Selo Kovačica

autor: Velija Palo

 *Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

Selo Kovačica je na krajnjem zapadu rogatičke opstine. Naziv sela se pominje (na osnovu do sada poznatih dokumenata) tek u prvom austrijskom popisu 1879. godine. U turskim popisima je pisano pod Sočicama. Dugo se vjerovalo da se selo ranije zvalo Batočeva, koje je brojalo oko 20 kuća 1468. godine do 30 kuća 1604. godine. Selo Batočeva nije bilo Kovačica i tu nema nikakve dileme. Daleko kasnije, u jednom austrijskom popisima, kad je naseljenost bila daleko veća, selo nije imalo 10 kuća. Pogrešnom ubiciranju ovog sela je doprinio Ibrahim Pašić prilikom pisanja neke svoje knjige. Izjave dva svjedoka o nečemu od prije 540 godina se ne mogu uzimati kao valjan izvor kad se zna da se stanovništvo u međuvremenu izmijenilo više puta. Batočeva može biti samo s drugu stranu Batova Polja, i moglo je obuhvatati Brezje, Rusanoviće i možda Draguljeviće.

Nije poznato tačno kako i kad je nastao sadašnji naziv sela. Može se pretpostaviti da je tu nekad bila kovačnica, pa vremenom iščezlo jedno slovo, manje vjerovatno je da je bila neka žena kovač. Tih kovačnica je bilo u turskom periodu duž puteva, gdje su konjske potkovice bile primarni proizvod. Postoji više naselja sa istim nazivom i u BiH i van nje. Interesantno, da pored Dobrača, sa strane prema Batovu, ima toponim Kovačice a ne Kovačica. Za eventualnu povezanost tog toponima sa selom nemam objašnjenje.

Kovačica je smještena u podnozju planine Gosine na nadmorskoj visini od oko 780 metara, na brijegu koji se izdiže nekih 40 metara iznad sela Dobrače. Pošto su Dobrače vazdušnom linijom udaljene nekih tri stotine metara, doima se kao da se selo nadnijelo nad Dobrače koje se vide kao na dlanu. Inače je pogled s Kovačice fantastičan, vidi se sve do Vragolova.

 

Pogled s Kovacice na Dobrace i Batovo

Pristup selu je moguć samo pravcem starog puta za Hrenovicu i Praču, preko Gosine. Put za Kovačicu se na Pašić Ulici odvaja od puta za Gradinu. Tu je prilična uzbrdica. Većina zemlje mještana Kovačice je bila izvan sela, a ljetinu je tebalo dovući. Podnošljiviji  put su mještani napravili negdje 1983-84 godine. S gornje strane je donekle popravljen i put do Kupušnjaka, mjesta gdje se održavao teferič. Put koji prolazi kroz selo je krak starog puta od Borča i Rogatice prema Hrenovici i Prači. Između Kovačice i Dobrača je bio i jedan konak.

Selo je bilo naseljeno još od praistorije, s prekidima u periodima kuge ili ratnih dešavanja. Samo u turskom periodu se stanovništvo sela, zbog epidemija kuge izmijenilo više puta. Posljednji put 1813-1817. godine. Koju deceniju poslije kuge su se naselili  Salihagići i Šuvalije. Dugo su ta dva prezimena bila jedina u selu. Nije sigurno odakle su došli Salihagići. Bilo je povezivanja sa tim prezimenom u Fojnici, a i da su došli iz Budima. S druge strane, Arif Salihagić, prvi koji se pomijne u pisanim izvorima, kao i njegov sin su medresu završili u Mostaru, sto upućuje na neku vezu sa Hercegovinom. Imali su dosta zemlje. Nešto su im obrađivali i kmetovi. Bili su naseljeni u gornjem dijelu sela.

Šuvalije su staro fočansko prezime. Vjerovatnoća da su došli još sa turskom vojskom nije mala. Kasnije ih je bilo i u Sarajevu. Kad i odakle su došli na Kovačicu, ne zna se sigurno. Kad bude riječ o prezimenima, biće više o ovom prezimenu. Bili su naslejeni u donjem dijelu sela. Dvojica Šuvalija su poginula u Vitnju na Glasincu 21.09.1878. godine, gdje je Austriji pružen posljednji otpor pri zauzimanju BiH.

Kasnije su na Kovačici bila još prezimena Osmanović, Čongo i Bardak. Alija Osmanović iz Dobrača se oženio od Salihagića i došao na ženevinu. Na isti način je došao i Mujo Bardak iz Grabove Ravni kod Ustikoline, negdje poslije drugog svjetskog rata. Juso Čongo se po povratku iz ruskog zarobljeništva u prvom svjetskom ratu oženio od Šuvalija i došao na ženevinu.

Brojno stanje kuća i stanovništva možemo pratiti tek od prvog austrijskog popisa. Tako su 1879. godine u selu u šest kuća živjele četiri porodice sa ukupno 19 osoba. Na broju jedan na Behluluši je bio Ćamil Šuvalija. Ta kuća je sigurno bila tu i trideset godina kasnije. Kako je nastao toponim Behluluša, nije mi poznato. Može se pretpostaviti ili da je neko bio oženjen od Behlulovića, ili da se neka udala za Behluloviće pa se vratila. Na broju dva je je bio Numo Šuvalija a na broju tri Omer Šuvalija. Na broju četiri je bio Arif Salihagić koji je imao kuću i u Sočicama. Na brojevima pet i šest kuće je imao Hasan Salihagić.

Na drugom popisu, šest godina kasnije, tj.1885. godine, je u sedam kuća živjelo isto toliko porodica, sa ukupno 25 osoba. Po trećem popisu iz 1895. godine, je takođe bilo sedam porodica u sedam kuća ali sa 38 osoba. Po zadnjem austrijskom popisu iz 1910. godine je u osam kuća živjelo sedam porodica sa ukupno 30 osoba. Kako je ovaj popis bio čak petnaest godina iza prethodnog, logično bi bilo očekivati značajan prirast stanovništva. Međutim broj stanovništva se smanjio za oko 21% . Objašnjenje je u raseljavanju. Jedna familija Salihagiča sa šest članova je odselila ka Turskoj (gdje nikad nije stigla). Jedna familija Šuvalija odselila u Rogaticu. Kad je jedan odselio u Bogoviće, nije mi poznato.

Po popisu iz 1948 su u sedam kuća živjele 63 ososbe. Po popisu iz 1961. godine u selu je zivjelo 67 osoba, što je rekordan broj. U kasnijim popisima 1971, 1981 i 1991 je selo popisivano pod selom Dobrače, ali se brojno stanje stanovništva smanjivalo istim tempom kao i u ostalim selima. Pred rat 1992. Osmanovići i Bardaci su se bili raselili, a navraćali su samo ponekad vikendom.

Mještani Kovačice su se sahranjivali na groblju kod lokve Gnjile gdje i većina Dobračana. Samo su dva izuzetka. Na Kovačici su sahranjena braća Ahmet i Asim Šuvalija. Ahmeta su ubili ponorski četnici 1942. godine nedaleko od sela prema Sočicama. Asim je, pedeset godina kasnije,  1992. godine bio otišao prema Goraždu, ali se vratio i umro u svojoj kući, samo koji dan prije nego je zapaljena.

Na željeznici je radio samo Mujo Bardak. Osnovna djelatnost mještana je bila poljoprivreda, tj. zemljoradnja i stočarstvo. Posebno im je stočarstvo bilo jako. I voćarstvo im je bilo na zavidnom nivou, posebno šljiva i jabuka. Jedan od poduzimljivijih je bio Esed Šuvalija. Nije se bojao rizikovati. Krajem sedamdesetih je nabavio nekog dvotonca, kasnije kamion, a s početka osamdesetih i traktor kad su bili oni povoljni krediti. Negdje šezdesetih godina su sinovi Asima Šuvalije kopali rudu barit na brdu zvanom Rasoha (okolina sela Vinča), konjskom zapregom je transportovali do želejznicke stanice u Hrenovici a odatle vozom u Visoko, gdje su je prodavali. Tad su i kupili neko imanje u Hrenovici. 

Selo se vodom snabdijevalo iz vlastitih bunareva a ranije sa Kupusnjaka i bunara na Dužici. Za stoku je postojala lokva iznad sela i naravno ona na Dražicu u ljetnim mjesecima.

Kupusnjak

Na Kovačici, tačnije na zaravni iznad sela, zvanoj Kupušnjak se održavao muslimanski teferič za spasov ili Spasovdan. Bio je dobro posjećen dok proces raseljavanja nije uzeo maha. Posljednji put je održan 1979. godine. Naredne godine, kratko poslije Titove smrti, nije održan i time je jedna viševjekovna, a možda čak i hiljadugodišnja tradicija iščezla.  Prekidi su jedino bili za vrijeme epidemija kuge i za vrijeme ratova. U suštini je to paganski blagdan,  i posvećen je žitu, jedan od pet takvih koji su bili u periodu od sjetve do žetve. Ovaj je bio kad žito ”otiči”, prekrije zemlju, tj. kad njiva ozeleni.

Selo je spaljeno 21.09.1992. godine. Nešto kuća je izgrađeno ponovo, ali nema permanentno naseljenih. U ratu je poginulo sedam mještana Kovačice, šest u odbrani Sarajeva a jedan je ubijen u Kalimanićima.

Najviše potomaka nekadašnjih stanovnika Kovačice danas živi u Sarajevu, ali ih ima i u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Norvešskoj, Francuskoj, Beogradu.