Selo Sočice

autor: Velija Palo

*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

Selo Sočice se nalazi na krajnjem zapadu rogatičke opštine, u podnožju planine Gosine iza koje je opet nekadašnja paljanska opština. Po Sočicama je nazvan i džemat, čitav kraj koji obuhvata dvadeset i nekoliko sela. Tako je od 1641. godine, kad je izgrađena prva džamija. Da pojasnim. U turskom periodu je jedan džemat dobivao ime po mjestu u kom se nalazi džamija. Po turskom popisu iz 1604. godine kaže se da je u Sočicama bilo 35 muslimanskih domaćinstava. Pošto znam da je u selu rijetko bilo više od petnaestak kuća, tvrdim da su se pod Sočicama podrazumijevali i Banj Stijena, Jarovići, Dobrače, Kovačica.

O starosti naziva sela nema egzaktnih podataka. U pisanim izvorima se prvi put pominje pri prvom turskom popisu 1468/69. godine. Tad je selo upisano kao Solčice, ali i zaselak Solčić. Treba imati malo rezerve pri ovome jer i popisivač i prevodilac su mogli malo pogriješiti. Čobovića je ovo navelo na tvrdnju da se stanovništvo bavilo trgovinom soli. To je više nego proizvoljna tvrdnja jer su Sočice malo zabačene u odnosu na sve karavanske puteve. Mjesta u kojima se odvijala trgovina su bila nešto veća, na primjer preko Prače je isla trgovina olova za Dubrovnik i to je ostavilo traga u pisanim izvorima. Karavani koji su transportovali so iz Dubrovnika i dijelom iz Herceg Novog nisu mogli prolaziti kroz Sočice. 

Ne tvrdim, ali sam skloniji povjerovati da je naziv sela staroslovenskog porijekla jer prvi dio naziva sela više upućuje na sunce. Na ruskom se kaže solnce.

Mjesto istog naziva postoji na teritoriji Priboja i Plužina. Sočice kod Plužina su kasnijeg datuma i mogle su biti nazvane ili po ”našim” Sočicama ili po onim u okolini Priboja. Neko je iz jednog od ta dva sela došao tu, naselio se i nazvan po mjestu odakle je došao, a sigurno je imao drugo prezime. Ovdje Čobović prepušta mašti da konstruiše priču kojom bi potvrdio da je u Sočicama odvajkada živjelo srpsko prezime Sočica i u drugom izdanju knjige na to troši sedam i po strana. Većina toga je u stilu guslarske epike i nije vrijedna pomena ni čitanja ali moram navesti nekoliko citata i komentarisati ih:

”Ono što se sa sigurnošću zna jeste da je tu nekada stanovala srpska porodica Sočica, te da danas stanuju isključivo muslimani Suljagići, Spahići, Salihagići, Osmanovići i Čauševići.”  

Ima on iste deftere kao i ja i vidio je podatak koji sam gore naveo o 35 muslimanskih domaćinstava 1604. godine, kad je proces islamizacije na sočičkom kraju bio već dovršen. Više vjerujem pisanim izvorima i sa većom sigurnošću mogu tvrditi da u Sočicama nikad nije bilo, ne samo prezime Sočica, vec ni jedno pravoslavno prezime.

Čitao sam tekst dr. Radovana Bošnjaka (a koji je raspalio Čobovićevu maštu), kad prenosi priču nekog starca da je neki došao sa područja Romanije i nastanio se na području Plužina gdje je i mjesto dobilo naziv Sočice. Mnogo znakova pitanja se može postaviti na tu priču. Prvo je pomjerena oko stotinjak godina unazad, pa kaže da je došao oko 1650. godine. Prateći sve podatke koji se o tome mogu naći, pokazuje se da je to moglo biti najmanje 100 godina kasnije. Drugo pitanje je zašto se tad vraćao iz Bosne, kad su svi nastojali doći u Bosnu.  To je počelo 1714. godine kad je Numan-paša Ćuprilic ukrotio neposlušne Crnogorce, kad ih je zarobio oko tri hiljade I naselio na području Glasinca gdje je kuga temeljito pomorila stanovništvo. Iako je te prvodošle kasnije takođe pomorila kuga izuzev jednog bračnog para i jednog kome je bježanija od kuge uspjela. Međutim ”saobraćaj u jednom pravcu” je nastavljen čak i u austrijskom periodu. Mnogo je slučajeva kad bi se u slučaju ubitstava ili kriminala munjevito upućivali ka Bosni, gdje bi se pojavili sa novim imenom i prezimenom da se zametne trag. Pojedinačnih slučajeva, kad se ogriješi o zakon, je bilo i u obrnutom pravcu. I jedan od tih slučajeva može biti Čobovićev Sočica. Znam da je bilo ubitstava onih koji su skupljali harač, ili desetinu, ili kako se to već zvalo. Takav jedan je mogao biti taj Sočica. Moguće da je rekao i drugo mjesto odakle dolazi, radi zametanja traga. I onda po tome uzeo prezime. Ako je došao iz Prače, mogao je reći iz Sočica, pod čim se podrazumijeva čitav kraj. Zašto se skrasio u Plužinama? Ili mu je porijeklo odatle, ili se osjećao sigurnije u što zabacenijem kraju. Osim toga, ta nahija je imala izvjesnu autonomiju kroz čitav turski period. Kasnije su tu postali uticajni generacijama. A vrlo brzo su se ”pod kožu uvukli i Čengićima”.

Kratko i jasno, prije 1714, na socickom kraju nije bilo pravoslavaca, a pogotovu ne u Socicama. Prema tome ni Čoboviceva tvrdnja da je Sočica bio u Sočicama u prvoj polovini 17. vijeka ne pije vode.

Sljedeća ”fula” mu je bila kad kaže da su jedno vrijeme izbjegli iz Sočica u Pivu pa se neki ponovo vratili gdje su bili do 1883. godine. Niže u tekstu navodim imena svih domaćina sa pripadajućim kućnim brojevima iz 1880. godine. Ni traga Sočici. Ni traga pravoslavcima u Sočicama po popisu iz 1879. godine, ali niti u jednom kasnijem popisu. Sljedeća netačnost je da je prevozio so iz Tuzle u Pivu. Još I tada je so išla samo u suprotnom pravcu, od mora ka unutrašnjosti. Prema tome, sva ta pisanija o nazivu sela I prezimena Sočica su u stilu “babi se snilo, što joj bilo milo”.

Selo je bilo naseljeno jos od praistorije. Na Gosini su nađene I istražene brojne gromile u koje se sahranjivalo. Rimski period nije posebno istražen. Iz perioda srednjevjekovne Bosne su stećci, najbliži su oni na Vilinu Kolu.

Iz turskog perioda postoji nekoliko podataka iz pisanih izvora. Tri od njih sam pominjao u tekstu o vjerskim objektima i datiraju iz 1640, 1641 i 1682. godine. Do kada je džamija postojala i gdje je tačno bila, nisam mogao utvrditi. Činjenica da u narodu nije postojalo sjeććanje na džamiju upućuje na zaključak da su epidemije kuge u više navrata temeljito ”počistile” stanovništvo.

U prvom turskom popisu iz 1468/69. godine se kaže da je selo Solčica imalo 40 domova i pripadalo je Mustafa-begu, sinu Argurovom. Pripadalo mu je i nenaseljeno selo Solčić kao i nenaseljena mezra Dražić. Godine 1516 se kaže da su Sočice imale 32 doma. Dobro kasnije, 1604. godine, kao što sam rekao na početku, selo je 1604. godine imalo 35 domova. Manji broj domaćinstava je tad bio u čitavoj nahiji Borac. Jedino objašnjenje može biti epidemija kuge.

Postoje i neki podaci o poljoprivrednoj proizvodnji iz tog doba. Do polovine 16. vijeka je bio dosta zastupljen ječam, ali je kasnije skroz iščeznuo. Istovremeno je stalno rasla proizvodnja mješanca (mješavina pšenice I raži) koji je 1604. godine bio najzastupljenija žitarica. Te godine se u Sočicama proizvodilo 5000 oka mješanca, 3500 oka zobi, 2000 oka pšenice. Jedna oka je 1.28 kg. Ukupna proizvodnja, kad se preračuna daje 13440 kg ili  384 kg po domaćinstvu, pa je onda od toga trebalo dati ”caru carevo”. Sa današnje vremenske distance gledano to je više nego skromna proizvodnja, ako se procjena proizvodnje nije umanjivala. Proizvodnja jeste bila primitivnija (drveni plugovi) i žetva srpom. Sad postaje jasnije odakle one velike međe na mnogo mjesta. Ove tri kulture su davale najviše poreza. Uzimalo se negdje izmedju jedne osmine i jedne devetine proizvedenog, zavisno od plodnosti zemljišta. Osim ovih kultura uzimao se i ušur od sijena, lana, povrća, košnica. Čak se pominju i četiri ruševna mlina. Ta četiri mlina su mogla biti samo u kanjonu Prače.

Iz 1835. godine postoji samo podatak da je u Sočicama manji cifluk imao Šećo-spahija iz Strana. Nije mi poznato gdje bi to moglo biti i da li je eventualno neki miraz.

Negdje oko 1880. godine, a pred početak izrade katastra, Austrijanci su napravili popis domaćinstava i postavili kućne brojeve. U Sočicama je to izgledalo ovako:

Na broju 1: Salihagić Arif (domicil mu je bio na Kovačici)

Na broju 2: Spahić Mujo

Na broju 3: Spahić Fehrat

Na broju 4: Salihagić Alija

Na broju 5: Suljagić Osman

Na broju 6: Suljagić Osman (znači dvije kuće na dva broja)

Na broju 7: Osmanović Mehmed

Na broju 8: Suljagić Durmo, (Na Tukovcu, dvije kuće na istom broju).

Kroz četiri austrijska popisa je primijetan značajan prirast stanovništva. Detaljnije praćenje otežava činjenica da je na zadnja dva austrijska popisa u sklopu Sočica upisana i Banj Stijena. Inače na svim popisima od 1879 do 1991 je u selu isključivo muslimansko stanovništvo. Samo su dva izuzetka kad su zbog teritorijalne pripadnosti upisaie željeznička stanica u Banj Stijeni (1910. godine) I osnovna škola u Batovu (1991. godine). Brojno stanje stanovništva je bilo sljedece: 1879. godine 43, 1885. godine 51, 1895. godine 78, 1910. godine 122, 1948. godine 202, 1961. godine 197, 1971. godine 156, 1981. godine 109, 1991. godine 59. Poslije 1992. godine je selo bez stalno naseljenog stanovništva. Broj stanovništva je bio maksimalan samim krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina.

O austrijskom periodu nema mnogo pisanih izvora. Dobar broj radno sposobnih je učestvovao u izgradnji željeznicke pruge kroz Banj Stijenu.

Iz prvog svjetskog rata samo nekoliko podataka. Mnogi su bili mobilisani u dobi od 18 do 50 godina. Pominje se nekoliko Salihagića. U Mađarskoj je sahranjen Jusuf Salihagić, rođen 1884, poginuo 1915. godine. Pored imena piše Sočice ali kod Saljihagića, niti onih iz Sočica, niti onih s Kovačice nije ostalo sjećanje na njega. Ćamil Salihagić rođen 1898. godine je poginuo 30.12.1916. godine. Ahmet Salihagić je bio ranjen. Salko Salihagić, rođen 1880. godine je bio ranjen, da bi bio ubijen u januaru 1942. godine. Ahmetu Suljagiću su negdje na frontu popustili živci i dopraćen je do kuće.

U drugom svjetskom ratu Sočice su bile kao “ničija zemlja”. Teška je bila 1941. godina i početak 1942. godine. Tad su se oko sela vrzmali domaći četnici, a najviše Grujo Čobović, i izvršili su nekoliko ubitstava. Prvo je Milija Gutalj ubio Bećira Suljagića, ispod sela na Bedrici. Izboden je do smrti. Sahranjen je ispod sela.

U januaru 1942. su Gojko Konjokrad iz Golubovića i Branko Maksimović iz Mahova Dola odveli Nazifa Spahića i Salku Salihagića i ubili ih na Ravnama na putu za Stjenice. Zaprijetili su da ih ne smiju sahraniti. Nazifova žena Paša ih je na saonama dovukla i sahranjeni su u Spahica bašći, odmah ispod kuće. Nazifov sin Zahid je stradao tako što su ga četnici vezali za terezinu na pruzi Banj Stijena – Sudići. Kasnije mu je majka uspjela sakupiti neke dijelove tijela i sahraniti ga.

Nekoliko mjestana Sočica se tad priključilo ustašama, jer se jedino na taj način  mogla uspostaviti kakva takva ravnoteža straha. I ta ravnoteža straha i sporazum Rame Bajraktarevića sa Desimirom Radovićem o nenapadanju su poštedili selo od daljih stradanja. Impresionirala me prisebnost jedne žene, Đehve Spahić, kad je došao “komšija”  s prijedlogom da se mještani sela negdje sklone jer im on ne može garantovati sigurnost. Žena mu je odgovorila da laže kao pas I da je njihov cilj opljačkati, polaliti i da mještana više nema. Još mu je rekla da to mogu učiniti, ali i podsjetila ga gdje je ovaj i onaj i da bi došlo vrijeme kad bi i on mogao sve svoje spakovati u kutiju od šibica. Odgovor je bio da se šalio, ali ga je shvatio vrlo ozbiljno. Kad je bio pokolj na mostu u Goraždu, prepoznao je trojicu s našeg kraja koji su bili u izbjeglištvu, izdvojio ih i dopratio do Vražalica. Jedan od njih je bio Sejdo Omerbegović.

Ibro Suljagic je bio u Rogatici u ustaškom pokretu, da bi odmah poslije rata bio osuđen i strijeljan u Sarajevu. Ostalima nisu dokazana nikakva zlodjela.

Kao što sam rekao na početku, selo je smješteno u podnožju planine Gosine.  Pristup selu je moguć iz tri pravca. Najstariji´je put ka bunaru Vrboviku u Batovu Polju. Taj put je dobrim dijelom bio i granica između imanja Salihagića i Suljagića. Put za Dobrače je dobio na važnosti otvaranjem prodavnice u Dobračama. Po otvaranju prodavnice, popravljao ga je Dervo Suljagić. Kasnije, pred ukidanje pruge i prilikom radova na putu za Stjenice, put je solidno popravljen. Put preko Banj Stijene je vodio ka zeljezničkoj stanici. Po popisu iz 1604. godine vidimo da su pomenuta četiri rashodovana mlina, koja su mogla biti samo na rijeci Prači. Kasnije su, između dva svjetska rata, Suljagići tu imali mlin. Preko Banj Stijene (Krpića) je put vodio i na Gosinu. Poslije rata je preko Gosine napravljen asfaltni put za Hrenovicu.

Kao i u ostalim selima, stanovništvo se bavilo poljoprivredom. Stanovništvo sela je bilo u posjedu dobre zemlje te su zemljoradnja i stočarstvo bili glavno zanimanje. Gosina je bila dobra ispaša za stoku. U selu su postojale i dvije manje lokve koje su bile dovoljne izuzev u ekstremno sušnim godinama. Upravo iz tih ekstremnih godina potiče anegdota ”pretjeraše kao Sočičani s dovom”. Bila je nekad žestoka suša i narod je masovno izlazio na određena mjesta i molio se za kišu. Jednom takvom prilikom su se dugo molili i kad je počelo kišovito vrijeme, činilo se da neće nikad prestati. Selo je poznato i po dobrim voćnjacima, posebno šljive požeške ili požegače.

Dobar broj Sočičana je radio i na željezničkoj pruzi, kako prilikom njene izgradnje, tako i kasnije tokom eksploatacije do 1978. godine. Neki su na njoj i život ostavili, kao npr. Nedžib Spahić.

Posljednja kuga 1811-1815 je pomorila stanovništvo sela. Poslije kuge, ali se ne zna kada, u selu su se naselili Salihagići i Suljagići, koji su bili jači zemljoposjednici.

Salihagići su ogranak Salihagića s Kovačice. 

Suljagići s Tukovca su došli s Pašić Ulice. Suljagići s “ulice” su mozda u nekom daljem rodu s njima i vrlo je moguće da su ranije imali neko drugo prezime, ako su ga uopšte imali. Čuo sam tvrdnju da su se zvali Ahmelići, međutim moguće i da je to nastalo po tome što se u više generacija ponavljalo ime Ahmet ili Ahmo. Oni u prvi mah nisu imali mnogo zemlje i čini mi se da je morala postojati neka ”poslovna” povezanost sa Suljagićima s Tukovca. Kasnije su oni i Osmanovići kupovali dosta zemlje, naročito prema i u samom selu Jarovići. Osmanović je bio zet prvog Suljagića koji je došao na Tukovac. Raseljavanjem su kasnije i jedni i drugi rasprodali dobar dio te zemlje.

Spahići su došli kasnije, nije mi poznato kad i odakle ali su ih 1880. godine bile dvije kuće. Kasnije se dio preselio na Banj Stijenu. Obrađivali su i neke vrtače na Gosini do njenog pošumljavanja. Spahići iz Sočica su jedini ostali vjerni starom jarovićkom groblju gdje su se sahranjivali sve do rata 1992. godine.

Čausevic se oženio od Osmanovića i naselio u Sočice.

Saračević je bio u selu kad je oženio udovicu nekog terzije koji se smrzao na Gosini (gdje je i sahranjen) idući iz Prače. Kako je bilo terzijino prezime, nije poznato.

Stanovništvo Sočica je izbjeglo u avgustu 1992. godine a selo je opljačkano i spaljeno 21. septembra. Većina stanovništva porijeklom iz Sočica je danas nastanjena u Sarajevu, ali ih ima dosta u Kanadi, Njemačkoj i nekim drugim zemljama.

 

Četrnaesto stoljeće - Ibrahim Hodžić