Ibre Čavčića Gradine i dogovorio da u narednu srijedu, kada je u Žepi pazarni dan dođe, „ukoljenči“ Zekonju (sveže mu na kratko prednju nogu i rogove), oćera na pijacu i proda ga jal Hamdiji Hruščovu, jal Stojanu. U taj vakat je narodna vlast zabranjivala šver hajvanom hadžiji Hasanu Zimiću koji je najbolje plać'o.

Začas prođoše ta tri dana i u srijedu ujutro kada sam „zajmio“ krave da čuvam u Vinjazi, Zekonja je ostao u štali. Gradina ga je porano oćer'o na pijacu i prod'o. Kada sam iš'o u Školu Zekonju sam vidio izdaleka i od tuge za njim potekoše mi suze.

Nastava mi se uduljila, a ja jadva čekam da vidim Zekonju prije nego ga natovare na kamion i oćeraju za Rogaticu. Kada sam se približavao Ambulanti vidim da tovare Zekonju, ali kako ga natovariše na kamion, on poče da bode drugi hajvan, pa ga odmah vratiše sa kamiona. Viče Hamdija Hruščov „Zvaću ja da za njega šutre pošalju kamion“.

Zekonju su jedva svezali za hrast, ispod Bjelila, u blizini stare stočne vage. Plačući sam mu prišao da ga počešem, a on pade na koljena, ispruži vrat i kao da me moli da mu odriješim lanac i priuzu.

Sjedio sam pored njega podugo i plak'o, a onda otiš'o kući i donio mu krošnju najhasulnijeg sijena, malo kukuruza, tri kocke šećera i kašagiju da ga još jednom izkašagijam. Ostao sam sa Zekonjom sve do crnog mraka, a onda sam „leteći“ u strahu za čas stigao kući, obazirući se uz Bjelila na Kuduzovu kuću, a uz Hamzovinu plašeći se da šta ne bahne.

Pojeo sam na mamino insistiranje malo kumpjeruše, mada mi se zbog Zekonje nije jelo i do kasno u noć sam o njemu razmišlj'o. Bilo mi je žao što ga nisam odriješio i doveo kući, da u štali prespava još jednu noć, ali sam znao da sam to uradio da bi me babo „prebio“ starim izlizanim kaišem, da ne bi mog'o lju'ski sjesti tri dana. A onda sam se brinuo da Zekonju šta ne prepa'ne iz Kuduzove kuće, koja je dugo vremena stajala nenaseljena, a i nakon što je kupio r. Mustafa Karić, pričalo se da je zanoćio samo je'nu noć i da više nije smio, jer mu se svunoć nešto prikazivalo; na tavanu su hlupali sudi, a u kući i oko kuće je bio neki tutanj i huka. Slušao sam kako su stari ljudi i žene govorili da je to „sikluk na kuću, jer je napravljena na turskom groblju“, te da je neko od nasljednika prevario nekoga, pa mu se „ne da biti rahat“.

Jedva sam zasp'o, a kada me mama budila na rani sabah, čujem da rominja kiša, pa mi opet bi žao što mi Zekonja kisne. Nakon sabaha sam mu dok se još nije ljudski ni razviđelo o'nio krošnju sijena i zobnicu kukuruza. Dok sam silazio niz Bjelila Zekonja poče bukati i rikati, jer me bezbeli osjetio. Nisam se kod njega smio dugo zadržavali, jer mi je valjalo goniti krave da se napasu, a onda u školu.

Kada je Sunce odskočilo i kada su prvi obadovi počeli ujedati hajvan sa Brezove ravni se začu zvuk motora starog telećaka, koji je iz Rogatice mahsuz došao po Zekonju, a ubrzo se telećak već penjao uz Previš. Tješio sam se da im se Zekonja možda prilikom utovara nije oteo i nadao sam se da će se ipak pomoliti. To su bile samo moje dječije želje i nadanja.

Utihnula je Žepa od rike i buke moga Zekonje, koji je samo zato što je bio silan i što je udario na babu umjesto u jaram, završio u Rogatičkoj klaonici, a nešto mi je ostalo krivo i na Ibru Gradinu, što ga ukoljenči i odvede na pijacu, ali i na babinog tetića Hamdiju Hruščova, što ga pazari.

Kasnije sam kroz život shvatio da je slično i sa ljudima; hrabri, snažni, silni i odvažni uglavnom bivaju sklonjeni, prekomandovani i žrtvovani, a oni drugi manje vrijedni, mirni i poslušni žive i uživaju, samo zato što su poslušni, što se ne „iskreću na domaćina ili šefa“ i što ne znaju ni bukati, ni rikati i što im odgovaraju svi teljizi, jarmovi, plugovi, rala, drljače i saone i njima ne trebaju kandžije, jer su navili da tegle i na obični povik!!! 

08. 12. 2015.

PRIRODNE RIJETKOSTI I LJEPOTE ROGATICE POD ZAŠTITOM



PRIRODNE RIJETKOSTI I LJEPOTE BOSNE I HERCEGOVINE POD ZAŠTITOM

U Bosni i Hercegovini imamo do sada stavljena pod zaštitu države 164 objekta (prašume, park-šume, pećine, vodopadi, izvori, klisure, geološki fenomeni, pojedinačna stabla, drvoredi te rjetka flora i fauna).
Ovdje ćemo kronološkim redom iznijeti sve dosada stavljene objekte pod zaštitu, sa opštim opisom istih.

30.
Pančić omorika (Picea omorika Pančić) Kao endemna vrsta Balkana zadržala se samo na području Bosne i Srbije, oko srednjeg toka rjeke Drine. Nju je prvi otkrio Josip Pančić 1864 te za istu postoji vanredno interesovanje u naučnim krugovima čitavog svijeta, Ova rjetkost je na svim staništima u BiH stavljena pod zaštitu. Ta su staništa:
2. Golo Brdo, selo Vratar, opština Žepa, srez Go­ražde, državno vlasništvo. Rješenje Zavoda br. 146/55.
3. Mehra na Semeč planini, Panjak na Javor pla­nini, Novo Brdo na Tesla pl. opština Rogatica, srez Goražde, državno vlasništvo. Rješenje Zavoda br. 146/55.

55.
Međeđa lijeska Corylus collurna opština Ro­gatica, srez Goražde, državno vlasništvo. Rješenje Zavoda br. 151/55.
Stablo je visoko 20 m, prsni promjer 1,77 m, dok je raspon grana 12 i 16 m. Stablo je osamljeno, prilično oštećeno a starost mu se računa na oko 400 godina. Stavljena je pod zaštitu kao prirodna i dendrološka rjetkost

128.
Pećina Govještica kod Banja Stijene, opština Rogatica, srez Goražde, državno vlasništvo. Rješenje Zavoda br. 1057/57. Nalazi se na lijevoj obali rjeke Prače, na visni 583 m. Iz nadsvoda koji se proteže u dužini 30 m, dolazi se u prostoriju dugu cca 40 m, na kraju koje se nala­zi jezero dugo 10, široko 8 m. Prema dosadašnjim istraživanjima pretpostavlja se da je u vezi sa pozna­ tom pećinom Banja Stijena.

129.
Pećina Banja Stijena na lijevoj obali rjeke Prače, opština Rogatica, srez Goražde, državno vlas­ništvo. Rješenje Zavoda br. 1058/57. Ulaz je sa jugoistočne strane, širok 1,20 m, visok 1,50 m. Sastoji se od većeg broja prostorija sa mnogo­brojnim ukrasima, salivima, stubovima, stalagmitima, stalagtitima i dr. U unutrašnjosti se nalazi i oveće je­zero. U ovoj pećini su vršena istraživanja od strane Filozofskog fakulteta u Sarajevu. Kao prirodna rjet­kost, objekat značajan za nauku i turizam, pećina je stavljena pod zaštitu.

130.
Klisure u kanjonu Prače između Mesića i Renovice, opština Rogatica, srez Goražde. Rješenje Za­voda br. 1059/57.
U sklopu klisura nalaze se pećine Govještica i Ba­nja Stijena, kao i mnoge druge prirodne rjetkosti i ljepote. Tu su zastupljene mnoge rjetke biljke, strme litice su obrasle šumom hrasta, bukve, graba, jasena, crnog bora i raznim grmolikim vrstama. Kao vanredna prirodna ljepota i rjetkost, klisure su stavljene pod zaštitu.


















01. 12. 2015.

REVITALIZACIJA VAKUFA NA PODRUČJU MUFTIJSTVA GORAŽDANSKOG

 Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini Vakufska direkcija Sarajevo
Vakufi u Bosni i Hercegovini
 Zbornik radova
Sarajevo, 2015

REVITALIZACIJA VAKUFA NA PODRUČJU MUFTIJSTVA GORAŽDANSKOG
 Hamed Efendić


" Nadati se je da će doći vrijeme i ljudi koji će spoznati svu težinu grijeha otimanja vakufa i ostalih dobara i da će konačno početi uklanjati nepravdu koja je učinjena svima nama, jer je vakuf opće dobro"


REVITALIZACIJA VAKUFA NA PODRUČJU MUFTIJSTVA GORAŽDANSKOG

Nakon što je sultan Mehmed Fatih II prešao Drinu u Ustikolini počinje jedno novo razdoblje u Bosni. Osmanlije u Bosni počinju graditi i za sobom ostavljati mnoge zadužbine. Grade se hanovi, karavan seraji, tekije, medrese, hamami, hastahane, mostovi i druge građevine. Širom Bosne niču hajrati. Grade ih sultani, veziri, gazije, begovi i drugi dobri ljudi. Istočna Bosna je područje gdje su izgrađene najmonumentalnije građevine, koje su predstavljale prave bisere osmanske arhitekture. Na Ustikolini je podignuta prva i najstarija džamija koju je dao sagraditi Turhan Emin-beg. U Foči je čuvena Aladža džamija, kao i Careva ili Sultan Bajazidova džamija, džamija i medresa Mehmed-paše Kukavice, kao i niz drugih džamija i drugih objekata. U Čajniču, nekadašnjem srezu, podignuto je mnogo hajrata, ali svakako se ističu Sinanbegova, Mir Muhamedova i džamija Malodovan-paše u Međurječju. Također, tu su medrese, turbeta i drugi vakufi. U Višegradu je sagrađen čuveni most Mehmedpaše Sokolovića, Careva džamija u Višegradu i Careva džamija u Dobrunu, kao i niz drugih vakufskih objekata. U Rudom je sagrađena džamija Kara Mustafepaše, zatim Bajrakli džamija u Strmici i Magribija u Omačini. Veliki vojskovođa i vakif Mehmed-paša Sokolović sagradio je džamiju u svom rodnom mjestu Sokolovićima. U Goraždu su bile džamije dvojice Sijerčića: Džafer-begova i Sinanbegova, Džafer-begova medresa, han i mnogobrojni vakufski dućani. Rogatica je imala Sudžaudinovu i Arnaudiju džamiju i vakufske dućane. Pogledom na našu prošlost vidimo da je područje istočne Bosne bilo prepuno vakufa. Naši preci posijali su sjeme dobrote koje je dugi niz godina davalo plodove. Nažalost, dolazi do devastacije vakufa i do njihovog oduzimanja u vrijeme komunističkog režima. Potom dolazi vrijeme kada se pojaviše ljudi kojima nije bilo ništa sveto. Oni porušiše i popališe gotovo sva dobra koja su dobri ljudi izgradili i ostavili da koriste za dobro ljudima i zajednici. U našoj bližoj prošlosti, u vrijeme komunističkog režima, mnogi vakufi u Foči i drugim gradovima Gornjeg Podrinja su oduzeti, a neki su i uništeni. Oni koji su preživjeli sva rušenja i danas su izvan pravih vlasnika. Naime, ti vakufi koriste drugima i u druge svrhe. Država i vlasti nikako da ispune svoja obećanja i obavezu i donesu Zakon o restituciji, te vrate ova dobra vlasnicima, da bi se koristila u one svrhe kako su to vakifi zapisali u svojim vakufnamama. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine, potpuno su porušeni i s lica zemlje uklonjeni mnogi hajrati-vakufi, među kojima su i najljepše džamije, kao što su Aladža i Careva džamija, kao i druge fočanske džamije, medresa Mehmed-paše Kukavice u Foči i niz drugih vakufskih objekata. Porušene su čuvene džamije: Arnaudija i Sudžaudinova džamija u Rogatici, Careva i Gazanfer-begova u Višegradu, džamija Sinan-bega Boljanića i Mir Muhamedova u Čajniču, Maldovan-pašina u Međurječju kod Čajniča, Karamustafa-paše u Rudom, Mehmed-paše Sokolovića u Sokolovićima kod Rudog, najstarija džamija Turhan Emin-begova u Ustikolini i niz drugih, koje su, kao nacionalni spomenici, bile pod zaštitom države. Tako je na područjima Istočne Bosne, pored genocida nad Bošnjacima, učinjen i jedan od najvećih kulturocida u našoj povijesti. Uništavana su sva dobra, rušene su džamije, tekije, turbeta, medrese, mezaristani. Rušeno je i s lica zemlje uklanjano sve što bi moglo podsjećati na Bošnjake koji su većinski naseljavali ova mjesta. Nastojali su se ukloniti svi tragovi postojanja tog naroda, njegove kulture i značajnog graditeljstva, koje je davalo dušu gradovima i selima istočne Bosne. Vrijeme koje je uslijedilo poslije Agresije zahtijevalo je velike napore da se, prije svega, zaštitite ostaci porušenih i uništenih objekata, najprije monumentalnih džamija, da se  pronađu deponije gdje su odvezeni kamen i ostali dijelovi, a potom ograde i zaštite lokaliteti naših objekata. Bio je to težak i mukotrpan posao, koji je iziskivao dosta rada, ali i hrabrosti i odvažnosti. Nakon toga, počele su pripreme i za revitalizaciju u ratu porušenih vakufa, prije svega džamija. Njihova revitalizacija i obnova nisu išle lahko. Nedostatak sredstava, izrada projekata, pribavljanje raznih saglasnosti, zahtijevali su dosta strpljenja, rada i upornosti. Bilo je tu i povremenih opstrukcija od nadležnih općinskih vlasti na čijem području su se nalazili porušeni objekti, ali sve te prepreke su, uz veliko strpljenje i upornost, prije svih, ljudi u organima Islamske zajednice, nekad brže nekad sporije savladavane. Vakufi su obnavljani sredstvima naših Bošnjaka, ali i drugih dobrih ljudi, kao i organizacija iz zemlje i inostranstva, uz pomoć nekih država i njihovih vlada. Važnu pomoć u ovim poslovima pružila je i Državna komisija za zaštitu kulturnohistorijskog naslijeđa u pogledu stručnog nadzora i savjeta, pa i obezbjeđivanju određenih sredstava, kao što su sredstva iz Fonda američkog ambasadora za istraživačke radove na Aladža džamiji, kao i na kompleksu džamije Mehmedpaše Kukavice u Foči i na tome im se posebno zahvaljujemo. Također, upornost i hrabrost naših malobrojnih povratnika, njihova želja da ovim gradovima i selima vrate njihove simbole, dovela je do toga da je veliki dio ovog našeg blaga obnovljen i da ponovo krasi ova naša mjesta. Na početku obnove jedan od problema je bio veoma mali broj bošnjačkih porodica koje su se vraćale u ova mjesta. Prije svega, morali smo svi raditi na stvaranju povoljne klime za povratak prognanih Bošnjaka na njihova prijeratna ognjišta. Nakon toga, slijedio je povratak koji nije bio u željenom i očekivanom broju. S povratkom Bošnjaka, ukazuju se potrebe organizovanja vjerskog života. To je bio još jedan od razloga za obnovu ili revitalizaciju objekata, koji su u prošlosti predstavljali našu materijalnu kulturu, ali i mjesta naših okupljanja i zajedničkih molitvi. Obnovom džamija počelo je i sve veće interesovanje ljudi da bar povremeno ili vikendom dolaze u svoja rodna mjesta, potom su počeli i oni obnavljati svoje porušene kuće i uređivati svoja imanja. Na ovaj način vraćao se i život u ova mjesta. Nažalost, naš rad i brigu za obnovom džamija i drugih vakufskih objekata nisu pratili državni organi u obnovi i povratku prognanih. Dugo su čekali na povratak, gotovo se mireći sa stanjem nastalim tokom Agresije na našu domovinu. Islamska zajednica je obnovila rad svojih medžlisa u svim općinama. Obnovila je ili izgradila nove zgrade u kojima su smještena sjedišta medžlisa. Angažirala je imame u svim gradovima i, možemo s pravom reći, uradila najveći i najvažniji posao, kad je u pitanju obnova života povratnika. Nažalost, medžlisi Islamske zajednice su jedina mjesta gdje se naši povratnici mogu obratiti za sva pitanja, jer, osim njih, ni u jednom gradu nema sjedišta ni jedne bošnjačke stranke, niti bilo koje druge bošnjačke organizacije. Politika koju smo vodili u Muftijstvu goraždanskom u proteklom periodu bila je da radimo strpljivo i uporno. Željeli smo da u svakom gradu za početak obnovimo po jednu džamiju, uzdignemo po jednu munaru i obnovimo sjedišta medžlisa, te angažiramo bar po jednog imama. I, hvala Allahu, dž.š., naš cilj je ostvaren. S ponosom možemo reći da u svakom gradu sjaje kandilji na našim munarama, da se uče ezani i da niko ne može reći da su to samo srpski gradovi. Vodili smo politiku kretanja od lakšeg ka težem, od onog što je u datom vremenu moguće ostvariti. Najprije smo obnavljali naše džamije i vakufe za koje smo mogli lakše dobiti potrebna odobrenja, one koji su iziskivali manje sredstava, ali i tamo gdje se najprije počelo s povratkom, prateći potrebe povratnika. Ponovo se pokazalo da ova zemlja ima dobre ljude i svoje vakife. Dolaze dobri ljudi iz cijelog svijeta i žrtvuju svoj imetak u dobro i obnovu starih i izgradnju novih vakufa. To je Božiji dar nama; da imamo prijatelje, da imamo braću koja nam pristižu u nevolji i zajednički obnavljamo dobra, vakufe koje su drugi porušili i gradimo nove. U nastavku ovog rada dat je pregled toka obnove ili revitalizacije vakufa na ovom području.
Foča 
Prva obnovljena džamija na ovom području jeste Sinan-pašina džamija u džematu Jeleč, prvi put sagrađena 1477. godine. Obnovljena je sredstvima vakife Deudže bin Hatab iz Alžira. Njeno svečano otvorenje bilo je 29. septembra 2002. godine. To je bila ujedno i prva džamija koja je obnovljena i prvo svečano otvorenje neke džamije u postagresijskom periodu na području Muftijstva goraždanskog. Džamija je svečano otvorena uz prisustvo snaga SFOR-a, a otvaranju je prisustvovao i pravoslavni sveštenik Goran Terzić. Nakon ovoga, slijedila je obnova i drugih džamija i vakufskih dobara. Na području Medžlisa Islamske zajednice Foča obnovljene su sljedeće džamije: džamija u Mrežici 2005., Izbišnom 2007., Atik Ali-pašina džamija u Donjem polju u gradu 2007., džamija na Sutjeski u Popovom mostu 2008., Šadićima 2009., Bastasima 2010., Daničićima 2011. Obnove džamija u Godijenu i Slatini privode se kraju, a u toku je i obnova džamije u Vikoču. Posebnu pažnju poklonili smo obnovi dvije značajne džamije u gradu i to: Aladža džamije čija obnova je tek počela i Careve ili Sultan Bajazidove džamije, čija obnova dobro napreduje. Također, obnovljeno je i nekoliko vakufskih kuća i izgrađena je nova zgrada za sjedište medžlisa s imamskim stanom.
Goražde 
U Goraždu važniji vakufi su zapaljeni u toku Drugog svjetskog rata, a potom ih je komunistička vlast nacionalizovala i 1961. porušila, te na tim mjestima izgradila druge objekte. Tako su uništeni Džafer-begova džamija, Džafer-begova medresa, Vakufski han i 27 vakufskih dućana. Godine 1957. porušeno je i mezarje na lijevoj obali Drine u centru grada i jedno turbe, te je na tom mjestu izgrađen tadašnji Radnički dom, a danas Centar za kulturu. Na području Medžlisa Islamske zajednice Goražde obnovljeni su vakufidžamije koje su porušene ili oštećene tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, i to: Sinan-begova u Goraždu 1997., u Rešetnici 1998., u Osječanima 2000., u Ilovači 2002., u Brajlovićima 2002., u Ustiprači 2003., u Kopačima 2006. i džamija u Zavodištima-Žigovima 2012. godine. Uz to obnovljeno je i pet mesdžida i nekoliko imamskih stanova, a izgrađeni su i neki novi objekti kao što su monumentalna džamija Kajserija i Islamski kulturno-obrazovni centar Sultan Mehmed Fatih II.
Čajniče 
Na području Medžlisa Islamske zajednice Čajniče poslije Drugog svjetskog rata veliki dio vakufa je nacionalizovan i država je preuzela upravljanje ovim dobrima. U tom periodu u gradu su ostale dvije džamije i to čuvena Sinan-begova džamija sa šadrvanom i turbetima, koja je bila pod zaštitom države kao kulturnohistorijski spomenik, i Mir Muhamedova ili, u narodu poznata kao, Mustaj-begova, Djevojačka ili džamija u Gornjoj mahali. Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu porušene su i devastirane sve džamije. Do danas su revitalizirane i obnovljene Mir Muhamedova džamija (2012.), koja je proglašena nacionalnim spomenikom, zatim džamija u Hunkovićima (2012.) i džamija u Batovu (2013.). Pored toga, potpuno je obnovljena zgrada medžlisa i imamski stan. Urađena je projektna dokumentacija za revitalizaciju Sinan-begove džamije, a, kao donator za njenu revitalizaciju, zainteresirana je Uprava vakufa Turske. U toku je revitalizacija Maldovan-pašine džamije u Međurječju, u njenom izvornom obliku, jer je proglašena nacionalnim spomenikom. Medžlis Islamske zajednice vodi sudski postupak o vraćanju jedne vakufske zgrade u Čajniču.
Rogatica 
Tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu, na području Medžlisa Islamske zajednice Rogatica, nijedan objekat Islamske zajednice nije ostao čitav. U gradu su porušene dvije džamije, Sudžaudinova i Arnaudija, kao i prostorije Medžlisa i ostala vakufska dobra. Nakon završetka Agresije pristupilo se revitalizaciji objekata Islamske zajednice. Prva potpuno obnovljena džamija je u Košutici kod Sokoca (2006.), zatim slijedi obnova Sudžaudinove džamije u Rogatici (2007.), te džamija u Novoseocima (2007.), Živaljevićima (2008.), Kramer selu (2008.), Đedovićima (2009.), Vragolovima (2009.), Batovu (2010.), Podgradcu (2010.), Brdima (2011.), Sljedovićima (2012.), Rakitnici (2012.), Kovanju (2012.), Lubardićima (2013.), Šetićima (2013.) i Kukavicama (2014.). U toku je obnova džamije u Godimilju i džamije u Mahali, poznate kao Nurijina džamija. Vrše se pripreme i za obnovu Arnaudije džamije u Rogatici. Uz to, obnovljeno je i nekoliko vakufskih kuća, kao i prostorije Medžlisa.
Rudo 
Kao i na područjima drugih medžlisa, na području Rudog svi objekti Islamske zajednice su porušeni i devastirani tokom Agresije na našu domovinu. Njihova obnova započela je s povratkom Bošnjaka na ovo područje i teče sve do danas. Prva otvorena obnovljena džamija na području ovog Medžlisa je džamija u Omačini 7. jula 2007. godine. Zatim su obnovljene i svečano otvorene: džamija Mehmed-paše Sokolovića u Sokolovićima (2007.), zatim džamije u Grivinu (2008.), Bajrakli u Donjoj Strmici, u Ravnom Setihovu (2010.), džamija Kara Mustafe-paše u gradu Rudom (2010.) i džamija u Strgačini (2012.). Uz to, obnovljena je stambenoposlovna zgrada u Rudom, nekoliko mesdžida i jedna vakufska kuća u Strgačini. Preostala je obnova još samo džamije u džematu Međurječje.
Ustikolina Na području ovog medžlisa porušene su dvije džamije, dvije vakufske kuće i jedan mesdžid. Džamija u Fočanskoj Jabuci obnovljena je 2005. godine. Najstarija džamija u Bosni i Hercegovini, Turhan Emin-begova džamija u Ustikolini obnovljena je 2007. godine. Nažalost, zbog niza okolnosti i poremećenih međuljudskih odnosa, ova džamija nije revitalizirana u svom ranijem izgledu. Uz to, obnovljene su i dvije vakufske kuće, jedan mesdžid i izgrađena još jedna džamija i dva mesdžida.
Višegrad 
Godine 2002. obnovljen je rad Medžlisa Islamske zajednice Višegrad. Od tada počinje i obnova i revitalizacija vakufa na ovom području. Prva obnovljena džamija na ovom području je Careva džamija, smještena u samom gradu. Svečano je otvorena 2005. godine. Obnovljene su još i džamija na Drisku (2006.), Careva džamija u Dobrunu (2006.), te džamije u Kaošticama (2007.) i Međeđi (2011.), kao i Gazanfer-begova džamija u gradu Višegradu (2012.). U toku je obnova i džamije u džematu Vlahovići i Žlijeb, a preostala je obnova džamije u džematu Orahovci. Obnovljeno je nekoliko vakufskih kuća i stambeno-poslovna zgrada Medžlisa i jedan mesdžid.
Žepa 
Na području ovog Medžlisa revitalizirane su tri džamije, koje su bile potpuno porušene tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Džamija u Žepi je obnovljena 2002., u Godjenjima 2008., a u Podžeplju 2008. godine. Obnovljene su i vakufske kuće u ovim džematima, a u potpunosti je obnovljena i stambeno-poslovna zgrada Medžlisa u Žepi.

Zaključak 
Iz izloženog se da zaključiti da je učinjeno mnogo na revitalizaciji ili obnovi vakufa. Obnovljene su uglavnom džamije, mesdžidi i vakufske kuće. To su sve objekti koji iziskuju materijalna sredstva za njihovo održavanje. Međutim, vakufi koje su vakifi gradili, iz kojih bi se održavale džamije i pomagale aktivnosti u njima, kao i razvijale druge aktivnosti, kako smo ranije kazali, oduzeti su od Islamske zajednice i dati drugima na korištenje. Žao nam je što danas ne možemo govoriti o obnovi medrese Mehmed-paše Kukavice u Foči, Džafer-begove medrese u Goraždu i vakufskih dućana, zatim medrese u Čajniču i drugih medresa koje su bile na ovom području, jer su ti prostori zauzeti novim objektima. Nadati se je da će doći vrijeme kada će se bar neka od ovih medresa revitalizirati i staviti u funkciju, te da će doći vrijeme kada će svi vakufi, koji nisu uništeni, biti vraćeni onome kome pripadaju, a da će se za uništene dati adekvatna naknada. Pred nama su još mnogi poslovi na revitalizaciji vakufa, kako na ovom području tako i u cijeloj državi. Dug je period od 1990. godine kada je dato obećanje da će se donijeti zakon o restituciji i da će svi vakufi, zadužbine i legati vratiti njihovim izvornim vlasnicima. Od tada do danas je prošlo skoro četvrt stoljeća, a da nije ništa urađeno. Naprotiv, sad nam se oduzelo pravo i na vlasništvo nad mnogim našim vakufskim stanovima i dućanima i to pravo dato onima kojima ne pripada. Nadati se je da će doći vrijeme i ljudi koji će spoznati svu težinu grijeha otimanja vakufa i ostalih dobara i da će konačno početi uklanjati nepravdu koja je učinjena svima nama, jer je vakuf opće dobro. Preostaje nam da učimo dovu i molimo Boga da se takvi ljudi što prije pojave.

25. 11. 2015.

Splavarka Mejra

Splavarka Mejra
AutorMarinko Sekulić (Deutsche Welle)


Mejra Cocalić - prva žena splavarka

Gost ili musafir u Žepi je uvijek dobro došao. Dočekaće ga ukusna riba, miran konak i rijeka koja stvara prava prijateljstva. A tu je i starica Mejra - prva žena splavarka u tom kraju.
Starica Mejra Cocalić ima više od 70 godina i dobro se sjeća splavara i toga kako su u Slapu na Drini splavove prevozili preko opasnih mijesta i spuštali ih niz vodopade. “Ovdje su bili opasni bukovi i splavovi su se tu morali spuštati bez splavara. Ako ga dobro ne navezu splav bi se raspao i to se često dešavalo. Sve sam to gledala svaki dan godinama, jer i ja sam sve do rata prevozila - tamo ‘vamo. Nije bilo lako jer dok je bila Drina, nije bilo motora. Čamci su bili sa veslima i morali su se vući lancima da bi se onda pustili da pređu i ne odu na buk. Dešavalo se da buk nekog povuče i to nikad, niko nije preživio”, priča Mejra.
Tako saznajemo i interesantan podatak da je Mejra bila prva žena, lađarica u ovom kraju koja je imala položen ispit za upravljanje motornim čamcem. “Vozila sam narod stalno, imala sam položeno za čamac. Pun čamac natrpaj i vozi za Perućac tako i za Višegrad. Vozala sam i turiste koji su dolazili da razgledaju i slikaju kanjon i Drinu. Kad pogledam ovu vodu duša mi raste. Znam svaki kamen, panj. I sad bi čini mi se po noći mogla voziti čamac za Višegrad da ni u što ne udarim ali nema se više života za to”, kazuje sjetno Mejra gledajući u vodu kraj koje se rodila i odrasla i kraj koje želi da ostane i kad umre
Mejra Cocalić 1983 godione







11. 10. 2015.

ANTIČKI KULTNI I VOTIVNI SPOMENICI NA PODRUČJU ROGATICE



ANTIČKI  KULTNI  I  VOTIVNI SPOMENICI  NA  PODRUČJU BOSNE  I  HERCEGOVINE
Dr  ENVER  IMAMOVIĆ

»VESELIN  MASLESA«,  SARAJEVO  —  1977.
VIII KATALOG  KULTNIH  I  VOTIVNIH SPOMENIKA  NA  PODRUČJU BOSNE  I  HERCEGOVINE
























26. 09. 2015.

Votivna ara Jupitera Kapitolinskog

Votivna ara Jupitera Kapitolinskog
Tarik  Silajdţić,  BA
Odsjek za historiju,  Katedra za arheologiju
Visoko, Tujlići  bb, 062/459- 163
Prof. dr. sc. Salmedin  Mesihović
Odsjek za historiju,  Katedra za arheologiju
Mihrivode  10, Sarajevo

Na  području  sela  Kondžilo1,  sa  desne  strane  rijeke  Radovljanke,  u  općini  Visoko  nedavno  je  na svjetlo  javnosti  izašao  jedan  vrlo  zanimljiv  nalaz.  Riječ  je  o  veoma  dobro  očuvanom  votivnom, epigrafskom  spomeniku  u  obliku  are,  sa  datacijom  u  klasično  historijsko  razdoblje.  Na  osn ovu vrlo  jasnog  i  čitljivo  uklesanog  natpisa  na  latinskom  jeziku,  moţe  se  u tvrditi  da  je  posvećen Jupiteru,  vrhovnom  boţanstvu  rimskog  panteona.2 
 U  razgovoru  sa  vlasnikom  imanja  na  kojem  se  spomenik  nalazi,  došlo  se  do  informacije  da navedena  ara  ne  potiče  izvorno  sa  visočkog  područja,  nego  je  u  jesen  2012.  god.  doveţena  (u vidu  poklona)  sa  područja  Rogatice.  Ovim  podatkom  se  gubi  nada  da  je  riječ  o  epigrafskom spomeniku  izvorno  sa  područja  visočke  općine.  U  ovom  području  do  danas  je  evidentirano,  i naţalost  slabo  istraţeno,  značajn o  arheološko  naslijeĎe  koje  potiče  iz  klasičnog  historijskog razdoblja.3Međutim,  do  danas  nije  pronađen  ni  jedan  epigrafski  spomenik,  koji  bi  mogao  dati neke  odgovore  na  populacijska  i  neka  druga  historiografska  pitanja  visočkog  područja  za  vrijeme rimske  uprave.
Zahvaljujući  relativno  dobroj  očuvanosti  are,4 izrađene  od  vapnenca,  moguće  je  dati  i  jasnu preglednu  sliku  epigrafskog  spomenika  u  njegovoj  cjelosti.  Ara  je  visoka  119  cm.,  širina  baze  je 68  cm.,  širina  krovnog  dijela  j e  62  cm,  debljina  spomenika  u  predjelu  baze  i  krova  je  55  cm. Širina  samoga  natpisnog  polja je 54 cm., a njegova  „debljina“  je 44,5 cm.
Nad  bazom  are  se  nalazi  višestruka  i  gusta  profilacija  koja  ide  cijelim  obimom  spomenika  i predstavlja  svojevrstan  stepenasti  prelaz  ka  natpisnom  polju.  Profilacijom  je  ukrašen  i  dio  iznad natpisnog  polja,  spajajući  se  tako  sa  gornjim,  krovnim  dijelom   are.  Krov  sa  akroterijima  i rozetama  na  sve  četiri  strane  je  dekorativno  najistaknutiji  dio  spomenika.  Akroteriji  su  reljefno uklesani ,  dok se  rozete  u  sva  četiri  slučaja  nalaze   izmeĎu.  Zastupljena  su  dva  tipa  rozeta  – šesterolisna  rozeta i rozeta u obliku  medaljona.  Bočne strane nisu  ukrašene,  a  vrh are  je ravan.
Natpis  se  sastoji  od  pet  redova  sa  jasnim  i  simetričnim  oblicima  slova  izuzev  nešto  manjeg  „S“  u četvrtom  redu  natpisa.  Slova  su  visoka  otprilike  oko  5  cm .  i  pokazuju  kvalitetnu  izradu.   U predzadnjem  redu  koji  se  odnosi  na  ime  dedikanta  nalazi  se  skoro  neprimjetna  ligatura  koja neoprezno  oko  moţe  zavarati  na  pogrešno  čitanje.  Tako  ispravno  MARCIANVS  na  prvi  pogled djeluje  kao MARCINVS.
1.  Sačuvani  dio :   IOVI • / CAPIT• / M•VLP / MARCINVS /5 V•S•L•M•
2.  Rekonstruirani  dio  :  Iovi  /  Capit(olino)  /  M(arcus)  Ulp(ius)  /  Marcianus  /5  v (otum) s(olvit) l (ibens)  m(erito).
3.  Prijevod  : Jupiteru  Kapitolinsko m,  Marko Ulpije  Markijan  zavjet  ispunio  rado zasluţeno. Po  E.Im amoviću  (1977:126  -   127)  :  „ O  organiziranosti  toga  kulta  svjedoči  i  činjenica  da  se spomenici  Jupiterova  kulta  ili  njegove  kultne  zajednice  nalaze  na  području  BiH  u  velikom  broju, gdje  su  podjednako  zastupljeni  svi  krajevi.  Do  danas  je  poznat  ukupno  61  spo menik  ove  kultne zajednice  (K.  IV),  od  čega  53  pripadaju  njegovom  samostalno m  kultu  (K.  IV),  dok  ostalih  osam spomenika  pripadaju  njegovoj  kultnoj  zajednici....“   Po  istom  autoru  (1977:127)  :  „Na  40 spomenika  posveta  boţanstvu  sadrţi  njegovo  uobičajeno  puno  ime  (I.  O.M.),  u  jednom slučaju se javlja  skraćeno  ime  Iovi  (br.  133),  ili  Iovi  Maximo  (br.  185),  dok  imamo  17  slučajeva  da  je Jupiterovo  ime  propraćeno  raznim  epitetima.  “  Natpis  CIL  III,  14976,  3  =  AHB p 603  →  Iovi  / Inturb(ato)  je  pronaĎen  na  lokalitetu  Letka  kod  Duvna.5
Epitet  Capitolinus  se  na  do  sada poznatim  BH  epigrafskim  spomenicima  nalazi  na  lokalitetu  Mokronoge  kod  Duvna  (ILJug  I, 167  =  AE  1958,  0062  =  AHB  p  581)  →  I(ovi)  Cap(itolino)  /  Victor  dec(urio)  / D(e?)l(minensium?)  c(ivitatis?)  v(otum)  s(olvit)  /  l(ibens)  m(erito) 6 i  lokalitetu  Sikirići  kod Srebrenice  (ILJug  1555 = AHB p 287) → I(ovi) O(ptimo) M(aximo) / Cap(itolino)7.
Dedikant  natpisa  pripada  ulpijevskom   rodu,  što  bi  značilo  da  su  ili  on  osobno  ili  neki  njegov predak  po  agnatskoj  liniji  primili  rimsko  graĎanstvo  za  princepsa  Trajana  (vl.  98.  –  117.  god.  n. e.).  Po  ovome  bi  terminus  post quem   nastanka epigrafskog spomenika bila vladavina Trajana.  Na prostoru  današnje  Bosne  je  do  danas  poznato  najmanje  27  osoba  koje  su  sigurno  nosile ul pijevsko  gentilno  ime.8 Najviše  ih  pripada  području  Gornje  i  središnje  Bosne.  Na  rogatičko  – romanijskom  području  do  danas  su  bila  evidentirana  dvojica  Ulpijevaca  i  to  :  Marko  Ulpije Apolodor (poznat preko natpisa  ILJug  III, 1569  =  ILJug  II, 623  = AHB p 123 = AE 2009+ 01028 iz Rogatice 9) i Marko Ulpije Markijan (poznat preko natpisa  CIL  III, 14616  = AHB p 124 = AE 2009  +  01028  iz  Ţivaljevića  u  Rogatici10).  Natpis  iz  Ţivaljevića  navodi  da  je  Marko  Ulpije Markijan  posvetu  ostavio  Junoni  Regini  →  Iunoni  Reg(inae)  /  Mar(cus)  Ulp(ius)  Marcian(us)  / cum  suis  l(ibens)  p(osuit)=  „Junoni  Regini,  Marko  Ulpije  Markijan  sa  svojom  dobrom  voljom (rado) postavio“.  I u ovom slučaju  riječ je o dobro očuvanoj  ari.

Natpis iz  Živaljevića.
Preuzeto iz  Imamović,  1977:385,  sl. 131

Pošto  se  zna  da  je  ara  Marka  Ulpija Markijana sa posvetom Kapitolinskom Jupiteru prenesena sa područja  Rogatice  u  Kondţilo,  jasno  se  postavlja  pitanje  da  li  su  ovaj  Marko  Ulpije  Markijan   i on aj  čije  se  ime  nalazi  na  spomenutoj  ari  iz  Ţivaljevića  ustvari  jedna  te  ista  osoba.  Sa  sadašnjim nivoom  znanja  moglo  bi  se  tvrditi  da  je  riječ  o  istoj  osobi,  koja  je  bila  iznimni  poštovalac Kapitolinske  Trijade  (Jupiter  –  Junona  -   Minerva).  U  prilog  tezi  da  bi  se  moglo  raditi  o  istoj osobi  ide  i  konstrukcija  samih  natpisa  koja  je  u  svojoj  osnovi  istovjetna  –  ime  boţanstva,  ime dedikanta  i  završna  posvetna  formula  na  kraju.  Nijedan  od  natpisa  ne  nosi  nikakve  dodatne elemente  koji  bi  mogli  dovesti  u  pitanje  zajednički  identitet  i  eventualno  dovesti  do diferenciranja  osoba na natpisima.
S  obzirom  da  se  radi  o  boţanstvima  najbitnije  kultne  zajednice  u  rimskom  „paganskom“ panteonu ,  moguće  je  da  je  dedikant  Marko  Ulpije  Markijan  obnašao  i  određene  oficijelne funkcije  ili  službe,  bilo  provincijalnog  karaktera  ili  lokalnog  u  okvirima  kolonije  RIS....na  širem rogatičko  –  romanijskom  području..  Ivo  Bojanovski  je  inače  dedikanta  na  epigrafskomspomeniku  iz  Živaljevića  označio  kao  osobu  grčkog  porijekla,  smatrajući  da  je  on  svoje  rimsko građanstvo  naslijedio  od  oca  ili  djeda  a  u   vezi  sa  oţivljavanjem  rudarske  aktivnosti  u  istočnoj Bosni  za  vrijeme  princepsa  Trajana.11 Nešto  noviji  pokušaji  interpretacije  porijekla  Markijana  iz Živaljevića  upućuju  da  bi  se  moglo  raditi  o  osobi  domaćeg  ilirskog  porijekla  koja  je  (ili  neki predak  po  agnatskoj  liniji)  rimsko  graĎanstvo  stekla  za  vrijeme  dačkih  ratova  u  kojima  su  Iliri igrali  bitnu  ulogu.12 Imajući  ova  različita  tumačenja  na  umu  moţe  se  konstatovati  da  problem izvorne  etničke  pripadnosti  ,  ali  i  društvene  i  političke  pozicije  Marka  Ulpija  Markijana  još uvijek  ostaje otvoren.

1 Kondžilo je malo selo, sjeverozapadno od centra Visokog, sa oko desetak kuća. Smješteno je u kotlini Radovljanske rijeke koja  se otvara u dva glavna pravca  –  na sjever prema selima Dţindićima i Brezoviku i na jug prema selima Mihaljevićima, Tujlićima, Radovlju  te  dalje  prema  moštranskim  naselima   i  Visočkom polju. Radovljanska rijeka odavde teče prema jugu i na otprilike 6 km. od Kondţila u  Donjim  Moštrima ulijeva se u rijeku Bosnu kao jedna od njenih lijevih  pritoka.
2 Epigrafski spomenik se nalazi u bašti vikendice u vlasništvu Čolića Mirse. Na osnovi pregleda referentne literature (Imamović, 1977;  Mesihović,  2011.)  u  znanstvenoj  javnosti  ara do danas  nije objavljena. Ovom prilikom se srdačno zahvaljujem vlasniku  koji  mi je dopustio da učinim sve što je neophodno kako bi spomenik bio objavljen
3 Bojanovski, 1984.
4 Izvorno stanje spomenika pokazivalo je manja oštećenja samo na rubnim dijelovima baze i krova (predjeli akroterija) sa prednj e i  zadnje strane.Trenutno stanje međutim, pokazuje nešto drugačiju sliku jer nema oštećenja   koja su se mogla zapaziti ranije. Po svemu  sudeći,  vlasnik  je  intervenisao  na  ari  i  upotrebom  cementa  nadomjestio  sve  one  dijelove  koji  su nedostajali. Vlasnik je izvršio i uspješno čišćenje natpisnog polja skidanjem naslaga  zemlje.
5 Patsch,  1904:347,  sl.  69;  Imamović,  1977:360  -  361,  sl.  89;  Mesihović,  2011:603;  EDCS :http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/edh/inschrift/HD052290.
6 Sergejevski,  1957:109-110.  124,  br.  1,  Tbl.  I,  sl.  1;  Imamović,  1977:360  -  361,  sl.  90;  Mesihović,  2011:581;  EDCS  :  http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/edh/inschrift/HD019702.
7 Sergejevski,  1940:145,  br.  13,  sl.  15;  Imamović,  1977:368  –  369,  sl.  104;  Mesihović,  2011:  287;  EDCS  : http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ; EDH : http://edh-www.adw.uni-heidelberg.de/edh/inschrift/HD033815
8 Mesihović, 2011: 651
9 Patsch,  1910:202;  Bojanovski,  1967:152  i  sl.  10;  Isto,  1988:173;  Imamović,  1977:374  -  375  i  sl.  116;  Mesihović, 2009:58;2011:  123;  EDCS  :  http://db.edcs.eu/ep igr/epi_ergebnis_en.php ;   EDH  :  http://edh-www.adw.uniheidelberg.de/edh/inschrift/HD033890.
10 Patsch, 1900:182  –  183, sl. 12; Bojanovski, 1967:152; Isto, 1988:173; Imamović, 1977:384 - 385 i sl. 131; Mesihović, 2009:58 –  59  i  fus.  17;  2011:  124;  EDCS  :  http://db.edcs.eu/epigr/epi_ergebnis_en.php ;   EDH  :  http://edh-www.adw.uniheidelberg.de/edh/inschrift/HD052569
11 Bojanovski, 1988: 173.
12 Mesihović, 2009: 59.

TABLA  I



 
Sl.  1 Izgled are s prednje strane   

   Sl.  2    Natpisno polje



Sl.  3 i 4  Šesterolisna rozeta i rozeta u obliku medaljona



TABLA  II

Sl.  5 Krovni dio are
Sl.  6  Izgled  krovnog dijela are s prednje i desne strane  

Skraćenice                   
AE  L’Année  épigraphique.  Revue  des  publications  épigraphiques  relatives   à
l’Antiquité  romaine,  París.
AHB  ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo
ANU BiH    Akademija  nauka i umjetnosti  Bosne i Hercegovine,  Sarajevo
CBI      Centar za balkanološka  ispitivanja,  Sarajevo (časopis  Godišnjak)
CIL      Corpus Inscriptiones Latinarum
EDCS  Epigraphik- Datenbank  Clauss / Slaby  (http://oracle- vm.ku eichstaett.de:8888/epigr /epigraphik_en   )
EDH  Epigraphische  Datenbank  Heidelberg  (http://edh - www.adw.uniheidelberg.de/offen/suchen2.html?benutzer=gast&kennwort=g2dhst
ILJug       Inscriptiones Latinae quae in Iugoslavia


Literatura
Bojanovski,  Ivo, 1967, Rimski  kameni  spomenici  iz  Rogatice,  Naše starine XI,  143 -  164
Bojanovski,  Ivo,  1984,  Razdoblje  rimske  uprave,  Visoko  i  okolina  kroz  historiju,  I,  Visoko  :
Skupština  opštine  Visoko,  49 -  99
Bojanovski,  Ivo, 1988, Bosna i Hercegovina  u antičko  doba, ANU BiH, Djela, LXVI, CBI, 6.
Imamović,  Enver,  1977, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine,
Sarajevo.
Mesihović,  Salmedin,  2009,. „CIVES  COLONIAE RIS...-  Likovi  s antičkih  epigrafskih
spomenika  rogatičko  – romanijskog  područja“,  CBI, knjiga 36, ANU BiH, knjiga XXXVIII,
55 – 74.
Mesihović,  Salmedin,  2011, ANTIQVI HOMINES BOSNAE, Sarajevo : Filozofski  fakultet.
Patsch, Carl, 1900, Nove rimske  epigrafske  tečevine  iz Bosne i Hercegovine,  GZM, god. XII, sv.
2, 169 – 19
Patsch, Carl, 1904, Prilog  topografiji  i povijesti  Ţupanjca-   Delminiuma,   GZM, god XVI, sv. 4,
307 -   365
Patsch, Carl, 1910, Prilozi  našoj rimskoj  povjesti,  GZM, god. XXII, sv. 1. 177 -   208
Sergejevski,  Dimitrije,  1940, Rimski  natpisi  iz  Bosne, Uţičkog  kraja i Sandţaka,  Spomenik SKA
XCIII. 133 – 160
Sergejevski,  Dimitrije,  1957, Epigrafski  nalazi  iz  Bosne,  GZM, N.S. Arheologija XII. 109 -  125+I
– III