Pokolj Vragolovaca u drugom svjetskom ratu
autor: Velija Palo
Kad sam se počeo baviti istorijom i
stanovništvom zavičaja, prvi cilj je bio susresti starije ljude do kojih
sam mogao doći u Sarajevu (u zavičaju ih
i nije bilo), a koji se sjećaju dosta toga od 1992, pa nazad dokle ih sjećanje
služi, i koji su bili spremni to sjećanje podijeliti sa mnom. U tome sam samo
djelimično uspio jer takvih nije bilo mnogo. Negdje nije bilo ni volje za
saradnju.
Imao sam sreću da sam u razgovorima saznao da
je u zivotu vrsnik mog oca, 1928. godište, ime ne bih spominjao Zajedno su kratko bili u nekoj
miliciji na Brezju po završetku drugog svjetskog rata. Danas mi je teže
razumiti, kakvu miliciju su mogli činiti tada sedamnaestogodišnji mladići. Tad
se igralo kako je Jovan Purković svirao, ali o tome drugom prilikom.
Mnogo tema i pitanja smo se dotakli u tih
nekoliko sata i slučajno je pomenuo nešto što nikad ranije nisam čuo. Radi se o
stradanju Vragolovaca u drugom svjetskom ratu, a posebno o slučaju kad je iz
sela odvedeno i poklano na mostu u Goraždu četrdeset muškaraca iz Vragolova.
Ostao sam zapanjen, jer mi nije jasno kako je moguće da za to nisam ranije čuo
ili da nisam pročitao negdje u literaturi. Odrastao sam u mješovitoj sredini i
vjerovatno zbog toga nas pri odrastanju nisu dolmili ”osjetljivim” stvarima iz
prošlosti. Osim toga i žitelje Vragolova sam oskudno poznavao. Moj boravak u
selu se svodi na jedno prisustvo teferiču na jurjev, davno kao momak
”pristiglić”, i nekoliko sijela kasnije.
Morao sam saznati više
o tom pokolju. Znao sam da su Vladimir Dedijer i Antun Miletić napisali obimnu
knjigu pod naslovom ”Genocid nad Muslimanima 1941-1945, Zbornik dokumenata i
svjedočenja”, a izdavač je bila ”Svjetlost” Sarajevo 1990. godine. U knjizi je
obrađeno mnogo zločina u Istočnoj Bosni, sa navedenih oko osam hiljada imena.
Poslije tih skoro hiljadu stranica sam bio ponovo skoro na početku. Vragolovi se ne pominju a i područje Rogatice, skoro da nije obrađeno.
Najbliže što su obradili je bio pokolj koji je izvršila gučevska četa
trinaestog januara 1942. godine u selu Čeljadinićima u Hrenovici, selu
poznatijem pod nazivim Lunje, gdje se nekad održavao teferič 28. juna.U Lunjama
je gučevska četa, na mig paljanskih četnika, trinaestog januara 1942. godine
poklala 21 osobu. Bilo je tu pet Omerovića, četiri Mehemdovića, četiri Sipovića
(ova dva prezimena su istog porijekla i protjerana su iz Crne Gore negdje
1850-1878. godine), dva Halilovića, dva Suljovića te po jedan Ahmetović, Alić,
Garaplija i Kaljača.Više jezivih detalja o ovom pokolju, kao i ostalim
zločinima na tom kraju, dao je u svojoj knjizi o Prači i okolini prof.dr.Zahid
Čaušević, moj drugar iz bolnice, februara 1993. godine.
Pokolj na mostu u Goraždu se pominje sa više
razlicitih datuma, od 26. do 30. januara 1942. godine, zavisno od izvora.
Međutim vjerovatno je trajao više dana i to je zbog toga. Dedijer navodi masu
četnickih dokumenata koja potvrđuju da su zločini bili isplanirani do detalja,
isto kao i pedeset godina kasnije. Po informacijama koje sam ja dobio u selo su
došla naoružana trojica pravoslavaca iz susjednog sela Lađevine i rekli im da
ih moraju voditi na neki sastanak. Tad su, po pričanju, poveli 40 mještana
sela. Teško je reći, koliki je tačan broj s obzirom da sam čuo više različitih,
ali broj 40 se najčešće pominjao. Komšije
s Lađevina su ih sprovele u Goražde. Usput su tjerali i
neku stoku, ali koliko i kakve stoke, i odakle, nije mi poznato. Ovo navodim iz
razloga što je jedan dečko od nekih 16-17 godina bio za to zadužen i jedini je
on uspio umaći. Ime nisam ni zapamtio ni zapisao. Nisam imao kontakt sa polovinom
prezimena sela, a vjerovatno bi se moglo doći do svih imena. Ja sam uspio doci
do 37 imena tada odvedenih i poklanih.
Ovdje moram izraziti izvjesnu rezervu pošto od šest ubijenih Dobrača, ne znam
ko je ubijen u selu a ko na mostu. To su:
- Ahmetspahić Galib
- Ahmetspahić Hasib
- Ahmetspahić Velija
- Alagić Alija
- Alagić Hamdo
- Alagić Mujo
- Alagic /Hrustem/ Rasim
- Alagic /Hrustem / Asim
- Bahto Šaban
- Bahto Ragib
- Beganović Meho
- Dobrača ???
- Dobrača ???
- Feriz (Ibrahima) Osman
- Feriz (Osmana) Muhamed
- Feriz Mujo, bio je jedan hodža, moguće da je bio on
- Jarović Hamid
- Jarović Meho
- Jarović Muharem
- Jarović Nazif
- Jarović Osman
- Jarović (Osmana) Hasan
- Jarović Ramo
- Jarović Rasid
- Karahmet Ramo
- Karović Alija
- Karović Hasan
- Karović Redzo
- Karović Šećo
- Karović (Šeće) Đulaga
- Karović Mehmed
- Karović Mujo
- Karović Suljo
- Muhić Bajro
- Muhić Hajro
- Muhić Omer
- Muhić Zejnil
- Šovšić Abdulah
- Šovšić Emin
Iz Vragolova su još u
toku drugog svjetskog rata živote izgubili:
- Ahmetspahić Alija
- Ahmerspahić Suljo, poginuli u selu.
- Alagić Ahmet
- Alagić Hrustem je bio prva žrtva iz Vragolova, na početku rata kad su se počele držati straže.
- Alagić Huso
- Alagić Mahmut, ubijeni u selu
- Bahto Hašim, ubijen zajedno sa Dobračama 1941. godine.
- Bahto Sulejman, bio u partizanima i poginuo.
- Bahto Sejdija ubijen prilikom bježanja iz sela, poslije pokolja.
- Džabija Alija, ubijen negdje na Drijenjku prije pokolja. Sumnjalo se na Miću Vučkovića.
- Džabija Nura je ubijena negdje prema Rogatici, iza Hapsena
- Džabija Devlija, strijeljana u Rogatici. Iz sela je odveo Manojle Perendija.
- Dobrača (Huseina) Hasan
- Dobrača (Huseina) Rifet
- Dobrača (Ferhata) Hasan
- Dobrača (Ferhata) Hamza
- Dobrača Husein
- Dobrača Šemso
- Karahmet Avdija, kao partizanski kurir negdje u okolini Modriče, svirepo ubijen od ustaša. Bukvalno su ga isjekli na komade
- Karahmet Zajko, ubijen u selu zajedno sa Dobračama.
- Šovšić (Emina) Uzeir, kao partizan strijeljan od partizana negdje kod Zakoma.
Na ovom spisku su i Dobrače ubijene na mostu,
ali od njih šest stradalih, ne znam ko je gdje ubijen. Da li je spisak konačan?
Vjerovatno nije ni jedan ni drugi. Osim toga moguće je da neko ime treba da
stoji na jednom umjesto na drugom spisku, pošto sam znao dobivati i oprečne
informacije što se tiče mjesta i vremena pogibije. Bio bih zahvalan na na
svakoj dopuni ili ispravci.
Sad se može postaviti pitanje da li su sočički
četnici imali udjela u stradanju Vragolovaca u drugom svjetsklom ratu. Ja
tvrdim da nije bilo njihovog udjela, ne bi ni ovi spiskovi bili ovoliki. Nisam
uspio doći do imena one trojice s Lađevina koji su odveli onih 40 nesretnika na
klaonicu u Goražde, niti da li su procesuirani poslije drugog svjetskog rata. I
ovi što su ubijeni u selu ili oko sela su svi na na neki način na savjesti
svojih pravoslavnih komšija. I kad nisu bili direktni izvršioci, znali su za
svaku opasnost. Međutim i sočički četnici su učestvovali u pokolju u Goraždu, i
to više njih, sva imena još nemam. Pomenuću samo jedno – Vlade Kušić iz
Jarovića, zaselak Dubovice, je je sigurno imao učešća u tome. Prepoznao je neke
ljude s našeg kraja, koji su tu bili u izbjeglištvu, izdvojio ih i rekao da ce
ih on srediti. Doveo ih je donekle i rekao da idu kući. Imam objašnjenje zašto je tako postupio, ali o
tome drugom prilikom. Jedan od oslobođenih, koji je bio u izbjeglištvu u
Goraždu, čiji je brat ranije ubijen na Banj Stijeni, je bio Sejdo Omerbegović.
Govorio je da nije vjerovao da nece biti upucan s leđa.
Moram pomenuti još da
je neki Simović, koji je držao kafanu na Stjenicama lično otišao u Goražde s
namjerom da spasi koga poznatog. Uspio je samo dovesti nekog Ćutahiju koji je
živio u Kramer Selu.
Zločinom nad, između
ostalih i mještanima njegovog sela, se poslije drugog svjetskog rata pomalo
bavio i Kasim Dobrača. Kad je uhapšen 1947. godine i osuđen, to mu je, iako
nije navedeno, sigurno uzeto kao grijeh sa duplom težinom.
Kroz sve dostupne
popise od 1879. do 1991. godine Vragolovi su bili najnaseljenije selo, što se
muslimanskog življa tiče. Od onih 242 godine 1910., preko onih 330 godine 1951
(deset godina poslije pokolja) do maksimalnih 370 godine 1971, do 161 osobe po
posljednjem popisu iz 1991. godine kad
je većina sela na sočičkom kraju bila skoro opustila. Nije mi poznato koliko je
u selu danas stalno nastanjenih, ali me ne bi iznenadilo ako bi se moglo
prebrojati na prste jedne ruke.