02. 04. 2017.

Nahija Pavle - Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine


Popis bosanskih spahija iz 1123. (1711.) godine.
Autor: Vladislav Skarić 
Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, 42, II. sveska (za historiju i etnografiju) (1930), str. 1-99
Prije tri godine stekao je arhiv sarajevskog muzeja jedan vrlo važan historijski dokumenat, jedan popis bosanskih spahija iz 1711. U njemu se nalaze imena velikog broja bosanskih zaima i timarlija zajedno sa imenima njihovih glavnih timarskih sela i sa sumarnim prihodima od timarâ. Spis je muzej kupio u decembru 1927. od Travničanina g. Nazimbega Teskeredžijća. Ovaj službeni spis je dospio u vlasništvo te porodice sigurno tako, što je jedan (ili više) njih bio teskeredžija bosanske timar-tefterhane u Travniku. Postanak spisa pada u ono vrijeme, kada je Turska 1711. godine vodila rat sa Rusijom. U ordiji na rijeci Prutu održan je kontrolni pregled, a ovaj dokumenat je spis o pregledu. On se sastoji od deset listova, ukoričenih u dosta slabe korice. Listovi su od jake hartije, koja je kroz 200 godina dobila žućkastu boju. Dugi su 60 ½, a široki 22 ½ cm. — Na prvoj strani pri vrhu stoji napisano krupnim pismenima: (Tekst vidjeti u izvorniku) Tefter o kontrolnom pregledu na rijeci Prutu vremena čestitog vezira, njegove ekselencijie Karajilan-Alipaše 1123 Na donjoj poli iste strane je tura sultana Mahmuda I. (1730.—1754.). Tura je svakako dodana kasnije, jer postanak teftera pada u vrijeme, koje je 19 godina starije od prve godine Mahmudova vladanja. Na drugoj strani započinje popis spahija, razdijeljenih na live (sandžake) i nahije. Taj tekst počinje ovako: (Tekst vidjeti u izvorniku) Liva Bosna.

 
Nahija Pavle je nekadanja oblast velike vlasteoske porodice Pavlovića. Njene granice sam kušao utvrditi na drugom mjestu, i one se prema ovom spisu slažu sa granicama turske nahije Pavla, sjem sjevero-zapadnog kraja (Maglaj). Poslije zauzeća Bosne 1463. sultan je isjekao Pavloviće, a njihovu zemlju anektovao, zajedno sa državinom porodice Kovačević. Osat, koji su držali Kovačevići, spojili su Turci tada sa zemljama Pavlovića i od tog cijelog kompleksa stvorili nahiju Pavle. Jedan dio ove nahije je župa Borač, današnji rogatički srez bez sjeveroistočnog dijela, koji je bio zasebna župa zvana Vratar. Borač se prvi put spominje 1244., ali ne kao župa, nego kao knežina (comitatus) i u njoj Prača. Mora da se prvobitno samo uži dio knežine zvao Borač, dok je cijela knežina, valjda, obuhvatala, ako ne sve, a ono dobar dio docnije nahije Pavla. Župa se nazvala po gradu Borču, čije prostrane ruševine stoje iznad rijeke Prače blizu željezničke stanice Mesića. 














 Prije tri godine stekao je arhiv sarajevskog muzeja jedan vrlo važan historijski dokumenat, jedan popis bosanskih spahija iz 1711. U njemu se nalaze imena velikog broja bosanskih zaima i timarlija zajedno sa imenima njihovih glavnih timarskih sela i sa sumarnim prihodima od timarâ. Spis je muzej kupio u decembru 1927. od Travničanina g. Nazimbega Teskeredžijća. Ovaj službeni spis je dospio u vlasništvo te porodice sigurno tako, što je jedan (ili više) njih bio teskeredžija bosanske timar-tefterhane u Travniku. Postanak spisa pada u ono vrijeme, kada je Turska 1711. godine vodila rat sa Rusijom. U ordiji na rijeci Prutu održan je kontrolni pregled, a ovaj dokumenat je spis o pregledu. On se sastoji od deset listova, ukoričenih u dosta slabe korice. Listovi su od jake hartije, koja je kroz 200 godina dobila žućkastu boju. Dugi su 60 ½, a široki 22 ½ cm. — Na prvoj strani pri vrhu stoji napisano krupnim pismenima: (Tekst vidjeti u izvorniku) Tefter o kontrolnom pregledu na rijeci Prutu vremena čestitog vezira, njegove ekselencijie Karajilan-Alipaše 1123 Na donjoj poli iste strane je tura sultana Mahmuda I. (1730.—1754.). Tura je svakako dodana kasnije, jer postanak teftera pada u vrijeme, koje je 19 godina starije od prve godine Mahmudova vladanja. Na drugoj strani započinje popis spahija, razdijeljenih na live (sandžake) i nahije. Taj tekst počinje ovako: (Tekst vidjeti u izvorniku) Liva Bosna. Nahija Novi Pazar u spomenutoj livi. Ispod toga dolaze u četiri kolone timari. Sastavljajući spis pisar nije pisao kolonu po kolonu, nego je išao s desna na lijevo preko sve četiri kolone. Kod svakoga timara stoji u gornjem redu oznaka šta je, zijamet ili timar. Ispod toga je ime onoga, na kome je timar upisan. Još niže je ime glavnoga sela u timaru (zijametu) i ime župe, kojoj selo pripada. Na dnu stoji vrijednost prihoda od timara, izražena u akčama. N. pr. (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) Zijamet na imenu Salihovu, selo Pokrvenik u Jeleču. Vrijednost njegova prohoda 28.955 Na daljim stranama se redaju spahiluci drugih nahija u bosanskoj livi i u drugim livama. Sasvim na kraju je popis onih ljudi, koji su tada bili u službi bosanskog divana (ehli-divan). Rukopis je pisan pismom turske finansijske uprave, zvanim sijakat, pa su pismena bez dijakritičnih tačaka. To, naravno, mnogo otežava čitanje; toliko mnogo, da se neka imena apsolutno nijesu dala pročitati, pa ih je jedan dio, 10—15%, ostao nepročitan. Čitanje imena je oteščano još i pogreškama, koje je pravio pisar. Neki put n. pr. pravi on metateze pismena; pravi administrativno-geografske pogreške, stavljajući sela u župe, kojima ne pripadaju. Radi toga mi se, iako sam dobro pazio, mogla potkrasti po koja pogreška i u prijepisu teksta i na kartama pri lokalizovanju sela i određivanju župskih granica. U tekstu sam pogreške ispravnjao napomenama. Naročito sam udario na veliku muku kod župa Bobovca i Dubrovnika. Kod Višegrada i Brodara je takav haos, da se nije mogla postaviti granica između selâ u Brodaru i onih više gradskih selâ, koja su na lijevoj drinskoj strani. Sela župa Nenavišta i posavskog Sokola su toliko izmiješana, da se nikako nije mogla povući granica među njima. Premda je ovaj spis pisan tuđim jezikom i pismom, mogu se ipak u njemu opaziti neke naše govorne osobine. Naravno samo u toliko, u koliko su u pitanju geografska imena, spomenuta u njemu. A njih ima vrlo mnogo. Glavna dialektska osobina, koja se može opaziti, jeste ikavizam. Naravno, prije Turaka ikavizam je bio govor bosanskog vladarskog dvora, vlastele i naroda. Ikavizam se vidi u kraljevskim i vlasteoskim listinama i u grobnim natpisima. Jagić na jednom mjestu veli o bosanskim grobnim natpisima, da su u njima „velikom većinom pisane riječi ... ikavski“. Od Dabra i Foče u Hercegovini, pa sve dalje k sjeveru, govorilo se tada ikavski. Poslije je došao s juga nov etnički elemenat, koji je glas (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) izgovarao kao je i ije. No to su bili ljudi nižega reda, težaci i pastiri, čiji govor plemstvo, hrišćansko, a poslije i muslimansko, nije primilo, nego je i dalje kroz stotine godina govorilo ikavski. Od njih je i turska administracija primila ikavski govor svuda, gdje su naša imena i druge riječi unošene u službene spise. Zato se u geografskim imenima ovoga spisa svako (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) ima izgovarati kao i. Pošto orijentalsko pismo ispušta kratke vokale, (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) se ne može opaziti svuda, nego u ređim slučajevima, kada je (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) dugo. A tada je ono predstavljano orijentalskim pismom i (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). To je u ovom spisu provedeno skoro konsekventno, pa se prema tome i kratko u ima čitati, iako nije napisano. Šta više i onda, kada su imena iz krajeva gdje se (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) valjda nikada nije izgovaralo kao i. Sela novopazarske nahije Bjeluće, Bjeljanica i Bjekova napisana su u ovom spisu kao Biluće, Biljanica i Bukova (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), a u šabačkom kraju Belobaba kao Bilobaba. (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) Zato sam svuda prepisivao imena ikavskim govorom. Ali ima i odstupanja od toga, i to, što je naročito važno, u krajevima, gdje je ikavizam u doba postanka ovoga spisa (druga desetina 18. vijeka) bio ili mogao biti dominantan. Selo Predražići u jugo-zapadnom kraju sreza Tuzle, koje bi trebalo glasiti Pridražići napisano je baš Predražići (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Isti je slučaj i sa imenom Prebilović (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) u olovskom kraju i Brezovom (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) u Brveniku. Glas l, u sredini i na kraju riječi, koji se danas izgovara kao o, ima u imenima ovoga spisa dva izgovara. Neki put se piše kao l: Galce ((Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) danas Gaoci, odnosno Gaočići), Selce ((Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) danas Seoci), dolnji (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), dol (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Sokol (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), ali ima i Miokus (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Mioković (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). U slučajevima, gdje ispred l stoji e, grupa el se piše kao i: Sioce ((Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), sada Seoci), Sioča ((Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Seoča, Siočani (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Sôčani), Siočanica ((Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Seočanica). Ima primjera gdje se el piše i kao il: Novasil ((Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Novo Selo), Radosil ((Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Radoselje). Štokavska grupa konzonanata št, koja se prije Turaka, možda ne uvijek, izgovarala kao šć i koja se i danas često izgovara isto tako (Zgošća, Vogošća), u ovom se spisu piše kao št: Nenavište (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Zgošta (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Grupa bz piše se u imenima Bzenik, Bzenica (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), a sada se izgovara kao Zenik, Zenica. Grupa dč se ne asimiluje, nego ostaju oba glasa, Gradčani (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Gradčac (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Naprotiv čini se, da se dlj asimiluje, kao što je i danas djelomično u običaju. Primjer je selo Baljova (na karti 1:100.000 Badlova, a na karti 1:75.000 Badljava) u župi Vračima u novopazarskom kraju. No pošto je ovo jedini primjer ovakove asimilacije, mogao je on nastati pisarskom pogreškom ispuštanjem pisma d. Današnja grupa tr u nekim slučajevima je izražena sa cr ili čr. U turskom pismu naš č i c jednako se pišu. Primjeri ove zamjene su Crišnica (ili Črišnica) u župi Sokolu i Cremošnik (ili Čremošnik) u župi Visokom. Glas đ se neki put piše: Đeđevo (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Sveti Đurđe (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), Gođenje (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Ali ima i Ograjenik (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Može se opaziti i to, kako stari izgovor ustupa mjesto novom pa n. pr. pored Dlamoč (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) ima i Glamoč (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), pored Vrh-rika (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) i Vrh-lika (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), danas Vrljika. Čudnovati su oblici Ladđena (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), danas Lađena, i Zdlašar (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), danas Zlatar. Prema podacima ovoga dokumenta provincija (ejalet) Bosna se ovoga vremena dijelila na live Bosnu, Hercegovinu, Klis i Zvornik. To nije bilo uvijek tako, jer je Hercegovinom koji put samostalno upravljao naročiti paša. No u spahijskim poslovima svakako je i Hercegovina uvijek bila u zajednici sa drugim livama i imala s njima zajedno jednu timar-tefterhanu. Do rata 1683.—99. Bosni je pripadala još Slavonija, Lika i Dalmacija. Poslije gubitaka u ovom ratu propali su i tamošnji timari. Zato se u ovom spisu nigdje ne spominje ni jedan slavonski timar. Ali, začudo, spominje se mnogo dalmatinskih zijameta i timara i poneki lički. Tu stvar ja tumačim ovako. Poznato je, da zijameti i veći timari nijesu imali svoje zemlje na okupu, već su timarski dijelovi bili raštrkani ne samo po raznim nahijama, nego i po raznim sandžacima. Kao primjer navešću timar potomaka Ferhadpaše Sokolovića u 18. vijeku. Timarsko glavno selo, po kome se i zvao timar, bilo je selo Nahorevo u sarajevskoj nahiji i župi. Druga sela su bila u župi Visokom, Brodu (Zenici), Kamengradu i Banjoj Luci. Ranijih vremena je ova porodica imala u svom zijametu zemalja i u župi Nenavištu u zvorničkom sandžaku. Spomenuti dalmatinski i lički timari imali su, mislim, svoja glavna sela u Dalmaciji i Lici. U ratovima 1683.—99. ta je sela izgubilo tursko carstvo. Ali su ostala druga sela u Bosni, koja su pripadala onim izgubljenim dalmatinskim i ličkim timarima, odnosno njihovim glavnim selima. Ta su sela ostala i dalje njihovim spahijama, koji su, može biti, dobili u Bosni druga sela, kao naknadu za izgubljena. Ili su ti timari i zijameti ostali sa manjim prihodom, ali pod imenom glavnog, makar i izgubljenog, sela. Možda je bosansko-hercegovačkoj timar-tefterhani bilo, radi nečega, nezgodno, da mijenja timarska imena. Tako je došlo do toga, da se u ovom spisu spominju i ona sela i župe u Dalmaciji i Lici, kojih više nije bilo u granicama turskoga carstva. Svi ti izgubljeni zijameti i timari, odnosno njihova glavna sela pripadali su prije 1683.— 99. sandžacima Klisu i Krci. Krčki sandžak se ne spominje u ovom spisu, nego su njegovi timari uneseni među timare nahije Hlivna u sandžaku Klisu. Live (sandžaci) se po ovom spisu dijele na nahije, i to tako, da live Hercegovina, Klis i Zvornik imaju po tri nahije, a samo liva Bosna četiri. Bosanska se liva dijeli na nahije Novi Pazar, Pavle, Saraj i Brod. U livi Hercegovini su nahije Soko, Bistrica i Zagor; u.Klisu: Neretva, Skopje i Hlivno, a u Zvorniku nahije Brvenik, Koraj i Bogurdlen (Šabac). Ove timarske nahije su velike oblasti, sastavljene od više geografskih jedinica, koje su se u srednjem vijeku zvale župe, a turskoga vremena nahije. Timarske nahije su bile neke naročite oblasti, nezavisne od sudsko-administrativne podjele. Tako n. pr. nahija Brod obuhvata zenički kraj, travnički, visočki sa fojničkim i sve do Save s lijeve strane rijeke Bosne do u Bosansku Krajinu, a u maglajskom kraju i na desnoj strani Bosne. U sudsko-administrativnom pogledu je n. pr. sarajevski mullaluk (kadiluk) obuhvatao ne samo sarajevsku nahiju, nego i dio nahije Broda (visočko-fojnički kraj), pa čak i jedan dio nahije Neretve (Neretvu s desne strane rijeke) u sandžaku Klisu. Nahije se dijele na manje oblasti, kojima se službeni termin ne spominje u ovom spisu. U sudsko-administrativnom pogledu i ti su se nahijski dijelovi zvali nahije. Za razliku od timarskih nahija zvaću ih našim starim imenom župe. Neke su vrlo malene, jer obuhvataju samo bližu okolinu koje tvrđave (Hrtar, Brodar, Šubin) ili sliv koje male rijeke (Sapna) ili samo jedno polje (Ptičar, Zminje Polje). Župa ima vrlo mnogo, oko stotine. Kod nekih liva i nahija se pokazuju neka anomalija. Očekivalo bi se, da svaka liva i svaka nahija predstavlja jednu neprekinutu prostornu cjelinu. No to nije tako. Liva Bosna je prekinuta u geografskoj širini hercegovačke župe Mileševa, koja se uvukla između bosanskih nahija Novog Pazara i Pavla, pa ih je potpuno odvojila. Isti je slučaj i kod nahije Bogurdlena. Njen zapadni dio, župe Nenavište i Soko, odvojene su od istočnih župa nahijom Korajem. Treći slučaj je Goražde, župa nahije Sokola. Ona je sa svih strana opkoljena teritorijom drugih nahija, Bistrice i Pavla. Kladanj, župa sarajevske nahije, opkoljen je zemljištem nahija Pavla, Koraja i Broda. Župa Dabri, dio nahije Bistrice, nalazi se posred srijede nahije Zagora. Nahija Novi Pazar se dijeli na župe Zvečan, Jeleč, Vrače, Ras i Sinicu. Nahiju Pavle tvore Dobrunj, Višegrad, Brodar, Hrtar, Borač, Vratar, Studena, Olovci i Osat. Nahija Saraj se dijeli na župe Saraj, Dubrovnik i Kladanj. U nahiji Brodu su župe Visoko, Bobovac, Brod, Lašva, Vrhlašva, Jajce, Vrhovina, Kotor, Banja Luka, Tešanj, Maglaj, Dobor, Kobaš, Dubica, Kostajnica, Novi, Sana i Kamengrad. Nahije hercegovačke live dijele se na župe ovako. Nahija Soko na župe Mileševo, Poblatje, Kukanj, Soko i Goražde. Bistrica se dijeli na Dubšticu, Pribud, Osanicu, Bistricu i Dabre. U Zagoru su župe Zagor, Neretva, Konac-Polje, Nevesinje, Blagaj, Mostar, Dumno, Ljubinje, Trebinje i Novi. U livi Klisu je nahija Neretva sastavljena od župa Neretve (na desnoj strani rijeke) i Rame. U nahiji Skopju su župe Skopje, Kupris, Janj, Jezero (Đol-hisar) i Soko. Hlivno je najveća nahija kliške live. Ona obuhvata župe Hlivno, Glamoč, Sinj sa Cetinom, Dicmo, Das, Zminje polje, Vrh-ruku, Petrovo Polje, Nečven, Skradin, Vranu, Smoković, Kosovo, Grahovo, Gradčac, Mazin, Udvinu, Srb i Ključ. Najjužnija nahija live Zvornika, Brvenik, nije se dijelila na župe, iako se prostirala daleko od juga k sjeveru (od Zvečana do u užički kraj). Nahija Bogurdlen se dijelila na Soko, Rađevinu, Jadar, Ptičar, Bogurdlen i Mačvu, sve na desnoj strani rijeke Drine. Na lijevoj strani su bile župe Šubin, Kušlat, Zvornik, Nenavišite i Soko (posavski). Koraj je imao župe Bijeljinu, Koraj, Završ, Teočak, Sapnu, Spreču, Gostilj, Dramešin, Paske, Visore, Jasenicu, Smoluću i Srebrnik. U nahijama i župama su timari, koji se po veličini njihovih prihoda dijele na velike i male. Veliki se zovu zijameti, a mali timari. U spisu ih ima svega, velikih i malih, 1569 i to zijameta 198, a timara 1371. No jedan mali broj i jednih i drugih je po dva puta unesen u spisak; prvi put u popisu timara po nahijama, a drugi put na kraju spisa u rubrici divanskih ljudi. Dvaput unesenih timara i zijameta im 16, od kojih je 7 zijameta uneseno na obadva mjesta potpuno istovetno u svakom pogledu (ime zijametskog vlasnika i njegovo livansko zvanje, ime zijametskog glavnog sela, župa i cifrom označena veličina prihoda). Ti su zijameti Bzovik u župi Saraju, Bučići u Lašvi, Mrčevo i Završ u Kuknju, baduhave od Banjana i Pive u Novom, Ugljevik u Teočaku i Čagli u Bogurdlenu. Dva su timara ili zijameta, kao i gornji, u svemu istovetni na obadva mjesta, samo se razlikuju u tome, što su u nahijama označeni kao timari, a rubrici divanskih ljudi kao zijameti To su Pohvalići u Saraju i Dubok Potok u Dubrovniku. Dva timara, Dobraljevo u Saraju, tačnije u Visokom, i Radovlje u Brodu, tačnije u Visokom, uneseni su najprije kao timari, a na drugom mjestu kao zijameti, pa im ni visina prihoda nije jednaka na obadva mjesta. Isto se tako ne slažu u veličini prihoda zijameti Goražde u župi Goraždu i Osijek u Saraju, ali su na oba mjesta označeni kao zijameti. Ako sve ove zijamete, one nesumnjive i one, koji su na jednom mjestu uneseni kao timari, uzmemo da su zijameti, a ima ih 13, pa ih, jer su uneseni dvaput, odbijemo od cjelokupnog broja zijameta, ovih neće biti 198, nego 185. — Od pravih timara samo su 3 unesena dvaput. To su Rakitnica u Borču, Lučani u Brodu i Banovići u Dramešinu. Odbivši ta tri timara od njihova cjelokupnog broja — 1371 — ostaje ih svega 1368. Prema tome onda u našem spisu ima svega 1553 timara. Među timarima ima ih nekoliko desetina, koji nose oznake osobite vrste timara. Sa označenjem čiftluk ima ih 48; njih 7 se zovu zemin; 2 su vojnugan, 1 je mezra‘a. Jedan timar sačinjavaju prihodi od baduhavâ, a dva prihodi od planina. Tri čiftluka i baduhava označeni su kao zijameti. Manastir Savina kod Herceg-Novog označena je kao crkva (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Crkva Sv. Đurđa kod Goražda nije označena kao crkva, nego se spominje samo po imenu kao Sv. Đurđe. Kod 8 timara ima jedan znak, nalik na tursku cifru za broj 2 (Tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). On je stavljen na gornju liniju blizu njenog desnog početka. Taj se znak vidi na 2. slici u prvom redu na četvrtom mjestu i u drugom redu na prvom i četvrtom mjestu. Sa takvim znakom ima 6 timara u nahiji Novom Pazaru i po jedan u nahijama Brodu (2. red 1. mjesto) i Skoplju (17. red, timar Ždrimci). Kod zijametâ nema takvog znaka. Kad se pogleda na vrijednost prihoda od zijameta, vidi se, da zijameta sa prihodom većim od 20.000 akči ima 95, sa 20.000 njih 25, a 75 sa prihodom manjim od 20.000. Među ovima ima ih nekoliko sa prihodom manjim od 10.000. Štaviše, ima jedan u župi Bistrici sa prihodom od 1700 akči. Ako nije po- greška — jer u spisu ima pogrešaka i u brojevima — onda je ovo zaista nerazumljivo. Jer taj tobožnji zijamet od 1700 akči samo je za 700 akči veći od najmanjeg timara (sa 1000 akči). Kod timara našega spisa se opaža, da ni jedan ne dostiže, a kamo li premaša vrijednost od 15.000 akči. Najveći su, njih samo dva, od 14.999 akči. Ima doduše jedan timar (u Bistrici) od 23.500 akči. Ali pošto toliki prihod pripada samo zijametu, mislim, da je ovo pisareva greška; bilo da je zijamet iskazan kao timar ili je prvobitnoj cifri dodana suvišno jedna nula. Kod timara se opaža još nešto, vrlo važno. Ako se pažljivo pripazi na vrijednost njihovih prihoda, koji su raznovrsni, vide se među njima tri velike grupe. Jednu grupu od 150 timara sačinjavaju oni timari, čija vrijednost iznosi 6000 akči. Procentualno ih ima 11% od svih 1368. Drugu, daleko manju grupu sačinjavaju timari sa prihodom od 5999 akči, kojih ima 41. Čudnovata je razlika između prve i druge grupe, koja ne iznosi više od jedne akče. Treću, najveću grupu sačinjavaju timari sa prihodima od 3000 akči. Ima ih 383, što iznosi 28% od cjelokupnog broja timara. Šta znače ove grupe, odnosno vrijednosti njihovih timara ne znam. Evlija-Čelebija, putnik i pisac 17. vijeka, kada je tursko carstvo imalo najveće prostranstvo, a Bosna obuhvatala sjem svojih još i slavonske, ličke i dalmatinske timare, zabilježio je u svom djelu na odnosnim mjestima koliko koji sandžak (liva) u provinciji Bosni ima zijameta i timara. Tada je Bosna imala 8 sandžaka: Bosnu, Hercegovinu, Klis, Zvornik, Požegu, Cernik, Orahovicu i Krku. Pošto je tursko carstvo u ratu 1683.—99. izgubilo slavonske sandžake, Liku i Dalmaciju, ostali su joj samo sandžaci Bosna, Hercegovina, Klis i Zvornik. Klis je iza rata ostao okrnjem zbog teritorijalnih gubitaka u Dalmaciji. Imajući na umu ove nove prilike, koje su nastale poslije Evlijinih zabilježaka, iznijeću tabelarno pregled zijameta i timara u 4 preostala bosanska sandžaka po Evliji i našem spisu. Po Evliji je imala : Bosna zijameta 59, timara 1792, svega 1851 timar Hercegovina „ 24, „ 224, „ 248 „ Klis „ 48, „ 927, „ 975 „ Zvornik „ 13, „ 674, „ 687 „ Sva provincija Bosna zijameta 144, timara 3617, svega 3761 timar Po našem spisu ima: Bosna zijameta 41, timara 628, svega 669 timara Hercegovina „ 33, „ 344, „ 377 „ Klis „ 49, „ 172, „ 221 „ Zvornik „ 46, „ 170, „ 216 „ divanski ljudi „ 29, „ 57, „ 86 „ Sva provincija Bosna zijameta 198, timara 1371, svega 1569 timara. U gornjim tabelama izneseni brojni podaci o zijametima i timarima ne slažu se među sobom. Naravno,Evlija-Čelebija je iznio cjelokupni broj zijameta i timara, a u našem se spisu navode samo oni, čiji su vlasnici bili na vojsci na rijeci Prutu. Razumije se, da na Prutu nijesu bili svi bosanski timarnici, nego samo jedan dio njih, dok je drugi — po Evliji veći broj — ostao kod kuće, da po potrebi posluži na bosanskim granicama prema Austriji i Mlecima i prema Crnoj Gori i buntovnim Brđanima. Zato se na priloženim mojim kartama vide jake praznine u sjevernoj Bosni (Posavina i Krajina), u Hercegovini i gornjem Polimlju. No osim toga ima i drugojačijih nepodudaranja, koja se ne bi mogla očekivati. Tako n. pr. u hercegovačkom sandžaku ima naš spis više i zijameta (33) i timara (344), nego Evlija (24 zijameta, 224 timara), a cjelokupni broj zijameta u provinciji Bosni je kod Evlije manji, nego u našem spisu, 144 (kod Evlije) prema 198 (u našem spisu). Šta je tome uzrok ja ne znam. Može biti da je u svom, što ću sada reći. U našem spisu se poneko selo spominje po nekoliko puta kao zijamet, te se čini, da u takvom selu ima nekoliko zijameta. To nikako ne može biti tačno. U timarskim zakonima koje je publikovao Hamer, na dva se mjesta zabranjuje komadanje timara. Na jednom mjestu naređuje sultan, da se jedan teskereli-timar ne komada, nego da se cio dade jednom čovjeku ili njegovi dijelovi nekolicini njih, ali ne kao samostalni timari, nego kao timarski dijelovi. Kada se jedan dio uprazni ne smije se popuniti kao samostalan (mustakil) timar, nego opet kao dio prvobitnog timara. Na drugom se mjestu opet zabranjuje komadanje timara tim, što se kaže, da je to protivno zakonu U vezi sa ovim navešću nekoliko primjera iz našeg spisa. Selo Sabančić u župi Saraju navedeno je 5 puta kao zijamet. No ni jedan od tih zijameta nema onaj najmanji zijametski prihod od 20.000 akči. Najveći je prihod samo 13.500 akči. Ali suma prihoda od svih pet zijameta u Sabančiću iznosi 33.499 akči. Isti je slučaj kod sela Orahovice u istoj župi. Od njegova tri zijameta, koji se s pominju u spisu, najveći ima prihod od 12.500 akči, ali svi zajedno 22.509. Kao dalji primjeri neka posluži nekoliko sela, od kojih je svako navedeno dva puta kao zijamet. Ta su sela Poljska u Brodu, Završ u Kuknju, Vatnica u Dabrima i Zabrđani u Borču. Štaviše selo Brnjica u Borču, Dubok Potok u Dubrovniku i Zgošta u Brodu navedeni su jedanput kao zijamet, drugi put kao timar, uvijek sa drugim vlasnikom. Takvih ima i timara, kao što je Crna Rika u Dubrovniku, koja se navodi tri puta kao timar, i Visočka u Kuknju dva puta. Eto to bi mogao biti razlog, ali samo jedan razlog, što je kod Evlije manje zijameta, nego u našem spisu, premda Evlija daje potpun broj zijameta, a naš spis samo jedan dio. Još nešto. Poznato je, da među spahijama nijesu bili samo muslimani, nego i hrišćani. Spomenuću Hrabrene u Hercegovini i spahiju Vojina Podblaćanina iz okoline Pljevalja. Naravno, u ratu 1683.—99. hrišćanske su se spahije kompromitovale, pa su mnogi pobjegli u tuđinu. Iz izgubljenih krajeva u Ugarskoj, Hrvatskoj i Dalmaciji utekle su tamošnje muslimanske spahije, a država im je, sigurno, dala timare kompromitovanih i izbjeglih spahija hrišćana. No svi hrišćani nijesu ipak pogubili ovoga puta svoje timare. Po Nićiforu Dučiću Kujndžijći, hrišćanska porodica u Drini, zadržala je svoj timar sve do rasturanja spahijskog vojničkog reda u 19. vijeku. Pa ipak u ovom spisu nema među sphijama ni jednog hrišćanina. Uzrok bi mogao biti nepovjerenje turske države prema spahijama hrišćanima, nepovjerenje osnovano na iskustvu prošloga rata. God. 1711., kada je postao ovaj spis, Turska je ratovala sa Rusijom. Turcima se, valjda, činilo rizično slati protiv pravoslavnih Rusa svoje spahije pravoslavne vjere. Među imenima nekih nahija, župa i sela dolaze i takva imena, koja su davno već iščezla iz sjećanja njihovih stanovnika, ili su, ako su i sačuvana, izmijenila stari oblik, kako je spomenuto naprijed na jednom mjestu. Za nas su imena od velikog interesa, naročito nahijska i župska imena, pa ću o njima progovoriti, koliko znam. Govoriću i o onim župama, čije se ime sačuvalo nepromijenjeno do danas i navešću glavne podatke o njima iz ranijih vremena. To činim u namjeri, da se vidi kontinuitet župâ i njihovih imena, od starijih, možda i najstarijih vremena do nedavno. To će ujedno, per analogiam, biti dokaz, da su i one župe, koje se spominju samo turskih vremena isto tako stare, kao i one, o kojima znamo štogod iz srednjega vijeka. Grad Zvečan je poznat od svršetka 11. vijeka. Njegova se župa zvala Sitnica i poznata je pod tim imenom od 14. vijeka. Jeleč, grad, iako leži periferno na istočnoj strani svoje župe, morao je prije Turaka biti središte jedne župe. Njega su Turci uzeli na izmaku 14. vijeka. U Gluhavici su postavili svog kadiju, iz čega se vidi župski karakter ovoga kraja. Ras je staro središte. Ime mu datira iz drevnih vremena. Vrlo rano je u njemu podignuta crkva Sv. Petra i Pavla, kod koje se obrazovala episkopija prije 1020. Sjenica je poznata od godine 1253. Kao župa (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) spomenuta je prvi put 1323. Nahija Pavle je nekadanja oblast velike vlasteoske porodice Pavlovića. Njene granice sam kušao utvrditi na drugom mjestu, i one se prema ovom spisu slažu sa granicama turske nahije Pavla, sjem sjevero-zapadnog kraja (Maglaj). Poslije zauzeća Bosne 1463. sultan je isjekao Pavloviće, a njihovu zemlju anektovao, zajedno sa državinom porodice Kovačević. Osat, koji su držali Kovačevići, spojili su Turci tada sa zemljama Pavlovića i od tog cijelog kompleksa stvorili nahiju Pavle. Jedan dio ove nahije je župa Borač, današnji rogatički srez bez sjeveroistočnog dijela, koji je bio zasebna župa zvana Vratar. Borač se prvi put spominje 1244., ali ne kao župa, nego kao knežina (comitatus) i u njoj Prača. Mora da se prvobitno samo uži dio knežine zvao Borač, dok je cijela knežina, valjda, obuhvatala, ako ne sve, a ono dobar dio docnije nahije Pavla. Župa se nazvala po gradu Borču, čije prostrane ruševine stoje iznad rijeke Prače blizu željezničke stanice Mesića. Olovci su župa rudarske varoši Olova, koja se kadgod zvala i Olovac. Od ovoga imena postalo je pluralno ime župe. Brodar je župica uz grad istoga imena. Župa se ne spominje nikada, a grad samo jedan put u god. 1442. Dobrunj, varoš (locus Dobrun, sotto Dobrun), a ne župa, spominje se nekoliko puta u godinama 1421.-33. Osat je južni dio srebrničkog sreza. I sada još zna se u narodu za Osat, samo su mu granice sužene. Mislim, da se Osat prvi i jedini put u srednjem vijeku spominje u ugovoru između Sigismunda i Stevana Visokog godine 1426. u korumpiranoj formi Ozach. Saraj je stara župa Vrhbosna, koja se spominje 1244. Bila je u državi porodice Pavlovića. Turci su je definitivno uzeli 1435. ili odmah iza toga. U njoj su bila dva grada, Vrhbosna i Hodidjed. Pod gradom Vrhbosnom osnovali su Turci varoš Saraj, tim, što su proširili stari trg. U našem spisu spominje se u sarajevskoj župi zijamet Sabančići. Ja sam ga identifikovao sa imenom dvaju sela, koja se zovu Šabanci. Ako je ovo moguće, onda se u ovom imenu sačuvao spomen na porodicu bosanskog kranja po milosti sultanovoj Matije Šabančića. Dubrovnik je grad i mala župa na rijekama Ljubini i Misoči. Po jednoj, vrlo nesigurnoj, vijesti sagradili su grad Dubrovčani u vrijeme bana Kulina. Prvi siguran pomen pada tek u 1503. godinu, dakle u tursko doba. U Gazi-Husrevbegovoj vakufnami spominje se nahija Dubrovnik i u njoj selo Crna Rika. God. 1565. grad Dubrovnik je u dobru stanju i ima svog dizdara, nekog Džaferagu sina Solak-Skenderova. Visoko kao grad i trg (Podvisoki) spominje se od sredine 14. vijeka. Njegova župa, koja je svakako postojala, spominje se prvi put tek u tursko vrijeme. Prvi pomen je u vakufnami Gazi-Isabega od 1461./2., gdje se spominje kao nahija Visoko. Bobovac se u srednjem vijeku spominje samo kao grad. Prvi pomen pada u god. 1375. Brod je današnji zenički srez sa sjevernim dijelom visočkog. U srednjem se vijeku ne spominje više od jedanput, 1244. godine, prilikom nekih donacija bana Matije Ninoslava, među kojima je navedeno i mjesto Belmapola in supa Bored. Do sada se uvijek ime te župe ispravljalo u Podred, tobož kao da je ona bila pod nekom planinom Redom. No te planine nema ni na boljim kartama. Belmapola se spominje još jedanput, ali u obliku Bolino poili, i označuje se, da leži apud Bosnam iuxta flumen. Ovo Bolino poili identifikovano je uvijek sa Bijelim poljem, selom na južnoj strani rijeke Trstionice u srednjoj Bosni. No ta lokalizacija nema geografskog osnova, jer hatar sela Bijelog Polja ne dopire ni do Trstionice, a kamo li do Bosne. A Bolino poili leži, kako se kaže, apud Bosnam iuxta flumen, dakle ne samo blizu Bosne, nego i neposredno uz nju (iuxta). Takav položaj ima jedan kraj današnje varoši Zenice, zvan Bilino Polje. No ima još nešto. Oblik Bolino ne dozvoljava, da to bude Bijelo, jer u riječi Bolino ima slovo n, koje riječi daje karakter posesivnog adjektiva. Taj isti je slučaj i u riječi Bilino. Dakle Bolino i Bilino su isto. To je isto i kod oblika Belma iz god. 1244. Ovdje je nastala jedna pisarska greška ili je čitanje bilo netačno. Belma je moralo glasiti Belina, pa je i i n pogreškom sastavljenom u m. Dakle u oba slučaja je govor o Bilinu Polju u Zenici. Tim je fiksirana i župa Bored u zenički kraj. Turskih vremena se zenički kraj zvao Brod. Pošto je izvan svake sumnje, da nema planine Reda, to onda nema ni Podreda. Ostaje dakle, da se Bored ima čitati kao Brod. Da je tu negdje, gdje je Bilino Polje, morao biti brod (prelaz preko rijeke) može se naći potvrde i u rimsko vrijeme. Važan rimski drum, koji je vodio od Solina (Salona) u srebrnički kraj (Argentaria) išao je preko Zenice. U hataru te varoši nađen je jedan rimski natpis, u kome je pročitano m(unicipium) Bis(tuensis). Tu su nađeni ostatci od jedne dvostruke bazilike, koja je imala znatnu dužinu i širinu. To je dokaz, da je Bistua bila znatno rimsko naselje, svakako Bistue nova, koja se nalazila na drumu Salona—Argentaria. Pošto je drum odavde išao dalje, on je morao odmah tu preći preko Bosne. Taj komad druma je sigurno onaj današnji drum, koji od Zenice vodi preko brdâ u Bilješevo i Kakanj. Na mjestu, gdje je drum prelazio preko Bosne, bio je brod, a rimskih vremena valjda most, koga je docnije nestalo, pa su naši stari mjesto nazvali brod, a naselje kraj njega također Brod. Ime Zenica, kako se danas zove to naselje, novijeg je datuma. Gore u brdima, zapadno od varoši Zenice ima selo, koje se zove isto tako, samo se za razliku od varoši zove Gornja ili Stara Zenica. Svakako je Stara Zenica starija od današnje varoši Zenica: ne naselje, nego ime. Od Zenice u brdima uzeto je ime i tim prozvano naselje, koje se prije zvalo Brod, t. j. današnja Zenica. Lašva je kao župa poznata još iz 13. vijeka. Zabilježena je 1244. kao supa Losoua. Drugi put se Lašva spominje 1393. godine. Tada je bila u vlasti bosanskog velikaša, tepčije Batala. Ne zna se, koje joj je mjesto bilo središte. Možda je to bio današnji stari grad u Travniku, čije se ime spominje tek 1503. Batalov grad i župa Toričan mogle su biti u slivu gornje Lašve, koji kraj naš spis naziva Vrhlašva. Jajce, grad, sagrađen je dosta kasno. Gradio ga je vojvoda Hrvoje na izmaku 14. vijeka. Ne zna se, kojoj je župi grad pripadao. Za župu Pljevu bio je i suviše po strani. A i inače ova je župa imala svoje drugo središte, grad Soko. I za župu Luku Jajce nije bilo zgodno zbog svoga perifernoga položaja. Ni jedna, ni druga župa se ne spominje turskih vremena, ali se vidi, da se župa Pljeva turskih vremena zvala Soko i da je išla iz Pljeve duž desne strane Sane k sjeveru. Pljevu spominje u 10. vijeku Porfirogenit. Spomen joj se nalazi i kod Dukljanina, koji spominje i župu Luku. Kotor, grad, je bio u srednjem vijeku središte župe Vrbanje. I grad i župa spominju se u prvoj poli 14. vijeka. Banja Luka ili, kako se ranije zvala, Vrbaški Grad, bila je središte župe Vrbasa. Grad je, mislim, stajao na jednom humku kraj ušća potoka Suturlije u Vrbas, u gornjem dijelu današnje Banje Luke. Ime Banja Luka se pojavljuje turskih vremena. U njoj su Turci sagradili nov grad (možda na temeljima kakvog rimskog utvrđenja) kraj Vrbasa na ušću Crkvine. Hadži-Kalfi veli, da je taj grad sagradio Ferhadpaša. Turskih vremena se ovaj kraj kao župa nije zvao Vrbas, nego Banja Luka. Dobor kao župa nije poznat, nego samo kao grad. Spominje se od 1401. godine. Čini se, da se turskih vremena oblast njegove župe sterala i po donjoj Ukrini, dok ga valjda tu nije zamijenila Derventa. Dubica je stara hrvatska župa. Srednjevijekovnoj bosanskoj državi je pripadala vrlo malo vremena (1398.—1404.). Turci su je poslije spojili sa Bosnom. Sana je također stara hrvatska župa, a spojila se s Bosnom pri kraju 14. vijeka. U našem spisu spominje se njeno ime samo jedanput i u njoj selo Blagaj, te se vidi, da su obje župe, stara i turska, identične. Novi, koji se u našem spisu spominje kao župa, bio je valjda u srednjem vijeku dio sanske župe. Kamengrad se javlja tek turskih vremena i to kao jak vojnički oslonac prema Hrvatskoj u onom dijelu Bosne, koji je poslije 1463. držala ugarsko-hrvatska država. Rekao bih, da je on istisnuo staro ime župe Mrena. Župa Mileševo se zvala u srednjem vijeku Crna Stijena. Okolina rijeke Lima u tom kraju i sada se zove Župa. God. 1444. zove se župa Consina. U njoj je grad Mileseuischi. Na ime Consina, koje je svakako izopačeno, kao i druga imena u tom dokumentu, sjeća današnje ime sela i planine Koševine. Kukanj kao grad poznat je tek od vremena vojvode Sandalja, 1423. godine. Njegova župa (contato) zvala se 1444. Briznica (Cochangu in Brisiniza). Kraj oko Plevlja se zvao Vrhobreznica. Župa Soko (hercegovački) dobila je ime po gradu iznad sastavaka Tare i Pive. Jedan timar u ovom kraju zove se Međuriče. Na drugom mjestu se spominje ovaj kraj1650. kao (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Povodom ove bilješke pomišlja Jireček, da bi ovo moglo biti ono Međuriječje (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), koji spominje Porfirogenit u 10. vijeku. Polje ispod Sokola zvalo se Stipan Polje. Prvi pomen o gradu Sokolu i Stipan Polju (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) datira iz 1419. Rimsko-njemački car Fridrih III. naziva 1448. Hercega Stjepana Stefanom od Sokola (Stephani de Zokol). Četiri godine ranije spominje se Soko kao središte župe Drine (Sochol con un contato che chiama Drina). God. 1454 spominje se ovaj čitav kraj, koji docnije Turci zovu nahijom Sokolom, pod imenom Falcone, jer se tu on spominje cum suis castellis et cum comitato suo, dok se odmah zatim za župu Soko (Soklo) kaže cum omnibus suis partinentiis castris et confinibus.. Poblaće nije poznato. Samo se spominje oko 1592. Podblaćanin Vojin spahija. Goražde se spominje 1415. kao trg, a 1444. kao župa i u njoj grad Novi (Noni o Gorasdo). God. 1454. sagradio je Herceg Stjepan u ovoj župi, u selu Sopotnici, crkvu posvećenu sv. Đurđu, koja se u našem spisu spominje kao timar. Bistricu kao grad spominju Dubrovčani 1423., a godine 1444. spominje se i župa Bistrica sa gradom Ostrovicom (Ostraviza v Bistrizi) u vlasti Hercega Stjepana. Prije, oko 1413.—23., držali su je Pavlovići. Žuna Pribud se prvi i jedini put (sjem našega spisa) spominje 1444. zajedno sa njenim gradom Samoborom (Samobor o Bribudo = Samobor u Pribudu). Tada još nema ni pomena Čajniču. Šta više nema mu spomena ni u ovom spisu, premda su u njemu spomenute nekolike druge varošice (pazari). Valjda je svo Čajniče bilo vakuf. U našem spisu spominje se timar Međuriče. To je ono (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku), koje se spominje 1461. god. Ovo Međuriječje bi moglo biti prije onaj (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) Porfirogenitov. Dubštica je kraj oko varošice Rudog, ali obuhvata i neke obližnje (istočne) dijelove čajničkog sreza. Ova se župa inače nigdje ne spominje. Šta više, kako sam rekao naprijed, nijesam siguran ni da sam joj ime pročitao tačno. Po obliku njena imena čini se, da se prvobitno zvala tako kakva rijeka. No ni takve rijeke nema više. Zagor(je) se kao župa spominje najprije 1406. godine (altra via de Xagorie in Visseua). God. 1444. se spominje opet, i u njenu dva grada, Veletin i Obalj (Veletin v Sagorie, Hioball v Sagorie). Župa Zagorje u našem spisu obuhvata još i Borač i Gacko, a kao nahija predstavlja svu Hercegovinu izuzevši drinske i limske krajeve. Župa Neretva se spominje prvi put kod Dukljanina kao dio oblasti Podgorja. Tu se imaju razumjeti obadvije Neretve, koje naš spis razlikuje kao Neretvu klišku i Neretvu zagorsku, rastavljene rijekom Neretvom. Jedna od njih, kliška, spominje se 1244. kao Nerotna i u njoj selo Bulino (danas Buljina), 1444. se spominju neke male župe i njihovi gradovi, koji su se, čini mi se, nalazili u Neretvi: Himereti Biogrado, Bioschi v Biloy, Choni v Drabez (u Neretvi Biograd, Bioski u Biloj, Konjic u Vrapču). Konac-Polje je župica, spomenuta prvi put 1406. Tada je bila u vlasti vojvode Sandalja, a prije Radiča Sankovića, gdje je on imao dvor u selu Zaboranima, koje se i danas tako zove. Župica se smatrala dijelom Nevesinja (in Conazpoye de Neuessigne). Nevesinje se spominje kod Dukljanina među župama u Podgorju, ali u izopačenim obliku kao Netusini, Netussigne . God. 1406. ga je držao Sandalj. U njemu se spominje grad Vinačac god. 1435. i 1452. I godine 1444. i 1454. se spominje u državi Stjepana Vukčića Vinačac u Nevesinju (Vnizats u Nivesegno). Pod imenom Nevesinje uvijek se, sve do danas razumijevala župa, a današnje mjesto Nevesinje se zove Kasaba. I Dabri su stara župa, koju navodi Dukljanin. Jireček misli, da bi Porfirogenitov (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) mogao biti što i Dabri. Počevši od 1285. spominju se Dabri nekoliko puta u dubrovačkim aktima. U jednom nedatiranom dokumentu 15. vijeka spominje se porodica Pićevića u Dabru, po kojima se i sada zove jedno selo. God. 1508 se spominje jedan vojvoda dabarski. Trebinje je u ranijem srednjem vijeku bilo velika oblast. Tako ga prikazuje Porfirogenit i zove ga (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku); pa je još i u vrijeme Duknjaninovo čitava oblast. Poslije nije više tako, jer je Trebinje spalo na opseg jedne, doduše velike, župe. Takvo je i turskih vremena. Po podacima našeg spisa ono se prostire od Ljubomira do Novog na moru. God. 1444. spominje se župa Trebinje sa gradom Mićevcem (Biseuatts v Tribigno). U našem spisu se spominje trebinjsko selo Česvinica. To je isto ono selo, koje je 1465. kralj Matija darovao fra-Aleksandru Dubrovčaninu. Popovo se u našem spisu ne spominje, ali se spominje popovsko selo Velja Međa, samo je pogrešno stavljeno u župu Zagor. Popovo je vrlo stara župa. Dukljanin ga navodi kao župu oblasti Huma. U 13. vijeku spominje se (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). U vremenu od 1.78.—85. spominje se popovski župan Tvrtko. Godine 1444. spominje se u Popovu grad Popovski (Popohosti v Popohu). Među selima gore pomenutog fra Aleksandra bila su i tri sela u Popovu. Blagaj i Bunu, koju spominje Porfirogenit, smatra Jireček sinonimima za isti grad. Docnije je ime Buna preneseno i na rijeku i mjesto pod gradom Blagajem ili obratno. Buna i Blagaj spominju se skoro svake godine u dubrovačkom arhivu 14 i 15. vijeka. God. 1444. se spominje grad i župa (castelo con contato) Blagajski (Iblagayscu sem som glyom). U Blagaju našeg spomenika nalazi se timar Dabrica, koja bi mogla biti Dukljaninova Dabresa u Podgorju. Naš spis spominje ovdje također zijamet Korii-hersek (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) što može značiti Hercegov Gaj ili — Dubravu, ali može značiti i Hercegovačku Dubravu. Ovo sam i usvojio, te sam taj zijamet identifikovao sa današnjim Dubravama. No u Dubravama se u više puta citiranom aktu od 1444. spominje i grad Počitelj, (Posichel v Dobrauach). Prema tome bi i Počitelj spadao u župu grada Blagaja, premda se Dubrave tu spominju kao župa (contato). Ime župe Mostara je novijeg datuma, jer Mostara nema prije nastupa Turaka u ove krajeve. Prvi pomen su oni do castelli al ponte de Neretua iz godine 1452., a ime se spominje tek 1499. Župa se prije zvala Blatna Župa, ali joj nema spomena prije prve pole 15. vijeka. U popisu Hercegovih župa i gradova od 1444. nema Blatne Župe. Ali imaju njeni dijelovi, među koje računam Broćna (Cimiach v Brechinich) i Radobolju (Rodobiglia un cantato senza castello). U našem spisu se spominje selo Cimljani (danas Cim), koje leži u Radobolji. Dumno je župa, koja datira još iz predrimskih vremena. Zvala se u latinskoj formi Delminium. Porfirogenit je spominje imenom (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Dukljanin je spominje kao polje (planities Dalmae). U ranijem srednjem vijeku je bila župa hrvatske države, a Bosni je pripala u prvoj poli 14. vijeka. God. 1444. se spominje grad Rog u Dumnu (Rog v Dumpno). Rama se prvi put spominje u tituli ugarskih kraljeva počevši od 1135. Duknjanin je navodi kao najkrajnju sjevero-zapadnu župu oblasti Podgorja. Njen grad Prozor spominje se 1433. Skopje ili Uskoplje, kako se ranije zvalo, spominje Dukljanin. Poslije se spominje opet 1244. U 15. vijeku se spominje njen grad Susid (Sustich v Sopio) god. 1444., a grad Vesela Straža 1450. Neke zemlje u Veseloj Straži postale su 1517. vakuf džamije Mustafe Skenderpašića u Sarajevu. Hlivno je Porfirogenitova (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) sa gradom (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Dukljanin spominje polje Hlivno (in campo qui Clivno nuncupatur). Hlivno je bilo župa hrvatske države do prve pole 14. vijeka. Onda je unišlo u sastav bosanske države. God. 1400. se spominje hlivanska vrhovina i župa. Grad Bistrički, koji se spominje u istoj povelji, biće valjda isto, što i grad Hlivanjski, koji se tu spominje. Glamoč ili Dlamoč, kako se prije zvao i kako ga koji put naziva i naš spis, bio je župa hrvatske države, dok nije kad i Hlivno pripao Bosni. Jedan Dlamočanin se spominje 1129. god. Cetina je poznata od 10. vijeka. Spominje je Porfirogenit pod imenom (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). U njoj je bio grad Sinj, koji se prvi put spominje dosta kasno, tek 1402. god. Zminje Polje bi moglo biti okoliš nekog mjesta Smina, koje se spominje još 1083. Vrhrika župa se spominje 1185. u sastavu kninske biskupije. God. 1406. dobio je vojvoda Hrvoje od kralja Ladislava na poklon. Skradin je stara velika rimska varoš Scardona. Prije 530. osnovana je tu biskupija, koje je nestalo poslije, pa je obnovljena u 12. vijeku. Pod kraj 13. vijeka je došao pod Šubiće. Turci su ga uzeli 1522. Vrana se spominje 1076. i u njoj benediktinski manastir, koji je igrao znatnu ulogu u hrvatskoj historiji docnijih vremena, kada su ga držali templari. Turci su uzeli Vranu 1538. Kosovo se kod dvojice poznijih pisaca spominje kao kraj, gdje je poginuo kralj Dimitrije Zvonimir. Župa Gradčac, zvala se prije Hotuča, po rečici istog imena. Pominje se prvi put 1302. U župi je bio grad Gradac, po kome je valjda i nazvana docnije. Grad se spominje 1465. Pazar Udvina našega spisa je varoš Udbina u Krbavi. Stari oblik imena je Udvina. Ona nije poznata prije svršetka 15. vijeka. Iako nespomenuta ona je bez sumnje bila centar župe Krbave, koja se, možda, pod imenom (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku) spominje u 10. vijeku. Prvi siguran spomen je iz god. 1078. Turci su je uzeli 1526. Srb se spominje u 1245. On je bio sudsko mjesto župe Une. Ključ je u srednjem vijeku bio grad župe Banjice. Turskih vremena je istočni dio Banjice unišao, kako se vidi po podatcima našega spisa, u sastav župe Sokola. Brvenik se zove po gradu Brveniku na ušću Brvenice u Ibar. Pošto ima još jedan Brvenik, vijesti o njima se brkaju, te se ne može znati, koga se Brvenika tiču najstarije vijesti. Ali se zna, da je zbog rudnog bogatstva ovaj kraj bio u srednjem vijeku vrlo napredan. God. 1363. grad i župa Brvenik su promjenom prešli u vlast čelnika Muse. Turski geograf 17. vijeka, Hadži-Kalfa, spominje Brvenik, ali u suženim granicama. Čini se, da je ime Brvenik dosta davno iščezlo iz narodnog govora, pa da ga je zamijenilo ime Stari Vlah. Na geografskoj karti se jedan dio Brvenika, studenički srez, zove Starim Vlahom. Milićević nije načisto, šta je Stari Vlah. Na istom mjestu on veli, da je St. Vlah srez moravički i da je taj srez izvan starovlaških granica. St. Novaković citira Milićevićevo mišljenje bez komentara i spominje, ne navađajući izvora, da ima još jedan St. Vlah u kopaoničkim planinama. Kada se ovi podaci sravne sa mojom kartom Brvenika, vidi se, da je St. Vlah isto što i Brvenik. No tako neće biti. St. Vlah je morao biti jedna župa u Brveniku, premda ih Hadži-Kalfa razlikuje. Ta župa je po svoj prilici bila oblast Nove Varoši. Gubitkom imena Brvenik narod je oblast Staroga Vlaha proširio na brveničku nahiju. Soko se spominje dosta kasno, tek 1426. Njegova župa se zvala Polanz (Poljanica?). Turskih vremena njegova se župa pružala i na račanski srez). Bogurdlen (Šabac), pod imenom Zaslon, spominje se kao nova turska tvrđava god. 1471. No međutim njegova teritorija je poznata i iz ranijih vremena. Ona je bila dio banovine Mačve, koja je osnovana sredinom 13. vijeka. U banovini je bio političko i vojničko središte grad Mačva (Macho), čije mjesto nije danas poznato. God. 1426. spominje se u ovom kraju župa Bitva (Bytzwa) I naš spis spominje Mačvu kao župu i u njoj jedno selo, ali mu imena nijesam mogao pročitati. Kušlat, grad, poznat je od 1345. (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku)). Trg pod njim spominje se 1396. kao Podkučlat i (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). Nikola, dvorski knez kralja Ostoje 1417. god. preziva se, po gradu ili obratno, Kučlatović. Zvornik se zvao prijašnjih vremena Zvonik. Spominje se u dubrovačkim aktima često počevši od 1412. I pod njim je bio trg (Sotsuonich). Župa Nenavište spominje se u srednjem vijeku samo jedanput, u prvoj poli 14. vijeka, i u njoj sela Jakeš i Modriča, koje rastavlja rijeka Bosna. Nenavište je prema tome zauzimalo prostor s obje strane donje Bosne. Po podacima našega spisa Nenavište leži istočno od Bosne. Jakeš međutim stoji samo 1 ½ km daleko od grada Dobora. Kako sam naprijed spomenuo župa Dobor je bila dio nahije Broda. Međutim župa Nenavište turskih vremena pripada nahiji Bogurdlenu i livi Zvorniku. Iz toga izlazi, da je stara župa Nenavište turskih vremena promijenila svoje granice. Njen zapadni dio, s lijeve strane Bosne, pripojen je nahiji Brodu. Posavski Sokò je selo sa jednom gradskom ruinom u srezu Gračanici. Njega ne spominju historijski izvori premda je morao biti znatna strateška tačka, kao i obližni Srebrnik. Koraj nije poznat ranijih vremena. Vrijedno je pomenuti šta se o njemu novijih vremena priča. Za mjesto Koraj pričaju njegovi stariji stanovnici, da je nekada bio jedno od najvažnijih mjesta u Posavini. To su sjećanja na njegovu važnost kao glavno mjesto u nahiji. Teočak je spomenut u historijskim izvorima prvi put kada ga je 1432. oteo bosanskom kralju despot Đurađ Branković. God. 1452. isti despot boravi u njegovu trgu Sotto Teozak. 1465. bio mu je gospodar Matija Iločki, bosanski kralj po milosti ugarsko-hrvatskog kralja Matije. Gostilj je poznat iz ranijih vremena iz grobnog natpisa nekoga plemića Gostiljanina u selu Puškovcu (opć. Koraj, srez Bijeljina). Visori su mala župa. I o njima se zna samo iz jednog natpisa na grobnom kamenu nekog Miloša u selu Piperima, koji, po tekstu natpisa, leži (tekst nije čitljiv, vidjeti u izvorniku). U župi su dakle bili i današnji Piperi. Dramešin je isto tako poznat iz jednog grobnog natpisa. U selu Banovićima u srezu Tuzli nalazi se grobni mramor Božićka Banovića, za koga se u natpisu veli, da leži na svoei zemli na plemenitoi na Dramešin. Grad Srebrenik se spominje prvi put 1333. U njemu je tada bosanski ban izdao jednu povelju. Po jednoj zabilješci njegova se oblast god. 1430. pružala znatno na jug, jer je dopirala do zemalja porodice Pavlovića, a ovi teško da su držali zemlje sjeverno od rijeke Spreče. Prema tome bi u tadanju srebrničku oblast spadale i župe našega spisa Jasenica i Smoluća, a malo prije spomenuti Dramešin bi mogao biti u oblasti Pavlovića. Time bi se mogla na ovoj strani donekle utvrditi i granica oblasti Usore. Napomena: Napomena: Korištena literatura i objašnjenja navedeni su u bilješkama u izvorniku; U nastavku teksta, izvornika, naveden je popis bosanskih spahija iz 1711. godine.

Nema komentara:

Objavi komentar