PERIOD
RATA PROTIV BOSNE I HERCEGOVINE 1992-1995.
(Kratka
hronologija događaja)
Mehmed Agić
KORAK broj 19
UMIJEĆE SJEĆANJA
Političke
okolnosti u Socijalističkoj Federativnoj Republici Jugoslaviji koje su u širem
kontekstu prethodile ratu u Bosni i Hercegovini
Rat na teritoriji općine Rogatica bio je sastavni
dio destruktivnog djelovanja spoljnih i unutrašnjih snaga u procesu disolucije
SFR Jugoslavije i ambicija susjednih republika za stvaranje tzv. velike Srbije i
velike Hrvatske.1
U posljednjoj deceniji XX stoljeća, s obzirom da
je ekonomska kriza u SFR Jugoslaviji uzdrmala dogovornu ekonomiju i
socijalistički politički sistem, reformskom bloku Slovenije i Hrvatske
suprotstavila se Srbija zajedno sa Crnom Gorom i nacionalističkim snagama kroz zalaganje
za tzv. «čvrstu federaciju». Sukobi reformskog slovensko - hrvatskog i srpskog
bloka, doveli su do odbacivanja mjera društvene reforme premijera savezne vlade
Ante Markovića i opstrukcije u radu Savezne skupštine.
Bosna i Hercegovina je u ovim sukobima nastojala
ostati po strani i zbog neutralnosti je bila izložena propagandnom djelovanju
medija, posebno, vjerskih i intelektualnih krugova Srbije i unutrašnjih opozicionih
snaga koje su se priklanjale idejnim stavovima o «zavjeri zapadnih katoličkih
rebublika», «islamskim fundamentalizmom» i imperativom za «zajednicu u kojoj će
Srbi suvereno stati na svoje međe», iz čega je javno promovirana ideja o
«zajedničkoj državi svih Srba» pod parolom «Svi Srbi u jednoj državi». Razlaz
suprotstavljenih blokova uslijedio je nakon odluka rukovodstava Slovenije i
Hrvatske za uvođenje višepartijskog društvenog sistema i zakazivanje izbora u
proljeće 1990. godine. Iako je rukovodstvo Bosne i Hercegovine nastojalo da
Bosna i Hercegovina ostane u labavu federalnom sastavu FR Jugoslavije, uslijedilo
je naoružavanje Srba i formiranje «srpskih krajina» i «srpskih autonomsnih
oblasti» koje će, kako se tada u Srbiji vjerovalo, ući u sastav buduće tzv.
velike Srbije.
Probosanski intelektualni i naučni krugovi u
Bosni i Hercegovini odlučno su i argumentirano dokazivali, negirali i
odbacivali svaku pomisao o stvaranju islamske republike pozivajući se na odluke
ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, po kojima Bosna i Hercegovina «nije ni srpska, ni
hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanska» i da je njen
vitalni interes da o njenoj budućnosti odlučuju narodi koji u njoj žive. Pobjedom novoosnovanih stranaka
1990. godine u Hrvatskoj, kada je na vlast došla Hrvatska demokratska stranka
na čelu sa Franjom Tuđmanom, zvanična hrvatska politika počela je s otvorenim pretenzijama
prema Bosni i Hercegovini «u prirodnim i povijesnim granicama» i tezom prema
kojoj je «Bosna povijesna greška». Politika Srbije prema Bosni i Hercegovini
nastavljena je «mitinzima istine» i jačanjem srpskih nacionalnih stranaka
uz osporavanje bošnjačkog identiteta, izazivajući reakciju Bošnjaka u osnivanju
bošnjačkih političkih partija.
Nakon kraha 14. vanrednog kongresa Saveza
komunista u januaru 1990. godine, Centralni komitet Saveza komunista Bosne i
Hercegovine donio je odluku o slobodnom organiziranju političkih partija, uz uvjet
odricanja od nacionalističkih platformi. Time se, u regionalnom okruženju,
nastojao sačuvati teritorijalni integritet, suverenitet i ravnopravan status
Bosne i Hercegovine u zajednici jugoslavenskih naroda. Na prvim višestranačkim
izborima u Bosni i Hercegovini, sredinom novembra 1990. godine, pobijedile su
nacionalne stranke – Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i
Hrvatska demokratska zajednica.
Homogeniziranju, nacionalnoj emancipaciji
Muslimana2 i njihovu opredjeljenju za platformu Stranke
demokratske akcije, u to vrijeme, posebno je doprinijela kampanja iz Srbije
potpunim odricanjem muslimanskog identiteta i pozivima na «vraćanje u veru
pradedova». Uprkos suprotstavljenim stavovima o budućnosti SFR Jugoslavije i otvorenim međusobnim političkim sukobima,
Milošević i Tuđman u Karađorđevu marta 1991. godine na tajnom sastanku
dogovaraju podjelu Bosne i Hercegovine, o čemu je publiciran niz vjerodostojnih
argumenata.
Politički događaji i otvorene pretenzije
susjednih republika prema teritoriji Bosne i Hercegovine 1991., i posebno,
ekspanzija hegemonističke politike Srbije u prvom tromjesečju 1992. godine, a
zatim i Hrvatske, u procesu razgrađivanja SFR Jugoslavije i ugrožavanja suvereniteta
Bosne i Hercegovine, snažno utjecali na događaje i sudbinu Rogatice i njene
okoline u periodu od 1992. do 1995. godine.
Prvi
slobodni izbori u Rogatici
Predizborna i izborna aktivnost u rogatičkoj
općini, ako se izuzmu nenacionalne stranke, imala je mnoga obilježja nacionalne
diferencijacije. Uz dotada neuobičajen folklorni ambijent, u središtu stranačke
promocije bila je etno-nacionalna retorika uz uočljivo veliki broj etničkih
simbola izraženih u plakatima, porukama, amblemima i zastavama sa etničkim
simbolima i značenjem.
Predizborna retorika rogatičke Stranke
demokratske akcije zasnivala se uglavnom na niže rangiranim propagandistima
koji su se koristili sloganom «ko nije u Stranci demokratske akcije, taj nije
Musliman», bila je usmjerena na uopćavanje slabosti socijalističkog perioda u
kojem su, kako je isticano, “Muslimani kontinuirano gubili vjerski i nacionalni
identitet” i na slabljenje utjecaja komunista na ishod izbora.
Propagandisti Srpske demokratske stranke u
predizbornoj kampanji pored «ugroženosti srpskog naroda», propagandu razvijaju
na tezi o «poturčenim Srbima» i «Muslimanima kao novokomponovanom narodu»,
aludirajući na njihovo slavensko porijeklo i obećanjima prema kojim bi i
muslimanski lideri, po njihovom shvatanju, «imali ključne pozicije u
novoprojektovanoj Jugoslaviji», zapravo u tzv. velikoj Srbiji. Savez komunista - Socijaldemokratska partija
rogatičke općine - zalagao se za parlamentarnu demokratiju, tržišnu privredu i
suverenu Bosnu i Hercegovinu kao državu svih njenih građana, izražavajući u kampanji
opasnost od etničke podjele i posljedica eskalacije međunacionalnih sukoba.
Srazmjerno malo bili su zastupljeni državni
simboli Republike Bosne i Hercegovine. To je kod Bošnjaka i Srba – članova
nenacionalnih stranaka na teritoriji općine, izazvalo nedoumicu u vezi sa
neprimjerenim oduzimanjem njihova bosanskog identiteta.Izborne pobjede
novoosnovanih stranaka u Rogatici sredinom novembra 1990. godine označile su
kraj socijalizma i početak društvene tranzicije. Glavni cilj nacionalnih
stranaka u predizbornom periodu i nakon osvajanja vlasti bio je skidanje s
vlasti komunista. Izbori su u Rogatici na vlast doveli Stranku demokratske
akcije i Srpsku demokratsku stranku. Savez komunista –
Socijaldemokratska partija, Savez reformskih snaga i Demokratski socijalistički
savez osvojili su ukupno 30% odborničkih mandata zbog čega, a posebno zbog
višenacionalne strukture, u smislu participacije u vršenju vlasti, nisu
prihvaćeni od nacionalnih stanaka.
U učvršćivanju vlasti, pobjedničke stranke na
ključne pozicije postavljaju kadrove koji će služiti njihovim političkim i
drugim interesima, rukovodeći se nerijetko nepotizmom i zanemarujući pri tome stručnost
i sposobnost za sprovođenje društvene tranzicije i očuvanja bosanskog
identiteta.Uspostavljanje nacionalnoga koncepta vlasti, kako se nedugo nakon
izbora pokazalo, zbog partikularnih političkih interesa vodećih političkih
stranaka, vodilo je etničkom antagonizmu i uz međuetničke tenzije, snaženju
političkog djelovanja koje se svodilo na nacionalnu homogenizaciju.
Paraliza
koalicije nacionalnih stranaka
U novembru 1991. Srpska demokratska stranka
organizira u Bosni i Hercegovini referendum, na kojem su se rogatički Srbi
velikom većinom glasova izjasnili za «ostanak u zajedničkoj državi sa Srbijom i
Crnom Gorom».Nedugo zatim,uslijedile su prijetnje lokalne Srpske demokratske
stranke podjelom dijelova općine Rogatica sa srpskom većinom u slučaju
proglašenja nezavisnosti Bosne i Hercegovine, čime je ubrzan ideološki i
politički razlaz koalicije nacionalnih stranaka.
Srpska demokratska stranka, krajem 1991. godine,
formira tzv. «Srpsku Skupštinu opštine». To je odgovaralo viziji nacionalne
podjele, u kojoj bi bile stvorene paralelne općinske institucije s ciljem priključenja
Srpskoj autonomnoj oblasti Romanija, a zapravo u konačnici, tzv. velikoj
Srbiji. Rukovodstvo Stranke demokratske akcije ostalo je na programu suverene
Bosne i Hercegovine. Rogatičke Bošnjake homogenizira i njihovu identifikaciju
nastoji osnažiti afirmacijom vjere, tradicije, kulture i običaja i ohrabriti ih
za toleranciju i suživot sa Srbima. Propagandisti Srpske demokratske stranke,
inspirirani vezivanjem zastava Stranke demokratske akcije i Hrvatske demokratske
zajednice i naročito «Islamskom deklaracijom» Alije Izetbegovića, uvjeravaju srpski
narod u opasnost muslimansko - hrvatske koalicije i u imperativ podjele s
rogatičkim Bošnjacima.
Referendum
građana o nezavisnosti Bosne i Hercegovine
Referendum o nezavisnosti Bosne i Hercegovine u
Rogatici, kao uostalom u cijeloj Bosni i Hercegovini, održan je 29. februara i
1. marta 1992. godine, kada je i pored opstrukcije građana srpske nacionalnosti,
uvjerljiva većina jasno iskazala demokratsku volju za osamostaljenjem i
suverenitetom Bosne i Hercegovine u historijski potvrđenim granicama. Nakon uspješno provedenog referenduma Bosna i
Hercegovina je 7. aprila 1992. godine stekla je uvjete za međunarodno
priznanje. Nezadovoljstvo i neslaganje sa stvaranjem samostalne i nezavisne
Republike Bosne i Hercegovine iskazali su bosanski Srbi potpomognuti Srbijom i
Crnom Gorom, koje su nastojale formirati «državu u kojoj će svi Srbi živjeti
zajedno». Referendumom je Bosna i Hercegovina ispunila i temeljni uvjet za
prijem u Ujedinjene narode.
Međunarodno
priznanje i prijem Bosne i Hercegovine za članicu Ujedinjenih naroda
U Rogatici su, s obzirom na tadašnje političke
prilike, međunarodno priznanje od Evropske zajednice 6. aprila, Hrvatske i
Sjedinjenih Američkih Država 7. aprila 1992. i prijem u punopravno članstvo Ujedinjenih
naroda 22. maja 1992. godine, izazvali kratkotrajno olakšanje građana, posebno
Bošnjaka. Neposredno nakon izbora i međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine,
Srpska demokratska stranka u Rogatici i njenoj okolini otpočela sa blokadom
rada i unutrašnjom razgradnjom demokratske i legalno izabrane političke i
izvršne vlasti. Kroz pokušaje da se legitimira nosiocem političke borbe za
zaštitu interesa srpskog naroda, brzo je postalo očigledno da vrši pripreme za
rat.
U međustranačkim sukobima Srpska demokratska
stranka generira krizu koja kulminira opstrukcijom rada Skupštine u nastojanju
da po svaku cijenu nametne svoja shvatanja u vezi sa ostvarivanjem političkih
planova projektiranih u Memorandumu Srpske akademije nauka i umjetnosti3, koja
su se na lokalnom nivou svodila na dominaciju Srba u društveno-političkom
životu općine Rogatica.
Homogenizacija srpskog naroda intenzivira se
propagandom zasnovanoj na ugroženosti i neravnomjernoj zastupljenosti Srba u organima
vlasti, privredi i obrazovanju, «opasnosti od širenja islamskog fundamentalizma»
i «stvaranja islamske države u kojoj bi Srbi bili marginalizirani». Srbi se
pozivaju na «odbranu ugroženog srpstva i pravoslavlja». Neposredan način
ostvarenja ovog cilja Srpska demokratska stranka našla je u podjeli organa
vlasti i teritorije općine na nacionalnom principu. Posredno, to je bio dio
plana da se uz pomoć Jugoslavenske narodne armije i lokalnih paravojnih
formacija podržanih izvana, započne proces u kojem je rogatičko područje bilo
obuhvaćeno ratnim planovima o stvaranju etnički čiste tzv. velike Srbije.
Krizni
period i njegove posljedice
Od jeseni 1991. godine do početka rata na
teritoriji općine Rogatica dolazi do brojnih incidenata. Najprije, grupa
naoružanih Srba na širem području Sjemeća uspostavlja kontrolu teritorije,
uznemirava, zastrašuje i oduzima imovinu putnika na komunikaciji Višegrad – Rogatica.
Nakon toga, Srpska demokratska stranka uz podršku Jugoslovenske narodne armije
na Borici formira mobilnu paravojnu jedinicu i, pored savremenog streljačkog
naoružanja, naoružava je protivavionskim mitraljezima i minobacačima. Dolazak jedinica Jugoslavenske narodne armije,
nakon rata u Sloveniji i Hrvatskoj na teritoriju Bosne i Hercegovine, uprkos
protivljenju bosanske vlade, dovelo je do mobilizacije rezervnog sastava Ministarstva
unutrašnjih poslova na teritoriji Bosne i Hercegovine, jedinog oružanog sastava
koji je tada bio pod kontrolom republičkih i općinskih vlasti.
U garnizonu Han-Pijesak intenzivno se vrši
ideološka indoktrinacija i specijalistička obuka srpskih rezervista i
dobrovoljaca za snajperska djelovanja i upotrebu minobacača. Iako je komanda
nad bosanskohercegovačkom Teritorijalnom odbranom spadala u nadležnost
republičkih i općinskih vlasti, Jugoslavenska narodna armija akcijom 1990.
godine, radi navodne sigurnosti, izmjestila je oružje Teritorijalne odbrane
općine Rogatica i stavila ga pod kontrolu garnizona u Višegradu. Kasnije,
krajem 1991. i u prvoj polovini 1992. godine, iako su one formirane i djelovale
nelegalno, ovim su oružjem naoružane paravojne jedinice Srpske demokratske
stranke, tzv. Teritorijalna odbrana Republike Srpske i Vojska Republike Srpske.
Međunacionalna napetost i opća nesigurnost na
teritoriji općine doveli su, uz posredovanje aktivista Stranke demokratske
akcije, do potrebe za naoružavanjem i zaštitom Bošnjaka u Rogatici i drugim mjestima
na teritoriji općine, isključivo ličnim naoružanjem i malom količinom municije.
Rogatički lovci također su raspolagali oružjem i municijom u ograničenoj
količini. Tome je, uz naoružavanje rogatičkih Srba, doprinijela polugodišnja
opstrukcija Srpske demokratske stranke u radu Skupštine općine Rogatica, i
kasnije, prestanak rada legalnih organa vlasti, pravosuđa, obrazovanja,
zdravstva, privrednih subjekata i ostalih društvenih djelatnosti.
U periodu mart-juni, Srpska demokratska stranka,
nezadovoljna postavljenjem načelnika Stanice javne bezbjednosti, postavlja barikadu
u centru Rogatice, a zatim vrši blokadu šumsko-industrijskog preduzeća
«Sjemeć». U isto vrijeme u Rogatici se pojavljuju uniformirani i naoružani
dobrovoljci iz Srbije.Opću nesigurnost građana pojačali su izvještaji o
presretnutim kamionima s oružjem za koje se nije znalo odakle dolazi i kome je
namijenjeno, te naoružavanje Srba i antibošnjačko ponašanje rogatičke Srpske
demokratske stranke. Kroz Rogaticu u više navrata prolaze vojne motorizirane
kolone praćene tenkovima i oklopnim transporterima.
Početkom 1992. godine Srpska demokratska stranka
formira tzv. Krizni štab srpskog naroda, a nedugo zatim, u uvjetima paralize
rada Skupštine općine, i Stranka demokratske akcije odgovara formiranjem
sopstvenoga kriznog štaba.Nakon mobilizacije rezervnog sastava Ministarstva
unutrašnjih poslova u jesen 1991. godine, i Jugoslavenska narodna armija počela
je provoditi mobilizaciju. Nakon formalnog povlačenja iz Bosne i Hercegovine, u
maju 1992. godine uslijedit će transformacija Jugoslovenske narodne armije u
tzv. Vojsku Republike Srpske.
Bošnjački rezervisti, nakon iskustava iz
mobilizacije koju je Jugoslavenska narodna armija vršila bez saglasnosti
republičke vlade u jesen 1991. godine, nisu se odazvali na te pozive. Stranka
demokratske akcije u Rogatici, znajući da komanda 216. brigade Jugoslavenske
narodne armije u Han-Pijesku u svoj sastav prima dobrovoljce i tolerira
antibošnjačko ponašanje, podržavala je odluku Bošnjaka o neodazivanju na
mobilizacijski poziv, naročito zbog saznanja o njihovoj vjerovatnoj upotrebi u
ratu Srbije protiv Hrvatske.Pod pritiskom i ultimativnim stavovima Srpske
demokratske stranke izvršena je podjela teritorije općine Rogatica na srpske i
bošnjačke dijelove po principu 60 naprema 40 procenata, odnosno, u skladu s na cionalnom
strukturom stanovništva. Podjela je na topografskoj karti prikazana različitim
bojama i ovjerena potpisima lidera lokalnih nacionalnih stranaka.Lideri Stranke
demokratske akcije, vjerujući da su ustupcima pred maksimalističkim zahtjevima
Srba riješili pitanje sigurnosti, u javnost izlaze s tezom o dogovorenoj «oazi
mira na teritoriji Rogatice».
U ovom periodu, Srpska demokratska stranka
kontinuirano upravlja krizom, dezintegrira legalnu Stanicu milicije i formira
tzv. Srpsku službu javne bezbjednosti, a zatim Opštinski sekretarijat odbrane i
štab Teritorijalne odbrane, stvarajući tako na neustavan način paralelne
općinske organe. Građani Rogatice i sela rogatičke općine, radi vlastite
sigurnosti, organiziraju na lokalnom nivou dežurstva i straže, u početku sastavljene
od Bošnjaka i Srba, a kasnije, kada su Srbi u većini napustili Rogaticu i
nastanili se u okolnim srpskim selima, ovakav oblik samozaštite postao je
jednonacionalan.
Izlaskom iz grada, rogatički Srbi izvršavaju
odluke rukovodstva Srpske demokratske stranke radi demonstriranja nemogućnosti
zajedničkog života i konačno razotkrivaju okončanje priprema za ratna djelovanja.
Usto, uređuju vatrene položaje za minobacače, protivavionske mitraljeze i druga
oruđa, a na prilazima gradu uspostavljaju kontrolne punktove i grad dovode u
blokadu. Istovremeno, kako bi ostvarili nesmetanu vezu s Višegradom i Srbijom,
uz angažiranje inžinjerijskih jedinica Jugoslavenske narodne armije,
sjeveroistočnim dijelom užega gradskog područja grade putnu komunikaciju velike
nosivosti.
Pored djelovanja paravojne jedinice na Borici, u
Gučevu je, uz podršku garnizona Jugoslavenske narodne armije iz Han-Pijeska
formirana srpska jedinica ekvivalenta brigade. Ova će jedinica, pored djelovanja
na rogatičkoj teritoriji, ratna djelovanja izvoditi na sarajevskom bojištu i
drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Srpske paravojne jedinice na području
općine, ohrabrene simboličnim protestima općinskog rukovodstva, napadaju,
pljačkaju i pale bošnjačka sela na boričkoj visoravni. Ovakvim će akcijama, u
prvoj polovini 1992. godine, ubrzo biti zahvaćena cijela općinska teritorija.Suočeni
s ozbiljnošću stanja u kojem se našla rogatička općina, građani Rogatice obiju
nacionalnosti, predvođeni opozicionim strankama, formiraju Građanski forum
Rogatice s ciljem informiranja o aktuelnim zbivanjima, očuvanja mira i
sigurnosti, vraćanja međunacionalnog povjerenja i promoviranja uvjerenja o
potrebi suživota na principima dijaloga, uvažavanja različitosti i tolerancije.
Djelovanje Građanskog foruma, i pored najboljih namjera, u uvjetima narastanja krize
i očiglednog uvođenja rogatičke teritorije u ratno stanje, nije pokolebalo
Srpsku demokratsku stranku u namjeri da «milom ili silom» formira Srpsku
opštinu Rogatica.
U selima rogatičke općine Bošnjaci se, zbog
pasivizacije djelovanja Stranke demokratske akcije, s istim ciljem,
organiziraju prema konkretnim prilikama. U principu, u nemogućnosti drugog
izbora, pokazali su sklonost dogovorima sa lokalnim Srbima o nenapadanju. U
uvjetima paralize općinske Skupštine, Bošnjaci formiraju Konsultativno tijelo i
pregovarački tim koji je bio odgovoran za zastupanje interesa Bošnjaka do
zakazivanja sjednice Skupštine općine, kada bi se, po njihovu uvjerenju, u
demokratskoj proceduri rješavali međunacionalni problemi i općina Rogatica na
miran način prevazišla narastajuću krizu. Tokom više sastanaka sa
predstavnicima rogatičkih Srba bošnjački pregovarački tim, uz nekoliko
personalnih promjena, bio je suočen sa permanentnim i neprihvatljivim
zahtjevima radikalnih Srba u vezi sa razoružavanjem Bošnjaka i uvjeravanja o
neophodnosti da Bošnjaci prihvate život u tzv. Srpskoj opštini Rogatica.
Pregovarački tim, najprije zbog vlastitih stavova i nedostatka legitimiteta,
odustao je od ovakvog načina rada, koji je, kako je bilo vidljivo, od srpske
strane nudio gubitak identiteta bošnjaštva i njihovu asimilaciju u tzv. velikoj
Srbiji. U ovom periodu veliki broj Bošnjaka napušta Rogaticu u čemu ih, organiziranjem
konvoja s autobusima, pomaže općinsko rukovodstvo Stranke demokratske akcije.
Naoružani Bošnjaci, najprije spontano, a kasnije
djelovanjem aktivista Stranke demokratske akcije, članova Patriotske lige i
rezervnih oficira Jugoslovenske narodne armije i Teritorijalne odbrane, nastoje
formirati manje formacijske sastave i organizirati odbranu, isključujući bilo
kakve napadne akcije usmjerene prema Srbima. U nedostatku odgovarajućih odluka
i podrške najodgovornijih bošnjačkih nosilaca vlasti, javljaju se problemi
legalnosti odbrambenih snaga, nedostatak ličnog naoružanja, municije, sredstava
veze, sredstava za protuoklopnu borbu i vatrenu podršku i potpuno odsustvo
sistema zaštite i zbrinjavanja građana u ratu. Početkom maja grad napušta tzv.
Srpska stanica milicije, a nakon toga i legalna Služba javne bezbjednosti,
zajedno sa predsjednikom Skupštine općine, načelnikom Službe javne bezbjednosti
i rezervnim sastavom milicije. Otada, političko djelovanje lidera Stranke demokratske
akcije i njihova veza sa građanima rogatičke općine ima ograničen značaj.U
organizaciji ključnih kadrova Stranke demokratske akcije na nekoliko sastanaka
pokušala se organizirati odbrana u Rogatici. Kako nakon toga nisu uslijedile
zvanične odluke i personalna postavljenja, rogatički Bošnjaci polovinom maja
samoinicijativno se po gradskim kvartovima organizuju u čete, a od maja do prve
polovine avgusta 1992. godine u Ustiprači, Pokriveniku i na Barama manje
samoorganizovane jedinice prerastaju u bataljone iz kojih je, uz podršku
civilne i vojne vlasti Goražda, formirana Rogatička
brigada. Na isti je način u Žepi formirana brigada Armije Bosne i Hercegovine.
Drugi, manji naoružani sastavi vremenom su integrirani u jedinice Armije Bosne
i Hercegovine.
Ratna
djelovanja na teritoriji općine Rogatica
Kao što je vidljivo iz djelomične hronologije
događaja u prvoj polovini 1992., sukobi na teritoriji općine Rogatica počeli su
i prije službenog početka rata, 6. aprila 1992. godine, kada je napadnuto
Sarajevo. S obzirom na to da je još u novembru 1991. godine, ničim izazvana, Jugoslovenska
narodna armija napala i uništila sela Ravno u istočnoj Hercegovini,
razbuktavanje borbi u Bosanskoj Posavini u martu 1992. godine, napadi
unutrašnjih i paravojnih formacija iz Srbije na gradove Podrinja, predstavljaju
«rat prije rata» i uvod u agresiju na suverenu i međunarodno priznatu Republiku
Bosnu i Hercegovinu.
Za teritoriju općine Rogatica, kao primjer
metodologije djelovanja Jugoslavenske narodne armije i Srpske demokratske
stranke, može se uzeti formiranje srpske paravojne jedinice na području Borike,
ujesen 1991. godine. Ova jedinica počela je s uznemiravanjem Bošnjaka, blokadom
komunikacije Rogatica–Žepa i prekidom telefonske veze Žepe sa Rogaticom i uz
nekoliko nerazjašnjenih ubistava na širem području Borike za rogatičke Bošnjake
ozvaničila je početak sistematičnog «etničkog čišćenja» koje će kasnije dobiti
obilježje genocida. Sporadični napadi paravojnih jedinica Srba na Bošnjake
započeti početkom 1992. godine dobijaju na intenzitetu. Od maja, napadima na na
bošnjačka sela Živaljevići, Stara Gora, Godomilje i Šetići, do avgusta, kada su
spaljeni i opljačkani Kramer Selo, Kozadre, Borovsko i Rakitnica, sistematski
je na rogatičkoj općini vršen egzodus Bošnjaka.
Početkom juna na području Žepe, u pokušaju da
ovlada objektom Zlovrh, razbijena je i uništena motorizirana jedinica tzv.
Vojske Republike Srpske koju su najvećim dijelom sačinjavali dobrovoljci sa
Pala. Nešto kasnije, tzv. Vojska Republike Srpske iz pravca Višegrada granatira
bošnjačka sela jugoistočno od grada i u drugoj polovini juna artiljerijom i
protuavionskim mitraljezima napada Rogaticu. Tokom juna, za Rogaticu su ovakva,
neselektivna djelovanja, s ciljem ubijanja, zastrašivanja i protjerivanja, bila
dio svakodnevnice njenih građana.
Polovinom juna 1992. godine srpska propaganda u
povremenim prekidima granatiranja rogatičkim Bošnjacima obećava ličnu i imovinsku
sigurnost pod uvjetom da se odazovu u Srednjoškolski centar i priznaju vlast
tzv. Srpske opštine Rogatica. Za mnoge Rogatičane to će biti bolno logoraško
iskustvo u kojem su doživjeli poniženja, torturu, ubijanja, pokrštavanja,
silovanja i korištenje u «živom štitu».4 Prilikom
napada na periferne dijelove i grad tzv. Vojska Republike Srpske u samo jednom
danu okrutno je ubila najmanje 150 nenaoružanih Bošnjaka, ne štedeći djecu,
žene, invalidne i stare osobe. U sljedećoj fazi napada na grad takva je sudbina
zadesila Gračanicu, Holuč, Tekiju, Kruščicu, Zakulu, Podljun, Podhrid i druge
gradske kvartove nastanjene Bošnjacima. Na isti način, od 1992. do 1995.
godine, Srbi su postupali na cijeloj teritoriji rogatičke općine.
U skoro bezizlaznoj situaciji, nakon što je
Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine donijelo Odluku o proglašenju
ratnog stanja i u očekivanju napada pješadije, tzv. Vojske Republike Srpske,
rogatički Bošnjaci, pod zaštitom branilaca, izlaz iz grada nalaze probojem u
pravcu Žepe, Pokrivenika i Vragolova. U ova područja, u očekivanju uspjeha
pregovora pod pokroviteljstvom Evropske unije, odranije se sklonio značajan
broj Rogatičana. Krajem jula i početkom početkom avgusta najveći broj
rogatičkih izbjeglica, uz stalne napade srpskih snaga, našao je utočište na
slobodnoj teritoriji goraždanske općine.
Manje grupe branilaca, osloncem na brdo Ljun,
vode sa tzv. Vojskom Republike Srpske povremene borbe u Rogatici, a u avgustu 1992.
godine pridružuju se Rogatičkoj brigadi Armije Bosne i Hercegovine u Goraždu.Otada,
osim u logorima Srednjoškolskog centra, Sladare i Rasadnika, u Rogatici nije
bilo Bošnjaka. U drugoj polovini avgusta 1992. godine, na komunikaciji Mesići-Rogatica,
u rejonu sela Kukavice, jedinica Armije Bosne i Hercegovine napala je
motorizovanu kolonu koja se iz Goražda uputila ka Rogatici, pri čemu su, pored
naoružanih, stradali i srpski civili.
Na području Žepe tzv. Vojska Republike Srpske
bezuspješno obnavlja napade i trpi gubitke u borbama sa 285. brigadom Armije Republike
Bosne i Hercegovine. Rogatički bataljon zajedno sa borcima iz sela Brčigovo,
iako oskudno naoružani, nakon kratkih priprema u borbama na jugoistočnim i istočnim
dijelovima teritorije općine nanose gubitke srpskim snagama, naoružava se
oružjem i municijom iz ratnog plijena i brani slobodnu teritoriju. Pritisnuto
reakcijama preostalih predstavnika opozicionih stranaka i građana, bošnjačko
rukovodstvo općine Rogatica u selu Pokrivenik donosi Odluku o formiranju
bataljona Armije Bosne i Hercegovine i u personalnom smislu ozvaničava komandni
sastav. U ljeto 1992. godine bataljon se, zajedno s građanima, povlači u pravcu
Goražda i tamo ulazi u sastav Rogatičke brigade Armije Republike Bosne i
Hercegovine. Do kraja rata, u sastavu Istočnobosanske operativne grupe i 81. divizije
Armije Republike Bosne i Hercegovine, brigada uspješno vodi borbe u odbrani
Goražda i oslobađa dio teritorije općine Rogatica u širem rejonu Hranjena i
sela Vražalice i manjim borbenim sastavima vrši napade na srpske položaje u
dolini rijeke Prače.
Vojska Republike Srpske 1994. i 1995. godine
pokreće ofanzivu širokih razmjera na Žepu i Goražde, iako su 1993. od Vijeća
sigurnosti Ujedinjenih naroda ove teritorije proglašene zonama sigurnosti. Srpska
ofanziva na Goražde zaustavljena je pod prijetnjom upotrebe NATO-avijacije,
međutim, i pored herojskog otpora, tzv. Vojska Republike Srpske je u drugoj
polovini jula zauzela Žepu. Ne pristajući na predaju, branioci Žepe povlače se
u planinske dijelove i nastavljaju pružati otpor. Dio branilaca pokušava se
spasiti prelaskom rijeke Drine, ali ih vlasti Srbije hapse i upućuju u logore u
šljivovici i Mitrovom Polju. Nakon šest mjeseci oni se deportiraju u zemlje
Zapadne Evrope, Sjedinjene Američke Države i Australiju. Dio boraca 285.
brigade Armije Republike Bosne i Hercegovine završio je u logoru Rasadnik, gdje
su bili podvrgnuti torturi i ubistvima. Nakon zauzimanja Žepe, rogatička
općina, s izuzetkom slobodne teritorije šireg rejona sela Vražalice, 1995.
godine postala je u krvavom genocidnom procesu i uz nezapamćena stradanja
Bošnjaka, etnički čist srpski prostor.
Cilj i
posljedice rata u Rogatici i njenoj okolini
Cilj rata bio je da se uz političko djelovanje
Srpske demokratske stranke, u prvoj fazi, demonstracijom sile posrbljene i u
funkciju agresije na Bosnu i Hercegovinu angažovane Jugoslavenske narodne armije
i korišćenjem njenih resursa za potrebe paravojnih snaga rogatičkih Srba, u
kratkom vremenu ovlada teritorijom općine Rogatica radi njezina priključenja
tzv. velikoj Srbiji.
Kako taj plan nije ostvaren, Srpska demokratska
stranka općine Rogatica, uz opstrukciju rada legalnih organa Skupštine općine i
ultimativne zahtjeve za podjelom, u Rogatici i njenoj okolini aktivira paravojne
snage Srba radi sijanja međunacionalnog nepovjerenja, zastrašivanja i progona
Bošnjaka i dovođenja legalne vlasti u kapitulantski položaj.Pripreme rogatičkih
Srba za rat obuhvatale su snažnu propagandnu aktivnost protiv Bošnjaka, iza
čega su željeli stvoriti slobodan prostor za nacionalističko djelovanje. Sebe
su metaforički predstavljali «nebeskim narodom», spremnim na odricanje od
svjetovnog života i izborom «carstva nebeskog», uzimajući za motiv mitski
postupak kneza Lazara u boju na Kosovu 1389. godine. Rogatički Bošnjaci,
posebno dio omladine, prepoznali su opasnost i bez naročite podrške ključnih
bošnjačkih nosilaca vlasti u općinskim strukturama, u uvjetima nametnutog
embarga na isporuke oružja i vojne opreme od Vijeća sigurnosti Ujedinjenih
nacija, preduzeli su u skladu s ljudskim, materijalnim i drugim organizacijskim
mogućnostima aktivnosti radi zaštite ljudi, materijalnih dobara i odbrane teritorije
općine.S obzirom na to da je prostor na lijevoj obali rijeke Drine predstavljao
posebno važan interes Srbije i Crne Gore u ostvarivanju ideje o tzv. velikoj
Srbiji, Jugoslovenska narodna armija, tzv. Teritorijalna odbrana Republike
Srpske, Vojska Republike srpske i Policija Republike Srpske su ratna djelovanja
na rogatičkoj općini vodili s punom okrutnošću, ubijanjem, silovanjem,
razaranjem sela i gradskih dijelova, imovine i progonom Bošnjaka. Općim
okvirnim sporazumom za mir započetim novembru u Daytonu (Ohio, SAD), potpisanim
14. decembra 1995. godine u Parizu (Francuska), Bosna i Hercegovina podijeljena
je na dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku, kojoj
je pripala teritorija općine Rogatica. Entiteti su 1995. godine uglavnom bili
etnički homogeni iznutra i nisu u političko - pravnom smislu predstavljali nacionalne
države.Posljedice rata u Rogatici mogu se podijeliti u nekoliko oblasti, a posebno
slijedeće:
· Prema istraživanju Istraživačko-dokumentacionog
centra Sarajevo, u toku rata u Rogatici je stradalo 2.014 osoba. Od ovog broja,
ubijenih je 1.506, a kao nestali vodi se 508 osoba. Među nastradalim civila je
1.057, a vojnika 957. Od stradalih vojnika 691 bio je pripadnik Armije Republike Bosne i
Hercegovine, a 266 pripadalo je Vojsci Republike Srpske. Po nacionalnoj strukturi
najviše je nastradalih Bošnjaka, i to 1.651, Srba je stradalo 357, i 3 Hrvata
zajedno s ostalim. Drastičan je broj nastradalih civila Bošnjaka u odnosu na
srpske civile. Tako su stradala 962 bošnjačka civila, srpskih 91, te 2 Hrvata
zajedno s ostalim.
· Na teritoriji općine Rogatica sistematski su
uništeni svi islamski vjerski objekti, u prvom redu džamije i objekti na vakufskom
zemljištu, zatim rogatička mezarja i šadrvan, čiju je gradnju finansirao
Mustafa Hasanagić, Rogatičanin iz Sjedinjenih Američkih Država.
· U nastojanjima da se sačuva etnički čist srpski
prostor, onemogući povratak izbjeglica i zatru tragovi postojanja Bošnjaka u
Rogatici i njenoj okolini, uništen je ogroman broj bošnjačkih seoskih i
gradskih objekata za stanovanje sa pratećim objektima.
· U uvjetima diskriminacije, fizičkog, mentalnog
i seksualnog zlostavljanja i prisilnog rada, u srpskim logorima u Rogatici bilo
je zatočeno nekoliko stotina Bošnjaka čiji je život trajno obilježen
psiho-socijalnim problemima. Uglavnom su to bili nenaoružani muškarci i veliki
broj žena, djevojaka i djece. Nakon prisilnog premještanja u druge krajeve
Republike Bosne i Hercegovine njihova je imovima opljačkana ili uništena.
· Poznate su brojne činjenice o zločinima
počinjenim od strane Srba nad rogatičkim Bošnjacima, međutim, koliko je
javnosti poznato, vlasti Rogatice nisu progonile, hapsile i sudile za ratna
nedjela.
· Do kraja 2008. godine, Sud Bosne i Hercegovine
za krivično djelo zločin protiv čovječnosti na teritoriji općine Rogatica osudio
je Dragoja Paunovića na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina, a za isto
krivično djelo, na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina osuđen je i Radisav
Ljubinac Pjano.
· U vezi počinjenih zločina u Bosni i
Hercegovini, tužilac Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, pored
ostalog,optužio je Radovana Karadžića i za genocid izvršen nad Bošnjacima u
općini Rogatica.
· Procesuiranjem svih ratnih zločinaca u sudskom
procesu, umjesto kolektivne u pravi plan stavit će se individualna odgovornost
na koju mnogi nisu spremni s obzirom na mogućnost kompromitacije njihove ratne
prošlosti.5
1 Kratka hronologija događaja na
rogatičkoj teritoriji 1992-1995. ne pretendira na analitičku cjelovitost zasnovanu na naučnim istraživanjima. Veliki je
intelektualni i moralni zadatak pred historijskom, sociološkom i demografskom
naukom u vezi s događajima iz ovog perioda
2 Septembra 1993. Drugi bošnjački
sabor donio je Odluku o vraćanju historijskog nacionalnog naziva Bošnjaci, umjesto ranijeg naziva Muslimani.
3 Memorandum SANU-a 1986., između
ostalog, analizira aktuelna društvena pitanja i položaj Srbije i srpskog naroda u SFR Jugoslaviji i apostrofira da u SFR
Jugoslaviji jedino srpski narod nema svoju državu. Predstavlja srpsku velikodržavnu platformu za ratove u posljednoj
deceniji XX vijeka s ciljem stvaranja «jedinstvene srpske države na Balkanu».
4 Stradanja rogatičkih Bošnjaka
u periodu 1992-1995. prema cilju, obimu i načinu izvršilaca zločina, moguće jeuporediti s događajima iz Drugog svjetskog rata.
Razlike se odnose samo na detalje četničkog projekta Stevana Moljevića «Homogena Srbija» iz 1941. U Drugom
svjetskom ratu Bošnjaci su srazmjerno jačanju Narodnooslobodilačkog pokreta
sačuvani od etničkog istrebljenja.
5 Iako su mnogi izvršioci
zločina na teritoriji Rogatice poznati, radi poštivanja pravnog sistema i
dokazivanja odgovornosti u pravnom procesu, navođenje imena
značilo bi prejudiciranje krivice.