Sočički kraj - turski period
autor: Velija Palo
Osvajanje zemlje Pavlovića
Tursko osvajanje Bosne nije išlo tako brzo. Od
prvog upada akindžija negdje u okolini Bileće, nešto prije kosovske bitke
(1389) pa do konačnog osvajanja Bihaća 1592. i područja Velike Kladuše 1633.
prošla su skoro dva i po vijeka. Akindžije su bili naoružani konjanici koji su
se ubacivali na neprijateljsku teritoriju, s ciljem širenja straha i slabljenja
ekonomske moći protivnika. Pojavljivali su se iznenada, žarili, palili,
odvodili u ropstvo i ulijevali strah. Plata im je bila opljačkani plijen. Iza
sebe su ostavljali pustoš.
Po Mehmedu Handžiću su Turci osvojili
Višegrad i Sokol 1418. godine, a nešto ranije Pljevlja, Čajnice, Foču i
Nevesinje. Hodidjed i Vrhbosnu (Sarajevo), Turci su zauzeli 1428. godine a
permanentno 1435. godine. Put ih je vodio preko Prače a došli su na poziv
zavađenih bosanskih moćnika, pomažući i Kosačama i Pavlovićima, a i jedni i
drugi su im bili vazali i morali plaćati za to velike iznose u dukatima, koji
su se na kraju morali uzimatu od raje, što je njen položaj činilo još
nepodnošljivijem. Dobar dio Istočne Bosne je bio u posjedu vlastelinske
porodice Pavlovića, tj područje opština Višegrad, Rudo, dio Čajnica, Rogatica,
Sarajevo, Olovo, Sokolac, Han Pijesak i jedan dio u Hercegovini u zaleđu
Dubrovnika. A i Kosača je izmedju Goražda i Foče držao sedam hiljada turskih
vojnika. U Ustikolini je tako već 1448. godine podignuta džamija.
Sa druge strane najbliže sočičkom kraju, Turci
su bili na Romaniji. Handžić navodi jedan ferman sultana Murata iz 1442/43 godine
kojim neku zemlju daje nekom Širmedu na Romaniji za zasluge. Handžić navodi i
još jedan dokument vezano za ovu zemlju iz 1519. godine, po kojem je bio neki
spor izmedju Šahbega, Širmedovog sina (ili unuka) i seljaka iz Miletina i
Breskovica. To je onda moralo biti u okolini sela Šahbegovića koje je i dobilo
ime po pomenutom Šahbegu. S tim u
vezi je i istoimeno prezime.
Nema preciznih
podataka o tome kad je rogatički kraj, a time i sočički, došao pod tursku
upravu. Uzima se zvanično da je to bilo sredinom 1463.
godine mada nije nemoguće da je to bilo i nešto ranije. (Ako je ova godina
tačna onda je to bilo tačno deset godina po osvajanju Carigrada). Pošto je
Višegrad osvojen ranije i rogatički kraj je, a samim tim i sočički, neko vrijeme bio u sastavu višegradskog
kadiluka. Pavlovići (oni koji nisu pobjegli u Hercegovinu) kao i krupnija
vlastela su smaknuti ili odvedeni u ropstvo. Mustafa Imamović tvrdi da je
preživio samo jedan koji se kasnije zvao Ali-beg Pavlović. O samom osvajanju
naših prostora, nema još pisanih izvora.
Ne postoji mnogo podataka o prilikama prije
osvajanja. Ne zna se kakva je bila naseljenost u sočičkom kraju u to vrijeme,
ali je moguće da je bila nesto veća od prosječne gustine naseljenosti u BiH. Na
ovaj zaključak navodi nekoliko stvari. Prvo, u zemlji Pavlovica nije bilo
progona pripadnika crkve bosanske, niti je područje bilo izloženo ratnim
dejstvima u dužem periodu. Drugo,
velika je koncentracija stećaka i blizina Borča koji je udaljen od
istočnog dijela sočičkog kraja, to jest od sela Golubovića i Vragolova nekih 2-3
kilometra. Nije isključeno da je upravo
zbog te blizine bilo otpora pri osvajanju. A u tim slučajevima je znala i
trećina stanovništva biti preseljena. Po popisu iz 1468/69. godine, neka
naselja su bila pusta ili nenaseljena Manje vjerovatna mogućnost, je da je
jedan dio stanovnistva izbjegao. Gdje se moglo izbjeći? Treća mogućnost je da
je i kuga pomorila stanovništvo, kao i više puta kasnije.
Prve godine turske vladavine
Po osvajanju je
zemlja Pavlovića preimenovana u ”Vilajet Pavli”, sa manjim upravnim jedinicama
– nahijama. Iz popisa 1468. godine vidimo da su to bile nahije Borač, Čataldža
(Prača), Glasinac, Mokri (Mokro), Bogazi Jumru (Pale), Hrtar, Višegrad, Brodar,
Dobrun, Studena, Volujak i Olovo. Vremenom je dolazilo do reorganizacije nahija
pa su neka sela ”mijenjala” nahiju. Najprostranija je bila nahija Borač kojoj
pripada Rogatica i sočički kraj. Novoosvojene teritorije 1463 su, u odnosu na
ono sto su Turci do tada držali, bile velike. Trebalo je uspostaviti vlast na
tim teritorijama, urediti sistem, početi ubirati poreze. U toj fazi nije bilo
ni dovoljno ljudstva za to. Prvi koga je zapala dužnost upravljanja nahijom
Borač bio je Mehmed Čelebi, ili poznatije Mehmed Čelebija. On je sin poznatog
Ishak-bega Ishakovića, osnivača Sarajeva i Novog Pazara. Po Mehmedu Čelebiji je
Rogatica nazvana Čelebi Pazar. Naziv Rogatice se pominje u pisanim izvorima u
petnaestom stoljeću. Ranije se zvala Vrače.
Mehmed Čelebija je ostao u Rogatici do 1468.
godine, tj. do izvršenja prvog popisa stanovnistva u čitavom dijelu osvojene
Bosne, ali je posjede zadržao još nekih dvadesetak godina. Iz tog perioda prije
popisa nisam mogao doći do pisanih izvora ali zaključak Čobovića za ovaj period je pogrešan kad između ostalog kaže: “da je i krupni
feudalni posjed Pavlovića sasvim sigurno vrlo brzo razdrobljen na veliki
broj sitnih spahijskih posjeda”. Kako ćemo vidjeti iz prvog popisa, ti
posjedi se takoreći nisu imali kome dodijeliti. Osim samom Čelebiji i nekolicii
njegovih saradnika, dodijeljeni su timari još samo posadnicima tvrđave Borač. U
poređenju sa kasnijim periodima se može vidjeti da su to bili izuzetno veliki
posjedi. Usitnjavanje posjeda se dešavalo kasnije i to postepeno, prateći
donekle proces islamizacije. Ostalo je imalo status carskog hasa. Jos jedan
podatak: Mehmed Čelebija je pri osnivanju Rogatice zamijenio njivu sa nekim
Tvrdkom, sto znači da Čobovićeva tvrdnja o prostoj otimačini nije tačna.
Popis iz 1468/69. godine
Prvi pisani
dokument iz turskog perioda gdje se mogu naći informacije i o sočičkom kraju,
je popis iz 1468/69. godine. Ovaj defter je preveo i obradio Ahmed S. Aličić.
Ono što ograničava i otežava detaljnije
sagledavanje i analizu ovog, kao i kasnijih turskih popisa, su imena sela.
Uglavnom zvuče staroslovenski i arhaično. Nije sigurno i da je postojao toliki
broj sela kao krajem dvadesetog vijeka. Sela su nastajala i nestajala. Za više
od polovine sela se, po ondašnjim nazivima, ne može utvrditi koje bi to selo
moglo biti danas. Šteta, slika bi bila potpunija kad bi bila poznata imena svih
sela. Na sočičkom kraju je dešifrovano samo sedam sela i to: Sočice,
Vrlazje, Planje, Draguljevići, Vrbarje, Grivci i Kovačica. Kod Kovačice su neki
postavljali znak pitanja, s obzirom da se ranije selo zvalo Batoheva ili
Batočeva. Ako je Aličiću podatak o nazivu ovog sela dao Ibrahim Pašic, kad piše
o predslavenskim korijenima Bošnjaka, onda je znak pitanja nepotreban jer se tu
ne može raditi o Kovačici, već nekom selu s drugu stranu Batova Polja, ili
Brezju ili Rusanovićima. Kao i u kasnijim popisima, može se vidjeti da je
previše domova za selo kakvo je Kovačica. Pomenuh Ibrahima Pašica jer on to
tvrdi na osnovu izjava dvojice svjedoka čiji preci nisu tu stari ni dvije
stotine godina.
Nedostaje dosta većih sela koja su sigurno
bila naseljena kao sto su Vragolovi, Kramer Selo, Burati, Brezje i još neka
gdje je najveća koncentracija stećaka.
Sudbina nekih sela
je vezana za tvrđavu Borač, pa je red nešto reći i o njoj. Iz popisa vidimo da
je tvrđava korištena kao vojni objekat do 1471. godine kad je izgorela, ili
planski uništena. (Šteta što nauka nije nikad našla za shodno izvršiti
temeljitije istraživanje ovoh kompleksa). Kao i tvrđava Hodidjed kod Sarajeva,
ni tvrdjava Borač nije imala veliku stratešku vrijednost. Nije bila u
pograničnom području a i geografski je manje pristupačna i van najkraćeg puta
prema Sarajevu. To je vjerovatno bio razlog što se Čelebija opredijelio za
Rogaticu.
U vrijeme popisa je, dakle, tvrđava imala
posadu, i posadnici su dobili određen broj okolnih sela kao timar. Ovdje
Čobovic izvodi prozvoljan zaključak. Citiram:
”Iz turskih pisanih izvora takođe vidimo i
to da su se Turci dugo vremena ”mučili” da u Borču postave svoje ključne ljude,
ali su ”predloženi”, kako izgleda, na sve moguće naćine”izbjegavali” da se
prihvate tih obaveza, baš zbog toga što je veliki prostor zemlje bio potpuno
pust pa kandidatima za takve funkcije možda nije bilo u interesu da se prihvate
dužnosti”.
Smatram ovaj zaključak proizvoljnim,
amaterskim, bez istorijske podloge. Biti posadnik tvrđave je bilo daleko
privlačnije, nego ići u rat i nova osvajanja. Osim toga sumnjam da su mogli
birati, jer se radilo o vojnim naredbama.
Nije jednostavno razumjeti tursku zemljišnu i
poresku politiku tog doba. Po osvajanju, sva zemlja ima status carskog hasa, a
kasnije se dodjeljivala drugima po vojnoj liniji. Timar je donosio prihod do
20.000 akči, a oni kojima su dodijeljeni su se zvali spahije. Sama riječ timar
je arapskog porijekla koja bi u prevodu značila – njegovanje konja. Zemlja nije
dodijeljivana u trajno vlasništvo već samo pravo na ubiranje poreza od
stanovništva. Za uzvrat su morali učestvovati u vojnim pohodima kad god budu
pozvani. Neispunjavanje ove obaveze je automatski povlačilo oduzimanje timara i
dodjeljivanje drugom. Timari nisu bili nasljedni. Sami su mogli posjedovati
samo manju površinu, zvanu baština, koja je bila do 10 dunuma. Stanovništvo
koje je moralo plačati porez, je zauzvrat moglo nasljeđivati pravo obrade
zemlje od koje živi.
Prvo selo na sočicćkom
kraju koje je dodijeljeno kao timar, je selo Vrlazje, dugo se pisalo i
Vrhlazje, a u momentu popisa se zvalo Vrh-Lazi sto znači njiva na vrhu. Selo je
najvjerovatnije obuhvatalo kraj zapadno od Batova Polja, tj. Vrlazje, Mahalu,
Gradinu, Podgradinu, Budake. Bio je ukupno dvadeset i jednan dom, pet neoženjenih
i jedna udovica. Ovo selo je dodijeljeno kao timar dizdaru (upravniku) tvrđave
Borač, Hajdari Doganu. Pošto je tvrđava izgorela, naređeno je da pomenuti bude
serasker (komandant), a da ostali posadnici ove tvrđave postanu eskindži
timarnici (nešto kao vojni timarnici i da pomenutog Dogana priznaju sebi za
seraskera. Pisano (7-16.10.1471 u okolini Andzugiza). Međutim pomenuti je Dogan
uz plaću postao dizdar Toricana te je njegov timar dat jaja-baši Aliji, s tim
što će on obavljati dužnost seraskera. Pisano u Konstantiniji 22.12.1473.
(Jaja-baša je bio na čelu jedinice od sto vojnika) Međutim za njega je izviješteno “da nije
došao na dužnost” i da je mefk-ufdzija prihode prisvojio (uzaptio). Zbog toga
mu je timar oduzet i dodijeljen Karadži iz Vidina (grad u Bugarskoj) pod
uslovom da on obavlja dužnost seraskera. (Pisano u Kuzulu Pazaru 15.03.1476.) Dakle za manje
od jedne decenije su se izmijenila tri timarnika u ovom selu. Ovom timaru je
pripadalo selo Surovi i još tri sela sa ukupno sedamdeset pet domova.
Selo Batohova ili Batočeva, dakle Brezje ili Rusanovići, sa devetnaest
domova i četiri neoženjena je bilo timar Ahmedov i Alije, sina Sundukova.
Zajednički ga uživaju. Ahmed je umro. Njegov dio timara je
dat njegovom sinu Mehmedu. (Pisano u Konstantiniji 24.01.1473). Osim ovog sela
ovaj timar je obuhvatao jos četiri sela sa ukupno šezdeset domova.
Prema pomenutom
defteru, prvo selo na sočićkom kraju, koje je dodijeljeno kao timar su Grivci,
tadašnjeg imena Grivca. U selu je tad bilo osam domova. Interesantno da se ovo
selo u kasnijim defterima ne pominje, vjerovatno je pisano u sklopu nekog sela
čije ime ne znamo, jer su Burati i Kramer Selo nazive dobili kasnije. Selo je
sa još šest sela i ukupno pedeset tri doma, dodijeljeno Iljasu, sinu Sarudžina
i Hasanu njegovom brat. Zajednički ga uživaju. Hasan je umro pa je njegov dio
timara, na osnovu sandžak-begovog pisma dat Firuzu, s tim što će, prema ranijoj
odluci, obavljati službu ćehaje. (Ćehaja je pomoćnik nekog visokog
dostojanstvenika). Pisano 13-22.04.1470 godine na području s onu stranu Drine.
Dio sela Sočice, tadasnjeg imena Solčica
(jedna kuća) i dio Draguljevića, tadasnjeg imena Dragulović (dvije kuće)
je pripadao timaru seraskera Mehmedija. Timar se sastojao od dijelova
tridesetak sela sa područja Višegrada, Rogatice, Prače i Olova a dat je
pomenutom Mehmediju kao povišica jer se pokazao sposobnim u vojnim pohodima i
na osnovu deftera Ajas-begovog dat mu je određen broj vojnika.Vojnici su bili
poluvojne formacije a za uzvrat su imali slobodne baštine i nisu plaćali porez.
Bili su hrišćani. Ovaj
vojnički rod je vremenom polako izčezavao, tako da se u sedamanestom vijeku već
rijetko susretao.
Ostala poznata sela sa sočičkog kraja su imala
status carskog hasa. Selo Solčica, danasnje Sočice, je imalo 40 domova i prihod
od 2.416 akči. Oni koji poznaju Sočice će odmah primijetiti da je broj kuća u
Sočicama izuzetno velik, a pogotovu za ono vrijeme. Sočice kao selo nisu nikad
imale više od petnaestak kuća i ovdje je očito riječ o širem području,
vjerovatno uključujući i Jaroviće, Banj Stijenu, Dobrače, Kovačicu.
Još dva sela su pripala pomenutom: Planje i Vrbarje. Planje
se navode kao selo Plana, sa četiri doma a Vrbarje se navodi kao Vrhbara sa
trinaest domova.
Carskom hasu je pripadalo i selo Dragulo sa
dva doma, što su današnji Draguljevići, ili njihov dio. Zatim nenaseljeno selo Solčic, što
mora biti neki zaseok bliže Sočicama.
Isti status je imala i mezra Dražić. Mezra je naziv za veću nenaseljenu površinu.
Autor ovaj Dražić navodi – nepoznato. Mislim da bi ovo
samo moglo biti na Gosini, gdje se nalazi i lokva i taj dio se zove Dražić. Kad
se zna da je Gosina bila naseljena u praistorijskom periodu, onda se može
vjerovati da je lokva na Dražiću, u nekoj formi, nastala još u tom periodu, tj.
nekoliko hiljada godina. Lokva na Dražiću je bila centralno mjesto ispaše i
nisam nikad čuo da je presušila. Ostala je upamćena pjesma: „Oj Dražiću jezerskog
izgleda, zborno mjesto sočičkih goveda”. Pjesma nije nastala bez razloga. Gosina je prilično veliko područje i bila
je ispaša za mnogo sela: Sočice, dio Banj Stijene, Dobrače, Kovačica, Gradina,
Podgradina, Mahala, Strane itd. U ljetnom periodu je oko lokve znalo biti
stotinama grla krupne stoke.
Vjerovatno nema
više interesa da se dopuni prvo izdanje, sa pravim nazivima koji su sad
poznati. O tome sam pričao sa dr. Jusufom Mulićem koji kaže da on sad zna
nazive dvadesetak naselja u okolini Konjica koja se vode kao neubicirana (nije odgonetnuto o kom se mjestu radi).