Prodavnica u Dobračama

autor: Velija Palo

*Prenošenje teksta je dozvoljeno samo uz navode izvora i linka koji vodi na izvorni tekst

Donji dio sočičkog kraja, (sela: Planje, Vrlazje, Mahala, Gradina, Podrgradina, Budaci, Kosovići, Kovačica, Dobrače, Banj Stijena, Sočice, Jarovići, Brezje, Draguljevići i Rusanovići) je zbog udaljenosti od Rogatice (ca.15 km) i Stjenica (do 10 km), imao dugo problema sa snabdijevanjem osnovnim namirnicama. Dio koji gravitira Stjenicama nije nikad imao problema, jer je prodavnica bila odavno, jedno vrijeme čak i dvije. U Vragolovima, tačnije na Lješčicama je otvorena prodavnica gdje su se osim Vragolova snabdijevali i Golubovići, Karačići, Lađevine, Ferizovići i dijelom Maravići.

Pri otvaranju škole u Batovu negdje oko 1950. godine je otvorena i nekakva prodavnica. Tu se nije moglo bog zna šta kupiti. Uglavnom ono što je stanovništvu u ono vrijeme i sa ondašnjom kupovnom moći bilo najneophodnije: konopci, lanci za stoku, ekseri i razna gvožđarija za poljoprivredu, gumena obuća. Nije bila rentabilna i nakon nekoliko godina je zatvorena. Prvi prodavač je bio Adil Osmanović iz Dobrača, a po njegovom preseljenju u Sarajevo Borko Božović iz Jarovića. Nesto slično je bilo i u Dobračama, samo ne znam da li prije ili kasnije. Prodavač je bio Abid Bajraktarević. I to je zatvoreno iz istih razloga. U periodu od 1952-53. do 1966.godine donji dio sočičkog kraja nije imao nikakve prodavnice. Rogatica, Stjenice ili Lješčice, a to je podrazumijevalo gubitak dobrog vremena. Prirast stanovništva je bio znatan i upavo je tih godina kraj bio najnaseljeniji sa populacijom do 1500 duša. Mnogi su radili u Sarajevu a dolazili vikendom i generalno je standard bio nešto veći a samim tim i potrebe. Prodavnica je bila neophodna. Odbornik Ramo Bajraktarević je bio inicijator ponovnog otvaranja prodavnice. U Dobračama kao centralnom selu je održan sastanak gdje su prisustvovali Esed Hadžihasanović koji je imao neki položaj i bio uticajan, i direktor Bekir (?) Behlulović. Rekli su mještanima ako se u nekoj kući može naći prostorija, otvoriće prodavnicu odmah. Bila rentabilna ili ne, neće se zatvarati. Dogovor je brzo postignut i ustupljena je jedna prostorija u kući Salke Osmanovića.

Ne tako dugo po otvaranju prodavnice dobio sam zadatak od roditelja da po povratku iz škole iz Batova odem do prodavnice i kupim nešto jer u te proljetne dane oni nisu imali vremena za gubljenje. Nisam u Dobračama nikad bio ali je zato sa mnom u klupi sjedio Ramiz Bajraktarević te se uputim s njim. Ušao sam stidljivo. Jedna manja prostorija. Ta prva slika unutrašnjosti prodavnice mi se tako urezala u sjećanje da bih i sad mogao reći gdje je koja roba bila. Snimao sam pogledom kao fotoaparatom dok me nije trznuo jedan glas: ”Čiiii si ti”? Tako je uvijek bilo kad se pojavi nepoznat klipan. Glas je bio od nekoga kome vrijeme nije značilo previše, pa bi uz pivu ili čašicu ljutog progovorio s nekim. Kad je takvih bilo previše i kad je vrijeme dozvoljavalo, onda bi prošli s drugu stranu kuće pod Salkin orah, gdje bi im se i on često pridružio.

Nakon pola godine prodavnica prelazi u kuću Nume Osmanovića, samo preko puta. I tu ostaje do izgradnje nove prodavnice na ulici koja je otvorena istovremeno sa elektrifikacijom, prvog maja 1970. godine. Malo je izgradnja isforsirana, ali su direktor ”Prometa” Bekir Behlulović i predsjednik opštine Omer Ajanović insistirali da mora biti završena do tog datuma.

Kako i čime dovoziti robu u prodavnicu kad je jedva postojao neki put za zaprežna kola do Stjenica? Prvih pola godine je Velija Bahto iz Vragolova dovozio robu i za Lješčice i za Dobrače. Potom su neko vrijeme vozili Sabit Suljagič iz Sočica i Ševkija Hadžihasanović s Brezja. Mogli su u jednoj turi dovesti tonu robe. Po njihovom odlasku na rad u Njemačku nastavio je Dejan Gluhović s Planja. Poslije njega Omer Katica iz Burata i Zdravko Perović iz Grivaca. A onda je pred ukidanje ćire napravljen kakav takav put sa Stjenica da bi autobus kupio učenike i vozio do Stjenica i Rogatice. Malo prije su se pojavili i prvi traktori, što je olakšavalo transport robe sa Stjenica. Po dovršetku puta prevoz je bio direktno iz Rogatice kamionima od osam tona. Često su u sezoni znala i dva kamiona dovesti robu odjednom. I tako do rata 1992. godine.

Ko je sve radio u toj prodavnici? Prvih mjesec dana je to bio Omer Ajanović iz Rogatice čija je majka od Hadžihasanovića s Brezja. Potom se Ismet Osmanović vratio iz Sarajeva, preuzeo prodavnicu i vodio je do njenog prestanka u maju 1992. godine. Za to vrijeme su u toj prodavnici zanat izučile Bogdanka Šibalija iz Budaka i Rabija Bajraktarević iz Dobrača. I jednu godinu kćerka Smaje Hadžihasanovića s Brezja, imena se ne sjećam, možda Sabina.

Ono što je najvažnije, prodavnica je bila rentabilna od prvog dana, da bi kasnije postala druga po obrtu od seoskih prodavnica na opšini. Pogotovu u ljetnom periodu kad su se raseljeni vraćali zavičaju.

Šta se moglo kupiti u prodavnici i kako se to vremenom mijenjalo? S obzirom na skučen prostor prvih četiri godine, samo ono najosnovnije što je narodu trebalo. Pivo i alkohol su uvijek išli dobro. I gumena obuća je išla dobro. Rekord je postavila jedna žena koja je odjednom kupila osam pari opanaka. Ulje, tad poznatije kao zejtin, je dolazilo u početku u buradima sa slavinom a flaše su donoslili kupci. Prvih godina je potrošnja bila skromnija a kasnije je, kad se počelo prodavati flaširano ulje, prodavalo se mnogo. Neke vrste robe su dolazile u vrećama pa se istresale u drvene sanduke, a odatle u fišeke pa na vagu. Bilo je to brašno, (tad još poznato kao mlivo) koga se u početku nije mnogo prodavalo jer se do kraja šezdesetih uglavnom jeo ječmeni hljeb iz vlastite proizvodnje. Vagao se i šećer, so, kafa, riža. Nekoliko vrsta cigareta se dobro prodavalo. Bilo je tu još neke robe, ali je izbor bio više nego ogranicen. Izbor je prosiren prelaskom u vlastite prostorije. Voća i povrća nije nikad bilo ni lako kvarljive robe koja je zahtijevala frižider.

Prodavnica je bila zatvorena ponedeljkom. Vjerovatno zbog narudžbe robe i predaje pazara. Pošto je Ismet stanovao blizu prodavnice znao je često otvoriti prodavnicu i van radnog vremena, čak i noću. Najčešće se radilo o alkoholu. Jednom su u dva sata po ponoći naišli brojni srpski svatovi (ne znam da li iz Budaka ili nekog drugog sela) i vrlo korektno se organizovali i ulazili po dvojica da se ne stvara gužva. Zadnji koji se podmirio je uz zahvalnost častio Ismeta gajbom piva.

Pojam veresije, tj. kupovine na veresiju vjerovatno nije bio specijalitet samo prodavnice u Dobračama. Ismet je imao jednu teku u koju je bilježio ime, prezime, datum i iznos i kad bi dotični platio bivao je prekrizen. Obično bi to bivalo poslije plate, penzije ili kad se nešto proda. Pitao sam Ismeta dvadesetak godina kasnije o toj veresiji i da li mu je možda neko neko ostao dužan. Nikad. I nikad on nije pozurivao nekog da plati. Naveo mi je primjer Jovice Kušića iz Rusanovića koji bi uzimao po dvije gajbe piva i po dva litra konjaka odjednom. Kad je iznos narastao, prodao je bašću svom sinu, nije htio ostati dužan. Tad moral još nije bio potrošna kategorija.

Ismet je poznavao svakog i znao je s ljudima. Nikad se nije desilo da je s nekim došao u konflikt ili se zamjerio.

Prodavnica je zvanično prestala raditi u maju 1992. ali je snabdijevanje bilo obustavljeno nešto ranije.